Prikazani su postovi s oznakom Kuvajt. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Kuvajt. Prikaži sve postove

24.1.16

Da li je BiH iskoristila simbolički kapital u arapskim zemljama?

Privredno-ekonomska saradnja BiH sa arapskim zemljama do sada se u većini slučajeva zasnivala na bazi sadake i ukoliko želimo pratiti zemlje iz regiona moramo promijeniti pristup i saradnju sa zemljama Bliskog istoka, ističe u razgovoru za Klix.ba analitičar dešavanja na Bliskom istoku Muhamed Jusić
Foto: Ilustracija/Klix.ba
Još od vremena Jugoslavije koja je gajila dobre odnose s arapskim zemljama, najviše zbog Pokreta nesvrstanih, tradiciju saradnje i međusobnog podržavanja sa zemljama Bliskog istoka nastavila je i BiH. Međutim, postavlja se pitanje koliko je mogućnosti iskorišteno za dodatno unapređenje odnosa BiH i zemalja Bliskog istoka.
To se najviše odnosi na privredno-ekonomsku saradnju i simbolički kapital koji je BiH imala u zemljama Zaljeva. BiH nije na pravi način iskoristila poziciju i na neki način povlašteni položaj koji je imala u saradnji s arapskim zemljama, i ukoliko želimo konkretnije promjene potrebna nam je strategija.
"Nažalost, posljednjih godina Bosna i Heregovina, koja je imala značajan simbolički kapital u tim zemljama, ne samo da ga nije iskoristila, nego smo nekim nepromišljenim potezima naše vanjske politike i nedosljednim uvlačenjem u tamošnje političke i ideološke sukobe ohladili svoje odnose s ključnim političkim akterima. Zbog toga smo izgubili brojne investicije i tradicionalne prijatelje", ističe Jusić.
Pri Ministarstvu vanjskih poslova BiH postoji odjel ekonomske diplomatije, čiji je osnovni zadatak da koordinira aktivnosti diplomatsko konzularnih predstavništava Bosne i Hercegovine u domenu privredne prezentacije Bosne i Hercegovine u svijetu.
Umjesto konkretnih i novih projekata i planova s mogućnošću saradnje za bh. kompanije, vlasti kao da još uvijek očekuju donatorski odnos prema BiH, bez jasne strategije i međusobno ravnopravnog partnerskog odnosa.
"BiH je za razliku od Srbije i Hrvatske, koje su mnogo bolje iskoristile saradnju sa arapskim zemljama, očekivala sadaku i napravila takvu sliku o sebi da se od nas očekuje servilnost kakva se ne očekuje od drugih", naglašava Jusić.
Ipak, brojne aktivnosti Ministarstva vanjskih poslova i najave uspostave partnerskih odnosa sa brojnim zemljama prilika su koju BiH mora iskoristiti. Prije svega, krajem januara najavljena je zvanična posjeta emira Katara Bosni i Hercegovini, šeiha Tamim bin Hamada et-Thanija, kao i dolazak u zvaničnu posjetu našoj zemlji princa Saudijske Arabije Muhameda bin Selmana, pa možda i samog kralja Selmana.
Osim toga, najavljena je mogućnost posjete i emira države Kuvajt šeiha Sabaha el-Ahmada el-Džabera es-Sabaha. To su konkretni koraci koje bi bh. vlasti i privrednici trebali iskoristiti u cilju poboljšanja odnosa BiH sa arapskim zemljama, te uspostavu privredne saradnje.

"Odnosi BiH sa zemljama Bliskog istoka moraju počivati na principu državničkog odnosa, samopoštovanja i nemiješanja u tamošnje sukobe, koji nisu samo na relacijama Iran - Saudijska Arabija, nego su u brojnim slučajevima daleko kompleksniji, o čemu se kod nas malo zna. Odnose umjesto na sadaka-fondovima treba graditi na poslovnim vezama i ekonomiji, a zajednički interes staviti u prvi plan. Ovo je prema mom mišljenju jedinstvena prilika za koju se ozbiljno trebamo pripremiti", zaključuje Jusić u razgovoru za Klix.ba

5.7.15

Bauk sunitsko-šiitskog sukoba

Sukob sunita i šiita je ispolitiziran od moćnika kako bi preko tih vjerskih, kulturnih i sektaških osjećanja širili svoj politički utjecaj.


Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Tokom mog nedavnog boravka u Kuvajtu desio se strašan teroristički napad na šiitsku džamiju Imam Sadik u kojem je ubijeno 27 ljudi, a 227 ranjeno. Napad se desio 26. juna 2015. za vrijeme džume-namaza u centru grada ne tako daleko od moga hotela. Samo noć prije s prijateljem sam prošao pored te džamije. Iako nešto slično nije bilo neočekivano s obzirom da danas nijedna država ne može ustvrditi da je sigurna od terorizma, ovaj napad je došao kao šok za sve Kuvajćane.
Jednostavno, u ovoj mirnoj i prosperitetnoj monarhiji, koja naravno ima brojne političke i društvene izazove, ipak nisu navikli na slične napade kakvi su u njihovom okruženju skoro pa svakodnevnica. Od iračke invazije na Kuvajt nije bilo terorističkih napada sa velikim brojem žrtava.
Posljednji takav napad bio je 1983. kada je prošiitska milicija iz Iraka s navodnim vezama s Iranom izvela bombaški napad u kojem je ubijeno pet, a ranjeno 90 ljudi. U dvijehiljaditim bilo je više napada na strane državljane, nekoliko hapšenja militanata povezanih sa Al- Kaidom, ali ništa ovakvih razmjera.
Tradicionalni centar
Odgovornost za napad je preuzela Islamska država Irak i Levant, tačnije njen ogranak koji se naziva Imaret en-Nedžd ili provincija Nedžd (kao administrativna jedinica hilafeta i ID) koja je objavila i poruku napadača u kojoj objašnjava zašto je izveo napad na ono što on naziva da je „šiitski hram“. Ista organizacija je preuzela i odgovornost za dva napada na šiitske džamije u većinski šiitskim regijama Saudijske Arabije krajem maja ove godine u kojima je ubijeno 26 ljudi. U međuvremenu su zaprijetili da će nastaviti s napadima na šiite u Nedždu, tradicionalnom centru iz kojeg se proširio selefijski pokret, posebno u susjednom Bahreinu s ciljem destabilizacije „nevjerničkih režima i osvete odmetnicima od vjere koji sunite ubijaju u Iraku, Siriji i Jemenu.“
Nešto oko pola sata nakon napada vladar Kuvajta, emir Sabah Al-Ahmad Al-Sabah, koji ima preko osamdeset godina, posjetio je mjesto napada. Kamere su zabilježile njegove suze i to kako je dok su mu govorili da mjesto nije osigurano insistirao da uđe u džamiju uz riječi „hadol ajali“ili „oni su moja porodica“. Ova reakcija vladajuće porodice i način na koji su državni mediji izvještavali, naravno nije slučajna, i  govori o tome koliko su svi bili svjesni o kako opasnom napadu se radi i koji je njegov konačan cilj. Odnosno, kako je malo potrebno da se Kuvajt destabilizuje. Prema nezvaničnim podacima skoro trećina Kuvajćana su šiiti i tenzije su već dugo, na političkom ali i društvenom planu, vrlo visoke. Mnogi šiiti se osjećaju marginaliziranim i obespravljenim dok pozamašan broj sunita u njima vidi tek „petu kolonu iranskog homeinijevskog režima“ koji želi da destabilizuje region i izvozom „islamske revolucije“ proširi svoj utjecaj. Ne treba tu zaboraviti ni historijsku netrpeljivost između Arapa i Perzijanaca koja se lahko instrumentalizira i koja sve šiite Arape želi prikazati kao sluge Fursa ili Perzije.
Nije malo onih koji su nakon napada ustvrdili da od ovakvog razvoja događaja korist može imati samo ISIL i Iran. ISIL koji je u tim danima želio da skrene pažnju sa svojih gubitaka na Sjeveru Sirije na granici sa Turskom i koji želi da po modelu Iraka i Sirije kroz unutarmuslimanske sukobe oslabi centralnu vlast, stvori anarhiju koju će onda popuniti svojim modelom vladavine i diktature terora. Prema takvom tumačenju dešavanja Iranu odgovara da se zaljevske zemlje sa značajnom šiitskom populacijom destabilizuju kako bi se oni pojavljivali kao jedini zaštitnici šiita i kako bi time sebi stvorili prostor za uplitanje u unutrašnje probleme zaljevskih država, te ih na taj način kaznili zbog zajedničkog napada na husijune i lojaliste svrgnutog predsjednika Ali Abdullaha Saleha u Jemenu.
Sijanje nepovjerenja
Kakogod, napad na jednu od najstarijih šiitskih džamija u Kuvajtu je aktuelizirao problem sektaštva u muslimanskom svijetu i sijanja nepovjerenja umjesto promocije ideja dijaloga među različitim muslimanskim sljedbama. Tolerisanje govora mržnje, huškanja na nesitomišljenike i nepostojanje unutarmuslimanskog dijaloga se pretvorilo u ozbiljan problem koji otvara prostor da se unutarmuslimanske razlike politiziraju, što u konačnici neminovno vodi unutarmuslimanskim sukobima.
Danas je pitanje „nacionalnog jedinstva svake države“ ali i muslimana kao pripadnika jedne duhovne zajednice ili Ummeta postalo ključno za očuvanje stabilnosti ne samo Kuvajta nego skoro svih bliskoistočnih, pa time i muslimanskih država. Bauk sunitsko-šiitskog sukoba koji će razoriti muslimanska društva iznutra se nadvio nad muslimanskim svijetom.
Čini se da je vladajuća porodica, ali i apsolutna većina Kuvajćana, prozrela tu opasnost i učinila sve da napadači ne postignu svoj cilj i da u Kuvajtu ne ostave prostora sektaškim sukobima. U Velikoj džamiji, u kojoj se okupljaju suniti i koja je centralna džamija države Kuvajt, organizovano je zajedničko iskazivanje saučešća za sve žrtve, emir je osigurao privatni avion koji je prevezao one žrtve čije su porodice izrazile želju da budu ukopani u iračkom Nedžefu ,svetom mjestu za sve šiite u svijetu“. Ovaj petak organizovana je zajednička džuma- namaz za sunite i šiite u Kuvajtu, ali i u obližnjem Bahreinu gdje su sunitsko-šiitske podjele još više ispolitizirane. Politizacija vjere, pa tako i onih partikularnih identiteta u njoj, postala je gorući problem muslimanskog svijeta.
Ono što je bitno da znamo da rat na Bliskom istoku nije rat za islam niti protiv njega, kao što ni sukobi nisu između sunita i šiita. Radi se o zloupotrebi islama zarad ostvarivanja političkih ciljeva brojnih regionalnih i svjetskih moćnika. I sukob sunita i šiita je ispolitiziran od istih moćnika kako bi preko tih vjerskih, kulturnih i sektaških osjećanja širili svoj politički utjecaj.
Posrednički ratovi
Danas se u tom dijelu svijeta vode posrednički ratovi između Zapada i Rusije, Irana i Saudijske Arabije i brojnih drugih koji ne žele da vide da tim svojim ratovima uništavaju arapska društva i da ih razdiru iznutra. Ničije maslo tamo nije za ramazana, a cijenu plaćaju nedužni.
Muslimanski narodi i drugi u tom dijelu svijeta sada u rat ulaze navodno zbog vjere, a vrlo lahko bi, kao i Evropljani nekada, iz njega mogli izaći bez vjere koja će kroz stravične zločine i manipulaciju izgubiti svaki smisao među tamošnjim narodima. Islam je vjera koja je u jednom periodu historije od naroda koji su ga prihvatili napravila jednu od najvećih civilizacija koje je svijet poznavao a sada ih neki maloumnici koji nastupaju u ime vjere vraćaju u najgori period džahilijeta ili „perioda neznanja“ kako se u islamskoj tradiciji nazivao predislamski period Arabije kada su tamošnja plemena bila u brutalnom bratoubilačkom ratu.
Ti i takvi kao da guraju točak historije unazad i bacaju ljagu na islam i muslimane koju će teško ikada saprati. Najbolje bi bilo da takvi prestanu braniti i islam i muslimane, jer što oni više brane islam istinske vjere je sve manje, a zločina u njeno ime sve više, a i muslimani sve više stradaju, sada ubijajući sami sebe.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera


