Prikazani su postovi s oznakom Iran. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Iran. Prikaži sve postove

4.2.24

Ko su Husiji i kako su postali politički i sigurnosni akter u Jemenu i svijetu


Muhamed Jusić (Preporod)

Brutalnom eskalacijom nasilja u Gazi procesi na Bliskom istoku dobili su novu dinamiku koja ima globalne posljedice. Sukob Izraela i Palestine više nije samo bliskoistočni sukob. Njegove posljedice se osjete u društvima širom svijeta. Evropi, pa i nama, Bliski istok je sve bliže. Sve ukazuje na to da bi vrlo lahko moglo doći do širenja sukoba koji je već ionako internacionaliziran. U vijestima koje su zasjenjene stravičnim slikama razaranja i stradanja civila u Gazi provlače se informacije o pokretu Husi iz Jemena koji svojim potezima daje do sada neviđenu dinamiku sukobu u Palestini.

Mnogi su bili iznenađeni kada je Jemen u prvim danima Izraelskog napada na Gazu nakon 7. oktobra i napada Hamasa na pogranična područja oko enklave „objavio rat Izraelu“. Za one koji ne znaju detalje unutrašnjih prilika u Jemenu sve ono što se tamo dešavalo proteklih godina ovo je bilo neočekivano kao i vijest o tome da njihove snage pokušavaju raketama gađati Izrael. Na društvenim mrežama su se pojavile snimke mobilizacije boraca u Jemenu, čak i marša prema saudijskoj granici dobrovoljaca koji su krenuli na Izrael.

Onda je uslijedila najava da će pripadnici pokreta i vojne snage dijela Jemena kojim oni vladaju blokirati prolaz svih brodova koji plove prema Izraelu ili su s njim povezani u 25 kilometara širokom moreuzu  Bab el-Mandeb, koji povezuje Adenski zaljev južno od Jemena sa Crvenim morem, i kojim plove svi brodovi koji prolaze kroz Suecki kanal ili druge luke na obali Crvenog mora uključujući izraelski Ilat. Uslijedili su prvi napadi na brodove, propali pokušaji formiranja međunarodnih pomorskih snaga pod vodstvom SAD-a koje će osigurati nesmetani prolazak brodova i u konačnici prvi okršaji američkih i husijskih pomorskih snaga. Iran je rasporedio svoje borbene brodove u blizini moreuza, a slično najavljuju i neke druge sile. Istovremeno Izrael trpi velike ekonomske gubitke zbog blokade što stvara dodatni pritisak na trenutnu radikalno-desničarsku vladu. U moru agencijskih vijesti ostaje neispričana priča o samim korijenima političko-vojne organizacije koja se nameće kao regionalni i globalni igrač.

Upravo o historijskim i ideološkim korijenima i procesima koji su doveli do toga da pokret Husi postane ključnim političkim i sigurnosnim akterom dešavanja u Jemenu, a danas i u regionu i svijetu, za Preporod piše Muhamed Jusić, bivši nerezidentni ambasador Bosne i Hercegovine u ovoj zemlji.

Ko su Husiji?

Pokret Husi ili Husiji (arapski:  ٱلْحُوثِيُّون al-Ḥūthīyūn, koji sebe zvanično nazivaju Ensarullah (ʾAnṣār Allāh أَنْصَار ٱللَّٰه  Božiji pomagači) su islamistički politički i militantni pokret koji se proširio devedesetih godina prošlog stoljeća među pripadnicima zejdijskog ogranka šiizma u regiji Saada na sjeveru Jemena. Prvobitni lider i na neki način osnivač savremenog husijskog pokreta bio je Hussein Badr al-Din al-Houthi, jemenski političar i zagovornik zejdijskog revivalizma.

Ideološki korijeni

Nakon smrti poslanika islama Muhameda, a.s., i trojice halifa njegovih nasljednika u vođenju zajednice vjernika, počeo je period političkih sukoba i podjela unutar zajednice koja je sve više poprimala obrise države pa i imperije. Ti sukobi među prvim sljedbenicima Poslanika, a.s., imali su sveobuhvatne i dalekosežne posljedice po sve sfere života, ali je ipak najizraženiji sukob bio oko dva suprotstavljena koncepta vlasti; jednog sunnitskog prema kojem vlast pripada izabranim predstavnicima iz plemena Kurejš i drugog šiitskog prema kojem zajednicu i državu muslimana može predvoditi samo neko od potomaka dvojice poslanikovih unuka od njegove kćerke Fatime, r.a., i zeta Alije, r.a. 

Ovi odnosi i sukobi će obilježiti i najveći dio historije Jemena sve od trećeg hidžretskog stoljeća pa do današnjih dana. Od prvih dana slabljenja Abasijskog hilafeta Jemen je izašao iz okvira centralizovane vlasti i nikada se više u nju nije vratio. Vlast je pripadala lokalnim vođama i plemenima. Konstantno su se mijenjale lojalnosti i savezi. Nerijetko su oni koji isplivaju u unutrašnjim sukobima kao lideri nekoj stranoj ili dalekoj vlasti izražavali svoju formalnu lojalnost. Davali su prisegu na poslušnost (ar. beju') i slali dio poreza ili zekata ali bilo kakva centralizovana vlast nikada nije zaživjela[1].

Neki upravo u ovom duboko ukorijenjenom kolektivnom iskustvu samouprave, ali i stalnih previranja i historijskih nesuglasica, vide jedan od razloga neuspjeha formiranja Jemena kao ujedinjene države sa centralnom vlašću[2]. Za njih je bila greška zanemarivanje ovog historijskog i društvenog konteksta, kao i pokušaj da se Jemen ustroji kao centralizovana država, bez osnovnih elemenata federalizma. Iz istih razloga poznavaoci prilika u Jemenu vjeruju kako ni izlaz iz trenutne krize ne može biti u nastojanju da se država očuva na principima centralizovane vlasti ili pod dominacijom jednog regionalnog, plemenskog ili sektaškog identiteta i njihovih političkih predstavnika. Ovo je otvorili prostor za jačanje plemenskih, sektaških i partikularnih identiteta i na njima utemeljenih političkih lojalnosti, što će pokret Husi iskoristiti.

Kakogod, historija i historijsko pa i sektaško iskustvo Jemena je i danas itekako prisutno u političkom, društvenom i svakom drugom aspektu života i uveliko određuje procese. U tom smislu je naročito značajno poimanje da je upravo iz spomenutog unutarmuslimanskog sukoba iz prvih stoljeća islama stasalo učenje pokreta ili sljedba zejdija kojima pripada većina sljedbenika pokreta Husi i njihovo rukovodstvo.

