TRIBINA NA INSTITUTU IBN SINA „Libija, godinu poslije“

U okviru redovnih mjesečnih tribina instituta „Ibn Sina“ održat će se okrugli sto na temu „Libija, godinu posije – sloboda ili prokletstvo?“. O ovoj temi govorit će politički analitičari mr. Mirnes Kovač i Muhamed Jusić.

Vrijeme: srijeda, 19. septembar 2012. godine sa početkom u 18 sati.

Mjesto: Amfiteatar Naučnoistraživačkog isntituta „Ibn Sina“ (ul. Potok 24.)

Pozivamo sve zainteresirane građane, intelektualce i studente da nam se pridruže i sudjeluju u ovom programu

Arapska liga na velikoj prekretnici

Hoće li arapsko proljeće pomesti i organizaciju koja je trebala institucionalizirati arapski nacionalizam

Piše: Muhamed Jusić (Start BiH, 21.2.2012.)

Arapska liga, ta historijski troma međunarodna organizacija zavađenih članica koja mnoge podsjeća na komplikovane saveze plemenskih vođa iz predislamskog perioda (ar. džahilijeta) ovih dana pokušava igrati konstruktivnu ulogu na primjeru Sirije i po prvi put nakon duge letargije pokušava rješiti nagomilane probleme arapskog svijeta sužavajući prostor za strani intervencionizam. Neki u pojačanom djelovanju Arapske lige koja broji 22 članice vide još jednu posljedicu arapskog proljeća.

Neuspjeh UN ili...

Naime, u nekim od ključnih članica ove organizacije, poput Egipta i Tunisa, već su provedeni slobodni izbori što je dovelo do promjene zvanične politike. U drugim državama članicama, prvenstveno onim monarhijski uređenim, za razliku od ne tako davno, političke elite, sve više osluškuju glas naroda. Drugim riječima, Liga nema prostora nego pokazati da djeluje. Međutim, zahrđalu staru mašinu bez jasnih instrumenata pritiska na bilo koju od članica nije lako pokrenuti.
Rezultati dosadašnjih inicijativa Lige u rješavanju sirijske krize su minorni, ali za sada barem ne nedostaje političke volje da Arapi samostalno počnu uvoditi red u vlastitoj kući. Vijeće sigurnosti UN-a nedavno je zbog ruskog i kineskog veta odbacilo prijedlog da podrži mirovnu inicijativu Arapske lige za Siriju, ali većina u tome ne vidi toliki neuspjeh Arapske lige koliko UN-a koji se po ko zna koji put pokazao kao troma i neefikasna institucija koja samo deklarativno podržava principe iz vlastitih konvencija, a ustvari je „raščerečena“ između sitnih interesa globalnih moćnika.
Moskva je objasnila da je razlog za odbijanje rezolucije taj što je njen tekst "zahtjev režimu u Damasku da kapitulira i preda vlast naoružanim ljudima", upozoravajući više puta na opasnost od ponavljanja libijskog scenarija. Većina analitičara vjeruje da nacrt rezolucije nije prošao Vijeće sigurnosti zbog činjenice da je Sirija tradicionalni ruski saveznik na čijim obalama Rusija ima svoje taktičke vojne baze i samo u januaru ove godine potpisan ugovor o prodaju 36 borbenih aviona JAK u vrijednosti 550 miliona američkih dolara, ali i zbog toga što na tome insistira Iran s kojim Rusija i Kina imaju odnose koji se drastično razlikuju od onih zapadnih sila. K

Profulali sve zicere

ako god, nakon što rezolucija nije prošla Vijeće sigurnosti, Arapska liga je progurala neobavezujuću rezoluciju, koju je usvojila Generalna skupština, a kojom se osuđuje kršenje ljudskih prava u Siriji i poziva na okončanje nasilja, te poziva sirijskog predsjednika Bashara al-Asada da se povuče. Ustvari, rezolucija je urađena po modelu ranije rezolucije u Vijeću sigurnosti, na koju su Rusija i Kina uložile veto i koje su ponovo bile protiv „jer ona nije uravnotežena i jer su svi zahtjevi upućeni vladi, a ne govori ništa o opoziciji“ s tim da u Generalnoj skupšini ove dvije članice nemaju pravo veta. Naravno, iz Sirije je saopšteno da će ta rezolucija samo pogoršati krizu i ohrabriti "teroriste".

Premalo i prekasno
Međutim, arapske mase i intelektualne elite nisu zadovoljne postignutim i smatraju da je to „premalo i prekasno“. Brojni pojedinci i organizacije su i dalje izrazito kritični prema Arapskoj ligi od koje očekuju puno više. Tako komentatorica Al-Jazeere, mlada studentica iz Egipta Sarah Mousa podsjeća svoje čitaoce da je Arapskoj ligi trebalo više od sedam mjeseci da značajnije reagira na sirijsku revoluciju, a većina njenih napora, ako ne i svi, smatraju se neuspjehom. Posmatračka misija koja je poslana u zemlju odaslala je kontradiktorne poruke, nije samostalno posjetila područja zahvaćena nemirima i na kraju je obustavila svoju misiju zbog eskalacije nasilja i povlačenja podrške zaljevskih zemalja.
Arapska liga nije uspjela odigrati nijednu vodeću ulogu u revolucijama zemalja članica, često reagirajući tek onda kada neodrživost lidera na vlasti postane u potpunosti očigledna. Tokom većeg dijela egipatske revolucije, liga nije otišla dalje od poziva na reforme.
Ipak, ubrzane promjene koje se zahvatile Bliski istok neće zaobići ni Arapsku ligu i ona će u godinama koje su pred nama zasigurno igrati drugačiju ulogu od one koju je imala u historiji.

Strah od Izraela i Irana
Arapi su u svojoj historiji izvan okvira svemuslimanskog jedinstva kroz institucije hilafeta i muslimanske zajednice umme teško postizali jedinstvo osim kada se radi o ujedinjenju protiv stranog osvajača ili opasnosti. Osnivanje Arapske lige se na neki način veže za osjećaj opasnosti od okupacije njihove zemlje i stvaranja države Izrael na njihovoj teritoriji. Naime, 1945. godine Arapsku ligu su u Kairu osnovali Egipat, Libanon, Sirija, Transjordanija, Irak, Saudijska Arabija i Jemen. Iako je deklarirani cilj bio saradnja i koordinacija vanjske politike država članica iz svih dokumenata i govora sa tog skupa se moglo vidjeti da je jedna od najvažnijih političkih zadaća Arapske lige od samog njenog osnutka bilo sprječavanje nastanka židovske države u Palestini, što će proglašenjem države Izrael tri godine kasnije evoluirati u vojnu zadaću. Neki povećani angažman Arapske lige u ovim danima objašnjavaju i strahom arapskih režima ali i sve značajnijeg dijela javnosti od proširenja iranskog utjecaja u regionu. Iranci su perzijskog porijekla i među njima i Arapima vlada historijska netrpeljivost i nepovjerenje. Osim toga, većina Iranaca su šiiti dok su većina Arapa sunniti, pa se i preko toga naglašavaju razlike koje se sve više politiziraju i instrumentaliziraju u preustroju novog Bliskog istoka.
Neuspjeh Arapske lige u rješavanju palestinskog pitanja i česti vojin porazi u ratovima protiv ove zemlje su ne samo poljuljali povjerenje arapskih masa u ideje arapskog nacionalizma nego i u instituciju koja je trebala biti začetak velike arapske unije koja bi ujedinila sve arapske narode u jednu državu. Inače, nedosanjani san o ujedinjenju svih Arapa u jednu državu je ideja koja je obilježila stoljeće koje je iza nas i biće zanimljivo kako će se pobjeda islamističkih partija u većini arapskih zemlja gdje su organizovani slobodni ili djelimično slobodni izbori reflektovati na ulogu Arapske lige, ali i arapskog nacionalizma.

Nema dileme šta je u svijetu obilježilo 2011., godinu iza nas

Demonstranti svuda vraćaju moć narodu- osvrt na prošlu godinu u novorm broju Starta

Muhamed Jusić (Start BiH, 339-340)

Prestižni magazin Time je birajući ličnost godine za prošlu godinu potrefio i u liku demonstranta na svojoj naslovnici sažeo bit onoga po čemu će vjerovatno 2011. godina u historiji ostati zapamćena na međunarodnom planu.

Protesti, definitivno

Naime, oni su laskavu titulu ličnosti godine, ustanovljenu još daleke 1927. godine, odlučili dodijeliti demonstrantu ili svakom pojedincu koji je prošle godine učestvovao u demonstracijama bilo gdje u svijetu. Svojim izborom, Time je, kako kažu u uredništvu, želio da oda priznanje demonstrantima, jer su dali novo značenje snazi koju predstavlja narod.