2.2.13

Vakufi u muslimanskom svijetu i BiH u službi društvenog razvoja



Konferencija u Kuvajtu o vakufima u službi ukupnog društvenog razvoja. Prisutna i Vakufska direkcija IZ u BiH sa svojim iskustvima.

Piše: Muhamed Jusić (Preporod)
Država Kuvajt sa svojim vladinim i nevladinim institucijama se već duže vremena nametnula kao lider među muslimanskim državama i zajednicama u promovisanju i razvoju ideje vakufa ili islamskih zadužbina i legata. Svjedoči tome ne samo dobro organizovan sistem upravljanja postojećim vakufima u ovoj naftom bogatoj zaljevskoj zemlji nego i razvoj novih oblika uvakufljenja s različitim krajnjim korisnicima koji nadilaze tradicionalne ciljeve zbog kojih su vakufi osnivani, kako bi odgovorili na nove izazove i potrebe s kojima se susreću muslimanska društva. Upravo je ovo pitanje bilo tema "19. vakufskih susreta" koje svake godine od svog osnivanja organizuje Povjereništvo za vakufe (El-emane el-amme lil-Evkaf) kao vladina nezavisna agencija zadužena za administriranje vakufskim  pitanjima u Kuvajtu. Naime, na dvodnevnoj konferenciji  "Društveni razvoj pod pokroviteljstvom vakufa" održanoj 20. i 21. januara ove godine u Kuvajtu priliku da svoja iskustva razmijene sa drugima imali su brojni predavači i eksperti iz zemlje domaćina i drugih zemalja svijeta među kojima je i Mr. Senaid Zaimović, šef vakufske direkcije IZ u BiH. Konferencija je organizovana pod pokroviteljstvom Njegovog visočanstva-  prijestolonasljednika Države Kuvajt Šejha Nevafa el-Ahmeda. Cilj konferencije je bio da pokaže kako su vakufi kroz historiju igrali društveno korisnu ulogu i bili pokretač ukupnog razvoja koji je doprinosio rješavanju brojnih društvenih problema, a ne samo zadovoljavanju vjerskih potreba pojedinca i zajednice, barem u reduciranom poimanju vjere kakvo je danas dominantno. Također se na brojnim primjerima koji su se mogli čuti moglo vidjeti da korist od vakufa nisu imali samo muslimani ili jedna određena društvena skupina, poput npr. uleme, nego cjelokupno društvo. Zato su predavači pokušali odgovoriti na pitanje kako ponovo oživjeti takvu ulogu vakufa u društvu i koja su to pozitivna iskustva u svijetu koja mogu poslužiti kao obrazac.
Tokom predavanja gostiju mogli su se čuti brojni primjeri vakufa koje su osnivali dobrotvori širom muslimanskog svijeta u stoljećima procvata muslimanske civilizacije s ciljem da pomognu u rješavanju brojnih društvenih problema s kojim su se u ta vremena suočavali, od vakufa čiji su se prilozi trošili za pomoć onima koji su imali problema da nastave put na koji su krenuli zato što su se izgubili ili bili opljačkani (ibn sebil), preko vakufa za pomoć mladim bračnim parovima koji odluče stupiti u brak i zasnovati porodicu, do vakufa čiji su se prihodi trošili da se pomogne prezaduženima da vrate dug. Tu su i neki vrlo zanimljivi i kreativni primjeri koliko su ljudi koji su se još u davnim vremenima odlučivali zavještati dio svoje imovine za opće dobro bili svjesni potreba društva i pokušavali da kroz osnivanje vakufa pomognu u rješavanju problema koji se nisu tradicionalno rješavali institucijom vakufa kao što je to slučaj sa osnivanjem vakufa za podučavanje ljudi vjeri, izgradnji narodnih kuhinja, mostova, česmi, sirotišta i sl. Tako se u vakufnamama ili dokumentima kojima se osniva vakuf nalazi da su širom muslimanskog svijeta postojali vakufi od kojih su se prikupljala sredstva kako bi se vodila briga o psima lutalicama. Zanimljiv je i primjer koji se mogao čuti na kuvajtskoj konferenciji kojeg je spomenuo Dr. Abdulmuhsin el-Harafi, direktor Povjereništva za vakufe  u svom izlaganju, a prema kojem je slavni muslimanski putopisac i avanturist Ibn Batuta zabilježio tokom svoje posjete Damasku da je u tom gradu postojao "Vakuf posuđa", tj . vakuf čija su se sredstva trošila za zamjenu polomljenog posuđa. Tako je Ibn Batuta zapisao kako su robovi, djeca i posluga kada bi razbili gazdinu posudu kojom bi se služili istu donosili u prostorije vakufa gdje bi dobili istu novu posudi kako se ne bi zamjerili svome gospodaru od kojih su neki bili okrutni prema svojim slugama, robovima, pa i djeci.  Dr. El-Harafi je dobro primjetio kako su tadašnji muslimani imali više sluha za potrebe društva i kako su iz svoje vjerničke obaveze da čine drugima dobro pokazivali velik stepen kreativnosti u tome kako da što bolje i kvalitetnije pomognu drugima, pa makar to značilo da pomognu jednom djetetu ili slugi da ne bude ukoren ili čak na neki drugi način kažnjen zato što mu se razbila posuda dok je odlazio po vodu. Ništa manje nije zanimljiv ni vakuf kojeg je osnovao jedan dobrotvor u Damasku s ciljem da se od prihoda koje on ostvari ima plaćati jednom čovjeku da obilazi bolnice i "razgovara" bolesnike koji tamo leže, što bi bilo ravno današnjem finansiranju psihološkog savjetovališta.
Domaćini iz Kuvajta su pokazali kako oni polazeći od ovih tradicionalnih vrijednosti i ideja rade kroz instituciju Povjereništva za vakufe na oživljavanju duha društvene odgovornosti kroz osnivanje novih vakufa u duhu potreba sadašnjice koji bi bili u službi sveopćeg društvenog razvoja. Tako se danas iz vakufskih fondova u Kuvajtu finansiraju projekti ne samo vjerskog života nego i projekti i iz domena socijalne zaštite, zaštite okoliša, naučno-istraživačkog rada, očuvanja i promocije historijskih spomenika i etnografskih zbirki, pomoći djeci s posebnim potrebama, porodičnih savjetovališta, zapošljavanja osoba treće životne dobi i sl.
Posebno su zanimlljivi vakufski fondovi koji pomažu ženama da dođu do zaposlenja iz kojih se finansira projekat "Od rada vlastitih ruku".
Drugog dana konferencije zapaženo izlaganje je imao i direktor Vakufske direkcije IZ u BiH Mr. Senaid Zaimović koji je govorio o historiji vakufa u BiH i problemima s kojima se IZ u BiH susreće kako bi zaštitila, obnovila i vratila bespravno oduzete vakufe, a zatim im vratila ulogu koja im je i namijenjena. Prisutne je direktor Zaimović upoznao sa vakufskim projektima na kojima Direkcija radi u BiH a koji imaju socijalnu dimenziju, poput donacije opreme medicinskim centrima i centrima koji se brinu o djeci sa posebnim potrebama ili stipendiranja učenika i pomoći povratnicima kroz projekte samozapošljavanja.
Na kraju izlaganja Mr. Zaimović je pozvao partnerske organizacije iz Kuvajta i drugih muslimanskih zemalja da pomognu svojim iskustvima i na druge načine Islamskoj zajednici BiH da vakufima u BiH vrati mjesto koje im je kroz historiju i pripadalo.
Tokom trajanja konferencije bila je otvorena i izložba na kojoj su prezentovani različiti društveno korisni vakufski projekti , a među njima i projekti u kojima je partner bila vakufska direkcija IZ u BiH.

