Prikazani su postovi s oznakom Islamofobija. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Islamofobija. Prikaži sve postove

28.6.26

Anatomija mržnje: Kako iracionalni strah postaje racionalni zločin


 Autor: Muhamed Jusić•

Već duže vrijeme izjave smijenjenog predsjednika entiteta RS Milorada Dodika nikoga ne šokiraju, ali to ne znači da one ne trebaju biti ozbiljno shvaćene naročito kada otkrivaju više nego što onaj ko ih je izrekao i zna.

Jedna takva izjava je došla ovih dana u ispovijesti Dodika o tome kako ga je baka strašila kad je bio mali muslimanima govoreći mu "Eto Turaka!" i kako se on skoro pa ponosi svojom mržnjom prema prvim komšijama Bošnjacima muslimanima koji su ih, prema svjedočenju tamošnjih Bošnjaka, prihvatili nakon što se porodica Dodik doselila tu iz Drvara, gdje su i prije toga doselili kao stočari iz Dalmacije. 

Dodik je ovom ispoviješću nesvjesno dokazao duboko ukorijenjenu islamofobiju u dijelu srpskog društva, kako u Bosni i Hercegovini tako i u Srbiji. Po svojoj definiciji islamofobija je upravo to, iracionalni strah od islama i muslimana. Taj strah čak u nekim segmentima može biti i opravdan, čak i argumentiran, jer je prirodno da se ljudi plaše onoga što ne znaju ili da imaju neke predodžbe iz prošlosti koje te njihove strahove mogu potvrđivati. Može taj iracionalni strah biti i racionaliziran čak i ličnim negativnim iskustvom, ali on potvrđuje svoju iracionalnost kad postane generalizirajući. 

A islamofobija upravo neosnovano generalizira, zasljepljuje i neminovno vodi neosnovanoj mržnji. Islamofobija nikada ne ostaje iracionalni ili bilo kakav drugi osjećaj, nego uvijek služi kao opravdanje za diskriminaciju, dehumanizaciju i u konačnici genocid.

Dodik, a da i ne zna, otkrio je gdje se krije korijen genocidne politike u dijelu akademske, vjerske, političke i svake druge "elite" srpskog naroda, koje stoljećima pokušava da iskorijeni muslimanske narode sa ovih prostora. Da i ne zna, pokazao je da u konačnici nije bitno ko su ti "muslimani", šta stvarno vjeruju, šta njihova vjera uči, ko su po svojim biološkim korijenima, šta rade, kakve su njihove politike ili kako se odnose prema svojim komšijama.

To što se on njih plaši je dovoljno da se nad njima opravda svaki zločin, da im se negira identitet, vjera, pravo na slobodu, da ih se drži pod svojom vlašću ili da ih se, u konačnici, kada za to dođe prilika, baci u masovne grobnice. Neki Bošnjaci su se u dijelu historije u nemogućnosti da se izjasne kao Bošnjaci kroz proces njihove asimilacije u velikosrpske i velikohrvatske projekte izjašnjavali kao Srbi, smatrali se braćom, služili kralju i otadžbini, ginuli oslobađajući Beograd kao svoj glavni grad, ali ih to nikada nije poštedilo straha i mržnje kojem su njihovi "sunarodnjaci" učeni u kućama.

Zato i danas Dodik, svjesno ili ne, poručuje Bošnjacima da sve i da npr. priznaju nezavisan ili Srbiji pripojen (ni njemu to po izjavama još nije jasno) dio Bosne i Hercegovine iz kojeg su protjerani ili pobijeni autohtoni stanovnici Bošnjaci i Hrvati, to ne bi bilo dovoljno da ih se Dodik prestane plašiti i da ih nastavi proganjati jer to njegov strah od njih opravdava.

Pravdi za volju, Dodik je ovu opasnu genocidnu matricu drugim riječima i ranije ogolio pred javnošću. Tvrdnjama da "mi ne želimo", da mi "ne možemo" da živimo s njima, on je ustvari potvrdio da s obzirom da Bošnjaci, Albanci i još neki narodi ovdje žive stoljećima, na većini teritorije čak i duže nego Srbi i da je islam dio identiteta tih naroda, jedino rješenje da oni nestanu. To je definicija genocida. Kao što je iracionalni, zasljepljujući i generalizirajući strah od muslimana definicija islamofobije.

Naše komšije Srbi za koje vjerujem da ih je ipak značajan broj koji u kući nisu učeni (kao što nismo mi Bošnjaci koji smo živjeli u Dodikovom komšiluku u Kotor-Varošu) da mrze svoje komšije i koji od baka nisu strašeni sa „Eto Turaka!“ ovu očitu pojavu u svome društvu trebaju shvatiti prije svega kao svoj problem. Nije to problem samo muslimana koji su stoljećima već žrtva ovog narativa, nego bi se i Srbi trebali zapitati šta se to uči u njihovim kućama i kakvu to budućnost i vrijednosti ostavljaju budućim generacijama koje očito i dalje rastu u mržnji i iracionalnim strahovima.

 Izvor: Preporod

Stavovi izneseni u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o.

3.10.18

Sekjuritizacija islama



Piše: Muhamed Jusić (Preporod, 15.9.2018)

Voditelj misije Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju OSCE-a u Bosni i Hercegovini Bruce Berton je na završnoj sesiji trodnevne konferencije  “Mediji i terorizam” koju je početkom mjeseca  na Jahorini kod Sarajeva organizirala organizacija na čijem je čelu, naglasio je da se „o terorizmu i terorističkim napadima treba i mora izvještavati, ali da se pri tome treba držati etičkih i novinarskih principa“. Većina učesnika iste konferencije, eksperata različitih profila iz regiona i svijeta su za lokalne i svjetske medije imali slične preporuke. Apelovali su na njih da kada izvještavaju o ovoj osjetljivoj temi ne podliježu senzacionalizmu, širenju neprovjerenih i lažnih vijesti i da ne pomažu ekstremistima da postignu svoj cilj.

I uistinu kažu da je ranije bit terorizma bila da se ubije jedan, a zastraše stotine. Danas terorističke organizacije uz pomoć medija mogu ubiti jednoga, a zastrašiti milione. Zato nalazimo da su mediji postali nezaobilazni dio strategije terorističkih organizacija. Klasična trijada terorizma “teroristi-žrtve-vlast”, danas zamjenjuje kvartet “teroristi-žrtve-vlast-masovni mediji”. I to više nije ništa novo i to se više puta čulo i na ovoj i na sličnim konferencijama.

Ono što se sada legitimno može postaviti kao pitanje jeste da li neki od tih medija neprofesionalno o fenomenu terorizma i nasilnog ekstremizma izvještavaju namjerno ili iz neznanja. Odnosno da li namjerno čine sve kako bi ovaj problem preuveličali ili čak produbili. Jer, kako drugačije objasniti tako česte „greške“ kod nekih medija koje više nisu izuzetak nego pravilo? Pomaganje teroristima da postignu svoj cilj, a to je teroriziranje javnosti ne može više biti samo stvar neznanja. Ili davanje publiciteta  ekstremistima čije ideje služe kao osnova za nasilje i isključivost i njihovo promovisanje teško da je više slučajno.

Teško je više vjerovati da je samo stvar neznanja to što nasilni ekstremizam i terorizam svode samo na onaj povezan sa  pojedincima i skupinama muslimanskih korijena. Ne samo da takvo predstavljanje fenomena u javnosti ne odgovara realnosti u svijetu u kojem živimo i u kojem su češći napadi desničarskih i drugih terorista, nego je i kontraproduktivno jer stigmatizacijom jedne vjerske ili u nekim slučajevima čak etničke skupine samo pomažu radikalima da mobilišu nove nezadovoljne sljedbenike. Osim što se tendencioznim izvještavanjem o terorizmu stvara osnov za viktimizaciju stigmatizirane skupine koja se poistovjećuje sa djelima male skupine ekstremista među njima, postiže se i drugi, ništa manje bitan cilj,  a to je manipulacija strahom kod uslovno rečeno većinske skupine, čime se pokreće kontiinuirani proces u kojem jedan ekstremizam hrani drugi dok ne završimo u potpunoj fašizaciji društva.

Ključnu ulogu u tome ima proces koji sam bio slobodan nazvati sekjurtizacija islama, odnosno izvještavanje o islamu kao sigurnosnom pitanju koji traje već skoro nekoliko decenija. Kada se o jednoj vjeri a samim time i njenim pripadnicima kontinuirano izvještava samo kroz prizmu sigurnosnog izazova onda ne treba da čudi situacija da je islamofobija ili iracionalni strah od svega islamskog postao osnova društvenih i političkih odnosa čak i u zemljama koje nemaju nikakav ili pak minimalan kontakt i sa islamom i sa muslimanima.

A kako izgleda to nasilno povezivanje svega islamskog sa sigurnosnim izazovima možemo vidjeti u nedavnom primjeru o kojem sam već pisao.

Naime, 22. juna ove godine tešanjski radio ZOS objavio je vijest, u kojoj se navodi kako novinari ove lokalne radio-stanice, koja ima i svoj portal, gdje je vijest također objavljena, "nezvanično saznaju da se u Matuzićima, u općini Doboj Jug, prilikom rušenja stare kuće, naišlo na granate i municiju te se pretpostavlja da je spomenuto ostalo iz posljednjeg rata". Dalje se u informaciji navodi kako je ovo za ZOS radio potvrdio i komandir Policijske stanice Doboj Jug Sejo Kadribašić, koji je još izjavio kako je "u toku uviđaj i da je najbitnije da stanovništvo nije u opasnosti, te će se nastojati na što jednostavniji i bezbjedniji način riješiti problem bez ikakvih posljedica".

Ta informacija bi vjerovatno ostala neprimijećena da se dva dana kasnije nije pojavila vijest novinske agencije SRNA, u kojoj je u prvi plan stavljen detalj kojeg nije bilo u originalnoj verziji vijesti lokalnih medija ili izjavi policijskih službenika. Ovako je ta vijest glasila: "U blizini džamije u gornjem dijelu sela Matuzići, opština Doboj Jug, policija je pronašla skladište oružja i vojne opreme, saznaje Srna. U toku je uviđaj, a na licu mjesta su pripadnici policije i Civilne zaštite. Iz Ministarstva unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona za Radio-televiziju Republike Srpske je potvrđeno da su prije četiri do pet dana locirali određenu količinu oružja u privatnoj kući u gornjem dijelu sela Matuzići, u opštini Doboj Jug."

Naravno, Srninu vijest su, prepakiranu u novo ruho, preuzeli brojni mediji koji se mogu podvesti pod kategoriju "opinion driven" medija. Većina njih je vijest objavila pod sljedećim naslovom: "U blizini džamije u Matuzićima pronađeno skladište oružja".

Znajući kako danas javnost konzumira medijske sadržaje, malo je vjerovatno da se iko zapitao kakve veze ima položaj džamije u odnosu na spornu kuću. Svi koji znaju Matuziće, ili bilo koje bosansko selo, mjesto ili gradsku mahalu, znaju da je teško naći kuću da nije u blizini neke džamije. Ali, cilj s kojim je ova vijest skovana je postignut. Ponovo je džamija povezana sa sigurnosnom prijetnjom.

