Prikazani su postovi s oznakom Egipat. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Egipat. Prikaži sve postove

26.8.24

Zabilješke sa starih stranica: O slugama vlasti kojima vlastite spletke dođu glave

Egipćani pamte vrijeme fatimijskih i memlučkih vladara među kojima je bio pozamašan broj, najblaže kazano, ekscentričnih vladara. Nije da nije „čudnih“ likova na pozicijama moći bilo i u drugim periodima i drugim narodima, ali su Egipćani zabilježili čitave tomove anegdota i historijskih događaja za koje se diskutuje da li su stvarni ili se radi o izrazu narodnog nezadovoljstva prema vlasti, odnosno konstrukcijama onih politika koje su ih nasljeđivale.

Među tim navodnim događajima je i sjećanje na memlučkog sultana El-Muejda Šejha koji je u usmenoj i pismenoj historiji ostao upamćen kao primjer vladara okrutnog srca. To je zato što je ostalo uvriježeno da je ubio vlastitog sina u strahu od njegove popularnosti i mogućnosti da mu preotme vlast.

U kazivanju o sumnji u to da je sultan  El-Muejd Ebu El-Nasr Šejh El-Mahmudi Eš-Šerkesi otrovao sina zapisana je anegdota o tome kako daleko može otići paranoja i strah od gubljenja vlasti, ali i kako prolaze oni koji slijepo služe takvoj zloj vlasti.

Kažu da se u sukobima sa Osmanskom državom i rivalima u Šamu zbog reumatizma sultan  El-Muejd morao povući iz borbi i predvođenja vojske i prepustiti tu ulogu svome sinu Ibrahimu koji je izvojevao više pobjeda i postao jako popularan među vojnicima i narodom. U svojoj paranoji vladar je počeo sumnjati da sin organizuje zavjeru protiv njega kako bi ga svrgnuo.

Tu sumnju mu je povećao, ako ne i usadio, njegov najbliži saradnik kadija Nasirudin bin El-Bariz za kojeg se prenosi kako je sultanu rekao: „Vojska želi da te svrgne sa vlasti a lojalni su našem gospodinu Ibrahimu“. Sultan je sina pozvao na dvor i u slatko mu stavio otrov. Nekoliko dana kasnije Ibrahim je umro, a na dvoru i u narodu se pročulo da ga je otrovao paranoični i ljubomorni otac. Došle su te informacije i do sultana i njegovog vjernog sluge kadije El-Bariza, koji je svojim autoritetom i vjerskim položajem bez dogovora sa vladarom požurio da ga zaštiti.

Već narednog petka kadija je u centralnoj džamiji u prisustvu sultana odlučio razbiti sve sumnje i špekulacije o smrti sultanova sina Ibrahima posvetivši hutbu kazivanju o Poslanikovom, a.s., tugovanju nakon smrti njegovog malodobnog sina Ibrahima. Spomenuo je predaju iz Buharijinog Sahiha kako je Enes, r.a, prenio da je Resulullah, a.s., ušao kod svog sina Ibrahima, a on je bio na izdisaju pa je zaplakao i suze prolio. Tada mu je Abdurrahman bin Avf rekao: “Zar i ti, o Allahov poslaniče?! – a on odgovori: ’O Ibn Avfe, zaista je ovo rahmet – milost Allahova,’ a zatim dodade:“Oko suzi a srce tuguje, ali nećemo izgovoriti ništa osim onog čime je zadovoljan naš Gospodar. Uistinu smo zbog rastanka s tobom ožalošćeni, o Ibrahime!” Rekao je kako i „naš sultan ovih dana isto tako pati“.

Sultana je ovo jako pogodilo i rastužilo. Pomislio je, prvo me navede da posumnjam u sina i da postanem ljubomoran, a sada hoće da mi srce prepukne od tuge za njim. Sve je to njegova zavjera protiv mene. Nakon džume je kadiju pozvao u svoj dom i zahvalio mu se na hutbi istim sultanskim slatkišem koji je dohakao Ibrahimu.