30.5.12

Strah od Irana okuplja Arape?


 Ujedinjenje Saudijske Arabije i Bahreina

Piše: Muhamed Jusić (Magazin Start BiH, br.350.)

Za svjetsku javnost koja pobliže ne prati političku situaciju u naftom bogatim monarhijama Arapsko- Perzijskog zaljeva vijest o mogućem ujedinjenju Kraljevine Saudijske Arabije i Kraljevine Bahrein došla je kao grom iz vedra neba.

Tri decenije CCASG-a
To je zato što je pažnja svjetskih medija usmjerena prema drugim kriznim područjima Bliskog istoka i što se i pored svih društvenih i političkih previranja u društvima bogatih zaljevskih država o njima najčešće izvještava u rubrikama infotejmenta i kroz priloge o raskošu i spektakularnim manifestacijama koje organizuju bogati šejkovi. Međutim, taj prostor je daleko od monotone i u raskošu petrodolarima uljuljkane svakodnevnice. Pored brojnih ideoloških, ekonomskih i društvenih izazova s kojima se ta društva susreću najprimjetniji je problem napetost koja vlada između arapskih sunitskih monarhija, nerijetko sa značajnom šiitskom populacijom, i perzijsko-šitskog postrevolucionarnog Irana. Ta napetost je ključ razumijevanja brojnih odnosa i procesa u regionu i upravo ona gura točak historije u ovom strateškom i naftom bogatom regionu u nepoznatom pravcu.
Zvaničnici Saudijske Arabije su izjavili da je ono što je u svjetskim medijima najavljeno kao ujedinjenje Saudije i Bahreina, a u iranskim medijima kao pripajanje Bahreina Saudiji, ustvari samo nastavak razvoja veza unutar Vijeća za saradnju arapskih zemalja Perzijskog zaljeva (eng. Cooperation Council for the Arab States of the Persian Gulf –CCASG) poznatog kao Vijeće za saradnju u Zaljevu (eng. Gulf Cooperation Council- GCC ) koje je osnovano još 25. maja 1981, a kojeg čine države perzijskog zaljeva Bahrein, Kuvajt, Oman, Katar, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati. Ekonomski sporazum između ovih zemalja sklopljen je 11. novembra 1981. u Abu Dabiju, koji je trebao biti platforma na kojoj bi se prvo na ekonomskoj, a kasnije na vojnoj i političkoj osnovi, radilo na ujedinjenju arapskih zemalja. Od početka se na ovaj proces gledalo sa skepticizmom, kao na klub bogatih arapskih monarha koji su se udružili samo kako bi zaštitili vlastite interese, a ne kako bi činili jezgru svearapske unije koja bi jednog dana ujedinila sve Arape i ostvarila dugo sanjani san arapskih masa o ujedinjenju. Skepsa prema Vijeću je jačala i  zbog činjenice da njene članice nisu bile ni sve zaljevske zemlje poput perzijskog Irana i tada Sadamovog Iraka kao ni siromašni Jemen koji vječito pregovara oko ulaska u Vijeće i nada se da bi mogao postati njegovom članicom 2016. godine.
Do sada je Vijeće postiglo nekoliko dogovora koji su olakšali protok roba i građana, te organizovalo brojne naučne i kulturne  projekte od značaja za region, ali se dalje od osnivanja zajedničke interventne vojne formacije nije otišlo.
Ustvari, od nedavnog specijalnog samita Vijeća u Rijadu, nakon kojeg su svjetski mediji i počeli polemisati o ideji saudijsko- bahreinskog ujedinjenja, očekivalo se puno više. Ovaj samit je najavljivan kao onaj na kojem će se obznaniti da Vijeće prelazi iz faze saradnje u fazu ujedinjenja i da će prvi korak biti proglašenje ugovora o ujedinjenju Saudije i Bahreina kao probnog koraka kojeg bi kasnije napravile i druge članice.

