Šta MAGA može naučiti od muslimanskog svijeta?

Muhamed Jusić- Preporod 1278 / 04 •15. FEBRUAR 2025.

Pod sloganom “Make America Gre at Again – MAGA” (Učinimo Ameriku velikom ponovo), predsjednik Donald Trump je osigurao svoj prvi mandat u Bijeloj kući, nakon kojeg je uslijedio poraz od demokrata i njegovo odbijanje da prihvati rezultat i mirnu primopredaju vlasti. I kada se učinilo da su četiri godine Trumpovog mandata tek incident u političkom životu SAD-a, MAGA pokret je prerastao u ozbiljan, ne samo politički nego i ideološki pokret koji ima intencije da oblikuje svijet po svom naumu, daleko od granica Sjedinjenih Američkih Država. Neuspjesi administracije predsjednika Josepha Bidena, kontroverze s njegovom starošću i kasnim provlačenjem iz utrke, kao i koketiranje s radikalnim lijevim i liberalnim idejama i pojedincima iz “woke” pokreta, te u konačnici nedosljednost i neprincipijelnost u slučaju svega što se dešavalo u Gazi, pomogli su da se stekne dojam kako predsjednik Trump, kao i pokret MAGA, imaju široku podršku i mandat od američkog naroda.

MAGA pokret – potpomognut kontroverznim milijarderom i odnedavnim Trumpovoim bliskim saradnikom Elonom Muskom i njegovom platformom X te mrežom donatora, medija i instituta – pokušava izvesti svoje ideje, prije svega, u Evropu. Zato u posljednjim sedmicama vidimo pokušaje Muska da se uplete u izbore u više evropskim država, sada pod sloganom “Make Europe Great Again – MEGA”.

Kako su drugi prestali biti moćni?

Budući da se stiče dojam da dominanta politika onoga što se naziva Zapadni svijet postaje MAGA i MEGA, možda bi bilo korisno podsjetiti kako je drugi dio svijeta – druga civilizacija, pa i njegovi politički projketi – na vlastite nagomilane probleme i nesposobnost da budu lideri globalnih projekata, odgovorio zatvaranjem u sebe, militantizmom, generisanjem domaćih i stranih neprijatelja i sanjanjem o povratku u zlatno doba kroz puko ponavljanje rješenja iz prošlosti koja su “nas nekada napravila velikim”.

Naravno da mislim na iskustvo arapskog, pa i velikog dijela muslimanskog svijeta u kojem su kreatori javnog mnijenja – shvativši da su njihova društva i države izgubili primat u nauci, tehnologiji, ekonomiji i modelu političkog uređenja države i društva, kada su iz svoje prošlosti prestali crpiti inspiraciju za nove vizije bolje budućnosti –  počeli stvarati predstavu o sebi kao poraženom, ugroženom i obespravljenom svijetu za čije probleme su uvijek krivi drugi.

Taj svijet nije htio vidjeti da je izvor njegove snage bio u otvorenosti, vrijednostima pravičnosti, vladavine prava, slobode, tolerancije i inkluzivnosti na kojima su gradili društva koja su, u tom vremenu, bila superiornija od svog okruženja. To ih je činilo moćnim. Njihov utjecaj se širio daleko od granica koje su kontrolisali vojnom silom. Brojni narodi, čak i drugih vjera i civilizacijskih svjetonazora, su osjećali da će bolje prosperirati i čak biti slobodniji pod okriljem muslimanske civilizacije nego pod vladarima koji su iste vjere kao i oni. Naučnici su bježali u Bagdad i Toledo, jer su tamo nalazili slobodu i priliku da se ostvare. Arapski je bio jezik nauke, ne zato što je nametnut vojnom silom nego zato što su naučnici samo preko njega mogli doći do znanja i diseminirati ga.

Nemoć starih rješenja

U vrijeme dok je većina u muslimanskom svijetu bila sigurna u snagu vlasti te civilizacije, kadija Ebu Kasim Said bin Ahmed el-Endalusi el-Kurtubi (1029 1070) u islamskoj Španiji piše knjigu „Tabakat el-Umem“ u kojoj diskutuje o tome zašto su muslimani napredovali, a drugi narodi nazadovali. Naglašava upravo ovu, više puta u historiji potvđenu činjenicu, da se silom, represijom i zatiranjem kritičkog mišljenja ne može ostvariti progres, da se istine i ideje ne mogu sputati i da prosperiraju oni koji imaju hrabrosti prihvatiti ideje progresa na svim poljima, koji se ne plaše natjecati u otvorenom svijetu s drugima, ne s pozicija sile nego superiornosti ideja i znanja. Stoljećima kasnije, jedan od otaca pokušaja reforme i obnove muslimanskog svijeta i njegovog jedinstva i moći Šekib Arslan (1869–1946) piše knjigu „Zašto su muslimani nazadovali, a drugi napredovali“. Od tada Arapi i muslimani nisu napravili baš velik iskorak u povratku na mjesto koje su nekada imali na međunarodnoj sceni, a sve češće su, iz frustracije zbog tog neuspjeha, počeli proizvoditi pokrete i ideje koje pukom silom pokušavaju povratiti predstavu o nekadašnjoj moći.

Prvi znak da se neka civilizacija iscrpila i da nema više ništa ponuditi svijetu jeste trenutak u kojem većina u njoj prihvati da je najbolje vrijeme iza nje i da moraju potezati za starim rješenjima, kako bi odgovorili na nove probleme. Mogla bi ovo biti dobra lekcija Zapadu od muslimanskog svijeta.

Jer iskustva Arapa i muslimana, sa sličnim razumijevanjem uzroka krize i vizija rješenja poput onih koji staju ispod zastava MAGA ili MEGA, su ovaj svijet uvela u još veće probleme i dodatno zakomplikovali stanje u kojem se već stoljećima nalaze.

Dekadenca i (ne)učenje na tuđim greškama

Brojni su primjeri zašto bi ovakav pristup trebao biti temeljno preispitan, a ovaj put ću se osvrnuti samo na nedosljednost i konfuziju u utvrđivanju referentnih godina kada smo bili “veliki” i “moćni”. Kada je bilo to zlatno doba? I u slučaju Amerike, Evrope i muslimanskog svijeta, odgovor na ovo pitanje je pun apsurda. Prvo, teško da iko od zagovornika “make great again” zna i slaže se u tome kada se to zlatno referentno doba desilo. U slučaju Amerike, za neke se vrijeme kada je Amerika bila velika podudara s periodom robovlasništva, rasne segregacije, dok je period poraza nacista i sve ono što je uslijedilo nakon toga, period dekadence i uspon snaga i vrijednosti koje krive za propast Amerike.

I u Evropi je isto. Za brojne ekstremno radikalne političke opcije, koje se ovih dana mobiliziraju ispod slogana MEGA, Evropa koja je u određenim periodima izrodila vjersku netoleranciju, međukršćanska istrebljenja, križarske ratove, kolonijalnu dominaciju, fašizam i komunizam, je Evropa dubokih korijena koju valja obnoviti. Agresivni suverenizam koji je doveo do dva svjetska rata za njih je zlatno doba. Period ekonomskog blagostanja i mira koji pamte njihovi glasači je rezultat projekata koje oni žele uništiti jer ih optužuju da su uzrok propasti.

Ni kod muslimanskih radikalnih konzervativaca, koji sanjaju o povratku muslimanske moći, konfuzija nije ništa manja. Zagovornici utopijske islamske države, koja ima od Boga objavljena rješenja za sve probleme, ne slažu se kada se ona ostvarila. Većina će ih reći da je to period poslanstva, ali da su tada muslimani vođeni Poslanikom, a. s., i sa mom Objavom, te se ne može smatrati mogućim za obnovu, osim na nivou vrijednosti, što nije sporno. Sve nakon toga je, za neke od njih, problematično: od perioda četverice halifa, kada povijest bilježi prve unutarmuslimanske sukobe i podjele koje traju i danas, do perioda Emevija koje optužuju za oponašanja drugih kultura i uvođenje dinastijske vlasti. Iako se većina onih koji bi obnavljali muslimansku slavu iz prošlosti referira na vrijeme velikih muslimanskih osvajanja Emevijske i Abasijske države, oni istovremeno jasno naglašavaju da je to period dekadence jer su tada u muslimansku misao uvedene antičke, istočnjačke i one ideje koje su je iskvarile. Skoro sve što je produkt islamske Španije, od njene vjerske i političke misli do umjetnosti, nauke i kulture, sporno je i “neislamsko”, ali se oni koji podržavaju ove tvrdnje rado referiraju na “moć muslimana” koji su tamo vladali.

