Na koje muslimane je Vučić mislio

Vučić inicijativom o 'dijalogu sa Bošnjacima' od Dodika preuzima poziciju srpskog nacionalnog lidera.

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Premijer Srbije Aleksandar Vučić je u intervjuu za magazin Nedeljnik izjavio kako je za Srbiju „od najvećeg značaja odnos sa muslimanima i Bošnjacima“. Tom prilikom je ustvrdio kako „ozbiljni ljudi, i oni koji su državnici i oni koji se bave državom i nisu državnici, moraju razumjeti kako je suštinski dijalog sa muslimanima od presudnog značaja za budućnost Srbije i srpskog naroda“.

Već duže vrijeme se u političkim i medijskim kuloarima špekulisalo o tome da će šef srbijanske Vlade i „moćni čovjek Srbije“ izaći sa jednom ovakvom inicijativom.

Ali pravdi za volju, ovo nije prvi put da se pokreće priča o nekoj vrsti historijskog bošnjačko-srpskog dijaloga. Prisjetimo se incijative Adila Zulfikarpašića o muslimansko-srpskom dogovoru, koja je trebala spriječiti rat. Zatim još u martu 2007, prilikom prve posjete Beogradu, tadašnji reisul-ulema Islamske zajednice u BIH Mustafa ef. Cerić se sastao sa tadašnjim predsjednikom Borisom Tadićem i predložio mu pokretanje jedne vrste takvog dijaloga. Tada su, koliko me pamćenje služi, na skupu bili prisutni i muftija sandžački Muamer ef. Zukorlić i Rasim Ljajić.

Od tih inicijativa nije bilo ništa, a da li će od ovog Vučićevog probnog balona biti, treba tek da se vidi. Dugo je trebalo da Srbi Bošnjake počnu prihvaćati kao narod i politički subjekt na ovim prostorima, pa bi se i to što sada inicijativa dolazi s druge strane moglo pokazati presudnim.

'Osuđeni' jedni na druge

Za sada iz Bosne i Sandžaka, odnosno sa te duge strane, još nije bilo nikakvih ozbiljnijih reakcija. U Bosni i Hercegovini su, kao i obično, zauzeti ili izborima, ili formiranjem vlasti, ili borbama za poziciju, pa takav odnos i ne čudi.

Ne treba biti cinik pa Vučićevu inicijativu zbog njegove prošlosti a priori izvrgnuti ruglu, iako je očekivati i takve reakcije.

Ipak, ona danas dolazi od premijera i de facto najmoćnijeg političara države koja je dugo bila faktor nestabilnosti na Balkanu i koja sada još samo deklarativno šalje poruke o tome kako bi željela postati faktor stabilnosti u regionu. Svima je valjda jasno da dijalog nema alternativu i da su narodi i građani ovih prostora, kao i globaliziranog svijeta, „osuđeni“ jedni na druge. Ne treba valjda nikome, osim ksenofobičnim radikalima različitih ideoloških kovova, dokazivati da rat do istrebljenja ili dominacije nad drugima nije jedino rješenje i vizija budućnosti koju želimo ostaviti našoj djeci.

Međutim, kada jedna takva, ohrabrujuća i pažnje vrijedna, inicijativa dolazi od jednog političara, ma ko on bio, vrijedi biti oprezan i normalno je da ona nosi brojne političke poruke koje prevazilaze granice simboličkog zalaganja za ideje dijaloga i suživota.

A Vučićeva najava potrebe „dijaloga sa muslimanima i Bošnjacima“ ima brojne nedorečenosti, ali i implikacije koje, ako je ne diskvalifikuju, moraju biti razrađene i jasno iznesene pred našu, balkansku i svjetsku javnost.

Tako je, naprimjer, nejasno ko bi u ime ova dva ili više naroda, jer je nejasno na koga je premijer Srbije mislio kad je rekao muslimani, s obzirom da je prije toga govorio o Albancima i pridodao Bošnjake, trebao voditi taj dijalog.

Da li su to vjerski lideri, akademske zajednice, nacionalna kulturna društva, nevladine organizacije koje predstavljaju žrtve proteklih ratova ili, pak, politički predstavnici naroda? Vjerovatno svi oni.

Ako je, pak, Vučić mislio na političare kao nosioce dijaloga, da li bi srpsko-bošnjački dijalog, ustvari, bio dijalog između Srbije i BiH, s obzirom na to da velik broj bosanskih Srba Srbiju doživljava kao svoju matičnu državu, dok skoro svi Bošnjaci u regionu u Bosni vide svoj pandam „matične države“? Da li bi onda takvu incijativu trebao pokrenuti predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, pa da mu sagovornik bude bošnjački član Predsjedništva Bakir Izetbegović? To nam još nije jasno.

Istinsko suočavanje s prošlošću

Naravno, odgovore na ova pitanja ne bi trebao dati samo premijer Vučić, nego i bošnjački politički zvaničnici i drugi, kako ih birvaktile nazivaše, društveni radnici. Naravno, ukoliko se osjećaju pozvanim da na inicijativu reaguju i da iznesu svoj stav, ako ne žele da budu samo objekat mogućih procesa.

Nadalje, pitanje je i da li bi se iza mogućeg bošnjačko-srpskog dijalog mogla kriti namjera da se amnestiraju sve politike koje su ovdje vođene i koje su kulminirale zločinom genocida? Dijalog je dobrodošao ako će ga pratiti istinsko suočavanje sa prošlošću i rad na tome da se na svakom pedlju Balkana, kao životnog prostora ne samo Bošnjaka i Srba, nego i drugih naroda i građana, koji ne žive kroz kolektivitete, ponište rezultati agresije i zločina kojih je bilo i prema Hrvatima i Albancima. Svaki dijalog i suočavanje s prošlošću mora poslati poruku budućim generacijama da se zločin ne isplati. Sve ostalo je samo igranje političkim floskulama, koje trebaju da u miru odbrane ono što se u ratu etničkim čišćenjem i zločinima otelo.

Želim vjerovati kako je gospodin Vučić bio svjestan koje su implikacije njegovog poziva. Doduše, još indirektan poziv na međunacionalni dijalog i da je, kao što je u istom intervjuu jasno priznao vlastitu grešku i doprinos politikama koje su radile na stvaranju etnički čistih država u multinacionalnim sredinama i inih velikodržavnih projekata koji su prekrajali historijske granice balkanskih država, odlučan istrajati na novim politkama, koje će počivati na uzajamnom povjerenju i poštovanju ne samo među narodima nego i državama u kojima žive i koje ih politički predstavljaju.

Razumljivo je da svaka izjava i postupak nosilaca političkih dužnosti ima političku težinu i to, prije svega, na unutarpolitičkom terenu. Tako se i ova incijativa može jako dobro uklopiti u imidž regionalnog lidera, kojeg u Srbiji brižljivo gradi premijer Vučić, nerijetko i ne baš demokratskim metodama ophođenja prema kritički nastrojenim medijima. Tu je i pitanje Sandžaka i Vučićeve obaveze prema njegovim političkim partnerima iz reda tamošnjeg bošnjačkog naroda, kojima za vrat pušu neki vjersko-nacionalno-politički krugovi, a koji se hrane srpsko-bošnjačkim konfliktom i zapostavljanjem tog dijela Srbije.

Izoliranje Dodika sa scene

Muftija Zukorlić je gostujući na jednoj bh. televiziji prošle sedmice najavio da bi Vučić uskoro mogao izaći sa sličnom inicijativom i tom prilikom je koristio skoro identičnu argumentaciju za neophodnost dijaloga. Dijalog nije ni počeo, a već kao da počinje borba vezano za to ko će biti njegovi akteri i samim time legitimni predstavnici naroda, što je još jedna nedorečenost moguće inicijative.

Zato i u bosanskohercegovačkom kontekstu poruke iz Beograda imaju dnevnopolitičku težinu. Malo je onih, čak i u stranci predsjednika bh. entiteta Republika Srpska Milorada Dodika, kojima nije sve očitije da je ovaj dugogodišnji apsolutni vladar „boljeg dijela BiH“ sve izolovaniji na regionalnoj i međunarodnoj sceni, pa tako i entitet na čijem je čelu i kojim rukovodi njegova stranka. Ali to je cijena njegove politike, koja ga je kao i njegovu stranku svih ovih godina držala na vlasti, a cijelu državu u potpunoj blokadi i daleko od puta evropskih i evđuroatlantskih integracija.

Razbijanju izolacije ne pomaže ni Dodikova nevjerovatna potreba da nastupa kao državnik i da se bavi pitanjima koja, prema Ustavu i Dejtonskom mirovnom ugovoru, na kojeg se tako revnosno poziva kada brani nadležnosti entiteta, zapravo i nisu u njegovoj nadležnosti.

