Otvorena vrata džehenema

Rat u Gazi

Dok je većina stanovništva na planeti još bila omamljena novogodišnjim slavljem, svjetski mediji su slali vijesti i slike o izraelskim napadima na Gazu. Vijesti o raketiranjima civilnih ciljeva u Gazi i slike ubijene palestinske djece smjenjivale su se sa vijestima o proslavama novogodišnjih praznika, ali i sve većim i masovnijim protestima protiv izraelske agresije na pojas Gaze. Kao i svaki put dosad, geostrateški analitičari su pokušavali da odgovore na pitanje šta se ovaj put krije iza izraelske invazije. Naš saradnik analizira dva osnovna pitanja koja se nameđu: zašto sada i zašto šuti arapski svijet?

Piše: Muhamed Jusić (Start br. 263 )

Na dan kada je ovaj tekst nastao, izraelski napad na Gazu se nastavio, kako i diplomatski napori da se osigura bilo kakvo primirje. Broj ubijenih palestinskih civila je dosegao cifru od preko 600, a preko 2 800 je ranjenih. Svi međunarodni faktori osim Izraela i SAD-a se slažu kako se u Gazi dešava „humanitarna katastrofa nesagledivih razmjera“. Bolnice su pretrpane ranjenima. Manjka hrane, vode, goriva i električne energije. A stanovništvo najgušće naseljene regije na svijetu nema gdje bježati pred konstantnim napadima vojne mašinerije pete svjetske sile.

Izrael ni sam više nije siguran šta mu je cilj. Britanski Guardian piše kako „izraelski obavještajni i vojni oficiri, ohrabreni početnim uspjesima, zahtijevaju da se vojne operacije u Gazi nastave sve dok se ne sruši Hamas, koji je, po njima, značajno oslabljen i sve više izoliran, kako na međunarodnom planu, tako i među Palestincima“. Međutim, političko vodstvo iz Jerusalema nije sigurno kako bi svjetskoj javnosti moglo objasniti promjenu svog cilja s obzirom da su od početka insistirali na tome kako ne žele „promjenu režima“ (jer Hamas je ipak u Gazi izabran voljom palestinskog naroda) nego zaustavljanje raketnih napada na Izrael. Ovi navodi Guardiana idu u prilog tvrdnjama skeptika koji su od početka tvrdili kako je krajnji cilj Izraela (naravno uz blagoslov SAD-a, ali i brojnih arapskih režima u regionu) uklanjanje proiranskog Hamasa sa vlasti u Gazi. Jer da je Izrael htio da zaustavi raketne napade Hamasa na gradove na jugu bilo je dovoljno da ispoštuje tačke nedavnog primirja sa Hamasom, što nije učinio. Naime, Izrael i Hamas su bili pristali na šestomjesečnu obustavu borbenih dejstava u Gazi. Prema tom dogovoru, Hamas se obavezao da neće improvizovanim projektilima Kasam gađati izraelske gradove, dok je Izrael preuzeo obavezu postepenog otvaranja svih graničnih prijelaza pod svojom kontrolom kako bi u Gazu nesmetano mogla ulaziti osnovne životne namirnice. Međutim, Izrael nikada nije ispoštovao svoje obaveze. Prijelazi nikada nisu bili otvoreni, naprotiv, blokada je pooštrena tako da se stanovništvo Gaze i prije eskalacije nasilja već osamnaest mjeseci nalazilo skoro u potpunoj izolaciji. Čak štaviše, Izrael je suprotno dogovoru izvršio nekoliko zračnih napada. U samo jednom od njih ubijeno je šest Hamasovih boraca. U međuvremenu, Izrael je uspostavio tzv. sigurnosnu zonu nekoliko stotina metara u dubini Gaze nakon što se iz nje povukao, tako da ne samo da nije otvorio prijelaze, nego je nametnuo i hermetičku izolaciju enklave. U nekoliko navrata su čak pucali i na ribare koji su svojim malim brodicama pokušali uloviti nešto ribe uz samu obalu. Kada je primirje isteklo, Hamas je odlučio da ga pod ovakvim uslovima, gdje se, prema njihovom viđenju, samo oni pridržavaju dogovorenog, ne žele produžiti. Onda su ispalili nekoliko od vještačkog gnojiva napravljenih projektila na gradove u Izraelu i time dali povoda Izraelu da otvore vrata džehennema nad stanovništvom Gaze.