Teheran gura Arape
Međutim, kao što znamo, to se nije desilo što je pokazalo da proces ujedinjenja neće ići tako lako. Umjesto toga, nakon sastanka u Rijadu, saopćeno je da je odluka o ujedinjenju odložena do slijedećeg sastanka Vijeća u decembru ove godine. Čak se nije ostvarila ni najava da će dvije države proglasiti bilateralnu uniju o čemu su, prema ranijim izjavama zvaničnika, obje države postigle načelni dogovor. Samit koji je opisan kako savjetodavan je završio preporukom da se „nastavi izučavanje prijedloga uspostavljanja zaljevske Unije“. 
Prema pisanju britanskog The Guardiana GCC-ov generalni sekretar Abdullatif el-Zajani je nakon rijadskog samita izjavio kako će svih šest članica na decembarskom sastanku u Manami potpisati ugovor o zajedničkoj odbrambenoj politici. Međutim, ni to neće ići baš tako glatko jer se čini da Ujedinjeni Arapski Emirati i Oman, čiji lideri nisu prisustvovali samitu u Rijadu, imaju  rezerve. The Guardian piše kako i Katar i Kuvajt imaju primjedbe na ugovor.
Ni u svojih prethodnih trideset godina GCC nije uradio previše na procesu potpunog ujedinjenja, a glavi razlozi su tada, kao i sada, nespremnost vladajućih monarha da odustanu makar od dijela suvereniteta, ali kako zapadni mediji pišu i strah od dominacije najjače članice Vijeća- Saudijske Arabije. Međutim, danas su te članice suočene sa strahom od jačanja iranskog utjecaja u regionu naročito nakon američkog rata u Iraku i dolaska šiitskih Iranu bliskih političkih snaga na vlast u ovoj zemlji koja je za vrijeme vladavine Sadama Huseina okupirala Kuvajt i objavila rat Saudiji. Zato brojni analitičari vjeruju kako je glavni pokretač veće saradnje među članicama GCC koji ih gura u pravcu integracije upravo strah od Irana, iako nisu rijetki ni oni koji kao drugi razlog naglog oživljavanja diplomatije među zaljevskim zemljama koje su trideset godina na putu ujedinjenja išle puževim koracima, vide strah od širenja Arapskog proljeća.  
Regionalno sve utjecajniji Iran koji je u brojnim zemljama uzavrelog Bliskog istoka uspio izgraditi infrastrukturu vjerskih, društvenih i političkih organizacija i strah od ponavljanja scenarija arapske ulice možda u budućnosti bude presudan faktor koji će vladare Arapskog zaljeva, a naročito malih članica kakav je Bahrein, gurnuti u pravcu prevazilaženja svih nesuglasica i nepovjerenja koje vlada među njima i možda ih uistinu ponuka na prve korake ka istinskoj saradnji i nekom obliku ujedinjenja.
Ako i prevladaju problem već tradicionalne arapske razjedinjenosti i plemenske nesuglasice koje kao da vuku korijene iz predislamskog perioda (ar. džahilijeta), Zaljevske zemlje će na putu svoga ujedinjenja kao ozbiljnog oponenta imati Iran koji se ne može oteti utisku da je ovo savez protiv njega i šiitskih zajednica u zaljevskim zemljama čijim se zaštitnicima predstavljaju.

Zaštitnici ili okupatori?
Zato i ne čudi da je najotvorenija opozicija projektu ujedinjenja, odmah nakon što je bila obznanjena, došla upravo iz Irana u kojem su naročito osjetljivi na situaciju u Bahreinu gdje sunitska vladajuća porodica vlada šiitskom većinom. Prošle godine je u ovu malu zaljevsku ostrvsku kraljevinu ušlo oko hiljadu saudijskih vojnika u oklopnim vozilima kako bi zaštitili objekte sunitske vlade nakon što su uglavnom šiitski protestanti nadvladali policiju i blokirali ceste. Upravo na osnovu sigurnosnih dogovora postignutih u okvirima GCC-a Saudijska Arabija je bila obavezna odazvati se pozivu članice Vijeća i priteći Bahreinu upomoć.
Gulf Daily News, list blizak bahreinskom premijeru, objavio je tih dana da će snage GCC-a u kojima su vojnici Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Kuvajta, Katara i Omana, štititi strateške objekte u Bahreinu, ali su do sada raspoređene samo saudijske trupe. Tako je ostalo i do dan danas. Dan nakon ulaska saudijskih trupa u zemlju preko jednog od najdužih mostova na svijetu koji spaja Saudiju i Bahrein, a koji nosi ime saudijskog kralja Fahda, bahreinski kralj Hamad Ben Isa Al-Kalifa proglasio je izvanredno stanje u zemlji na razdoblje od tri mjeseca te izdao naređenje glavnokomandujućem oružanih snaga da uvede red. Govoreći na državnoj televiziji on je pozvao glavnokomandujućeg vojske da ponovo uspostavi vlast i da ima pravo koristiti vojsku, policiju, jedinice Nacionalne garde i "sve druge snage, ako se to pokaže potrebnim". Od tada se situacija u Bahrenu djelomično smirila ali su se politički sukobi šiitske opozicije i vladajućeg sunitskog režima nastavili, a nisu bili rijetki ni nasilni sukobi manjih skupina demonstranata sa policijom. Istovremeno, sve svjetske i lokalne organizacije za zaštitu ljudskih prava govore o vrlo brutalnom slamanju svakog oblika opozicije režimu. Upravo zato se šiitska većina u Bahreinu protivi ujedinjenju i saudijske trupe smatra okupatorom koji je silom došao slomiti njihovu borbu za slobodu. U isto vrijeme sunitski predstavnici u Bahreinu tvrde kako je opozicija u ovu zemlju uvezena iz Irana koji želi da destabilizuje Bahrein radi vlastitih hegemonijskih regionalnih interesa i da je predvode „oni koji su izdali arapsku naciju zarad perzijskih interesa“.
U Iranu su otišli i korak dalje i povodom najava ujedinjena u Teheranu nakon džume namaza organizovali demonstracije na kojim su građani Irana iskazali svoje neslaganje sa idejom ujedinjenja njihovih susjeda. Demonstracije je organizovala režimu bliska Organizacija džume-namaza koja je u saopćenju, koje je objavio IRIB; osudila plan o ujedinjenju Bahreina i Saudijske Arabije, te poručio da će narod Islamske revolucije svojim demonstracijama podržati očuvanje suvereniteta Bahreina.

Ideje Arapskog proljeća
U saopćenju je spomenuto da zakleti neprijatelj Bahreina svojim zločinima i spletkama neće postići ništa, te da će se plan o ujedinjenu dviju država poništiti. „Revolucionarni pokreti na Bliskom istoku su omeli sve cionističko-američke planove, te stoga Washington i Tel Aviv pomažući preostale režime poput režima Saudijske Arabije nastoje nadoknaditi svoje poraze“- prenosi IRIB.
Takve postupke je, kako piše panarapski list Eš-Šerk el-Evsat, osudio Generalni sekretarijat Vijeće za saradnju arapskih zemalja Arapskog zaljeva, kritikujući odnos Irana prema Bahreinu kao „neprijateljski koji otkriva loše namjere“ te kao onaj koji „stvara zabrinutost i napetost“ u Arapskom zaljevu.
I Arapski parlament je osudio uplitanje Irana u unutrašnja pitanja zemalja Zaljeva. U priopćenju koje potpisuju predsjednik Parlamenta Ali Salim el-Dekbasi, „osuđuje se to što su neki zastupnici iranskog parlamenta osudili inicijativu Sluge dvaju harema kralja Abdullaha bin Abdulaziza Ali Sauda da zemlje Vijeće za saradnju arapskih zemalja u Arapskom zaljevu pređu iz faze saradnje u fazu ujedinjenja“. Ovakvo ponašanje Irana se ponovo i u ovom dokumentu naziva „očitim uplitanjem u unutrašnja pitanja suverenih zemalja“.
Također, princ Saud el-Feisal, saudijski ministar vanjskih poslova, je, kako su prenijeli saudijski mediji, osudio iranske „provokacije“ zbog okupacije tri zaljevska ostrva za koja Emirati tvrde da pripadaju njima, tvrdeći da su „bilo kakve prijetnje od Teherana neprihvatljive“.
Dani koji su pred nama će pokazati da li će nove realnosti na terenu stvorene jačanjem iranskog utjecaja i Arapskim proljećem biti povod stvaranja jedne nove arapske unije, možda po uzoru na onu evropsku. Isto tako ćemo morati sačekati na odgovor da li će arapske monarhije biti te koje će pokrenuti taj proces ili će pak nove demokratije, nastale nakon svrgavanja režima u nekim bitnim arapskim zemljama, poput Egipta i Libije, imati vlastitu viziju tog jedinstva na nekim drugim principima. Isto tako, s obzirom na protivljenje Irana, teško je znati da li će proces ujedinjenja Zaljevskih zemalja, ako do njega dođe, biti faktor stabilnosti, kako njegove arhitekte planiraju, ili pak dodatne destabilizacje i zaoštravanja odnosa u tom dijelu svijeta. U svakom slučaju posljedice razvoja situacije osjetit ćemo i mi ako nigdje drugo onda na benzinskoj pumpi.