Tako je okončao kadija koji je možda i imao iskrenu namjeru da zaštiti vlast svog sultana. Ali vlast kvari i ljude stavlja u situacije koje ih mijenjaju i koje njima, njihovoj časti i vjeri nerijetko dođu glave.

A sultan El-Muejd Ebu El-Nasr  Šejh El-Mahmudi Eš-Šerkesi čiji je kismet bio da u memlučkoj kraljevini u kojoj su robovi postajali vladati sa 12 godina bude doveden iz Šama u Kairo.

Kažu da je bio posebno inteligentan i naočit pa ga je sultan Ferdž bin Berkuk postavo u sultanovu gardu a nakon toga za emira hadžija pa zamjenika emira Šama pa se on političkim previranjima u konačnici ispeo na poziciju sultana i vladara Egipta.

Osim što će u ćitabima i sjećanju Egipćana ostati zapamćen po ovom kazivanju o okrutnosti srca i strahu od gubljenja vlasti koji ide na dušu onih koji su ga zapisali iza njega će ostati brojne građevine među kojima su neke izgubljena ali ne i jedna od najljepših kairskih džamija koja i danas nosi njegovo ime, a narod je još zove i džamija Muejid ili Medija.



 

17.4.16

S. Arabija, Turska, Egipat: Ima li koalicije na vidiku?

Ako većinski muslimanske zemlje i društva ne preuzmu odgovornost, i dalje će bespomoćno čekati pomoć drugih.
Posjeta Turskoj bila je posebno zahtjevna i osiguranje izuzetno jako [EPA]
Piše: Muhamed Jusić (Al Jezeera)
Kralj Saudijske Arabije Selman bin Abdulaziz al-Saud je nakon petodnevne posjete Egiptu nastavio svoju diplomatsku ofanzivu posjetom Turskoj.
Ekstravagantnost nije strana u organizaciji posjeta kraljeva Saudijske Arabije, ali je ova posjeta Turskoj bila posebno zahtjevna. Razlog tome je i opasnost od terorizma koja se nametnula kao jedan od najvećih izazova turske države.
U posljednjih nekoliko mjeseci organizacija Islamska država i različite prokurdske terorističke organizacije su izvodile napade širom zemlje, pa i u Ankari i Istanbulu.
Zato su mjere sigurnosti bile na nevjerovatnom nivou. Kralj Selman je visoka meta za pripadnike ISIL-a, a i kurdskim militantima bi i pokušaj napada na jednog ovako visokog zvaničnika u srcu Turske predstavljao uspjeh. Ne treba zaboraviti ni to da te kurdske frakcije nisu oduševljene saudijskom podrškom arapsko-sunitskim vojnim i političkim frakcijama u Siriji i Iraku.
Prema pisanju lokalnih medija 300 oficira sigurnosti je poslano u Ankaru kako bi pripremili kraljev dolazak. Kraljev protokol je rezervisao sve sobe u hotelu sa pet zvjezdica JW Marriott.
Prozori kraljevskog apartmana od 450 metara kvadratnih su prekriveni blindiranim staklom, a zidovi cementom otpornim na udare bombi. Ukupna cijena ovih sigurnosnih intervencija je bila 10 miliona dolara.
Jake mjere osiguranja
Prema istom izvještaju Hurriyetovog engleskog izdanja 500 luksuznih automobila za kraljevu pratnju je iznajmljeno iz čitave Turske. Mediji su bili začuđeni dugom kolonom crnih mercedesa koji su pretrpali parking hotela i malom vojskom šofera koji su bili na raspolaganju. Kraljev prtljag, odjeća i hrana su u Ankaru dostavljeni malom eskadrilom kargo- aviona.
Ovo putovanje bez sumnje dostojno kralja jeste zabavilo tursku i svjetsku javnost, ali je bitnije pitanje kakve efekte će ono postići i čime će u ovom uzavrelom regionu rezultirati.