Zato je argumentacija o zaustavljanju Hamasovih projektila samo priča za svjetsku javnost, jer Izraelu nije stalo do mira sa Hamasom kojeg podržava Iran. Do mira sa Izraelom nije stalo ni Hamasu, koji ne želi da prizna pravo „cionističke tvorevine“ da postoji „na arapskoj zemlji“i koji se, za razliku od Abasovog Fetaha, ne zalaže za soluciju od dvije države koje žive jedna do druge u miru. Zato su Izrael i Hamas osuđeni na rat do istrebljenja, samo što, čini se, ni sam Izrael ne zna kako provesti američki patent nazvan smjena režima. Da li bi to značilo da neka nova palestinska administracija u Gazu dođe na „leđima izraelskih tenkova“? Niko ozbiljan ne misli da bi vlada lojalna predsjedniku Mahmudu Abbasu ili bilo ko drugi kome je stalo do političke budućnosti među Palestincima pristao na takav način preuzeti poziciju Hamasa.
Izrael ne može popuniti tu administrativnu, političku i pravnu prazninu. Nadalje, oni su više puta ponovili kako im nije cilj ponovna okupacija Gaze jer su se već nekoliko puta u skorijoj historiji uvjerili kakvo to živo blato može biti za izraelsku vojnu mašineriju.
Hamas zna da ne može izvojevati vojnu pobjedu, zato je za njega pobjeda sam opstanak na vlasti u Gazi i da dočekaju dan kade će se Izrael povući, kako bi oni ponovno pokušali obnoviti svoj raketni arsenal i iznova nastaviti zabadati prst u oko „izraelskom okupatoru“. Njihova jedina vojna taktika i strategija je sažeta u onoj Halid Mišalovoj: „Ne mogu nas sve pobiti“.
Zato je najvjerovatnija solucija ipak neka vrsta primirja uz međunarodno i regionalno posredovanje (egipatsko-francuska inicijativa za sada ima najviše izgleda za uspjeh) koje bi čak moglo podrazumijevati prisutstvo međunarodnih promatrača ili mirovnih snaga. S tim da treba imati na umu da se do sada Hamas protivio bilo kakvom stranom prisustvu u Gazi, jer su se plašili da bi oni imali mandat da prate i spriječe njihove operacije krijumčarenja oružja i eksploziva kroz mrežu tajnih tunela ispod egipatske granice. I dok Izrael tvrdi pazar kako bi što više razorio Hamasovu infrastrukturu i kako bi osigurao uslove primirja koji neće dozvoliti Hamasu da ponovo ojača i predstavlja sigurnosnu opasnost, stradanja civila u Gazi se nastavlja.