U obrazloženju svoje odluke magazin Time ističe da su prvi i najdramatičniji protesti pokrenuti u tzv. islamskom svijetu inspirisali demonstrante širom svijeta. Demonstranti u podužoj listi zemalja, poput Izraela, Indije, Čilea, Kine, Velike Britanije, Španije i Sjedinjenih Američkih Država, otvoreno su svoje pokrete dovodili u vezu sa narodnim revolucijama koje su potresle Bliski Istok. U septembru je pokret Occupy Wall Street počeo svoj život u New Yorku, brzo se proširivši na druge američke gradove, dok se ovih dana u Rusiji širi bunt izazvan pokradenim izborima i diktaturom vladajuće partije Vladimira Putina.

Urednik magazina Time Jim Frederick pojašnjava da je u svim tim procesima najbitnije to „što je gotovo jedna cijela generacija zaboravila da se protestima mogu mijenjati politička pravila, a onda je došlo do iznenade promjene“. “Uspjeli su srušiti dva režima (ustvari tri, M.J.), potresli su Rusiju i Veliku Britaniju, a pokret Okupirajmo Wall Street pokazao je globalnu snagu u borbi protiv neosjetljivosti velikih korporacija, banaka, neoliberalnog kapitalizma”- tvrdi Frederick.

On naglašava da “ljudi koji okupiraju Wall Street imaju sasvim drugi program od onih u Egiptu i Libiji, ili onih na moskovskom Crvenom trgu.

Top novinske priče

- Ali je svima zajednički način na koji međusobno komuniciraju kako bi se nešto mijenjalo. Više puta smo vidjeli da su demonstranti u Egiptu isticali da ne bi bili na Tahriru da nisu bili inspirirani onim što se dogodilo u Tunisu. Oni su, na neki način inspirisali demonstrante na Wall Streetu. A ti su ponavljali- ne bismo bili u Zuccoti parku da nismo vidjeli ono što se događalo u Egiptu”- kaže Frederick.

Frederick podsjeća da nije isto demonstrirati u SAD, Siriji, Egiptu, Tunisu i Libiji. Za mnoge demonstrante to je veliki rizik, jer autoritarni režimi ne biraju način obračuna sa “neposlušnima”. Neki demonstranti završe u zatvorima, neki izgube život, te stoga prema njegovom mišljenju zaslužuju da budu proglašeni ličnošću godine.

Istovremeno, Kurt Andersen u Time-u objašnjavajući odluku uredništva svoga lista pojašnjava šta je to posebno u dešavanjima naroda koja su obilježili prošlu godinu i podsjeća kako se nešto slično desilo 60-tih kada se protestvovalo protiv rata u Vijetnamu, te 80-tih kada se digao glas protiv nuklearnog oružja, protiv komunističke tiranije na Tienanmenu i Istočnoj Evropi. Protesti su tada postali prirodni dio političkog procesa. A onda je uslijedilo razdoblje ekonomske renesanse. Živjelo se dobro, pa su se demonstracije kao oblik političkog nezadovoljstva događale sporadično, sve do početka 2011, kada su protesti počeli u Tunisu.

Jasno je da se lista najznačajnijih događaja koji su obilježili godinu iza nas razlikuje od zemlje do zemlje. Ipak, zbog uloge koju Sjedinjene Američke Države još uvijek igraju u svijetu njihov izbor je ipak globalno značajan, a za njih je, kako se i očekivalo, najznačajniji događaj ubistvo vođe terorističke organizacije El-Kaide Osame bin Ladena. Barem su tako odlučili urednici američkih medijskih kuća koji u organizaciji američke novinske agencije Associated Press svake godine biraju najznačajniju novinsku priču.

Akcija američkih specijalaca u kojoj je u maju u Pakistanu ubijen Bin Laden prva je na njihovoj listi 10 najznačajnijih priča, sa 128 prvih mjesta kod ukupno 247 anketiranih. Iako malo ko vjeruje da će ubistvom duhovnog vođe El-Kaide, koji prema izjavama eksperata, ionako već dugo ni u vlastitoj organizaciji nije igrao značajnu ulogu, prestati postojati opasnost od međunarodnog terorizma, za sve Amerikance ona ima simboličnu vrijednost.

Katastrofalni zemljotres, praćen cunamijem, koji je u martu pogodio Japan, našao se na drugom mjestu, sa 60 nominacija za prvo mjesto. Prema ovom rangiranju najznačajnijih događaja u prošloj godini "Arapsko proljeće" i val narodnih pobuna na Bliskom istoku i sjeveru Afrike su zauzeli tek treće mjesto Na četvrtom se našla finansijska kriza u Evropi, a na petom ekonomska situacija u SAD.

Ćoravo desno evropsko oko

U drugom dijelu tabele našli su se svrgavanje režima libijskog vođe Muammera el-Gaddafija, sporenja u američkom Kongresu oko fiskalne politike i protesti Pokreta "Okupirajmo Wall street". Ipak, trijumf naroda Libije u svojoj borbi za slobodu će ostati zamućen snimkama brutalne odmazda izvršene nad svrgnutim predsjednikom. Te snimke prijete da se urežu u krvavu podsvijest čovječanstva i obilježe, kako godinu na odlasku, tako i čitavu libijsku revoluciju.

Među događajima koji su bili blizu ulaska na listu su smrt suosnivača kompanije Apple Stevea Jobsa, uragan Irena, razorna serija tornada na srednjem zapadu i jugoistoku SAD, kao i ukidanje zabrane homoseksualcima da služe u američkoj vojsci.

Neki od ovih događaja uistinu će ostati u kolektivnom sjećanju čovječanstva svaki put kada se prisjetimo odlazeće 2011. Naravno, tu je prije svega, globalna ekonomska kriza i kriza Eurozone, koja je po prvi put od rađanja ideje ujedinjenja Evrope kao relevantno i ozbiljno pitanje nametnula spekulacije i raspravu o mogućnosti raspada EU-a.

Napad norveškog državljanina Andersa Behringa Breivika na svoje sugrađane je još jednom čovječanstvo podsjetio na svu opasnost teroirizma i to da se on može desiti bilo gdje i bilo kad. Breivik je u svom krvavom pohodu 22. jula prvo aktivirao bombu skrivenu u kombiju parkiranom ispred zgrade vlade u Oslu, gdje je od eksplozije poginulo osam ljudi, nakon čega je otišao na ostrvo Utoya i usmrtio još 69 mladih ljudi okupljenih na političkom skupu, prema njegovom mišljenju, neprijateljske političke opcije. Koliko god to morbidno zvučalo, ali ovaj njegov pohod je kao nijedno objašnjenje i pozivanje na razum čitavom svijetu, pokazao da teroristi nisu samo muslimani i da ekstremista i luđaka ima na svim stranama, te da se zlo može učiniti u ime bilo koje vjere ili ideologije. Ovaj stravični napad u Norveškoj i slučajno hapšenje grupe neonacista koji su nesmetano i uz sumnjive veze sa državnom bezbjednošću u Njemačkoj godinama ubijali imigrante pokazali su da je Evropa slijepa u desno oko, a da li će 2011. biti i godina u kojoj će Stara dama progledati na to svoje ćoravo oko tek treba vidjeti.

Evropski put vodi preko Remetinca

Kada je riječ o dešavanjima na međunarodnom planu za nas u BiH je vjerovatno najvažnija odluka o prijemu naših zapadnih susjeda u punopravno članstvo Evropske Unije. Iako taj događaj u svjetskoj, pa i evropskoj javnosti, nije privukao puno pažnje i jedva da je primijećen zbog svih drugih problema koji pritišću Evropsku Uniju, za nas u BiH je to od posebnog značaja. I dok jedni u tome vide siguran dokaz neminovnog evropskog puta čitavog regiona i nade da ako nećemo mi Evropi hoće ona nama, drugi, poput srbijanskog ministra Ivice Dačića, pak, u istom događaju vide iscrtavanje novih granica Evrope čije će se proširenje zaustaviti na nekadašnjim granicama Austro-Ugarske i Osmanskog carstva, a prema kojima je Bosna bila malo tamo malo `vamo, odnosno ni tamo ni `vamo. Ipak, u Briselu se mnogi nadaju da će ulazak Hrvatske u EU podstaći i njene susjede da krenu istim putem. Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog balkanske zavidnosti koja, u ovom dijelu svijeta, može biti ključni motivirajući faktor da se uradi i nemoguće. Međutim, ako se zamislimo nad procesima koji su prethodili priključenju Hrvatske velikoj evropskoj porodici, plašiti je se da će sudski postupci poput onih koji se vode protiv bivšeg premijera Ive Sanadera i čitave plejade vojnih i državnih zvaničnika biti destimulirajući faktor za sve naše u korupciji i kriminalu ogrezle političke vođe koje sada u evropskim integracijama vide prije svega prijetnju vlastitoj budućnosti. Njima je, čini se, postalo više nego jasno da usvajanje evropskih standarda znači vezanje omče oko vlastitog vrata, jer su mnogi od njih usvajanjem svakog evropskog zakona korak bliži nekom našem Remetincu ili upadu bh inačice Uskoka, čije osnivanje se tako revnosno godinama blokira zbog „viših nacionalnih interesa“, prijenosa nadležnosti i nepostojanja političke volje. Mislim da svako pojavljivanje Sanadera pred sudom ubija i ono malo volje kod domaćih političara da zemlju povedu putem evropskih integracija.