Pored očitih konstrukcija o kampovima za obuku „islamskih terorista“, o „tisućama povratnika sa stranih ratišta“ i drugih sličnih koje su u službi sekjuritizacije islama i muslimanskog identiteta u ovom slučaju Bošnjaka možda su i opasnije one suptilne konstrukcije koje javnost nekada ne primjećuje a koje učvršćuju podsvjesnu sliku islama i muslimana kao sigurnosnog i sumnjivog elementa redovno povezanog sa nasiljem i terorom.

Neki od tih konstrukta su sigurno dio veće kampanje dok drugi mogu biti produkt neprofesionalnog novinarstva ili možda čak greške, ali podjednako služe istoj svrsi i nanose istu štetu.

Najnoviji primjer ovog drugog smo imali ovih dana na jednom bosanskohercegovačkom portalu kada je novinar ili urednik za pozitivan tekst povodom Bajrama o tome kako hiljade muslimana u Bosni svoje kurbane uplaćuju u medrese kako bi se koristili za prehranu učenika naslovio sa „Tradicija duga 50 godina: Učenici Gazi Husrev-begove medrese svake godine kolju hiljade kurbana“.

Naravno da se to ne spominje nigdje u tekstu priloga ali možemo samo zamisliti kako se u islamofobičnoj javnosti doživljava informacija o srednjoškolcima koji u vjerskoj školi „kolju hiljade životinja“.

Ovakvih i sličnih primjera u domaćim i regionalnim medijima je svakim danom sve više i najmanja šteta bi bila da se radi samo o neprofesionalnom novinarstvom ili neznanju. Prije će biti da bi strah od toga da se radi o dobro osmišljenoj kampanji na kraju ipak mogao biti opravdan. Zato je bitno da međunarodne organizacije poput OSCE-a ili i strukovna udruženja novinara učine sve kako bi se greške smanjile a oni koji namjerno zloupotrebljavaju profesiju javno prokazali.



5.9.18

Koja društvena klima pogoduje terorizmu?

Mediji i terorizam, OSCE konferencija, panelisti na sesiji o izvještavanju o terorizmu u medijima

Piše: Predrag Zvijerac (Radio Slobodna Evropa)

Cilj terorista je poslati poruku, mediji imaju obavezu izvještavati o nasilnom ekstremizmu i terorističkim napadima, no ključno pitanje je žele li novinari učestvovati u terorističkoj propagandi i koliko mediji svojim izvještavanjem pojačavaju teroristički narativ, neki su od zaključaka prvog dana konferencije “Mediji i terorizam” koja se održava na Jahorini kod Sarajeva koju je organizirala Organizacija za evropsku sigurnost i saradnju (OSCE).
Uloga civilnog društva i novinara je krucijalna
Voditelj misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini Bruce Berton je naglasio da se o terorizmu i terorističkim napadima treba i mora izvještavati, ali da se pri tome treba držati etičkih i novinarskih principa.
“U podijeljenim društvima kao što je BiH, kod izvještavanja o terorizmu treba biti posebno oprezan zbog potencijalnog utjecaja na različite zajednice. Fundamentalno je da se istovremeno treba boriti i protiv potencijalne netolerancije”, kazao je Alberto Comito, zamjenik talijanskog ambasadora u BiH. Moez Chakchiuk, pomoćnik generalnog direktora UNESCO-vog Sektora za komunikacije je kazao da se kod izvještavanja o terorizmu moraju izbjegavati glasine te naglasio da mediji, uključujući i ugledne svjetske medije, često zaboravljaju poštovati i dignitet žrtava terorističkog napada. Georgija Holmer, viša savjetnica za pitanja protuterorizma u Sekretarijatu OSCE-a u Beču je kazala kako je izvještavanje o radikalizaciji i terorizmu izuzetno važno kad se gleda sa strane mira i sigurnosti.
“Uloga civilnog društva u prevenciji terorizma je velika, a uloga novinara je krucijalna jer izvještavanje ne smije izazvati religijske, etničke i druge podjele. Pri tome je važna promocija međuetničkog, međureligijskog i svakog drugog dijaloga”, dodala je Holmer.
Ne davati kisik teroristima
Terri Judd, dugogodišnja novinarka i nezavisna konzultantica za strateško komuniciranje i sprječavanje nasilnog ekstremizma, istaknula je tokom prvog panela da je cilj terorista poslati poruku i da je pitanje žele li novinari i sami učestvovati u takvoj propagandi. Podsjetila je na činjenicu da se kod izvještavanja o “običnom” napadu nožem “nema čitanosti i samim tim oglašavanja kao kod izvještavanja o terorističkom napadu”.
“Treba dobro paziti da li svojim izvještavanjem pomažete teroristima. Moramo izvještavati i o kontranarativima, na primjer, kako je neka ulica obnovljena i kako se život vraća u normalu nakon terorističkog napada”, naglasila je Judd. Naglasila je i da se mediji trebaju fokusirati i podržati zajednice, bilo one iz kojih dolaze napadači, bilo one koje iz koje dolaze žrtve te da se “ne smije pogoršati osjećaj marginalizacije i time stvarati plodno tlo za vrbovanje”.
Aidan White, predsjednik Mreže za etničko novinarstvo, smatra da se “novinarstvo ne mijenja dovoljno brzo” te da je “danas više nego ikad potrebnije novinarstvo koje se zalaže za javni interes”.
“Naša obaveza je izvještavati o terorizmu, ali možemo li to raditi bez pogoršavanja situacije. Pravo pitanje je kako minimalizirati nanesenu štetu. Rat stvara vijesti, što smo mogli vidjeti na primjerima Bliskog Istoka, Balkana ili Ukrajine. No, i govor mržnje stvara vijesti, ali stvara i terorizam, islamofobiju, migracije, etničke podjele”, naglasio je White. Iznio je i analizu koju je uradio Dow Jones prema kojoj do 11. septembra 2001. i napada na New York i Washington terorizam nije bio toliko velika priča. Prema toj analizu oko 33.000 medija je 2001. godine objavljeno 9.245, a 2016. godine 23.500 članaka, a razlog za to nije povećanje broja online medija. Jedna od činjenica je i da sami teroristi više proizvode propagandne materijale.
“Imamo i problem perspektive, jer je daleko više napada izvedeno na Bliskom Istoku, u Africi i Jugoistočnoj Aziji, nego u Evropi i Americi”, istaknuo je White.
Jean Paul Marthoz, također bivši novinar i urednik te profesor na Katoličkom univerzitetu de Louvein je naglasio da novinari kod izvještavanja o ovoj temi moraju biti izuzetno oprezni i odgovorni. On smatra da “sloboda izražavanja nije apsolutna, već relativna” te da neodgovornim izvještavanjem “mediji daju kisik teroristima”.
“Mediji moraju imati jasne smjernice kako izvještavati o ovom problemu, uključujući i ponašanje na društvenim medijima, moraju imati jasne smjernice kad pozivaju eksperte za ovo područje i mora postojati sistem unutar redakcija gdje će se znati ko je odgovoran za sadržaj izvještaja, odabir fotografije i slično”, kazao je Marthoz. Govoreći o različitim medijima, odnosno medijskim organizacijama, naglasio je da su “svi novinari isti po profesiji, ali svi novinari ne rade isti posao”.
Aidan White je kazao i da Facebook, Google i druge društvene mreže imaju veliku moć i da ih se treba natjerati da postave standarde pri čemu bi se više poštivao interes šire društvene zajednice.
“Oni zarađuju milijarde dolara na informacijama koje prikupljaju i trebaju dio vratiti ulažući u razvoj medija koji izvještavaju u interesu zajednice”, smatra White. Jean Paul Marthoz se plaši i politizacije, odnosno zloupotrebe pitanja terorizma te ističe da je “sloboda ključ za borbu protiv terorizma, uključujući i slobodu medija.
“Sekjuritizacija islama”
Vlado Azinović, profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, je naglasio da je prije 11. septembra 2001. postojalo 108 definicija terorizma, a da se taj broj poslije tih napada na New York i Washington multiplicirao. Sve te definicije je pokušao sažeti u jednu:
“Terorizam je namjerna upotreba ili prijetnja upotrebom nasilja protiv civilnog stanovništva i imovine s namjerom da se ostvare politički ciljevi”.
Azinović je naglasio da nije posao novinara da kvalificira neki napad već je to posao tužioca koji to mora dokazati na sudu. Istaknuo je da je primarni cilj terorista dobiti moć te instrumentalizacija straha koji pokušavaju uvesti u društvo.
Publicist Muhamed Jusić, inače savjetnik poglavara Islamske zajednice u BiH za medije, govoreći u osobno ime je naglasio da terorizam nema efekta bez podrške medija.
“Teroristi računaju na podršku medija, a mediji ne trebaju davati prostor teroristima i pomagati onima za koje misle da se protiv njih bore”, kazao je Jusić.
Jusić je naglasio da se “teroristi bore za um i srca ljudi” te upozorio na pogrešno korištenje terminologije kod izvještavanja o nasilnom ekstremizmu.
“Termin mudžahid nije negativan u islamu jer je to onaj koji se bori za dobro. Ne treba koristiti termine 'islamski ekstremizam' ili 'džihad'. Ako koristite pogrešne termine, vi im zapravo dajete legitimitet, dok im istovremeno niko unutar islamskog svijeta nije dao legitimitet. Ne treba napadati, na primjer, način oblačenja, nečiji identitet jer ljudi na takve napade najsnažnije reagiraju”, naglasio je Jusić. On je primijetio i da se izvještavanje o islamu uglavnom svodi na sigurnosno pitanje nazvavši to “sekjuritizacijom islama”.
“Problem je što ni vjerske zajednice ne znaju kako proizvesti sadržaj o samima sebi”, dodao je Jusić. On je istaknuo i da je kredibilna vjerska zajednica najbolji način da se prevenira nasilni ekstremizam dodavši kako je “iluzorno ne očekivati da se takvo pitanje neće politizirati, posebno u BiH gdje se politiziraju pitanje šuma ili djece u školama”.
“Ne smijemo zaboraviti i da jedan radikalizam proizvodi drugi. Kad se unutar bošnjačke muslimanske zajednice krenulo baviti pitanjem radikalizma čulo se: 'Imaju i oni svoje četnike. Neka ih, zatrebat će nam”, poentirao je Jusić.
Kad vlast kontrolira medije
Marija Ristić, regionalna direktorica Balkanske istraživačke mreže je ocijenila da je “vlast u Srbiji veoma autoritativna, a većina medija je pod kontrolom vlasti”. Ona se osvrnula na diskurs koji se u Srbiji koristi na ovu temu.
“Prva asocijacija na terorizam u medijima u Srbiji je Oslobodilačka vojska Kosova, a druga asocijacija su muslimani na Sandžaku, u Bosni i naravno na Kosovu. O odlasku na ratišta u Ukrajini se ili ne izveštava ili govori na sasvim drugi način od onog o odlascima u Siriju i Irak. Oko 300 državljana Srbije je bilo ili je i dalje u Ukrajini, ali u medijima su oni borci za slobodu ruske braće i heroji koji štite srpski ili pravoslavni identitet. Samo 20-ak je osuđeno i to uslovno”, kazala je Ristić. Ona ističe da ovakav način izvještavanja “podriva inkluziju nesrpsko stanovništva”.
“Muslimani uglavnom žive u Novom Pazaru koji nije prisutan u medijima osim u kontekstu terorizma”, istaknula je Ristić.
Igor Tabak, nezavisni vojni i sigurnosni analitičar iz Zagreba, je ocijenio da ova tema u Hrvatskoj, s tek nekoliko izuzetaka, nije toliko popraćena te da mediji uglavnom prenose informacije iz druge ili treće ruke.
“Na terorizam se gleda kao na ugrozu za hrvatski turizam i to je glavni kontekst radi koje se sigurnosne službe u Hrvatskoj time bave”, smatra Tabak. Tanja Šuković, urednica Radio-televizije Crne Gore je kazala kako u Crnoj Gori nema mnogo znanja o ovoj temi. Podsjetila je i na dijametralno suprotan način izvještavanja o hapšenjima i procesu vezanom za događanja od 16. oktobra 2016. koje se na sudu vodi kao “pokušaj terorističkog napada”, ali i na jedno istraživanje prema kojem su građani Crne Gore kao glavne prijetnje sigurnosti navele “nasilni tekfirizam”, “nenasilni selefizam” i “nasilni panslavizam”.

