Muhamed Jusić (Preporod)
Brutalnom eskalacijom nasilja u Gazi
procesi na Bliskom istoku dobili su novu dinamiku koja ima globalne posljedice.
Sukob Izraela i Palestine više nije samo bliskoistočni sukob. Njegove
posljedice se osjete u društvima širom svijeta. Evropi, pa i nama, Bliski istok
je sve bliže. Sve ukazuje na to da bi vrlo lahko moglo doći do širenja sukoba koji
je već ionako internacionaliziran. U vijestima koje su zasjenjene stravičnim slikama
razaranja i stradanja civila u Gazi provlače se informacije o pokretu Husi iz
Jemena koji svojim potezima daje do sada neviđenu dinamiku sukobu u Palestini.
Mnogi su bili iznenađeni kada je Jemen u
prvim danima Izraelskog napada na Gazu nakon 7. oktobra i napada Hamasa na
pogranična područja oko enklave „objavio rat Izraelu“. Za one koji ne znaju
detalje unutrašnjih prilika u Jemenu sve ono što se tamo dešavalo proteklih
godina ovo je bilo neočekivano kao i vijest o tome da njihove snage pokušavaju
raketama gađati Izrael. Na društvenim mrežama su se pojavile snimke mobilizacije
boraca u Jemenu, čak i marša prema saudijskoj granici dobrovoljaca koji su
krenuli na Izrael.
Onda je uslijedila najava da će
pripadnici pokreta i vojne snage dijela Jemena kojim oni vladaju blokirati
prolaz svih brodova koji plove prema Izraelu ili su s njim povezani u 25
kilometara širokom moreuzu Bab el-Mandeb,
koji povezuje Adenski zaljev južno od Jemena sa Crvenim morem, i kojim plove
svi brodovi koji prolaze kroz Suecki kanal ili druge luke na obali Crvenog mora
uključujući izraelski Ilat. Uslijedili su prvi napadi na brodove, propali
pokušaji formiranja međunarodnih pomorskih snaga pod vodstvom SAD-a koje će
osigurati nesmetani prolazak brodova i u konačnici prvi okršaji američkih i
husijskih pomorskih snaga. Iran je rasporedio svoje borbene brodove u blizini
moreuza, a slično najavljuju i neke druge sile. Istovremeno Izrael trpi velike
ekonomske gubitke zbog blokade što stvara dodatni pritisak na trenutnu
radikalno-desničarsku vladu. U moru agencijskih vijesti ostaje neispričana
priča o samim korijenima političko-vojne organizacije koja se nameće kao
regionalni i globalni igrač.
Upravo o historijskim i ideološkim korijenima i procesima koji su doveli do toga da pokret Husi postane ključnim političkim i sigurnosnim akterom dešavanja u Jemenu, a danas i u regionu i svijetu, za Preporod piše Muhamed Jusić, bivši nerezidentni ambasador Bosne i Hercegovine u ovoj zemlji.
Ko su Husiji?
Pokret Husi ili Husiji (arapski: ٱلْحُوثِيُّون al-Ḥūthīyūn, koji sebe zvanično nazivaju Ensarullah
(ʾAnṣār Allāh أَنْصَار ٱللَّٰه Božiji pomagači) su islamistički politički i
militantni pokret koji se proširio devedesetih godina prošlog stoljeća među
pripadnicima zejdijskog ogranka šiizma u regiji Saada na sjeveru Jemena.
Prvobitni lider i na neki način osnivač savremenog husijskog pokreta bio je
Hussein Badr al-Din al-Houthi, jemenski političar i zagovornik zejdijskog revivalizma.
Ideološki korijeni
Nakon smrti poslanika islama Muhameda,
a.s., i trojice halifa njegovih nasljednika u vođenju zajednice vjernika, počeo
je period političkih sukoba i podjela unutar zajednice koja je sve više
poprimala obrise države pa i imperije. Ti sukobi među prvim sljedbenicima
Poslanika, a.s., imali su sveobuhvatne i dalekosežne posljedice po sve sfere
života, ali je ipak najizraženiji sukob bio oko dva suprotstavljena koncepta
vlasti; jednog sunnitskog prema kojem vlast pripada izabranim predstavnicima iz
plemena Kurejš i drugog šiitskog prema kojem zajednicu i državu muslimana može predvoditi
samo neko od potomaka dvojice poslanikovih unuka od njegove kćerke Fatime,
r.a., i zeta Alije, r.a.
