Piše: Muhamed Jusić (Preporod, 15.9.2018)
Voditelj misije Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju OSCE-a u Bosni i Hercegovini Bruce Berton je na završnoj sesiji trodnevne konferencije “Mediji i terorizam” koju je početkom mjeseca na Jahorini kod Sarajeva organizirala organizacija na čijem je čelu, naglasio je da se „o terorizmu i terorističkim napadima treba i mora izvještavati, ali da se pri tome treba držati etičkih i novinarskih principa“. Većina učesnika iste konferencije, eksperata različitih profila iz regiona i svijeta su za lokalne i svjetske medije imali slične preporuke. Apelovali su na njih da kada izvještavaju o ovoj osjetljivoj temi ne podliježu senzacionalizmu, širenju neprovjerenih i lažnih vijesti i da ne pomažu ekstremistima da postignu svoj cilj.
I uistinu kažu da je ranije bit terorizma bila da se ubije jedan, a zastraše stotine. Danas terorističke organizacije uz pomoć medija mogu ubiti jednoga, a zastrašiti milione. Zato nalazimo da su mediji postali nezaobilazni dio strategije terorističkih organizacija. Klasična trijada terorizma “teroristi-žrtve-vlast”, danas zamjenjuje kvartet “teroristi-žrtve-vlast-masovni mediji”. I to više nije ništa novo i to se više puta čulo i na ovoj i na sličnim konferencijama.
Ono što se sada legitimno može postaviti kao pitanje jeste da li neki od tih medija neprofesionalno o fenomenu terorizma i nasilnog ekstremizma izvještavaju namjerno ili iz neznanja. Odnosno da li namjerno čine sve kako bi ovaj problem preuveličali ili čak produbili. Jer, kako drugačije objasniti tako česte „greške“ kod nekih medija koje više nisu izuzetak nego pravilo? Pomaganje teroristima da postignu svoj cilj, a to je teroriziranje javnosti ne može više biti samo stvar neznanja. Ili davanje publiciteta ekstremistima čije ideje služe kao osnova za nasilje i isključivost i njihovo promovisanje teško da je više slučajno.
Teško je više vjerovati da je samo stvar neznanja to što nasilni ekstremizam i terorizam svode samo na onaj povezan sa pojedincima i skupinama muslimanskih korijena. Ne samo da takvo predstavljanje fenomena u javnosti ne odgovara realnosti u svijetu u kojem živimo i u kojem su češći napadi desničarskih i drugih terorista, nego je i kontraproduktivno jer stigmatizacijom jedne vjerske ili u nekim slučajevima čak etničke skupine samo pomažu radikalima da mobilišu nove nezadovoljne sljedbenike. Osim što se tendencioznim izvještavanjem o terorizmu stvara osnov za viktimizaciju stigmatizirane skupine koja se poistovjećuje sa djelima male skupine ekstremista među njima, postiže se i drugi, ništa manje bitan cilj, a to je manipulacija strahom kod uslovno rečeno većinske skupine, čime se pokreće kontiinuirani proces u kojem jedan ekstremizam hrani drugi dok ne završimo u potpunoj fašizaciji društva.
Ključnu ulogu u tome ima proces koji sam bio slobodan nazvati sekjurtizacija islama, odnosno izvještavanje o islamu kao sigurnosnom pitanju koji traje već skoro nekoliko decenija. Kada se o jednoj vjeri a samim time i njenim pripadnicima kontinuirano izvještava samo kroz prizmu sigurnosnog izazova onda ne treba da čudi situacija da je islamofobija ili iracionalni strah od svega islamskog postao osnova društvenih i političkih odnosa čak i u zemljama koje nemaju nikakav ili pak minimalan kontakt i sa islamom i sa muslimanima.
A kako izgleda to nasilno povezivanje svega islamskog sa sigurnosnim izazovima možemo vidjeti u nedavnom primjeru o kojem sam već pisao.