26.6.16

Islamofobija i moć košmara


Tolerancija prema drugom i drugačijem može imati i svoje ružno lice održavanja distance, nadmenosti i arogancije.

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

U Sarajevu se od 24. do 26. juna održava prvi Evropski samit o islamofobiji, na kojem bi učešće trebali uzeti brojni eksperti iz ove oblasti, ali i bivši britanski ministar vanjskih poslova Jack Straw, predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović, osnivač Ljekara bez granica Bernard Kouchner te veliki broj zaiteresiranih iz cijelog svijeta
Dobro je da se o ovom problemu počelo govoriti i da se shvatilo kako to nije problem kojim bi se trebali baviti samo muslimani. Vjerujem da će, s obzirom na listu govornika, biti zanimljivih razmišljanja o čitavom fenomenu i da će problem namjerno projiciranog straha od muslimana biti analiziran iz različitih uglova. Lično se nadam i preporukama koje će biti provedive i koje će u konačnici rezultirati smanjivanjem diskriminacije i isključujuće prakse prema muslimanima u Evropi i svijetu samo zbog njihove vjerske ili kulturološke pripadnosti. Ali, islamofobija je samo jedna manifestacija daleko dubljeg problema kojeg živi sada već postmoderni čovjek.
Taj doskora nazivan moderni čovjek živi posebnu vrstu džahilijeta (neznanja) te ne samo da ne zna ništa o drugom i drugačijem, nego, zbog apsurdne arogancije, ne želi da zna. Možda u neka davna vremena ljudi nisu imali priliku upoznati druge narode i civilizacije. Čovjek se mogao roditi i umrijeti a da ne napusti svoje selo ili grad. Izuzmu li se trgovci i hodočasnici, koji su bili privilegirana elita, malo je onih kojima se stoljećima pružala prilika da dođu u interakciju s različitim nacijama i civilizacijama.
Neznanje rađa strah
Multikonfesionalna i multietnička društva, naročito u zapadnoj Evropi, bila su rijetkost. Danas, u globaliziranom svijetu, iskustvo drugog i drugačijeg je dostupno svakome onome ko želi preći preko stereotipa i stvoriti vlastita iskustva. Ali, te želje je sve manje. Naročito kod mladih. Komplicirani svijet se lakše shvata kroz predrasude i davno uspostavljene sterotipe. Znatiželja i želja za spoznajom više nisu vrlina. Danas svi imaju osjećaj da znaju sve i da je samo stvar kako uvjeriti što više ljudi u vlastiti stav i viziju svijeta. Ta iluzija znanja je opasnija od neznanja.
Neznanje je moćno oružje. Možda nije jače od znanja, ali sigurno jeste destruktivnije i podložnije za manipulaciju. Neznanje rađa strah. Valjda po nekoj svojoj prirodi, ljudi se plaše nepoznatog. I to nas dovodi do ozbiljnog problema, do moći košmara koja vlada današnjim društvima ušančenim u iluziji sveznanja.
Možda je taj novi trend najbolje razotkrio poznati novinar i publicista Adam Curtis u svom dokumentarnom serijalu koji je pripremio za britansku TV kuću BBC. U prošlosti su političari obećavali bolji život. Njihove metode su se razlikovale. Međutim, njihov autoritet i moć su proizlazili iz optimističnih vizija koje su nudili svom narodu. Do postizanja tog boljeg života nije dolazilo te su ljudi danas izgubili nadu u ideologije. Sve više i više, političari su viđeni kao menadžeri javnih aspekata naših života.
Zato su političari, tvrdi Curtis u svom dokumentarcu iz 2004. godine, sada otkrili novi način koji ponovo uspostavlja njihov autoritet i moć. Umjesto obećanja da će ostvariti naše snove, oni nam sada obećavaju zaštitu od noćnih mora. Tvrde kako će nas spasiti od strašnih opasnosti koje mi ne vidimo i koje ne razumijemo, a najveća od tih opasnosti je međunarodni terorizam, predstavljen kao moćna i zla mreža s tajnim podružnicama u zemljama širom svijeta i kao prijetnja kojoj se treba suprotstaviti.
'Škola za ribe'
Ali, ne manipulira se danas samo strahom od terorizma, nego svim što nam je nepoznato i drugačije. Od Istoka do Zapada ljudi se plaše imigrantima, pripadnicima druge vjere, boje kože, onima drugačijih pogleda na svijet od "naših". Međutim, da bi se ljudi držali u neznanju i strahu, treba se uložiti značajan trud. U tom smislu posebno su bitna dva segmenta društva - obrazovanje i mediji.
Mediji, osim što direktno, zbog svoje žeđi za senzacionalizmom, šire strah i paniku oko svega, kao najefikasniji način povećanja gledanosti, posjećenosti i tiraža, doprinose zatupljivanju masa kroz forsiranje samo zabavnih sadržaja. U prvom slučaju prosječan konzument medijskih sadržaja će dnevno biti prepadnut barem stotinu puta, ne samo teroristima, nego igračkama koje truju našu djecu, bubuljicom na koži, koja je simptom smrtne bolesti, i nevidljivim grinjama, i čime sve ne.
Što nas ne plaši, to nas se i ne tiče, a jedno ostalo za što nam savremeni mediji služe jeste zabava. I to kako vrijeme odmiče, pojam zabave se sve više banalizira. Šund je davno prevaziđen i skoro s nostalgijom gledamo na njega. Danas se gledaoci sistematski zaglupljuju. Već famozni realitiji spuštaju granicu pristojnosti i prihvatljivog ponašanja, nudeći ljudima kao uzore upitne ljudske karaktere.
Drugi segment je obrazovanje, koje je nekada počivalo na kritičkom promišljanju, na ideji da se učeniku usadi želja za spoznajom, da ga se osposobi da samostalno nastavi otkrivati svijet oko sebe, po mogućnosti čineći ga boljim i naprednijim od našeg. Danas se obrazovanje svodi na "škole za ribe", gdje nove generacije učimo kako da funkcioniraju u društvu koje smo im mi stvorili.
Njih se uči konačnim istinama, velikim mitovima i sposobnosti reprodukcije davno uspostavljenih istina. Doda li se tome neprivlačnost takvog sistema mladima koji su već odavno nastanili virtualni svijet i kojima, ako ih se prepusti samima sebi, jedino površna zabava koja im pomaže da "ubiju vrijeme" ima smisla, jasno je zašto su oni danas podložni da ih se prepada svim onim o čemu ništa ne znaju.
Krivo shvatanje tolerancije
Imao sam priliku, u sklopu jednog međureligijskog programa, razgovarati s mladima iz cijele Bosne i Hercegovine. Većina njih se nikada nije družila s pripadnikom druge vjere ili etniciteta. O vjeri drugoga mladi su, na osnovu istraživanja koje smo proveli, znali samo ono što su mislili da je za tu religiju kompromitirajuće, odnosno ono što su ih naučili da je dovoljno. Nije to tako samo u Bosni. Vjerujem da je u svijetu slično, ili gore. Zato ni islamofobija, niti bilo koji drugi iracionalni strah od drugačijeg ne može bit riješen samo angažmanom jedne skupine aktivista, ma kako oni bili predani i iskreni u svojim namjerama.
Potrebna je promjena paradigme na kojoj naš sistem vrijednosti opstoji. Potrebno je ponovo probuditi želju za spoznajom, koja nije opterećena uspostavljenim istinama i potrebna je, prije svega, ljudska interakcija i otvorenost. Nažalost, u najboljem slučaju kao zamjena interakciji, upoznavanju i otvorenosti prema drugima, danas se ljudima nudi tolerancija kao vrlina.
Tolerancija prema drugom i drugačijem može imati i svoje ružno lice održavanja distance, nadmenosti i arogancije i, kako je primijetio Božidar Jezernik, "aktivna koegzistencija u globalnom selu" ne može se zasnivati na toleranciji; potrebno je nešto više, potreban je suživot koji se temelji na otvorenosti i uvažavanju drugog i drugačijeg. Biti otvoren prema drugom i drugačijem nije jednostavno, niti je jednostavno uvažavati ih. Uvažavanje i otvorenost ne dolaze sami od sebe, njih treba njegovati.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera


24.1.16

Hidžab na sudu

Vjersko obilježje koje nosi neke osoba ne predstavlja povredu principa sekularno uređenog društva kao što je isticanje takvog obilježja na zidovima institucije.