Ovi odnosi i sukobi će obilježiti i
najveći dio historije Jemena sve od trećeg hidžretskog stoljeća pa do današnjih
dana. Od prvih dana slabljenja Abasijskog hilafeta Jemen je izašao iz okvira
centralizovane vlasti i nikada se više u nju nije vratio. Vlast je pripadala
lokalnim vođama i plemenima. Konstantno su se mijenjale lojalnosti i savezi. Nerijetko
su oni koji isplivaju u unutrašnjim sukobima kao lideri nekoj stranoj ili
dalekoj vlasti izražavali svoju formalnu lojalnost. Davali su prisegu na
poslušnost (ar. beju') i slali dio poreza ili zekata ali bilo kakva
centralizovana vlast nikada nije zaživjela[1].
Neki upravo u ovom duboko ukorijenjenom
kolektivnom iskustvu samouprave, ali i stalnih previranja i historijskih
nesuglasica, vide jedan od razloga neuspjeha formiranja Jemena kao ujedinjene
države sa centralnom vlašću[2]. Za njih je bila greška zanemarivanje
ovog historijskog i društvenog konteksta, kao i pokušaj da se Jemen ustroji kao
centralizovana država, bez osnovnih elemenata federalizma. Iz istih razloga
poznavaoci prilika u Jemenu vjeruju kako ni izlaz iz trenutne krize ne može
biti u nastojanju da se država očuva na principima centralizovane vlasti ili
pod dominacijom jednog regionalnog, plemenskog ili sektaškog identiteta i
njihovih političkih predstavnika. Ovo je otvorili prostor za jačanje
plemenskih, sektaških i partikularnih identiteta i na njima utemeljenih
političkih lojalnosti, što će pokret Husi iskoristiti.
Kakogod, historija i historijsko pa i
sektaško iskustvo Jemena je i danas itekako prisutno u političkom, društvenom i
svakom drugom aspektu života i uveliko određuje procese. U tom smislu je
naročito značajno poimanje da je upravo iz spomenutog unutarmuslimanskog sukoba
iz prvih stoljeća islama stasalo učenje pokreta ili sljedba zejdija
kojima pripada većina sljedbenika pokreta Husi i njihovo rukovodstvo.
Zejdije, od sljedbe do pokreta
Zejdije (ar. al-zejdijun, u
engleskoj transkrpciji Zaydiyyah, Zaidiyyah ili Zaydis, poznati i kao
Zaidīs) i kao petoimamci (jer priznaju samo petoricu potomaka Poslanika kao imame
ili predvodnike muslimana) su ogranak šiitskih muslimana koji sebe smatraju
sljedbenicima Zejda bin Alije (Zayd ibn ʿAlī), unuka Husejna bin Alije (al-Ḥusayn
ibn ʿAlī), unuka Poslanika, a.s. Zejd je bio sin četvrtog šiitskog imama, Alije
bin Husejna (ʿAlī ibn Ḥusayn) i brat Muhameda el Bakira (Muḥammad al-Bāqir).
U početku dok se još definisala uloga
imama u šiizmu sljedbenici Zejda su smatrali kako imam treba biti neko od
potomaka Poslanika, a.s. (neko od njegove porodice ili Ehlu-l-bejt ili Alu
Bejt), ali ko se ističe u učenosti i vjerskom znanju. Sljedbenici Muhameda
el-Bakira su pak bili stajališta kako se vjersko znanje prenosi s koljena na
koljeno do Božijom voljom odabranog i postavljenog imama. El-Bakirovi
sljedbenici su njega prihvatili za petog imama i od njih će nastati kasnije
šiiti dvanestoimamci (koji priznaju dvanaest imama), ali i šiiti ismailiti i
neke druge manje sljedbe. I dok je Muhamed imao viši pedigre nego Zejd, Zejd se
smatrao učenijim u vjerskim znanstvenim disciplinama i njega je kao imama
prihvatila tek manjina tadašnjih šiita. Iako su zejdije imali brojne imame
nakon Zejda, ipak ih neki nazivaju petoimamcima u smislu da su svoje poštovanje
i slijeđenje imama ograničili na Zejda kao petog.