Unrest in the Arab world

The Arab Street Has Made Its Point

For Security and Democracy in Southeastern Europe: Muhamed Jusić

Since recent demonstrations against the ruling oligarchies in Tunisia and Egypt, along with the now-interna¬tional clash in Libya as well as rising unrest in some other Middle Eastern and North African countries, it is clear to all that this part of the world is at a historic turning point. Developments in Egypt and Libya have illustrated that this process will be neither quick nor easy. In spite of significant challenges, the "Arab street" has sent its message to ruling regimes. The time of people in those countries silently enduring dictatorships is behind us. This message is also meant for those who will come to rule these countries - that they should not count on establishing their own dictatorships or repressing freedoms in the name of any ideals, even reli¬gious ones. Protestors are asking for government that is willing to accept criticism and which will be responsible to the people in whose interest it is working.

It is true that these developments are seen from different perspectives both within these countries and elsewhere in the world, and that the sudden overthrow of regimes is viewed by rightist and leftist ideologists as proof of their own theories of social processes and as an opportunity to instumentalize dissatisfaction of the people in materializing their own interests - thereby ideologizing dissatisfaction for the purpose of achieving political goals. It is interesting that leftists throughout Europe and our region see in these developments a rebellion of the proletariat against "the obnoxious bour¬geoisie" and "American imperialism", while at the same time, radical Islamists have characterized these same events on Internet sites and forums as the ultimate crush of tagut (a tyrant who is usurping Divine law in opposition to the sovereignty of Allah). Still others see these uprisings as further proof of the superiority of the neoliberal economy and democracy, which has exported "our way of life" and the values of a democratic society through open borders and free trade.

The reality on the ground and the make-up of protesters, as well as why they have gathered in the streets in the first place, hardly supports any of these three theories. Few peasants (Arab felahs) or "regular people" who came to Cairo. Alexandria, or Benghazi to dethrone "the pharaohs of the new age" know anything about the conflicting ideologies or visions of the world that Arab and global elites talk about. These people are simply tired of a lack of freedom and prospects, the presence of corruption - which has entered every pore of life -and protracted unemployment and poverty. They don't know how to solve these problems and, according to early research, they don't even know who might know; but they want more from their governments and they want for their voice to be heard when it comes to deciding their own destiny. This is the biggest step forward these societies have made in modern times, although it is hard to predict how long these processes will last, which ideological form they will take in the end, and whether somebody will try to take these revolutions hostage for their own purposes. Whatever the outcome, the people of Arab countries have finally started playing a role in political processes and are gradually taking their fate into their own hands. With every freedom comes responsibility, and with it, uncertainty.

All that has been taking place in the past few months, and continues as I write this text, proves that the people of that part of the world, and their wishes and expectations, have outgrown the ruling elites, who have proven in all of this to be very dysfunctional. Based on initial reactions in the Arab world, we can see that these leaders look with fear upon developments that are bringing hope to ordinary people, and moreover that they are not ready to draw any sure conclusions from all that has been happening in the Arab street. The ruthless fight of Colonel Muammar Gaddafi to remain in power in Libya at any cost, regardless of the body count, and the threats he has aired - personally and via his son Saif al-lslam1 - that the country will be mired in a civil war if he leaves, prove that he has learned lit¬tle from the last few months. This is also reflected by the measures numerous other countries in the region have taken in order to prevent the same from hap¬pening there. They have hurried to undertake measures to prevent prices of basic foodstuffs from increasing, for example. The exception is Jordan, where the king dismissed the government and started negotiations with the opposition, but the role of the royal family in politics has not been discussed. In Mauritania and Syria, prices of bread, sugar, rice, and light distillate oil have been reduced artificially. The Algerian and Libyan governments undertook similar measures before the overthrow of Ben Ali in Tunisia, but it was not of much use. It was only after demonstrations in Algeria and Libya that the Algerian Council of Ministers decided to recall the state of emergency that had been in force for nineteen years.2 But everyone knows this is only the tip of an iceberg and that what the Muslim world is missing is not a dinar or a dirham more in people's wallets, but freedom, fair distribution of state assets, economic stability, and governments that are accountable to their people. The ruling oligarchies have been talking about this for years, but have done almost nothing. They have used decades of absolute power to get as wealthy as possible and make their military and economic elite rich as well. Today, when they promise to implement reforms as soon as demonstrators leave streets and squares, no wonder people do not believe them.

One of the reasons the governments in these countries have been caught off guard by all these new developments, and why autocratic regimes have started falling like dominoes after so many decades of rule, is the fact that those despots have, simply, been repressing any form of organized opposition for so long that it has emerged in a spontaneous and massive outburst of dissatisfaction that they never expected to be voiced. Of course, it is precisely this spontaneity and the absence of organized opposition that worries numerous analysts, who are afraid that uncoordinated protests could result in chaos and unrest and could, if they last too long, immerse countries in the tumult of civil war and destroy the basic foundations of an already fragile economic development. This is why so many people want revolutions in Arab countries to be successful, and for them to be followed by the establishment of democratic and civil systems, because this would show that these societies have the capacity to keep pace with the rest of the free world and that democracy does not have to be brought to them on American tanks. Establishment of a free civil society would demonstrate that democracy and security are not opposing forces, but that democratization of society in fact brings stability, in opposition to the message of repressive Arab rulers, who told their citizens and their Western allies that their countries would be engulfed by instability were it not for them and their dictatorships. These rulers and their ideologists have reiterated over and over again that even a corrupt government is better than no government at all, and that "a hundred years of tyranny is better one day of anarchy." Success of Arab revolutions would discredit this once and for all.

Establishing a democratic society is toilsome and hard work. It has always been that way, in all societies. Arab nations have just begun this process and they can hardly turn back now. But it is a fact that any government that rules Egypt, Tunisia, or any other Arab country which chooses democracy in the future, will inevitably return to dictatorship to remain in power if their democratic transition fails to face and solve the real problems of citizens. The fight for a better life can start in the Arab street, but it cannot end there. After all, the true bat- tie will be fought when (or if) new political forces are be given a chance and are obliged to disclose the culture of corruption and invent adequate policies to ensure greater economic growth, increased employment opportunities, civil freedoms, and much more that unsatis¬fied people in the streets are lacking.

NEW FACES

Numerous dilemmas and challenges that these fuming Arab societies face are best exemplified by the case of one of the most important Arab countries, politically, culturally, economically, and militarily - the Arab Re¬public of Egypt, which is proudly and rightly called Umu Dunia or "The Mother ofthe World" by its inhabitants.

There is still speculation as to who could take on the responsibility of leading Egypt through the insecure and demanding process of overall reform. For now, one name is most frequently mentioned as a possible presidential candidate, that of Mohamed ElBaradei, who is not affiliated with any party but is supported by the small and influential middle-class liberal elite. In previous elections, significant power has been exerted by opposition parties in the Kefaya3 movement. Those most active during demonstrations were from al-Gab-ha al-Democrati, but leftist Hizb al Tagammo' el Vatani el Takadommi el Vahdvavi' and Hizbu el-Amel, liberal par¬ties Hizb al-Ghad and Hizbu al-Wafd-al-Gadid, as well as some older parties and some new ones only recently founded, have exhibited strong infrastructure. In total, there are twenty-four different parties in Egypt, most of which fear the results if elections take place in the next few months, because they believe that so many years of dictatorship have ruined the country to the extent that no significant results will be achieved and the most probable winner of elections held "too soon" would be the previously-banned Muslim Brotherhood.4

One of the most looming uncertainties regarding a so¬lution to the present situation in Egypt is indeed the Muslim Brotherhood movement (El-lhvanu el-Musli-mun),5 which is, despite being banned from political action, considered the best organized political actor in the country and one that has been given more legitimacy by the military government. In the first weeks of demon¬strations, they kept a low profile, because, as they said in official statements, they did not want people to get the impression that they wanted to instrumentalize and politicize the dissatisfaction of the masses.