Naime, 22. juna ove godine tešanjski radio ZOS objavio je vijest, u kojoj se navodi kako novinari ove lokalne radio-stanice, koja ima i svoj portal, gdje je vijest također objavljena, "nezvanično saznaju da se u Matuzićima, u općini Doboj Jug, prilikom rušenja stare kuće, naišlo na granate i municiju te se pretpostavlja da je spomenuto ostalo iz posljednjeg rata". Dalje se u informaciji navodi kako je ovo za ZOS radio potvrdio i komandir Policijske stanice Doboj Jug Sejo Kadribašić, koji je još izjavio kako je "u toku uviđaj i da je najbitnije da stanovništvo nije u opasnosti, te će se nastojati na što jednostavniji i bezbjedniji način riješiti problem bez ikakvih posljedica".
Ta informacija bi vjerovatno ostala neprimijećena da se dva dana kasnije nije pojavila vijest novinske agencije SRNA, u kojoj je u prvi plan stavljen detalj kojeg nije bilo u originalnoj verziji vijesti lokalnih medija ili izjavi policijskih službenika. Ovako je ta vijest glasila: "U blizini džamije u gornjem dijelu sela Matuzići, opština Doboj Jug, policija je pronašla skladište oružja i vojne opreme, saznaje Srna. U toku je uviđaj, a na licu mjesta su pripadnici policije i Civilne zaštite. Iz Ministarstva unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona za Radio-televiziju Republike Srpske je potvrđeno da su prije četiri do pet dana locirali određenu količinu oružja u privatnoj kući u gornjem dijelu sela Matuzići, u opštini Doboj Jug."
Naravno, Srninu vijest su, prepakiranu u novo ruho, preuzeli brojni mediji koji se mogu podvesti pod kategoriju "opinion driven" medija. Većina njih je vijest objavila pod sljedećim naslovom: "U blizini džamije u Matuzićima pronađeno skladište oružja".
Znajući kako danas javnost konzumira medijske sadržaje, malo je vjerovatno da se iko zapitao kakve veze ima položaj džamije u odnosu na spornu kuću. Svi koji znaju Matuziće, ili bilo koje bosansko selo, mjesto ili gradsku mahalu, znaju da je teško naći kuću da nije u blizini neke džamije. Ali, cilj s kojim je ova vijest skovana je postignut. Ponovo je džamija povezana sa sigurnosnom prijetnjom.
Pored očitih konstrukcija o kampovima za obuku „islamskih terorista“, o „tisućama povratnika sa stranih ratišta“ i drugih sličnih koje su u službi sekjuritizacije islama i muslimanskog identiteta u ovom slučaju Bošnjaka možda su i opasnije one suptilne konstrukcije koje javnost nekada ne primjećuje a koje učvršćuju podsvjesnu sliku islama i muslimana kao sigurnosnog i sumnjivog elementa redovno povezanog sa nasiljem i terorom.
Neki od tih konstrukta su sigurno dio veće kampanje dok drugi mogu biti produkt neprofesionalnog novinarstva ili možda čak greške, ali podjednako služe istoj svrsi i nanose istu štetu.
Najnoviji primjer ovog drugog smo imali ovih dana na jednom bosanskohercegovačkom portalu kada je novinar ili urednik za pozitivan tekst povodom Bajrama o tome kako hiljade muslimana u Bosni svoje kurbane uplaćuju u medrese kako bi se koristili za prehranu učenika naslovio sa „Tradicija duga 50 godina: Učenici Gazi Husrev-begove medrese svake godine kolju hiljade kurbana“.
Naravno da se to ne spominje nigdje u tekstu priloga ali možemo samo zamisliti kako se u islamofobičnoj javnosti doživljava informacija o srednjoškolcima koji u vjerskoj školi „kolju hiljade životinja“.
Ovakvih i sličnih primjera u domaćim i regionalnim medijima je svakim danom sve više i najmanja šteta bi bila da se radi samo o neprofesionalnom novinarstvom ili neznanju. Prije će biti da bi strah od toga da se radi o dobro osmišljenoj kampanji na kraju ipak mogao biti opravdan. Zato je bitno da međunarodne organizacije poput OSCE-a ili i strukovna udruženja novinara učine sve kako bi se greške smanjile a oni koji namjerno zloupotrebljavaju profesiju javno prokazali.