U doktrinarnom smislu, zejdije su bliže
sunnitima i njihovom razumijevanju i tumačenju vjere od ostalih šiitskih
sljedbi. Oni su jedina veća šiitska sljedba koja vjeruje kako imami vjersko
znanje, a time i pravo da predvode zajednicu i budu imami (predvodnici) stiču
kroz učenje a ne kroz božansku intervenciju i odabir kao što naučava većina
drugih šiitskih sljedbi. Zato zejdije daju prednost idžtihadu
(racionalnom promišljanju i izvođenju vjerskih propisa) i kijasu
(pravnoj analogiji) nad pukom pokornosti imamima i misticizmu.
Ovo je razlog zašto su mnogi sunniti
zejdije smatrali sunnitima i što su bili rijetki slučajevi njihovog
anatemisanja (tekfir ili proglašavanje nevjernicima) i što je u
konačnici bilo manje vjerskog animoziteta i sukoba na ovoj osnovi, ali ne i
rivalstva.
Nadalje, zbog prirode njihovog učenja o
tome da se imamet stiče i da se ne dobija od Boga, zejdijski imami ne moraju
nositi tu titulu doživotno.
Zejdijski sejjidi (prvaci,
uglednici, predvodnici zajednice) koji su dolazili od potomaka Poslanika, a.s, tradicionalno
su dolazili na liderske pozicije kroz iskazivanje sebe kao pravednijih,
pobožnijih i učenijih od trenutnog vodstva. Ovaj koncept je kod zejdija poznat
kao hurudž (khurūj, izlazak, pobuna, isticanje).
Historijski, najčešće se ovaj proces
dešavao kroz neki oblik pobune ili ustanka. Od polovine dvadesetog vijeka,
zejdijski vjerski učenjaci su reinterpretirali hurudž kao proces koji se
može postići i učešćem u izbornom procesu i političkom životu[3].
Zejdije su postali dominantna sljedba u
Jemenu početkom desetog vijeka, i od tada su uglavnom zejdijski imami duhovne
vođe i vladari tih prostora. Od povlačenja Osmanlija 1917. do 1962. oni su bili
privremena vlast u Jemenu. Zejdijski imamet je nakon toga prestao da postoji
ili barem više nije imao ulogu koju je nekada imao naročito u političkom
životu. Dugo nije bilo otvorenih pokušaja da se on uspostavi sve dok osjećaj
obespravljenosti i marginalizacije zejdija nije postao jedan od ključnih osnova
na kojima je buknula husijska revolucija i pobuna, što je u konačnici dovelo do
građanskog rata i međunarodnog konflikta.
Historija nastanka
Husijun su danas izrasli u političko-militantnu
organizacija nastalu iz zejdijskog revivalističkog pokreta koji se u početku
nazivao Eš-Šebab el-M'umin (Vjerujuća omladina). Kao i većina drugih
islamističkih pokreta prije nego su posegnuli za političkim angažmanom ili se
okrenuli militantizmu počeli su kao odgojno-obrazovno-humanitarno-vjerski
pokret koji je tvrdio da radi na promociji zejdijskog učenja i tradicije među
omladinom i njihovom povratku tradicionalnim vrijednostima[4].
Pokret se prvi put javno obznanio 1990.
godine u regiji Saada i područjima sjeverno od glavnog grada Sanae. To je bio
period nakon ujedinjenja Jemena i proglašenja ustavnih odredbi kojima se
dozvoljava politički pluralizam koji se dominantno počeo plesti oko plemenskih,
kulturnih i vjerskih identiteta. Prve zabilježene aktivnosti pokreta bile su ljetni
kampovi za mlade, a prvi dokument do kojeg se može doći koji ukazuje na program
ili sadržaj njihovog interesovanja jeste program ljetnih kampova koje su
organizovali vrlo često za marginaliziranu omladinu iz zejdijskih zajednica,
plemena i sela. U prvoj fazi u tim programima su čisto vjerski sadržaji
stjecanja osnovnih znanja iz zejdijskog vjerskog učenja podijeljeni na
tradicionalne vjerske discipline kakve su: fikh (islamsko pravo, vjerozakon),
hadis (predaje od Poslanika, a.s,), tefsir (komentar Kur'ana) i sl. uz redovne
sportske aktivnosti, izvođenje ilahija, predstava, te organizovanje predavanja,
debata i razgovora na vjerske teme[5].