Uzalud se pojavljuje na svakom kontroverznom skupu na kojem će ga mimo državnih organa pozvati i podržava svakog onog ko u međunarodnim odnosima kontrira zvaničnim stavovima EU, turske, američke ili arapske politike, a sve s ciljem da poremeti dobre odnose Bosne i Hercegovine s bilo kojom zemljom na svijetu. Naravno, ne uviđajući da ga to gura u još veću izolaciju.

Zato se i ova Vučićeva inicijativa može čitati kako još jedan dokaz anahronosti Dodikove isključive, bahate, nacionalističke i konfrontističke politike protiv čitavog svijeta, koji se protiv njega urotio kao protiv Miloševića.

Makar od Vučičeve incijative o srpsko-bošnjačkom dijalogu ne bilo ništa, Dodiku je poslana poruka da Beograd ne slijedi više politiku „zabijanja prsta u oko“ i likovanja nad tim da komšiji crkne krava, kakvom se on svih ovih godina rukovodio.

Vučić ovim potezom od Dodika preuzima poziciju“ srpskog nacionalnog lidera“, u koju se on bio uživio svojim tvrdolinijaškim stavovima. Zato možda i upozorenje „bivšeg radikala“ na to da su za Srbiju najopasniji desničari.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Fetva i rivalstva islamskih lidera

Fetva reisa IZ BiH o Ademu Zilkiću jedna je u nizu nesuglasica u zamršenoj historiji odnosa regionalnih vjerskih vođa

Piše: Muhamed Jusić- Al Jazeera

Odlazeći reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH dr. Mustafa ef. Cerić kojeg bi nakon što mu u Sarajevu 15.11.2012. godine bude uručena menšura trebao na toj poziciji zamijeniti novoizabrani reis, dosadašnji tuzlanski muftija Husein ef. Kavazović, donio je fetvu protiv poglavara Islamske zajednice Srbije Adema ef. Zilkića.

Cerić je istakao da fetvu donosi koristeći se šerijatskim ovlastima iz menšure, pozivajući se na Ustav Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i provodeći zakletvu "da ću dužnost reisu-l-uleme i vrhovnog muftije Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i Bošnjaka u svijetu vršiti savjesno i odgovorno".
Cerić je pojasnio da fetvu donosi slijedeći kur'anske upute da je razbijanje Islamske zajednice "isto kao i podizanje džamije koja nanosi štetu muslimanima, koja snaži njihove protivnike, koja pravi razdor među vjernicima i koja se stavlja u službu onih koji su od ranije poznati da ne žele dobro Islamskoj zajednici".

Prema tekstu fetve nije dža'iz tj. dozvoljeno vjerniku ni slušati ni slijediti Adema Zilkića zato što njegov govor pravi podjele među vjernicima i zato što je njegov put krivi put, koji vodi "na rub podlokane obale koja se nagela, da se zajedno sa njim u vatru džehennemsku sruši".

Fetvom se onima koji poštuju autoritet Reisu-l-uleme IZ u BiH proglašava nedozvoljenim i obavljanje džuma-namaza za Ademom Zilkićem zato što nema potrebnu idžazu, tj. kako se pojašnjava u fetvi zato što „prema našem mezhebu, džuma-namaz nije sahih ako hatib nema idžazu od Halife, a to u slučaju Islamske zajednice u Bošnjaka znači, od reisu-l-uleme. Adem Zilkić nema idžazu od reisu-l-uleme“. Osim toga, u fetvi se navodi kako se Adem Ziklić lažno predstavlja i tako nanosi veliku sramotu ne samo muslimanima u Srbiji i Sandžaku, već i na cijelom Balkanu. Zbog toga se od njega traži da odmah i bezuvjetno prestane sa lažnim predstavljanjem i  „da se izvine muslimanima za nanešeni im duševni bol“.

Prozvani reis Zilkić je reagujući na fetvu regionalnim medijima izjavio kako „fetva odlazećeg poglavara Islamske zajednice BiH predstavlja flagrantno miješanje u unutrašnja pitanja Islamske zajednice Srbije“. On je u toj izjavi naveo da je Cerić „zloupotrijebio Kuran'ske citate i svete norm“e.
"Cerić je zlonamjerno prenebregao činjenicu da ja nisam reis samo Bošnjaka već svih muslimana Srbije", rekao je Zilkić i dodao da ga slijedi najmanje tročetvrtinska većina muslimana u Srbiji.
Zilkić je dodao da je poglavar Islamske zajednice Srbije koja je svoju autonomnost dobila 1868. godine, odnosno četiri godine prije od Islamske zajednice u BiH, te da iz toga crpi svoj šerijatski legalitet.

Ova fetva dolazi u vrijeme kada reis Cerić završava svoj mandat i kada iza njega kao jedno od neriješenih pitanja kojim će se morati baviti novi reisu-l-ulema ostaje problem paralelnih islamskih zajednica u susjednoj Srbiji i Sandžaku. Ova fetva koji su mnogi u Srbiji ali i BiH odmah nakon objavljivanja okarakterisali kao vrlo oštru dolazi i nakon nedavnog neuspjelog pokušaja turske vanjske politike i njene administracije zadužene za upravljanje vjerskim pitanjima muslimana (Diyanet) da posreduju oko ujedinjenja dvije paralelne strukture IZ u Srbiji. Drugi pak vide kako odlazeći reis Cerić ovim pokušava završiti nedovršeni posao i izreči svoj konačan stav o ovom pitanju i time ojačati pregovaračku poziciju svoga muftije u Sandžaku Muamera ef. Zukorlića u vrijeme kada se u dobro informisanim krugovima ponovo govorka o pokretanju nekih novih inicijativa o ujedinjenju islamskih zajednica u Srbiji nakon što dođe do promjene na čelu IZ u BiH. 

Korijen problema

Prema analizama malog broja stranih analitičara koji su o vjerskim i političkim podjelama među sandžačkim muslimanima pisali sa relativno objektivnih pozicija stvarni sukob oko utjecaja među Bošnjacima Sandžaka koji je eskalirao formiranjem dvije paralelne IZ izbio je u drugoj polovici devedesetih godina između mladog i ambicioznog muftije Muamera ef. Zukorlića i dugogodišnjeg načelnika Novog Pazara i lidera SDA Sulejmana Ugljanina.
Ugljanin je na političku scenu stupio početkom devedesetih kada je osnovan ogranak Stranke demokratske akcije u Sandžaku i kada je na prvim demokratskim izborima dobio apsolutnu podršku tamošnjeg bošnjačkog stanovništva.
Nakon izbijanja rata u Bosni i Hercegovini i raspada bivše Jugoslavije došlo je do rasformiranja i tadašnjeg Rijaseta Islamske vjerske zajednice i formiranja Islamske zajednice BiH koja je trebala okupljati sve Bošnjake u BiH i dijaspori, kao i sve muslimane koji joj se žele pridružiti bez obzira na naciju. To je podrazumijevalo da se i u Sandžaku gdje su Bošnjaci činili većinu trebalo pristupiti reorganizaciji vjerskog života na način da se oformi mešihat (upravna jedinica) Islamske Zajednice BiH. I uistinu, mešihat je formiran 1993. ali je kao i u slučaju Obnoviteljskog sabora u BiH, on bio neodvojivi dio procesa nacionalnog buđenja Bošnjaka, što je značilo da je ključnu ulogu u čitavom procesu imao tzv. historijski krug. Drugim riječima, tadašnja politička nacionalna elita bila je ne samo ključni faktor nego, ispostavit će se, i pokretač rekonstitucije Islamske zajednice kod Bošnjaka. Upravo je taj i takav historijski kontekst omogućio Sulejmanu Ugljaninu da na mjesto sandžačkog muftije dovede mladog studenta islamskih nauka koji se tek vratio iz Alžira, Muamera ef. Zukorlića.
Suština Ugljaninovog političkog djelovanja ogledala se u borbi za autonomiju Sandžaka. Čak je organizovan i referendum o tom pitanju u oktobru 1991. Miloševićev režim ga je optužio za „terorizam, nepoštivanje ustava i pokušaj otcjepljenja“, te je bio prisiljen napustiti Sandžak. Sulejman Ugljanin će se u Sandžak vratiti tek 30. septembra 1996. da bi shvatio kako je muftija Zukorlić popunio vakuum koji je iza njega ostao.
Antibošnjačka politika Slobodana Miloševića nije spriječila mini- ekonomski bum koji je zahvatio Sandžak u vrijeme sankcija koje je Vijeće sigurnosti UN-a bio nametnuo krnjoj Jugoslaviji. Sandžak se u to vrijeme, zbog veza koje su Bošnjaci Sandžaka imali sa rodbinom u Turskoj i širom svijeta, pretvorio u pravi mali centar crnog tržišta što je vremenom poduprlo razvoj drugih legalnih oblika poslovanja. Taj sve veći sloj nove ekonomske elite u muftiji je vidio lidera koji je svojim stavovima i aktivnostima nadilazio ulogu vjerskog autoriteta. Oni su svestrano pomagali i razvoj IZ što je dodatno ojačalo ovu instituciju, ali i poziciju muftije u društvu.
Rivalstvo oko utjecaja među Bošnjacima Sandžaka počinje skoro odmah nakon Ugljaninovog povratka. Balkan Insight je izvještavao kako su se njih dvojica sukobili oko finansijskih pitanja, iako nije definisano kojih. Drugi izvori tvrde da su se sukobili oko vakufske imovine koju Ugljanin nije htio vratiti IZ-u nakon što je postao gradonačelnik Novog Pazara. Iako je prije moguće da je to posljedica, prije nego razlog sukoba. Ljudi bliski muftiji će iskoristiti svaku priliku da vam kažu kako je Ugljaninu jednostavno smetao neko utjecajan i omiljen u narodu kakov je bio Zukorlić i da je do eskalacije sukoba došlo jer muftija nije htio biti produžena ruka Ugljanina i neko ko će biti njegov poslušnik. Za njih je Zukorlić simbol zaštite integriteta IZ i institucije imama pred samovoljom jedne političke opcije.
Mediji bliski SDA i Ugljaninu, međutim, konstantno ponavljaju kako je muftija izašao iz svojih okvira i kako se počeo direktno baviti politikom što njegovoj funkciji ne priliči, te da kao neko ko je politički aktivan i ko se javno priklonio jednoj bošnjačkoj opciji protiv druge, ne može više obnašati tu funkciju.
Zukorlićev raskol sa Ugljaninom su iskoristili njegovi politički oponenti, naročito Rasim Ljajić iz SDP-a, koji je postao muftijin favorit na izborima, što se sasvim sigurno odrazilo i na izbornim rezultatima.