Ova ideološka sljepoća je, ne samo muslimanski svijet dovodila do toga da se, iz želje za vraćanjem korijenima, rješenjima i “vrijednostima” zbog kojih smo nekad bili veliki i moćni, ponavlja ju greške iz prošlosti. Zato bi bilo dobro da zagovornici “make great again” pokreta nauče ne što iz grešaka drugih, kako ih ne bi učili na svojoj koži.

Wokeness – politike identiteta i kulturološki ratovi današnjice

Piše: Muhamed Jusić (Takvim 2024)

Posljednjih godina pojam “woke” ili “wokeness” ili “woke kultura” (budan, budnost ili kultura budnosti) postao je sve prisutniji, prije svega u javnom prostoru Sjedinjenih Američkih Država, odakle se počeo presipati u javne prostore širom svijeta. Neke od tema koje su povezane s ovim trendom se sve češće aktueliziraju i u Bosni i Hercegovini, naročito nakon žustrih javnih polemika oko organizacije različitih javnih skupova u glavnom gradu, a koji se svojim sadržajem i načinom na koji su predstavljeni u javnosti mogu povezati s ovom ideologijom i pokretom. Međutim, očito je da u javnom prostoru nedostaje čak i osnovna i sistematska analiza ili barem pregled ovog fenomena.

I dok u konceptu koji se odnosi na povećanu svijest o društvenim problemima – posebno onima koji se odnose na identitet, rasu, spol i društvenu pravdu – jedni vide društveni progres, drugi vide nasrtaj na tradicionalne vrijednosti i trend koji umjesto da donosi više prava, sloboda i jednakosti, zbog svoje isključivosti pa i agresivnosti, osnažuje radikalno desne ideologije i na specifičan način predstavlja prijetnju individualnim i kolektivnim slobodama.

Ali, krenimo redom. Očito će u našem javnom prostoru zaživjeti još jedna tuđica koju ćemo morati prije svega definisati, a onda i vidjeti šta ona sa sobom nosi, kao i kakav utjecaj će ideje, ideologija, ali i pokret koji se oko njih formirao, imati na naše društvo.

Definicije “woke” ili “wokeness” se razlikuju u zavisnosti izvora u kojima se pokuša naći odgovor.

Konzervativci i desničari ga koriste kao uvredljiv i pežorativan naziv za zagovornike “progresivnih vrijednosti”, dok liberali u njemu vide pokret koji je simbol budnosti na sve globalne nepravde te kršenja individualnih i kolektivnih prava ranjivih skupina.

Sa sigurnošću se može utvrditi da je koncept prvobitno osmišljen u krugovima progresivnih Afroamerikanaca i da je korišten unutar pokreta za rasnu ravnopravnost od početka do sredine 1900-ih. Biti politički “woke” ili biti budan u to vrijeme, unutar crnačke zajednice u Americi, značilo je biti informisan, obrazovan i svjestan društvenih nepravdi i rasnih nejednakosti. Barem tako stoji u Merriam-Webster rječniku, uz napomenu da riječ i dalje dobija nova značenja i da treba nastaviti pratiti razvoj ovog koncepta[1].

Uz pojam se spominje i to kako je njegovo najranije korištenje pronađeno u historijskim arhivima i tekstu protestne pjesme “Scottsboro Boys” koju je otpjevao poznati pjevač bluza i američkog folka Lead Belly. U ovoj pjesmi termin označava svijest i budnost na rasno nasilje protiv crnaca u Americi.

U ovom rječniku “woke” se danas definiše kao “svijest i aktivna pažnja prema bitnim činjenicama i pitanjima (naročito pitanjima rasne i socijalne pravde)” i zavedena je kao riječ iz američkog slenga[2].

Iako se još tada pojavila u afričko-američkom engleskom, masovnije se počela koristiti tek početkom 2014. kao dio pokreta “Black Lives Matter” koji je dobio na snazi nakon policijskog ubistva Afroamerikanca Michaela Browna u Fergusonu[3]. Slogan “stay woke” je tih dana dobio na popularnosti i aktivisti pokreta su ga koristili približno izvornom značenju s početka dvadesetog stoljeća tj. u značenju budnosti na nasilje i brutalnost policije prema ljudima drugačije boje kože u odnosu na bijelu.

Međutim, u godinama nakon ubistva Michaela Browna i popularizacije pojma “woke” kroz pokret “Black Lives Matter”, ovaj termin je evoluirao u riječ koja je postala sinonim za ukupnu ljevičarsku političku ideologiju, fokusiranu na društvenu pravdu i kritičku teoriju rase, a danas se kreće ka tome da postane naziv za radikalnu ideologiju ukupne ljevice i progresivne struje.

Činjenica je da je korištenje, pa i manipulacija konceptom “woke”, u slučaju SAD-a podjednako dvopartijska. Koristi ga ljevica kao sinonim za političku progresivnu ideologiju, ali i desnica da ocrni ljevičarsku kulturu i političku agendu. Slično je i u drugim zemljama gdje je ovaj pokret ojačao, pa je za očekivati da će se i u Bosni i Hercegovini odvijati slična polarizacija i instrumentalizacija koncepta.

Konzervativni odgovor

U Sjedinjenim Američkim Državama, gdje “woke” pokret ima korijene, sukob ovih ideja s oponentima prerasta u pravi kulturni rat koji se sve više širi svijetom. Otpor tzv. “wokenessu” je postao centralna tema političke debate, a naročito republikanskog političkog narativa. To se najbolje vidjelo početkom predstojeće 2024. predsjedničke kampanje.

Iako je početkom unutarstranačkih izbora za republikanskog kandidata bivši predsjednik i prvi koji je obznanio svoju ponovnu kanidaturu, Donald Trump, kritikovao svog tada glavnog oponenta, guvernera Floride Ron DeSantisa, zbog pretjerananog korištenja pojma “woke” i prenaglašenog suprotstavljanja ovom fenomenu, i sam je vodio kampanju ratnika protiv “woke kulture”. Ne treba zaboraviti da je još 2016. svoju kampanju predstavljao kao križarski pohod protiv “političke korektnosti” i sličnih koncepata.

Među demokratama i liberalima vlada konsenzus da je hajka oko suprotstavljanja  “wokenessu” izmišljeni problem koji generire desnica kako bi agitirala za svoj kulturološki rat te za njih “wokeness” nije ništa drugo do sinonim za rasnu i rodnu jednakost i ravnopravnost.

Međutim, sve više autora s lijevog spektra – i onih koji se predstavljaju kao nepristrasni istraživači i posmatrači – sve otvorenije govore o tome da je ljevica možda u krivu i da uistinu postoji problem koji se u ostrašćenom ideološkom sukobu previđa i zanemaruje. Tako će istraživačica kulturnih studija sa Cato Instituta, dr. Cathy Young, utvrditi da ovaj “problem postoji i kako je on štetan po demokrate, ali i po kulturu uopće”[4]. Naravno da argumenti i razlozi zbog kojih desničari i ljevičari kritikuju “woke” pokret nisu nepristrasni (ili neutralni) kao ni njihovi motivi. Samim tim ni njihove definicije pojave nisu iste.

Oni koji se suprotstavljaju “wokeness” pokretu ili ideologiji s oba spektra imaju problem kada trebaju da definišu sam termin i tačno odrede šta je to u njegovoj manifestaciji sporno. Mnogi s desnog spektra koriste ovu riječ kako bi označili dugu listu pojava koje ne vole, uključujući nepodržavanje Trumpa ili vjerovanje da je napad na Capitol Hill 6. januara bio napad na američku demokratiju, što je s pozicije desne ideologije, naročito one s pozicije bliske centru, itekako sporno.

S druge strane termin potekao iz progresivnih antirasističkih aktivističkih krugova, za njih se počeo odnositi na jasan set ideja i stavova, među kojima su i svjetonazor prema kojem su moderna liberalna društva prožeta ugnjetavanjem na osnovu rase, pola, seksualnih preferencija, invaliditeta, izgleda tijela i drugih identiteta. Oni tvrde da nam je potrebna revolucija socijalne pravde kako bismo razgradili ove opresije, odnosno da je potrebna revolucija za društvenu pravdu koja će rasformirati sve ove oblike opresije te da se međuljudski i društveni odnosi moraju stalno provjeravati kako bi se detektovale pristrasnosti i nejednakosti.