Ovi kampovi su počeli privlačiti sve
veći broj mladih iz zejdijskih, ali vremenom i drugih šiitskih zajednica, koji
su u početku dolazili u Saadu da bi se kasnije slični programi po jedinstvenom planu
i programu organizovali širom Jemena i ne više u ljetnim kampovima nego
centrima koji su otvarani od dobrovoljnih priloga i vjerovatno donacije
nepoznatih međunarodnih faktora. Zabilježene su aktivnosti ovog pokreta čak i u
nekim zaljevskim zemljama gdje su živjeli sljedbenici zejdijskog učenja. U
jednom trenutku od 15 000 do 18 000 mladića i djevojaka je u Saadi bilo
uključeno u ove obrazovne programe dok su za samo nekoliko godina uspostavili
67 kružoka u kojima se izvodila vjerska naobrazba kroz jedinstven i odštampan
nastavni plan i program[6].
Politizacija pokreta
Bruce Riedel sa Brookings instituta
smatra kako je američka invazija na Irak 2003. bila prekretnica koja je dovela
do političke radikalizacije pokreta Husi, kao što je prema njegovim mišljenju
bio slučaj i sa brojnim drugim arapskim i muslimanskim pokretima i zajednicama.
U tom periodu će Husiji usvojiti svoj i danas zvanični slogan „Allah je
najveći, smrt Americi, smrt Izraelu, prokletstvo na Jevreje i pobjeda islama“.
U tom je periodu grupa sebi kao zvanično ime uzela naziv Ensaerullah (Pomagači
Božiji) ili po uzoru na ensarije, stanovnike Medine koji su dali utočište
Poslaniku, a.s. i prvim muslimanima nakon što su protjerani iz Meke. Ta
promjena nije primijećena izvan Jemena, a Riedel za nju drži da je „još jedna
nepromišljena posljedica iračke avanture George Busha“[7] odnosno zapadnog intervencionizma u
arapskom svijetu bez preuzimanja odgovornosti za posljedice.
Ovo je i period u kojem pokret Hizbullah
ili Hezbollah, koji je uspio Izrael istjerati iz dijelova Libana, postaje uzor
i mentor brojnim pokretima u muslimanskom svijetu. Iako dva pokreta pripadaju
različitim ograncima šiizma, ipak su pod pokroviteljstvom Irana našli
zajednički cilj ali i oprobanu metodu djelovanja. Godine 2003. tadašnji
predsjednik Jemena Ali Abdullah Saleh pokrenuo je seriju vojnih operacija kako
bi uništio pokret Husija, kojeg su njegovi oponenti optuživali za potkopavanje
suvereniteta države i pokušaje uspostavljanja teokratske države sa zejdijskim
imamom kao jedinim vjerskim i političkim liderom u državi. Istovremeno su ih
optuživali i za veze sa Iranom. Po svemu sudeći Iran je u još jednom
nestabilnom okruženju iskoristio priliku da instalira još jednu svoju proxi
političko-vojnu organizaciju upravo po uzoru na Hizbullah čime je pojačao svoj
utjecaj u arapskom i muslimanskom svijetu naročito na Arapskom poluotoku gdje
dominara njihov rival Saudijska Arabija.
2004. Husiji su pokrenuli oružanu pobunu
protiv režima predsjednika Saleha nakon što su njegove snage pokušale uhapsiti vođu
i osnivača pokreta Huseina el-Husija
(Hussein al Houthi). Nekoliko mjeseci kasnije, Salehove trupe, tačnije
jemenska policija ubila je Husseina el-Husija, ali to nije dovelo do gušenja
pokreta niti pobune. Pobuna će se nastaviti šest godina i biće poznata kao
„Ratovi Sade“. Regularna voska i njena avijacija lojalna predsjedniku korištena
je bez većih uspjeha kako bi se ugušila pobuna Husija na sjeveru naročito u provinciji
Saada. Pokušaj vojnog slamanja pobune i pokreta nije dao rezultate. Naprotiv.
Do 2009. pobuna Husija se proširila
izvan regije Saada, čak i na susjednu Saudijsku Arabiju u gdje živi značajna
šiitska manjina. Saudijske vlasti su reagovale i izbacile vojne formacije Husija
sa svoje teritorije. Počeli su pružati pomoć i jemenskim vlastima kako bi
uspostavile kontrolu nad sjeverom koji graniči sa Saudijskom Arabijom.