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Prema pisanju sarajevskih medija nastavak sjednice Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine 20. januara je velikim dijelom bio posvećen reagiranju Suda Bosne i Hercegovine, ali prvenstveno Islamskezajednice u Bosni i Hercegovini i časopisa Preporod na zaključak VSTV-a o zabrani nošenja vjerskih obilježja u pravosudnim institucijama.
U septembru 2015. godine Vijeće je donijelo zaključak o zabrani nošenja vjerskih obilježja, kao i o upražnjavanju vjere tokom radnog vremena u pravosudnim institucijama. Zaključak je proslijeđen svim predsjednicima sudova i glavnim tužiocima u Bosni i Hercegovini. Islamska zajednica je najoštrije osudila ovakav zaključak, zahtijevajući od VSTV-a da preispita svoje odluke i zaključke te precizno definira šta se podrazumijeva pod vjerskim obilježjem.
Goran Nezirović, član VSTV-a, rekao je da nije iznenađen reakcijom Islamske zajednice. Bilo je to očekivano, smatra, posebno imajući u vidu činjenicu da nije bila provedena javna debata prije usvajanja zaključka.
"Uputit ćemo javni poziv Rijasetu [Islamske zajednice], ali i predsjednicima sudova, kako bi se razmijenila mišljenja. Potrebno je ispoštovati te institucije, a sve s ciljem smanjenja tenzija", rekao je on, dodajući da je bilo i onih članova Vijeća koji su bili protiv bilo kakve dodatne rasprave.
Manipuliranje ljudskim pravima
Bez obzira na to kakav će biti ishod ovog procesa, bitno je na vrijeme upozoriti na sve implikacije ovakve odluke i otvoriti ozbiljnu javnu raspravu o očitim brojnim nejasnoćama koje vladaju u bh. društvu kada se govori o vjeri u javnom prostoru i šta sekularni principi podrazumijevaju.
Posebno je zabrinjavajući dio zaključka iz 2015. godine prema kojem će se "pristup stranaka koje nose vjerska obilježja procjenjivati u svakom konkretnom slučaju".
Vjersko obilježje koje nosi neka osoba, pa makar i javni službenik, ne predstavlja povredu principa sekularno uređenog društva kao što bi to predstavljalo isticanje takvog obilježja na, recimo, zidovima te institucije.
Nažalost, takvih primjera isticanja vjerskih obilježja u javnim institucijama, skupštinama nekih kantona, školama (izvan kabineta vjeronauke), pa do krsnih slava entiteta, gradova i državnih institucija u današnjoj Bosni i Hercegovini ne nedostaje, o čemu bi također valjalo otvoriti javnu raspravu kako bi se stvari dovele u razumne okvire, koji počivaju ne na proizvoljnim interpretacijama pojedinaca, nego međunarodno uspostavljenim principima i konvencijama.
Ovo što sada imamo u Bosni i Hercegovini je kuršlus, u kojem se manipulira vrlo osjetljivim ljudskim pravom i ostavlja prostor za ozbiljnu diskriminaciju i povredu osnovnih ljudskih prava, a o prostoru za manipulaciju da i ne govorimo.
Pozitivan primjer iz New Yorka
U sekularnom društvu javni prostor treba biti neutralan i država od svih vjera i svjetonazora treba biti podjednako udaljena te garantirati identična prava svima, bez favorizovanja jedne vjere ili svjetonazora. U tom neutralnom prostoru kojeg država osigurava treba biti zagarantirano pravo svakom pojedincu da slobodno, pa i javno - kao pojedinac ili skupina - ispovijeda svoju vjeru i vjerska ubjeđenja.
Sloboda javnog ispovijedanja vjere može se ograničiti samo radi postizanja legitimnog cilja, što je pojašnjeno Članom 9. Evropske konvencije o ljudskim pravima, i to samo u skladu sa zakonom i mjerama koje su proporcionalne legitimnom cilju koji se želi postići. Taj član Evropske konvencije kaže: "Sloboda manifestiranja svoje vjere ili svojih uvjerenja će podlijegati samo onim ograničenjima predviđenim zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu javne sigurnosti, zaštite javnog poretka, zdravlja ili morala, ili zaštite prava i sloboda drugih".
Teško će zabrana isticanja vjerskih obilježja pojedinaca uposlenih u javnim institucijama, kakva je nošenje hidžaba, pa makar one bile i sudske, izdržati takvu provjeru opravdanosti. U Americi smo prije nekoliko sedmica imali priliku vidjeti afroameričku muslimanku Carolyn Walker-Diallo, koja je postala državna sutkinja Civilnog suda u New Yorku s mahramom na glavi i koja je zato položila zakletvu na Kur'anu. U Ujedinjenom Kraljevstvu policajke muslimanke imaju prilagođenu uniformu, koja im omogućava nošenje hidžaba.
Slično pravilo važi za sike i njihove stilizirane turbane kao dijelove policijske uniforme. Sličnih primjera drugačijeg razumijevanja sekularnog uređenja javnog prostora te prava vjernika u njemu je jako puno i ne znam zašto bi u Bosni i Hercegovini takvi principi bili sporni i na koga se onda ugledaju naši zaštitnici sekularizma.
Dokazivanje 'nepristranosti'
Malo je čudna i argumentacija da bi nečije vjersko obilježje trebalo ukazivati na njegovu pristranost. To što neko ima vlastiti sistem vrijednosti u koji vjeruje ne znači da je i pristran prema drugima. Zašto bi nečije vjersko obilježje trebalo ukazivati na njegovu pristrasnost ili neprofesionalizam?
U takvoj argumentaciji se kriju duboke predrasude prema vjernicima kao iracionalnim i nesposobnim za objektivan, nepristran, pa čak i pošten odnos prema drugima. Osim toga, ako neko skloni vjersko obilježje, da li ga to prestaje činiti pristranim, ili ćemo morati ići i korak dalje pa provjeravati u šta i koliko ko vjeruje kako bi dokazao svoju "nepristranost" prema onima koji vjeruju drugačije, a kojima sudi ili učestvuje u procesu?
Ovo pitanje je skrenulo pažnju na još jedno duboko nerazumijevanje oko vjerskih prava u javnom prostoru, koje se već dugo udomaćilo u bh. društvu. Upravo zbog nekih specifičnosti vjerske prakse koje se kod muslimana razlikuju od drugih konfesija, a koje bi država trebala zagarantirati svojim građanima muslimanima, "zapelo" je potpisivanje ugovora između Islamske zajednice i Vijeća ministara Bosne i Hercegovine.
Slične ugovore Bosna i Hercegovina je već potpisala s Vatikanom i Srpskom pravoslavnom crkvom. Ali, kada je na red došlo potpisivanje ugovora s Islamskom zajednicom problematizirane su neke specifične prakse koje se vežu za islamsko učenje. Otprilike stavovi, prije svega iz jednog dijela političke i medijske javnosti, iz bh. entiteta Republika Srpska, išli su u pravcu argumentacije da se muslimanima može dozvoliti samo ono što imaju i druge dvije tradicionalne vjerske zajednice i da bi svaka posebnost predstavljala davanje više prava jednih nad drugima.
'Prebacivanje' džume za nedjelju
Međutim, zar treba naglašavati da islam ima neka svoja posebna učenja, propise i prakse, koji se razlikuju od, recimo, kršćanskog vjerozakona? Neka prava država može zagarantirati kršćanima, Jevrejima ili bilo kojoj drugoj vjerskoj skupini jer su dio njihovog vjerskog sistema, a drugima koji nemaju identične vjerske potrebe ne mora. To ne narušava princip ravnopravnosti sve dok se jedni ne diskriminiraju ili drugi favoriziraju u pravima.
Tako se, uz evo ponovo u VSTV-u problematizirano pitanje hidžaba, odnosno tradicionalnog načina oblačenja muslimanskih žena u javnim institucijama, kao sporno izdvojilo pravo muslimana na jednosatnu pauzu petkom tokom džume namaza (obavezne zajedničke podnevne molitve petkom), koju bi, uz dogovor s poslodavcem i u dobroj praksi, dogovarali. To što je nedjelja neradni dan i što kršćani vjernici odlazak na misu mogu obaviti u tome periodu ne može biti opravdanje da se kaže da ni kršćani ne mogu ići sa posla radi svojih vjerskih obaveza.
Jer, šta je alternativa kako bi se osigurao tako shvaćen princip istih prava; da muslimani "prebace" džumu za nedjelju, ili da i petak bude neradni? Te neke specifičnosti islamskog učenja i prakse mogu biti, uz malo sluha i ako se oslobodimo predrasuda prema vjernicima, akomodirane u javni prostor kroz privatnu praksu pojedinaca koji u njemu djeluju i žive bez da se naruši njegova neutralnost i otvorenost za sve.
Naravno, i vjernici se trebaju navikavati da ono što traže za sebe u javnom prostoru trebaju biti spremni dati i drugim vjerama i svjetonazorima s kojma se možda ne slažu. Ali, to su neki drugi principi uređenja društva, na koje se svi tek trebamo početi navikavati.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.



14.12.15

Kobno navikavanje na islamofobiju

Postepeno se navikavamo se na opasne islamofobične, rasističke i diskriminatorske stavove u javnom prostoru.
Iako se tako čini, Donald Trump ne priča nepromišljeno [AP]

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Šovinistička izjava vodećeg republikanskog kandidata za američkog predsjednika Donalda Trumpa da muslimanima treba zabraniti ulazak u SAD je s pravom izazvala salvu osuda, kako u SAD-u tako i u svijetu. I dok jednoglasna osuda velikog broja individua i institucija koje imaju daleko više kredibiliteta od tajkuna Trumpa ulijeva nadu da u ovom ahir zemanu nisu baš svi moćnici izgubili osjećaj za mjeru i odustali od osnovnih principa ljudskosti ili barem dobrog ukusa, daleko je to od toga da se trebamo ponašati kako da se ništa ne dešava.
Dobro je da je Bijela kuća saopćila da su Trumpovi komentari "u suprotnosti s američkim vrijednostima" i nacionalnim interesima. Drugi republikanski predsjednički kandidat Jeb Bush također je odbacio Trumpov prijedlog kao "sumanut" te izjavio da njegove političke ideje "nisu ozbiljne". Čak je i jastreb američke politike i bivši američki potpredsjednik iz redova Trumpovih republikanaca Dick Cheney kazao da je ova ideja "u suprotnosti sa svim za šta se zalažemo i vjerujemo".
Ali, ono što je izrečeno ne može biti povučeno i šteta je trajno počinjena. Jer, ova izjava je šokantna samo sada. Već sutra da je Trump ponovi ili da neka druga javna ličnost negdje u svijetu kaže nešto slično, reakcije ne bi bilo. Samo još brutalnija izjava, s još više islamofobije ili šovinizma, može dobiti sličnu medijsku pažnju. Javno mnijenje jednostavno tako funkcinira. I zato se svi postepeno navikavamo na opasne islamofobične, rasističke i diskriminatorske stavove u javnom prostoru.