Polazeći od ovih premisa, Young tvrdi kako je malo onih koji će negirati da su posljedice historijskih nejednakosti – a to su prema njoj, rasizam, seksizam i homofobija – još uvijek prisutne u američkom društvu, kao što je malo onih koji će negirati da su kretanja ka jednakosti obično izazivala reakcionistički odgovor. Istovremeno, ona tvrdi da “woke” aktivisti “vrijedne ideje dovode do apsurdnih ekstrema”. Ona navodi nekoliko primjera stavova koje u javnom diskursu zastupa “woke” pokret, a koji su prema njoj dokaz ove ekstremne apsurdnosti. Tako navodi insistiranje npr. na tome da su svi bijeli Amerikanci u nekoj formi krivi za rasizam, makar i samo kroz uživanje u “bjelačkim privilegijama” (white privilege) ili tvrdnje da je muško seksualno i romantično interesovanje za žene inherentno toksično, da sve tvrdnje o transrodnom identitetu moraju biti prihvaćene i vrednovane, čak i ako to znači smještanje osoba s netaknutom muškom anatomijom u ženska skloništa ili zatvore. 

I ne samo to. S obzirom da je jedan od temeljnih postulata “woke” progresivizma onaj prema kojem jezik i kultura izražavanja igraju ključnu ulogu u održavanju opresivnih stavova, ne čudi da za njih nadzor (policiziranje) jezika i kulture nije “bug”, greška u sistemu ili programskom jeziku, nego budućnost koju vrijedi graditi i razvijati.

Iako prema mišljenju profesorice Young “wokeness” nije “rasprostranjena kuga” kako je desničari prikazuju, ipak ona smatra da postoje ozbiljni razlozi za brigu i to ilustrira primjerima iz američkog društva, kakve su npr. lekcije u državnim školama u kojima se od učenika traži da “mapiraju” sve svoje identitete i da ih klasificiraju kao one koji “imaju moć“ ili su “marginalizirani”. Takav je i primjer predloženog kurikuluma, u nekim progresivnim državama i gradovima, kojim se uvodi ideologija “društvene pravde” u većinu drugih nastavnih predmeta, pa čak i u matematiku i prirodne nauke, a prema kojima se od učenika traži da razmisle o tome kako “bijelost” (ili pripadnost bijeloj rasi) ili “moć” (koja proizlazi iz nekog od identiteta) operira u matematici. Ili famozni program “Raznolikost, jednakost i inkluzija” na radnom mjestu koji se nameće u kompanijama, a za koji sve veći broj njih priznaje da više promoviše polarizaciju, ogorčenost i osjećaj krivice nego li razumijevanje. Drugi zabrinjavajući trendovi uključuju osudu pojačanog prisustva policije kao “rasističkog” i “fašističkog”, iako sva istraživanja javnosti pokazuju da manjinske zajednice u velikoj većini žele više, ali kvalitetnije policijsko djelovanje i prisustvo u svojim zajednicama.

Na kraju profesorica Young zaključuje da, iako životna (bread‐​and‐​butter) pitanja, doslovno pitanja o onome od čega se živi, više zanimaju Amerikance, postoje dokazi da ono u šta se “woke” pokret pretvara ljude sve više gura u okrilje desnice. Možda najbolji dokaz tome je okretanje sve većeg broja, čak i građana države New York, republikanskoj stranci ili posljednja istraživanja koja ukazuju na jačanje konzervativnih stavova među mladim ljudima. Ona svoju kolumnu objavljenu i na stranici Cato Instituta završava opservacijom da “ako liberali i progresivci nastave odbijati da govore o ovim pretjerivanjima i nastave ih odbacivati kao mitove, to će samo ojačati desničarski anti-woke napad”[5].

“Cancel kultura”

Jedan od primjera radikalizacije, pa i banalizacije, stavova “woke” pokreta koji kritičari navode kada upozoravaju na isključivost, netoleraciju i nespremnost na debatu i dijalog dijela radikalnih ljevičara jeste nekontrolisanost i razuzdanost tzv. “cancel kulture”.

“Cancel kultura” je poznata i kao kultura odstranjivanja ili otkazivanja. Pojam se koristi za opisivanje pojave kada osoba, skupina ili društvena zajednica izbacuje ili “odstranjuje” pojedine osobe s društvenih mreža ili, u stvarnom životu, iz društvenih, kulturnih, obrazovnih ustanova te javnih institucija ili preduzeća. Kultura otkazivanja je fraza ustaljena u popularnoj zapadnoj kulturi od 2017. godine kada su postupci ili izjave poznatih osoba uzrokovali “ogorčenje javnosti” što je u konačnici dovodilo do toga da su “odstranjene” ili su postale persona non grata u javnom životu. Ova pojava je bila prisutna i ranije, ali ne u ovim razmjerama i ne pod jedinstvenim imenom.

Međutim, dometi “cancel kulture” se nisu zaustavili na odstranjivanju iz javnog prostora pojedinaca kojima je zbog njihovih nedjela, a kasnije i “retrogradnih”, “rasističkih”, “fašističkih”, “anti-woke” ili kakvih sve ne stavova uskraćeno pravo javnosti ili bilo kakve diskusije pa i polemike. Naprotiv, “cancel kultura” u SAD-u, ali i širom svijeta poseže za ponovnim pisanjem historije i umjetnosti. Dugi su spiskovi knjiga, filmova, pjesama od onih najozbiljnijih do onih dječijih, koji su zabranjeni u obrazovnim sistemima nekih progresivnih država i na čijim poništenju u javnom prostoru se intenzivno radi. Većina crtanih filmova koje smo gledali u svom djetinjstvu bi danas bila, po mjeri ovih novih liberala, zabranjena zbog promocije nasilja (Tom i Džeri), seksizma, toksične muškosti (Mornar Popaj). Ali na listama su i klasici svjetske kniževnosti, lektire, popularne pjesme...

Da ima razloga za zabinutost ukazuje i vijest koju je nedavno objavio BBC a prema kojoj su nekih 150 pisaca, akademika i aktivista – uključujući autore koji se smatraju simbolima progresivnog, feminističkog i liberalnog pokreta kao što su J. K. Rowling, Salman Rushdie i Margaret Atwood – potpisali otvoreno pismo, osudivši kulturu otkazivanja i “ograničavanje rasprave”. Potpisnici pisma priznali su da društvene mreže imaju izvjesnu snagu kad treba da se dođe do pozitivnih promjena, ali su istakli i rizik od prihvatanja kulture otkazivanja po cijenu otvorene rasprave.

U pismu se kaže da porast “javnog sramoćenja i izopštavanja” i “zaslijepljena moralna isključivost” nisu korisni po pravičnost ili diskusiju. “Slobodna razmjena informacija i ideja, žila kucavica liberalnog društva, svakodnevno se sve više sužava”, rečeno je u pismu.

“Već plaćamo cijenu manjom spremnošću na rizik među piscima, umjetnicima i novinarima koji se plaše za svoju finansijsku sigurnost ukoliko odstupe od konsenzusa ili čak ne pokažu dovoljnu revnost u slaganju.”

I dok “cancel kultura” može imati dobre strane u smislu slanja jasne osude javnosti prema pojedincima za koje se dokaže da su se ogriješili o zakon i principe ljudskosti – kao što bi bili osuda i javni bojkot ratnih zločinaca, promotora mržnje, apologeta zla ili dokazanih seksualnih prijestupnika među javnim osobama – ovaj fenomen, s obzirom da je postao spontan i razuzdan, prijeti da uvede novi oblik cenzure i isključivanja i to ne samo pojedinaca nego ideja i stavova koji se u ovom trenutku od nedefinisane i nereferentne mase okarakterišu kao nepodobni i neprihvatljivi. Sterilizacija historije, obrazovnih sistema, kulture, odnosno javnog prostora samo će sakriti više izazova nego ih otvoriti za javnu debatu. Uz to, netolerancija, isljučivost te nametanje normi i vrijednosti silom ili osudom većine će samo izroditi drugu, možda radikalno desnu ili ko zna koju tiraniju druge većine.