U vrtlogu unutrašnje nestabilnosti Arapsko
proljeće je u Jemen došlo 2011. Husiji su bili dio široke nacionalne pobune
protiv dugogodišnjeg predsjednika Ali Abdullaha Saleha. U početku su bili
zainteresovani samo za zaštitu uskih interesa zejdijske zajednice i s njima
povezanih plemena.
Kada je svrgnutog Saleha koji je Jemenom
vladao 33 godine zamijenio sunnit sa juga, Abdrabbuh Mansour Hadi, koji je bio
njegov potpredsjednik i za kojeg se smatralo da je blizak Saudijskoj Arabiji, Husiji
su odlučili krenuti vlastitim putem. Ni Saleh se nije dao svrguti tek tako, te
je nastavio boriti se sa Hadijem koji ga je zamijenio. Ovaj sukob će dodatno destabilizovati
državu i dovesti do ekonomske krize u ionako najsiromašnijoj državi regije.
Husiji su vidjeli svoju priliku i ponovo preuzeli kontrolu nad dijelovima
sjevera.
Institucionalni nacionalni dijalog (NDC)[8] je pokrenut uz međunarodnu (UN) i
regionalnu podršku (GCC), kao dio šireg dogovora u transferu vlasti sa Saliha
na Hadija, i s ciljem da se izbjegnu sukobi, te da se dođe do unutrašenjeg
uređenja koje bi zadovoljilo sve i sačuvalo jedinstvo Jemena. Predloženo je
federalno uređenje države sa šest provincija koje bi imale djelomičnu
autonomiju. Prema ovom nacrtu Sjever u kojem su dominirale zejdije trebao je
biti podijeljen na dvije provincije i tome su se predstavnici Husija
usprotivili tvrdeći da se radi o džimimanderisanju (gerrymander) na
njihov račun. Zbog toga su i odbacili odredbe sporazuma Vijeća za saradnju u
Zaljevu (GCC) iz novembra 2011. kao i zaključke NDC tvrdeći da se njime „Jemen
dijeli na siromašne i bogate regije", ali i kao odgovor na ubistvo
njihovog predstavnika u NDC-u[9].
U neočekivanom prevratu, Husiji su se
udružili sa svojim nekadašnjim neprijateljem Salehom i samim zejdijskih
korijena. Početkom 2014. počeli su se pojavljivati izvještaji o tome kako su
predstavnici Husija počeli tajno dogovarati sa Salehom i njemu lojalnim
jedincima u vojnim i državnim strukturama protiv predsjednika Hadija. U
septembru 2014. Husiji su napali glavni grad Saanu. Većina vojske je i dalje
bila lojalna Salehu i njegovoj porodici, pa su zajedno sa paravojnim
formacijama Husija lahko ostvarili vojnu dominaciju u državi. Istovremeno,
propaganda je Hadija predstavljala kao vrlo nepopularnog i „saudijsku
marionetu“.
Saudijska podrška Hadiju je bila
uslovljena i njihovim nastojanjem da zaustave širenje utjecaja Muslimanske
braće u zemljama zahvaćenim prevratima Arapskog proljeća. Među sunnitima je bio
jak utjecaj pokreta Islah bliskog Muslimanskoj braći i postojala je realna
opcija da oni postanu dominantna politička sila. Saudijci su u tom nastojanju
pokušavali da zadovolje sve strane pa i one okupljene oko Husija kako bi
spriječili ovaj scenario. Međutim, stvari su otele kontroli. Niko nikome više
nije vjerovao i niko nije imao dovoljno snage niti utjecaja da samostalno
upravlja procesima ili barem da bude neko ko može inicirati bilo kakvo
rješenja.
Jemen je bio već odavno na putu
samouništenja, podijeljen unutar sebe po sektaškim, plemenskim i interesnim
linijama, priklješten između interesa regionalnih i svjetskih moćnika, čekajući
samo daljnju eskalaciju sukoba.
