U SJENI GAZE I UKRAJINE Šta znači islamski govor o miru?

 Moj tekst za novi broj Takvima 2026.

Imajući na umu često citiranu Adornovu tvrdnju da je “pisanje  poezije nakon Auschwitza barbarizamˮ, nije nam teško pret postaviti koliko je besmisleno danas pokušati objasniti ono što  se dešava u Gazi, ali i Ukrajini i Sudanu, a kamoli i pomisli ti da se svemu tome može naći neki smisao. Nikakvog smisla  niti opravdanja ne može biti naročito za ono što se dešava u Gazi. Obesmislene su sve napisane knjige i usvojene rezolucije  koje su za sva vremena trebale osigurati da se greške prošlosti ne ponavljaju. Prošlost nam se ponavlja i to još brutalnija i  nemilosrdnija. 

I upravo zbog toga, brojni koncepti se danas s pravom po novo promišljaju, pa i dovode u pitanje. Među njima sve češće,  naročito na društvenim mrežama koje su glavni katalizator  kreiranja javnog mnijenja, čujemo zapitanosti o tome koliko  smisla ima pozivati se na mir, dijalog pa i međunarodne kon vencije kad smo suočeni s ovakvim brutalnim kršenjem svih  uspostavljenih principa i indolentnošću svijeta. Čak i među  vjernicima se čuju zapitanosti o tome kako govoriti o miru nakon Gaze, dok se na svaki istup vjerskih autoriteta koji pozivaju na mir i poštivanje međunarodnog prava gleda s cinizmom i smatraju se ispraznim parolama.

Zločini izraelskog režima u Gazi prijete da obesmisle mnoge ideale. To će biti dugoročni izazov kojim ćemo se morati pozabaviti, a koji sada nije u fokusu zbog patnje nevinih i ne izvjesnosti njihove budućnosti. Teško je povjerovati da oni koji  ove zločine čine ili ih u tome podržavaju nisu ovog svjesni. Pitanje je sada hoće li svijet dozvoliti da se to desi, hoćemo li dozvoliti da odustanemo od svojih ideala, od onog što su naše vrijednosti i ono malo normi međunarodnog prava koje su teškom mukom ustanovljene?!

Čitav tekst možete preuzeti na linku: https://www.academia.edu/164992358/U_SJENI_GAZE_I_UKRAJINE_%C5%A0ta_zna%C4%8Di_islamski_govor_o_miru

Hutba koja je danas čitana u svim džamijama u Bosni i Hercegovini

Hutba: Sveti mjesec redžeb, mjesec mira: Na zlo ne odgovorite zlom, niti na mržnju mržnjom

Hvala Allahu koji nas je u ovom svetom mjesecu redžebu obasuo brojnim blagodatima i nimetima.

Mir i blagoslov neka su na našeg uzora Muhameda, a.s., njegovu porodicu, ashabe i one koji ga u dobru slijediše i slijede do Sudnjega dana.

Draga braćo,

Danas je mubarek petak, 6. redžeba 1447. godine od Hidžre Mustafine, a.s., odnosno 26. decembar 2025. godine od rođenja Isaa. a.s. Sinoć smo obilježili mubarek noć Lejletul-regaib.

Sa ovog časnog mjesta ja za sebe i vas molim Božiji oprost i Njegovu milost.

Podsjećam sebe i vas da je u islamskoj tradiciji mjesec redžeb jedan od četiri sveta mjeseca.  Tako nam se prenosi u vjerodostojnim predajama od Pečata vjerovijesnika, mir i spas neka su s njim. Svetost ovog mjeseca i sigurnost koja je dio njega, propisana još u ranijim objavama, bila je poštovana među predislamskim Arapima čak i prije dolaska Posljednjeg Allahovog pejgambera Muhameda, alejhiselam.

Tako su stanovnici predislamske Arabije mjesec redžeb nazivali mensalul-esinneti ili mjesec u kojem su odvajane strijele od lukova, u kojem se oružje nije smjelo potezati radi borbe. Bio je poznat i kao el-esam ili gluhi, mjesec u kojem se nije smio čuti zvuk gvožđa i željeza. Mjesec je to u kojem se nije kovalo oružje kao prijetnja ratom. Stari Arapi su govorili da u tom mjesecu ne treba kovati ni rahtilo ni alatke od željeza, kako ništa ne bi podsjećalo na rat i sukobe.  

Nažalost, u ovom svetom muslimanskom mjesecu mira, širom svijeta se čuje zveckanje oružja i zavijanje vukova koji pozivaju na novo prolijevanje krvi. Zlo se uzgoropadilo i sve su glasniji oni koji nose poruke mržnje, dominacije sile i neprijateljstva prema svemu što je drugačije. Dobri i plemeniti, otvorenog duha su sve tiši i nerijetko se povlače pred onima koji svijet guraju u nove sukobe i ratove.

Genocid u Gazi kojem čitav svijet više od dvije godine svjedoči ostaće mrlja na savjesti čovječanstva. Nezapamćena patnja palestinskih civila, nažalost, traje i danas. Stradanje nevinih ljudi u Ukrajini, Sudanu i brojnim drugim žarištima opominje nas da zlo rata i dalje prijeti ljudskom rodu. Poruka je to da, iako nas sve Božije objave pozivaju u kuću mira i uspostavljanje pravde i sigurnosti, sinovi i kćeri Ademovi i Havini još nisu prihvatili Božiju uputu niti su iz historije naučili kuda vodi sijanje neprijateljstva i razdora među ljudima.