Zašto sada?
Trenutak u kojem je došlo do eskalacije sukoba u Gazi nije slučajan. Sam odabir dana za početak napada je toliko očit da je začuđujuće kako su uspjeli iznenaditi Hamas (što prema svim pokazateljima jesu). Naime, Izrael je u smišljenom diplomatskom potezu danima ranije najavio u UN-u da sprema operaciju protiv Hamasa protestujući protiv Hamasovih napada na izraelske gradove. A sama realizacija prijetnji je počela sa početkom praznične sezone u Americi i Evropi, ali i drugim zemljama. Već neko vrijeme je postalo skoro pa pravilo da svjetski moćnici kada žele da naprave bilo kakav belaj, onda to čine u vrijeme medijske „zakrčenosti javnog prostora“. Sjetimo se nereda u Gruziji koji su se, kao slučajno, desili za vrijeme Olimpijade u Pekingu. Invazija gruzijskih snaga je počela na sami dan otvaranja. I u Gazi Izrael je bio svjestan okrutnosti svoje akcije i siguran u to da će se svjetska javnost okrenuti (što se i desilo) protiv Izraela nakon što počnu pristizati slike stravičnog masakra nad civilima. Zato su računali da će, počnu li sa akcijom u vrijeme praznika, dobiti najmanje pet do sedam dana da obave najgori dio posla dok su ljudi još uljuljkani prazničnom atmosferom i kada ne žele sebi kvariti odmor stravičnim slikama rata iz konfliktnog Bliskog istoka.
Osim toga, Izraelci su bili prisiljeni da požure sa ovom akcijom dok je Bush još u Bijeloj kući. Jednostavno nisu mogli rizikovati sa Obamom, jer nisu sigurni da će im, iako je u predizbornoj kampanji više puta naglasio kako je prijatelj Izraela, dati neupitnu podršku za sve što čine kao što to radi sadašnja administracija Georgea Busha. Osim toga, i Obami je drago da se to završi prije njegovog ulaska u Bijelu kuću, jer je jedno od njegovih osnovnih predizbornih obećanja na međunarodnom planu bilo poboljšanje imidža Amerike u arapskom i muslimanskom svijetu. Ako bi on nastavio tolerisati i podržavati izraelski zločin nad Palestincimam od njegove promjene imidža Amerike ne bi bilo ništa. I ovako ga već ozbiljno kritikuju u muslimanskim zemljama, ali i u liberalnim zapadnim krugovima zbog njegove šutnje o Gazi. Ali zasad, Obama ima opravdanje, a to je da Amerika može imati samo jednog predsjednika u isto vrijeme i da američka vanjska politika ne može slati dvosmislene signale. Ustvari, Obama vjerovatno samo moli Boga da prljavi posao uklanjanja Hamasa ili barem slabljenja njegovog utjecajam bude završen prije nego što on preuzme predsjedničku poziciju i da bude samo još jedna crna mrlja na ionako ukaljanom licu Bushove međunarodne politike.
U razumijevanju timinga izraelske operacije ne smijemo zapostaviti ni unutrašnju političku situaciju u Izraelu. Povlačenje dosadašnjeg premijera Ehuda Olmerta sa vlasti zbog skandala o korupcijim stvorilo je politički vakuum koji na predstojećim izborima mnogi žele da popune. Nakon što se prije dvije i po godine strahopoštovanje prema izraelskoj vojnoj mašineriji nakon sukoba sa Hezbollahom u južnom Izraelu pretvorilo u prah, svi se političari natječu u tome ko će biti taj ko će u izraelskoj javnosti, ali i u očima neprijatelja Izraela ponovo povratiti imidž izraelske vojske kao nepobjedive sile. To objašnjava pretjeranu upotrebu sile u Gazi, jer Izrael radi svojih stanovnika, ali i političke dobiti sadašnjih predstavnika vlasti na predstojećim izborima, mora po svaku cijenu izvojevati pobjedu, bez obzira kako ona krvava i okrutna bila.