Rat
Dok se neuspješno pokušavao postići
nacionalni koncenzus oko budućnosti Jemena i njegovog unutrašnjeg uređenja,
Husiji su svakim danom zauzimali sve više teritorije i stvarali novu realnost
na terenu. Do 9. novembra 2011. Husiji
su uglavnom kontrolisali dvije jemeneske provincije Saadu i El-Dževf (Saada i
Al Jawf) i bili su blizu zauzimanja treće provincije Hadža (Hajjah) odakle su mogli
izvesti direktne napade na glavi grad Jemena Sanu[10]. Do 21. septembra 2014. Husiji su već proširili
svoju kontrolu do obala Crvenog mora i pojavili su se izvještaji o tome kako
kontrolišu dijelove glavnog grada, kao i neke državne institucije i radio-stanice.
I dok su Husiji postepeno ovladavali glavnim gradom i nekim drugim gradovima
kao što je Rada, regionalni ogranak El-Kaide, još jedna nepoznanica na
sigurnosno-političkoj sceni, pokušao je iskoristiti nemire i ovladati
dijelovima teritorija sprječavajući dominaciju Husija. Već tada se u međunarodnoj
štampi pojavljuju natpisi o tome kako je čitav sukob internacionaliziran i da
postoje izvještaji o tome kako Husiji primaju ozbiljnu logističku i svaku drugu
pomoć od Irana dok Saudijska Arabija podržava njihove rivale među različitim
jemenskim frakcijama[11].
Svo to vrijeme Husiji su konstantno
napredovali i konačno 20. januara 2015, zauzeli predsjedničku palaču u glavnom
gradu Sani a koji nisu zauzeli u svom pohodu na glavni grad nekoliko mjeseci
ranije. Tokom preuzimanja palače, predsjednik Abdrabbuh Mansur Hadi nalazio se
u svojoj kući koja je granatirana ali nije bio povrijeđen[12]. Pokret je zvanično vlast preuzeo
6. februara iste godine kada su
raspustili Parlament i imenovali Revolucionarno vijeće koje će upravljati
zemljom.
20. marta 2015. džamije El-Bedr i El-Hašuš
bile su metom samoubilačkog napada, tom prilikom ubijeno je 142 ljudi a 351 je
ranjeno. Ubrzo je odgovornost preuzela tzv. Islamska država, ali se sa tačnošću
nije moglo utvrditi ko je izveo napad. Pokušaj El-Kaide i skupina povezanih sa
ISIL-om da popune sigurnosni vakuum i da se suprotstave širenju pokreta Husi je
samo pojačalo odlučnost zejdijske zajednice da podrže ove napore kako bi se zaštitili
od militanata koji na njihovo šiitsko učenje nisu gledali blagonaklono. Prisustvo
ovih nasilnih skupina samo je podgrijavalo već rasplamsali sunnitsko -šiitski
sukob u koji je Jemen polagano klizio. S druge strane, ideolozi El-Kaide i
ISIL-a su vidjeli kako u Jemenu nastavljaju svoju borbu iz Iraka i Sirije
protiv šiitske agresije na sunnitske države i kako su jedini koji pokušavaju
zaštiti prava sunnita i osporiti plan iranskih ajatullaha za dominaciju nad
muslimanskim, naročito sunnitskim svijetom.
27. marta 2015. kao odgovor na ono što
se predstavljalo kao iransko uplitanje u Arapski poluotok i kao pokušaj šiitske
dominacije nad sunnitskim frakcijama u regionu, te pokušaj da se zaštiti
ustavni poredak u Jemenu, koalicija država u kojoj su bile Saudijska Arabija,
Bahrein, Katar, Kuvait, UAE, Egipat, Jordan, Maroko i Sudan počela je sa
zračnim napadima u Jemenu. Kraljevina Saudijska Arabija je svoju intervenciju
pravdala i stalnim napadima Husija na njenu južnu granicu. Smatralo se kako su
na početku kampanje u koaliciju bile uključene i Sjedinjene Američke Države
koje su pomagale oko planiranja operacija, i pružale logističku i obavještajnu
potporu[13].
Saudijska Arabija je s Jemenom imala
vrlo kompleksne odnose koji su dominantno temeljeni na finansijskoj i drugoj
podršci tamošnjim vlastima kako bi se održala stabilnost i funkcionisanje
državnih institucija. Sličan odnos su imali i sa predstavnicima plemena Husi.
Ali nakon što su se oni približili njihovom regionalnom rivalu Iranu, oni su u
tome vidjeli direktnu opasnost za svoju i regionalnu sigurnost. Pomisao da bi Husiji
a samim time i Iran mogli kontrolisati strateški morski prolaz Bab el-Mandab
predstavljao je veliko iskušenje za novi tim na kraljevskom dvoru- Divanu u
kojem je Muhamed bin Selman igrao ključnu ulogu.