27.1.12

Vesatijja- koncept islamskog srednjeg puta i traganje za mjerom

Autor sa pomoćnikom ministra vakufa
države Kuvajt dr. Adilom el-Felahom
Piše: Muhamed Jusić- Uvodnik novog broja Preporoda

Imao sam čast i privilegiju da budem član delegacije Rijaseta IZ BiH koja je posjetila Međunarodni centar za promociju srednjeg islamskog puta (El-Merkez el-Alemijj lil- Vesatijje) u Kuvajtu i da učestvujem u seminaru o kur`anskom konceptu vesatijjeta ili srednjeg puta između krajnosti kojima ljudska historija, ali i historija muslimana, obiluje. Naša posjeta je rezultat dogovora reisu-l-uleme Mustafe ef. Cerića s Ministarstvom vakufa Kuvajta pri kojem ovaj centar i djeluje i bila je jedinstvena prilika da se muftije, profesori, novinari i drugi članovi IZ BiH upoznaju sa najnovijim tokovima misli u muslimanskom svijetu, ali i da usvoje nova znanja o prevenciji radikalizma i izopačenih interpretacija islama. Preporod u ovom broju donosi odličan i opsežan izvještaj naše novinarke i učesnice seminara Ajše Hafizović Hadžimešić i nije mi namjera ponavljati detalje sa seminara, ali bih iskoristio priliku da sa našim čitaocima podijelim dio svojih dojmova i zapažanja o ovom putovanju, ali i konceptu vesatijje koji se sve češće spominje u muslimanskim naučnim krugovima, ostavljajući neka od otvorenih pitanja i nedoumice za drugi put.

Prvo što svako onaj ko poznaje prilike u muslimanskom svijetu i tokove savremene islamske misli može primjetiti jesu promjene koje su zahvatile ovaj dio svijeta koji je dugo važio za najkonzervativniju sredinu i u poređenju sa drugim muslimanskim zemljama, čak i arapskog okruženja. Danas se promjene mogu vidjeti ne samo u modernoj arhitekturi zemalja bogatog Arapskog zaljeva i skoro u potpunosti pozapadnjačenom stilu života mladih generacija, nego i u knjižarama u kojima se mogu naći brojna djela koja tretiraju otvorena pitanja muslimanskog svijeta i njihovih društava a ne, kao ne tako davno, samo kompjuterski obrađene reprinte srednjovjekovnih djela islamskih mislilaca.

Čini se da je ovaj dio svijeta odlučan uhvatiti korak sa modernim svijetom, ali ne više samo kroz kupovinu luksuzne robe i neselektivno prihvatanje svega što globalno selo nudi, nego kroz zadržavanje tradicionalnih vrijednosti koje dobrim dijelom počivaju na islamu ili nekoj od njegovih interpretacija. I tu dolazi do izražaja ideja vesatijje, iza koje je u slučaju kuvajtskog centra čiji smo gosti bili, stala i država sa svojim institucijama, kojoj su njeni promotori namijenili ulogu procesa traganja za sredinom i mjerom između tradicionalizma i modernizma. Tako je i moto pod kojim vesatijja djeluje i pod kojim je i seminar u Kuvajtu organizovan „veza sa korijenima i kontakt sa savremenim trenutkom“. To je ustvari pokušaj ponovnog otvaranje vrata idžtihada i pokušaj da se u islamskoj tradiciji razdvoje univerzalne vrijednosti koje ne podliježu promjenama zbog promjene okolnosti u kojima ljudi žive i konkretna pravna rješenja i modeli postizanja tih viših ciljeva Šerijata koji su podložni reviziji i propitivanju. Naši domaćini su više puta naveli primjer imama Eš-Šafije koji je poznat po tome da je imao dva mezheba (dva seta pravnih rješenja), jedan u Iraku i drugi u Egiptu, između ostalog, i zbog različitih okolnosti i stanja društva u kojem je živio. Ako je imam Eš-Šafija živeći u istom vremenskom periodu i istoj državi morao posezati za različitim pravnim rješenjima kako bi praktikovao Šerijat i ako je bio spreman revidirati vlastite stavove, kako onda neko može uskratiti to pravo današnjim muslimanima čija se realnost utoliko razlikuje i obiluje brojnim posebnostima. Čak štaviše, brojni su primjeri kako su ashabi koristili idžtihad i samostalno tragali za novim rješenjima u duhu Šerijata kada bi se od Poslanika, a.s., udaljili desetine kilometara ili na neko vrijeme, a on, a.s., ih je u tome ohrabrivao.

Drugi princip na kojem ideja vesatijje počiva jeste traganje za srednjim putem između različitih razumijevanja islama, odnosno traganje za principima muslimanskog jedinstva.
Verovanje kako se jedinstvo muslimana može postići na način da se svi ujedine oko jedne vizije ili jednog tumačenja vjere je prevaziđeno. Jedino moguće je jedinstvo oko osnovnih principa i vrijednosti uz prihvatanje različitosti u onim pitanjima u kojima su se i ashabi kao i generacija nakon njih razilazili. Zato vesatijja promoviše i ideju međumuslimanskog dijaloga, promovisanja i prihvatanja svih priznatih muslimanskih mezheba i islamskog pluralizma. A to je muslimanskom svijetu koji se zbog trenutnih promjena koje se dešavaju u arapskim zemljama i koračanja prema otvorenim i slobodnim društvima koja neće počivati na jednoumlju i diktaturi više nego potrebno. Tolerantan odnos prema različitom mišljenju je neophodan ne samo zbog političkog pluralizma pred kojim se arapske zemlje nalaze nego kako bi se osigurao unutarmuslimanski vjerski pluralizam, jer smo svjedoci kako se mezhebske i unutarmuslimanske razlike sve češće politiziraju, instrumentaliziraju i koriste kako bi se došlo na vlast, ali i raspirili međumuslimanski sukobi koji svakodnevno odnose stotine života. Pluralizam je nemoguć bez tolerancije a nje nema bez dijaloga. Tek i letimično prelistavanje referenci na temu međumuslimanskog dijaloga pokazuje da takva djela jedva da postoje i da je, naprimjer, daleko više djela o muslimansko-kršćanskom (što je naravno samo po sebi poželjno) dijalogu nego onih koji bi posredovali da se, ako ne prevaziđu, a ono razumiju i prihvate sve untarmuslimanske razlike i posebnosti. Istovremeno, ispisane su čitave biblioteke međusektaške propagande kojom se svi oni koji misle drugačije optužuju za nevjerništvo, izdaju islama i promovisanje zablude. Vesatijja traga za principima koji bi na zdravim osnovama postavili temelje međumuslimanskog dijaloga, ali istovremeno osigurali da se islamsko učenje sačuva od zlonamjernog izvrtanja.

Naravno, postoje i oni koji su skeptični prema uvođenju novih pojmova pa makar se za njih tražilo uporište u kur`anskom tekstu i tradiciji. Zato treba naglasiti da se vesatijja ne razumijeva kao insistiranje na srednjem putu između istine i neistine, dobra i zla niti kao puko balansiranje između svega što nam životna realnost nudi, niti popuštanje u svemu. Vesatijja je, kao što reče jedan od predavača, hajrijje tj traganje za najboljim i najodmjerenijim rješenjima. Možda bi se zato moglo krenuti od toga da se vesatijja ne prevodi kao umjerenost (što je slučaj sa zvaničnim engleskim prijevodom) nego radije odmjerenost ili traganje za pravom mjerom stvari. Zato to ne bi trebalo od vesatijje praviti ideologiju i neku mantru gotovih riješena nego je razumjeti kao proces traganja za mjerom.

18.1.12

Delegacija Islamske zajednice u Kuvajtu


Sarajevo, 6. januar 2017. (MINA) - Delegacija Islamske zajednice u BiH otputovala je danas u Kuvajt gdje će prisustvovati seminaru kojeg organizira Međunarodni centar za promociju srednjeg islamskog puta u Kuvajtu.
U toku sedmodnevnog boravka imat će priliku slušati na seminaru predavanja eminentnih islamskih učenjaka iz Kuvajta.
Ministarstvo vakufa Kuvajta osnovalo je pomenuti međunarodni centar s ciljem promovisanja originalnog islamskog učenja i na tom putu bilježi zapažene uspjehe. Do sada su u svijetu osnovali veliki broj ispostava, pa će delegacija IZ imati priliku da razmijeni mišljenja i o osnivanju sličnog u BiH.
Delegacija predvodi hafiz mr. Senaid Zajimović, direktor Vakufske direkcije u Sarajevu. U delegaciji su još dr. Enes Ljevaković (FIN), Edhem Čamdžić muftija banjalučki, Seid ef. Smajkić muftija mostarski, mr. Amel Duraković (IPF Bihać), Muhamed Jusić (MIZ Bugojno), hafiz Muris Mešić (Radio BIR), mr. Zehra Alispahić (FIN), Ajša Hafizović (Preporod), Azra Ibrahimović (Nahla), Enver Omerović (Mešihat IZ Sandžak), Usame Zukorlić (Mešihat IZ Sandžak), mr. Amel Sarajlić (IPF Bihać),dr. Fuad Sedić (IPF Zenica), Dženan Imamović (Muftiluk goraždanski), dr. Sead Seljubac i Halil Mehanović (Behram begova medresa).
Odlazak ove delegacije je rezultat dogovora reisu-l-uleme s ministarstvom vakufa Kuvajta.