Zašto šute Arapi?
Najjače protivljenje izraelskoj intervenciji u Gazi se iskazuje na arapskim ulicama, dok se ne može reći da isti naboj nalazimo i kod arapskih režima. Razloga za to ima više. Od toga da većina njih podržava nacionalno orijentisani Fatah i Mahmuda Abbasa, a ne islamistički Hamas, kojeg optužuju za razbijanje palestinskog jedinstva i sabotažu palestinskog cilja. Osim toga, brojni arapski režimi su svjesni činjenice da je Hamas ideološki ogranak islamističkog pokreta Muslimanske braće, koji u velikom broju zemalja u palestinskom susjedstvu predstavlja jedinu ozbiljnu političku opoziciju despotskim režimima. Doda li se tome iranska podrška Hamasu u kojoj Arapi samo vide daljnje jačanje utjecaja perzijsko-šiitske dominacije nad Bliskim istokom, postaje jasno zašto nikome nije u interesu da Hamas uspješno vlada Gazom, pa ni njihovoj arapskoj braći. To objašnjava zbog čega Egipat ne želi da otvori jedini granični prijelaz (Er-Rafah), koji Gaza ima sa arapskim svijetom. Polazeći od ove političke realnosti neki neokonzervativni krugovi bliski odlazećoj neokonzrevativnoj administraciji Georgea Busha su na sto bacili ideju kako bi Egipat trebao biti taj koji će u slučaju potiskivanje Hamasa preuzeti upravljanje Gazom, jer su oni njom upravljali i ranije (1948-1967), dok bi Jordan trebao ponovo preuzeti administraciju Zapadne obale. Svima je jasno da se iza ovog prijedloga krije samo pokušaj sabotiranja ideje o palestinskoj državi, ali on još jednom podsjeća na svu odgovornost koju za patnju palestinskog naroda imaju susjedni arapski i islamski režimi koji već pedeset godina vode neke svoje ratove preko tijela palestinskih civila s Izraelom samo kao egzekutorom.

Rusija bira između Kosova i gruzijskih pokrajina Abhazije i Južne Osetije

Piše: Muhamed Jusić (Preporod)
Ako Rusija insistira na nezavisnosti gruzijskih pokrajina Abhazije i Južne Osetije, onda mora odustati od suprotstavljanja kosovskoj nezavisnosti