Analysts who have been closely watching the work of the Muslim Brotherhood believe they are waiting for the Arab street to finish its work, after which they can succeed in filling a vacuum, as the best organized political opposition faction and the only one with proven infrastructure. Similar developments can be expected af¬ter regime toppling in other Arab countries where the Muslim Brotherhood or similar supporters of political Islam are active. An alternative analysis of the Muslim Brotherhood's restraint during demonstrations asserts that the Brotherhood is aware that they are the biggest reason the administrations in Washington, DC and in EU member states chose initially not to openly support protestors in the streets of Cairo, and why they did not pressure Hosni Mubarak into stepping down. This, of course, reflected fears of "the West" that Mubarak could be replaced by Islamists from the Muslim Broth¬erhood or a similar organization - elements that are not fond of what they consider "Western imperialists interfering with internal issues of Arab countries" and which are ready to openly oppose the Israeli occupation of Palestine. Of course, there are those who em¬phasize that the Muslim Brotherhood has shown it is a pragmatic political group that can hardly be perceived as radical, and this is supported by its behavior during the weeks of the Egyptian crisis.

There is another noteworthy opinion in this debate, expressed by Tariq Ramadan, a leading Muslim intellectual who lives in Europe and explores the issue of Muslim identity in the West. He is a grandson of Hasan el-Benna, founder of the Muslim Brotherhood movement. Ramadan has said that one of the reasons for the Brotherhood's indecisiveness during protests in Egypt lay in the fact that its members were conflicted within the organization, even at an ideological level.6 He claims there are two streams within the movement; a con¬servative stream which advocates the Islamization of Egyptian society, and a younger, more liberal stream that wants the Brotherhood to follow the model of political action chosen by the Turkish AKP party, i.e. operating on Islamic ethnic and moral principles in the framework of a civil, democratic, and even secular society.

George Friedman, of Stratfor, agrees. He believes it is true that the present Muslim Brotherhood in Egypt is marked by competing values and that a large part of the organization is acting from the shadows due to Mubarak's previous repression, but he, too, does not know whether this group is weaker than the protesters asking for democ¬racy. In the end, he notes that the Brotherhood's caution should not be confused with weakness.7

THE ROLE OFTHEARMY
Immediately upon President Mubarak's resignation, Egypt's Military Council took over, headed by the Su¬preme Constitutional Court, which is to rule the country for the next months until conditions are created for presidential and parliamentary elections.The Mili¬tary Council dissolved both houses of the Parliament and suspended the Constitution, but also issued an or¬der for the military to clear Liberation Square instead of police forces, removing the most stubborn protesters who lived there in an improvised tent settlement. The Military also appointed a judge, Tariq al-Bishri - a distinguished advocate of the independence of the judiciary during Mubarak's regime - as the head of a commission to propose constitutional changes. The Commission was established to alter certain constitu¬tional provisions and determine the rules for a referendum on these alterations, promised by the General to be held within two months.8
Since the first days of revolution in Egypt, it has been obvious that the military plays, and will continue to play, a key part in everything that happens in one of the most important and most influential countries in the Arab and Muslim world. We will witness an identical situation in other Arab countries in which the military plays a key role in sociopolitical developments. In this respect, nothing has really changed in Egypt. This is, in the best case scenario, only the beginning, because the military has always controlled everything in the country. President Mubarak, after all, is himself a product of the military establishment.

We should not forget that the military overthrew the much hated Egyptian monarchy in a 1952 coup, under the leadership of the charismatic Gamal Abdel Nasser and his Free Officers, who started an anti-colonial Arab revolution and, in a way, heralded a new period of modernization in Egypt. Mubarak entered Egyptian politics by advancing in the military hierarchy and climbed all the way to the position of president during the rule of Anwar Sadat. When Sadat, the third Egyptian president, was killed by his own soldiers - led by Khalid Islambouli - at a military parade in 1981, Mubarak was sitting next to him and was wounded in the arm. When he took over, nothing much changed.9 Mubarak sur¬rounded himself with people he trusted and who came from the military. Half of the ministers in the former government were military personnel, and an absolute majority of local officials were as well. The military has always been very present and played a key role in developments in Egypt; they control trade in various goods and own everything from chicken farms to edu¬cational institutions. Despite all this (or maybe because of all this), the military enjoys a great reputation among the people, and Mubarak built his own (now extinct) popularity on the role he played in one of the rare victories of Arabs against Israel.
At the moment, the military plays a crucial role in the process of stabilization and the peaceful transfer of power, but many politicians are wondering to what extent the Military Council, which consists of Mubarak's closest associates, is willing to negotiate the role of military in the long term. Analysts at the Independent state that the military must "not resort to the Mubarak regime's constitutional tricks and devices in order to disable certain parties and promote its own favorites."10

In truth, there are few who believe that the military will willingly give up its position and remain an outsider to coming developments. It is, therefore, to be expected that the true fight for the democratization of Egypt will take place when, after free elections, establishment of democratic supervision over the military and the placement of its activities within the constitutional framework become agenda items. In Arab countries which have not seen the foundations of their ruling regimes shaken as significantly as in Egypt and Tunisia, it is unlikely that these issues will ever find their place in governmental agendas without pressure and support from the public.

THE REVOLUTION RUNNETH OVER

Regardless of who comes to power in Arab countries and in what capacity this will manifest, in the face of immense influence of military structures, those people will have to be acutely aware that new realities have replaced old ones in those societies, and that they will have to cope appropriately with them. Those new realities are built on the fact that stronger civil society institutions, along with blogger communities and inde¬pendent international media, such as Al-Jazeera, have woken up individuals who cannot be ignored anymore. This new media and social reality in the countries of the Middle East and North Africa, where citizens have his¬torically been completely shut out of their government and politics but for ceremonious voting from time to time in elections that were hardly any serious challenge to ruling parties and pro-regime forces, has created a new political paradigm in which citizens have become an inevitable and undeniable force.

Demands for the voices of these excluded masses to be heard is the common denominator of the wave of demonstrations and protests that have engulfed numerous countries, from Iran to Iraqi Kurdistan, from Jordan, Bahrain, Yemen, Algeria, and Morocco to the Ivory Coast. This wave of dissatisfaction has its own specific features in each country, based on the variable social re¬alities they face. In some, Islamists are the driving force of widespread dissatisfaction; while in Iran, the masses are opposing theocratic dictatorship. In Iraq, Sunnis are using the momentum of people's dissatisfaction to point to the fact that they are being discriminated in the country, where more and more power belongs to the Shiite majority; in Bahrain, the Shiite majority is protesting against domination by the ruling Sunni minority. And in each of these countries, skeletons are staring to fall out of closets and problems that have been suppressed for decades are surfacing with only one clear message: the days of people's rage have arrived (the day when Egyptians tried to exert ultimate pressure and force Mubarak to step down was called yamul-gadab, or "the day of rage").

As analysts were guessing which Muslim country might be the next to face the wrath of the Arab street following the overthrow of Ben Ali in Tunisia and Mubarak in Egypt, almost no one could have guessed that the next arena would be a country everyone knew would put up a brutal and unmerciful fight. But, in just a few days, this was exactly what happened. Libya and Sirya have entered unpredicted chaos and, as I am writing this text, are on the verge of a civil war. Due to his well-known, to put it mildly, eccentricity, Libyan leader Gaddafi has shown incredible endurance in his autocratic rule, sending his air force to repress his own people and threatening to fight "untilthe last man, last woman, and last bullet."11

Success of the revolution against Gaddafi's four-decade rule would be the most commanding proof that Arab countries are unstoppably walking down the path of liberation and reform, and that they are capable of overthrowing even the most ingrained dictatorships. At the same time, the outbreak of a bloody and protracted civil war there could have an extremely negative effect on the process in the entire region. The days ahead will show whether freedom-thirsty Arab nations have bit off more than they can chew.