22.8.11

Ramazan u Kuvajtu na + 51


Putopis iz Kuvajta objavljen u magazinu Start BiH (23.08.2011.)

Piše: Muhamed Jusić
U Kuvajtu, malom arapskom emiratu u Perzijskom (Arapskom) zaljevu, već mjesecima vlada slavljenička atmosfera. Čitavu godinu se različitim manifestacijama i aktivnostima obilježava pedesetogodišnjica nezavisnosti države Kuvajta, dvadeseta godišnjica oslobođenja od iračke okupacije i petogodišnica ustoličenja sadašnjeg emira i vladara države Sabaha al-Ahmeda Sabaha.


Svakome komad naftnog bogatstva
Tim povodom je početkom godine emir obznanio da će svako od njegovih 1,12 miliona podanika s kuvajtskim državljanstvom dobiti po 1.000 kuvajtskih dinara (oko 2.700 eura). Svi Kuvajćani će, pored toga, moći besplatno tokom 14 mjeseci da uzimaju osnovne životne namirnice. Ova odluka se odnosi samo na državljane Kuvajta, a ne i na 2,4 miliona stranaca koji rade u ovoj zemlji. Dok jedni u ovome vide još jedan dokaz obilja u kojem Kuvajćani žive, drugi tvrde da se radi o pokušaju vladajuće porodice da kupi mir u vrlo nestabilnom društveno- političkom okruženju.
Kako god, ovdje se dobro živi i to se može vidjeti na svakom koraku. Prvo što se može primijetiti jeste da ovu malu arapsku zemlju, od nepunih 18.000 km2 obične pustinje, koja raspolaže desetinom svjetskih rezervi nafte (104 milijarde barela) i ima bruto društveni proizvod od 138,6 milijardi dolara, a prihod po stanovniku 55.300 dolara, za sada nisu pogodili tektonski politički poremećaji koji potresaju arapski svijet, niti globalna ekonomska kriza. Naprotiv, Kuvajt nekoliko zadnjih godina tek ulazi u neke od najobimnijih građevinskih i razvojnih projekata među kojima je i izgradnja čitavog novog gradskog poslovnog centra na kojem istovremeno niču desetine čudesnih nebodera i nekih od najljepših i najimpresivnijih građevina na svijetu.
Vrlo gostoprimljivi Kuvajćani će vam sa ponosom kazati kako nema niti jedne nacije ili državljanstva, a da njihovi radnici nisu došli po svoj komad naftnog bogatstva. To se može vidjeti na svakom koraku, od džamija na kojima se drži hutba petkom na više svjetskih jezika do hrane koja se može naći u restoranima. Ni ljudi sa naših prostora ne nedostaje. Tako je normalno u starom dijelu grada u mjenjačnicama u kojima novac drže u izlogu vidjeti špil konvertibilnih maraka, a nakon iftara u Starbucksu grupu Južnih Slavena, nedefinisane mikrolokacije, koji sigurni da ih niko oko njih ne razumije, zbijaju šale.


Aleksićeva liturgija
Inače tokom ljeta, a naročito za vrijeme mjeseca Ramazana, Kuvajćani zamjene dan za noć. Tako osim onih koji moraju otići na posao sa skraćenim radnim vremenom ne možete naći bilo koga ko se kreće tokom dana. To i ne čudi kada se uzme u obzir da je za vrijeme našeg boravka izmjereno 51. stepen Celzijusa. Grad oživi tek nakon što padne noć, nakon iftara i noćne molitve- teravije. Tada su ulice, brojnu luksuzni molovi i shopping centri puni ljudi sve do pred samo jutro. Tako je najnormalnije u tri sata ujutro vidjeti čitavu porodicu u šetnji ili pun luna park djece koja se u gluho doba noći igraju. Preko dana je čak državnim zakonom zabranjeno raditi na otvorenom suncu od 10 do 15 sati, a oni koji ipak moraju izaći onda to čine u klimatizovanim automobilima. Možda baš zbog toga, ali i visokog životnog standarda, skoro svaki član porodice ima automobil. I kao što reče jedan naš Bosanac trenutno nastanjen u Kuvajtu, ovdje i po hljeb idu autom. Zanimljivo je spomenuti da s obzirom na zabranu ženama da voze koja postoji u nekim susjednim zaljevskim zemljama, takvo nešto ovdje ne postoji. Žene vozači su ovdje zastupljene kao i muškarci i voze, ili se to nama samo učinilo, i bolje automobile od muškaraca. Inače, i neka druga ograničenja koje vrijede u nekim susjednim zaljevskim zemljama, u Kuvajtu ne važe. Tako je npr. normalno da kada uđete u taksi koji voz neki Filipinac, vidite i okačen Očenaš na retrovizoru. Ni crkve nisu rijetkost, a pravoslavna crkva egzistira još od 1975. godine.
Tako su mediji zabilježili i posjetu sveštenika valjevske eparhije Radomira Aleksića Kuvajtu gdje je na poziv pod kupolama pravoslavnog hrama Antiohijske patrijaršije u Kuvajtu predvodio liturgiju na kojoj su bili prisutni brojni Srbi koji žive u ovoj zemlji. O skupu su izvijestili i srpski mediji ističući kkao je liturgija služena dvojezično, na srpskom i arapskom jeziku, a većina prisutnih, među kojima je bilo i dosta djece, poslije službe, primila je sveto pričešće.
Ne postoji ni striktan kodeks oblačenja kakav vlada u zemljama u okruženju, te je normalno za istim stolom vidjeti mlade Kuvajćanke obučene u hidžab ili hippy ili gotik stil. Ni radnje se ne zatvaraju za vrijeme namaza, ali se ipak za jedenje i pijenje na javnom mjestu za vrijeme Ramazana može dobiti do trideset dana zatvora.

BiH privlačna Kuvajćanima
I dok mi u Bosni kada ljetujemo idemo za suncem, Kuvajćani na ljetovanju bježe od sunca. Tako u vrelim ljetnim danima kada temperatura prelazi 50 stepeni Celzijusa, Kuvajćani najradije putuju širom svijeta bježeći od nesnosnih vrućina. Oni su u svim svjetskim destinacijama rado viđeni gosti prije svega zbog svoje kupovne moći, ali i zbog toga što nerijetko ulažu u one zemlje u kojima ljetuju. Dok enormno bogati pojedinci, kojih ovdje nije malo, ljetuju na ograničenim svjetskim destinacijama, u vlastitim vilama na ekskluzivnim svjetskim odmaralištima, vlastitim hotelima ili ostrvima, prosječni Kuvajćani, koji su za nas „truhli bogataši“, biraju nešto jeftinije destinacije i egzotična mjesta.
Ono što se može čuti u Kuvajtu raduje. Naime, sve više njih se odlučuje najtoplije dane ljeta provesti upravo u Bosni i Hercegovini, a potvrda tome se može vidjeti i na sarajevskim ulicama, ali i ulicama drugih bh gradova kao što su Travnik, Jajce i Mostar.
Nedim Haračić je Bosanac koji živi i radi u Kuvajtu i prošle godine je sa kuvajtskim partnerima osnovao kompaniju u kojoj je menadžer, a koja radi na promociji turističkih potencijala BiH i organizira posjete našoj zemlji. U nekoliko mjeseci su organizovali posjetu tri velike grupe i više pojedinačnih porodičnih posjeta. Inače posebna zanimljivost organizacije turističkih posjeta iz Kuvajta je što postoji veliko interesovanje za organizaciju pojedinačnih posjeta za porodice koje imaju svog vodiča i koje žele zbog kulturoloških posebnosti imati svoju privatnost. Iako organizacija takvih putovanja košta više, to je cijena koju su gosti iz Kuvajta spremni platiti, a na cijeni su bosanski vodiči koji govore arapski jezik. Ono što, prema onome što je za Start rekao Haračić, gosti često traže, jeste vila ili veća vikendica na nekoj bosanskoj planini gdje bi proveli nekoliko dana u miru i tišini. Kaže da je većina njegovih gostiju obišla sve poznatije turističke destinacije u svijetu, ali da im je dosta vreve i ustaljenih sadržaja i da bi rado promijenili svoje poimanje odmora. Ipak, on tvrdi kako u BiH još uvijek nedostaje sadržaja koji bi privukli i veći broj gostiju. On smatra da bi država trebala uraditi više na promociji već postojećih potencijala, ali i olakšati proceduru investiranja jer većinu gostiju interesuje kako uložiti u BiH ili postati vlasnik neke nekretnine.
Primjetno je i veće interesovanje kuvajtske štampe za BiH, ali ovaj put za njene turističke potencijale. Već su tri grupe kuvajtskih novinara posjetile našu zemlju nakon čega su u kućama u kojima rade objavljivali pregršt priloga o Bosni kao „džennetu na zemlji“.
Tornjevi Kuvajta
Godinama su već najprepoznatljivije građevine u Kuvajtu njegovi azurnoplavi tornjevi poznati kao Ebradž Kuvejt ili Kuvajtski tornjevi. U gradu koji sve do prije koju godinu, kada se krenulo u izgradnju modernog poslovnog centra, jedva da je imao koji građevinu višu od deset spratova (mještani tvrde da su razlozi bili sigurnosne prirode i da je odluka važila sve dok je postojala opasnost od napada Sadamove iračke vojske) tornjevi su sa svojih 187 metara visine dominirali panoramom grada. Projektovali su ih svjetski poznati arhitekti Sune Lindström i Malene Björn, a izgradili radnici beogradskog Energoprojekta sada već davne 1979. Glavni toranj je visok 187 metara i služi kao restoran i vodotoranj, a iznad njega se nalazi vidikovac sa pokretnom platformom koja napravi puni krug svakih 30 minuta. Drugi toranj je visok 145.8 metara i služi kako rezervoar za vodu. U trećem manjem tornju je smještena oprema i sa njega se osvjetljavaju druga dva tornja. Čitav kompleks skladišti 4,500 kubnih metara vode koja snabdijeva grad Kuvajt vodom.
Objekat je tokom iračke okupacije 1991. teško oštećen a fotografije tornjeva prije obnove su danas izložene u vidikovcu kao podsjetnik na najteži period u historiji ove zaljevske zemlje.