Zejdije, od sljedbe do pokreta

Zejdije (ar. al-zejdijun, u engleskoj transkrpciji Zaydiyyah,  Zaidiyyah ili Zaydis, poznati i kao Zaidīs) i kao petoimamci (jer priznaju samo petoricu potomaka Poslanika kao imame ili predvodnike muslimana) su ogranak šiitskih muslimana koji sebe smatraju sljedbenicima Zejda bin Alije (Zayd ibn ʿAlī), unuka Husejna bin Alije (al-Ḥusayn ibn ʿAlī), unuka Poslanika, a.s. Zejd je bio sin četvrtog šiitskog imama, Alije bin Husejna (ʿAlī ibn Ḥusayn) i brat Muhameda el Bakira (Muḥammad al-Bāqir).

U početku dok se još definisala uloga imama u šiizmu sljedbenici Zejda su smatrali kako imam treba biti neko od potomaka Poslanika, a.s. (neko od njegove porodice ili Ehlu-l-bejt ili Alu Bejt), ali ko se ističe u učenosti i vjerskom znanju. Sljedbenici Muhameda el-Bakira su pak bili stajališta kako se vjersko znanje prenosi s koljena na koljeno do Božijom voljom odabranog i postavljenog imama. El-Bakirovi sljedbenici su njega prihvatili za petog imama i od njih će nastati kasnije šiiti dvanestoimamci (koji priznaju dvanaest imama), ali i šiiti ismailiti i neke druge manje sljedbe. I dok je Muhamed imao viši pedigre nego Zejd, Zejd se smatrao učenijim u vjerskim znanstvenim disciplinama i njega je kao imama prihvatila tek manjina tadašnjih šiita. Iako su zejdije imali brojne imame nakon Zejda, ipak ih neki nazivaju petoimamcima u smislu da su svoje poštovanje i slijeđenje imama ograničili na Zejda kao petog.

U doktrinarnom smislu, zejdije su bliže sunnitima i njihovom razumijevanju i tumačenju vjere od ostalih šiitskih sljedbi. Oni su jedina veća šiitska sljedba koja vjeruje kako imami vjersko znanje, a time i pravo da predvode zajednicu i budu imami (predvodnici) stiču kroz učenje a ne kroz božansku intervenciju i odabir kao što naučava većina drugih šiitskih sljedbi. Zato zejdije daju prednost idžtihadu (racionalnom promišljanju i izvođenju vjerskih propisa) i kijasu (pravnoj analogiji) nad pukom pokornosti imamima i misticizmu.

Ovo je razlog zašto su mnogi sunniti zejdije smatrali sunnitima i što su bili rijetki slučajevi njihovog anatemisanja (tekfir ili proglašavanje nevjernicima) i što je u konačnici bilo manje vjerskog animoziteta i sukoba na ovoj osnovi, ali ne i rivalstva.

Nadalje, zbog prirode njihovog učenja o tome da se imamet stiče i da se ne dobija od Boga, zejdijski imami ne moraju nositi tu titulu doživotno.

Zejdijski sejjidi (prvaci, uglednici, predvodnici zajednice) koji su dolazili od potomaka Poslanika, a.s, tradicionalno su dolazili na liderske pozicije kroz iskazivanje sebe kao pravednijih, pobožnijih i učenijih od trenutnog vodstva. Ovaj koncept je kod zejdija poznat kao hurudž (khurūj, izlazak, pobuna, isticanje).

Historijski, najčešće se ovaj proces dešavao kroz neki oblik pobune ili ustanka. Od polovine dvadesetog vijeka, zejdijski vjerski učenjaci su reinterpretirali hurudž kao proces koji se može postići i učešćem u izbornom procesu i političkom životu[3].

Zejdije su postali dominantna sljedba u Jemenu početkom desetog vijeka, i od tada su uglavnom zejdijski imami duhovne vođe i vladari tih prostora. Od povlačenja Osmanlija 1917. do 1962. oni su bili privremena vlast u Jemenu. Zejdijski imamet je nakon toga prestao da postoji ili barem više nije imao ulogu koju je nekada imao naročito u političkom životu. Dugo nije bilo otvorenih pokušaja da se on uspostavi sve dok osjećaj obespravljenosti i marginalizacije zejdija nije postao jedan od ključnih osnova na kojima je buknula husijska revolucija i pobuna, što je u konačnici dovelo do građanskog rata i međunarodnog konflikta.

Historija nastanka

Husijun su danas izrasli u političko-militantnu organizacija nastalu iz zejdijskog revivalističkog pokreta koji se u početku nazivao Eš-Šebab el-M'umin (Vjerujuća omladina). Kao i većina drugih islamističkih pokreta prije nego su posegnuli za političkim angažmanom ili se okrenuli militantizmu počeli su kao odgojno-obrazovno-humanitarno-vjerski pokret koji je tvrdio da radi na promociji zejdijskog učenja i tradicije među omladinom i njihovom povratku tradicionalnim vrijednostima[4].

Pokret se prvi put javno obznanio 1990. godine u regiji Saada i područjima sjeverno od glavnog grada Sanae. To je bio period nakon ujedinjenja Jemena i proglašenja ustavnih odredbi kojima se dozvoljava politički pluralizam koji se dominantno počeo plesti oko plemenskih, kulturnih i vjerskih identiteta. Prve zabilježene aktivnosti pokreta bile su ljetni kampovi za mlade, a prvi dokument do kojeg se može doći koji ukazuje na program ili sadržaj njihovog interesovanja jeste program ljetnih kampova koje su organizovali vrlo često za marginaliziranu omladinu iz zejdijskih zajednica, plemena i sela. U prvoj fazi u tim programima su čisto vjerski sadržaji stjecanja osnovnih znanja iz zejdijskog vjerskog učenja podijeljeni na tradicionalne vjerske discipline kakve su: fikh (islamsko pravo, vjerozakon), hadis (predaje od Poslanika, a.s,), tefsir (komentar Kur'ana) i sl. uz redovne sportske aktivnosti, izvođenje ilahija, predstava, te organizovanje predavanja, debata i razgovora na vjerske teme[5].