Dovelo i do genocida
Na to računaju oni koji s vremena na vrijeme ispuštaju ovakve probne balone. Oni očekuju da će se javnost na njih vremenom naviknuti i početi ih prihvatati kao normalne. A historija nas uči da je mali korak od prelaska sa riječi na djela i da se konstantna dehumanizacija i satanizacija određenih vjerskih, etničkih ili bilo kojih drugih skupina u konačnici pretvara u različite diskriminatorske i isključujuće politike, pa čak i opravdavanje nasilja nad njima, koje je u nekoliko navrata dovelo i do genocida.
Trump je vrstan showman i nekadašnja zvijezda reality showa, koji itekako zna po koju o tome šta današnje mase žele i kako se njima može manipulirati. Iako se tako čini, Trump ne lupa. Malo je onih koji su se, osim njega samog, divili njegovoj inteligenciji, integritetu ili metodama postizanja uspjeha, ali niko ne može negirati da on ima novca i da može kupiti savjetnike. I spornu izjavu Trump nije izrekao u nepromišljenom afektu, nego, vidi se to iz videosnimka izjave, pročitao. To znači da je ovaj republikanski kandidat znao da će njegova poruka naići na odobravanje ciljanih krugova na čiju podršku računa. Ni to ne treba zanemariti kada pokušavamo shvatiti jednu ovako nepojmljivu izjavu.
Jako je puno oniih koji misle tako kako Trump govori i samo je pitanje kada će se pojaviti političke opcije, poput francuskog Nacionalnog fronta - stranke Marine Le Pen, koje će na tom sentimentu pokušati profitirati. Uostalom, zar je suštinski Trumpova izjava drugačija od one koju smo mogli čuti u našem susjedstvu od predsjednika stranke Hrast - Pokret za uspješnu Hrvatsku Ladislava Ilčića?
Mržnja i strah zasljepljuju čovjeka i možda je zato probuđeni duh islamofobije koji se oslobodio u javni prostor nakon nedavnih terorističkih napada, uspona grupe Islamska država Irak i Levant i priliva velikog broja izbjeglica u Evropu ukazao na brojne predrasude, ali i neistine i mitomanske konstrukte, koje neki politički, vjerski i naučni krugovi Evrope i danas baštine.
Najglasniji zagovornik, ili barem onaj koji "govori ono što mnogi u Evropi misle", takvih stavova je desničarski premijer Mađarske Viktor Orban. Njegova zaslijepljenost zbog ideologije kojoj pripada i zbog koje je izjavio kako "islam nikada nije pripadao Evropi", što je, znaju to svi oni koji nemaju selektivno historijsko pamćenje, notorna neistina. Ovim povodom Juan Cole, profesor historije sa Univerziteta Michigan, podsjetio je evropsku javnost da su Osmanlije koje su Mađarskom vladale 150 godina dali utočište Orbanovim precima. Što će reći da njega danas ne bi bilo među Mađarima da nije bilo tadašnje tolarancije Osmanskog carstva.

Da nije bilo Osmanlija...
Naime, poznata je historijska činjenica da su Osmanlije favorizirale protestante, a naročito kalviniste, i da su odigrale ključnu ulogu u njihovom opstanku u Mađarskoj i Transilvaniji. Ukupno 11,6 posto Mađara koji se danas izjašnjavaju kao kalvinisti, a među je i Orban, opstali su na tim prostorima velikim dijelom zbog činjenice da su im osmanski sultani, poput Sulejmana Veličanstvenog i Selima Drugog, dali utočište u svojim provincijama. Da su Mađarskom vladali katolici, piše profesor Cole, protestanti bi vjerovatno bili istrijebljeni, kao što je to bio slučaj s katoličkom Španijom, ili čak u uskom dijelu zapadne Mađarske, kojom je vladala katolička Austrija.
Znači, Orbanovi vjerski korijeni su oblikovani i opstali zahvaljujući islamskom konceptu vjerske tolerancije koj su na ove prostore donijele Osmanlije. Ali, to je samo mali dio onoga što su muslimani - bili oni Arapi, Osmanlije ili brojni drugi narodi, ali i pripadnici drugih konfesija koji su bili dio jedne velike civilizacije - donijeli u Evropu. Ali, uzalud je pozivati se na razum kada se glasovi počnu skupljati upravo na iracionalnom strahu i falsificiranju historije i stvarnosti.
Naučio sam jednom da je najbolje ne truditi se tekst završavati nekim mudrim zaključkom, ali ne mogu ne ponoviti stihove koji su mi čitavo vrijeme bili u podsvijesti dok sam pokušavao "probaviti Trumpov šovinizam". Radi se, naravno, o provokativnoj pjesmi "Prvo su došli...", koja se pripisuje pastoru Martinu Niemölleru (1892-1984), a govori o tromosti i nereagiranju njemačkih intelektualaca nakon dolaska nacista na vlast te politike "čišćenja" pojedinih društvenih skupina. Iako postoje određena neslaganja oko tačnog teksta i vremena nastanka citata u nastavku je verzija prema Zakladi Martin Niemoller.

Prvo su došli...

Kada su nacisti došli po komuniste,
ja sam šutio;
jer nisam bio komunist.

Kada su zatvorili socijaldemokrate,
ja sam šutio;
jer nisam bio socijaldemokrat.

Kada su došli po sindikaliste,
ja se nisam pobunio;
jer nisam bio sindikalist.

Kada su došli po mene,
više nije bilo nikog
da se pobuni.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.


Izvor: Al Jazeera

25.11.15

Šta terorizam ima s islamom?

Tvrditi da u islamu ima nešto inherentno što podstiče na terorizam može samo neko ko ne zna ništa o islamu [EPA]

Terorizam nema veze s izvornim islamskim učenjem, ali itekako ima veze sa zloupotrebom islama i islamske tradicije zarad promocije jedne ideologije.
Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Nakon terorističkog napada u Parizu i onog u Rajlovcu, u kojem su stradali pripadnici Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, ponovo se aktueliziralo pitanje opasnosti od globanog terorizma. I, kao svaki put do sada u sličnim slučajevima, čuli smo brojne analize, teorije zavjere i opravdanja za stravične prizore kojim svijet sve češće svjedoči. S obzirom da se napadači u većini slučajeva, pa tako i u ova posljednja dva, dovode u vezu s idejama radikalno-nasilne interpretacije islama, nisu rijetki oni koji, obično namjerno i zbog sitnih političkih i ideološkh ciljeva, islam dovode u vezu s terorizmom.
Onda to dovodi muslimane širom svijeta u poziciju da se moraju pravdati i izvinjavati za nešto s čim nemaju nikakve veze. Naravno da to kod njih uzrokuje frustraciju i negodovanje, jer ne mogu ni zamisliti da islam kako ga oni žive može imati ikakve veze sa stravičnim zločinima koje neki čine u njegovo ime.
Stalno čujemo kako terorizam nema veze s islamom. i to je tačno. Terorizam nema veze s izvornim islamskim učenjem, ali itekako ima veze sa zloupotrebom islama i islamske tradicije zarad promocije jedne ideologije, koja bi islam, koji je za skoro dvije milijarde ljudi "milost Božija poslana čovječanstvu" ("Mi te, o Muhamede, nismo poslali osim kao milost svjetovima" - Kur'an) kidnapirao zarad političkih ciljeva male skupine samoproglašenih spasitelja muslimana.
Ti ljudi sve što čine pravdaju pravnim rješenjima nastalim u srednjovjekovim okolnostima življenja islama. Oni u svom tumačenju vjere nemaju dokaze u vjerodostojnoj islamskoj tradiciji i, ako se na nešto od toga pozivaju, onda je to izvučeno iz konteksta. Svi ajeti iz Kur'ana imaju povode objave (esbabun- nuzul), a hadisi kontekst u kojem su izrečeni (esbabul-vurud) i oni se ne mogu, iako je njihova poruka univerzalna, shvatati izvan konteksta vremena u kojem su nastali. Ajeti objavljeni u kontekstu odbrane muslimana u prvim godinama objave od nasilnih napada paganskih plemena se ne mogu primjenjivati na društva koja se grade na principima mirnog suživota, interakcije i tolerancije, poput onog modela kojeg nam je kao uzor pokazao Poslanik, a.s., gradeći medinsku zajednicu s pripadnicima različitih vjera.
'Novorođeni muslimani'
Evidentno je da ulema mora uraditi više kako bi raskrinkala ta njihova tumačenja islama, kako bi razvila kontranarativ i kroz ponovno otvaranje vrata idžtihada (procedure iznalaženja pravnih rješenja u islamskom pravu na osnovu već postojećih propisa ili izvođenja detaljnih propisa iz općih principa) islam i njegove nepromjenjive vrijednosti dovela u XXI vijek, umjesto da muslimane vraća u XI ili neki drugi vijek, na čije modele uspostave države i društva se pozivaju ekstremisti danas.
Međutim, analiza slučajeva terorističkih napada i profila pojedinaca koji ih počine ukazuje na to da je nasilna ideologija na koju se teroristi pozivaju u opravdavanju upotrebe nasilja tek pokriće za njihovo odranije antisocijalno ponašanje. To su, po pravilu, delikventi, nerijetko s kriminalnim dosijeom, ljudi koje bi se mogli okarakterizirti kao otuđene u svakom smislu te riječi.
Posebno je interesantno kako ti ljudi, naročito u evropskom kontekstu, skoro nikada ne dolaze iz tradicionalnih muslimanskih porodica u kojima se živjela vjera. U Bosni i Hercegovini i okruženju su to obično "novorođeni muslimani", odnosno oni koji su "došli tobe", nakon što su odrasli daleko od vjere, dok je većina napadača u evropskim društvima druga ili treća generacija useljenika koji dolaze iz asimiliranih porodica. Značajan broj među tim pojedincima čine i konvertiti.
Među napadačima smo doznali da ima i onih koji jedva da znaju išta o islamu i koji ni po kojem kriteriju ne samo da nisu bili "radikalni", nego s vjerom skoro da nisu imali nikakog kontakta. Za njih je opravdanje upotrebe nasilja zarad višeg cilja kojeg je nekada nudila Al-Kaida, a danas grupa Islamska država Irak i Levant, poslužilo samo kao sredstvo da iskažu svoje frustracije ličnim i društvenim životom i onim što su smatrali nepravdama koje su ih okrenule protiv njihovih porodica, zajednica, društava i država.
To ne znači da ideolozi koji su razvili tu ideologiju nisu itekako upućeni u teološke argumente, geostrateške odnose i to ne treba podcijeniti, ali izvršioci na terenu, koji se u tu mrežu ulove, obično i ne razumiju posljedice svojih postupaka i to često čine iz vlastitih ličnih frustracija i neostvarenosti. Na takve ideolozi i podstrekači (gate-keepersi) obično i računaju. Na svakom društvu je da smanji broj ranjivih i da kod njih, pogotovo mladih, izgradi "društvenu otpornost", kako ne bi podlijegali indoktrinaciji, te da iskorijeni uzroke koji vode radikalizaciji.
Dva paralelna kolosijeka
Drugim riječima, moramo se pozabaviti ideologijom kojom mladi ljudi opravdavaju nasilje, kao i drugim razlozima koji ih "guraju" ili "vuku" ka takvom ponašanju i koji ne trebaju biti zanemareni. Otuđenost, nezaposlenost, dominacija moći na globalnoj političkoj sceni nisu opravdanje za terorizam, ali jesu uzroci bez čijeg se rješavanja neće riješiti ni problem terorizma.
Najlakše je svu krivnju svaliti na islam i time zanemariti sve one druge razloge koji mlade ljude guraju u okrilje radikalnih ideologija. Na taj način se amnestiraju i svi oni koji su na lokalnom i globalnim nivou stvorili uslove u kojima terorizam buja i stalno i iznova nalazi nove regrute.
Tvrditi da u islamu ima nešto inherentno što podstiče na terorizam može samo neko ko ne zna ništa o islamu, njegovoj misli i historiji ili neko ko ne zna ništa o terorizmu. Terorizam se pravda različitim ideologijama i zloupotrebama plemenitih ideja od onih o socijalnoj pravdi, pravima radničke klase do ideja nacionalnog oslobođenja. To je valjda svima jasno.
Zato suočavanje s izazovom terorizma u svakom društvu, pa tako i u našem mora, ići kroz dva paralelna kolosijeka, kroz osporavnje ideologije i ukazivanje na njenu nastranost, ali i kroz rješavanje uzroka koji otuđene i zapostavljene pojedince gura u pravcu priključivanja takvim ideologijama.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