Treba imati na umu i to da je refleks ljevičarske ideologije na strani manjine, i to vuku još od svojih marksističkih korijena. Ali kritičari s pravom naglašavaju da u stvarnom svijetu, ne onom ideološki iskontruisanom, i većina može biti obespravljena, kao što može i ne mora biti u pravu, isto kao što ne mora nužno biti u poziciji moći. Iako je evidentno da su manjine najčešće obespravljene, odgovor ne može biti u tiraniji manjine nad većinom ili isključivanju i zabrani polemike o bilo kojim pitanjima, pa i onim vrijednosnim. Nekontrolisano posezanje za “cancel kulturom” prijeti da stvori jednu novu većinu koja će biti podjednako netolerantna prema neistomišljenicima i onima za koje stav većine, ili barem onih koji upravljaju javnim prostorom, utvrdi da su neprihvatljivi kao i njihovi stavovi. Teško da se takav razvoj događaja može nazvati progresom, a kamoli istinskom liberalnom vrijednošću.

Skretanje pažnje

Istovremeno, Marko Kostanić se na regionalnom portalu Bilten[6] osvrće na studiju historičara Garyja Gerstlea “The Rise and Fall of the Neoliberal Order: America and the World in the Free Market Era” (Uspon i pad neoliberalnog poretka: Amerika i svijet u eri slobodnog tržišta) koja je vrijedna pažnje jer na čitavu dilemu i kulturni sukob baca drugačije svjetlo. Tako on primjećuje kako se na ljevici ovaj tip savremenih ideoloških sukoba često odbacuje kao puka dimna zavjesa kojom desnica skreće pažnju s ekonomskih pitanja i klasne nejednakosti, onog kruha i putera o kojem govori i Young. Takav pristup, iako u sebi sadrži zrnce istine, pati, prema njemu, od dva problema. Prvi se tiče upitne hijerarhizacije političkih pitanja: zašto bi klasna nejednakost bila važnija od rodne ili etničke? A drugi je, možda nama zanimljiviji, vezan uz nedostatak uvjerljivijeg objašnjenja od “dimne zavjese” i “skretanja problema” – to jest od puke manipulacije. On tvrdi da se ustvari radi o prilagodbi globalnim ekonomskim trendovima.

Gerstle nudi prikladnu ulaznu tačku koja ne iscrpljuje objašnjenja nastanka i dinamike kulturnih ratova, ali nudi kvalitetan kompas za kretanje po tom delikatnom terenu. Njegova perspektiva nije sasvim nova, ali je vrlo jasna i politički operativna. Gerstle, naime kako to interpretira Kostanić, tvrdi da su se obje strane u kulturnim ratovima – konzervativci i lijevi liberali – zapravo ideološki prilagodile ekonomskim promjenama koje je sa sobom donio neoliberalizam.

Konzervativci, koje Gerstle naziva neoviktorijancima, su odgovor na neizvjesnost i rizike slobodnog tržišta pronašli u tradicionalnim porodičnim strukturama i patrijarhalnim vrijednostima koje u određenoj mjeri zamjenjuju iščezavajuću državu blagostanja. Te su ideološke pozicije, naravno, postojale i prije, ali u ovom specifičnom političko-ekonomskom kontekstu i trenutku zadobivaju i specifičnu funkciju i političku oštricu. S druge strane, njihovi protivnici, koje Gerstle naziva kosmopolitima, novonastalim okolnostima su se prilagodili veličanjem individualnih prava, hibridnih identiteta i slobodnog izbora na svim nivoima[7]. I te su orijentacije postojale i prije, ali u kontekstu afirmacije slobodnog tržišta, individualnog izbora i investitorske autonomije zadobivaju sasvim drukčiji politički značaj. Ono što garantuje ustrajnost kulturnih ratova i polarizaciju društva na tom tragu jest činjenica da su se obje strane na različite načine prilagodile ekonomskim promjenama i tako ekonomska pitanja izgnala iz političke sfere. Ali, politika se ne može izgnati iz ljudi kao ni ekonomski interesi koji su presudno počeli utjecati na nju te dominirati ukupnim društvenim odnosima.

Slični stavovi su se čuli i ranije, odnosno brojni su autori su ukazivali i ukazuju na moguće zamke koje se kriju iza forsiranja politika identiteta i kulturoloških ratova, bilo globalno ili u pojedinačnim društvima.

Oni, kada kritikuju nametanje “politika identiteta”, prije svega misle na pojam koji opisuje politički pristup u kojem ljudi određene religije, rase, socijalne pripadnosti, klase, seksualnosti ili drugog identifikujućeg faktora čine isključivi društveno-politički savez, udaljavajući se od široko zasnovane koalicione politike da bi podržali i slijedili političke pokrete koji dijele sa njima određeni identifikacioni kvalitet. Koncept je prvi put uveo Combahee River Collective 1977. tvrdeći da je njegov cilj “podržati i usredsrediti brige, programe i projekte određenih grupa, u skladu sa određenim društvenim i političkim promjenama”.[8]

Kritičari tvrde da grupe zasnovane na određenom zajedničkom identitetu (npr. rasa ili rodni identitet) mogu preusmjeriti energiju i pažnju s temeljnijih pitanja, slično strategiji zavadi pa vladaj. Američki novinar, autor i komentator Christopher Lynn Hedges kritikovao je politiku identiteta kao jednog od faktora koji čine oblik “korporativnog kapitalizma” koji se samo maskira kao politička platforma i za koji vjeruje da “nikada neće zaustaviti rastuću socijalnu nejednakost, nekontrolisani militarizam, urušavanje građanskih sloboda i svemoć organa bezbjednosti i nadzora” [9]. Sociolog sa Bostonskog koledža Charles Derber tvrdi da je čak i američka ljevica “uglavnom stranka identiteta i politike” i da “ne nudi široku kritiku političke ekonomije kapitalizma”. Fokusira se na reforme prava crnaca i žena i drugih marginaliziranih skupina. Ali ne nudi kontekstualnu analizu ili kritiku kapitalizma[10].

I on kao i brojni drugi autori smatraju da su ti usitnjeni i izolovani pokreti identiteta i prije apsurdizacije ovih stavova od pokreta “woke”, a koji prožimaju ljevicu, omogućili ponovni rast krajnje desnice. Sami su pristali da igraju na njihovom terenu i da banalizacijom svojih stavova daju prostor ne samo desnici nego i radikalnoj desnici i jačanju njihove inačice iskarikiranih stavova (kakvi su pokreti okupljeni oko teorija zavjere, vjerskog fanatizma, QAnon pokreta, ravnozemljaških ideologija, nasilnih ekstremnih suverenista, doomsday prepare-a i sl.).

U konačnici, možda je manje bitno da li je radikalizacija i apsurdizacija ljevičarskih stavova dovela do jačanja desnice i ko je prvi počeo, koliko je bitno primijetiti da po pravilu jedan ekstremizam hrani drugi i da isključivo netoleratni, na dijalog i otvorenu raspravu o svim svjetonazorima i “vrijednostima” nespremni pokreti i ideologije polariziraju društva i čine suprotno od onoga što tvrde da je njihov cilj.

Teško je naći objašnjenje izvan ovih ideološki polariziranih okvira zašto se ne tretiraju recimo jednako antisemitizam i islamofobija (antimuslimanska mržnja) ili zašto se toleriše spaljivanje muslimanske svete knjige, ali ne i simbola nekih rodnih ideologija, zašto bi svaki književnik ili autor bez obzira na svoju popularnost bio predmetom “cancel kulture” ako bi negirao Holokaust ili genocid ali to nije slučaj i s Peterom Handkeom koji je dobio Nobelovu nagradu, zašto kršenja prava muslimanki s hidžabom na radnom mjestu nikada nisu predmet interesovanja feminističkog pokreta i sl. Sve te nedosljednosti generišu dodatnu frustraciju i samo jačaju polarizaciju društva.

Instrumetalizacija kulturnih ratova

U multipolarnom, pa i policetričnom, svijetu koji se ratom u Ukrajini i nasilu pokušava stvoriti, ima još jedna pažnje vrijedna opservacija koja se tiče kulturnih ratova. Naime, polarizacija društava se pokazala kao vrlo efikasna metoda slabljenja država, pa čak i onih demokratskih sa slobodnim izbornim procesom. Ne treba zanemariti ni manipulativni potencijal ovog fenomena koji se koristi kao novi oblik hibridnog rata. Podsticana polarizacija jednog društva može dovesti ne samo do jačanja podjele unutar njega nego i do jačanja ideologija, društvenih pokreta i partija koji mogu predstavljati ozbiljnu prijetnju ne samo društvenoj koheziji, slobodama, stabilnosti, nego i demokratskim institucijama. Polarizirana društva na vlast dovode ekstremne političke opcije koje jačaju reaktivne sile i nerijetko posežu – bez obzira na politički spektar iz kojeg dolaze – za nedemokratskim metodama nametanja vlastitog svjetonazora, pa čak i izmjena pravila igre, kroz institucije države i sudstva kako bi osigurali dominaciju “vlastitih vrijednosti” a time i ostanak na vlasti.