Ovi kampovi su počeli privlačiti sve veći broj mladih iz zejdijskih, ali vremenom i drugih šiitskih zajednica, koji su u početku dolazili u Saadu da bi se kasnije slični programi po jedinstvenom planu i programu organizovali širom Jemena i ne više u ljetnim kampovima nego centrima koji su otvarani od dobrovoljnih priloga i vjerovatno donacije nepoznatih međunarodnih faktora. Zabilježene su aktivnosti ovog pokreta čak i u nekim zaljevskim zemljama gdje su živjeli sljedbenici zejdijskog učenja. U jednom trenutku od 15 000 do 18 000 mladića i djevojaka je u Saadi bilo uključeno u ove obrazovne programe dok su za samo nekoliko godina uspostavili 67 kružoka u kojima se izvodila vjerska naobrazba kroz jedinstven i odštampan nastavni plan i program[6].

Politizacija pokreta

Bruce Riedel sa Brookings instituta smatra kako je američka invazija na Irak 2003. bila prekretnica koja je dovela do političke radikalizacije pokreta Husi, kao što je prema njegovim mišljenju bio slučaj i sa brojnim drugim arapskim i muslimanskim pokretima i zajednicama. U tom periodu će Husiji usvojiti svoj i danas zvanični slogan „Allah je najveći, smrt Americi, smrt Izraelu, prokletstvo na Jevreje i pobjeda islama“. U tom je periodu grupa sebi kao zvanično ime uzela naziv Ensaerullah (Pomagači Božiji) ili po uzoru na ensarije, stanovnike Medine koji su dali utočište Poslaniku, a.s. i prvim muslimanima nakon što su protjerani iz Meke. Ta promjena nije primijećena izvan Jemena, a Riedel za nju drži da je „još jedna nepromišljena posljedica iračke avanture George Busha“[7] odnosno zapadnog intervencionizma u arapskom svijetu bez preuzimanja odgovornosti za posljedice.

Ovo je i period u kojem pokret Hizbullah ili Hezbollah, koji je uspio Izrael istjerati iz dijelova Libana, postaje uzor i mentor brojnim pokretima u muslimanskom svijetu. Iako dva pokreta pripadaju različitim ograncima šiizma, ipak su pod pokroviteljstvom Irana našli zajednički cilj ali i oprobanu metodu djelovanja. Godine 2003. tadašnji predsjednik Jemena Ali Abdullah Saleh pokrenuo je seriju vojnih operacija kako bi uništio pokret Husija, kojeg su njegovi oponenti optuživali za potkopavanje suvereniteta države i pokušaje uspostavljanja teokratske države sa zejdijskim imamom kao jedinim vjerskim i političkim liderom u državi. Istovremeno su ih optuživali i za veze sa Iranom. Po svemu sudeći Iran je u još jednom nestabilnom okruženju iskoristio priliku da instalira još jednu svoju proxi političko-vojnu organizaciju upravo po uzoru na Hizbullah čime je pojačao svoj utjecaj u arapskom i muslimanskom svijetu naročito na Arapskom poluotoku gdje dominara njihov rival Saudijska Arabija.

2004. Husiji su pokrenuli oružanu pobunu protiv režima predsjednika Saleha nakon što su njegove snage pokušale uhapsiti vođu i osnivača pokreta Huseina el-Husija  (Hussein al Houthi). Nekoliko mjeseci kasnije, Salehove trupe, tačnije jemenska policija ubila je Husseina el-Husija, ali to nije dovelo do gušenja pokreta niti pobune. Pobuna će se nastaviti šest godina i biće poznata kao „Ratovi Sade“. Regularna voska i njena avijacija lojalna predsjedniku korištena je bez većih uspjeha kako bi se ugušila pobuna Husija na sjeveru naročito u provinciji Saada. Pokušaj vojnog slamanja pobune i pokreta nije dao rezultate. Naprotiv.

Do 2009. pobuna Husija se proširila izvan regije Saada, čak i na susjednu Saudijsku Arabiju u gdje živi značajna šiitska manjina. Saudijske vlasti su reagovale i izbacile vojne formacije Husija sa svoje teritorije. Počeli su pružati pomoć i jemenskim vlastima kako bi uspostavile kontrolu nad sjeverom koji graniči sa Saudijskom Arabijom.

U vrtlogu unutrašnje nestabilnosti Arapsko proljeće je u Jemen došlo 2011. Husiji su bili dio široke nacionalne pobune protiv dugogodišnjeg predsjednika Ali Abdullaha Saleha. U početku su bili zainteresovani samo za zaštitu uskih interesa zejdijske zajednice i s njima povezanih plemena.

Kada je svrgnutog Saleha koji je Jemenom vladao 33 godine zamijenio sunnit sa juga, Abdrabbuh Mansour Hadi, koji je bio njegov potpredsjednik i za kojeg se smatralo da je blizak Saudijskoj Arabiji, Husiji su odlučili krenuti vlastitim putem. Ni Saleh se nije dao svrguti tek tako, te je nastavio boriti se sa Hadijem koji ga je zamijenio. Ovaj sukob će dodatno destabilizovati državu i dovesti do ekonomske krize u ionako najsiromašnijoj državi regije. Husiji su vidjeli svoju priliku i ponovo preuzeli kontrolu nad dijelovima sjevera. 

Institucionalni nacionalni dijalog (NDC)[8] je pokrenut uz međunarodnu (UN) i regionalnu podršku (GCC), kao dio šireg dogovora u transferu vlasti sa Saliha na Hadija, i s ciljem da se izbjegnu sukobi, te da se dođe do unutrašenjeg uređenja koje bi zadovoljilo sve i sačuvalo jedinstvo Jemena. Predloženo je federalno uređenje države sa šest provincija koje bi imale djelomičnu autonomiju. Prema ovom nacrtu Sjever u kojem su dominirale zejdije trebao je biti podijeljen na dvije provincije i tome su se predstavnici Husija usprotivili tvrdeći da se radi o džimimanderisanju (gerrymander) na njihov račun. Zbog toga su i odbacili odredbe sporazuma Vijeća za saradnju u Zaljevu (GCC) iz novembra 2011. kao i zaključke NDC tvrdeći da se njime „Jemen dijeli na siromašne i bogate regije", ali i kao odgovor na ubistvo njihovog predstavnika u NDC-u[9].

U neočekivanom prevratu, Husiji su se udružili sa svojim nekadašnjim neprijateljem Salehom i samim zejdijskih korijena. Početkom 2014. počeli su se pojavljivati izvještaji o tome kako su predstavnici Husija počeli tajno dogovarati sa Salehom i njemu lojalnim jedincima u vojnim i državnim strukturama protiv predsjednika Hadija. U septembru 2014. Husiji su napali glavni grad Saanu. Većina vojske je i dalje bila lojalna Salehu i njegovoj porodici, pa su zajedno sa paravojnim formacijama Husija lahko ostvarili vojnu dominaciju u državi. Istovremeno, propaganda je Hadija predstavljala kao vrlo nepopularnog i „saudijsku marionetu“.