Poštovani džematu,

U godini koju ispraćamo obilježili smo tridesetu godišnjicu genocida nad našim narodom u Srebrenici i trideset godina od postizanja mira u Dejtonu. Mi koji smo bili žrtve agresije i genocida, s razlogom cijenimo mir i razumijevamo poruke svetog mjeseca redžeba. Zato nas s pravom brine očita kampanja kojoj smo svjedočili ovih dana kojom u svjetskim sjedištima moći i medijima kleveću Bošnjake zbog njihove pripadnosti islamu. Uvrede naše vjere i našeg identiteta te sijanje nepovjerenja prema našem narodu i našoj domovini ne mogu postati „novo normalno“ i nešto na šta ćemo se naviknuti. Veličanje i slavljenje ratnih zločinaca i njihovih politika, prizivanje nekih novih Srebrenica i plaćenog lova na našu djecu sa sarajevskih brda, te osporavanje Bošnjaka kao suverenog političkog evropskog naroda i njegovog prava da slobodno živi siguran od novih zločina u svojoj domovini Bosni i Hercegovini, nisu put u stabilnost i bolju budućnost ovih prostora. To je očita prijetnja miru. Zato se ne smijemo umoriti od potrage za saveznicima i prijateljima u domovini, regionu i svijetu koji shvataju da ove ideologije zla nisu samo naš problem, nego izazov kojem se zajedno trebamo suprotstaviti.

Ako cijenimo mir, i ako smo ga spremni braniti, ne možemo nezainteresovano posmatrati kako se nekažnjeno šire najgori oblici govora mržnje prema islamu i muslimanima. Svakom zločinu prethodi stvaranje slike o Drugome kao opasnosti, onome ko ne pripada „našem“ prostoru „našoj“ vjeri kulturi ili civilizaciji. Uvrede, omalovažavanja, potcjenjivanje i diskriminacija imaju za cilj normalizaciju ovakvog odnosa i navikavanje javnosti, ali i žrtava, na prihvatanje takvog odnosa koji ih ponižava i pretvara u metu. Nakon toga slijedi dehumanizacija kao posljednji korak prije opravdavanja svakog oblika nasilja i agresije. Na nama je da ovo zlo prepoznamo dok nastaje i raste, da na njega upozoravamo i da mu se na sve načine suprotstavimo.

Neprihvatljivo je da se Bošnjacima pokušava osporiti pravo da glasaju na izborima, da kupuju stanove, da koriste svoj jezik na velikom dijelu bosanskohercegovačke teritorije.

Slobodu i mir koje uživamo mi smo skupo platili da bismo nijemo posmatrali kako se ovdje sije neko novo sjeme razdora i sukoba.

Zato kao Islamska zajednica i kao ljudi vjere svjesni svetosti slobode i mira pozivamo sve one koji su odgovorni i koji imaju instrumente da na vrijeme zaustave ove politike, institucije i pojedince koji svojim postupcima prijete miru. Odgovorni političari, mediji, akademska zajednica ali i naša dijaspora i prijatelji u svijetu imaju obavezu suprotstaviti se ovim narativima i učiniti sve kako bi se čula istina o nama i našoj domovini.

Draga i poštovana braćo.

Istovremeno podsjećam nas na opasnost od toga da na zlo odgovorimo zlom ili na mržnju mržnjom.

Uzvišeni Allah nam u Kur'anu poručuje:

„O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas neprijateljstvo i mržnja nekog naroda nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite. “ (El-Ma’ida, 8)

Naš istinski poraz bi bio kada bismo odustali od svojih vrijednosti i svoje vjere, kada bi postali poput onih na čije zlo upozoravamo i protiv kojih se borimo. To nije put muslimana niti vjernika.

Mi ćemo ostati ustrajni na principima naše vjere i dostojni branitelji našeg učenja, tradicije i otvorenog duha, uvjereni da u svijetu i ljudima ima više dobra nego zla i da je jedino što je na nama da pozivamo u Božiju kuću mira - Darus-selam - uvijek budni i oprezni da nam se zlo ne ponovi.

Na kraju, u mjesecu u kojem se duhovno pripremamo za dolazeći mubarek ramazan molim

Uzvišenog Allaha dovom Njegovog miljenika Muhameda, a.s., koju je učio u ovim danima:

اَللَّهُمَّ بَارِكْ لَنَا فِي رَجَبٍ وَشَعْبَانَ، وَبَلِّغْنَا رَمَضَانَ

„O Allahu, blagoslovi nas u mjesecu redžebu i ša’banu i daj nam da dočekamo ramazan“

Amin, ja Rabbel-alemin.

Autor hutbe: Muhamed Jusić, direktor Uprave za vanjske poslove i dijasporu Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini

Al-džahilijjah i antiintelektualizam suvremenog svijeta

 

Zadovoljstvo mi je da s prijateljima mogu podijeliti esej na kojem sam radio sa suprugom Mersiha Jusic, a koji je objavljen u novom broju časopisa za novu misao Illuminatio/Svjetionik, Al-Manar (Volume 3, No 1; Year III; Spring MMXXIII https://svjetionik.cdv.ba/inde.../en/illuminatio/20-volume-5 ).

Tekst o Džahilijjetu i antiintelektualizmu savremenog svijeta analizira pitanje odnosa prema konceptu antiintelektualizma u postmodernim društvima tragajući za njegovom povezanošću s tradicionalnim konceptom al-džāhilijjah unutar muslimanske tradicije.

Posebno se fokusira na manifestacije i moguće uzroke savremenog el-džāhilijjta i posebnosti, ali i posljedice, odnosa postmodernih društava, kako na Zapadu tako i u većinski muslimanskim državama, prema učenosti i neprimjetnom usponu općeg antiintelektualizma.

Tekst u pdf. na bosanskom možete pročitati na ovom linku:

https://svjetionik.cdv.ba/images/edition05/ba5_jusic.pdf

A na engleskom jeziku na ovom linku:

https://svjetionik.cdv.ba/images/edition05/en5_jusic.pdf

Zahvaljujem se uredniku akademiku Dr. Mustafa Cerić, akademiku Mehmed Akšamija, zbog kojeg ne znam bih li radije čitao tekstove ili ih gledao, kao i čitavom uredništvu na uloženom trudu.