Ruska Federacija je, sada je to već očito, definitivno preuzela kontrolu nad dvjema pobunjenim gruzijskim republikama Južnom Osetijom i Abhazijom i u potpunosti pregazila gruzijsku armiju. Iz izjava ruskih zvaničnika u Savjetu bezbjednosti i u UN-u je jasno da Rusija ide ka priznavanju nezavisnosti ovih dviju pokrajina (u međuvremenu se priznanje i desilo). Svaka rezolucija koja bi eksplicitno sadržavala insistiranje na poštivanju teritorijalnog integriteta Gruzije za Rusiju je neprihvatljiva. Čak je i plan francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozya koji bi trebao zaustaviti sukobe vješto izbjegao takve odrednice ostavljajući ono što su nazvali političkim rješenjem statusa pokrajina za neku drugu fazu pregovora.
Ukoliko bi se desilo da Rusija uistinu nastavi istrajavati na nezavisnosti Južne Osetije i Abhazije, a kako se sada stvari odvijaju to je više nego izvjesno, jer teško je povjerovati da će Tbilisi u dogledno vrijeme povratiti kontrolu nad pokrajinama koje već šesnaest godina uživaju nezavisnost koju niko u svijetu nije priznao, ostaje pitanje kako će Rusija i dalje insistirati na nepriznavanju Kosova. Kremlj će morati birati između dva stava po skoro identičnom pitanju na globalnom planu. Morat će birati između zahtjeva za nezavisnost Abhazije i Južne Osetije ili nepriznavanju kosovske nezavisnosti. Novinari su ovu kontradikciju u sadašnjim stavovima Rusije primijetili na press-konferenciji koju je za vrijeme sukoba održao ruski ambasador u UN-u Vitalij Čurkin. Nanjušili su je kao zvijer krv i iako su uporno pitali kako će Ruska Federacija sačuvati svoju dosljednost nakon novog razvoja dešavanja na Kavkazu, odgovora nije bilo. A nije ga bilo jer jednostavno ne postoji odgovor koji bi imao ikakvog smisla.
Svi eksperti tvrde kako će gruzijska kriza imati nesagledive posljedice, ne samo u odnosima Moskve i Washingtona, nego u čitavoj Evroaziji. Prema ovoj novoj jednačini posebno će biti interesantno gledati kako će se konflikt sa vrata Evrope odraziti na Balkan. Da li će Majka Rusija još jednom prodati svoje srpske saveznike na Balkanu zarad vlastitih interesa i kao toliko puta dosad koristiti ih samo za potkusurivanje u međunarodnim odnosima? Da li će mijenjati Kosovo za Južnu Osetiju i Abhaziju?
Realno je očekivati da, ako dođe u poziciju da može, hoće. Argumenata imaju napretek, analogija je više nego očita. Prema ruskoj verziji dešavanja predsjednik Gruzije Mikhail Saakashvili silom je pokušao riješiti konflikt i etničkim čišćenjem i genocidom povratiti suverenitet u Južnoj Osetiji (a isto je namjeravao i u Abhaziji da ga ruska vojska nije spriječila). Drugim riječima, učinio je isto što i Slobodan Milošević na Kosovu. Priznavanje nezavisnosti ovih nekadašnjih pokrajina ne bi stvorilo međunarodni presedan za one oblasti u svijetu koje nisu prošle kroz identično iskustvo. To bi izvršilo pritisak na centralizovane države da mirnim putem i na politički način rješavaju probleme sa nezadovoljnim manjinama i pokrajinama. Oštra poruka bi bila poslana svima da zločin etničkog čišćenja ne prolazi nekažnjeno. Svi bi dobili što žele: EU i Amerika bi dobili nezavisno Kosovo i discipliniranu Srbiju, Rusi Južnu Osetiju i Abhaziju čime bi definitivno osigurali svoju poziciju u strateški bitnom regionu i napokon povukli granicu svoje interesne zone.
Vuci siti i sve ovce na broju.
Jedino što se u ovom slučaju može ispriječiti ovakvom razvoju događaja jeste nespremnost Amerike da odustane od uloge jedine svjetske supersile. Priznavanjem nezavisnosti Abhazije i Južne Osetije, Amerika bi definitivno priznala da je vrijeme jednopolarnosti i njene svjetske dominacije okončano. Više niko ne sumnja da, bez obzira ko će biti novi stanovnik Bijele kuće u godinama koje dolaze, neokonzervativci koji su svoju globalnu politiku vodili prema dokumentu nazvanom „Projekat za novo američko stoljeće“ trče svoj posljednji krug. Ono što niko nije očekivao jeste da će njihova katastrofalna vanjska politika koju su vodili ovih godina (koja je kulminirala okupacijom Iraka), a čija je ideja vodilja bila uspostava „novog svjetskog poretka“ sa Amerikom kao jedinom svjetskom silom koja ne odgovara nikome i koja se rukovodi samo vlastitim moralnim principima, doživjeti svoj debakl još za njihovog vijeka u američkoj administraciji.
Bez obzira na to koju će novu strategiju oslabljena Amerika slijediti u budućnosti, što će bez sumnje zavisiti i od ambicija probuđenog „ruskog medvjeda“, ostaje činjenica da je za BiH i region najgori mogući scenario da budemo uvučeni u rat globalnih moćnika oko uspostavljanja novih interesnih zona u kojem ćemo služiti, kao i toliko puta dosad, samo za potkusurivanje. Nadati je se da će to shvatiti i srpska politika kako u BiH tako u Srbiji, i da će prestati sa prizivanjem svoje „pravoslavne braće“ upomoć, kada god se ne mogu dogovoriti sa svojim komšijama. To je bolje i za njih i za sve koji sa njima žive.

Rat na vratima Evrope

Piše: Muhamed Jusić (Magazine Start)
Čini se da je sukob koji je na Kavkazu tinjao više od petnaest godina ovih dana napokon eksplodirao dovodeći čitav region u opasnost i dodatno komplikujući međunarodne odnose. Rat u Gruziji koji je, slučajno ili ne, počeo na dan kada i Olimpijske igre u Kini, nije samo rat vlade iz Tbilisija protiv dvije pokrajine koje su proglasile nezavisnost nego odmjeravanje snaga SAD-a i članica NATO saveza na jednoj strani i iz dubokog sna probuđene Rusije na drugoj. Ovo je novo iscrtavanje interesnih zona i nastavak borbe za prirodne resurse i svjetsku dominaciju.

Problemi u Gruziji su počeli odmah nakon raspada SSSR-a, kada su dvije gruzijske pokrajine Abhazija i Južna Osetija ratom pokušale, uz svestranu pomoć Moskve, odvojiti se od tek osamostaljene Gruzije. Separatisti tvrde da su bili prinuđeni tražiti zaštitu jer im nova gruzijska država nije davala nikakav oblik autonomije, a sve ne-Gruzijce dovela u neravnopravan položaj. Za vrijeme sukoba Južna Osetija, ali i Abhazija, skoro su u potpunosti etnički očišćeni od gruzijskog stanovništva. Rat koji se vodio 1991. i 1992. godine odnio je više od 1.000 ljudskih života, dok je nekoliko desetina hiljada ljudi moralo u izbjeglištvo. Sukobi su zaustavljeni, a na granicama pokrajina su raspoređeni ruski vojnici koji su glumili mirotvorce, ali su ustvari bili samo još jedna strana u sukobu. Pokrajine su proglasile nezavisnost koju niko nije priznao. U međuvremenu 90% stanovništva Abhazije i Južne Osetije zatražilo je i dobilo rusko državljanstvo, čime je stupila ustavna obaveza Rusije da ih kao svoje građane štiti. Zaleđeni konflikt je održavan još od tada uz česte incidente. Gruzija nikada nije uspostavila suverenitet nad cijelom teritorijom, a samoproglašene nezavisne pokrajine su u potpunosti bile ovisne od Rusije.
To bi trajalo tako unedogled da možda gruzijskom predsjedniku Mikhailu Saakashviliju nije počela opadati popularnost među vlastitim narodom kao i podrška saveznika sa Zapada kojima nije bio potreban još jedan otvoren konflikt sa Rusima. Možda je baš zato, ili zbog nekih nama nepoznatih razloga, Saakashvilij odlučio silom pokušati vratiti odmetnute pokrajine pod svoju kontrolu. Pokrenuo je opsežnu vojnu akciju i ubrzo stavio glavni grad Južne Osetije Chinvali pod svoju kontrolu. Međutim, Rusi su ubrzo ustvrdili kako su njihovi vojnici napadnuti i kako imaju mandat da zaštite svoje građane, ali i da vrate gruzijske snage na početne pozicije. Uslijedilo je rusko pokazivanje mišića i Gruzijci su vrlo brzo izbačeni ne samo iz Južne Osetije, nego su se i gradovi duboko u gruzijskoj teritoriji našli na napadu ruske vojske. CNN je izvještavao kako se gruzijska vojska nakon povlačenja bila učvrstila nekih dvadesetak kilometara od glavnog grada, jer niko nije mogao garantovati da Rusi neće napasti i sam glavni grad.

U prvim danima sukoba članice Savjeta bezbjednosti UN-a nisu se uspjele složiti oko saopštenja o krizi u separatističkoj gruzijskoj oblasti Južnoj Osetiji koje je sastavila Rusija i u kome se pozivalo na uzdržavanje od upotrebe sile.
Zvaničnici Evropske unije saopštili su da je Unija veoma zabrinuta zbog sukoba u Južnoj Osetiji i da poziva sve strane da prekinu nasilje. Pravdi na volju od „Stare dame“ se više i nije očekivalo.
A onda je na scenu stupio novi globalni igrač koji od dolaska na vlast i nakon preuzimanja predsjedavanja Evropskom unijom žari i pali međunarodne odnose, francuski predsjednik Nicolas Sarkozy i njegov šef diplomatije Bernard Kouchner koji su uspjeli postići neku vrstu primirja i natjerati obje strane da se vrate na početne pozicije kao da se ništa nije ni desilo. Primirje je krhko i nikakav način ne prejudicira konačno političko rješenje statusa odmetnutih pokrajina. Drugi riječima, konflikt je ponovno zaleđen samo što je ruska pozicija neupitno ojačana.


Saakashvilij će morati objasniti svojoj i svjetskoj javnosti zašto je ušao u jednu ovakvu avanturu i ko ga je, ako jeste, na to nagovorio. Britanski The Guardian je odlično primijetio kako su svi znali kako će se završiti gruzijski pokušaj da osvoji Južnu Osetiju - ofanziva započeta u petak granatiranjem i bombardiranjem gusto naseljenog Chinvalija okončana je u nedjelju ponižavajućim povlačenjem. U sukobu su, međutim, smatra list, svi izgubili - najprije gruzijski predsjednik Saakashvilij, koji se kladio na to da Rusija neće reagirati, a sada je vjerovatno Južnu Osetiju izgubio zauvijek (prema FENA). U međuvremenu prave se nove računice i svi se pitaju šta sada.

Iako Zeyno Baran, ekspert za Rusiju u Hudson Institutu u Washingtonu, u intervju za radio stanicu Glas Amerike tvrdi da bi samo „pobjeda Rusije u sadašnjem konfliktu u Zakavkazju mogla imati nesagledive posljedice, ne samo u odnosima Moskve i Washingtona, nego u čitavoj Evroaziji“ već sada je očito da bez obzira na ishod konflikta mnoge stvari ne samo na Kavkazu, nego i u svijetu neće biti iste. Rusija je pokazala da ne preza ni od čega kako bi učvrstila svoju poziciju u svijetu i kako bi ponovo povratila utjecaj barem na zemlje koji se nalaze uz njenu samu granicu.
U izjavi za Glas Amerike, medij koji je na platnoj listi Kongresa i čija je misija da pojašnjava američku vanjsku politiku u svijetu, Zeyno Baran je rekla i to kako je bilo očito već duže vremena da je Rusija sukob oko Južne Osetije nastojala da isprovocira mnogo ranije. Vjerovatno misleći na sve te silne incidente koje smo redovno mogli gledati na satelitskim kanalima u kojima su akteri bili tzv. ruski mirovnjaci u Južnoj Osetiji i Abhaziji, ona tvrdi da je Rusija gurnula Gruziju koja želi postati članica EU i NATO-a da napokon riješi to pitanje na ovoj ili onaj način, kako ono ne bi više bilo uteg o vratu čitave nacije.
Ono što zapadni mediji, naročito američki, često prešućuju jeste da je upravo Amerika i evropske zemlje svojom vojnom pomoći i obećanjima Gruziji da će postati članica NATO saveza, pa čak i EU-a, vjerovatno pogurala gruzijskog predsjednika u ovu avanturu. Ili je on barem pogrešno pročitao signale koji su mu dolazili sa Zapada. Vjerovatno je, svjestan strateškog značaja svoje zemlje, to htio unovčiti, ali se, čini se, gadno prevario u računici. Jer sada je već očito da SAD, a o Evropi da i ne govorimo, nisu bile spremne platiti toliku cijenu. Sve se zaustavilo na riječima podrške i verbalnom konfliktu Rusa i Amera u Savjetu bezbjednosti.
Prema riječima eksperta Barana, implikacije su dalekosežne, kako za šire evropsko-centralnoazijske veze, tako i za američko-ruske odnose. Ovo je u suštini indirektan rat između Rusije i Sjedinjenih Država, ali je ustvari rat koji vodi Rusija, jer Amerika ne želi da u tome učestvuje. Uprkos nizu ruskih provokacija, uključujući upoređivanje američke administracije sa 'Trećim Rajhom', Amerikanci su nastojali da tretiraju Rusiju kao partnera, željeli su da se usredsrijede na oblasti gdje je moguća saradnja", kaže Zeyno Baran.
To je vjerovatno zato što su Amerikanci do sada bili jedina super sila i što su mogli raditi sve što su htjeli bez ičijeg protivljenja. I ranije je Rusija upozoravala kako zna da američko raspoređivanje vojnih snaga u regionu Zakavkazja i uz samu granicu Rusije nema nikakve veze sa ratom protiv terorizma, kako je tada Bušova administracija pravdale takve poteze, i da se radi o otimačini resursa, te da oni to neće gledati skrštenih ruku. Dešavanja u Gruziji su pokazala da su Rusi to ozbiljno mislili. Teško je da će Amerikanci moći zadržati prijateljski i partnerski odnos sa Rusima dok ih u isto vrijeme zbijaju uz zid i pokušavaju preusmjeriti kretanje energenata daleko u pravcima kojima su van njihovog utjecaja, ili gradeći proturaketni štit u njihovom dvorištu. Iz dana u dan otvorenih pitanja na relaciji SAD- Rusija, ali i Rusija- ostale članice NATO-a i EU-a je sve više a sve manje volje da se ona korektno rješavaju.

Da opet nije nafta?
Zanimljivo je kako je gospođa Zeyno primijetila da Rusija ima još jedan, možda na prvi pogled i ne tako očit cilj, iz čitave kampanje. Naima Zeyno Baran smatra kako "Rusija već duže vrijeme želi da obori vladu Mikhaila Saakashvilija i time obezbijedi da Abhazija i Južna Osetija nikada ne budu dio Gruzije, zatim da spriječi daljnju izgradnju naftovoda od Kaspijskog mora koji bi zaobilazili Rusiju i, ujedno, uputi poruku svim zemljama u regionu - od Ukrajine do Kazahstana - da u odsudnom trenutku Zapad nije u stanju da ih zaštiti i odbrani od Rusije",
Naime, dugo se spekulisalo kako Rusiji smeta izgradnja 1760 kilometara dugog naftovoda koji prolazi kroz Gruziju, a kojim se azarbejdžanska nafta prebacuje preko Crnog mora do Turske te dalje na Zapad (pravac Baku-Tbilisi-Ceyhan). Za Ameriku, ali i za Evropu strateški je bitno zaštiti ovaj naftovod čiju je gradnju predvodila korporacija British Petroleum uz podršku američke vlade. Sama pomisao da ovaj zlata vrijedan put nafte, poput nekadašnjeg puta svile, padne pod kontrolu Rusa ledi krv u žilama zapadnih političara i naftnih moćnika.
Zbog izrazite centralizacije bivšeg SSSR-a svi raniji naftovodi i plinovodi sa Kavkaza su išli prema sjeveru a najkraća i najjeftinija alternativna ruta ide preko Irana. Očito je da ni jedno od dva rješenja zapadnim državama ne odgovara. Zato je, ali i zbog Kine, izgrađen naftovod od četiri milijarde dolara koji ide kroz zemlje bliske SAD-u i one sa evropskom perspektivom. Iako je naftovod završen ostaje činjenica da je on daleko od sigurne alternative ruskoj i iranskoj dominaciji u transferu energenata u tom dijelu svijeta. Razlog je jednostavan, oni koji su ga projektovali morali su ga provesti kroz iglene uši jer on prolazi blizu šest potencijalnih ratnih zona: regija Gornji Karabah u Azerbedžanu, Čečenija i Dagistan u južnoj Rusiji, separatističke enklave koje su upravo buknule Južna Osetija i Abhazija u Gruziji, te kurdska područja u Turskoj. Možda su baš zato ruski avioni i gađali naftovod iako se on nalazi kilometrima od ratnog područja, daleko na jugu Gruzije...
Sumnje da je u biti sukoba ipak nafta i neke računice koje običnim smrtnicima nisu uvijek jasne, bude i prisni lični odnosi između američkog predsjednika George W Busha i gruzijskog predsjednika Mikhaila Saakashvilija, koji je studirao pravo u New Yorku i neko vrijeme radio za jednu američku naftnu kompaniju.