U ovom strateškom izazovu mladi i
ambiciozni princ koji je odlučan naslijediti svoga oca vidio je i priliku da
pokaže odlučnost i liderske sposobnosti, ali i da najavi period „Nove Kraljevine“
koja će od sada biti asertivna u zaštiti svojih interesa. Dugo je saudijska
diplomatija i njihova vanjska politika važila za tihu silu koja je novcem i
utjecajem upravljala procesima u regionu, ali i svjetskim žarištima kroz promociju
stabilokratije.
Za Obaminu administraciju situacija je
također bila komplikovana. Američka obavještajna zajednica je u početku
esklacije sukoba tvrdila kako Iran pokušava odgovoriti Husije od zauzimanja
Sane i svrgavanja Hadija[14] za kojeg su možda vjerovali da je
sposobniji zadržati veće teritorije pod svojom kontrolom i da ima više
državničkog iskustva i mehanizme upravljanja državnim institucijama. Navodno je
Iran preferirao manje radikalan pravac djelovanja, ali su Husiji bili „opijeni“
uspjehom i nisu htjeli propustiti historijsku priliku koja im se ukazala. I
danas je vrlo teško utvrditi stvarni utjecaj Irana na odluke Husija i o tome se
samo spekuliše.
Čak štaviše, američki zamjenik ministra
odbrane Michael Vickers je u januaru 2015. godine izjavio kako Washington ima
produktivne neformalne obavještajne odnose sa Husijima a protiv El-Kaide. Tada
je ustvrdio kako bi se ta saradnja mogla nastaviti[15].
Uzimajući sve u obzir Saudijci su
krenuli u rat kako bi pružili podršku Hadiju i legitimnoj vlasti i kako bi
spriječili pobunu iza koje je stajao, prema njihovim tvrdnjama, savez Husi-Salih,
odnosno kako bi ih spriječili da konsoliduju vlast u čitavoj državi. Operacija Odlučujuća
oluja (ar. عملية عاصفة الحزم
, eng. Decisive Storm) je pokrenuta u martu 2015. godine, a u javnom prostoru
kao lider procesa isticao se Muhamed bin Selman koji je obećavao brzu pobjedu.
Formirali su ranije spomenutu koaliciju
u kojoj su bili još Ujedinjeni Arapski Emirati, Bahrein i drugi tradicionalni
saudijski saveznici. Jedino su dva tradicionalna saveznika odbili učešće i to
Oman, koji je prepoznatljiv po svojoj neutralnoj vanjskoj politici koja se ne
svrstava u sukobima i Pakistan čiji je Parlament jednoglasno odbio učešće u
ratu.
Obamina administracija je podržala
saudijsku vojnu kampanju. Između tradicionalnog saveznika i Husija Obama je
očekivano odabrao saveznike s kojima Amerika ima preko 70 godina strateške
saradnje i savezništva, vjerovatno vidjevši u tome i priliku da oslabi Iran i
njegov utjecaj u regiji i da spriječi širenje El-Kaide i njima sličnih
militantnih i terorističkih organizacija. Tokom prvih vojnih operacija podrška
SAD i Ujedinjenog Kraljevstva je bila nezaobilazna s obzirom da je saudijsko
vojno vazduhoplovstvo (Royal Saudi Air Force- RSAF) snabdjeveno američkom i
britanskom opremom i avionima.
Tako je došlo do internacionalizacije sukoba koji sa različitim intezitetom traje i danas. Razmjere humanitarne krize i patnje jemenskih građana uzrokovane ovim sukobima su jedna od najvećih katastrofa početka XXI vijeka. Zaleđeni konflikt koji je zbog globalnih i regionalnih okolnosti od prošlg mjeseca ramazana doveden u fazu mirovanja ratom Izraela u Gazi ponovo eskalirao i, dobio svoju novu dimenziju naročito oko Bab el-Mandaba. O sanaciji svih posljedica i ponovnoj izgradnji jemenske države i društva teško da iko danas i ozbiljno razmišlja.