Saudijska podrška Hadiju je bila uslovljena i njihovim nastojanjem da zaustave širenje utjecaja Muslimanske braće u zemljama zahvaćenim prevratima Arapskog proljeća. Među sunnitima je bio jak utjecaj pokreta Islah bliskog Muslimanskoj braći i postojala je realna opcija da oni postanu dominantna politička sila. Saudijci su u tom nastojanju pokušavali da zadovolje sve strane pa i one okupljene oko Husija kako bi spriječili ovaj scenario. Međutim, stvari su otele kontroli. Niko nikome više nije vjerovao i niko nije imao dovoljno snage niti utjecaja da samostalno upravlja procesima ili barem da bude neko ko može inicirati bilo kakvo rješenja.

Jemen je bio već odavno na putu samouništenja, podijeljen unutar sebe po sektaškim, plemenskim i interesnim linijama, priklješten između interesa regionalnih i svjetskih moćnika, čekajući samo daljnju eskalaciju sukoba.

Rat

Dok se neuspješno pokušavao postići nacionalni koncenzus oko budućnosti Jemena i njegovog unutrašnjeg uređenja, Husiji su svakim danom zauzimali sve više teritorije i stvarali novu realnost na terenu.  Do 9. novembra 2011. Husiji su uglavnom kontrolisali dvije jemeneske provincije Saadu i El-Dževf (Saada i Al Jawf) i bili su blizu zauzimanja treće provincije Hadža (Hajjah) odakle su mogli izvesti direktne napade na glavi grad Jemena Sanu[10]. Do 21. septembra 2014. Husiji su već proširili svoju kontrolu do obala Crvenog mora i pojavili su se izvještaji o tome kako kontrolišu dijelove glavnog grada, kao i neke državne institucije i radio-stanice. I dok su Husiji postepeno ovladavali glavnim gradom i nekim drugim gradovima kao što je Rada, regionalni ogranak El-Kaide, još jedna nepoznanica na sigurnosno-političkoj sceni, pokušao je iskoristiti nemire i ovladati dijelovima teritorija sprječavajući dominaciju Husija. Već tada se u međunarodnoj štampi pojavljuju natpisi o tome kako je čitav sukob internacionaliziran i da postoje izvještaji o tome kako Husiji primaju ozbiljnu logističku i svaku drugu pomoć od Irana dok Saudijska Arabija podržava njihove rivale među različitim jemenskim frakcijama[11].

Svo to vrijeme Husiji su konstantno napredovali i konačno 20. januara 2015, zauzeli predsjedničku palaču u glavnom gradu Sani a koji nisu zauzeli u svom pohodu na glavni grad nekoliko mjeseci ranije. Tokom preuzimanja palače, predsjednik Abdrabbuh Mansur Hadi nalazio se u svojoj kući koja je granatirana ali nije bio povrijeđen[12]. Pokret je zvanično vlast preuzeo 6.  februara iste godine kada su raspustili Parlament i imenovali Revolucionarno vijeće koje će upravljati zemljom.

20. marta 2015. džamije El-Bedr i El-Hašuš bile su metom samoubilačkog napada, tom prilikom ubijeno je 142 ljudi a 351 je ranjeno. Ubrzo je odgovornost preuzela tzv. Islamska država, ali se sa tačnošću nije moglo utvrditi ko je izveo napad. Pokušaj El-Kaide i skupina povezanih sa ISIL-om da popune sigurnosni vakuum i da se suprotstave širenju pokreta Husi je samo pojačalo odlučnost zejdijske zajednice da podrže ove napore kako bi se zaštitili od militanata koji na njihovo šiitsko učenje nisu gledali blagonaklono. Prisustvo ovih nasilnih skupina samo je podgrijavalo već rasplamsali sunnitsko -šiitski sukob u koji je Jemen polagano klizio. S druge strane, ideolozi El-Kaide i ISIL-a su vidjeli kako u Jemenu nastavljaju svoju borbu iz Iraka i Sirije protiv šiitske agresije na sunnitske države i kako su jedini koji pokušavaju zaštiti prava sunnita i osporiti plan iranskih ajatullaha za dominaciju nad muslimanskim, naročito sunnitskim svijetom.

27. marta 2015. kao odgovor na ono što se predstavljalo kao iransko uplitanje u Arapski poluotok i kao pokušaj šiitske dominacije nad sunnitskim frakcijama u regionu, te pokušaj da se zaštiti ustavni poredak u Jemenu, koalicija država u kojoj su bile Saudijska Arabija, Bahrein, Katar, Kuvait, UAE, Egipat, Jordan, Maroko i Sudan počela je sa zračnim napadima u Jemenu. Kraljevina Saudijska Arabija je svoju intervenciju pravdala i stalnim napadima Husija na njenu južnu granicu. Smatralo se kako su na početku kampanje u koaliciju bile uključene i Sjedinjene Američke Države koje su pomagale oko planiranja operacija, i pružale logističku i obavještajnu potporu[13].

Saudijska Arabija je s Jemenom imala vrlo kompleksne odnose koji su dominantno temeljeni na finansijskoj i drugoj podršci tamošnjim vlastima kako bi se održala stabilnost i funkcionisanje državnih institucija. Sličan odnos su imali i sa predstavnicima plemena Husi. Ali nakon što su se oni približili njihovom regionalnom rivalu Iranu, oni su u tome vidjeli direktnu opasnost za svoju i regionalnu sigurnost. Pomisao da bi Husiji a samim time i Iran mogli kontrolisati strateški morski prolaz Bab el-Mandab predstavljao je veliko iskušenje za novi tim na kraljevskom dvoru- Divanu u kojem je Muhamed bin Selman igrao ključnu ulogu.

U ovom strateškom izazovu mladi i ambiciozni princ koji je odlučan naslijediti svoga oca vidio je i priliku da pokaže odlučnost i liderske sposobnosti, ali i da najavi period „Nove Kraljevine“ koja će od sada biti asertivna u zaštiti svojih interesa. Dugo je saudijska diplomatija i njihova vanjska politika važila za tihu silu koja je novcem i utjecajem upravljala procesima u regionu, ali i svjetskim žarištima kroz promociju stabilokratije.