Kako su nastale dvije IZ
Međutim, stvarni problemi su počeli kada je sukob oko utjecaja među Bošnjacima u Sandžaku privukao pažnju političkih centara moći iz Beograda.
Prema izvještajima Međunarodne krizne grupe Zukorlić je ispravno protumačio političku situaciju u Srbiji nakon sloma Miloševićevog režima, našavši dodirnu tačku sa pokojnim premijerom Zoranom Đinđićem koji je muftiju prihvatio kao svog glavnog partnera u Sandžaku. Kada god su zvaničnici iz Beograda, uključujući i samog premijera Đinđića, dolazili u službenu posjetu Sandžaku obavezno bi se sastajali sa muftijom Zukorlićem i redovno bi izbjegavali susret sa Ugljaninom, pa čak i Ljajićem. SDA je ovakvo ponašanje kako muftije, tako i Đinđića i ljudi oko njega, smatrala krajnje neprimjerenim jer su, prema njihovom mišljenju, političke strukture Sandžaka bile prava adresa za kontakte Beograda sa pokrajinom, a ne njihov vjerski lider bez obzira na njegov utjecaj. Zukorlić je za svoju podršku od Đinđića dobio brojne usluge, od saglasnosti za otvaranje prvog privatnog islamskog univerziteta u vlasništvu IZ, do članstva u zvaničnoj državnoj delegaciji Srbije koja je putovala u posjetu Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Ta podrška zvaničnog Beograda još je više ojačala poziciju muftije, ne samo kao neprikosnovenog vjerskog lidera nego i onog političkog.
Dobri odnosi između Đinđića i Zukorlića podjednako su smetali kako Zukorlićevom oponentu Ugljaninu, tako i Đinđićevim političkim rivalima okupljenim oko Koštunice. Iako apsurdno, ovakav razvoj situacije zbližio je dvojicu nacionalista, onog bošnjačkog -Ugljanina sa onim srpskim- Koštunicom.
Novi savezi su bili skovani, te ono što je do tada bio unutarsandžački problem sve više postaje bitka koja se nerijetko vodi u skupštinskim klupama i političkim kuloarima Beograda. Na jednoj strani su se našla dvojica nacionalista- Ugljanin i Koštunica, naspram, kako neki mediji ističu, proevropskih i modernistički nastrojenih muftije Zukorlića i njegovog političkog favorita Ljajića, te pokojnog Đinđića, a kasnije i Borisa Tadića.

Privatna zajednica
Nakon raspada SFRJ i IVZ u njoj, formirana je IZ BiH sa jednim od mešihata u Sandžaku, koji je tada pokrivao oba dijela Sandžaka, onaj u Srbiji kao i onaj u Crnoj Gori. U ostatku Srbije formirane su još četiri Islamske zajednice koje su trebale služiti vjernicima među 230 000 muslimana koliko se procjenjuje da živi u Srbiji bez Sandžaka. Imam Bajrakli džamije u Beogradu Hamdija ef. Jusufspahić osnovao je vlastitu zajednicu koja je manje-više pokrivala područje grada Beograda. Druga je formirana u Vojvodini i predvodio ju je efendija Fadil Murati. Dvije sa albanskom većinom su formirane na jugu Srbije, jednu je (osnovanu tek 2003.) vodio Xhemail Hasani, a drugu koja priznaje autoritet Rijaseta sa Kosova vodi Mumin Tahiri.
Izdvajanjem Crne Gore iz državne zajednice i podjelom Sandžaka između dvije suverene države, te usvajanjem Zakona o crkvama i vjerskim zajednicama (objavljen 20.4.2006. u Službenom Glasniku: 36/06) koji eksplicitno kaže kako u Srbiji može postojati samo jedna jedinstvena tradicionalna Islamska zajednica, počela je utrka za ujedinjenje svih muslimana u Srbiji u jednu zajednicu, ali i utrka za državni legalitet.
19. februara 2007. beogradski muftija Hamdija Jusufspahić je sebe proglasio Reisul-ulemom Islamske zajednice Srbije. Ovakav potez Jusufspahića koji je uz sebe imao još i svoga sina Muhameda u Sandžaku je dočekan sa podsmijehom. Zvaničnici Mešihata IZ u Sandžaku su novi Rijaset nazivali „porodičnim biznisom porodice Jusufspahić“ ukazujući na svu apsurdnost pokušaja nekoga ko kontroliše jednu ili dvije džamije u Srbiji da se nametne za legitimnog predstavnika muslimana naspram Mešihata IZ Sandžaka, koji je samo u Sandžaku koji je upravljao sa 120 džamija sa aktivnim džematima.
Konačan udarac ideji od Sarajeva odvojenog „srpskog Rijaseta“ trebao je uslijediti 27. marta 2007. kada je održan Ujediniteljski Sabor koji je trebao ujediniti sve muslimane u Srbiji u jednu jedinstvenu Zajednicu koja bi trebala zadržati svoju autonomiju s tim da bi duhovni centar bošnjačkim muslimanima ostalo Sarajevo, a albanskim Kosovo. Na ovaj Sabor je uredno pozvan i samoproglašeni reis Jusufspahić kome je ponuđena pozicija muftije Beogradskog. Jusfspahići su to, naravno, odbili. Među brojnim zvanicama koje su prisustvovale Saboru našao se i reisul-ulema IZ BiH Mustafa ef. Cerić, reisul-ulema IZ Makedonije Sulejman ef. Redžepi, te reisul-ulema IZ Crne Gore Rifat ef. Fejzić.

Objediniteljski Sabor Islamske zajednice u Srbiji verifikovao je mandate 54 člana Sabora Islamske zajednice u Srbiji sa područja Sandžačkog muftijstva, Preševskog muftijstva, Novosadskog muftijstva i Beogradskog muftijstva. Sabor je dobio svog predsjednika, i to Hajrudina ef. Tutića, i dva potpredsjednika - jednog s područja Preševskog muftijstva, a drugog s područja Novosadskog muftijstva. Ostalo je upražnjeno mjesto za područje Beogradskog muftijstva koje se nudilo Jusufspahićima za koje se vjerovalo da će se prije ili kasnije priključiti jednoj jedinstvenoj zajednici. Usvojen je i novi Ustav Islamske zajednice u Srbiji kao najviši pravni akt kojim se uređuje ustrojstvo ove zajednice, koji zajednicu predviđa kao izrazito decentralizovanu strukturu gdje veliki značaj i odgovornost imaju muftijstva kao glavne regionalne organizacione jedinice. Njime je omogućen nastavak tradicionalnih vjerskih duhovnih odnosa i sa Islamskom zajednicom u Bosni i Hercegovini i sa Islamskom zajednicom na Kosovu.
Za predsjednika Mešihata i muftiju Sandžačkog izabran je Muamer ef. Zukorlić na period od godinu dana (do raspisivanja izbora). Sjedište Islamske zajednice, vjersko i administrativno, ostalo je u Novom Pazaru, a prema odredbi Ustava, Islamska zajednica bi trebala imati i svoje drugo sjedište u Beogradu, prije svega za one službe koje će biti zadužene za saradnju sa državnim organima i diplomatskim predstavništvima, te drugim predstavništvima međunarodnih institucija i organizacija koje se nalaze u glavnom gradu tj. Beogradu- istakao je Muftija Zukorlić na press-konferenciji nakon okončanja rada Sabora.
Bilo je očito da je pitanje paralelizma u organizaciji vjerskog života muslimana u Srbiji okončano. Zakon je nalagao da se ta zajednica prizna kao jedini legitimni predstavnik muslimana vjernika u Srbiji. Međutim, pored oca i sina Jusufspahića koji su bili nezadovoljni ovakvim razvojem događaja, pojavio se Zukorlićev stari rival- Ugljanin, koji nije mogao dozvoliti da Zukorlić toliko ojača. Osim toga, srpskim nacionalistima u Beogradu bilo je nezamislivo da država prizna jednu Islamsku zajednicu koja pored vjerskog artikuliše i nacionalne interese muslimana, prvenstveno Bošnjaka i Albanaca. Nezamislivo im je bilo da bi Priština i Sarajevo mogli imati direktan utjecaj na muslimane u Sandžaku i Peševskoj dolini. S obzirom da bi IZ u Srbiji formalno- pravno i dalje bila dio IZ BiH, to bi vjerovatno značilo da bi po uzoru na ugovor koji je Srpska pravoslavna crkva u Srbiji potpisala sa državom BiH, Beograd morao potpisati ugovor sa reisul-ulemom u Sarajevu. Bio je to razvoj događaja koji Koštunicini nacionalisti nisu mogli ni zamisliti. Ponovo su proradila stara savezništva. Dok Jusufspahići nisu mogli osigurati značajniju podršku svojoj ideji na terenu, to se nije moglo reći za Ugljanina i njegovu SDA, koji su i u samom Sandžaku bili u stanju organizovati ozbiljnu opoziciju Zukorliću, čak i među imamima. I upravo su to i uradili.