U Saudijskoj Arabiji ponovo odštampana knjiga mostarskog muftije Džabića

Fondacija Kralj Abdulaziz iz Saudijske Arabije ponovo je 2013. odštampala knjigu mostarskog muftije Ali(ja) Fehmi ef. Džabića „Husn as-sahaba fi šarh aš'ar as-sahaba“ ("حسن الصحابة في شرح أشعار الصحابة"). Knjiga je ovo koja govori o poeziji ashaba (r.a.) Božijeg poslanika (a.s.) i u kojoj su sabrane njihove kaside i poezija, zajedno sa njihovim biografijama. Ukupno je obrađeno preko šezdeset ashaba i njihova poezija. Knjigu je muftija Džabić napisao dok je, nakon što je protjeran iz Bosne, predavao arapski jezik i književnost na najprestižnijem univerzitetu Darul-funun u Istanbulu.

Ovo pomalo zaboravljeno djelo toliko je važno i vrijedno da je proglašeno najboljim djelom u toj oblasti i njegovo štampanje je podržalo Ministarstvo nauke i obrazovanja Kraljevine. Knjiga je reprint izdanja koje je prije nešto više od stotinu godina štampano u Bosni. Urednik izdanja je poznati istraživač prof. dr. Abdullah bin Abdurahman Usejlan, predsjednik Kluba književnika iz Medine. Po mišljenju urednika jednostavno ni prije ni poslije nije napisano nešto bolje iz ove oblasti da bi zaslužilo ponovno štampanje.

Muftija Džabić koji se potpisao kao (جابي زادة علي فهمي) bio je nenadmašni autoritet u oblasti arapskog jezika i književnosti, ali je u bosanskoj historiji poznat kao predvodnik pokreta za vjersko-prosvjetnu autonomiju Bošnjaka u A-U monarhiji.

U aprilu 1900. austro-ugarske vlasti smijenile su muftiju Džabića i zatvorile mostarsku kiraethanu gdje je djelovao sa svojim sljedbenicima. „Muftija sa pet saradnika 1902. odlazi u Istanbul na konsultacije sa Mešihatom, što koristi austro-ugarska vlast proglašavajući ih neovlašćenim iseljenicima i zabranjujući im povratak u domovinu pod prijetnjom zatvorske kazne i ponovnog protjerivanja. Muftija Džabić je do kraja života ostao u Turskoj. Umro je u Istanbulu 12. augusta 1918. Pokopan je na mezarju kod Edirne kapije, u blizini mezara Imama Birgivija. Štatut za autonomnu upravu islamskih i vjersko-mearifskih poslova ozakonjen je 15. aprila 1909, čime je ispunjen cilj pokreta“.

Taj statut i ideja autonomne vjerske zajednice muslimana koja je prvi put priznata u nemuslimanskoj Evropi je i danas temelj uređenja „islamskog pitanja“ u Evropi dok će njegove knjige ponovo izučavati mladići i djevojke Arabije i čitavog arapskog i muslimanskog svijeta.

 The book by Mufti of Mostar Džabić reprinted in Saudi Arabia

The book Husn as-sahaba fi šarh aš'ar as-sahaba“ ("حسن الصحابة في شرح أشعار الصحابة") by the Mufti of Mostar, Ali Fehmi Džabić (d.1918) has been reprinted by King Abdulaziz Foundation for Research and Archives (Darah) in the Kingdom of Saudi Arabia. It's a book of the poetry of the Companions (r.a.) of the Messenger of God (Muhammad a.s.), in which their qasidas and poetry are collected and it is a great reminder of how the non-native Arabic speakers have often rendered a great service to Arabic language and to Islam.

In total, over sixty Companions, their biographies and poetry were treated. The book was written by Mufti Džabić while he was teaching Arabic language and literature at the most prestigious Darul-Funun University in Istanbul, after being expelled from Bosnia.

This somewhat forgotten work is so important that it was declared the best work in the field. Its printing was supported by the Ministry of Science and Education of the KSA. The book is a reprint of a Bosnian edition that was issued a little over a hundred years ago.

The editor of the publication is the well-known researcher, Prof. Abdullah bin Abdul Rahman 'Usejlan, President of the Medina Writers' Club. According to the editors, nothing better was written in this genre since the book's publication.

Mufti Džabić, who signed his name (جابي زادة علي فهمي), was an unsurpassed authority in the field of Arabic language and literature but is known in Bosnian history as the leader of the movement for religious and educational autonomy of Bosniaks in the Austro-Hungarian Empire.

In April 1900, the Austro-Hungarian authorities removed Mufti Džabić and closed the Mostar kiraethana (the reading house, printing press) where he worked with his followers. In 1902, the Mufti and five associates went to Istanbul for consultations with the Mashaykhat.

This was used by the Austro-Hungarian government to declare them unauthorized emigrants and forbid them from returning to their homeland under the threat of imprisonment and deportation. Mufti Džabić remained in Turkey until the end. He died in Istanbul on August 12, 1918.

He was buried in a cemetery near the Gate of Edirne, near the grave of Imam Birgivi (d.1573). The statute for the autonomous administration of Islamic and religious-me'arif affairs was legalized on April 15, 1909, which fulfilled the goal of the movement.

This statute and the idea of ​​an autonomous religious community of Muslims, which was recognized for the first time in Europe, is still the foundation of the "Islamic question" in Europe. His books will be re-studied by young men and women in the Arab and Muslim lands. (translated by Ermin Sinanović) 

 

Hutba Rijaseta IZ u BiH povodom ponovnog pogoršanja epidemiološke situacije u domovini i svijetu

12. zu-l-kade,  1441. h.g. / 3. juli, 2020. god.

U ime Allaha Milostivog, Samilosnog

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, Onome s čijim se određenjem dobro i loše dešava. Ništa nije iznad Njega i ništa izvan Njegovog određenja. On je o svemu obaviješten i o svemu odlučuje.