Skoro je pa koncenzus analitičara da je kraljeva posjeta Egiptu i Turskoj koja je svoj vrhunac imala u dvodnevnom 13. Samitu Organizacije islamske saradnje (OIC) u Istanbulu kojem je također prisustvovao, trebala signalizirati odlučnost Kraljevine da preuzme lidersku ulogu u regionu i da u saradnji sa drugim arapskim i muslimanskim, prvenstveno sunitskim zemljama, napokon počne rješavati nagomilane probleme ne očekujući podršku sa strane.
Da bi se stvorio zajednički blok arapsko-muslimanskih zemalja koje bi imale minimum zajedničke vizije oko ključnih problema tog dijela svijeta i da bi se članice OIC-a odmakle od deklarativnih izjava o muslimanskom jedinstvu, neophodno je riješiti čitav niz otvorenih pitanja i usaglasiti brojna neslaganja, kako iz daleke, tako i nedavne historije.
Iako je zvanično glavni cilj te moguće koalicije i samog samita OIC-a jedinstveni front protiv terorizma, odnosno prijetnje koju predstavlja organizacija Islamska država i Al Kaida sa brojnim podružnicama, svi znaju da je Saudijskoj Arabiji podjednako bitno da uspostavi jedinstvenu frontu ili neku vrstu protuteže sve jačem prisustvu u arapskom i muslimanskom svijetu jedne također utjecajne članice OIC-a, Irana.
Za tu saradnju neophodno je osigurati podršku ključnih zemalja među kojima su svakako Egipat i Turska.
Zato se kao jedna od ključnih misija Selmanovog putovanja navodi i posredovanje između ove dvije države ne bi li se njihove nesuglasice prevazišle pred zajedničkom opasnošću.
I upravo ovaj primjer kazuje koliko će biti teško postići bilo kakav stepen jedinstva među članicama OIC-a, ili barem njenim sunitskim članicama, a dok se to ne desi rješenje će očekivati od drugih, poput Rusije ili Amerike, koje će se više pitati o tome što se dešava u arapskom i turskom dvorištu od njih samih.
Hladni odnosi Turske i Egipta
Nakon krvavog vojnog puča, svrgavanja predsjednika Muhameda Mursija, smrtnih presuda koje su izrečene njemu i stotinama pripadnika Muslimanske braće, Turska je ne samo zahladila odnose sa Egiptom, nego je predsjednik Recep Tayyip Erdogan više puta javno izjavio kako nema normalizacije odnosa sa Abdel Fattah al-Sisijevim režimom dok se ne oslobode na smrt presuđeni politički neistomišljenici.
Tokom Selmanove posjete Ankari neki mediji su ponovo podsjetili na ove ranije stavove Ankare tvrdeći da će se „oslobađanje svrgnutog egipatskog predsjednika Muhameda Mursija i ukidanje pogubljenja članovima Muslimanske braće i liderima ovog pokreta“ opet naći među Erdoganovim uslovima za ponovno pokretanje odnosa sa Egiptom.
Zvanične potvrde ovog zahtjeva nije bilo, ali je jasno da Recep Tayyip Erdogan neće olahko preći preko svojih uslova. Istovremeno je upitno i to da li će Abdel Fattah al-Sisi biti spreman da ispuni još jedan zahtjev kralja Selmana.
Za njega je to utoliko teže ako se zna pod kakvim se pritiskom nalazi zbog „pretjerane kooperativnosti sa Saudijom“ nakon što je prihvatio odluku zajedničke komisije da se na spornim ostrvima Sanadfir i Tiran povrati saudijski suverenitet.
Ukoliko se dogovor o normalizaciji odnosa i oslobađanju predsjednika Mursija i postigne teško je vjerovati da će on ikada biti zvanično potvrđen. Vjerovatno će se to uraditi iza kulisa i vjerovatno će se egipatskom sudstvu ostaviti prostor da odglumi još jednu pravnu farsu.
Ako ovaj spor ne bude riješen teško da će se izgraditi stabilna arapsko-sunitska koalicija o kojoj se već dugo govori, ali i bez toga posjeta kralja Selmana Turskoj je već veliki iskorak i najava rješavanja barem jedne nepoznate u komplikovanoj bliskoistočnoj jednačini.
Do Selmanovog dolaska na vlast odnosi Rijada i Ankare su bili jako zategnuti, ali je očito da sada nastupa period normalizacije. Saradnja će vjerovatno nadilaziti onu ekonomsku, koja nije nebitna, i vjerovatno će rezultirati zajedničkim stavom oko Sirije, Iraka, borbe protiv terorizma i brojnih drugih pitanja.
Iskustvo uči oprezu
Tome u prilog ide i vijest da je u Istanbulu u četvrtak potpisan memorandum o razumijevanju između ove dvije zemlje o formiranju Saudijsko-turskog koordinacionog vijeća. Predviđeno je da  će Vijeće „nastojati povećati nivo koordinacije između dvije zemlje, ojačati stratešku saradnju, utvrditi prijateljske veze dvije zemlje“.
Ipak, iskustvo nas uči da trebamo biti oprezni. Ne smijemo se iznenaditi da na kraju sve ostane na velikim riječima, što se često znalo desiti nakon ranijih sastanka OIC-a, i bombastično najavljivanih posjeta zvaničnika.
Desi li se to onda ćemo imati najbolji odgovor na odličnu zapitanost predsjednika Erdogana o tome „zašto muslimani čekaju pomoć drugih?“
Jer ako te većinski muslimanske zemlje i društva ne preuzmu odgovornost za ono što im se dešava i ako rješenje svojih problema budu tražili u imperijalnim moćnicima koji gledaju samo vlastite interese, još dugo će biti samo objekt globalnih procesa.
Da bi postali subjekti dešavanja, lideri prvo moraju imati podršku vlastitog naroda koji treba dijeliti istu viziju budućnosti s njima. Njihova podrška moraju biti njihovi narodi, a ne moćni saveznici sa Istoka ili Zapada.
A da bi se to desilo oni moraju biti legitimni predstavnici tih naroda, a to znači da od njih trebaju biti izabrani ili barem u slučaju kraljevina prihvaćeni. U konačnici, to se ne može desiti bez slobodnog i otvorenog građanskog društva sposobnog da odgoji pojedince koji znaju odlučivati o vlastitoj političkoj budućnosti.
A to nas dovodi do uzroka tzv. arapskog proljeća i inherentne nestabilnosti diktatorskih režima koji po svojoj prirodi ne mogu osigurati dugoročnu stabilnost.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera

13.4.16

Da li je al-Sisi prodao Egipat Saudijcima?

Umjesto političkog trijumfa zbog gradnje mosta, al-Sisi je dobio kritike zbog ustupanja ostrva Saudijskoj Arabiji.
Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Sporna ostrva i moguća lokacija mosta [Google maps]
Saudijski kralj Selman bin Abdulaziz al-Saud je ovih dana boravio u višednevnoj posjeti Arapskoj Republici Egipat koju su vlastima u obje države bliski mediji već dugo najavljivali kao historijsku.
Prvog dana posjete Kralj je dočekan kao spasitelj ekonomski posrnulog Egipta. I prije početka posjete euforija se kreirala kako u lokalnim, tako i u panarapskim medijima koji se emituju iz ove dvije države. Tokom posjete, svaki korak i svako obraćanje se prenosilo uživo. Najavljene su ili promovisane brojne megainvesticije saudijskog privatnog i državnog sektora. Potpisano je 17 bilateralnih sporazuma. Kralju je dodijeljen počasni doktorat sveučilišta Al Azhar, on je islamske učenjake ove drevne muslimanske obrazovne institucije pozvao da promovišu „umjereni islam“.
I uistinu, ova posjeta jeste značajna iz više razloga. Prije svega prijašnja administracija kralja Abdullaha Bin Abdulaziza, kojeg je na prijestolju nakon njegove smrti zamijenio kralj Selman, uložila je mnogo novca i političkog utjecaja kako bi na vlast u Egiptu dovela današnjeg predsjednika Abdel Fattaha al-Sisija. Javna je tajna da je upravo saudijska i emiratska pomoć bila ključna u svrgavanju predsjednika Muhameda Mursija i vojnom udaru kojeg je protiv Muslimanske braće izveo general al-Sisi. Mnogi to u Egiptu, naročito oni iz tzv. sekularne elite bliske svrgnutom režimu Hosnija Mubaraka, vide kao dug koji  „nikada neće zaboraviti Saudiji“. Za njih je ta podrška bila „ruka spasa koja je Egipat otela iz ruku političkog islama pokreta Muslimanske braće“.
Ti intelektualci, medijske ličnosti i književnici su zato u posjeti kralja Selmana vidjeli nastavak te strateške saradnje između ove dvije stožerne države arapskog svijeta. Zato smo prvog dana posjete u egipatskoj dnevnoj štampi mogli čitati izjave kako je ovom posjetom postavljen temelj panarapskog bloka koji će „zaustaviti iransko/perzijski projekat dominacije u regionu i koji će slomiti kičmu Erdoganovom političkom islamu“. Ličilo je to na davno zaboravljene slogane panarapskog nacionalizma iz perioda Gamal Abdel Nassera Husseina.  Niko nije cjepidlačio pa da se prisjeti kako je upravo Saudijska Arabija sa svojim idejama konzervativnog islama i suptilnom podrškom selefijskom pokretu u svijetu, pa i u tom periodu progonjenoj Muslimanskoj braći, čiji su lideri našli utočište u Kraljevini, „slomila kičmu“ ideji arapskog nacionalizma i Naserovom kultu koji je dominirao arapskim svijetom.
Historijska posjeta