Za Obaminu administraciju situacija je također bila komplikovana. Američka obavještajna zajednica je u početku esklacije sukoba tvrdila kako Iran pokušava odgovoriti Husije od zauzimanja Sane i svrgavanja Hadija[14] za kojeg su možda vjerovali da je sposobniji zadržati veće teritorije pod svojom kontrolom i da ima više državničkog iskustva i mehanizme upravljanja državnim institucijama. Navodno je Iran preferirao manje radikalan pravac djelovanja, ali su Husiji bili „opijeni“ uspjehom i nisu htjeli propustiti historijsku priliku koja im se ukazala. I danas je vrlo teško utvrditi stvarni utjecaj Irana na odluke Husija i o tome se samo spekuliše.

Čak štaviše, američki zamjenik ministra odbrane Michael Vickers je u januaru 2015. godine izjavio kako Washington ima produktivne neformalne obavještajne odnose sa Husijima a protiv El-Kaide. Tada je ustvrdio kako bi se ta saradnja mogla nastaviti[15].

Uzimajući sve u obzir Saudijci su krenuli u rat kako bi pružili podršku Hadiju i legitimnoj vlasti i kako bi spriječili pobunu iza koje je stajao, prema njihovim tvrdnjama, savez Husi-Salih, odnosno kako bi ih spriječili da konsoliduju vlast u čitavoj državi. Operacija Odlučujuća oluja (ar.  عملية عاصفة الحزم , eng. Decisive Storm) je pokrenuta u martu 2015. godine, a u javnom prostoru kao lider procesa isticao se Muhamed bin Selman koji je obećavao brzu pobjedu.

Formirali su ranije spomenutu koaliciju u kojoj su bili još Ujedinjeni Arapski Emirati, Bahrein i drugi tradicionalni saudijski saveznici. Jedino su dva tradicionalna saveznika odbili učešće i to Oman, koji je prepoznatljiv po svojoj neutralnoj vanjskoj politici koja se ne svrstava u sukobima i Pakistan čiji je Parlament jednoglasno odbio učešće u ratu.

Obamina administracija je podržala saudijsku vojnu kampanju. Između tradicionalnog saveznika i Husija Obama je očekivano odabrao saveznike s kojima Amerika ima preko 70 godina strateške saradnje i savezništva, vjerovatno vidjevši u tome i priliku da oslabi Iran i njegov utjecaj u regiji i da spriječi širenje El-Kaide i njima sličnih militantnih i terorističkih organizacija. Tokom prvih vojnih operacija podrška SAD i Ujedinjenog Kraljevstva je bila nezaobilazna s obzirom da je saudijsko vojno vazduhoplovstvo (Royal Saudi Air Force- RSAF) snabdjeveno američkom i britanskom opremom i avionima.



Tako je došlo do internacionalizacije sukoba koji sa različitim intezitetom traje i danas. Razmjere humanitarne krize i patnje jemenskih građana uzrokovane ovim sukobima su jedna od najvećih katastrofa početka XXI vijeka. Zaleđeni konflikt koji je zbog globalnih i regionalnih okolnosti od prošlg mjeseca ramazana doveden u fazu mirovanja ratom Izraela u Gazi ponovo eskalirao i, dobio svoju novu dimenziju naročito oko Bab el-Mandaba. O sanaciji svih posljedica i ponovnoj izgradnji jemenske države i društva teško da iko danas i ozbiljno razmišlja.

Husiji su u periodu kolapsa političkog sistema Jemena uspjeli popuniti politički i sigurnosni vakuum. U danima u kojima su druge opcije bile u rasulu, bez jasne vizije budućnosti države, i u razjedinjenom sunnitskom bloku rastrganom različitim ideološkim previranjima i lojalnostima prema regionalnim i svjetskim silama, Husiji su bili jedini koji su imali jasnu viziju, ciljeve, i volju da ih makar i silom ostvare. To im je uz podršku Irana i njegovih proksija u regionu omogućilo da preuzmu potpunu kontrolu nad velikim dijelom teritorije Jemena uključujući dotadašnji glavni grad. Više sigurno neće biti bilo kakvog rješenja za jemenski konflikt bez uvažavanja ove nove realnosti. Rat u Gazi je sada pokret stavio u prvi plan regionalne i svjetske sigurnosne arhitekture.

Teritorija koju kontrolišu Husiji krajm prošlog mjeseca sa koje napadaju brodove koji prema njihovoj tvrdnji plove prema Izraelu


[1] Više u knjizi jemenskog novinara i istraživača Adila  el-Ahmeda “Ruža i kamen- šiitska pobuna u Jemenu i položaj šiitskih manjina u novom scenariju“, Centar za istraživanja Nešvan el-Humejri

[2] Razgovor autora sa visokim jemenskim diplomatom, 16.02.2020.

[3] Prema enciklopediji Britannica

[4] El-Degeši, Ahmed Muhamed, “Husiji i savremeni šiizam u Jemenu”, u knjizi „Husiji- sektaško oružje i političke lojalnosti“, grupa autora, Centar El-Misbar za studije i istraživanja, Dubai, 2010.

[5] Prema intervjuu Muhamed Salem Azan za list „26. septembar“, 15.03.2007., u El-Degeši, Ahmed Muhamed, “Husiji i savremeni šiizam u Jemenu”, u knjizi „Husiji- sektaško oružje i političke lojalnosti“, grupa autora, Centar za studije i istraživanja El-Misbar, Dubai, 2010.

[6] Prema Es-Sufi Nebil, ”Detalji husijske zejdijske šiitske revolucije protiv jemenske vlade“, arapski list El-Hajat, London, 03.06.2007.

[7] Bruce Riedel, „Who are the Houthis, and why are we at war with them?“, The Brookings Institution, Markaz,  18.12. 2017. (https://www.brookings.edu/blog/markaz/2017/12/18/who-are-the-houthis-and-why-are-we-at-war-with-them/, pristupljeno 12.10.2022.

[8] Konferencija o nacionalnom dijalogu (NDC) je bio prijelazni proces dijaloga koji je održan u hotelu Movenpick u Sani, Jemen od 18. marta 2013. do 24. januara 2014.

[9] „Yemen Al Houthi rebels slam federation plan as unfair". Gulf News. 11. februar 2014.

[10] "Al-Houthi Expansion Plan in Yemen Revealed". Yemen Post. 9. novembra 2011. (https://web.archive.org/web/20111109115052/http://yemenpost.net/Detail123456789.aspx?ID=3&SubID=4288&MainCat=3, pristupljeno 17.10.2022.)