Bosanski kontekst

U Bosni i Hercegovini, u javnoj i političkoj sferi, dominira nacionalna/istička polarizacija, pa se možda samo na prvu ne primjećuju linije razdvajanja po rascjepima kulturnog rata koji se vodi u Evropi i svijetu. Ali to je samo na prvi pogled, jer i entnonacionalistička polarizacija ipak počiva na identitetskim politikama. Samo zato što je na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni evidentna atrofija političkog profiliranja do mjere da je skoro nemoguće utvrditi koje su to “lijeve” ili “desne” političke snage, ne znači da u bosanskohercegovačkom društvu ne tinja kulturni rat i da ideje i trendovi poput “woke” i “anti-woke” nisu evidentni iako se kao i mnogo šta drugo u društvenim tokovima odvija stihijski bez ozbiljne analize ili čak ozbiljne javne debate.

Ovi procesi, kao i javna debata o njima, se tek postepeno otvaraju, najčešće nakon organizacije javnih događaja koji se mogu povezati sa stavovima “woke” pokreta, ali je izvjesno da će i bosanskohercegovačko društvo morati dati odgovor na ove izazove te bi bilo dobro za početak razumjeti procese i pojave, a onda možda i nešto naučiti iz iskustva drugih.

Muhamed Jusić

---

[1] Merriam-Webster Dictionary, dostupan na linku https://www.merriam-webster.com/words-at-play/woke-meaning-origin  (Pristupljeno 24. 1. 2023)

[2] Ibid.

[3] German Lopez, “What were the 2014 Ferguson protests about?”, Vox, 27.1.2016. https://www.vox.com/2015/5/31/17937764/ferguson-missouri-protests-2014-michael-brown-police-shooting (Pristupljeno 24.01.2023)

[4] Young, Cathy, “The Pushback against ‘Wokeness’ Is Legitimate”, Newsday, 8.7.2023.

[5] Ibid.

[6] Kostanić, Marko „Sjeme kulturnih ratova“, Bilten, 05.07.2022. https://www.bilten.org/?p=42466 (Pristupljeno 03.05.2023)

[7] Gerstle, Gary „The Rise and Fall of the Neoliberal Order”, Oxford University Press, 2022.

[8] Smith, Barbara, (ur.) (1983). Home Girls: A Black Feminist Anthology. New York, NY: Kitchen Table: Women of Color Press. str. xxxi—xxxii. ISBN 0-913175-02-1.

[9] Hedges, Chris (5. 2. 2018). “The Bankruptcy of the American Left”. Truthdig. Arhivirano iz originala na datum 9. 2. 2018. (Pristupljeno 9. 2. 2018)

[10] Vidi: “Capitalism: Should You Buy it?- An Invitation to Political Economy”, Charles Derber i Yale R. Magrass, Routledge, New York, 2014.

Trumpova odluka o Jerusalemu i prizivanje apokalipse

Autor: Muhamed Jusić

Odluka predsjednika Donalda Trumpa da SAD prizna Jerusalem kao glavni grad Izraela i da u njega premjesti ambasadu iz Tel Aviva izazvala je osudu ne samo većinski muslimanskih zemalja nego i većine članica UN, svjetske akademske i medijske javnosti. Za ovaj potez predsjednik nema podršku niti većine u svojoj administraciji. Tako je nakon što je Trump donio kontraverznu odluku The New York Times je proveo anketu među bivšim američkim ambasadorima u Izraelu koji su imenovani u vrijeme republikanskih i demokratskih predsjednika. Devet od njih jedanaest se nije složilo s Trumpovim potezom.

Još bitnije, takvu podršku, prema pisanju svjetskih medija, nema ni među američkim Jevrejima niti Izraelcima, zagovornicima ideje dvije države - Izraela i Palestine koje žive u miru. Prema pisanju Radio DW Liberalno-cionistička lobistička organizacija „J Street” je 2014. provela jedno ispitivanje među američkim Jevrejima na temu izraelsko-palestinskih odnosa. Ispitivanje je pokazalo da 80 posto Jevreja u SAD podržava rješenje na principu dvije suverene države. 72 posto podržava Istočni Jerusalem kao glavni grad nezavisne Palestine. Rezultati ispitivanja konzervativno-cionističke organizacije „American Jewish Committee” provedene ove godine odaju sličnu sliku: svega 16 posto ispitanih podržava premještanje američke ambasade u Jerusalem, 44 posto to odbacuje, a 36 posto smatra da s tim činom treba pričekati dok se ne stvore mirovni uvjeti. „Unija za reformirano židovstvo”, najveća jevrejska svjetska organizacija na svijetu, izdala je na dan kada je Donald Trump obznanio svoju odluku o priznavanju Jerusalema saopštenje u kojem se govori o „vremenski loše odabranom” koraku koji će „potkopati mirovni proces” i „pooštriti sukob”. Istovremeno, preko stotinu jevrejskih učenjaka u Americi je potpisalo peticiju kojom se ovakva odluka osuđuje.

Zato je legitimno upitati se zašto je predsjednik Trump donio jednu ovakvu odluku i zašto baš sada.

Teško je naći racionalan odgovor na ovo pitanje. Tačno je da činjenice, argumenti, logična objašnjenja i sl. nisu baš nešto čime se gospodin Trump rukovodi u svom procesu donošenja odluka. Ipak, on je morao imati neki razlog zbog čega je baš sada donio ovakvu odluku. Ako ne sama odluka, onda vrijeme u kojem je obznanjena bi vrlo lahko moglo biti povezano sa činjenicom da predsjednik veoma brzo gubi podršku ne samo u cjelokupnoj američkoj javnosti nego i svojoj bazi. Mnogo toga što je kao kandidat za predsjednika obećao Trump je pokušao realizovati, ali do sada nije bio baš uspješan. Njegova najava zabrane ulaska muslimanima u zemlju, koja  se pretvorila u zabranu ulaska izbjeglicama iz većinski muslimanskih zemalja se još uvijek povlači po sudovima. Zida sa Meksikom nema ni na mapi, a kamoli priče o tome da će Meksiko platiti taj zid. Od te priče je i sam predsjednik odustao tokom prve posjete Meksiku. I sa Kinom je okrenuo priču tokom posjete do te mjere da ga nisu mogli prepoznati. Famozni sistem zdravstvene zaštite tzv. Obamacare još nije zamijenjen. Predsjednik Trump je više puta na njega jurišao, ali je svaki put ostajao kratkih rukava kao i oko dosadašnjih pokušaja reforme poreskog sistema, što je, također, bilo jedno od velikih predizbornih obećanja. O novom početku u odnosima sa Rusijom da i ne govorimo. Ustvari, Trump i sve uži krug ljudi koji je ostao uz njega bi najradije da se Rusija nikako i ne spominje. Jer nezavisna istraga koja se vodi o vezama Trumpove kampanje sa ruskim zvaničnicima i njihovom uplitanju u rezultate izbora bi mogla dovesti i do samog opoziva predsjednika. Naravno teško, jer je to komplikovan politički proces, ali se o njemu ipak sve češće u američkim medijima govorka.

Uglavnom, populizmu sklonom Trumpu nije ostalo puno obećanja koja bi mogao ispuniti i dodvoriti se svojoj bazi, a da mu već u prvom koraku njegova odluka ne bude osporena. Pored toga, u oktobru 1995. godine američki Kongres usvojio je velikom većinom glasova zakon koji kaže da se američka ambasada u Izraelu treba nalaziti u Jerusalemu, priznajući tako taj grad kao glavni grad. I raniji predsjednici su obećavali da će ambasadu premjestiti u Jerusalem. Ovo je za Trumpa, čini se, bio lahak zalogaj kojim bi dokazao da je predsjednik koji izvršava ono što obećava. Cijena takve odluke njemu nije bila bitna. To što će to dodatno destabilizovati ionako razrušen Bliski istok, što će ubiti svaku nadu za trajno mirovno rješenje u Palestini, što će ojačati radikalne elemente na obje strane i ilegalne useljenike koje podržava trenutna vlada u Izraelu i one na arapskoj strani koji će na gnjevu i osjećaju nepravde mobilizirati nove bombaše-samoubice, Trumpu, čini se, nije bitno.