The author is a Bosnian theologian and publicist

NOTES:
1 More on Saif al-lslam Gaddafi addressing the Lybian people on February 21, 2011, at the web site of Arab satellite channel Al-Jazeera: http://www.aljazeera.net/NR/exeres/IC99E73l-BBFB-4228-BIIC-329622FF52Fl.htm (accessed February22, 2011).
2 "Algeria's Emergency Law To Be Lifted Imminently" RTTNews, February 22, 2011 http://www.rttnews.com/Content/Political-News.aspx?ld=l558875&SM=l (acessed February 23,2011).
3 More on this political organization at its official web site: http:// www.harakamasria.org/
4 According to statements given by Secretary General of the Brotherhood, Muhammed Bedi, the party will probably be called Hizbu el-Hurije velAdale (Party of Freedom and Justice) and it will, immediately after founding, be joined by all independent candi¬dates representative of the Muslim Brotherhood in legislative bodies of the Republic. The Party coordinator and person in charge of its registration is Mohamed Saad El-Katatni. See: http:// www.ikhwanonline.com/Article.aspx?artid=7948 I &secid=21 0 (accessed February 23, 2011).
5 More on history of Muslim Brotherhood, its most prominent ac¬tors, their clash with the ruling regime, and their internal conflicts, in a book authored by the author of this article: Islamist Move¬ments (Zenica, 2005) 32-46.
6 Tariq Ramadan has presented these opinions while a guest at a number of global satellite TV stations, and has reiterated some of them on Al-Jazeera's Riz Khan Show, together with Slavoje Zizek. The show was broadcast on February 3, 2011, and can be viewed at Al-Jazeera's official web site: http://english.aljazeera.net/pro-grammes/rizkhan/20ll/02/20H23884334253l.html (accessed February 23, 2011).
7 Agenda:With George Friedman on Egypt, Stratfor, January 28, 2011, http://www.stratfor.com/analysis/20IIOI28-agenda-george-fried-man-egypt(accessed February 11,2011).
8 MarwaAwad,"Egyptian army appoints head of constitution body," Reuters-Cairo, February 14, 2011, http://www.reuters.com/arti-cle/20ll/02/l4/us-egypt-constitution-committee-idUSTRE7ID-7DM20ll02l4(accessed February 16, 2011).
9 For more information on how Egypt functioned as a state, see: Nazih N. Ayubi, The State and Public Policies in Egypt since Sadat (Ithaca, NY: Ithaca Press, 1991). On Hosni Mubarak, see pages: 84, 99, 102, 226, 239-240, 260. On the role of military in Mubakar's era, see page 240.
10 "The fate of the revolution lies in the hands of the generals,"
The Independent, February 14, 2011, http://www.independent.
co.uk/opinion/leading-articles/leading-article-the-fate-of-the-rev-
olution-lies-in-the-hands-of-the-generals-22l3882.html (accessed
February 20, 2011).
11 Momir Turudic, "To the last man, woman and bullet," Vrijeme, Feb-
ruary 24, 2011.

Kad tuča počne, ne bira se motka

Piše: Muhamed Jusić (Start BiH) Pobunjenici su još daleko od organizovane vojne sile koja se može suprotstaviti libijskoj vojsci, pa je pitanje šta saveznici moraju zraditi ako žele brzo ukloniti Muamera el-Gadafija Revolucionarni duh širom Sjeverne Afrike i Bliskog Istoka ne jenjava ni nakon što su nezadovoljni narodi naletjeli na tvrd orah, ekscentričnog Muamera el-Gadafija. U Siriji je situacija bila na rubu eskalacije ali, je brutalna reakcija vladajućeg režima i pokušaj nametanja potpune medijske izolacije i iscenirane podrške narodnih masa vladajućem režimu, trenutno uvela zatišje za koje niko ne može garantovati koliko će trajati.U jednom trenutku se učinilo da će predsjednik Sirije Bashar al-Assad, koji je na toj poziciji zamijenio svoga oca, pod pritiskom naroda barem obećati početak reformi.

Cilj je podjela?

Međutim, kako su demonstracije koje su počele 15. marta pod pritiskom sigurnosnih snaga počele jenjavati, predsjednik je u svom obraćanju Parlamentu izjavio kako je uzrok svega što se dešavalo pokušaj „zavjere protiv Sirije“ koji nije uspio. Upozorio je da Sirija proživljava "izuzetan trenutak, koji izgleda kao test našeg jedinstva", i ocijenio da su neprijatelji zemlje iskoristili situaciju da posiju haos, a o razlozima narodnog nezadovoljstva i njihovim zahtjevima, ukidanju vanrednog stanja, novom zakonu o medijima i političkom pluralizmu, barem za sada, ni riječi.

U Jemenu se nastavlja natezanje naroda i predsjednika Ali Abdala Saliha, a čini se najveću korist od svega imaju šiitski pobunjenici- Husijuni, s kojima je režim Abdala Saliha vodio dugogodišnji rat i El-Kaida koja napada skladišta i tvornice naoružanja i regrutuje sve više pristalica, ne samo među nezadovoljnim Jemencima, nego i saudijskim disidentima. Ove dvije ideološki sukobljene strane, ali obje podjednako antizapadnjački orjentisane, koriste ovaj vakuum kako bi se spremile za neke nove vlastite ratove za prevlast nad Jemenom.U Kuvajtu je smijenjena vlada, a u Jordanu incidenti nižeg intenziteta traju već mjesecima. Ipak, situacija je i dalje daleko najdramatičnija u Libiji.

Zamjenik libijskog ministra vanjskih poslova Haled Kaim je u emisiji talijanske televizije optužio koaliciju koja napada Libiju da želi "podijeliti zemlju na dva dijela", prenijele su agencije.

"Koalicija svojom taktikom želi dovesti do bezizlazne situacije i podijeliti zemlju na dva dijela, što znači dovesti je do građanskog rata, rata koji bi potrajao, želi je dovesti do početka nove Somalije, što je izrazito opasna situacija", ocijenio je Kaim. "Pobunjenici i dalje napadaju naše oružane snage. Ako nas to dovede do građanskog rata doći će do pogibije nevinih civila", rekao je on, a prenijele svjetske i lokalne novinske agencije.

Ovo mišljenje, nažalost, dijeli sve veći broj svjetskih analitičara, ali i brojni svjetski centri političke moći kojima se sve više čini da za Libiju nema brzih rješenja i da bi u slučaju da se ne mogne ovladati Tripoliem bilo dovoljno ostvariti kontrolu nad naftom bogatom istoku zemlje. Svima je jasno da napadi saveznika na Libiju možda mogu spriječiti Gaddafija da slomi pobunu u zemlji, ali zasigurno neće okončati konflikt. Osim toga, ne treba zaboraviti da je režim Sadama Huseina u Iraku ostao na vlasti i pored pobune Kurda na sjeveru i šiita na jugu čak jedanaest godina nakon što je uspostavljena zona zabrane letenja, odnosno sve dok Amerikanci i njihovi saveznici nisu ušli kopnenim trupama i „čizmom zauzeli„ Irak.

CIA i specijalci

Zasada, međutim, prema zvaničnim izjavama Obamine administracije oni ni po koju cijenu neće dopustiit da se uvuku u građanski rat niti imaju planove za kopnenu intervenciju. Slično mišljenje imaju i drugi njihovi saveznici iz NATO-a, ali i Arapska liga koja je jasno rekla da je protiv vojnog prisustva stranih vojnih sila u Libiji. I pored toga, neki britanski mediji su izvijestili kako postoje informacije sa terena, ali i neimenovanih vojnih krugova, da su specijalne vojne jedinice britanske vojske u nekoliko navrata već intervenirale na libijskom tlu izvodeći izviđačke, diverzantske i tzv. precizne taktičke misije na ključnim mjestima kako bi olakšali pobunjenicima da se pregrupišu i kako bi omeli napredovanje Gaddafijevih trupa prema istoku zemlje.

Britanski operativci iz obavještajne agencije M16, kako navodi The New York Times , već neko vrijeme usmjeravaju vazdušne napade britanskih aviona i prikupljaju podatke o kolonama tenkova, artiljerijskim oruđima i raketnim instalacijama. Ipak svi znaju da se pobjeda nad Gaddafijevim trupama ne može izvojevati samo iz zraka i malim tektičkim i obavještajnim skupinama, a u nespremnosti saveznika, naročito SAD-a, da rasporede svoje kopnene snage i Libiju pretvore u novi Irak, ostaje samo jedna varijanta a to je da se za tu misiju iskoriste pobunjenici i da im se s tim ciljem i pomogne.

Za sada su pobunjenici pokazali da su, iako izrazitom motivisani, jako neorganizovana i dalek od ozbiljne vojne sile koja bi mogla da se nosi sa lojalnim elementima gadafijeve vojske. Zato je za očekivati da će saveznici u tom smislu pomoći pobunjenicima i po modelu CIA -inih akcija podrške afganistanskim mudžahedinima u borbi protiv SSSR-a dati neki oblik stručne pomoći različitim vojnim frakcijama. Tome u prilog govori i tekst iz izdanja The New York Times-a za 31.3.2011. u kojem se već tvrdi da je CIA još prije nekoliko sedmica ubacila svoje agente u Libiju.