[11] Kareem Fahim "Violence Grows in Yemen as Al Qaeda Tries to Fight Its Way Back", 7. januar 2015,  The New York Times (https://www.nytimes.com/2015/01/08/world/violence-grows-in-yemen-as-al-qaeda-tries-to-fight-its-way-back.html, pristupljeno 17.01.2022.)

[12] "Yemen Houthi rebels 'seize presidential palace'". BBC News. 20 januar 2015. (https://www.bbc.com/news/world-middle-east-30903516, pristupljeno, 17.10.2022.)

[13] Keane, Angela Greiling "U.S. Backs Saudi-Led Yemeni Bombing With Logistics, Spying", 26. mart 2015,  Bloomberg News (https://www.bloomberg.com/news/articles/2015-03-26/yemeni-bombing-led-by-saudis-is-backed-by-u-s-logistics-spying, pristupljeno 17.10.2022.)

[14] Barbara Slavin, „US maintains intelligence relationship with Houthis“, Al Monitor, 21.01. 2015. (https://www.al-monitor.com/originals/2015/01/yemen-houthis-obama-administration.html, pristupljeno 31-10.2022.)

[15] IBID

1.1.17

Ko se pita u Siriji

Bezbroj je prepreka na putu postizanja održivog primirja, a o mirovnom dogovoru i budućnosti Sirije da i ne govorimo.

Borci iz Sirije u posljednja dva dana počeli su postavljati snimke misterioznih aviona kako bacaju oružje (Arhiva)

Mediji su nedavno saopćili kako su Ankara i Moskva postigle dogovor o detaljima za uspostavljanje primirja na teritoriji čitave Sirije.
Činjenica je da su Rusija, Iran i Turska još prošle sedmice u Moskvi, gdje su usvojene deklaracije koje određuju načela budućeg dogovora kojeg se trebaju svi pridržavati, zvanično saopćile da su spremne pomoći u sklapanju mirovnog sporazuma nakon uspostavljanja prekida vatre.
I dok je svaki napor da se u Siriji dođe do mirovnog rješenja i okončanja sukoba hvale vrijedan, svima je jasno da je naivno očekivati bilo kakvo jednostavo rješenje ovog Gordijevog čvora.
Bezbroj je prepreka na putu postizanja održivog primirja, a o mirovnom dogovoru i budućnosti Sirije da i ne govorimo. To je vjerovatno jedini put, ali čak i da se postigne politička volja kod ključnih svjetskih igrača, ili nekoliko njih, to ne znači da možemo očekivati brzo rješenje sirijskog sukoba.
Razloga za to ima više. A ključni bi se mogao svesti na to da se u današnjoj Siriji više ne zna ko se pita. Odnosno, lista onih koji bi da "se pitaju" preduga je, a njihovi interesi i vizija budućnosti države gotovo nespojiva. To se podjednako odnosi na sirijske borbene frakcije, regionalne sile, ali i glavne svjetske igrače.
Nedavna normalizacija odnosa između Turske i Rusije i njihova spremnost da nastave s tijesnom saradnjom na svim poljima, i pored pokušaja sabotaža, kao što je atentat na ruskog ambasadora u Ankari, ne znači da su se njihove vizije budućnosti Sirije približile. Iz izjava zvaničnika obiju zemalja jasno se vidi da Turska i dalje zvanično insistira na tome da za predsjednika Bashara al-Assada nema mjesta u budućoj Siriji, dok Rusija insistira da je njegov režim jedini legitimni predstavnik sirijske države i da o njegovoj budućnosti može odlučivati samo sirijski narod. I jednima i drugima jasno je da će, dok god se ne nađe rješenje sirijskog sukoba i dok oni svoje stavove ne usaglase ili barem ne približe, strateška saradnja ove dvije zemlje uvijek biti u opasnosti. Uvijek će se razilaziti na pitanjima vezanim za Siriju i uvijek će biti neki incidenti koji će predstavljati kamen spoticanja njihovom savezu. Zato ne čudi da su upravo ove dvije države inicirale prekid vatre i moguće mirovne pregovore koji su planirani uz njihovo posredovanje u Astani ako primirje između Assadovog režima i opozicije bude uspješno.
Ali sve da se nekim čudom Rusija i Turska i dogovore i naprave neki kompromis zarad svojih viših interesa ili da jedna strana popusti, ostaje pitanje koliko stvarnog utjecaja imaju na zaraćene strane na terenu. Osim toga, tu su i brojni drugi "igrači", koji bi, kao što je već rečeno, da se pitaju.
Sabotaža mirovnih dogovora
Tu prije svega mislim na Iran, s kojim se konsultiralo u vezi s moskovskom deklaracijom, a onda je naprasno nestao iz operativnog dogovaranja plana primirja. Sjetim se kako je završio jedan sličan dogovor o izvlačenju civila, ranjenika i boraca iz opkoljenog Halepa, koji su postigle Turska i Rusija.
Iran, koji na terenu kontrolira brojne šiitske paravojne formacije, posredstvom jedne takve skupine, koja je napala konvoj civila, zaustavio je čitav dogovor dok nije nametnuo svoje uvjete. Naravno, Iran je tada tražio da dozvoli i izlazak šiita iz dvaju opkoljenih sela, Al-Foue i Kefraye u provinciji Idlib. Zvanično, u javnosti tog zahtjeva nije bilo, ali su šiitske milicije prijetile da će sabotirati čitavu akciju evakuacije. Realno je očekivati da će Iran, osjeti li se zapostavljenim u pregovorima i da su njegovi interesi u Siriji ugroženi, ponovo sabotirati svaki mirovni dogovor.
Kada je Rusija preko Turske ispregovarala s pobunjenicima dozvolu za izlazak šiitskih civila i boraca, "neko nepoznat", u ovom slučaju pripadnici fronta Al-Nusra, koji su promijenili ime u Jabhat fath ash-Sham, zapalili su autobuse jer oni nisu bili uključeni u pregovore i jer se nisu pitali. Tada je Turska postigla dogovor samo s militantima iz Ahrar al-Shama, i to se onim frakcijama koje su se osjetile izostavljenima nije svidjelo.
Prema informacijama s terena, dogovor o primirju između Turske i Rusije nije se trebao odnositi na ISIL, ali ni na druge terorističke organizacije. Sporno je sada koga Rusija smatra teroristima, a koga Turska. Rusi imaju odlični saradnju sa dominantim kurdskim frakcijama u Siriji povezanim s PKK, koju Turci smatraju terorističkom organizacijom. Istovremeno, Rusija teroristima smatra i Jabhat fath ash-Sham, dok bi Turci da jedno krilo ove frakcije podvedu pod okrilje umjerene opozicije.
Bez obzira na to šta Turci ili Rusi misle koga treba isključiti iz primirja, same frakcije opozicije, prema najnovijim vijestima iz Sirije, nemaju jedinstven stav prema tome da li da prihvate takvu inicijativu. Pola ih je za, a pola protiv. Svi oni koji se osjete isključenima sigurno će imati načine da opstruiraju provođenje primirja. Građani Idliba, koji slute da im se sprema scenario Halepa, bezuspješno vrše pritisak na frakcije da se ujedine i zajednički politički i vojno nastupaju.
Administracija u Washingtonu
Ne samo da za sada do toga nije došlo nego su militanti Al-Nusre ili Jabhat fath ash-Shama zabranili isticanje zastava Slobodne Sirije. Jedna od najutjecajnih borbenih skupina u opoziciji Ahrar al-Sham nalazi se pred raskolom. Njihovo vodstvo (tzv. šura) podijelilo se na one koji podržavaju stavove islamističke Al-Nusre i odbijaju bilo kakve pregovore i uređenje Sirije na bilo kojim drugim principima osim onih "islamskih" i one koji podržavaju tursku inicijativu i ujedinjenje frakcija pod okriljem onoga što je nekad bila Slobodna sirijska vojska.
Ne treba zaboraviti ni to da je veliko pitanje kako će na sve ovo gledati nova administracija u Washingtonu i hoće li se i oni htjeti pitati. Sadašnja administracija predsjednika Obame ove je sedmice, usvajajući budžet Pentagona, ponovo dala zeleno svjetlo za naoružavanje sirijske opozicije. Koje i koga nije jasno. Naivno je i vjerovati da će zalivske zemlje, prije svega Saudijska Arabija, gledati sa strane šta se dešava u Siriji, gdje su uložile toliko novca i gdje također imaju svoje interese i vojne formacije koje su im bliske. Borci iz Sirije u posljednja dva dana počeli su postavljati snimke misterioznih aviona koji, kao i prije nekoliko godina, ponovo bacaju oružje i opremu različitim vojnim formacijama. Ko su ti misteriozni opskrbitelji oružjem teško je znati, ali je lista onih koji bi da se pitaju o budućnosti Sirije duga i mogao bi biti bilo ko ili svi zajedno. A pravila igre, izgleda, takva su da što više vojnika naoružate, više bombi bacite i više civila ubijete, to se više i pitate.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera


10.9.16

Politizacija hadža

Ovo nije prvi put da se peta vjerska dužnost svake muslimanke i muslimana politizira.
Vladajuće dinastije su oduvijek preko hadža i brige oko svetih mjesta islama pokušavali ostvariti vlast nad muslimanskim svijetom
Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Otvoreno rivalstvo Kraljevine Suadijske Arabije i Irana za lidersku poziciju u muslimanskom svijetu i regionu posljednjih godina je preraslo u ozbiljnu konfrontaciju. Ratovi preko proksija u Siriji, Iraku, Jemenu i Libanu su postali otvoreni sukobi u kojima obje strane imaju svoje vojnike involvirane u sukobe posebno u Jemenu i Siriji. Zadnjih nekoliko dana Islamska Republika Iran je otišla korak dalje u tom sukobu pozivima da se Saudijskoj Arabiji uskrati organizacija muslimankog godišnjeg hodočašća - hadža. Ovo su mnogi u muslimanskom svijetu, a pogotovo u samoj Saudiji, protumačili kao neprimjerenu politizaciju hadža.
Zahtjev „da muslimanske zemlje preispitaju saudijsko upravljanje svetim mjestima“ Iran pravda prošlogodišnjim smrtnosnim metežom za koji krive lošu saudijsku organizaciju obreda. Zvanični Teheran i njihovi mediji tvrde kako je u incidentu stradalo 2400 hadžija, među kojima 464 Iranaca. Zvaničan stav Saudijske Arabije je da je broj stradalih 700, te da se incident desio zbog toga što organizatori hadžijskih grupa nisu poštovali instrukcije organizatora.
I dok su se hodočasnici okupljali u svetim gradovima Meki i Medini, vrhovni lider Ayatollah Ali Khamenei je u svom godišnjem obraćanju povodom hadža ustvrdio kako su „Saudijci ubili hadžije“ dok je iranski predsjednik Hassan Rouhani izjavio kako bi „muslimanski svijet trebao kazniti Saudiju zbog prošlogodišnjeg fatalnog incidenta“. Kao odgovor na ove pozive vrhovni muftija Saudijske Arabije Abdul Aziz  Aal-Sheikh je braneći Kraljevinu izjavio kako „Iranci nisu muslimani već potomci `zaratrustrijanaca“ i da je „njihov animozitet prema islamu, a naročito prema sunitima veoma star".
Zabrana u Iranu
Eskalirajuća retorika nije jedino za čim su ove dvije zemlje potegle u svom sporenju oko organizacije hadža. Iran je zabranio svojim hodočasnicima da ove godine prisustvuju hadžu. Ta odluka je uslijedila nakon što su propali pregovori sa saudijskim predstavnicima. Tokom pregovora Iran je tražio neke dodatne mjere sigurnosti za hadžije, ravnomjernu podjelu transporta hadžija između iranskog i saudijskog zračnog operatera kao i to da protokol o organizaciji koji se potpisuje sa nadležnim ministarstvom sadrži paragrafe koji im dozvoljavaju organiziranje nekih ši'itskih obreda. Nakon što su pregovori propali, saudijski prijestolonasljednik Muhammad bin Naye je ustvrdio kako je Iran imao „zahtjeve suprotne načelima tog obreda i to na način koji izlaže hodočasnike opasnosti“ te da im saudijska strana može „pružiti sve uvjete, kao i svim ostalim hodočasnicima“.
Ali ovo nije prvi put da se ove dvije zemlje sukobljavaju oko hadža i da se ova peta vjerska dužnost svake muslimanke i muslimana politizira. Od osnivanja Islamske republike, odnosno od iranske „islamske revolucije“ Ayatollah Ruhollah Khomeini je zagovarao proglašavanje Meke i Medine distriktom kojim bi upravljale sve muslimanske zemlje. Bio je to bitan dio njegove vizije izvoza revolucije i već 1980. Khomeini je u duhu ideala „islamske revolucije“ poziva sve muslimane da koriste hadž kako bi organizovali proteste protiv „neprijatelja islama“. Homeini je duboko vjerovao kako hadž nije samo vjerski obred i kako je to neka vrsta svemuslimanskog skupa na kojem bi se trebale donositi bitne odlike koje se tiču muslimanskog svijeta. Hadž sveden samo na rituale je po njegovom tumačenju ali mnogih drugih naročito iz islamističkih pokreta ustvari obesmišljen. Saudijci, a pogotovo njihova zvanična ulema su upozoravali da bi pretvaranje hadža u politički skup oskrnavilo ovaj vjerski obred i pretvorilo ga u prostor političkog, sektaškog i mezhebskog sukobljavanja.
Manji protesti