Puč u Islamskoj zajednici
Dok je Muftija Zukorlić bio na službenom putu van zemlje grupa imama i sabornika lojalnih Sulejmanu Ugljaninu održala je vanrednu sjednicu Sabora, 3. oktobra 2007. na kojoj su sa svih funkcija smijenili Muamera ef. Zukorlića. Prisutni sabornici su za novog reisa izabrali imama iz Tutina Adema ef. Zilkića koji je izrazio svoju lojalnost dotadašnjem reisu Jusufspahiću. 11. oktobra 2007. Hamdija ef. Jusufspahić je u beogradskoj Bajrakli džamiji predao menšuru reisu Zilkiću koji je formalno preuzeo upravljanje Islamskom zajednicom Srbije (umjesto Islamske zajednice u Srbiji kako se nazva zajednica koju predvodi Zukorlić).
Međutim, muftija Zukorlić je vrlo brzo sazvao većinu članova Sabora i proglasio odluke Zilkićevih pristaša nevažećim. Kada se reis Zilkić vratio u Novi Pazar nakon primanja menšure u Beogradu, na glavnom gradskom trgu dočekale su ga dvije grupe vjernika: oni koji su u njemu vidjeli novog reisa i oni koji su mu zviždali kao izdajici i beogradskom poltronu. Bio je to ujedno i prvi veći sukob dva tabora koje su prenijeli svi mediji. Od tada traje sukob oko skoro svake džamije, dok su nasilni incidenti postali svakodnevnica u Sandžaku.
U međuvremenu se sandžački muftija Zukorlić razišao i sa nekadašnjim saveznikom Rasimom Ljajićem i prošao period otvorenog političkog angažmana kroz izbore za Bošnjačko nacionalno vijeće, ali i kandidovanje na proteklim izborima za poziciju predsjednika Srbije. U međuvremenu se situacija samo usložnjavala a podjele su postajale sve dublje dok se iz vjerničke baze, kako u Sandžaku tako u i BiH i bošnjačkoj dijaspori, čuju pozivi na nužno ujedinjenje, prevazilaženje podjela i razlika i politizacije islama od čega Bošnjaci i vjernici muslimani sigurno nemaju nikakve koristi.

Da li će fetva reisa dr. Mustafe Cerića pomoći ili samo dodatno zakomplikovati proces ujedinjenja muslimana u Sandžaku i da li će olakšati taj zadatak novom reisu Kavazoviću ostaje da se vidi. 

Izvor: Al Jazeera

Islamischen Zeitung objavio dio mog teksta

Slučajno danas primijetih na netu da je Islamischen Zeitung iz Njemačke objavio (još 29.12.2008) dio mog teksta o politizaciji religije u Sandžaku. Oni su na njemački preveli jedan manji dio onoga što su smatrali da je zanimljivo. Zatim vidim da se na jednom od foruma oko toga zametnula rasprava.

Evo i tekst:
29.12.2008 In Serbien müssen Muslime mit einer gespaltenen Gemeinschaft leben. Von Muhammad Jusic, Sarajevo

Politisierung der Religion
(iz). Die Spaltung der Islamischen Gemeinschaft in Serbien (insbesondere im Sandschak) schafft Turbu­lenzen in diesem unruhigen Teil Europas. Dies hat zu unrühmlichen Szenen geführt, die das erste Mal in der jüngeren Geschichte nicht entlang ethnischer Spaltungen entstanden sind. Es scheint so zu sein, als ob dies seine tieferen Wurzeln in offenen politischen, nationalen und religiösen Fragen hat, die als Teil des abschließenden Prozesses der Auflösung des ehemaligen Jugoslawiens noch zu ­lösen wären.

Am 19. Februar 2007 ernannte sich der damalige Belgrader Mufti Jusufspahic zum Reis-ul-Ulama der Islamischen Gemeinschaft Serbiens. Da dies der höchste Titel in dieser religiösen Struktur ist, zwang er Belgrad, ihn als höchs­te Autorität anzuerkennen. Damit stellte er und sein Nachfolger sich eindeutig gegen die führende Versammlung von Muslimen im Sandschak, die - als Bosniaken - nur die Position des Reis-ul-Ulama in Sarajevo anerkennen.Mufti Muamer Zukorlic, der die mehr­heitliche Unterstützung der Muslime im Sandschak genießt, wusste, dass die von Jusufspahic kontrollierte Struktur keine internationale Anerkennung genießen würde, noch Kontrolle über die Moscheen, insbesondere im Sandschak, ausüben könnte.Nach Ansicht von Juan Antunez, Berater für Internationales Recht im EUFOR-Hauptquartier Sarajevo, scheiterte „Jusufspahics Versuch und der seines Nachfolgers, mit Unterstützung einiger politischer Zirkel in Serbien die Verbindung mit Sarajevo abzubrechen und eine gänzlich unabhängige Islamische Gemeinschaft zu gründen“ vollkommen. Seitdem hat sich eine unwahr­scheinliche Koalition aus Zukorlic-Gegnern, serbischen (Kostunica) und bosniakischen (Ugljanin) Nationalisten gebildet, die den Einfluss Zukorlics gerne beendet hätten. Dessen Position bedeutet, dass der bosnische Reis-ul-Ulama Dr. Ceric Einfluss auf die Islamische Gemeinschaft Serbiens ausübt.

Gostovanje na Radiju Beograd 2

U ponedjeljak sam imao priliku biti gost u emisiji „Rečeno i prećutano“ voditeljice Dijane Ivanović na Radiju Beograd 2. Gosti su bili, u BiH zbog svojih ranijih stavova ne baš tako omiljeni, prof. dr. Darko Tanasković i muftija srbijanski Muhamed Jusufspahić. Temu emisije možete pogoditi i na osnovu pozvanih gostiju. Naravno, razgovarali smo o raskolu u Islamskoj zajednici u Srbiji, nedavnoj posjeti reisul-uleme Mustafe ef. Cerića Sandžaku, te kontraverznom saopštenju Ministarstva vjera Srbije. Ja sam pokušao predočiti raspoloženje koje vlada u najvećem dijelu bh javnosti koje se taj problem tiče...
Iako su se mogli čuti već poznati i u javnosti već ranije izneseni stavovi svih učesnika, razgovor je bio konstruktivan. Međutim, dojam koji sam ja stekao iz razgovora (u kojem nije učestvovao niko od predstavnika Mešihata IZ u Srbiji) je da će ovaj unutar-muslimanski sukob potrajati još dugo i da se on već sada pretvorio u još jedan zaleđeni balkanski konflikt, kakvih je na ovim prostorima sve više.

Kako su nastale dvije islamske zajednice u Sandžaku

Na poziv glavnog muftije Islamske zajednice u Srbiji Muamera Zukorlića, delegacija Islamske zajednice u BiH bi od sutra trebala boraviti u trodnevnoj posjeti muslimanima u Sandžaku. U petak uveče Mustafa Makić, predsjednik Sabora Islamske zajednice Sandžaka, na čijem čelu je reis Adem Zilkić, ranjen je iz vatrenog oružja u nogu, što je dovelo do stvaranja tenzija i pokušaja ljudi oko Zilkića da ometu ovu posjetu. Zilkić je pozvao poglavara Islamske zajednice u BiH Mustafu Cerića da ne dolazi u posjetu Sandžaku sve dok se za to ne steknu minimalni uslovi mira, dodavši kako njegova posjeta može da ima "krvav epilog", prenose beogradski mediji.
Evo, ovo je jedan moj pokušaj od prije nekoliko mjeseci da shvatim šta se tamo stvarno desilo i kako je došlo do raskola među tamošnjim muslimanima. Meni se čini da je ovo još jedan školski primjer opasnosti politizacije vjere i uplitanja politike u islamske zajednice u regionu (i obrnuto naravno) .

