Vjersko obilježje koje nosi neke osoba ne predstavlja
povredu principa sekularno uređenog društva kao što je isticanje takvog
obilježja na zidovima institucije.
Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Prema pisanju sarajevskih medija nastavak sjednice Visokog
sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine 20. januara je velikim dijelom
bio posvećen reagiranju Suda Bosne i Hercegovine, ali prvenstveno Islamskezajednice u Bosni i Hercegovini i časopisa Preporod na zaključak VSTV-a o
zabrani nošenja vjerskih obilježja u pravosudnim institucijama.
U septembru 2015. godine Vijeće je donijelo zaključak o
zabrani nošenja vjerskih obilježja, kao i o upražnjavanju vjere tokom radnog
vremena u pravosudnim institucijama. Zaključak je proslijeđen svim
predsjednicima sudova i glavnim tužiocima u Bosni i Hercegovini. Islamska
zajednica je najoštrije osudila ovakav zaključak, zahtijevajući od VSTV-a da
preispita svoje odluke i zaključke te precizno definira šta se podrazumijeva
pod vjerskim obilježjem.
Goran Nezirović, član VSTV-a, rekao je da nije iznenađen
reakcijom Islamske zajednice. Bilo je to očekivano, smatra, posebno imajući u
vidu činjenicu da nije bila provedena javna debata prije usvajanja zaključka.
"Uputit ćemo javni poziv Rijasetu [Islamske zajednice],
ali i predsjednicima sudova, kako bi se razmijenila mišljenja. Potrebno je
ispoštovati te institucije, a sve s ciljem smanjenja tenzija", rekao je
on, dodajući da je bilo i onih članova Vijeća koji su bili protiv bilo kakve
dodatne rasprave.
Manipuliranje ljudskim pravima
Bez obzira na to kakav će biti ishod ovog procesa, bitno je
na vrijeme upozoriti na sve implikacije ovakve odluke i otvoriti ozbiljnu javnu
raspravu o očitim brojnim nejasnoćama koje vladaju u bh. društvu kada se govori
o vjeri u javnom prostoru i šta sekularni principi podrazumijevaju.
Posebno je zabrinjavajući dio zaključka iz 2015. godine
prema kojem će se "pristup stranaka koje nose vjerska obilježja
procjenjivati u svakom konkretnom slučaju".
Vjersko obilježje koje nosi neka osoba, pa makar i javni
službenik, ne predstavlja povredu principa sekularno uređenog društva kao što
bi to predstavljalo isticanje takvog obilježja na, recimo, zidovima te
institucije.
Nažalost, takvih primjera isticanja vjerskih obilježja u
javnim institucijama, skupštinama nekih kantona, školama (izvan kabineta
vjeronauke), pa do krsnih slava entiteta, gradova i državnih institucija u
današnjoj Bosni i Hercegovini ne nedostaje, o čemu bi također valjalo otvoriti
javnu raspravu kako bi se stvari dovele u razumne okvire, koji počivaju ne na
proizvoljnim interpretacijama pojedinaca, nego međunarodno uspostavljenim
principima i konvencijama.
Ovo što sada imamo u Bosni i Hercegovini je kuršlus, u kojem
se manipulira vrlo osjetljivim ljudskim pravom i ostavlja prostor za ozbiljnu
diskriminaciju i povredu osnovnih ljudskih prava, a o prostoru za manipulaciju
da i ne govorimo.
Pozitivan primjer iz New Yorka
U sekularnom društvu javni prostor treba biti neutralan i
država od svih vjera i svjetonazora treba biti podjednako udaljena te
garantirati identična prava svima, bez favorizovanja jedne vjere ili
svjetonazora. U tom neutralnom prostoru kojeg država osigurava treba biti
zagarantirano pravo svakom pojedincu da slobodno, pa i javno - kao pojedinac
ili skupina - ispovijeda svoju vjeru i vjerska ubjeđenja.
Sloboda javnog ispovijedanja vjere može se ograničiti samo
radi postizanja legitimnog cilja, što je pojašnjeno Članom 9. Evropske
konvencije o ljudskim pravima, i to samo u skladu sa zakonom i mjerama koje su
proporcionalne legitimnom cilju koji se želi postići. Taj član Evropske
konvencije kaže: "Sloboda manifestiranja svoje vjere ili svojih uvjerenja
će podlijegati samo onim ograničenjima predviđenim zakonom i koja su neophodna
u demokratskom društvu u interesu javne sigurnosti, zaštite javnog poretka,
zdravlja ili morala, ili zaštite prava i sloboda drugih".