Mir i spas neka su na Posljednjeg Božijeg poslanika Muhameda, Radost svjetovima, njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i sve one koji se njegove upute drže do Dana sudnjega.

„Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje, a razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje; da pouku primite, On vas savjetuje.“ (K, 16:90)

Braćo i sestre,

Božija Volja i Mudrost je da je život na ovome svijetu sazdan od dobra i zla, od trenutaka sreće i tuge, uživanja i patnje. Biti vjernik znači ostati čovjekom, dostojnim i odgovornim potomkom Ademovim i u dobru i u zlu, i u snazi i slabosti, i u zdravlju i u bolesti, i kada se pobijedi i kada se pretrpi poraz...

Na tom životnom putu Silni i Mudri nas stalno iskušava, kako bi se iskazalo ko će od nas bolje postupati. I izazov bolesti s kojim se ovih dana nosimo nije ništa do još jedno iskušenje za čovječanstvo. I na svakom od nas pojedinačno je odgovornost kako ćemo na taj izazov odgovoriti. Niko ničije breme neće nositi i niko se odgovoran iza odluka drugih neće skrivati. Ponovno pogoršanje epidemiološke situacije nas je nagnalo da se vratimo mjerama samozaštite kako bismo izbjegli gore scenarije i ponovni povratak u restriktivne mjere sa neizvjesnim ishodom za našu ekonomiju i radna mjesta, ali i zdravlje ljudi koje može biti narušeno drugim bolestima ili urušavanjem zdravstvenog sistema.

Braćo i sestre,

Na trenutak nam se svima učinilo da smo nadvladali bolest, da ona jenjava i da se povlači. Svi smo se opustili. Svjesni smo da život ne može stati i da ne smijemo dozvoliti da bolest nadvlada nad našim životima. Zato smo se postepeno počeli vraćati u normalan život, ali nas pogoršanje situacije u domovini, našem Sandžaku i svijetu opominje da se ipak moramo ozbiljnije pridržavati mjera samozaštite na kojima insistiraju nadležni, ali i normi oko kojih smo se u Zajednici dogovorili.

Stručnjaci nam govore da možemo nastaviti sa postepenim povratkom svakodnevnici ako držimo fizičku distancu, ako nosimo maske, držimo do principa lične higijene, izbjegavamo masovnija okupljanja. Tako ćemo, voljom Božijom, zaštititi sebe ali i živote naših najmilijih. To nije nešto na što se ne možemo obavezati ako smo odgovorni pojedinci i zajednica. Vjernici, koji na zdravlje i život gledaju kao na blagodat Božiju ali i emanet koji im je od Stvoritelja podaren, moraju biti primjer drugima u revnosnom pridržavanju propisa. Ne smijemo ni pomišljati da se u javnosti stvara dojam da naš odnos nije takav ili da je suprotan od odgovornog. Sloboda i odgovornost su temelj vjerničkog poimanja čovjeka i njegove uloge na ovome  svijetu.

Kura'an Časni vjernike upozorava na ljudsku narav i sklonost da posao koji skoro dovedu do kraja ponište svojim nemarom, nestrpljenjem ili neodgovornošću.

U suri En-Nahl čitamo: „Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje, a razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje; da pouku primite, On vas savjetuje.

I ispunjavajte obaveze na koje ste se Allahovim imenom obavezali i ne kršite zakletve kad ste ih tvrdo dali, a Allaha kao jamca sebi uzeli, jer Allah zna ono što radite.

I ne budite kao ona koja bi svoju pređu rasprela kad bi je već bila čvrsto oprela, i ne služite se zakletvama svojim da biste jedni druge prevarili samo zato što je jedno pleme mnogobrojnije od drugog. Allah vas time samo iskušava, a na Sudnjem danu će vam, doista, objasniti ono oko čega ste se razilazili“. (En-Nahl, 90-92.)

I mi smo danas u poziciji da ne smijemo dozvoliti da zbog nemara rizikujemo svo odricanje i svu štetu koju smo nanijeli našoj ekonomiji i našim privatnim životima kada smo sedmicama živjeli u potpunoj izolaciji.

Pred nama su i godišnji odmori. Pravo je ljudi da razmišljaju gdje da provedu svoje zaslužene odmore sa svojim porodicama. I bez svih političkih igara kojima svjedočimo oko nas ovo je odlična prilika da isplaniramo odmore provesti u našoj domovini, u našoj matici.

Šteta koju trpi naša ekonomija može se umanjiti ako budemo ne samo ostavljali novac u našoj zemlji, nego i kada budemo kupovali domaće. Ne zato što ne poštujemo i ne cijenimo druge, nego zato što smo sebi najpreči.

Draga braćo i sestre,

Sa posebnom pažnjom i zebnjom pratimo situaciju u Novom Pazaru i našem Sandžaku. Islamska zajednica je već poduzela korake kako bi pomogla tamošnjem narodu. To je učinila ili planira i naša država, kao i Republika Turska i brojne druge države i nadležni državni organi susjedne države. Naše rukovodstvo Islamske zajednice u Novom Pazaru je u stalnoj brizi za džematlije i pruža im pomoć.

Kako bi, ne samo pomogli našoj braći, nego i poslali jasnu poruku podrške i solidarnosti Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini je na svojoj vanrednoj sjednici donio odluku da se danas u svim džamijama u domovini, domovinskim zemljama i bošnjačkoj dijaspori organizuje sergija za podršku narodu Sandžaka u suzbijanju širenja zarazne bolesti. Prilika je ovo da svi pokažemo svoju solidarnost i bratstvo.