Ali ne treba ići tako daleko pa da se shvati zašto je ova posjeta saudijskog kralja historijska i zašto uistinu jeste velik iskorak za obje države sa brojnim porukama. Nakon što je tron u Rijadu preuzeo kralj Selman došlo je do promjene dotadašnje politike Kraljevine prema brojnim otvorenim pitanjima u regionu. Jedna od najznačajnijih promjena je bila ta da novi kralj više u Muslimanskoj braći,  tzv. „političkom islamu“ i „Erdoganovom utjecaju u arapskom svijetu“ nije vidio najveću opasnost nego je tu ulogu preuzeo Iran kao najveći rival saudijske kraljevine.
Podudarilo se to sa curenjem snimaka razgovora predsjednika al-Sisija sa njegovim  najbližim saradnicima na kojma se čuje kako se on ismijava sa vladajućom saudijskom porodicom tvrdeći da su oni „naivci od kojih treba izvući pare“. To je dovelo do zahlađenja odnosa i Egipat je u tom periodu promijenio svoju poziciju prema sirijskoj krizi stavljajući se kroz nekoliko poteza na stranu režima u Damasku. Počeli su se najavljivati i strateški odnosi sa Iranom.
Ova posjeta bi trebala signalizirati da su te nesuglasice stvar prošlosti i da će suočeni sa brojnim izazovima ova dva režima naći zajedničku riječ i povratiti nadu da tradicionalni arapski režimi nisu bankrotirali u arapskom svijetu i da imaju još asova u rukavu.
Most koji spaja dvije države
Drugog dana posjete, obznanjen je možda i najspektakularniji postignuti  dogovor koji je dobio najviše medijske pažnje. Na zajedničkoj press-konferenciji dva lidera najavljena je izgradnja mosta preko Crvenog mora dugog 32 kilometra, koji bi prvi put kopnom spojio ove dvije arapske države koje su od izraelske okupacije grada Ilata (Eilat) i izlaska na Akabski zaljev odvojene.
O ovom se projektu i ranije govorilo, čak je izrađeno i idejno rješenje koje je ponudila jedna kineska kompanija. Most bi trebao prolaziti u blizini Sharm el-Sheikha na Sinaju i koštati 3,6 milijardi eura. Na spomenutoj press-konferenciji predsjednik al-Sisi je predložio da most nosi ime kralja Selmana, što je i prihvaćeno gromoglasnim aplauzom prisutnih.
Dođe li do realizacije ovog projekta to će bez sumnje biti značajan iskorak za ekonomije obje države. Sav dosadašnji saobraćaj odvijao se morskim putem ili zračnim saobraćajem. Uspostava ovog koridora bi pomogla razvoju udaljene sjeverne saudijske pokrajine Tebuk, u kojoj se već osnivaju velike zone slobodne trgovine. Ideja je da se iz tih zona u koje ulažu saudijski investitori, tradicionalno orijentisani prema investicijama u inostranstvu, roba izvozi ne samo u Egipat i druge sjevernoafričke, zemlje nego i u u Evropu. Izgradnjom mosta Suetski kanal i mediteranske luke bi bile u saudijskom dvorištu.
Ništa manje bitno, posrnuloj egipatskoj ekonomiji koja je, uz korupciju i totalitarizam režima,  glavni generator narodnog nezadovoljstva i nestabilnosti povezivanje sa još uvijek likvidnom saudijskom ekonomijom može biti slamka spasa. Ovaj potez bi za male i srednje egipatske firme moglo otvoriti bogato saudijsko tržište, koje iako prolazi kroz finansijsku krizu zbog niskih cijena nafte ali je daleko od propasti.