Raskol u Islamskoj Zajednici Sandžaka- još jedan zaleđeni balkanski konflikt

Piše: Muhamed Jusić (Magazin Start- Sarajevo, 24.6.2008. broj 249.)

Politički život među Bošnjacima Sandžaka je manje više definisan konstantnim rivalstvom i animozitetom između dvije najjače bošnjačke stranke: Strankom Demokratske Akcije (SDA) koju predvodi Sulejman Ugljanin i Sandžačkom Demokratskom Partijom (SDP) koju predvodi Rasim Ljajić. Sukob među njima nadilazi sve okvire normalne demokratske političke borbe i već odavno je prerastao u potpuni raskol unutar društva. Politolozi i sociolozi će vjerovatno razloge za ovo naći u nedovoljno razvijenoj političkoj kulturi gdje se političke partije po pravilu pretvaraju u pokrete. Bilo kako bilo, to rivalstvo je danas sandžačko društvo podijelilo po skoro svim šavovima. Paralelizmi i podvojenosti su evidentni u svim aspektima društvenog života: od medija, sportskih klubova, humanitarnih organizacija, pa sve do kafana u kojima se tačno zna gdje ko sjedi. S toga nije ni čudo da se identičan scenario raskola ponovio i u Islamskoj zajednici, samo što je u ovom slučaju situacija daleko složenija i što nadilazi okvire političke borbe za prevlast nad tom pokrajinom.
Prema mišljenju velikog broja dobrih poznavalaca prilika u Sandžaku s kojima razgovarate sukob koji će rezultirati dvjema islamskim zajednicama u Sandžaku i Srbiji počeo je daleko ranije nego što je na vidjelo izbio politički sukob Ugljanina i Ljajića. Prema toj verziji događaja stvarni sukob oko utjecaja među Bošnjacima Sandžaka koji je eskalirao formiranjem dvije paralelne IZ izbio je u drugoj polovici devedesetih godina između mladog i ambicioznog muftije Muamera ef. Zukorlića i dugogodišnjeg načelnika Novog Pazara i lidera SDA Sulejmana Ugljanina.
Ugljanin je na političku scenu stupio početkom devedesetih kada je osnovan ogranak Stranke Demokratske Akcije u Sandžaku i kada je na prvim demokratskim izborima dobio apsolutnu podršku tamošnjeg bošnjačkog stanovništva.
Nakon izbijanja rata u Bosni i Hercegovini i nakon raspada bivše Jugoslavije došlo je do rasformiranja i tadašnjeg Rijaseta Islamske Vjerske Zajednice i formiranja Islamske Zajednice BiH koja je trebala okupljati sve Bošnjake u BiH i dijaspori, kao i sve muslimane koji joj se žele pridružiti bez obzira na naciju. To je podrazumijevalo da se i u Sandžaku gdje su Bošnjaci činili većinu trebalo pristupiti reorganizaciji vjerskog života na način da se oformi mešihat (upravna jedinica) Islamske Zajednice BiH. I uistinu mešihat je formiran 1993. ali je kao i u slučaju Obnoviteljskog sabora u BiH bio neodvojivi dio procesa nacionalnog buđenja Bošnjaka, što je značilo da je ključnu ulogu u čitavom procesu imao tzv. historijski krug. Drugim riječima, tadašnja politička nacionalna elita bila je ne samo ključni faktor nego, ispostavit će se, i pokretač rekonstitucije Islamske zajednice kod Bošnjaka. Upravo je taj i takav historijski kontekst omogućio Sulejmanu Ugljaninu da na mjesto sandžačkog muftije dovede mladog studenta islamskih nauka koji se tek vratio iz Alžira, Muamera ef. Zukolrlića.

Suština Ugljaninovog političkog djelovanja ogledala se u borbi za autonomiju Sandžaka. Čak je organizovan i referendum o tom pitanju u oktobru 1991. Miloševićev režim ga je optužio za „terorizam, nepoštivanje ustava i pokušaj odcjepljenja“, te je bio prisiljen napustiti Sandžak. Sulejman Ugljanin će se u Sandžak vratiti tek 30. septembra 1996. da bi shvatio kako je muftija Zukorlić popunio vakuum koji je iza njega ostao.
Antibošnjačka politika Slobodana Miloševića nije spriječila mini- ekonomski bum koji je zahvatio Sandžak u vrijeme sankcija koje je Savjet bezbijednosti UN-a bio nametnuo krnjoj Jugoslaviji. Sandžak se u to vrijeme, zbog veza koje su Bošnjaci Sandžaka imali sa rodbinom u Turskoj i širom svijeta, pretvorio u pravi mali centar crnog tržišta što je vremenom poduprlo razvoj drugih legalnih oblika poslovanja. Taj sve veći sloj nove ekonomske elite u muftiji je vidio lidera koji je svojim stavovima i aktivnostima nadilazio ulogu vjerskog autoriteta. Oni su svestrano pomagali i razvoj IZ što je dodatno ojačalo ovu instituciju, ali i poziciju muftije u društvu.
Rivalstvo oko utjecaja među Bošnjacima Sandžaka počinje skoro odmah nakon Ugljaninovog povratka. Balkan Insight je izvještavao kako su se njih dvojica sukobili oko finansijskih pitanja, iako nije definisano kojih. Drugi izvori tvrde da su se sukobili oko vakufske imovine koju Ugljanin nije htio vratiti IZ-u nakon što je postao gradonačelnik Novog Pazara. Iako je prije moguće da je to posljedica, prije nego razlog sukoba. Ljudi bliski muftiji će iskoristiti svaku priliku da vam kažu kako je Ugljaninu jednostavno smetao neko utjecajan i omiljen u narodu kakov je bio Zukorlić i da je do eskalacije sukoba došlo jer muftija nije htio biti produžena ruka Ugljanina i neko ko će biti njegov poslušnik. Za njih je Zukorlić simbol zaštite integriteta IZ i institucije imama pred samovoljom jedne političke opcije.
Mediji bliski SDA i Ugljaninu, međutim, konstantno ponavljaju kako je muftija izašao iz svojih okvira i kako se počeo direktno baviti politikom što njegovoj funkciji ne priliči, te da kao neko ko je politički aktivan i ko se javno priklonio jednoj bošnjačkoj opciji protiv druge, ne može više obnašati tu funkciju.
Zukorlićev raskol sa Ugljaninom su iskoristili njegovi politički oponenti, naročito Rasim Ljajić iz SDP-a, koji je postao muftijin favorit na izborima, što se sasvim sigurno odrazilo i na izbornim rezultatima.

Međutim, stvarni problemi su počeli kada je sukob oko utjecaja među Bošnjacima u Sandžaku privukao pažnju političkih centara moći iz Beograda.
Prema izvještajima Međunarodne krizne grupe Zukorlić je ispravno protumačio političku situaciju u Srbiji nakon sloma Miloševićevog režima, našavši dodirnu tačku sa pokojnim premijerom Zoran Đinđićem koji je muftiju prihvatio kao svog glavnog partnera u Sandžaku. Kada god su zvaničnici iz Beograda, uključujući i samog premijera Đinđića, dolazili u službenu posjetu Sandžaku obavezno bi se sastajali sa muftijom Zukorlićem i redovno bi izbjegavali susret sa Ugljaninom, pa čak i Ljajićem. SDA je ovakvo ponašanje kako muftije, tako i Đinđića i ljudi oko njega, smatrala krajnje neprimjerenim jer su prema njihovom mišljenju političke strukture Sandžaka bile prava adresa za kontakte Beograda sa pokrajinom, a ne njihov vjerski lider bez obzira na njegov utjecaj. Zukorlić je za svoju podršku od Đinđića dobio brojne usluge, od saglasnosti za otvaranje prvog privatnog islamskog univerziteta u vlasništvu IZ, do toga da je muftija bio član zvanične državne delegacije Srbije koja je putovala u posjetu Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Ta podrška zvaničnog Beograda još je više ojačala poziciju muftije, ne samo kao neprikosnovenog vjerskog lidera nego i onog političkog.
Dobri odnosi između Đinđića i Zukorlića podjednako su smetali kako Zukorlićevom oponentu Ugljaninu, tako i Đinđićevim političkim rivalima okupljenim oko Koštunice. Iako apsurdno, ovakav razvoj situacije zbližio je dvojicu nacionalista onog bošnjačkog -Ugljanina sa onim srpskim- Koštunicom.
Novi savezi su bili skovani, i ono što je do tada bio unutarsandžački problem sve više postaje bitka koja se nerijetko vodi u skupštinskim klupama i političkim kuloarima Beograda. Na jednoj strani su se našla dvojica nacionalista- Ugljanin i Koštunica, naspram, kako neki mediji ističu, proevropskih i modernistički nastrojenih muftije Zukorlića i njegovog političkog favorita Ljajića, te pokojnog Đinđića, a kasnije i Borisa Tadića.