Ima i onih koji misle da je Trump ovakvim potezom ustvari htio ubrzati mirovni proces tako što će izvršiti pritisak na Palestince i sa stola skinuti jedno od najtežih pitanja oko kojeg su i propadali raniji pokušaji postizanja dogovora. Ovo je teško shvatiti jer smo sada bliže tome da se Palestinci povuku iz mirovnog procesa i da više ne prihvaćaju SAD kao nepristranog posrednika. Ako je to politička taktika i to bi se moglo razumjeti.

Međutim, tu je i drugi razlog za donošenje jedne ovakve odluke koji se spominje, a koji ima veze ponovo sa udovoljavanjem izbornoj bazi, tj. onoj koja ga je i dovela u Bijelu kuću. Oni koji pokušavaju proniknuti u „političku filozofiju“ koja je Trumpa dovela na vlast tvrde da je on to uradio da bi se dodvorio svojoj bazi koju najvećim dijelom čine „novorođeni“ evangelisti.

Sličica Želim Print

Na ovu ideološku pozadinu Trumpove odluke sve češće pažnju skreću brojni analitičari nove američke politike prema Bliskom istoku. Tako pišući za portal Radio DW Armin Langer, autor knjige „Jedan Židov u Neukölnu”, koji je studirao židovsku filozofiju u Budimpešti, Jerusalemu i Potsdamu, o ovom nerijetko zapostavljenom aspektu Trumpove politike kaže:

„Trump ne djeluje u ime većine Židova u SAD-u nego ispunjava obećanje dato svojoj publici, evangelistima, kršćanskim fundamentalistima, jednoj vrlo utjecajnoj grupi u SAD-u.  Oni također, za razliku od ostalih kršćana, kako rimokatolika tako i pravoslavaca,  podržavaju premještanje glavnog grada Izraela u Jerusalem. Unatoč razlikama u strujanjima različitih protestantskih fundamentalističkih grupacija u SAD-u, svima njima je naime jedno zajedničko: oni u „Svetoj zemlji” Izraelu/Palestini priželjkuju nastup haosa kao preduvjet za bitku Sudnjeg dana oko Jerusalema“.

Zanimljivo je da i najveća cionistička organizacija, dakle, oni koji se zalažu za povratak Židova u Izrael, ima kršćanski predznak. „Ujedinjeni kršćani za Izrael” s više od dva miliona članova svojim donacijama pomažu projekte koji uljepšavaju sliku Izraela i to sve s ciljem da se što više Židova vrati u svoju povijesnu domovinu. Prema vjeroučenju evangelista svi Židovi se moraju okupiti u Izraelu kako bi se mogao pojaviti Spasitelj, Mesija. I kada se to dogodi svi će se Židovi preobratiti na kršćanstvo. Vjeroučenje koje se u svojoj biti može tumačiti kao izrazito antisemitsko, jer na kraju krajeva stremi dijaspori bez Židova, a u isto vrijeme polazi od toga da židovstvo uopće nije vjera nego zastarjela vjerska zajednica koja će nestati prelaskom na kršćanstvo - pojašnjava Langer.

Bliskoistočni sukob se često pojednostavljeno svodi na sukob Židova i muslimana. No odluka Donalda Trumpa o Jerusalemu je donesena protiv volje većine Židova u SAD-u. Američki predsjednik želi zadovoljiti svoje fundamentalističko-kršćanske birače. Zato ne treba potcjenjivati utjecaj ovih grupacija usredotočenih na Apokalipsu - zaključuje Armin Langer.

Pokaže li se ova analiza tačnom onda svijet uistinu ima razloga za brigu. Ukoliko se najveća svjetska sila u svojoj vanjskoj politici rukovodi apokaliptičnim vizijama svijeta onda u budućnost ne možemo očekivati ništa do armagedon koji vjerski fanatici prizivaju.

Izvor: Preporod

Muslims speak out

Painting entire populations with the same brush with which we paint rogue individuals is not a new phenomenon. For example, generations of Italian Americans were discriminated against, stereotyped, and shunned because of the activities of the few in the Mafia in the early part of the 20th Century. In the same way, Jewish Americans were often branded as communists because some of the leaders of the communist hierarchy in the Soviet Union were of Jewish ancestry.

As a result of a killing spree in lower Manhattan on Halloween by one Muslim man, mosques in the area where the terrorist lived have received threats, according to the N.Y. Post and the Council of American Islamic Relations; the Southern Poverty Law Center has also reported spikes in anti-Muslim acts and rhetoric.

Following are anti-terrorism statements by prominent and respected Muslim scholars and businessmen with whom the CIU has partnered and worked over the years, lead by a thought-provoking statement by Rabbi Jack Bemporad, CIU Director:

“It is unfortunate that not enough attention has been placed on the way extremist groups misinterpret sacred texts and try to enlist others to follow their viewpoint, especially through the internet. What is important for us to do is to carefully examine their arguments, and demonstrate how inaccurate, ideological, and political they are, but nonetheless entice so many to follow.

“We at the CIU are very fortunate in that we work with Muslim leaders who are not only great scholars of Islam, but also exemplary human beings who have led the way in clarifying and interpreting scriptural texts, demonstrating their true meaning, and working for the good of society and humanity.”

Dr. Muzammil H. Siddiqi, Chairman, Fiqh Council of North America; Chairman, Islamic Shura Council of Southern California; Religious Director, The Islamic Society of Orange County, Garden Grove, California:

“We human beings are one family. The Qur’an says, ‘O people, revere your Lord, who created you from one single soul and from it created its mate, and from the two spread out abroad a multitude of men and women…” (4:1) God has honored all human beings (17:70). The life of every person should be protected. According to Islam, killing any innocent person of any race, religion or nationality is a major sin and crime. The Qur’an says, “… if anyone kills a person – unless in retribution for murder or spreading corruption in the land – it is as if he kills all mankind, while if any saves a life it is as if he saves the lives of all mankind… (5:32). Furthermore, it is blasphemous to kill innocent people by saying, ‘Allah akbar.’ The person who does that has profaned the glory of God.

“I join many other Muslim scholars and organization in condemning the terrorist attack committed on October 31, 2017 in Manhattan, New York, reportedly, by a supporter of ISIS. We are with our fellow Americans in our grief at the loss of eight lives and the injury of eleven people. The person who allegedly committed the crime and his supporters are criminals representing a sick ideology. Their actions are immoral and sinful and are contrary to the teachings of our faith, Islam. We pray for the defeat of all immoral and inhuman ideologies.

“I urge our fellow Americans not to ascribe these crimes to our faith and refrain from committing any hate crimes against the law abiding fellow American Muslims and their institutions. It is wrong to consider the whole group guilty because of the mistakes of few. We do not do that when the criminals are of other races and religions.

“May God help us to restore human values and bring peace and justice in the world. Ameen.”

S.A. Ibrahim, former CEO of Radian Group., serves on the boards of the CIU, Wharton Graduate School, and the Inter-Faith Youth Corp. of Chicago, as well as the Anti-Defamation League:

“It saddens my heart when innocent people are killed.  It angers me hugely when people are so consumed by hate or so seduced by evil that they succumb to such heinous acts. It offends me when such acts are committed under the name of religion — more so when my religion is distorted to justify such an act. I know we all  feel so helpless watching such things happen, but we must refuse to let them defeat us — never!!

Imam Mohamed Magid, leader of the All Dulles Area Muslim Society (ADAMS) Center, Sterling, VA, former President of the Islamic Society of North America (ISNA) and Chairman of the International Interfaith Peace Corps (IIPC):

“ADAMS unequivocally condemns the terrorist attack that occurred yesterday in Manhattan. We send our sympathy and prayers to the victims and their families. We are saddened by this tragedy and stand firm in our commitment to work with our interfaith, civic, public policy and law enforcement partners to stop and prevent violence in all of its forms….

“We must not let the actions of lone wolf criminals lead to the vilification of any group of people, demonization of any community, or to a cycle of additional conflict or violence. All such acts of violence must be stopped.

“As we have repeatedly said, no one can ever sanction the taking of innocent lives, which is expressly and repeatedly forbidden by the Holy Quran…The  Fatwa (religious ruling) against terrorism states:

“The Fiqh Council of North America wishes to reaffirm Islam’s absolute condemnation of terrorism and religious extremism. Islam strictly condemns religious extremism and the use of violence against innocent lives. There is no justification in Islam for extremism or terrorism. Targeting civilians life and property through suicide bombings or any other method of attack is haram or forbidden – and those who commit these barbaric acts are criminals, not martyrs.”