Osim toga sve češće se spominje i mogućnost ili potreba da se pobunjenicima pomogne u oružju. Tačno je da su se pobunjena istočna libijska plemena u prvim danima revolucije, prije nego što je Gaddafijeva avijacija uništila izgubljene kasarne i skladišta oužja, dokopala znatnih količina naoružanja ipak bi im dobro došla podrška u određenim vrstama protivtenkovskih oružja koja bi im uz podršku NATO-a iz zraka osigurala taktičku prednost nad Gaddafijevim pristašama. Za sada zvanično NATO odbija tu mogućnost iz prostog razloga što bi to još više izvelo čitavu intervenciju iz okvira rezolucije Savjeta bezbjednosti. Tako je u prošli utorak po završetku međunarodnog samita o Libiji u Londonu, glavni sekretar NATO-a Anders Fogh Rasmussen na pitanje Sky Newsa postoji li mogućnost da dobiju oružje pristalice opoizicije odgovorio da je NATO "tu da štiti stanovništvo, a ne da ga naoružava", te dodao da „rezolucija Vijeća sigurnosti vrlo jasno zahtijeva embargo na oružje“.

O snabdijevanju pobunjenika oružjem "nije se razgovaralo" na sjednici, izjavio je britanski ministar vanjskih poslova William Hague, ali je Francuska izrazila spremnost da sa svojim saveznicima razgovara o vojnoj pomoći pobunjenicima. Malo ko vjeruje da saveznici vrlo brzo, ako to već i ne rade, neće početi sa obukom i opremanjem pobunjenika uz saglasnost međunarodne zajednice ili kako se to obično radi onako „ispod žita“. Naravno, u Americi i na zapadu svi znaju kakve je rezultate sličan eksperiment sa afganistanskim mudžahedinama imao i niko ne može garantovati da se nešto slično neće ponoviti. A s obzirom na heterogenost pobunjeničkih snaga postoji velika vjerovatnoća da bi se slični elementi mogli infiltrirati u sukob zarad vlastitih ciljeva, naročito ako sukob potraje.

Ruski folovi

A ako se iz čitavog procesa izrodi neka nova El-Kaida o tome će se pisati kasnije ili će to biti novi povod za neke nove intervencije u tom dijelu svijeta.

Bez obzira na to kakve će oblike saveznička intervencija u Libiji, koja bi se ovih dana trebala staviti pod zvaničnu komandu i koordinaciju NATO-a, imati u budućnosti ona je već sada, po mišljenju mnogih, izašla izvan okvira mandata kojeg su dobili od Savjeta bezbijednosti. Već u prvim danima uspostave noflight zone Arapska liga je imala prigovore tvrdeći da oni nisu dali saglasnost da se gađaju administrativne i druge građevine širom zemlje nego da se spriječe avioni libijske avijacije da gađaju civile u od centralne vlasti odmetnutim gradovima. Objašnjenje saveznika je bilo da uspostava zone zabrane letenja ne znači samo presretanje libijskih aviona nego, prema njihovom tumačenju, potpuno uništenje libijske avijacije i njenih potencijala, što znači i sistema protuzračne odbrane, sistema kontrole neba, aerodroma i uskladištenih aviona, komunikacja, pa i komande. Na taj način na listi potencijalnih meta se moglo naći sve što su saveznici htjeli da se nađe, pa čak i jedna od Gaddafijevih palata.

Najglasnija je u svom protivljenju trenutnom razvoju situacije Ruska Federacija koja je imala pravo veta i mogla spriječiti bilo kakvu intervenciju, ali to nije uradila. Naprotiv, upravo su oni uz Kinu dali prešutnu saglasnost u Vijeću sigurnosti da se otpočne saveznički pohod na Gaddafijev režim.

Danas se i oni kao i Arapska liga prave da su prevareni iako je teško povjerovati da stvarno nisu znali kakve razmjere će saveznička intervencija imati. Ali eto, već od prvih dana Rusi traže prekid "neselektivne" upotrebe sile koja uzrokuje stradanja civila u Libiji. Tako je glasnogovornik ruske diplomatije Aleksandar Lukačevič u saopćenju izdatom tim povodom izjavio kako su u „okviru zračnih udara na Libiju meta napada bili i ciljevi nevojne naravi".

Da Rusi znaju zbog čega se bune dokazuje i činjenica kako su napadi savezničke avijacije na libijske ciljeve nastavljeni i nakon što su u NATO-u ustvrdili da je zona zabrane letenja uspostavljena i da su svi vazduhoplovni kapaciteti libijske vojske uništeni. Pitanje je šta su u tom slučaju saveznici gađali što ne izlazi iz okvira UN-ove Rezolucije 1973. kojom se uspostavlja zona zabrane letenja.

I dok se Rusija i neke druge zemlje koje imaju tradicionalno dobre ekonomske odnose sa Libijom protive napadima saveznika na druge ciljeve i čak napade na logistiku i oklopne jedinice Gaddafijeve vojske, saveznici tvrde kako ista ta rezolucija „dopušta primjenu sile radi zaštite libijskih civila od napada režima pukovnika Moamera Gaddafija“. A kad tuča počne, ne bira se motka.

Muke po Obami

Kada je Barack Obama obećao da će kada bude predsjednik SAD-a uraditi sve kako bi ujedinio politički i ideološki duboko podijeljeno američko društvo i približiti demokrate i republikance, nije mogao ni slutiti da će mu to poći za rukom tek u protivljenju načinu na koji on radi svoj posao. A upravo se to dešava danas. Obama se našao pod žestokim napadom kako svojih tradicionalnih oponenata tako i svojih kolega iz stranke koji ga optužuju da se ponaša isto kako Bush Mlađi da je Ameriku uveo u rat bez jasne strategije, jasno definisanih ciljeva i bez konsultacija sa Kongresom. Najdalje je u kritikama otišao demokrata Dennis Kucinich, koji smatra da je Obama načinio prekršaj koji je dovoljan razlog za pokretanje procedure opoziva (an impeachable offense). Obama se brani da su oni morali priteći svojim evropskim i arapskim saveznicima koji su bili zabrinuti razvojem situacije u Libiji, ali i zato što nisu smjeli dozvoliti da se ponovi još jedna Bosna. Osim toga, on tvrdi je Kongres „konsultovan“ i da je poslije početka intervencije, u zakonskom roku od 48 sati, poslao i pismo u kojem objašnjava prirodu i ciljeve američkog vojnog angažovanja.

Iako Obama tvrdi da je Amerika najveći dio posla u Libiji završila slamanjem kičme libijske vojske i da će sada sve veću ulogu imati saveznici, teško da će se Obama izvući iz čitave avanture bez političkih modrica. Jay Leno, poznati stand- up komičar i domaćin NBC-ovog The Tonight Show with Jay Leno, sve je već okrenuo na šalu i u jednom od svojih zadnjih nastupa, komentarišući činjenicu da Amerika danas vodi tri rata, rekao: „ a zamislte koliko bi ih tek vodila da Obama nije dobio Nobela za mir“.

Dan nama, dan njima

Muhamed Jusić (Start BiH)

Arapska revolucija je između dva broja Starta dobila sasvim novu dimenziju potencijalno prerastajući u međudržavni konflikt po davno izvučenim linijama neprijateljstva među starim političkim, vjerskim, idološkim, ekonomskim i nacionalnim rivalima.