Teško će zabrana isticanja vjerskih obilježja pojedinaca
uposlenih u javnim institucijama, kakva je nošenje hidžaba, pa makar one bile i
sudske, izdržati takvu provjeru opravdanosti. U Americi smo prije nekoliko
sedmica imali priliku vidjeti afroameričku muslimanku Carolyn Walker-Diallo,
koja je postala državna sutkinja Civilnog suda u New Yorku s mahramom na glavi
i koja je zato položila zakletvu na Kur'anu. U Ujedinjenom Kraljevstvu
policajke muslimanke imaju prilagođenu uniformu, koja im omogućava nošenje
hidžaba.
Slično pravilo važi za sike i njihove stilizirane turbane
kao dijelove policijske uniforme. Sličnih primjera drugačijeg razumijevanja
sekularnog uređenja javnog prostora te prava vjernika u njemu je jako puno i ne
znam zašto bi u Bosni i Hercegovini takvi principi bili sporni i na koga se
onda ugledaju naši zaštitnici sekularizma.
Dokazivanje 'nepristranosti'
Malo je čudna i argumentacija da bi nečije vjersko obilježje
trebalo ukazivati na njegovu pristranost. To što neko ima vlastiti sistem
vrijednosti u koji vjeruje ne znači da je i pristran prema drugima. Zašto bi
nečije vjersko obilježje trebalo ukazivati na njegovu pristrasnost ili
neprofesionalizam?
U takvoj argumentaciji se kriju duboke predrasude prema
vjernicima kao iracionalnim i nesposobnim za objektivan, nepristran, pa čak i
pošten odnos prema drugima. Osim toga, ako neko skloni vjersko obilježje, da li
ga to prestaje činiti pristranim, ili ćemo morati ići i korak dalje pa
provjeravati u šta i koliko ko vjeruje kako bi dokazao svoju "nepristranost"
prema onima koji vjeruju drugačije, a kojima sudi ili učestvuje u procesu?
Ovo pitanje je skrenulo pažnju na još jedno duboko
nerazumijevanje oko vjerskih prava u javnom prostoru, koje se već dugo
udomaćilo u bh. društvu. Upravo zbog nekih specifičnosti vjerske prakse koje se
kod muslimana razlikuju od drugih konfesija, a koje bi država trebala
zagarantirati svojim građanima muslimanima, "zapelo" je potpisivanje
ugovora između Islamske zajednice i Vijeća ministara Bosne i Hercegovine.
Slične ugovore Bosna i Hercegovina je već potpisala s
Vatikanom i Srpskom pravoslavnom crkvom. Ali, kada je na red došlo potpisivanje
ugovora s Islamskom zajednicom problematizirane su neke specifične prakse koje
se vežu za islamsko učenje. Otprilike stavovi, prije svega iz jednog dijela
političke i medijske javnosti, iz bh. entiteta Republika Srpska, išli su u
pravcu argumentacije da se muslimanima može dozvoliti samo ono što imaju i
druge dvije tradicionalne vjerske zajednice i da bi svaka posebnost
predstavljala davanje više prava jednih nad drugima.
'Prebacivanje' džume za nedjelju
Međutim, zar treba naglašavati da islam ima neka svoja
posebna učenja, propise i prakse, koji se razlikuju od, recimo, kršćanskog
vjerozakona? Neka prava država može zagarantirati kršćanima, Jevrejima ili bilo
kojoj drugoj vjerskoj skupini jer su dio njihovog vjerskog sistema, a drugima
koji nemaju identične vjerske potrebe ne mora. To ne narušava princip
ravnopravnosti sve dok se jedni ne diskriminiraju ili drugi favoriziraju u
pravima.
Tako se, uz evo ponovo u VSTV-u problematizirano pitanje
hidžaba, odnosno tradicionalnog načina oblačenja muslimanskih žena u javnim
institucijama, kao sporno izdvojilo pravo muslimana na jednosatnu pauzu petkom
tokom džume namaza (obavezne zajedničke podnevne molitve petkom), koju bi, uz
dogovor s poslodavcem i u dobroj praksi, dogovarali. To što je nedjelja neradni
dan i što kršćani vjernici odlazak na misu mogu obaviti u tome periodu ne može
biti opravdanje da se kaže da ni kršćani ne mogu ići sa posla radi svojih
vjerskih obaveza.
Jer, šta je alternativa kako bi se osigurao tako shvaćen
princip istih prava; da muslimani "prebace" džumu za nedjelju, ili da
i petak bude neradni? Te neke specifičnosti islamskog učenja i prakse mogu
biti, uz malo sluha i ako se oslobodimo predrasuda prema vjernicima,
akomodirane u javni prostor kroz privatnu praksu pojedinaca koji u njemu
djeluju i žive bez da se naruši njegova neutralnost i otvorenost za sve.
Naravno, i vjernici se trebaju navikavati da ono što traže
za sebe u javnom prostoru trebaju biti spremni dati i drugim vjerama i
svjetonazorima s kojma se možda ne slažu. Ali, to su neki drugi principi
uređenja društva, na koje se svi tek trebamo početi navikavati.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju
nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