Poslanik nas je učio da je „Uzvišeni na pomoći robu dok je na pomoći svome bratu muslimanu“ i „da su muslimani kao jedno tijelo koje čitavo pati ako oboli jedan njegov dio“. Sada je prilika da pokažemo svoju dosljednost u ovim principima na koje se tako često pozivamo. Pokažimo svoju spremnost na odricanje kada je i nama teško. Pokažimo svoju muslimansku solidarnost i položimo ispit ljudskosti u teškim vremenima.

Ali budimo i iskreni prema sebi pa kažimo, da ukoliko ne pokažemo odgovoran pristup u pridržavanju mjera zaštite, pa i danas ovdje u džamiji, za koju sedmicu, ne daj Bože, možemo očekivati isti scenario i u drugim našim gradovima i selima. Zato uzmimo pouku i oslonimo se na Allaha koji je prema nama „milostiviji od majke prema svome djetetu“.

Na kraju zamolimo Milostivog Allaha da nas sačuva velikih kušnji u vjeri, porodici i imetku; da u našim prsima ne nastani mržnju i zavist prema drugim ljudima; da nama ne ovlada strah i beznađe: da nam podari snage da činimo dobro među ljudima; da primi naša dobra djela i pokrije sramote; da čovječanstvo oslobodi kušnje zle bolesti i da nam da snage da istrajemo u borbi s njom. Pokajmo se za ono što smo zgriješili iz neznanja. Vratimo se u okrilje Božije milosti i kod Njega tražimo utočište od svakog zla.

Kažem ovo i tražim oprosta kod Milostivog za sebe, za vas i za sve muslimane svijeta.

Pripremio:

Muhamed Jusić

Vakufi i sloboda

Vakufi i sloboda

Kroz historiju islama vakufi su bili najbolji garant da država neće ovladati javnim prostorom ili sputati slobodu pojedinca i društva

Piše: Muhamed Jusić (Takvim 2014.)

Vakufi[1] su od prvih stoljeća islama bili ne samo još jedan način na koji su muslimani iskazivali svoju  odanost Jednom Bogu nego i način na koji su svjedočili svoju predanost idejama zajedničkog dobra i društvene odgovornosti. Ali vakufi su više nego i jedna druga islamska institucija u muslimanskoj civilizaciji doprinijeli afirmaciji ideala slobode kako među pojedincima tako i kolektivu.

I uistinu, postoje autori poput profesora Muhameda Ebu Zahre koji su pišući o vakufima i ideji slobode primijetili kako upravo islamska institucija vakufa afirmiše slobodu i to na nivou pojedinca i kolektiva odnosno kako ista pomaže afirmaciji slobode na individualnoj i kolektivnoj ravni.[2]

Ovakvo poimanje vakufa kao mehanizma individualnog oslobođenja je vjerovatno utemeljeno u nekim od muslimanskih tradicionalnih tumačenja slobode koja svoju istinsku afirmaciju doseže samo u predanosti Jednom Bogu, Apsolutnoj Istini i Dobru.

Naime, prema islamskom učenju Bog je čovjeka odlikovao nad svim drugim stvorenjima time što mu je dao slobodnu volju i mogućnost izbora (uz svu odgovornost koja uz to ide), ali vrhunac slobode čovjek postiže kada se preda Bogu i kada na taj način oslobodi sebe od robovanja lažnim božanstvima ovog svijeta i vezivanja sebe za ovaj prolazni svijet. Istinski je slobodan onaj ko savlada svoje strasti i slabosti, kažu islamski mistici.

Ili kako to objašnjava Seyyed Hossein Nasr: „Metafizički govoreći, samo je Bog beskonačan, tako da je samo Bog apsolutno slobodan. Svaki model odjelite egzistencije je ograničenje do nekog stupnja zarobljeništva. Samo po Bogu mi smo istinski slobodni, On nam je dao slobodnu volju da bismo slobodno podložili ovu slobodnu volju Njegovoj Volji, kako bismo postigli istinsku slobodu, slobodu od zatočeništva naših ograničenih ega i naših bezgraničnih strasti koji generiraju beskonačne talase nestvarnih želja i prohtjeva, koji se onda preokreću u potrebe...“[3]

Zato prema ovakvom poimanju slobode, ustupajući dio svoje lične imovine za veće i trajno dobro čovjek se oslobađa robovanja materijalnom i prolaznom svijetu, on se oslobađa žudnje, škrtosti, pohlepe i drugih slabosti koje stoje na putu njegovog istinskog oslobođenja.

Uvakufljenje je povezano i sa islamskim konceptom trajnog dobra odnosno želje da čovjek iza sebe ostavi dobro koje će ljudima služiti i nakon što on napusti ovu „prolaznu kuću“ o čemu je Poslanik, a.s., govorio u hadisu kada je rekao: “Kad čovjek umre, prestaju sva njegova dobra djela osim u tri slučaja: od trajne sadake, od znanja koje je ostavio pa se njime koriste ljudi i od hairli djeteta koje se moli za njega.” (Muslim)

Vakufi i sloboda društva

Ali vakuf afirmiše i čovjekovu slobodu u odnosu na kolektiv i državu. Tako je na kolektivnom nivou vakuf kao legat utemeljen voljom vakifa čija se namjena nije mogla mijenjati čak ni odlukom države i vlasti, bio garant očuvanja slobode pojedinca ali i društva od dominacije države. Vakufi su kroz historiju islama bili način da se zaobiđu sve institucionalne, birokratske i političke prepreke na putu razvoja društveni potencijala muslimanske civilizacije. Ovakvo razumijevanje uloge vakufa ima duboke korijene u poimanju odnosa između države i društva, te uloge koju vlast treba da ima u javnoj sferi.

Tako, prema tumačenju profesorice Miriam Hoexter, sunitska doktrina razlikuje dvije vrste obaveza i prava: obaveze prema ljudima ili njihova prava, koja se nazivaju hukukul-ibad, i prava odnosno obaveze prema Bogu, koja se u klasičnoj literaturi nazivaju hukukul-Allah. Prva grupa obuhvata obaveze i prava pojedinaca jednih naspram drugih koja su se svrstavala u sferu nad kojom je jurisdikciju imala ulema, ili stručnjaci za šerijatsko pravo, dok su se hukukul-Allah tradicionalno identificirala sa općim interesom zajednice vjernika ili Ummeta.