19.11.15

Orban na času historije: „Sjedi, jedan!“

Osmanlije su spasile Orbanove pretke, a on danas tvrdi da islam nikada nije pripadao Evropi

Piše: Muhamed Jusić (Preporod)

Zbjegovi izbjeglica koji od rata i siromaštva bježe u Evropu su pokazali svu krhkost građevine koja se naziva Ujedinjena Evropa. Ali osim što je ova humanitarna katastrofa pokazala brojne političke i svake druge slabosti Evrope, ona je ponovo probudila neke zle duhove iz prošlosti. I kao što svaka kriza čini i ova je pokazala pravo lice mnogih. Tako je i Evropa u nekoliko mjeseci pokazala svoja najmanje dva lica za koja smo i bez ovoga znali da postoje; ono otvoreno i tolerantno spremno na solidarnost, ali i ono ksenofobično i sebično koje bi da podiže neke nove zidove. Apsurdno je da bi zidove podizali oni koji su do jučer bili s druge strane njih i činili sve da ih sruše i pridruže se „slobodnoj Evropi“. Ali najmanji je to apsurd u moru mnogih koje smo čuli kako su brojni politikanti počeli kupiti sitne političke poene na patnji ispaćenih izbjeglica i činjenici da su mnogi od njih muslimani.
Svima je jasno da stavovi prema izbjeglicama ili i imigrantima imaju više veze s time kako će se odluke donositi  u Evropi i sa tihim sukobom nekih članica Unije (npr. Višegradske grupe) i Njemačke, odnosno njihovim neslaganjem sa politikom i vizijom Evropske Unije koju promoviše kancelarka Angela Merkel,  nego sa vjerskim identitetom izbjeglica. Ipak, u javnosti se nastavlja širiti islamofobija i krivotvoriti historija kako bi se pažnja skrenula s pravih problema.
Mržnja i strah zasljepljuju čovjeka i možda je zato probuđeni duh islamofobije koji se oslobodio u javni prostor zbog činjenice da veliki broj izbjeglica čine kulturološki muslimani (iako u zbjegovima ima i kršćana, jezida i pripadnika brojnih drugih vjera i kultura) ukazao na brojne predrasude, ali i neistine i mitomanske konstrukte, koje neki politički, vjerski i naučni krugovi Evrope i danas baštine. Najglasniji zagovornik, ili barem onaj koji „govori ono što mnogi u Evropi misle“, takvih stavova je desničarski premijer Mađarske, Viktor Orban.
Njegova zaslijepljenost zbog ideologije kojoj pripada i zbog koje je izjavio kako „islam nikada nije pripadao Evropi“ ga je odvela u apsurd iz kojeg će se teško izvući. Na svu sreću ne manjka onih koji bi ukazali na krivotvorenje historije zarad sitnih političkih i ideoloških šićara.

Arapi u Evropi
Tako je hrvatski novinar Jutarnjeg lista Inoslav Bešker morao premijera Orbana podsjetiti da su Arapi u Evropu došli prije Mađara:  „Da je Orbán Viktor učio historiju, možda bi mu neko rekao da su Arapi stigli u Evropu ipak prije Mađara, da je ‘Abdul Rahman Al Ghafiqi dobio batine od Karla Martela negdje između Toursa i Poitiersa stotinjak godina prije nego je uopće rođen Árpád koji je njih poveo amo i koga je učeni Konstantin Porfirogenit zvao `velikim turskim knezom` (μέγας Τουρχίας άρχων). Zna li da su Arapi u jugozapadnoj Evropi opstali do 1492, ostavivši nam npr. i admirale i algebru? Zna li da su 130 godina prije “čišćenja” Granade muslimani već dobrano zagazili u jugoistočnu Evropu? Ako je islam u Evropi kontinuirano otkako su prije 14 stoljeća prispjeli Arapi, s kojim ih obrazom neko smije zvati strancima i došljacima, taman i da je prispio prije njih? Jer i ti raniji - Italci, Baski, Kelti, Germani, Balti, Slaveni - svi su također nekadašnji imigranti. A da je Orbán Viktor učio rimsku historiju, možda bi pamtio da je od 244. do 249. rimski car bio Filip Arapin, rođen u Siriji od sirijskog oca, da je, dakle, jedan Arap, uz to sklon kršćanstvu, vladao golemim carstvom koje je obuhvaćalo svu tada civiliziranu Evropu, u doba kada u njoj niko za Mađare nije ni čuo ni znao, pa je Arapin vladao i Panonijom u koju će Mađari doći tek stoljećima kasnije, iz stepa gdje nisu vidjeli ni ulica ni trgova, pa su imenice kojima ih poimaju, “utca” i “ter““, preuzeli od panonskih Slavena, u čiju su se kuću uselili kao imigranti i tu ostali do danas“- napisao je gospodin Bešker.
I ne samo to nego kako piše Juan Cole, profesor historije sa Univerziteta Michigen, Osmanlije koje su Mađarskom vladale 150 godina dali su utočište Orbanovim precima. Što će reći da njega danas ne bi bilo među Mađarima da nije bilo tadašnje tolarancije Osmanskog carstva. Naime, poznata je historijska činjenica da su Osmanlije favorizovali protestante, a naročito kalviniste, i da su odigrali ključnu ulogu u njihovom opstanku u Mađarskoj i Transilvaniji. 11.6% Mađara koji se danas izjašnjavaju kao kalvinisti, a među kojima je i sam Orban, opstali su na tim prostorima velikim dijelom zbog činjenice da su im osmanski sultani poput Sulejmana Veličanstvenog i Selima Drugog dali utočište u svojim provincijama. Da su Mađarskom vladali katolici, piše profesor Cole, protestanti bi vjerovatno bili istrijebljeni, kao što je to bio slučaj sa katoličkom Španijom, ili čak u uskom dijelu zapadne Mađarske kojom je vladala katolička Austrija.
Znači, Orbanovi vjerski korijeni su oblikovani i opstali zahvaljujući islamskom konceptu vjerske tolerancije kojg su na ove prostore donijele Osmanlije. Ali to je samo mali dio onoga što su muslimani, bili oni Arapi, Osmanlije ili brojni drugi narodi, ali i pripadnici drugih konfesija koji su bili dio jedne velike civilizacije donijeli u Evropu. Ali to je čitava tema za sebe kao što je i posebna tema, šta je od 150 godina muslimanskog prisustva ostalo u Mađarskoj što bi moglo posvjedočiti današnjim generacijama da je islam ipak bio dio historije Evrope. Zato bi bilo korisno pročitati rad profesora Gabora Agostona o muslimanskim kulturnim enklavama u Mađarskoj pod osmanskom upravom (Acta Orientalia Academiae Scientiarum Hungaricae, T. 45, Fasc. 2/3 (1991), str. 181-204) . Ali samo radi ilustracije, prema jednoj vakufnami Sokollu Mustaf Paše njegov vakuf u Budimu je imao četiri džamije, šest mesdžida, dvije medrese, 12 hanova i 16 hamama. Evlija Čelebija je u Mađarskoj zatekao 165 mekteba koji su tada bili u rangu drugih osnovnih škola, a lista uništenih dokaza o muslimanskom prisustvu u Mađarskoj bi se odužila a da o naučnom, kulturnom  i svakom drugom doprinosu u idejama evropskoj misli i ne govorimo.
Jedno je sigurno: prekrajanje historije nije način na koji se može graditi nova slobodna i tolerantna Evropa. Za takvo poznavanje historije na koje se premijer Orban rado poziva ima samo jedna ocjena, a ona je jedan.

23.9.15

OSCE/ODIHR event examines media portrayals of Muslim communities

Zanimljiva diskusija sa prof. Johnom Espositom o islamofobiji i mrznji prema muslimanima u @osce_odihr u Warsawi

Facilitating understanding and co-operation among news media and Muslim communities was the focus of an expert meeting organized by the OSCE Office for Democratic Institutions and Human Rights (ODIHR) in Warsaw on 14 September 2015.
The participants – 10 journalists and media experts from nine OSCE participating States – examined how news media and civil society groups can co-operate more efficiently to address common stereotypes of Muslims. The aim was to identify strategies for addressing the challenges faced by journalists when covering issues related to Islam and Muslims.
"News media play a central role in shaping people’s perceptions and ideas. Improving the understanding of issues related to news media and Muslim communities is a critical part of addressing some of the most common stereotypes," said Marouane Mohamed, ODIHR's Advisor on Combating Intolerance Against Muslims. "We hope to use the results from this event to build closer co-operation between news media and Muslim communities and to inform our ongoing work on countering intolerance against Muslims."
This expert meeting is part of ODIHR's continuing work to address intolerance against Muslims, in line with commitments made by OSCE participating States concerning freedom of the media and tolerance and non-discrimination. The event builds on focus groups, training seminars and workshops held for civil society groups organized in 2013 and 2014, during which participants emphasized the role of some media in creating and perpetuating stereotypes against minority groups.
Izvor: OSCE/ODIHR


23.5.15

U okviru „Dana Ajvatovice“ održana tribina „Islamofobija“


U okviru „505. Dana Ajvatovice“ u amfiteatru Kulturnog centra Princeze Dževhere održana je tribina na temu „Islamofobija“, tema koja se u posljednje vrijeme sve više plasira kroz medije i u javnom životu. Tribinu je organizova Centar za napredne studije iz Sarajeva i Medžlis IZ Bugojno.
U svom pozdravnom uvodnom dijelu dr. Ahmed Adilović, Muftija travnički, predsjednik Organizacionog odbora, istakao je dosadašnji uspješni tok održavanja programskih „Dana Ajvatovice“ koji u svim gradovima Bosne i Hercegovine su praćeni sa značajnim interesovanjem građana.
Uvodničar prof. Muhamed Jusić mnogobrojnim posjetiocima pojašnjavao je pojam „islamofobije“ koja se posebno koristi u posljednjih dvadesetak godina.
Prof. dr. Sedad Dizdarević govorio je o refleksijama islamofobije na islamski svijet kao i pojam „islamofobije“ koji ima svoje korijene još od „krstaških ratova“, a posebno se aktuelizira posljednjih decenija.
Prof. dr. Amir Karić govorio je o pojmu „islamofobije“ u EU i „islamofobiji“ u evropskom kontekstu, kao i dodatnom pojašnjavanju pojma „islamofobije“ u našem društvu.
Moderator ove tribine bio je Vehid ef. Arnaut.