Klub bogatih ili...
U procesu sveopće destabilizacija i izljeva nezadovoljstva na arapskoj ulici i situacije u kojoj su se preko noći otvorili skoro svi dugo potiskivani problemi brojnih zemalja Bliskog istoka i Sjeverne Afrike došlo je do eskalacije brojnih zaleđenih konflikata koji prijete da čitav region povuku u vrtlog otvorenog sukoba, ne samo režima sa nezadovoljnim masama, nego i nekih od najmoćnijih suparnika kao što su Iran i Saudijska Arabija ili SAD-a, odosno NATO-a i Gadafijevog režima.
Možda najbitniji prevrat desio se kada je u malu zaljevsku ostrvsku kraljevinu Bahrein ušlo oko hiljadu saudijskih vojnika u oklopnim vozilima kako bi zaštitili objekte sunitske vlade nakon što su uglavnom šiitski protestanti nadvladali policiju i blokirali ceste. Trupe su raspoređene na poziv bahreinskog kralja u prošli ponedjeljak kao dio snaga Vijeća za saradnju u Zaljevu (Gulf Cooperation Council- GCC). GCC ili u arapskom originalu Medžlis et-Teavun el-Halidži je politička, ekonomska i djelomično sigurnosna organizacija šest naftom bogatih zemalja Arapskog zaljeva nastala još 1981. koja je sa manje ili više uspjeha radila na regionalnoj saradnji koja se kretala od pokušaja uvođenja zajedničke monete do formiranja zajedničke sigurnosne strategije i osnivanja zajedničkih interevntnih vojnih formacija. Upravo na osnovu tih sigurnosnih dogovora Saudijska Arabija je bila obavezna odazvati se pozivu članice Vijeća i priteći joj upomoć. Naravno, dok su jedni u Vijeću vidjeli jezgru koja bi po modelu integracije EU jednog dana mogla biti osnova za uspostavu unije arapskih, pa i muslimanskih, zemalja o kojem se tako dugo govorilo i sanjalo u tom dijelu svijeta, drugi su smatrali da je Medžlis uski klub bogatih zaljevskih despota koji su se udružili samo kako bi dodatno učvrstili svoju vlast i kako bi stvorili ekonomsku, političku i vojnu protutežu regionalno sve jačem i utjecajnijem Iranu. Zagovornici ovog drugog mišljenja dokaz za svoje stavove nalaze upravo u potezima poput trenutno aktuelne intervencije saudijske vojske u Bahreinu.
Gulf Daily News, list blizak bahreinskom premijeru, objavio je u prošli ponedjeljak da će snage GCC-a u kojima su vojnici Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Kuvajta, Katara i Omana, štititi strateške objekte u Bahreinu, ali su do sada raspoređene samo saudijske trupe. Dan nakon ulaska saudijskih trupa u zemlju preko jednog od najdužih mostova na svijetu koji spaja Saudiju i Bahrein, a koji nosi ime saudijskog kralja Fahda, bahreinski kralj Hamad Ben Isa Al-Kalifa proglasio je izvanredno stanje u zemlji na razdoblje od tri mjeseca te izdao naređenje glavnokomandujućem oružanih snaga da uvede red. Govoreći na državnoj televiziji on je pozvao glavnokomandujućeg vojske da ponovo uspostavi vlast i da ima pravo koristiti vojsku, policiju, jedinice Nacionalne garde i "sve druge snage, ako se to pokaže potrebnim". U vrijeme kada je ovaj tekst nastajao trajale su sigurnosne operacije razbijanja manjih skupina demonstranata i sprovođenja zabrane okupljanja širom zemlje.
Ustvari, dešavanja u Bahreinu su još jednom pokazala da iza svake revolucije uvijek postoje najmanje dva faktora: i to onaj unutrašnji i vanjski. U ovom slučaju unutrašnji faktor je nezadovoljstvo većinskog šiitskog stanovništva, kojim vlada sunitska kraljevska porodica i uska elita, koje se godinama žali na diskriminaciju i manjak političkih sloboda, dok se vanjski krije u sumnjama da iza brojnih političkih, vjerskih i studentskih organizacija koje su organizovale antivladine i antimonarhijske demonstracije stoji šiitski Iran koji sebe doživljava zaštitnikom šiita ma gdje živjeli i koji ih, prema mišljenju njihovih kritičara, samo koristi za vlastite geostrateške ciljeve.

Američka pozicija
Zato i ne čudi da je Iran žastoko osudio saudijski potez nazvavši ga „uplitanjem stranaca u gušenje narodnih demonstracija u Bahreinu“. Iranski mediji su saopštili da je zvanični Teheran stava kako je „neophodno davanje prava i ostvarenja narodnih zahtjeva u Bahreinu“. Ramin Mehmanparast, glasnogovornik Ministarsva inostranih poslova Irana, u razgovoru za iranski kanal na engleskom jeziku Press TV je dodao, da je Islamska Republika Iran od ranije saopštila da vlada u Manami treba obratiti i posvetiti veću pažnju zahtjevima naroda. Glasnogovornik iranskog MIP-a također je zatražio od bahreinske vlade da ispita i analizira zahtjeve naroda, te da ne pribjegava upotrebi brutalnosti i reperesije protiv istih. Istovremeno Ramin Mehmanparast poručio je Americi da se, umjesto slanja svojih vojnih zvaničnika u region i nastojanja da uguši pokrete naroda, okrene poštivanju demokratije. Mehmanparast je izrazio zabrinutost zaoštravanjem krize u Bahreinu, koja je eskalirala nakon brutalnih postupaka prema narodu. On je dodao: ''Ovo se desilo istovremeno sa dolaskom američkog ministra odbrane u Manamu“- saopštila je iranska novinska agencija IRIB na bosanskom jeziku. Kao reakciju na ovakve izjave Bahrein je u prošli utorak povukao svog veleposlanika iz Teherana.

Naravno, svima je jasno da Saudijska Arabija, jedan od najbližih američkih saveznika u regionu, sigurno nije donijela odluku o raspoređivanju svojih trupa u Bahreinu bez barem prešutne saglasnosti Washingtona. Amerikanci u Bahreinu imaju usidrenu svoju V flotu i ne smiju ni sanjati da Bahrein prepuste svom zakletom neprijatelju Iranu. Zato i ne čude reakcije iz Washingtona koji je više puta pozvao vladu u Manami da se suzdrži od nasilja i da započne pregovore sa demonstrantima i opozicijom, ali nisu osudile saudijsku intervenciju. „Vidjeli smo izvještaje. To nije invazija zemlje“, rekao je glasnogovornik Bijele kuće Jay Carney na brifingu za novinare, te još jednom pozvao vladu u Bahreinu, ali ovaj put i druge u Vijeću za saradnju u Zaljevu, na suzdržanost. I uistinu američka pozicija nije jednostavna s obzirom da u isto vrijeme vrši pritisak na svjetske sile da se u Savjetu bezbijednosti isposluje saglasnost za neku vrstu intervencije protiv Gadafijevih snaga kako bi se pomoglo pobunjenicima, dok u Bahreinu čine sasvim suprotno.

Ahmežadinejadovi problemi
Bez obzira na kopleksnu poziciju u kojoj se nalazi Amerika, drugi ključni akter dešavanja u regionu, Iran, ne nalazi se u ništa manje komplikovanoj poziciji. Jer osnovno pitanje ovih dana jeste da li će i na koji način Iran reagovati na pokušaj slamanja šiitskog ustanka u Bahreinu i eventualno odgovoriti na saudijsku intervenciju. Realno Iran nema mnogo opcija. Jer upravo je nastojanje Irana da proširi svoju utjecaj u regionu (nerijetko i kroz destabilizaciju proameričkih režima i vlada), a ipak izbjegne otvorenu konfrontaciju sa ključnim regionalnim silama, bio je jedan od strateških ciljeva koji je ulaskom saudijske vojske u Bahrein dobrim dijelom kompromitovan.
Prema mišljenju Georgea Friedmana iz Stratfora „lopta je sada na iranskoj strani, ali ne i vrijeme“. Iran bi mogao iskoristi svoj utjecaj u Iraku i ponovo zaokupiti pažnju Amerike i eventualno pojačati svoju poziciju u nekim zakulisnim pregovorima, ali bi to samo dalo povoda Amerikancima da se u Iraku zadrže još duže što nije iranski interes. Spominje se i mogućnost da Iran aktivira Hizbullah u Libanu ali nikome nije jasno kako bi to pomoglo njihovoj poziciji. Naravno, tu je i varijanta dodatne eskalacije nasilja u Bahreinu i pokretanja neke vrste gerilske borbe protiv saudijskih i vladinih trupa, ali je malo vjerovatno da su bahreinski šiiti spremni platiti toliku cijenu. Da saudijska intervencija u Bahreinu neće biti šetnja po mjesečini i da je ozbiljna konfrontacija otvorena mogućnost svjedoči i činjenica da je već u prvim danima stradao jedan saudijski vojnik u sukobima sa demonstrantima.
Dodatni pritisak na vladu u Teheranu da poduzme mjere kako bi zaštitila šiitsku manjinu u Bahreinu i nastavila sa strategijom širenja utjecaja u Perzijskom zaljevu jeste i to što glasovi nezadovoljstva vladavinom režima Mahmouda Ahmadinejada u samo Iranu postaju sve glasniji, a upravo je njegova beskompromisna vanjska politika glavni njegov adut u pridobijanju popularnosti među tzv. antiimperijalističkim krugovima.
I dok Iranci smišljaju kao reagovati u novonastalim okolnostima Saudija je rasporedivši svoje trupe u Bahreinu postigla dvostruki cilj: stvorila je proksi prema iranskom utjecaju u svom okruženju i poslala odlučnu poruku šiitskim nezadovljnicima koji su u prošlim sedmicama pokušali organizovati antivladine demonstracije u naftom bogatom, većinski šiitskom regionu, Šerkije da će bilo kakav oblik pobune neće tolerisati.
Kako god, ovaj novi zaplet situacije oko Bahreina u kojem su saudijskom intervencijom usložnjeni odnosi i izgledi za mirnu demokratizaciju države uz postepeno ovladavanje snaga lojalnih vođi libijske revolucije Muameru El-Gadafiju odmetnutim gradovima umrtvilo je početni entuzijazam i polet arapske revolucije koji se mogao osjetiti nakon odlaska sa vlasti predsjednika Tunisa i Egipta. Igra izdržljivosti i istrajnosti između naroda i režima se nastavlja sa onom arapskom jamun lena ve jaumun alejna ili „dan nama dan njima“.