Svakako treba naglasiti kako kada se govori o ovoj razlici obaveze ili prava pripadaju samo dvjema kategorijama: individuama i Ummetu.[4] Insistiranje na pravima privatnih individua i na primatu Ummeta, a ne na dominaciji države ili vladara, u javnoj sferi je bilo u korijenu islamske političke misli.

Međutim, Ummet kao ukupna zajednica vjerujućih ali i kao lokalna muslimanska zajednica u određenom regionu ili mjestu, bila je neinstitucionalizirana referentna grupa. Zato se kroz historiju islama pojavila latentna kompeticija između uleme i vladara oko pitanja ko ima pravo predstavljati interese Ummeta i braniti zajednička prava. Modus vivendi u ovom sukobu može se sažeti na slijedeći način: od dosta ranog perioda islamske historije ulema, a ne vladari, bila je priznata kao nositelj i tumač normi i temeljnih vrijednosti „ispravnog islamskog društvenog uređenja“. Vladari su, s druge strane, bili zaduženi za implementaciju tih normi, te za zaštitu i promociju općeg interesa zajednice pravovjernih. Oni su se trebali baviti ovim zadaćama izvršavajući svoju obavezu sprovođenja šerijata na teritoriji koja je bila pod njihovom kontrolom, obavezu koja je davala legitimitet njihovoj vladavini. Oni su to radili pod budnim okom uleme i u nekim slučajevima uz saradnju sa nekima od njih. Bitno je napomenuti da je ulema rijetko djelovala kao organizovana skupina. Oni jedva da su bili grupacija ili skupina u sociološkom značenju pojma. Obično je ekspertiza određenog alima u pitanjima šerijata, a ne njegovo članstvo u određenoj skupini, davala istom autoritet i podršku Ummeta da staje u odbranu islamskih normi i društvenih vrijednosti ako su one bile ugrožene od vladara koji su se od njih udaljili.[5]

Tako je ulema, ali ne kao neka vrsta zvaničnog sveštenstva koje je činilo zaseban društveni stalež kojim se postajalo članstvom u nekim zvaničnim institucijama, nego nešto što bi više sličilo današnjem poimanju inteligencije, bila neke vrsta garanta da se u javnom prostoru poštuju univerzalne moralne norme koje su se temeljile na islamu. Tako je i u slučaju vakufa ulema tumačila i normirala propise koji su se ticali vakufa dok ih je vlast samo provodila tako da se ulema javlja kroz historiju islama u ulozi neke vrste zaštitnika javnog prostora od toga da on bude uzurpiran od strane vladajućih elita ili države. Istovremeno ulema nije imala direktnu vlast u svojim rukama i nije mogla svoju poziciju pretvoriti u poziciju tiranske moći, nego je svoje stavove morala provjeravati u javnosti koja ih je trebala prepoznati kao islamske.

Ali ulema je tu svoju neovisnost od vladara dugovala prije svega vakufima iz kojih su se oni i njihove obrazovne institucije finansirale, ali i spremnosti mnogih od njih da se suzdrže od obilaska „vrata sultana“ kako su nazivali stavljanje nekih od alima pod skute vladara i podanički i nekritički odnos prema njihovom djelovanju. Ustvari, vakufi su bili najbolji garant da država neće ovladati javnim prostorom ili sputati slobodu pojedinca i društva.

Vakufi i pluralizam misli

Istovremeno, vakufi su se kroz historiju pokazali kako garant pluralizma misli među muslimanima. Naime, s obzirom da se volja vakifa nije mogla mijenjati oni vakufi koji su osnovani kako bi se iz njih finansirale škole različitih mezheba (pravne škole), tarikati (sufijski pravci) i alimi (vjerski učenjaci) koji nisu pripadali dominantnim tokovima islamske misli bili su najbolji način da se sačuva različitost unutar islamske misli. Čak i u slučajevima kada bi država koordinirala ili upravljala vakufima u većini slučajeva se volji vakifa (osim slučajeva očite uzurpacije koji su uvijek u muslimanskoj javnosti osuđivani kao neislamski) pridavao poseban značaj što je bio garant da se, i pored toga što je neki mezheb bio dominantan ili čak zvaničan u islamskoj državi, i drugi mezhebi i različite interpretacije islamskog učenja održe.

Ustvari, vakufi su sigurno igrali ključnu ulogu ne samo u očuvanju pluralizma islamske misli nego i očuvanju njene ukupne autonomije od vlasti. To je prije svega zbog činjenice da se obrazovni sistem u muslimanskom svijetu najvećim dijelom finansirao iz vakufskih fondova.

Čak je i država u većini slučajeva kada je htjela uzeti učešće u javnom prostoru morala prihvatiti pravila suverenog primata Ummeta i pojedinca, pa su i vladari kada su osnivali vakufe to činili kao pojedinci iz novca kojeg su smatrali svojim vlastitim i u tom smislu njihovi vakufi su bili kao i vakufi svakog drugog pojedinca. Tako su i škole koje je država htjela finansirati finansirane kroz vakufe koje su osnivali vladari. Tome su najbolji primjeri vakufa koje su osnovale dinastije Ejubija (1171-1249) i Memalika(1249-1517)  u Palestini i Egiptu.

Prema historijskim izvorima, Jerusalem je početkom dvadesetog vijeka imao 64 škole, koje su se vodile kao vakufi i koje su finansirane kroz prihode vakufa osnovanih u Palestini, Turskoj i Siriji. Od ukupnog broja četrdeset su osnovali članovi dinastija Ejubija i Memalika.[6]

Drugi dobar primjer je sveučilište El-Azhar eš-Šerif u Kairu koje je osnovano 972. i koje se od početka finansiralo vakufskim sredstvima. Bitka za autonomiju jedne od najbitnijih institucije islamske učenosti kroz historiju bila je neodvojiva od uloge koju su vakufi imali u društvu.  