Posebno je bitna činjenica da se most gradi preko Sinaja koji je već dugo zapušten od centralne vlasti u Kairu. Na Sinaju se danas vodi pravi rat protiv ISIL-ovog ogranka poznatog kao Ansar Bayt Al Makdis. Zbog posebnog sigurnosnog aranžmana koji je rezultat mirovnog dogovora sa Izraelom Sinaj je, izuzme li se nekoliko luksuznih turističkih rezervata, više ličio na zapuštenu ratnu zonu. Zbog nedavnih terorističkih napada, naročito nakon obaranja ruskog aviona i vojnih operacija i turizam je u krizi.  Ideja je da će otvaranjem ovog koridora doći do ubrzanog razvoja regije i da će se time umanjiti podrška nasilnim skupinama i opozicija centralnoj vlasti.
Ustupljena dva historijski sporna ostrva
Sve je zvučalo tako dobro kao da to nije Bliski istok s kojeg nam samo dolaze loše vijesti. Nešto je moralo narušiti tu idilu. Nije trebalo dugo da se dozna kako je među potpisanim sporazumima i onaj o razgraničenju na moru između Sadijske Arabije i Egipta. U prvi mah niko nije obratio pažnju na to jer su svi govorili o mostu i niko nije htio, ili nije smio, kvariti euforičnu atmosferu. Međutim, u nedjelju ujutro se prvo potajno pa onda sve otvorenije u Egiptu počelo govoriti o tome kako je predsjednik al-Sisi Saudijskoj Arabiji ustupio dva ostrva, Sanadfir i Tiran, u Crvenom moru oko kojih se ove dvije države spore već šezdeset godina. Neuobičajeno za egipatske medije, neki od najvećih apologeta al-Sisijevog režima su ga optužili za veleizdaju i to da je „egipatsku zemlju prodao za saudijske rijale“.
Tog jutra kada se kralj Selman obraćao egipatskom parlamentu ispostavilo se da je više zastupnika bojkotovalo svečanu sjednicu zbog svog protivljenja dogovoru. Vlasti su odgovorile da nema riječi ni o kakvoj izdaji nego da je dogovor rezultat zaključaka zajedničke egipatsko-saudijske komisije koja je procijenila da suverenitet nad ova dva ostrva pripada Saudiji.
Sanafir i Tiran većina u Egiptu smatra egipatskom teritorijom i ucrtani su kao takvi u svim njihovim kartama. Ostrva imaju velik geostrateški značaj. Osim što se tu nalaze velike zalihe nafte i plina, ostrva se nalaze na ulazu u Akabski zaljev i onaj ko ih kontroliše, kontroliše zaljev koji je jedini morski izlaz za Jordan i bitan koridor za Izrael.
Godine 1950. Egipat je okupirao ostrva uz prešutnu saglasnost Saudije, koja se plašila da bi ih Izrael mogao okupirati nakon što je okupirao grad Ilat. Rijad nije htio da bude uvučen u direktan sukob sa Izraelom pa su odlučili da suverenitet privremeno ustupe Egiptu i tako ih iskoriste kao tampon-zonu. Za vrijeme Šestodnevnog rata 1967. Izrael je okupirao oba ostrva i držao ih pod svojom kontrolom do marta 1979, kada je postignut mirovni ugovor na osnovu kojeg su ostrva pripala Egiptu. Saudija je 2010. izdala proglas kojim poziva Egipat da se konačno usaglase pomorske granice i da se ostrva vrate Kraljevini.
Kakogod, zabava je pokvarena i al-Sisi je umjesto političkog trijumfa dobio prvu ozbiljnu kritiku iz svoje baze. To ne mora biti ništa loše, pod uslovom da se „višak historije“ kojim taj dio svijeta obiluje ponovo ne ispriječi na putu progresa.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera


25.10.15

Izbori u Egiptu bez glasača

Parlamentarnim izborima u Egiptu bi trebao biti zaokružen proces legitimizacije vojnog puča, ali stvari ne idu kako su moćnici u Kairu planirali.
Parlamentarni izbori posljednji su korak u političkoj mapi puta koju je objavila vojska u julu 2013. godine [EPA]

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Parlamentarni izbori u Egiptu koji su ovih dana počeli i koji bi trebali biti održani u fazama, između 17. oktobra i 2. decembra, nisu još završeni, a već su poslali bitnu poruku egipatskoj i svjetskoj javnosti.
Prema saopštenju Egipatske organizacije za ljudska prava, broj birača koji su izašli na izbore u prvom krugu ne prelazi četiri posto, a poređenja radi, na parlamentarnim izborima nakon svrgavanja režima Hosnija Mubaraka odziv je bio veći od 63 procenta.
Naročito je simptomatičan slab odziv mladih, a čak i mediji bliski predsjedniku Abdul Fattahu Al Sisiju su dan nakon prvog kruga izbora objavilli naslove poput onog na prvoj stranici poslovnog lista Al Mal: „Izbori bez glasača“ ili onog u listu Al Shorouk: „Izbori bez redova“.
Ovo su mnogi u zemlji i svijetu shvatili kao građanski tihi odgovor na izigravanje demokratije i njihove volje koja je brutalno poništena vojnim pučem u režiji današnjeg predsjednika Al Sisija, kada je s vlasti nakon masovnih demonstracija protiv njegove vladavine svrgnuo prvog u slobodnim i demokratskim izborima izabranog predsjednika Muhameda Mursija.
Egipat je bez parlamenta od polovine 2012. godine, a parlamentarni izbori posljednji su korak u političkoj mapi puta koju je objavila vojska u julu 2013. godine.
'Režirana demokratija'
Ovim činom bi ustvari trebao biti zaokružen proces legitimizacije vojnog puča, ali kako preliminarni podaci o izlaznosti i snimci pustih biračkih mjesta sugrišu, stvari ne idu kako su moćnici u Kairu planirali.
Od trijumfa 'režirane demoratije' i 'orkestriranih izbora' kakvih smo se nagledali širom arapskog svijeta izgleda da bez ozbiljnog pritiska neće biti ništa. A zašto?
Pa kakvi su to izbori u državi u kojoj su predstavnici bilo kakve ozbijne političke opozicije strpani iza rešetaka, proglašeni terorističkom organizacijom, ili pak osuđeni na smrtne kazne.