Odgovarajući na poziv Homeinija u više navrata organizovani su manji protesti iranskih hodočasnika koje su podržavale i neke šiitske manjine iz drugih država. Iako su saudijske vlasti poduzimale posebne mjere u sprječavanju njihovog organizovanja, svake godine demonstracije su postajale sve veće. Policija je redovno oduzimala transparente i blokirala mjesta na kojima su se demonstranti okupljali. Sve je eskaliralo 1987. kada je došlo do otvorenog sukoba iranskih demonstranata i saudijskih sigurnosnih snaga. U sukobima je stradalo više od 400 ljudi,od kojih preko 200 Iranaca. Nakon toga dvije zemlje su preknule diplomatske odnose, a Iran je svojim hadžijama zabranio hodočašće sve do 1991. Jedan prijatelj iz Medine mi je lično pričao kako je kao mladić svjedočio mućnim slikama sukoba koje je ne samo on, nego čitav muslimanski svijet, želio što prije zaboraviti. Možda se baš zato o ovim nemilim događajima koji skrnave svetost za muslimane blagoslovljenjih mjesta nerado govori, ali to objašnjava zašto se mnogi s pravom brinu kada se pitanje hadža ponovo politizira.
Naravno da za vladajuću porodicu Sauda čiji kraljevi nose počasnu titulu Sluga dvaju harema (svetih mjesta Meke i Medine) svako problematiziranje njihovog suvereniteta nad svetim gradovima ne samo da nije prihvatljivo, nego podriva same temelje njihove vlasti i potkopava njihovu poziciju u muslimanskom svijetu.
Ali ta politizacija hadža nije počela u posljednjih nekoliko decenija. Vladajuće dinastije su oduvijek preko hadža i brige oko svetih mjesta islama pokušavali ostvariti vlast nad muslimanskim svijetom. Oni koji su vladali Mekom i Medinom bili su po nepisanom pravilu halife i vladari svih muslimana. Halifa je organizovao hadž i ako je bio spriječen da prisustvuje centralnom skupu na visoravni Arefat pored Meke onda je morao poslati svoga izaslanika. Njegovo ime se spominjalo na hutbi, centralnom govoru tokom skupa na Arefatu.
I ne samo to. Oko  svakog detallja upravljanja Mekom i Medinom se vodio isti politički rat. Svi vladari su se utrkivali ko će ostaviti više vakufa (legata) u Meki i Medini. Skoro svaki značajniji sultan ili halifa se pobrinuo da neka građevina, makar neko proširenje, vrata ili bunar nosi tarih (natpis) sa njegovim imenom.
Čak se i oko plašta Kabe (kisve) vodila prava politička borba. Onaj ko je pokrivao Kabu bio je njen zaštitnik i pretendovao je da bude i „vladar pravovjernih“. Nakon pada Abasijskog hilafeta (656. h.g./ 1258. g.), plašt za Ka`bu je dolazio iz Egipta ili Jemena. Kada je vladar Salih Ismail Kalavun uvakufio (zavještao) tri sela nedaleko od Kaira u korist Ka`bina plašta on je redovno počeo stizati iz Egipta.
S istim ciljem osmanski sultan, Selim Han, 1541. godine je uvakufio još sedam sela. Muhamed Ali Paša kasnije će oformiti državnu instituciju koja je godišnje pripremala plašt u Egiptu i slala ga u Meku. Plašt je u to vrijeme svake godine dostavljan svečanom karavanom koja se nazivala mahmel uz posebne počasti, udaranje defova i ilahije. Bio je to dokaz osmanske dominacije nad svijetom islama.
Kada je Hidžaz ušao u okvire Kraljevine Saudijske Arabije, pristizanje plašta je prestalo (1343. h.g./ 1924. god.) zbog političkih nesuglasica između egipatskog vladara i porodice Sauda. Tada je kralj Abdulaziz Ali Saud odlučio u Meki sagraditi specijaliziranu tvornicu za tkanje plašta Ka`be. Nešto kasnije, ponovo će biti postignut dogovor između dvije države prema kojem je Egipat nastavio slati plašt i to u periodu od 1937. do 1962. g.1963. saudijska država je uzela na sebe obavezu tkanja kisve. Od tada i ta nadležnost je u rukama Saudijaca. Nešto kasnije (kamen temeljac je postavljen 1397. h.g./ 1977. god.) bit će izgrađena i nova specijalizirana tvornica za tkanje plašta Ka`be u Meki koja i danas proizvodi plašt za Kabu.
Sazdana na vjeri
Ali i pored svih tih političkih peripetija koje kao što nam historija govori nisu počele sa današnjim državama i vladarima muslimanskog svijeta hadž nikada, u srcima miliona onih koji su iz najudaljenijih krajeva svijeta na iznurenim kamilama dolazili da makar simbolično posvjedoče jedinstvu vjernika u samo jednog Boga, nije gubio na značaju. Tako vjerovatno i danas. Političke igre oko hadža će se nastaviti ali oni koji spremajući se čitav život za taj put ne čine to zbog sultana i vladara čije ime će se spominjati u centralnoj hutbi na Arefat. Njih ne privlače brojne građevine sa tarihima velikih vladara koji su ih gradili.
Ne privlače ih ni građevinska čuda koja se tamo ovih dana grade. Njih privlači najednostavnija građevina koju je sagradio ostarjeli Ibrahim/Abrahama sa sinom Ismailom/ Jišmaelom kako bi bila prvi hram u svijetu kojem se klanja samo jednom Bogu. I kao što je ta jednostavna građevina koja je sazdana na vjeri nadživjela vjeru Farona i njihove kolosalne piramide tako će, ako nas historija ičemu uči, i vjera iskrenih hadžija nadživjeti političke igre.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.