U prvim stoljećima El-Azhar i njegova ulema uživali su autonomiju od vladajućih dinastija upravo zbog stabilnih prihoda koje su osiguravali brojni vakufi. To im je davalo mogućnost da se kritički odnose prema društvenim dešavanjima, ali i prema vladajućim elitama zbog čega su uživali ugled u narodu i muslimanskim masama. Muhamed Ali Paša, oficir albanskog porijekla koji se smatra osnivačem modernog Egipta, prva je osoba koja je ozbiljno oslabila autonomiju El-Azhara. On je 1812. godine odbio da potvrdi izbor odbora i na poziciju šejha El-Azhara je postavio čovjeka po svom izboru. Ali da bi istinski ovladao ovom institucijom čiji je značaj nadilazio domen obrazovanja kojim se prvenstveno bavila, on je preuzeo kontrolu nad svim vakufskim prihodima i preusmjerio ih u finansiranje velikih državnih projekata. I kao što se moglo očekivati takav potez izazvao je snažno negodovanje uleme koja je državu optužila za kršenje islamskog zakona. Pod Muhamedom Alijem, država je također po istom modelu uzurpacije vakufskih prihoda potkopala finansijsku nezavisnost uleme i muslimanskog civilnog društva uopće.

Pod britanskom okupacijom ranih 1900-ih godina nastavljeno je sa slabljenjem utjecaja El-Azhara. Utemeljena je pozicija „Velikog muftije države“, čime je dijelom umanjen utjecaj šejha El-Azhara. Dodajmo još i utemeljenje pozicije upravnika vakufa, čime je i vakuf dijelom stavljen pod državnu kontrolu.

Nakon egipatske revolucije 1952. godine, predsjednik Džemal Abdel Naser je u potpunosti instituciju vakufa stavio pod državnu kontrolu. 1961. godine donesen je zakon kojim je izbor šejha El-Azhara stavljen u nadležnost vlade, čime je u potpunosti iskorijenjeno i ono malo autonomije koja je ostala, a koju je uživao obnašatelj ove funkcije.

U prošle četiri decenije ovlasti El-Azhara su podijeljene između tri vladine institucije: Ministarstvo vakufa koje kontroliše vjerske fondove, ili finansijska sredstva potrebna da se osigura finansijska nezavisnost El-Azhara; institucija muftiluka koje je dio egipatskog ministarstva pravosuđa; i El-Azhar čija uloga je danas čisto edukativnog karaktera pod kontrolom šejha kojeg odabire vlada[7].

Danas kada nove vlasti u postrevolucionarnom Egiptu razmišljaju o novoj ulozi koju bi El-Azhar trebao imati u Novom Egiptu to pitanje se ponovo prelama preko određivanja uloge koju će vakufi imati u društvu i modela upravljanja istim.

Koliko je institucija vakufa bila za očuvanje ideala slobode u muslimanskoj historiji pokazuje i to da su za vrijeme kolonijalne okupacije muslimanskih zemalja vakufi i institucije koje su se finansirale iz vakufskih fondova imale značajnu ulogu u očuvanju identiteta muslimanskih naroda, a društvene mreže ispletene oko njih su kasnije bile baza iz koje je krenula konačna borba tih naroda za slobodu i samostalnost.

Uz pomoć ovih nezavisnih izvora finansiranja, vjerski autoriteti i učitelji su uvijek bili u mogućnosti da zauzmu stav o bilo kojem društvenom i političkom pitanju neovisno od pozicije vladajuće elite. Vrlo brzo su toga postali svjesni i kolonizatori koji su u pokušaju da slome svaki otpor okupaciji sistematski počeli vakufe stavljati pod svoju kontrolu. Tako su, na primjer, Francuzi nakon okupacije Alžira 1831. vakufe stavili pod kontrolu kolonijalne uprave kako bi slomili otpor vjerskih lidera koji su se borili protiv okupacije.[8]

Država i društvo

Ni danas nije ništa manje aktuelno pitanje odnosa države i društva i to ne samo u većinski muslimanskim državama. Naime, teorije političkih nauka potvrđuju kako je koncept države, kakvom smo svjedoci u zapadnom iskustvu od 17. stoljeća bio povezan sa idejom održavanja sigurnosti društva i stvaranja pozitivne atmosfere za kreativni i inovativni razvoj. Nakon završetka II svjetskog rata primjećujemo, tvrde autori uvodnika specijaliziranog časopisa kojeg izdaje Javno povjereništvo za vakufe iz države Kuvajt, naglasak se pomjerio na obavezu države da osigura blagostanje (welfare) i prosperitet evropskih zemalja razorenih ratom. Takav trend, iako je bio dominantan dva desetljeća, počeo je da se povlači i sve veći broj političara i mislioca je zahtijevao njegovu reviziju. Postalo je jasno na osnovu iskustva da država u evropskim zemljama, i pored svog bogatstva, nije uspjela uspostaviti koncept države blagostanja (welfare state) u kojem država igra ključnu ulogu u „opskrbi društva“. Istovremeno i iskustvo mnogih muslimanskih zemalja koje imaju na raspolaganju značajne finansijske resurse i u kojima je država pokušala preuzeti sličnu ulogu, pokazalo je da su negativne posljedice takvog angažmana države na pojedince i zajednicu daleko veće od pozitivnih. Tako poimanje uloge države i njen angažman u javnom prostoru rezultirao je brojnim problemima koje je država generisala umjesto da ih rješava: poput birokratije, siromaštva, neefikasnih razvojnih projekata, društvene lijenosti i gomilanja neefikasnih državnih agencija s velikim brojem nezaposlenih.[9]  Zato danas  često muslimanski autori kada razmišljaju o tome kako brojna muslimanska društva osloboditi diktatorskih režima i paralizirajuće kontrole države i njene birokratije aktueliziraju pitanje vakufa i fondacija kao najboljih pokretača ostvarenja potencijala društva i garanta njegove slobode. Drugi pak sugerišu da je investiranje u vakufske projekte koji će socijalno zbrinjavati ugrožene u muslimanskim zemljama najbolji način da se stimuliše društveni razvoj i pomogne socijalno ugroženim u muslimanskim zemljama, a da se istovremeno zaobiđu državne institucije koje su nerijetko korumpirane i neefikasne.[10]