25.11.08

Kad Arap masla ima…


Raskoš u arapskom svijetu dok svijet trese finansijska kriza

Prema analizama stručnjaka, šest članica Vijeća Perzijskog zaljeva za suradnju samo u 2007. godini je ostvarilo prihode od nafte u visini 364 milijarde dolara, dok su vrijednosti dionica firmi iz ovog dijela svijeta porasle više od 35 puta. Naravno, narod od svega toga nema ništa dok se vladari bezobrazno rasipaju milionima
Piše: Muhamed Jusić (Magazine Start)
Ovih dana cijene nafte vrtoglavo padaju i to je već počelo brinuti zemlje izvoznice koje su preko OPEC-a najavile smanjenje proizvodnje kako bi pokušale stabilizirati cijene. Međutim, od 2003. godine cijene nafte skoro konstantno rastu i ne tako davno su dosegle rekordnu visinu na svjetskoj berzi. To je u nekoliko zadnjih godina dovelo do znatnog priliva sredstava u trezore naftom bogatih zemlja. Neke od njih, poput Rusije, to su itekako dobro iskoristile da naprave pomake u jačanju domaće ekonomije i da se vrate na globalnu političku scenu kao velesila. Kako sada stvari stoje, čini se da će od ovog finansijskog buma, poput onog 1970-tih, najmanje koristi imati narodi naftom bogatih arapskih zemalja, tačnije Vijeća Perzijskog zaljeva za saradnju (GCC) i Libije, što se ne može reći i za njihove despote koji ne znaju šta će sa parama i koji ih podjednako mudro (ali samo za vlastitu korist, a ne i u interesu naroda koje predstavljaju), ali i nevjerovatno glupo i bizarno troše širom svijeta.


Što bliže vatri
A da su neplanirani prihodi od nafte u arapskim zemljama enormni, nema nikakve sumnje. Prema analizama kuvajtske konsultantske firme Al-Shall Economic Consultants, šest članica Vijeća Perzijskog zaljeva za suradnju (GCC) samo u 2007. ostvarilo prihode od nafte u visini 364 milijarde dolara. Najveći svjetski izvoznik nafte Saudijska Arabija je u istoj godini ostvarila 194 milijarde dolara prihoda od nafte.
Prema pisanju The Economista, prihodi Saudijske Arabije od izvoza nafte, samo od 2003. do 2006. nadmašili su sveukupne prihode devedesetih. U isto vrijeme saudijske vlasti su saopćile kako su investicije u Kraljevini porasle u proteklih pola godine sedamnaest puta u odnosu na prvo polugodište protekle godine.
U Ujedinjenim Arapskim Emiratima, sve do ove zadnje globalne krize, cijena prosječne dionice na tržištu bila je 35 puta veća od godišnje zarade po toj dionici, što je ekonomistima očit dokaz viška novca za investicije ili super optimističnih projekcija prihoda u budućnosti, ili oboje, što je najvjerovatnije slučaj u ovom arapskom emiratu.
Svjetske finansijske korporacije se nalaze u šoku bjesomučno pokušavajući da izvuku svoj komad pozamašnog finansijskog kolača. Abu Dabi je danas najveće svjetsko gradilište i užurbano hita ka tituli jednog od najvećih finansijskih i poslovnih centara svijeta. Slična situacija je i u susjednom Kataru. Sve značajnije svjetske investitorske korporacije otvaraju svoje podružnice, prije svega u UAE, ali i ostalim zemljama Bliskog istoka. Kao da svi žele biti što bliže vatri.
Dok je ovaj tekst nastajao, kuvajtski dnevnik Es-Sijase je objavio kako su i ekonomski posrnule Sjedinjene Američke Države prisiljene zatražiti od četiri naftom bogate zemlje Perzijskog zaliva gotovo 300 milijardi dolara za pomoć u borbi protiv globalne finansijske krize. Pozivajući se na dobro obaviještene izvore, ovaj dnevnik je objavio da su SAD zatražile 120 milijardi dolara od Saudijske Arabije, 70 milijardi dolara od Ujedinjenih Arapskih Emirata, 60 milijardi od Katara i 40 milijardi dolara od Kuvajta. Očito je da samo Arapi imaju para, ali da ih za razliku od Rusije jako slabo koriste u globalnim političkim tokovima. Ne smijemo ni zamisliti šta bi jedan arapski Putin uradio sa takvim novcem. Ponovo, kao i toliko puta do sada jedino što će arapski despoti eventualno zatražiti od Amerike za ovu pozamašnu pozajmicu jeste podrška njihovim tiranskim režimima.
Ovo nije prvi put da arapske nacije propuste priliku da iskoriste finansijsko bogatstvo koje završi u njihovim rukama. Iskustvo iz 1970- tih nam govori da prihodi pristigli zbog tadašnje naftne krize i visokih cijena ovog vitalnog resursa, iako su stimulisali brži razvoj zemalja Perzijskog zaljeva, nisu najadekvatnije iskorišteni. Naime, znatna sredstva su trošena na nepotrebne luksuzne građevine, ili su završavala u rukama vladajućih despota. Najmanje koristi imale su široke narodne mase koje još uvijek imaju neke od najviših stopa nepismenosti i koje žive u društvima sa najvećim jazom između bogatih i siromašnih u svijetu.
U to vrijeme arapski vladari i mali broj onih koji su stekli nevjerovatna bogatstva preko noći nisu znali šta da rade sa tolikim novcem, pa su ga najradije ostavljali u zapadne banke koje su onda taj novac investirale i ostvarivale daleko veću zaradu od kamatne stope koju su nudili neiskusnim Arapima.
Danas je situacija, čini se, nešto bolja jer je u međuvremenu ojačao lokalni bankarski sistem. Arapske finansijske institucije su danas, naročito one iz zemalja Zaljeva, među najmoćnijim u svijetu, a eksperimentalno uvođenje bankarstva zasnovanog na tradicionalnim islamskim vrijednostima se pokazalo kao dobar marketinški potez. Problem ostaje u tome što korist od ove nove finansijske infrastrukture i dalje ostvaruje samo uski krug bogatih vladajućih moćnika.
Jako je malo informacija koje nam ovih dana stižu iz tih zemalja a koje govore o tome da se značajan dio prihoda od poskupjele nafte troši na korisne projekte kao što su izgradnja puteva, škola, bolnica i jačanje socijalne zaštite.