Imam Muhamed Jusić, Media advisor to Ra’is-al-’ulama’ (Grand Mufti) Husein ef. Kavazović and spokesperson for the Islamic Community in Bosnia and Herzegovina:

“Every time we hear of a gruesome terrorist attack carried out by someone who claims to be a Muslim we hear uncompromising condemnations from Muslim representatives. The same happened after the recent horrible attack in New York.

“But at the same time, there are those who think that this is not enough, that Muslims are not sincere in their condemnation and that they are doing that only because of political correctness. On the other hand, we hear those who say that only Muslims are expected to apologize for deeds of those who have nothing to do with them, but that reasoning does not apply to other violent extremists and traditions that they abuse

“I personally never paid attention to those claims. For me, it is not only a religious duty to stand in against the face of evil, but is human nature to empathize with innocent victims.

“That is why we should stop looking at issues of violent extremism from such perspectives altogether and should not be distracted by those who politicize and ideologize human suffering…

“The division that matters in my homeland Bosnia and Herzegovina, and for that matter around the World, is not one between people of different religions, or between the religious and the non-religious; it is between those of us from all communities who know and claim that we can live together, and those who try to deny this.”

Suhail A. Khan is a member of the CIU Advisory Board and former senior appointee in the George W. Bush administration, where he served as liaison to the Muslim American community:

“The terror attack in Lower Manhattan is a heart-wrenching act of senseless murder. I join my fellow Americans, and all who cherish life and liberty, in grieving for the innocent lives lost at the hands of such heinous evil, and in praying for the injured, their families and loved ones. I also wish to express my deepest gratitude for the brave police officers and first responders who offered aid to the victims and apprehended the cowardly attacker. May the perpetrator be brought to justice. Together, I hope we will continue to strive towards peace, safety, greater respect and understanding among all people.”

Source: CIU

Osvrt za Preporod na nedavno putovanje u Ameriku Kuda ide Amerika?

Muslimani u SAD

Kuda ide Amerika?

Piše: Muhamed Jusić (Preporod)

Imao sam izuzetnu privilegiju da učestvujem u studijskom putovanju koje organizuje američki The Sate Department za svjetske lidere poznatom kako The International Vistor Leadership Program u saradnji sa Američkom ambasadom u Sarajevu. Ovo je jedan od najstarijih programa američke javne diplomatije, osnovan 1940. godine, koji daje priliku svjetskim liderima iz različitih sfera političkog i društvenog života da se upoznaju sa američkim načinom života, političkim sistemom, svim raznolikostima i izazovima s kojima se suočava ova globalna supersila.

Sistem na ispitu

Teško je zamisliti bolje vrijeme za jednu ovakvu posjetu. Odavno Amerika nije bila u većem previranju i odavno njen unutrašnji politički i društveni život nije bio ovako uzavreo. Dolazak nove administracije predsjednika DonaldaTrumpa u Bijelu kuću, kampanja koja ga je na tu poziciju dovela kao i prvi potezi, koje je povukao stvorili su takav osjećaj neizvjesnosti ne samo u svijetu nego i u Americi, pa čak i u državnim institucijama, kakav se ne pamti.

Svi, pa čak i ljudi u izvršnoj vlasti su nam govorili da nisu sigurni kojim pravcem će Amerika krenuti i šta se može očekivati od nove administracije. Ali, da bi se dao odgovor na pitanje kuda ide Amerika bitno je znati kako funkcioniše američki politički sistem kao i «filozofiju» na kojoj je zasnovan. To je duga priča o kojoj sam imao priliku slušati od profesora Eda Rhodesa sa George Mason Univesity-a, ali je sažetak u tome da su «očevi utemeljitelji» američki politički sistem zamislili tako da ne bude funkcionalan, odnosno da se onemogući koncentracija moći u bilo kojoj instituciji ili pojedincu. Prvi useljenici koji su došli u Novi svijet često su bježali od progona autokratskih vladara i kada su krenuli u kreiranje vlastite države bili su odlučni da ne ponove greške Evrope. Željeli su što manje vlade u svom životu i svoje stečene slobode nisu bili spremni žrtvovati za bilo kakve kolektivne ideale. Zato američki sistem kao malo koji ima toliko ugrađenih blokada u sebi da onemogućava bilo kome da brzo i lahko ovlada vladom. Ovaj sistem je dolaskom predsjednika Trumpa u Bijelu kuću došao na kušnju i mnogi se uzdaju u to da će baš taj sistem još jednom, kao i toliko puta do sada, dokazati svoju djelotvornost. Prvi primjer kako ovaj sistem «checks and balances»-a  (provjera i balansa) funkcioniše imali smo priliku vidjeti kada je predsjednik odlučio provesti jedno od svojih predizbornih obećanja i zabraniti ulazak u Ameriku građanima i izbjeglicama sedam većinski muslimanskih država, pa čak i onih koji su prije toga dobili vize. Vidjeli smo kako su pravobranioci, guverneri pojedinih država i organizacije civilnog društva zatražili od sudova da zaustave i u konačnici suspenduju odluku za koju su smatrali da je neustavna. Sudovi su to uradili i Trump je naučio, ili se barem nadajmo da jeste, svoju prvu lekciju iz američkog političkog sistema. On to može ponovo pokušati i možda u nekoj drugoj formi u tome i uspjeti ali je sigurno da će i tada imati opoziciju koja će imati mehanizme da mu se suprotstavi.

I dok Federalna vlada čiji je predsjednik samo jedan organ ima ovlasti u pitanjima vanjske politike, trgovine i odbrane gdje se i mogu očekivati najveće promjene, iako i te odluke koje će eventualno donositi predsjednik u sebi imaju ugrađene mehanizme «provjere i balansiranja», sve druge nadležnosti su na saveznim državama koje ih ljubomorno čuvaju. Oni koji su pisali Ustav SAD su uradili sve da osiguraju da tiranija nikada ne zaživi u Americi i da Država nikada ne dobije vlast nad čovjekom. Zato se Amerikanci tako slijepo drže svoga prava na nošenje oružja. Ideja je da ako Država ima oružje onda ga i građani trebaju imati kako bi se, ne daj Bože ako zatreba, mogli od nje odbraniti. Onima koji te procese prate iz Evrope i sa našim historijskim iskustvom mnoge od ovih pozicija su nezamislive, ali one su ono što čini Ameriku drugačijom.

Snaga civilnog društva

Osim tih unutrašnjih blokada američki politički sistem se uzda i u civilno društvo, zato je u njihovom Ustavu stavljen takav fokus na slobodu izražavanja i slobodu medija. Zato stalni napadi upravo na ove principe i autokratski način vladanja nove administracije koji se javnosti predstavlja kao borba protiv elita i establišmenta plaši sve više Amerikanaca, koji ne žele mirno gledati kao se njihove slobode urušavaju.

Ja sam u Ameriku ušao bez ikakvih problema. Na aerodromu Dulles u Washingtonu dvije žene koje su radile u sali za prijem putnika su, slučajno ili ne, nosile hidžab. Ali nisu svi imali tu sreću. Ono što mi je dalo prvu lekciju iz ovog američkog političkog sistema bile su desetine advokata i aktivista koje su stajale na izlazu aerodroma i koje su sve putnike pitali da li ih je granična policija zaustavljala, ispitivala i da li su vidjeli slučajno da su nekoga zadržali. Neki su držali natpise sa porukama dobrodošlice, a neki gore navedena pitanja na arapskom i drugim jezicima. To je samo mali dio civilnog društva koji se otvoreno suprotstavio politici novog predsjednika. Na dan zabrane muslimane je ispred jedne od najvećih džamija u Washingtonu na podne-namazu dočekalo nekoliko stotina građana sa porukama podrške muslimanskoj zajednici i izbjeglicama. Taj skup su organizovale jevrejske i kršćanske zajednice i pojedinci iz istog okruga.