Drugim riječima, oživljavanjem ideje vakufa i vraćanjem uloge koju su oni nekada imali u muslimanskim društvima, a koji su nadilazili samo vjersku dimenziju kako bi obuhvatili sve aspekte društvenog života, može biti najbolji put da se pokrenu društveni potencijali tih država u kojima države nisu kadre ili spremne to učiniti, ali i stvoriti osnovu za oslobođenje građana i javnog prostora od stega nerijetko totalitarnih režima.

Kontekstualizirajući ova promišljanja na trenutne bosanskohercegovačke prilike a u uzimajući u obzir hroničnu neefikasnost države i njenih institucija kroz nefunkcionalni Dejtonski ustav, afirmacija vakufa bi mogla biti pokretač ukupnog društvenog potencijala i ukupnog jačanja nevladinog sektora u javnom prostoru. Današnja iskustva ali i historija nas uči da i u neefikasnoj državi ima puno prostora da se pokrenu potencijali jednog društva ali su preduslovi za to osviješteni pojedinci i država koja, ako ne pomaže procese, barem ih ne ometa. Posebno je interesantan prostor koji se u tom smislu otvara pred Islamskom zajednicom i vjernicima. Ali da bi to bilo moguće potrebno je ponovo afirmisati ideju vakufa kao trajnog dobra i navikavati građane da ne čekaju da im država rješava probleme nego da sami pokušaju naći načina da se brojnim društvenim problemima pozabave, pa i osnivanjem vakufa, nezavisnih fondacija i fondova iz kojih bi se finansirao društveni razvoj i društveno korisni projekti koji bi istovremeno bili i garanti slobode muslimana kao individua i Bošnjaka kao naroda, ali i njihove Zajednice koja ne bi bila ovisna od države i političkih moćnika koji ih predstavljaju.  

---

[1] Vakuf u islamskom pravu označava neko dobro koje neka osoba (vakif) svojevoljno izdvoji iz svoje imovine, predajući je Allahu, dž.š. dok prihodi ili svrha vakufa služe ljudima

[2] Abu Zahra, Muhammad, "Muhadarat fi Al-Waqf" Predavanja o vakufima, Dar Al-Fikr Al- ‘Arabi, Kairo,1971

[3] Nasr, Sejjid Husein, Srce islama, El-Kalem, Sarajevo, 2002. str. 372.

[4] Nekada se u klasičnim pravnim spisima spominje i prava vladara ili hukuku-s-sultan. Ali ta prava nisu bila suverena nego su se svodila na pravo sultana da djeluje u interesu zajednice.

[5] Hoexter, Miriam, „The Waqf and The Public Sphere“ u zborniku radova „The Public Sphere in Muslim Societies“, uredili Miriam Hoexter, Shmuel N. Eisenstadt, Nehemia Levtzion, State University of New Sork Press, Albany, 2002. str. 123.

[6]  Al-`Asali, Kamil Jamil, "Mu'assat Al-Awqaf wa Madaris Bait Al-Maqdis, [Awqaf institution and the schools of Jerusalem], rad predstavljen na simpoziju o vakufima u arapskom i islamskom svijetu, Institute of the Arab Research and Studies, Bagdad 1983, str. 95-111.

[7] Više o značaju vakufa u funkcionisanju El-Azahra u tekstu: Ramadan, Mustafa Muhammad, “Dawr al-awqaf fi da‘m al-Azhar ka mu’assasa ‘ilmiyya islamiyya,”, rad predstavljen na simpoziju o vakufima pod naslovom “Nadwat al-Tatawwur al-Tarikh li-Mu’assasat al-Awqaf fi ‘Alam al-‘Arabi wa al-Islam, Bagdad, april, 1983. str.135.

[8] Abu Al-Ajfan, Muhammad, "Al-Waqf ^`ala Al-Masjid fi Al-Maghrib wa Al-Andalus" [Waqf on mosques in North West Africa and Andalusia], objavljeno u  Studies in Islamic Economics, International Center for Research in Islamic Economics, King Abdulaziz University, Džida, 1985, str. 315-342.

[9] „Vakufi i sloboda“- uvodnik, časopis Awqaf, br. 22., godina 12., maj 2012.  Kuwajt, str. 9.

[10] Zanimljiva razmišljanja o ulozi vakufa u finansiranju razvoja u muslimanskim društvima mogu se naći u zborniku radova „Finansiranje razvoja u islamu“

Radi se o zborniku radova prezentovanih na Trećoj internacionalnoj konferenciji o islamskoj ekonomiji održanoj u Kuala Lumpuru u Maleziji,(od 28. do 30. januara 1992.) pod pokroviteljstvom Instituta za islamska istraživanja i obuku  (The Islamic Research and Training Institute-IRTI) koji djeluje pri Islamskoj banci za razvoj (Islamic Development Bank -IDB), iz Džide , Internacionalnog  islamskog univerziteta (International Islamic University) iz Malezije i Internacionalne asocijacije za islamsku ekonomiju (International Association for Islamic Economists)

Vidi „Financing Development in Islam“,Auṣāf Aḥmad, Muhammad Abdul Mannan, Tariqullah Khan, , Džida 1996.