Izvor: Bug.ba

28.3.15

Mi smo narod

Još jedan bauk širi se Evropom


Piše: Muhamed Jusić (Magazin Start BiH)

Još jedan bauk širi se Evropom. Ovaj put to je bauk jačanja radikalnih političkih koncepata, ali za razliku od onog starog bauka, ovaj ne dolazi samo slijeva nego i sdesna.
Uspon izrazito lijeve SIRIZE u Grčkoj i ankete koje govore o tome da bi ideološki slične političke opcije mogle i u drugim zemljama članicama EU ostvariti zapažene rezultate, naveli su mnoge da se zapitaju da li se politička scena u Evropi ozbiljno radikalizira. Uspon ovih pokreta koje u mainstream medijima nazivaju „radikalnom ljevicom“, dok oni za sebe kažu da su tek „nova ljevica“ uz već primjećeni fenomen uspona nove evropske desnice oličene u PEGIDI daju za pravo svima onima koji su i ranije tvrdili da će duga ekonomska kriza, nestabilnost na istočnim granicama Unije i nestabilno mediteransko okruženje, zasigurno izroditi neke nove političke modele koji će odudarati od političkog centrizma koji desetljećima dominira evropskom političkom scenom.
I očito ne nedostaje populista različitih kovova koji bi da profitiraju na neefikasnim politikama vladajućih elita koje su se uljuljkane u neoliberalnom modelu stopile u jednu veliku birokratku oligarhiju koja „niti smrdi niti miriše“. Naravno da ne bi bilo pošteno u isti koš trpadi ksenofobične desničare iz PEGIDE i radikalne ljevičare koji bi da stanu u odbranu obespravljenih širom bogate Evrope, ali ipak ne možemo ne primjetiti taj trend u kojem se glasači na Starom kontinentu okreću onima koji se zalažu za radikalnija rješenja i koja podilaze masama promovišući neke nove ideologije i pokrete koji bi posezali za drastičnijim mjerama reforme.
I dok nova ljevica tek treba pokazati ima li stvarna rješenja za nagomilane probleme ne samo grčke nego i globalne ekonomije, odnosno da li imaju ponuditi bolji model od trenutno dominatnog, ili će samo biti destruktivni pokret koji zna kako ne treba ali ne i kako treba, uspon radikalne evropske desnice već samom svojom pojavom opravdano sije strah. Jer ono što oni nude nisu nikakve vizije boljeg i pravednijeg svijeta. Njihova ideologija od početka počiva na iracionalnim strahovima i mržnji prema manjinama i drugima kao odgovoru na sve probleme unutar vlastitog etnosa.
Zato je veliki broj ljudi na marševima koje je, krajem prošle godine,  u istočnonjemačkom gradu Drezdenu i u nekim drugim gradovima Njemačke organizovao pokret nazvan Evropljani patriote protiv islamizacije Zapada (PEGIDA) zabrinuo ne samo brojne muslimanske i useljeničke zajednice širom Evrope nego i brojne političke, medijske, vjerske i društvene institucije i pojedince.

Ljuta rana
Ultradesničarska, islamofobična i antiimigrantska retorika, pa čak i skupovi, nisu strani Njemačkoj, pa ni Evropi i oni su već dugo dio javnog diskursa, ali masovnost pokreta i profil ljudi koji su uzeli učešće na tim skupovima sluti da bi moglo doći do omasovljenja tih ideja i jačanja do sada marginaliziranih skupina. Procjenjuje se da je na samo jednom takvom skupu u Drezdenu, 15. decembra 2014. učestvovalo 17.000 ljudi pristiglih iz svih krajeva Njemačke. Ubrzo su ogranci PEGIDA-e počeli nicati širom Evrope poput gljiva poslije kiše.
Ali ono što je posebno vrijedno pažnje a što mnogi nisu primjetili jeste suptilna izmjena retorike i ikonografije ovih skupova koja za cilj ima približiti ksenofobične stavove protiv muslimana i useljenika širim njemačkim i evropskim masama. Organizatori su se ozbiljno potrudili da kroz parole koje su uzvikivali i kroz kostimografiju okupljanje pa tako i pokret predstave kao spontano dešavanje naroda i da pokušaju poslati poruku kako se ne radi o tek još jednom okupljanju ultradesničara nego o nekoj vrsti svenarodnog pokreta. Otud i glavni slogan učesnika marša PEGIDA-e  u Drezdenu koji su uzvikivali „Mi smo narod!“. Svi će se lahko prisjetiti da je ovaj slogan prvi put korišten u mirnim prodemokratskim demonstracijama protiv vlade Istočne Njemačke u vrijeme prije pada Sovjetskog saveza.
Istovremeno su umjesto dosadašnje muzike neofašističkih bendova puštali božićne pjesme. Fašistička ikonografija je bila svedena na minimum, što je kompenzirano stavovima govornika na skupovima. Kao rijetko kada do sada u govorima mnogih govornika moglo se čuti kako islamu i muslimanima nije mjesto u Evropi ili barem u njenom javnom prostoru.
U novoizmjenjenoj strategiji djelovanja antiislamskih i desničarskih pokreta ublažena je samo neofašistička ikonografija dok je retorika pooštrena.  Evropska ultradesnica je do sada svoje islamofobične stavove prikrivala navodnim suprotstavljanjem samo „radikalnim islamistima“ i „militantnom islamu“ praveći razliku između „dobrih“ i „loših“ muslimana dok sada PEGIDA i njihovi istomišljenici sve otvorenije govore o islamu i svim muslimanima kao problemu.
Ovo je očito vrlo dobro prepakovana islamofobija i pokušaj da se ksenofobični i islamofobični stavovi legitimiziraju i predstave kao opravdani zahtjevi zabrinutih građana i kao dio normalne demokratske diskusije. Učesnici skupova u organizaciji PEGIDA-e su insistirali na nenasilju istovremno šaljući poruke o tome kako oni nisu isključivi prema drugim kategorijama društva koje su obično meta desničara. Ovo sve bi trebalo da osigura da se na strahu od islama i muslimana stvori šira baza za desničarske pokrete od one vrlo ograničene koju su zbog svojih radikalnih stavova po brojnim društvenim pitanjima i sklonosti ka nasilju imali do sada.
Očito je da su pred Evropom, ali i svijetom, brojni izazovi i problemi od ekonomske krize do povećanja tenzija na Istoku i brutalnih ratova na Bliskom istoku, i lahko je razumjeti zašto mnogi ljudi mogu povjerovati da „ljuta rana treba ljut lijek“, ali uspon fašizma i komunizma su nas naučili da u takvim situacijama beznađa oni koji tvrde da imaju brza ali radikalna rješenja za sve probleme,  preko noći postanu naš najveći problem.


2.2.15

Krivotvorenje islama

Muslimani ne smiju upasti u zamku da štiteći islam i ono što on za njih predstavlja počnu braniti one koji u njegovo ime čine zločine.
 
Danas više nego ikada u kasnijoj povijesti uravnoteženim i odmjerenim stavovima „tihe većine“ treba dati prostora, piše autor
Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera Balkans)

Islam je nakon terorističkog napada na redakciju Charlie Hebdo u Parizu ponovo u fokusu svjetske javnosti. Ustvari ta vrsta negativnog fokusa na islam i muslimane je manje-više prisutna od 11. septembra i uslijedila je nakon decenija „ignorisanja islama“ i preko milijarde i pol muslimana u svijetu. U onome što se naziva zapadni svijet predugo nije bilo mjesta za islam osim kao za „barbarina na vratima“.
Čitava nauka o tom dijelu svijeta, njegovoj vjeri, kulturi i civilizaciji nazvana orijentalizam je taj daleki Orijent izučavala na način na koji lovac izučava svoj plijen, nikad s namjerom da ga se razumije a kamoli suosjeća sa njegovim problemima.
Doprinos muslimana zapadnoj civilizaciji se sistematski prešućivao. Zato ne čudi što se danas tako lahko rasplamsavaju duhovi islamofobije i nepovjerenja, kada su se stoljeća kulturne i naučne interakcije u Španiji, Siciliji, Južnoj Italiji, Balkanu i širom Mediterana jednostavno prešućivala.
Taj trend fokusiranja samo na negativna historijska iskustva u interakciji svijeta islama i onoga što danas nazivamo Zapad se nastavio i danas fokusiranjem samo na negativna iskustva koja potvrđuju davno uspostavljene stereotipe.
'Sekjuritizacija' islama
Taj balans u prezentaciji kako islama tako i muslimana nedostaje evropskoj, ali i svjetskoj javnosti i to radi realne slike o prošlosti ali i sadašnjosti. Konstantno izvještavanje o islamu i muslimanima samo u slučajevima nasilja, rata i terorizma stvara neosnovanu sliku o tome kako su svi muslimani a samim time i njihova vjera u ratu sa svima, a to je upravo ono što ekstremisti žele.
Ta „sekjuritizacija“ islama, tj. tretiranje islama u javnom diskursu samo kao sigurnosnog pitanja, ne samo da ne daje pravu sliku o onome šta islam jeste za apsolutnu većinu onih koji ga prihvataju kao svoju vjeru nego i ne pomaže u borbi protiv onih koji njegovo učenje zloupotrebljavaju za vlastite ideološke i političke ciljeve.
Nažalost, većina svjetskih medija je, čini se, prestala biti svjesna obaveze da, i kada je riječ o terorizmu, oni moraju djelovati kao filter koji će praviti selekciju koje su vijesti bitne i relevantne, a koje nisu. Nažalost, nakon 11. septembra skoro svi svjetski, pa i lokalni mediji, prestali su biti filter dešavanja pretvarajući se u „pojačalo“ koje sistematski preuveličava svaki nesmotreni ili nerazjašnjeni postupak u stravičnu terorističku zavjeru.
Nisu rijetki ni slučajevi „trčanja pred rudu“ u kojima se svi nejasni događaji tumače kroz prizmu tzv. „islamističkog terorizma“ i u kojima se muslimani ad hoc teroristi.  Svake godine izvještaji evropskih sigurnosnih agencija  demantuju predodžbu koju ima većina građana o tome kako se većina terorističkih akata može povezati sa radikalnim islamom. Činjenice govore da se radi o daleko manjem broju. To ne znači da se ta opasnost treba minimizirati, jer svaki terorizam predstavlja opasnost, ali govori o tome kako krivotvorenu sliku o realnosti imamo danas.
Implikacije ovog udaljavanja od profesionalnih standarda su nesagledive. Javnost koja konzumira takvo medijsko izvještavanje je tokom nekoliko zadnjih godina, a posebno u SAD-u i nekim evropskim zemljama, postala paranoična.
Paranojom bi se moglo opisati i ponašanje nekih sigurnosnih agencija u tim državama, čiji su strahom motivirani nepromišljeni postupci postali baza za regrutaciju novih terorista, a neke etničke i vjerske skupine dovele u diskriminirajući položaj. Da i ne govorimo o sužavanju građanskih sloboda i nasrtajima na privatnost građana koji često nemaju nikakvo sigurnosno opravdanje.
Žele da nas zaplaše
Nije li upravo to ono što teroristi i radikali svakog kova žele. Oni žele da nas zaplaše i da iz straha počnemo donositi nepromišljene odluke, da izgubimo povjerenje u druge i postanemo ksenofobični.
Ovo ni u kom slučaju ne znači da se ne treba baviti problemom vjerom pravdanog militantizma koji, u slučaju muslimanskih ekstremista, prijeti da kidnapuje „dušu islama“ , nego da se nepromišljenim i generalizirajućim izvještavanjem one ne ojačavaju i nameću kao zvanični predstavnici islama..
Priklješteni između nasilnih ekstremista koji svojim vjerskim formalizmom i fanatizmom zloupotrebljavaju osnovne principe vjere na koju se pozivaju i islamofobičnih centara moći koji strah od islama i muslimana koriste za vlastite političke i ideološke ciljeve većina muslimana i njihovo življenje islama kao vjere duhovnog i svakog drugog mira postaju sve više marginalizirani i skoro pa nevidljivi.
Problem i jeste što ta „tiha većina“ već dugo nema glasa ne samo među muslimanima. Ekstremisti svih boja i profila su radikalni u svemu pa i u nametanju i promociji  vlastitih stavova dok su odmjereni i umjereni umjereni u svemu pa i u odbrani onoga što vjeruju da je istina.
Bit ćemo prisiljeni da biramo strane
Na našim se prostorima oduvijek učilo da pametniji popuštaju pa zato sada izgleda sve više „budale vladaju“. Zato možda danas više nego ikada u kasnijoj povijesti uravnoteženim i odmjerenim stavovima „tihe većine“ treba dati prostora. Nastavi li se ovako, radikali će nas odvesti u „sukob civilizacija“ kojem smo se ne tako davno samo smijali i svi ćemo biti prisiljeni da biramo strane.
Muslimani ne smiju upasti u zamku da štiteći islam i ono što on za njih predstavlja počnu braniti one koji u njegovo ime čine zločine. Jer veliko je pitanje ko više „krivotvori islam“: oni koji od njega žele napraviti globalnu opasnost za svijet i „naš način življenja“ kako bi homogenizirali vlastite redove oko ksenofobične ideologije ili oni koji profanišu islam svojim nasilnim i fanatičnim zalaganjem za ono što oni misle da su interesi islama.