Nakon raspada SFRJ i IVZ u njoj, formirana je IZ BiH sa jednim od mešihata u Sandžaku, koji je tada pokrivao oba dijela Sandžaka; onaj u Srbiji kao i onaj u Crnoj Gori. U ostatku Srbije formirane su još četiri Islamske zajednice koje su trebale služiti vjernicima među 230 000 muslimana koliko se procjenjuje da živi u Srbiji bez Sandžaka. Imam Bajrakli džamije u Beogradu Hamdija ef. Jusufspahić osnovao je vlastitu zajednicu koja je manje-više pokrivala područje grada Beograda. Druga je formirana u Vojvodini i predvodio ju je efendija Fadil Murati. Dvije sa albanskom većinom su formirane na jugu Srbije, jednu je (osnovanu tek 2003.) vodio Xhemail Hasani, a drugu koja priznaje autoritet Rijaseta sa Kosova vodi Mumin Tahiri.
Izdvajanjem Crne Gore iz državne zajednice i podjelom Sandžaka između dvije suverene države, te usvajanjem Zakona o crkvama i vjerskim zajednicama (objavljen, 20.4.2006, u Službenom Glasniku: 36/06) koji eksplicitno kaže kako u Srbiji može postojati samo jedna jedinstvena tradicionalna Islamska zajednica, počela je utrka za ujedinjene svih muslimana u Srbiji u jednu zajednicu, ali i utrka za državni legalitet.
19. februara 2007, beogradski muftija Hamdija Jusufspahić je sebe proglasio Reisul-ulemom Islamske zajednice Srbije. Ovakav potez Jusufspahića koji je uz sebe imao još i svoga sina Muhameda u Sandžaku je dočekan sa podsmijehom. Zvaničnici Mešihata IZ u Sandžaku su novi Rijaset nazivali „porodičnim biznisom porodice Jusufspahić“ ukazujući na svu apsurdnost pokušaja nekoga ko kontroliše jednu ili dvije džamije u Srbiji da se nametne za legitimnog predstavnika muslimana naspram Mešihata IZ Sandžaka, koji je samo u Sandžaku koji je upravljao sa 120 džamija sa aktivnim džematima.
Konačan udarac ideji od Sarajeva odvojenog „srpskog Rijaseta“ trebao je uslijediti 27. marta 2007. kada je održan Ujediniteljski Sabor koji je trebao ujediniti sve muslimane u Srbiji u jednu jedinstvenu Zajednicu koja bi trebala zadržati svoju autonomiju s tim da bi se duhovni centar bošnjačkim muslimanima ostalo Sarajevo, a albanskim Kosovo. Na ovaj Sabor je uredno pozvan i samoproglašeni reis Jusufspahić kome je ponuđena pozicija muftije Beogradskog. Jusfspahići su to, naravno, odbili. Među brojnim zvanicama koje su prisustvovale Saboru našao se i reisul-ulema IZ BiH Mustafa ef. Cerić, reisul-ulema IZ Makedonije Sulejman ef. Redžepi, te reisul-ulema IZ Crne Gore Rifat ef. Fejzić.

Objediniteljski Sabor Islamske zajednice u Srbiji verifikovao je mandate 54 člana Sabora Islamske zajednice u Srbiji sa područja Sandžačkog muftijstva, Preševskog muftijstva, Novosadskog muftijstva i Beogradskog muftijstva. Sabor je dobio svog predsjednika, i to Hajrudina ef. Tutića, i dva potpredsjednika - jednog s područja Preševskog muftijstva, a drugog s područja Novosadskog muftijstva. Ostalo je upražnjeno mjesto za područje Beogradskog muftijstva koje se nudilo Jusufspahićima za koje se vjerovalo da će se prije ili kasnije priključiti jednoj jedinstvenoj zajednici. Usvojen je i novi Ustav Islamske zajednice u Srbiji, kao najviši pravni akt kojim se uređuje ustrojstvo ove zajednice, koji zajednicu predviđa kao izrazito decentralizovanu strukturu gdje veliki značaj i odgovornost imaju muftijstva kao glavne regionalne organizacione jedinice. Njime je omogućen nastavak tradicionalnih vjerskih duhovnih odnosa i sa Islamskom zajednicom u Bosni i Hercegovini i sa Islamskom zajednicom na Kosovu.
Za predsjednika Mešihata i muftiju Sandžačkog izabran je Muamer ef. Zukorlić na period od godinu dana (do raspisivanja izbora). Sjedište Islamske zajednice, vjersko i administrativno, ostalo je u Novom Pazaru, a prema odredbi Ustava, Islamska zajednica bi trebala imati i svoje drugo sjedište u Beogradu, prije svega za one službe koje će biti zadužene za saradnju sa državnim organima i diplomatskim predstavništvima, te drugim predstavništvima međunarodnih institucija i organizacija koja se nalaze u glavnom gradu tj. Beogradu- istakao je Muftija Zukorlić na press-konferenciji nakon okončanja rada Sabora.
Bilo je očito da je pitanje paralelizma u organizaciji vjerskog života muslimana u Srbiji okončano. Zakon je nalagao da se ta zajednica prizna kao jedini legitimni predstavnik muslimana vjernika u Srbiji. Međutim, pored oca i sina Jusufspahića koji su bili nezadovoljni ovakvim razvojem događaja, pojavio se Zukorlićev stari rival- Ugljanin, koji nije mogao dozvoliti da Zukorlić toliko ojača. Osim toga, srpskim nacionalistima u Beogradu bilo je nezamislivo da država prizna jednu Islamsku zajednicu koja pored vjerskog, artikuliše i nacionalne interese muslimana, prvenstveno Bošnjaka i Albanaca. Nezamislivo im je bilo da bi Priština i Sarajevo mogli imati direktan utjecaj na muslimane u Sandžaku i Peševskoj dolini. S obzirom da bi IZ u Srbiji formalno- pravno i dalje bila dio IZ BiH, to bi vjerovatno značilo da bi po uzoru na ugovor koji je Srpska pravoslavna Crkva u Srbiji potpisala sa državom BiH, Beograd morao potpisati ugovor sa reisul-ulemom u Sarajevu. Bio je to razvoj događaja koji Koštunicini nacionalisti nisu mogli ni zamisliti. Ponovo su proradila stara savezništva. Dok Jusufspahići nisu mogli osigurati značajniju podršku svojoj ideji na terenu, to se nije moglo reći za Ugljanina i njegovu SDA, koji su i u samom Sandžaku bili u stanju organizovati ozbiljnu opoziciju Zukorliću, čak i među imamima. I upravo su to i uradili.

Puč u Islamskoj zajednici
Dok je Muftija Zukorlić bio na službenom putu van zemlje, grupa imama i sabornika lojalnih Sulejmanu Ugljaninu održala je vanrednu sjednicu Sabora, 3. oktobra 2007. na kojoj su sa svih funkcija smijenili Muamera ef. Zukorlića. Prisutni sabornici su za novog reisa izabrali imama iz Tutina Adema ef. Zilkića koji je izrazio svoju lojalnost dotadašnjem reisu Jusfspahiću. 11. oktobra 2007. Hamdija ef. Jusufspahić je u beogradskoj Bajrakli džamiji predao menšuru reisu Zilkiću koji je formalno preuzeo upravljanje Islamskom zajednicom Srbije (umjesto Islamske zajednice u Srbiji kako se nazva zajednica koju predvodi Zukorlić).
Međutim, muftija Zukorlić je vrlo brzo sazvao većinu članova Sabora i proglasio odluke Zilkićevih pristaša nevažećim. Kada se reis Zilkić vratio, nakon primanja menšure u Beogradu u Novi Pazar, na glavnom gradskom trgu dočekale su ga dvije grupe vjernika: oni koji su u njemu vidjeli novog reisa i oni koji su mu zviždali kao izdajici i beogradskom poltronu. Bio je to ujedno i prvi veći sukob dva tabora koje su prenijeli svi mediji. Od tada traje sukob za skoro svaku džamiju, dok su nasilni incidenti postali svakodnevnica u Sandžaku.
S obzirom da se ne nazire bilo kakvo rješenje za ujedinjenje dvije paralelne islamske zajednice, barem dok se preko njih budu prelamali različiti politički interesi, ostaje nam samo još jedan zaleđen sukob kojima Balkan, ovih dana, obiluje.