Pare se mogu dati i Jacksonu
Jedan od bizarnijih primjera kako neki od arapskih despota troše novac koji najvećim dijelom dolazi baš od poskupjele nafte je onaj jednog od šeikova iz vladajuće porodice iz Bahreina koji je odlučio milione dolara uložiti u posrnulu pop-zvijezdu Michaela Jacksona. Za ovu suludu investiciju, ako se uopšte radilo o tome, javnost je saznala tek nakon što je sin kralja Bahreina, šeik Abdullah bin Hamad al-Halifa odlučio tužiti Jacksona sudu u Londonu jer mu, navodno, nije podmirio predujam u visini od 7 miliona dolara ili 5,5 miliona eura. Šeikov advokat Bankim Thanki je izjavio kako je njegov klijent između ostaloga platio pjevačeve dugove, kao i troškove sudskog postupka protiv Jacksona 2005., te da on nije održao obećanja o izdavanju albuma, pisanju autobiografije i mjuzikla. Prema izjavi šeikovog advokata, princ je finansirao i izgradnju tonskog studija za Jacksona na njegovom ranču Neverland, a poslao mu je i svoju kompoziciju koju je snimio u nadi da će je zajedno izvesti. U Bahrainu je šeik, prema istom izvoru, na svoj trošak ugostio Jacksona i njegovu porodicu, i to na šest mjeseci.
Jackson se preko svojih advokata brani da se čitav slučaj temelji na greškama, pogrešnim tumačenjima i nedopuštenom utjecaju. Oni tvrde kako je novčani iznos bio šeikov poklon i da nije postojao nikakav dogovor niti ugovor.
Prema pisanju BBC-a, Al-Halifa je upoznao Jacksona 2005. za vrijeme pjevačevog boravka u Bahreinu. Njih su dvojica imala bliski osobni odnos, a nakon upoznavanja šeik je finansijski podržavao Jacksona. U to vrijeme, Jackson je bio suočen sa sudskim postupkom zbog navodnog zlostavljanja djece, nakon čega je zapao u finansijske nevolje.


Gadafijev model
Ekscentrični libijski vođa Muamer Gadafi u svom je maniru našao rješenje za nezadovoljstvo libijskog naroda činjenicom da skoro i ne vidi ikakvu korist od prihoda koje država ostvaruje od poskupjele nafte. Gadafi je obećao da će u 2009. svaki građanin Libije direktno dobivati svoj udio državnih prihoda od nafte. Ovu odluku vječiti revolucionar donio je kao još jedno njegovo revolucionarno rješenje, ovaj put kao dio široke kampanje borbe protiv korupcije. Govoreći pred Narodnim kongresom (parlamentom) 1. oktobra, povodom 39 godina vojnog udara kojim je došao na vlast, Gadafi je izjavio kako je Rješenje kojim će se stati u kraj korupciji jednostavno ukidanje uprave koja barata trošenjem novca. Narod optužuje administraciju za korupciju i loše upravljanje i tim beskrajnim tužbama stat će se u kraj tako što će svako dobiti svoj mali dio prihoda od nafte u džep i neka se sam snalazi- izjavio je mudri vođa a prenio AFP. U istoj agencijskoj vijesti navodi se kako Libija dnevno proizvodi oko 1,8 miliona barela sirove nafte. Prema Gadafijevoj viziji, Libijci će moći ulagati u vlastite poslove i to će voditi istinskoj direktnoj demokratiji, za kakvu se on zalagao u svom ideološkom pamfletu poznatom kao Zelena knjiga. Pravdi na volju, neprikosnoveni vladar Libije upozorio je da će prvih godina biti pravi haos, ali će se društvo malo pomalo organizirati. Samo uzgred vizionar Gadafi je najavio temeljito čišćenje vlade. Agencija AFP tvrdi da je ustvari najavio ukidanje većine ministarstava. Prema istom izvoru, u Libiji će ostati samo ministarstva pravosuđa, odbrane, unutrašnjih i vanjskih poslova. Eto, dobro je znati da se pare od poskupjele nafte mogu trošiti i tako.


Arapske pare i mi
U moru glupih investicija i rasipanja novca na luksuz i pretjeranu raskoš po kojoj su šeici postali sinonim za rasipništvo, ima i onih svijetlih primjera. Među arapskim prinčevima ima i vrhunskih investitora poput princa Velida bin Talala iz Saudijske Arabije kojeg je prestižni Forbes već nekoliko puta proglasio najuspješnijim investitorom u svijetu. Poznato je da za njim idu investicije i da se svi utrkuju da ulažu u one sektore u koje on ulaže, ali i u one dijelove svijeta za koje on procijeni da su perspektivni. U svijetu biznisa za njega se kaže da jednostavno ima nos za ulaganja. Bh. javnosti princ Bin Talal poznat je po najavama da je bio spreman u Sarajevu, tačnije na mjestu nekadašnje kasarne Jajce, izgraditi jedan luksuzni hotel iz svog lanca hotela koje posjeduje širom svijeta. Iako je princ pokazao više emotivnu nego poslovnu spremnost da investira u BiH, nakon čega bi vjerovatno uslijedile brojne druge investicije kako čitavog niza različitih kompanije u njegovom vlasništvu tako i ljudi iz svijeta biznisa koji drže do njegovih procjena, od investicije nije bilo ništa jer domaće vlasti nisu mogle iznaći mogućnost za privatizaciju imovine koja se, navodno, još vodila kao vlasništvo SSNO bivše Jugoslavije. Zanimljivije od toga je bilo gnušanje nekih naših medija prema arapskom novcu, i konstrukcije o navodnim vezama sa islamističkim teroristima, zbog čega je, vjerovatno, princ digao ruke od BiH i investiranja u njoj.
Iako se naši političari, naročito oni bošnjački, na sva usta hvale navodnim bliskim vezama sa arapskim svijetom, oni, ali i naši privrednici koji nikada nisu ponudili kvalitetne projekte u koje bi se moglo ulagati iako su brojne ozbiljne arapske finansijske organizacije to od njih u više navrata tražile, nisu uspjeli osigurati da u BiH dođu ni mrvice ogromnog finansijskog kolača kojim ovih dana raspolažu arapske zemlje. Pogledate li bilo koji poslovni magazin iz okruženja lako ćete zaključiti kako su arapski biznismeni daleko više investirali u Hrvatsku, naročito u njene turističke potencijale na Jadranu, i u Crnu Goru nego u BiH. Podgorički dnevnik Vijesti je ovih dana najavio da kraljevska obitelj Al Nahyan iz Abu Dabija, jednog od najbogatijih od Ujedinjenih Arapskih Emirata, preko svoje kompanije Hidra Properties, želi kupiti dio dionica crnogorske Prve banke koju kontrolira Aco Đukanović s bratom, premijerom Milom Đukanovićem. Prema pisanju istog izvora, bogati Saudijci namjeravaju investirati nekoliko milijardi eura u izgradnju luksuznog turističkog naselja kapaciteta 35.000 kreveta na Velikoj plaži kod Ulcinja. Za izgradnju superluksuznog turističkog naselja na Velikoj plaži, koje bi bilo jedno od najljepših u Evropi, zanimanje je pokazalo više svjetski poznatih investitora. Najviše izgleda da dobiju taj posao na jednoj od najatraktivnijih lokacija na Mediteranu imaju mađarska kompanija Trigranit i kraljevska porodica iz Abu Dabija čiji su predstavnici u nekoliko navrata boravili u Crnoj Gori i detaljno snimili 12 kilometara dugu Veliku plažu.
U Hrvatskoj su arapski investitori uložili u skoro sve segmente ekonomije susjedne države. Već neko vrijeme se govori i piše i o tome kako su čak ponudili da za 50 miliona eura kupe i splitski Hajduk.
Naši političari su od arapske braće navikli, čini se, tražiti i dobivati samo sergiju i sadaku uz koju nerijetko idu i sumnjivi ideološki mešetari. Za privlačenje ozbiljnih investicija iz zemalja za čiji se novac, naročito ovih dana nakon kraha svjetskog finansijskog tržišta, otimaju svi nije dovoljno igrati na priču muslimanskog bratstva i posezati za samilošću zbog strahota kroz koje je ova zemlja prošla. A da Arapi još uvijek imaju dovoljno novca, kako za ozbiljne investicije tako i za bizarno rasipništvo, nema nikakve sumnje.