28.1.15

U emisiji Pošteno na FTV-u

Pošteno na FTV-u  sa Duškom Jurisić. Gosti: Zlatko Dizdarević, Zenit Đozić, Mirnes Kovač i Muhamed Jusić (26.1.2015.)

 

28.12.14

Prepakovana islamofobija i neofašizam

U strategiji djelovanja antiislamskih pokreta, ublažena je samo neofašistička ikonografija dok je retorika pooštrena.
 
Marševi pokreta - Evropljani patriote protiv islamizacije Zapada (PEGIDA) [EPA]
Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Veliki broj ljudi na marševima koje je u istočnonjemačkom gradu Drezdenu i u nekim drugim gradovima Njemačke organizovao pokret nazvan Evropljani patriote protiv islamizacije Zapada (PEGIDA) zabrinuo je ne samo brojne muslimanske i useljeničke zajednice širom Evrope nego i brojne političke, medijske, vjerske i društvene institucije i pojedince.
Ultradesničarska, islamofobična i antiimgrantska retorika, pa čak i skupovi, nisu strani Njemačkoj, pa ni Evropi i oni su već dugo dio javnog diskursa, ali masovnost pokreta i profil ljudi koji su uzeli učešće na tim skupovima sluti da bi moglo doći do omasovljenja tih ideja i jačanja do sada marginaliziranih skupina. Procjenjuje se da je 15. decembra 17.000 ljudi učestvovalo na spomenutom skupu u Drezdenu, i da su, prema podacima sigurnosnih agencija, došli iz svih krajeva Njemačke.
Izmjena retorike
Ali ono što je posebno vrijedno pažnje a što mnogi nisu primjetili jeste suptilna izmjena retorike i ikonografije ovih skupova koja za cilj ima približiti ksenofobične stavove protiv muslimana i useljenika širim njemačkim i evropskim masama. Organizatori su se ozbiljno potrudili da kroz parole koje su uzvikivali i kroz kostimografiju okupljanje pa tako i pokret predstave kao spontano dešavanje naroda i da pokušaju poslati poruku kako se ne radi o tek još jednom okupljanju ultradesničara nego o nekoj vrsti svenarodnog pokreta. Otud i glavni slogan učesnika marša PEGIDA-e  u Drezdenu koji su uzvikivali „Mi smo narod!“. Svi će se lahko prisjetiti da je ovaj slogan prvi put korišten u mirnim prodemokratskim demonstracijama protiv vlade Istočne Njemačke u vrijeme prije pada Sovjetskog saveza.
Istovremeno su umjesto dosadašnje muzike neofašističkih bendova puštali božične pjesme. Fašistička ikonografija je bila svedena na minimum, što je kompenzirano stavovima govornika na skupovima. Kao rijetko kada do sada u govorima mnogih govornika moglo se čuti kako islamu i muslimanima nije mjesto u Evropi ili barem u njenom javnom prostoru.
U novoizmjenjenoj strategiji djelovanja antiislamskih i desničarskih pokreta ublažena je samo neofašistička ikonografija dok je retorika pooštrena.  Evropska ultradesnica je do sada svoje islamofobične stavove prikrivala nav,odnim suprotstavljanjem samo „radikalnim islamistima“ i „militantnom islamu“ praveći razliku između „dobrih“ i „loših“ muslimana dok sada PEGIDA i njihovi istomišljenici sve otvorenije govore o islamu i svim muslimanima kao problemu.
Ovo je očito vrlo dobro prepakovana islamofobija i pokušaj da se ksenofobični i islamofobični stavovi legitimiziraju i predstave kao opravdani zahtjevi zabrinutih građana i kao dio normalne demokratske diskusije. Učesnici skupova u organizaciji PEGIDA-e su insistirali na nenasilju istovremno šaljući poruke o tome kako oni nisu isključivi prema drugim kategorijama društva koje su obično meta desničara. Ovo sve bi trebalo da osigura da se na strahu od islama i muslimana stvori šira baza za desničarske pokrete od one vrlo ograničene koju su zbog svojih radikalnih stavova po brojnim društvenim pitanjima i sklonosti ka nasilju imali do sada.
Možda primjenu ove nove strategije i njenu apsurdnost najbolje opisuje novinar njemačkog magazina Der Spiegel koji je izvještavao sa skupa organizovanog u Bonu dva dana prije Božića gdje je demonstriralo 200 pristalica  "BOGIDA", organizacije koja je dobila naziv po uzoru na drezdensku Pegidu. Ono što je autoru priloga zapelo za oko jeste izbor muzike.
Rasprava o krizi multikulturalnosti
Organizatori su puštali pjesme njemačkog rege muzičara "Gentleman", za kojeg se u tekstu kaže da je „otvoren prema svijetu, što je tipično za Sjevernu Rajnu-Vestfaliju“, sa stihovima kao što su: "Ja sam za ljubav, ja sam za one koji vole da žive" i „Ja sam za one, koji vole, čak i kad je teško". Poruke koje se teško mogu povezati sa onim za što su se zalagali oni okupljeni pod zvučnicima bine, a koje su bili nezamislive na ranijim sličnim antiislamskim skupovima. Međutim, sve postaje jasnije kada novinari intervjuišu osobu koja je prijavila okupljanje i koja je odgovorna za izbor muzike i kada se ispostavi da se radi o Melanie Dittmer, koja sa svojih 36 godina ima dugu neonacističku prošlost.
Nema sumnje da su desničari u Njemačkoj i Evropi shvatili da, ukoliko žele da svoje stavove omasove i da sebi osiguraju široku bazu, morati antiislamski narativ korigovati i udaljiti ga od uobičajenog neofašističkog folkora.
To će im onda otvoriti prostor i za eventualnu masovniju političku podršku. Zato oni vrlo lukavo koriste tešku ekonomsku situaciju, problem nezaposlenosti, strah od nepoznatog i dugačijeg i naravno eskalaciju zvjerstava koja u ime islama čine organizacije poput tzv. Islamske države u čijim redovima se bori i veliki broj dobrovoljaca iz evropsklih zemalja pa i Njemačke. Mnogi ne samo u Evropu nego i među muslimanima širom svijeta su šokirani brutalnošću i okrutnošću takvih zagovornika islama i nije ni čudo što se pojavljuju oni koji bi taj strah i zgroženost pokušavaju iskoristili za antiislamsku kampanju i raspirivanje islamofobije.
To nas dovodi do davno primjećene spoznaje prema kojoj se jedan ekstremizam, militantizam i radikalizam hrani drugim. I to se upravo dešava danas. Osim toga optuživanje svih muslimana za ono što su uradili oni koji su učinili sve da stvore sukob između muslimana i svih drugih, isti ti koriste da dokažu svoje teze o zavjeri protiv muslimana i da opravdaju korištenje nasilja kako bi se nametnuli za jedine zaštitnike muslimana. Oni koji su svojim netolerantnošću doprinijeli da se muslimani nikada ne integrišu u Njemačkoj sada u onima koji su otišli da se bore za zemlju u kojoj će oni majorizirati druge i više se nikada ne osjećati manje vrijednim sada svoju netoleranciju pravdaju nihovom netolerancijom. I tako u krug
Ne treba u svemu ovome zanemariti činjenicu da među muslimanima na Zapadu, naročito onim mladima, postoje manje skupine militantnih i nasilnih ekstremista, ali je teško povjerovati da se može omasoviti pokret koji zagovara neke nove vjerske, etničke ili rasne progone po uzoru na one fašističke kao način rješavanja problema neuspješne integracije. Rasprava o krizi multikulturalnosti i modelima integracije je legitimna ali ona ne može biti opravdanje da se poziva na progone i otvorenu diskriminaciju bilo koga, pa ni muslimana.
Ojača li ova ideologija...
Čisto sumnjam da će se, dođe li do toga, ultradesnica zadovoljiti progonom samo muslimana i islama. Ojača li ova ideologija u Evropi ona će sigurno svoje isključive i nasilne stavove i desničarsku ideologiju pokušati nametnuti u svim sferama evropskih društava, iako se danas trude da poruče kako je njihov sukob samo sa islamom. Pitanje je samo ko je sljedeći, Romi, „poljski vodoinstalateri“  ili bilo ko drugi za koje oni koji nastupaju u „ime naroda“ odluče da se ne uklapaju u većinu ili da odudaraju od prosjeka i ustaljenih kulturoloških normi koje tvore nikada definisani „evropski identitet“, „zapadne vrijednosti“ i interese naroda.
I kako se radikali na jednoj i drugoj strani hrane radikalizmom i mržnjom onih drugih tako bi razumni ljudi  na svim, uslovno rečeno, stranama trebali dići svoj glas i prije svega pozabaviti se radikalima u vlastitim redovima. Zato je ohrabrujuće što su se na svim mjestima gdje su se oklupljale pristaše PEGIDA-a i njihovih istomišljenika okupljali i oni koji su se i njihovoj retorici suprotstavljali. U Bonu je protiv PEGIDA i njene sestrinske BOGIDA-e protestvovalo preko 2000 ljudi koji su se odazvali pozivu saveza nazvanog „Bonn je ustao protiv" . Savez ima podršku Njemačkog sindikalnog saveza i Evangelističke crkve.
Davno je rečeno da je za trijumf zla dovoljno da dobri ne urade išta i sve dok ne šutimo vjerujući da točak historije može ići samo naprijed biće dobro.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera