Muslimani ne smiju upasti u zamku da štiteći islam i ono što
on za njih predstavlja počnu braniti one koji u njegovo ime čine zločine.
 |
| Danas više nego ikada u kasnijoj povijesti uravnoteženim i odmjerenim stavovima „tihe većine“ treba dati prostora, piše autor |
Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera Balkans)
Islam je nakon terorističkog napada na redakciju Charlie
Hebdo u Parizu ponovo u fokusu svjetske javnosti. Ustvari ta vrsta negativnog
fokusa na islam i muslimane je manje-više prisutna od 11. septembra i
uslijedila je nakon decenija „ignorisanja islama“ i preko milijarde i pol
muslimana u svijetu. U onome što se naziva zapadni svijet predugo nije bilo
mjesta za islam osim kao za „barbarina na vratima“.
Čitava nauka o tom dijelu svijeta, njegovoj vjeri, kulturi i
civilizaciji nazvana orijentalizam je taj daleki Orijent izučavala na način na
koji lovac izučava svoj plijen, nikad s namjerom da ga se razumije a kamoli
suosjeća sa njegovim problemima.
Doprinos muslimana zapadnoj civilizaciji se sistematski
prešućivao. Zato ne čudi što se danas tako lahko rasplamsavaju duhovi
islamofobije i nepovjerenja, kada su se stoljeća kulturne i naučne interakcije
u Španiji, Siciliji, Južnoj Italiji, Balkanu i širom Mediterana jednostavno
prešućivala.
Taj trend fokusiranja samo na negativna historijska iskustva
u interakciji svijeta islama i onoga što danas nazivamo Zapad se nastavio i
danas fokusiranjem samo na negativna iskustva koja potvrđuju davno
uspostavljene stereotipe.
'Sekjuritizacija' islama
Taj balans u prezentaciji kako islama tako i muslimana
nedostaje evropskoj, ali i svjetskoj javnosti i to radi realne slike o
prošlosti ali i sadašnjosti. Konstantno izvještavanje o islamu i muslimanima
samo u slučajevima nasilja, rata i terorizma stvara neosnovanu sliku o tome
kako su svi muslimani a samim time i njihova vjera u ratu sa svima, a to je
upravo ono što ekstremisti žele.
Ta „sekjuritizacija“ islama, tj. tretiranje islama u javnom
diskursu samo kao sigurnosnog pitanja, ne samo da ne daje pravu sliku o onome
šta islam jeste za apsolutnu većinu onih koji ga prihvataju kao svoju vjeru
nego i ne pomaže u borbi protiv onih koji njegovo učenje zloupotrebljavaju za
vlastite ideološke i političke ciljeve.
Nažalost, većina svjetskih medija je, čini se, prestala biti
svjesna obaveze da, i kada je riječ o terorizmu, oni moraju djelovati kao
filter koji će praviti selekciju koje su vijesti bitne i relevantne, a koje
nisu. Nažalost, nakon 11. septembra skoro svi svjetski, pa i lokalni mediji,
prestali su biti filter dešavanja pretvarajući se u „pojačalo“ koje sistematski
preuveličava svaki nesmotreni ili nerazjašnjeni postupak u stravičnu
terorističku zavjeru.
Nisu rijetki ni slučajevi „trčanja pred rudu“ u kojima se
svi nejasni događaji tumače kroz prizmu tzv. „islamističkog terorizma“ i u
kojima se muslimani ad hoc teroristi.
Svake godine izvještaji evropskih sigurnosnih agencija demantuju predodžbu koju ima većina građana o
tome kako se većina terorističkih akata može povezati sa radikalnim islamom.
Činjenice govore da se radi o daleko manjem broju. To ne znači da se ta
opasnost treba minimizirati, jer svaki terorizam predstavlja opasnost, ali
govori o tome kako krivotvorenu sliku o realnosti imamo danas.
Implikacije ovog udaljavanja od profesionalnih standarda su
nesagledive. Javnost koja konzumira takvo medijsko izvještavanje je tokom
nekoliko zadnjih godina, a posebno u SAD-u i nekim evropskim zemljama, postala
paranoična.
Paranojom bi se moglo opisati i ponašanje nekih sigurnosnih
agencija u tim državama, čiji su strahom motivirani nepromišljeni postupci
postali baza za regrutaciju novih terorista, a neke etničke i vjerske skupine
dovele u diskriminirajući položaj. Da i ne govorimo o sužavanju građanskih
sloboda i nasrtajima na privatnost građana koji često nemaju nikakvo sigurnosno
opravdanje.
Žele da nas zaplaše
Nije li upravo to ono što teroristi i radikali svakog kova
žele. Oni žele da nas zaplaše i da iz straha počnemo donositi nepromišljene
odluke, da izgubimo povjerenje u druge i postanemo ksenofobični.
Ovo ni u kom slučaju ne znači da se ne treba baviti
problemom vjerom pravdanog militantizma koji, u slučaju muslimanskih
ekstremista, prijeti da kidnapuje „dušu islama“ , nego da se nepromišljenim i
generalizirajućim izvještavanjem one ne ojačavaju i nameću kao zvanični
predstavnici islama..
Priklješteni između nasilnih ekstremista koji svojim
vjerskim formalizmom i fanatizmom zloupotrebljavaju osnovne principe vjere na
koju se pozivaju i islamofobičnih centara moći koji strah od islama i muslimana
koriste za vlastite političke i ideološke ciljeve većina muslimana i njihovo
življenje islama kao vjere duhovnog i svakog drugog mira postaju sve više
marginalizirani i skoro pa nevidljivi.
Problem i jeste što ta „tiha većina“ već dugo nema glasa ne
samo među muslimanima. Ekstremisti svih boja i profila su radikalni u svemu pa
i u nametanju i promociji vlastitih
stavova dok su odmjereni i umjereni umjereni u svemu pa i u odbrani onoga što vjeruju
da je istina.
Bit ćemo prisiljeni da biramo strane
Na našim se prostorima oduvijek učilo da pametniji popuštaju
pa zato sada izgleda sve više „budale vladaju“. Zato možda danas više nego
ikada u kasnijoj povijesti uravnoteženim i odmjerenim stavovima „tihe većine“
treba dati prostora. Nastavi li se ovako, radikali će nas odvesti u „sukob
civilizacija“ kojem smo se ne tako davno samo smijali i svi ćemo biti
prisiljeni da biramo strane.
Muslimani ne smiju upasti u zamku da štiteći islam i ono što
on za njih predstavlja počnu braniti one koji u njegovo ime čine zločine. Jer
veliko je pitanje ko više „krivotvori islam“: oni koji od njega žele napraviti
globalnu opasnost za svijet i „naš način življenja“ kako bi homogenizirali
vlastite redove oko ksenofobične ideologije ili oni koji profanišu islam svojim
nasilnim i fanatičnim zalaganjem za ono što oni misle da su interesi islama.
Izvor: Al Jazeera