Nevjerovatna je snaga koju civilno društvo ima u Americi i bilo je jako zanimljivo vidjeti kako brojne muslimanske organizacije koriste te mehanizme za zaštitu svojih vjerskih i građanskih prava. Kao nigdje drugdje u svijetu muslimanske nevladine i vjerske organizacije su ovdje razvile instrumente društvenog i građanskog aktivizma. Iz razgovora sa liderima mnogih od njih sam čuo kako oni ne žele bilo kakvu finansijsku podršku od države jer tako žele osigurati svoju autonomiju. To je tako američki.  Neki od njih poput brojne somalijske zajednice u Minnesoti su prva generacija useljenika (prvi Somalijci su u Minneapolis došli 2002.) i dolaze iz zemalja koje nisu imale nikakve demokratske institucije, a kamoli razvijeno civilno društvo. Neki dolaze iz država u kojima vjerskim pitanjima upravljaju ministri. Ipak, danas oni koriste ne samo sve mehanizme civilnog društva kako bi zaštitili svoje vjerske i  građanske slobode nego i marketinške, lobističke i druge taktike. Zanimljivo je vidjeti kako je tim zajednicama trebalo malo vremena da shvate da, recimo, u Americi ne mogu imati džamije poput onih koje su ostavili u svojim selima, nego da im trebaju tzv. community centers (društveni centri). Pričali su nam kako su dede u prvim godinama izbacivali djecu i mlade koja su trčala po i oko improvizovanih džamija da bi sada u ogromnom ADAMS centru u Dullesu koji je u fazi rekonstrukcije i proširenja čuli kako su prvo odlučili napraviti salu za košarku koju petkom prostru za džumu pa tek onda prostor za obavljanje namaza. Imam Muhamed Magid nam reče: «Salu možemo pretvoriti u džamiju, ali ne i džamiju u salu». I jedno i drugo će uskoro biti izgrađeni, a njihova organizacija će iz sredstava zekata nastaviti pružati usluge beskućnicima, dijeliti zimsku odjeću siromašnima, voditi besplatnu bolnicu, organizovati porodična savjetovališta i vjersku pouku. Niko od onih s kojima smo razgovarali ne spori da su Amerikanci i da su ponosni na svoje američku iskustvo življenja islama uz sve poteškoće.

A njih ne nedostaje. Jako smo puno čuli o još uvijek ukorijenjenom rasizmu i kako je puno lakše biti bijeli musliman nego onaj tamnije putu. Islamofobija i antimuslimanska mržnja su također ozbiljan izazov koji se sistematski i uz velika sredstva i podršku gura od nekih ideoloških i političkih centara moći.  Tu je i radikalizacija mladih muslimana koji se nisu snašli u novom svijetu i koji ne prihvataju «nova pravila igre». Ne žele ili ne znaju koristiti nove metode djelovanja koje nameću novo vrijeme i svijet nego svoje nezadovoljstvo i osjećaj nepravde pokušavaju riješiti samoizolacionizmom, radikalizacijom i nerijetko nasiljem. Oni ne znaju donijeti islamske vrijednosti u novo doba, pa bi muslimane i svijet da vrate u vrijeme za koje misle da imaju gotova rješenja i u kojem bi oni bili na svom terenu. Muslimanske zajednice su razvile brojne projekte prevencije nasilnog ekstremizma, naročito među mladima, ali im se ne sviđa što imaju osjećaj da se samo njima pripisuje radikalizam dok se onaj svih drugih predznaka ignoriše ili se na njega gleda blagonaklono. Većina njih je to radila samostalno ili uz podršku organizacija civilnog društva, iz ranije spomenutih razloga, ali je bilo i onih koji su na tim projektima sarađivali sa administracijom predsjednika Obame.

Opasne teze o islamu

Međutim, najava administracije novog predsjednika da planira projekte «borbe protiv nasilnog ekstremizma» tzv. CVE rebrendirati u «borbu protiv islamskog ekstremizma» je nagnala mnoge od onih koji su do sada i sarađivali sa federalnom vladom da od toga odustanu. Tako su brojne takve organizacije vratile ili najavile da neće primiti finasijsku podršku za takve projekte od federalne vlade. Tvrde da to mogu i sami, da se takvim projektima ne bave zato što to od njih neko traži iz nekih političkih razloga nego zato što su iskreno zabrinuti sa svoju djecu i to da islam preotme radikalna manjina.

Mnogi su zabrinuti i krugom ljudi kojim se okružio novi predsjednik, a koji su pokazali netrpeljivost prema muslimanima i islamu. Najopasnija teza koju neki od najbližih Trumpovih saradnika zagovaraju jeste da islam nije religija nego ideologija. Taj stav je više puta javno iznosio i sada smijenjeni savjetnik za nacionalnu sigurnost general Michael Flynn, koji je lagao administraciji i javnosti o tome da je sa ruskim ambasadorom razgovarao o ukidanju sankcija kada Trump preuzme Bijelu kuću, što je skandal zbog kojeg neki već počinju govoriti o ne samo nezavisnoj istrazi nego i mogućem opozivu predsjednika tzv. Impeachment-u. Oni koriste stavove onih među muslimanima koji islam doživljavaju kao ideologiju i koji o njemu pišu kao o ideologiji i političkom projektu da pokažu kako se jedna ideologija ne može kriti pod plaštom religije i ostvarivati svoje globalne političke ciljeve. Ovo je opasna teza jer je jedna od ključnih vrijednosti na kojima je formirana američka unija ona o slobodi vjere i uvjerenja. Nesmatranje islama vjerom ili religijom nego ideologijom otvara vrata da se muslimanima oduzmu sve vjerske slobode, a da Amerika i dalje ostane deklarativno dosljedna idealima vjerskih sloboda. Baš zato što su mnogi od prvih useljenika bili hodočasnici iz vjerskih manjina koji su bježali od progona većinskih vjerskih crkava u Evropi u Ustav su stavili preambulu da Kongres nikada neće donijeti zakon koji ograničava nečiju vjersku slobodu. Proglase li islam ideologijom to pravilo onda za muslimane više ne važi. A kako se Amerikanci razračunavaju sa ideologijama najbolje je da se prisjetimo lova na vještice i pogona komunista i socijalista u periodu tzv. McCarthyism-a od 1947. do 1956. 

Ušutkivanje muslimanskih organizacija

Drugi ozbiljan udar na vjerske i građanske slobode koji bi eventualno mogao uslijediti od nove administracije a što zagovaraju najbliži Trumpovi saradnici jeste proglašavanje Muslimanske braće terorističkom organizacijom. Jedan od argumenata zagovornika ove odluke je da je ova organizacija već godinama zabranjena ili proglašena terorističkom u Egiptu, Saudijskoj Arabiji, Emiratima i još nekim drugim većinski muslimanskim državama. Argumentacija je jednostavna, ako su za muslimane oni teroristi zašto ne bi bili i za Ameriku. Problem je u tome što su organizacije povezane sa pokretom Muslimanske braće, uz sve mane, jedina ozbiljna politička opozicija vladajućim režimima u muslimanskom svijetu i ovakva odluka bi sigurno imala dalekosežne posljedice na imidž Amerike u tom dijelu svijeta. Osim toga, najbolje organizovane muslimanske organizacije u SAD-u i one koje su se pokazale kao najefikasnije u zaštiti građanskih prava muslimana od antimuslimanskih centara moći konstantno se od tih istih optužuju za veze sa Bratstvom. Zato se mnogi plaše da bi ova odluka ustvari mogla biti usmjerena na ušutkavanje muslimanskih organizacija u SAD-u kroz njihovo povezivanje sa pokretom. Jasno je to mnogima, zato se već sada prave velike koalicije u koje se umrežavaju ne samo muslimanske organizacije nego one brojnih drugih vjerskih zajednica, jevrejskih, kršćanskih i građanskih podjednako.

-->

Na kraju, trenutna zbivanja u i oko Bijele kuće, govore da je administracija predsjednika Trumpa u tako kratkom roku sebi napravila toliko problema da se konstantno bavi sama sobom, te da je vrlo teško znati da li će i koliko od ovih svojih politika uspjeti staviti na dnevni red. Ali ako ih i budu provodili, sudeći po onome što sam ja mogao vidjeti, otpora neće nedostajati. To ne govori ništa o ishodu, ali su davno rekli da ono što te ne ubije ojača te.  To se može odnositi ne samo na onaj kosmopolitski, otvoreni i liberalni dio američkog društva nego i na one koji među muslimanima dijele te ideale a danas su američki muslimani. Jedan mi od mladih muslimana reče: «Trump je svojim politikama pomogao promociji islama u Americi i doprinio da se ljudi s muslimanima suosjećaju i da nas otvoreno podržavaju na način na koji mi nikada ne bismo mogli. Sada su uz nas stali mediji i organizacije civilnog društva kao nikada do sada. Sada je cool biti musliman u Americi».

Izvor: Preporod