Husiji su u periodu kolapsa političkog sistema Jemena uspjeli popuniti politički i sigurnosni vakuum. U danima u kojima su druge opcije bile u rasulu, bez jasne vizije budućnosti države, i u razjedinjenom sunnitskom bloku rastrganom različitim ideološkim previranjima i lojalnostima prema regionalnim i svjetskim silama, Husiji su bili jedini koji su imali jasnu viziju, ciljeve, i volju da ih makar i silom ostvare. To im je uz podršku Irana i njegovih proksija u regionu omogućilo da preuzmu potpunu kontrolu nad velikim dijelom teritorije Jemena uključujući dotadašnji glavni grad. Više sigurno neće biti bilo kakvog rješenja za jemenski konflikt bez uvažavanja ove nove realnosti. Rat u Gazi je sada pokret stavio u prvi plan regionalne i svjetske sigurnosne arhitekture.
 |
| Teritorija koju kontrolišu Husiji krajm prošlog mjeseca sa koje napadaju brodove koji prema njihovoj tvrdnji plove prema Izraelu |
[1] Više u knjizi jemenskog novinara i istraživača Adila el-Ahmeda “Ruža i kamen- šiitska pobuna u
Jemenu i položaj šiitskih manjina u novom scenariju“, Centar za istraživanja Nešvan
el-Humejri
[2] Razgovor autora sa visokim jemenskim diplomatom, 16.02.2020.
[3] Prema enciklopediji Britannica
[4] El-Degeši, Ahmed Muhamed, “Husiji i savremeni šiizam u
Jemenu”, u knjizi „Husiji- sektaško oružje i političke lojalnosti“, grupa
autora, Centar El-Misbar za studije i istraživanja, Dubai, 2010.
[5] Prema intervjuu Muhamed Salem Azan za list „26. septembar“,
15.03.2007., u El-Degeši, Ahmed Muhamed, “Husiji i savremeni šiizam u Jemenu”,
u knjizi „Husiji- sektaško oružje i političke lojalnosti“, grupa autora, Centar
za studije i istraživanja El-Misbar, Dubai, 2010.
[6] Prema Es-Sufi Nebil, ”Detalji husijske zejdijske šiitske
revolucije protiv jemenske vlade“, arapski list El-Hajat, London, 03.06.2007.
[7] Bruce Riedel, „Who are the Houthis, and why are we at war with
them?“, The Brookings Institution, Markaz,
18.12. 2017. (https://www.brookings.edu/blog/markaz/2017/12/18/who-are-the-houthis-and-why-are-we-at-war-with-them/,
pristupljeno 12.10.2022.
[8] Konferencija o nacionalnom dijalogu (NDC) je bio prijelazni
proces dijaloga koji je održan u hotelu Movenpick u Sani, Jemen od 18. marta
2013. do 24. januara 2014.
[9] „Yemen Al Houthi rebels slam federation plan as unfair".
Gulf News. 11. februar 2014.
[10] "Al-Houthi Expansion Plan in Yemen Revealed". Yemen
Post. 9. novembra 2011.
(https://web.archive.org/web/20111109115052/http://yemenpost.net/Detail123456789.aspx?ID=3&SubID=4288&MainCat=3,
pristupljeno 17.10.2022.)
[11] Kareem Fahim "Violence Grows in Yemen as Al Qaeda Tries
to Fight Its Way Back", 7. januar 2015,
The New York Times
(https://www.nytimes.com/2015/01/08/world/violence-grows-in-yemen-as-al-qaeda-tries-to-fight-its-way-back.html,
pristupljeno 17.01.2022.)
[12] "Yemen Houthi rebels 'seize presidential
palace'". BBC News. 20 januar 2015.
(https://www.bbc.com/news/world-middle-east-30903516, pristupljeno,
17.10.2022.)
[13] Keane, Angela Greiling "U.S. Backs Saudi-Led Yemeni
Bombing With Logistics, Spying", 26. mart 2015, Bloomberg
News (https://www.bloomberg.com/news/articles/2015-03-26/yemeni-bombing-led-by-saudis-is-backed-by-u-s-logistics-spying,
pristupljeno 17.10.2022.)
[14] Barbara Slavin, „US maintains intelligence relationship with
Houthis“, Al Monitor, 21.01. 2015.
(https://www.al-monitor.com/originals/2015/01/yemen-houthis-obama-administration.html,
pristupljeno 31-10.2022.)
[15] IBID