Novi teksts u Startu BiH o najmanjem zajedničkom imenitelju dešavanja od Libije do Hrvatske

Piše: Muhamed Jusić (Start BiH)

Kao i uvijek kroz historiju ljudi na ulici izlaze tražiti svoja prava i tamo iznose svoje zahtjeve samo onda kada političke elite, ili u slučaju višestranačkih demokratskih društava, postojeće političke opcije, prestanu artikulisati njihove stvarne stavove i interese. I upravo je to najmanji zajednički imenitelj „dešavanja naroda“ koja se ovih mjeseci viđaju na ulicama i trgovima od onog Zelenog u Tripoliju do Markovog u Zagrebu. Otuđenost onih koji u ime naroda obnašaju vlast i njihova nesposobnost da iznađu kvalitetne politike koje bi se adekvatno nosile sa problemima generisanim globalnom recesijom, te drugim lokalno ukorijenjenim problemima svakog društva i države ponaosob, kod građana širom svijeta stvaraju bunt i sve glasnije zahtjeve za radikalnim promjenama. Očekivanja „narodnih masa“ su u većini zemalja nadrasla sposobnost političkih elita da im ostvare politička obećanja o stalnom ekonomskom rastu i boljem i lagodnom životu. Taj gnjev i revolucionorni duh koliko ulijeva nadu da će se stvari širom svijeta početi kretati u pravcu veće demokratizacije, istovremeno i plaši jer u vremenima općeg nezadovoljstva i sveopšte društvene krize najčešće profitiraju ekstremne ideologije. O strahu da bi arapska revolucija na vlast mogla dovesti još rigidnije diktatorske režime se ovih dana u političkim centrima moći nadugo i naširoko razglabalo. Taj strah da se na političkoj sceni pojave ekstremne političke snage koje će zagovarati radikalna rješenja i pokupiti glasove razočaranih, ovih se dana kao bauk nadvija nad Evropom u kojoj iz godine u godinu krajnja desnica sve više jača. Isti bauk je došao i do našeg susjedstva i prvih nam komšija, Hrvata. Inspirisana „arapskim proljećem“ ili ne, vrlo heterogena grupa nezadovoljnika je demonstrirala širom „Lijepe naše“. Na ulicama su se našli demobilisani borci ili branitelji, neformalna skupina mladih organizovana preko internet društvene mreže Facebook, te malobrojna skupina huligana koji su, čini se, došli samo s ciljem da se „pomarišu sa murijom“ (što su naravno i uradili).
Ono što brine brojne u Hrvatskoj jeste to što su demonstranti podjednako nezadovoljni i pozicijom i opozicijom, tj čitavim sistemom i pravcem u kojem se Hrvatska kreće, te što se sve češće čuju glasovi za artikulisanje sasvim nove i drastično radikalne političke opcije. Skoro pet hiljada nezadovoljnika je u Gundulićevoj ulici pokušalo spaliti zastavu HDZ-a, koja se pokazala otpornom na palež, ali su malo kasnije na Iblerovom trgu ipak uspjeli spaliti zastave SDP-a i Europske unije.
Među prvima koji su primjetili da bi se iz nezadovoljstva „hrvatske ulice“, baš kao i iz one arapske, mogla uzdignuti jedna nova, krajnje radikalna, politička opcija koja bi bila spremna u pitanje dovesti i sam model demokratske i građanske države je Vesna Pusić, potpredsjednica HNS-a i šefica Nacionalnog odbora za praćenje pregovora s EU. Za više hrvatskih medija ona je izjavila kako su oni koji su organizovali demonstracije branitelja artikulirali, ono što gospođa Pusić smtra da je „vrlo opasan program“. Ona podsjeća hrvatsku javnost kako se predstavnici branitelja prvo zalažu za to da Hrvatska ne treba ući u EU, te da to ide naruku jedino lovcima u mutnom kojima je cilj da institucije ne funkcionišu. Zatim, oni se pozivaju na slučaj Purda, a da su institucije funkcionisale slučaj Purda, smatra gospođa Pusić, bi se riješio u Hrvatskoj još 2007. i nikad ne bi došlo do ovoga.
Drugi opasan zahtjev je da se odustane od borbe za neovisno pravosuđe. „Bila sam zgranuta“, izjavila je Pusić za Jutarnji list, „tim zahtjevom u kojem stoji da bez obzira na optužnicu ili sumnju, ako je netko branitelj, ne smije ga se procesuirati. To je apsurdno. Nadalje, tu je zalaganje za lustraciju čija je glavna karakteristika da kriterij po kojem ćemo izbaciti nekog iz prava da se javno angžaira u politici ili dobije posao u državnoj službi, određuje onaj tko je na vlasti. I konačno, zahtjev o dokidanju zakona o amnestiji. To znači `raskopavanje` Slavonije. Zakon o amnestiji je omogućio povratak i postepenu stabilizaciju odnosa u Istočnoj Slavoniji. A sada se zahtjeva da se to poništi i krene u destabilizaciju zemlje. Respektiram da oni imaju takve stavove, ali sam apsolutno protiv njih. Želim jasno reći da ćemo stajati na braniku većinske građanske Hrvatske, koja želi na izborima izabrati drugačiju vladu i koja želi pristojnu civiliziranu zemlju“.

U još uvijek uzavrelom arapskom i muslimanskom svijetu takođe postoji identičan strah da će revolucija izroditi radikalne politike i da će neko revoluciju „kidnapovati“.
Tako se na iste događaje u tim zemljama, ali i širom svijeta, gleda iz različitih uglova i u iznenadnim smjenama režima različiti ideolozi slijeva i zdesna vide dokaze za vlastitu teoriju društvenih procesa, ali i priliku da nezadovoljstvo masa instrumentaliziraju za vlastiti interes i da ga zarad vlastitih ciljeva ideologiziraju. Tako je zanimljivo vidjeti kako npr. ljevičari širom Evrope, pa i našeg regiona, u tome šta se dešava u arapskim zemljama vide pobunu proleterijata protiv „omražene buržoazije“ i „američkog imperijalizma“, dok istovremeno radikalni islamisti na internet stranicama i forumima u istim događajima vide konačan slom taguta (silnika koji uzurpiraju Božije pravo i umjesto Njega vladaju ljudima), treći, pak, u svemu vide još jedan dokaz superiornosti neoliberalne ekonomije i demokratije koja je kroz otvorene granice i slobodnu trgovinu „izvezla“ i „our way of life“ uz prateće vrijednosti demokratskog društva.
Realnost na terenu i struktura demonstranata, te razlozi zbog kojih su se oni našli na ulicama teško da idu u prilog bilo kojoj od barem ove tri spomenute ideologije. Malo koji seljak (arapski felah) ili stanovnik predgrađa koji je u Kairo, Aleksandriju, Bengazi ili bilo koji drugi grad došao da svrgne „faraona novog doba“ zna išta o sukobljenim ideologijama i vizijama svijeta o kojima naglabaju arapske i svjetske elite. Tim ljudima je dosta nesloboda, besperspektivnosti, korupcije koja se uvukla u sve pore života, nezaposlenosti i siromaštva. Oni ne znaju kako to riješiti i, prema prvim istraživanjima, nisu ni sigurni ko bi to mogao znati, ali oni od vlasti žele više i žele priliku da se i oni pitaju o tome šta se s njihovim životima dešava. I upravo je to najbitniji iskorak koji su ova društva napravila, iako je teško predvidjeti koliko će ti procesi trajati i koju ideološku ili drugu formu će u konačnici poprimiti, te da li će neko te revolucije uistinu „kidnapovati“.