U Sarajevu završena međunarodna konferencija “Administriranje islamskih pitanja u sekularnoj državi: iskustva jugoistočne Evrope“

U Sarajevu je od 17-19. aprila 2009. u organizaciji Centra za napredne studije i Foruma za islam u jugoistočnoj Evropi (ISEEF) održana međunarodna konferencija “Administriranje islamskih pitanja u sekularnoj državi: iskustva jugoistočne Evrope“. Preko dvadeset domaćih i stranih eksperata je tri dana analiziralo stoljetno iskustvo muslimanskih zajednica iz ovog dijela Evrope u organizaciji islamskog vjerskog života u sekularnim državama, saopštio je medijima u nedjelju Muhamed Jusić koordinator ISEEF-a.

Prvi dan konferencije profesor doktor Fikret Karčić sa Pravnog fakulteta u Sarajevu, Christian Moe, nezavisni istraživač iz Norveške i Cornelija Sorabji, antropolog iz Velike Britanije napravili su uvod u opsežnu temu iskustva upravljanja vjerskim pitanjima u ovom dijelu Evrope sa posebnim osvrtom na BiH.

U nastavku su razmijenjena znanja i iskustva o postojećim modelima organizacije islamskih zajednica kao i alternativnim islamskim strukturama u regionu. Govorilo se o različitim sufijskim zajednicama koje djeluju paralelno sa oficijelnim sunijskim establišmentom. Analizirano je djelovanje muslimanskih ženskih organizacija i grupa, kao i sukobi oko liderskih pozicija unutar vjerskog establišmenta koji su često povezani sa širim političkim konfliktima. Posljednja sesija bila je posvećena pozitivnoj ulozi islamskih zajednica u prevenciji radikalizacije. Među učesnicima su bili i Natalie Clayer i Xavier Bougarel iz Francuske, Armina Omerika iz Njemačke, Juan Carlos iz Španije, te istraživači iz BiH, Turske, Bugarske, Srbije, Makedonije i Crne Gore.

Prema mišljenju organizatora i učesnika bila je to jedinstvena prilika da se na jednom mjestu susretnu muslimanski teolozi, ljudi iz islamskih obrazovnih institucija i eksperti koji se bave ovom tematikom. To je prema mišljenju direktora Centra za napredne studije Ahmeta Alibašića bila jedinstvena prilika da se položaj muslimana u ovom dijelu svijeta sagleda bez stereotipa.

The danger of politicization of religion- my article in Globalia Magazine

Two parallel Islamic Communities in Serbia

By Muhamed Jusić

The split within Islamic community in Serbia, especially in its Sandzak province, is creating a lot of turbulence in this already unstable part of Europe, and even leading to violence that for the first time in the latest history of the region is not over ethnical lines. It seems that conflict is not driven by pure animosity between religious leaders and their struggle for leadership of Slavic Muslims, mostly Bosniaks and other Muslim minorities living in this former Yugoslav republic. Even so, these personal reasons are very important for understanding the whole situation in and around IC in Serbia. It seems that problem of division has much deeper roots in political, national and religious open questions which are to be solved as a part of final process of dissolution of former Yugoslavia.

After the law defining the position of Churches and Religious Communities in Serbia was adopted in Serbian Assembly in 2006, stating that only one traditional Islamic Community can be registered in Serbia, the race for state recognition among two parallel communities began.

On 19th February 2007, Belgrade Mufti Hamdija Jusufspahic appointed himself as the Reisul -Ulama of the Islamic Community of Serbia. Since Rais-ul-Ulama is higher position in Islamic hierarchy then Mufti he thought that by seizing that titular for himself he is forcing state to recognize him as highest authority among Muslims or is at least strengthening his position in negotiations with Mesihat of IC in Sandzak. On the other hand, with his self proclamation as Rais-ul-Ulama he created a benchmark defying the position held by representatives from Mesihat in Sandzak by which there can only be one Rais-ul-Ulama among Bosniaks and that his residence is in Sarajevo.

Jusufspahic`s self proclamation as Rais-ul-Ulama was accepted with laughter in Sandzak and as nothing more then an attempt by Belgrade Mufti to “create family business out of Islam”.

Muamer ef. Zukorlic assessed that setting up of the Rijaset, or Presidency, of the Islamic Community in Serbia, headed, until that moment, by Belgrade Mufti, Hamdija Jusufspahic, was only a “family initiative” and a “family move”. Zukorlic considered that Jusufspahic and his group could be anything but the Islamic Community in Serbia, because they do not have legitimacy or international recognition, nor control over mosques in Serbia- especially not Sandzak.

The response from Mesihat of IC in Serbia and Mufti Zukorlic came soon. On 27th March 2007, Unifying Congress (Sabor) has been held in Novi Pazar during which IC in Serbia has been created as one unified organization of all Muslims who live in Serbia. The same Congress decided that the IC in Serbia will be composed out of four Muftiluks (Mufti districts).

Congress was attended by ethnic Bosniaks, Albanians and Roma Muslims from various parts of Serbia, among which were the representatives from cities of Zrenjanin, Subotica, Beocin, Novi Sad, Kostolca, Krupnja, Loznica, Smederevo, Nis, Zemun, Medveda, Bujanovac and Presevo. Delegates from areas covered by Muftis from Sandzak, Belgrade, Presevo and Novi Pazar were also there.

Large number of guests attended the gathering, but probably the most important were: Reisul- Ulema of IC in B&H Dr. Mustafa-ef. Ceric, as well as Reisul- Ulemas from Macedonia and Montenegro; Sulejman-ef.Rezepi and Rifat-ef. Fejzic, representatives from IC in Kosovo, president of Turkish Islamic Community of the National Vision Milli Gorus (IGMG)- Javuz Celik Karahan, and many other distinguished invitees. The Congress adopted the New Constitution of the Islamic Community and elected 54 delegates in newly constituted Sabor (Council, assembly or congressional body), as well as members of new Mesihat. Sandzak`s Mufti Muamer Zukorlic has been elected as the Chief Mufti and the Chairman of the Meshihat for a period of one year (until the next elections). Hajrudin Tudic has been appointed as the President of Sabor, Zekir Zija and Fikret Nimani as his deputies.

According to Juan Carlos Antunez, International Civil Consultant at EUFOR Headquarter in Sarajevo: “Jusufspahic’s move, likely supported by some Belgrade political circles, to break ties with Sarajevo and to set up an entire Serbia’s independent Islamic Community failed. The reaction led, at least publicly, by Muamer Zukorlic, obtained the support of an important part of the Serbian Muslims and, although the Mufti of Islamic Community of Presevo, Bujanovac and Medvedja, Dzemaledin Hasani, refused his authority, Zukorlic was considers by some analysts the future “nominal” leader of the majority of the Serbian Muslims. Serbian Government had the right to decide whether to grant an approval to the “Zukorlic’s Serbian Islamic Community” or not. A refusal could raise Sandzak’s pro-Bosnian feelings. The approval could mean that Mustafa Ceric, who is the spiritual leader not only for the Muslims in B&H, but also for Muslims of Croatia, Slovenia, Sandzak, and the Diasporas in the Western Europe, USA and Australia, and also is Zukorlic’s hierarchical superior, might be the “real” leader of the majority of the Serbian Muslims.”

Idea that Zukorlic could become sovereign religious representative of all Muslim in Serbia, and that IC in Serbia would be an integral part of large Islamic Community controlled from Sarajevo, did not sound so good to Serbian nationalists in Belgrade. It sounded like worst nightmare scenario to Serbian radicals as well as Kostunica`s nationalists. But there was someone else (beside family Jusufspahics in Belgrade who rejected from the beginning to unite under same Zukorlic`s umbrella) who did not like to see Zukorlic getting that strong, and it was his old “political rival” Sulejman Ugljanin. Unlike Jusufspahics and Belgrade nationalists Ugljanin was able to get serious opposition to Zukorlic`s plan inside his stronghold- Sandzak.

According to the Law of Churches and Religious Communities in Serbia, which was adopted in Serbian Assembly there could be only one traditional IC registered on the territory of Serbia. It meant that government in Belgrade did not have choice but to recognize IC in Serbia as the legal representative of Islamic faith, so a new strategy had to be designed and executed.

During mufti Zukorlic`s journey outside the Sandzak (in Morocco), a group of imams and members of Sabor (Assembly of IC) loyal to Sulejman Ugljanin held an unexpected meeting of Sabor on 3 th October 2007 and removed Muamer Zukorlic from all of his positions in IC. On that meeting held late at night in Novi Pazar Adem ef. Zilkic, imam from Tutin, was chosen for a new Reisul-Ulema of Islamic Community of Serbia, and Hasib ef. Suljovic was chosen as new president of Mesihat of IC in Sandzak. Members of Sabor who attended the meeting issued the statement, signed by the new Reis, calling on Zukorlic to withdraw from all positions in IC for the sake of “Muslim unity”. In the same letter they explained their decision to remove Zukorlic from his position by saying that it was on the basis of allegations that he was guilty of “political engagement, allying with one political option, spreading fear among the clergy and violating their right to free expression”.”

Zukorlic came back in Sandzak and held his own meeting of Sabor that was attended by the majority of its members during which he annulled all the decisions of Zilkic`s supporters, defining Zilkic`s appointment as “illegal, betrayal and attack on sovereignty of IC”. They say that the meeting in which Zukorlic has been removed from his position was nothing else but “an unsuccessful attempt of coup or overthrow”

On October 11th 2007, Hamdija ef. Jusufspahic, serving as Reisul-ulema at the time, handed Menshura to Reis Zilkic, which formally marked Zilkic`s coming to head of Islamic community of Serbia. Numerous incidents have been reported in Sandzak after Zilkic`s election, and they are still happening from time to time.

Politicization of religion

The political life among Bosniaks in Sandzak is very much defined with constant rivalry and antagonism between two major Bosniak political fractions in Sandzak: Democratic Party of Sandzak (SDA) led by Sulejman Ugljanin and Sandzak Democratic Party (SDP) led by Rasim Ljajic. This dispute has created deep divisions in every aspect of life in Sandzak, from coffee shops to football stadiums, and finally to mosques.

Sociologists and political theorists are quick in pointing out that such situation is a clear sign of stunt political culture in that society, since it is usual for communities with not that long democratic tradition to witness transformation of political parties with different political views into movements that frequently use not only political methods to convince people to side with them and to support their stay in power.

Similar scenario of division that is now evident in splitting up of Islamic Community has been seen earlier, in dividing humanitarian activities among Sandzak`s Muslims. The Merhamet aid agency was formed recently with links with Bosnia and Herzegovina’s capital Sarajevo and is close to SDA leader Sulejman Ugljanin. Interestingly enough, in this case Ugljanin does not mind its links with Sarajevo as long as it is under his control- as he does when it comes to IC in Sandzak and its link with Sarajevo Rijaset. The new agency has been formed despite the fact that the similar aid agency, called Merhamet Muslim, already exists for almost 15 years. The problem was that it was led by Ugljanin’s political adversaries.

If we are to look at it from this point of view the division in Islamic Community did not come as a surprise. Especially when we know that religion in Sandzak and Serbia, and for that matter in whole Balkans, has gone hand in hand with politics since the nineties.

For many influential residents of Sandzak that author of this article had spoke with, the political dispute is at the core of conflict between the two parallel Islamic Communities in Sandzak, and religion has nothing to do with it. According to their view, the turning point and the first step toward resolution of Sandzak`s political and religious unity came with the struggle for influence among Sandzak`s Muslims between religious leader of IC Mufti Muamer Zukorlic and the political leader form SDA party (Party of Democratic Action) and mayor of Novi Pazar Sulejman Ugljanin. So if we are to search for the roots of this conflict then we are to begin in second half of nineties. During that time, the relationship of once good partnership and cooperation among Zukorlic and Ugljanin turned to deep rivalry.

After studying in Algeria, Zukorlic came back to Sandzak and was appointed Mufti of its IC with help of Ugljanin`s party SDA. It was possible for Ugljanin to appoint Zugorlic to that position since it was the time of national awakening among Bosniaks that was led by so called “historical circle” of politicians from SDA party (both in Bosnia and in Bosniak Diaspora). It was the time of dissolution of Former Yugoslavia and its Islamic Religious Community. New national institutions were reestablished or redefined among Bosniaks to suite the new political reality, and people from SDA played the key role in all of those processes. That gave them the power to appoint the people they saw suitable for leading positions. Constitution of mesihat of IC in Sandzak as part of IC of B&H which was formed in Sarajevo as “sole and united community of Muslims in Bosnia and Herzegovina, of Bosniaks outside their homeland” was just an episode in Bosniak nation building process.

„Ugljanin emerged as a political figure in the early 1990s, when he headed the Party of Democratic Action (SDA) Sandzak board, which was sister-party of Bosnia and Herzegovina’s SDA led by wartime President Alija Izetbegovic. At that time, according to Balkan Investigative Reporting Network report, Ugljanin advocated autonomy for Sandzak, a concept the local population voted in favor of in a referendum in October 1991.”

Charged by the former Yugoslavia authorities with “terrorism, undermining the constitutional order and intent to carry out secession”, Ugljanin was allowed to leave the country. He will not return until September 30th 1996. During his absence from Sandzak, Zukorlic grew in strength and became more then just a religious leader.

The anti-Bosniak state terror of the Milosevic era coincided with an economic boom in Novi Pazar which gave an additional power to, at the time, undisputable leader of Islamic Community in Sandzak - Mufti Zukorlic. According to my interview with one of imams from Sandzak, Novi Pazar and many other towns in that part of Serbia became a center of black market during the embargo that was imposed on Milosevic’s Serbia by Security Council of UN. This further strengthened the position of Mufti Zukorlic who managed to build his influence between new economic elite who were generously supporting all activities and projects of IC making it even stronger and more influential. Some reports suggest that Mufti Zukorlic himself was involved in business activities.

Once Ugljanin came back to Sandzak in September 1996 he found that Zukorlic has, in many ways, filled the political vacuum left by his absence. Some analysts, who spoke under condition of anonymity, told Balkan Insight, as it is reported by Sarajevo based Oslobodenje newsmagazine, that Ugljanin and Zukorlic disagreed over financial issues. Others say the rift arose over the issue of religious property in the region. The others, especially people close Zukorlic, say that he simply refused to be Ugljanin`s marionette and to obey his political instructions.According to ICG report, tensions grew between them at that time over financing the madresa and were expressed through two newspapers, Sandzacke novine controlled by Ugljanin, and Glas Islama controlled by Zukorlic.

Zukorlic's break with Ugljanin was a great opportunity for the newly emerging Bosniak political parties like Rasim Ljajic's Sandzak Democratic Party (SDP) and Party for Sandzak of Fevzija Muric, both former Ugljanin's allies who turned to disagree with him and decided to capitalize on their dispute. From that time Ljajic and Zukorlic became associated to one another. Some would say that Zukorlic was the one who brought Ljajic to political stage and made him politically relevant.

But, what at the beginning used to be a regional conflict will soon draw attention of political forces from Belgrade with their own particular interests and disputes.

According to ICG reporting, Zukorlic accurately read the political situation in Serbia after Milosevic and found common ground with the late Prime Minister Dindic, who embraced him as his main partner in Sandzak.

Bosniak political parties - the SDA in particular - criticized this political engagement as inappropriate for a spiritual leader but it has paid dividends. In 2002 Dindic gave a green light to Zukorlic to establish the first private university in Novi Pazar, and in 2003 the mufti accompanied a Serbian state delegation to the United Arab Emirates. Whenever Serbian politicians visit Novi Pazar, they inevitably meet with Zukorlic, but often avoid Ugljanin and (even- M.J.) Ljajic.

Even from earlier Ugljanin- with his image of Bosniak nationalist- had interesting relation with Serbian nationalist Vojislav Kostunica, which steeled for new alliance to be created. On September 22, 1995 two members of Ugljanin’s party in the Serbian parliament defected to Vojislav Kostunica’s camp and signed a statement of loyalty to the Serbian government, whose survival depended on their votes. After this, the coalition rallied by Ugljanin was given posts in the ministries of infrastructure and education and the post of deputy parliament speaker. This created a benchmark after which the conflict between Zukorlic and Ugljanin will no longer be a regional dispute, but more and more a battle that is fought in Belgrade. Both sides started looking for allies in Belgrade, but with it came a tutorial status and price to be paid. Ugljanin will turn to support New Islamic Community which will include to Belgrade loyal Jusufspahics family of imams advocating no spiritual ties with Sarajevo. The paradox is that he who fought for so long to see closer ties between Bosnia and Sandzak now had to turn to someone who, as seen by many in B&H and Sandzak, is dividing Bosniaks to serve interests of Belgrade.

The stage was set for disagreement to escalate. The regional conflict turned into a new clash in which Bosnian nationalist Ugljanin and Serbian nationalist Kostunica are on one side and more moderated and seemingly pro-European Zukorlic, Ljaic and Dindic and later Boris Tadic on the other side.

There are no signs that two parallel Islamic Communities in Serbia and Sandzak are interested in making any compromises in the near future. It means that this will probably be one “frozen conflict” more, whose solution is postponed to some “better times”. Along with Kosovo status, Bosnian and Herzegovina`s inefficient state that is crippled with ethnical divisions, Balkans is more and more turning into the region of “frozen conflicts”, from political to ethnical and finally religious ones.

But despite all the problems the future of the region looks bright and the driving force which is forcing different parties in number of burning conflicts to make compromises is promise and vision of membership in European Union. So far this new vision of the region has been very useful but it still has to be more emphasized.

http://www.globaliamagazine.com/?id=491