Treba napomenuti da se na udaru Al Sisijevog režima nisu našli samo pristaše svrgnutog predsjednika Mursija iz Muslimanske braće nego i druge stranke povezane sa idejama političkog islama kao što su Hizb Al Watan, te liberalne i ljevičarske stranke iz kojih je došla većina mladih koji su organizovali proteste na Tahriru i oborili Mubarakov režim.
Oni kao i Pokret "6. april" bojkotiraju izbore i svako onaj ko bi istinski bio opozicija trenutnom stanju je davno isključen iz predizborne utrke nedemokratskim metodama.
Svima je osim despota u arapskim zemljama jasno da slobodni demokratski izbori ne znače samo pravo ili kako oni vole reći „građansku dužnost“ da se izađe na izbore.
Slobodnih izbora nema bez slobode političkog okupljanja, prava da se kandiduje, bez slobodnih i profesionalnih medija, slobode govore i svega što je u Egiptu od prvih dan puča suspendovano ili pod pritiskom.
Način kako se, pravdi za volju ne samo u Egiptu, nego i u brojnim drugim nedemokratskim i neslobodnim državama organizuju izbori je ustvari samo proces u kojem ljudi samo sebi sebi biraju diktatora koji će njima vladati. Demokratija je puno više od izbora.
Predsjedniku Al Sisiju važno je da ovi izbori, u tom uskom formalističkom smislu, uspiju kako bi ušutkao kritike na svoj račun prema kojima je on zaustavio proces demokratizacije ove najmnogoljudnije arapske zemlje i stvari vrati na dane prije svrgavanja Mubarekovog režima.
Taj festival kontrolisane demokratije je naročito potreban da se umire kritičari sa Zapada od kojeg Al Sisi očekuje podršku u rješavanju nagomilanih problema Egipta.
Građani Egipta, kako se može vidjeti ne samo po izlaznosti nego i komentarima na društvenim mrežama, nisu više spremni učestvovati u tim igrarijama jer su se nakon svega uvjerili da politički procesi pa čak i revolucije u kojim su učestvovali ne daju nikakve rezultate i ne dovode do istinske promjene.
To gubljenje povjerenja građana u institucije države, kakav je parlament, i politički proces bi trebali zabrinuti i one koji vjeruju da će se nakon „uspješno organizovanih izbora“ poslati poruka o tome kako je Egipat definitivno nakon burnog perioda krenuo putem političke stabilizacije.

Dešavanja na Tahriru su pokazala da se ljudi kada se osjećaju nemoćnim i kada ne mogu utjecati na procese oko sebe posežu za revolucionarnim metodama i kao što to vidimo na Sinaju, za nasilnim metodama.
General Sisi
U novom parlamentu koji broji 568 mjesta, predsjednik Al Sisi će ionako direktno imenovati 27 članova dok će 448 biti izglasani kao nezavisni kandidati, a preostalih 120 će biti izabrani sa stranačkih listi.
Iako su ovlasti egipatskog parlamenta u posljednjim ustavnim izmjenama proširene i daleko su veće od onih ovlasti koje je imao u vrijeme vladavine Hosnija Mubaraka, malo je građana koji vjeruju da će ovo izborno tijelo i stranke koje će u njima sjediti imati ikakvu stvarnu vlast ili dovoljno hrabrosti da se suprotstave dubokoj državi kojom neprikosnoveno upravlja general Al Sisi.
Sudeći po dosadašnjoj praksi režim predsjednika Al Sisija će sigurno učiniti sve da se broj glasača poveća, a već u prvom krugu su javni službenici dobili plaćeno poludnevno odsustvo sa posla kako bi mogli glasati.
Prorežimski mediji  prizivaju na uvođenje novčanih kazni za one koji ne glasaju. Oni mediji koji važe za najtvrdokornije pristaše generala Al Sisija su već počeli pripremati spin kojim  bi se trebala poslati poruku javnosti u slučaju da se građani u idućim ciklusima ne uspiju privoliti da izađu i glasaju kako je to samo još jedna potvrda da građani Egipta istinski vjeruju samo predsjedniku i da bi on trebao nastaviti imati svu vlast u državi.
Ipak, oni koji su uspjeli ušutkati arapsku ulicu pokrenutu u arapskom proljeću možda su dobili na vremenu, možda su svojim diktaturama osigurali još koju deceniju na vlasti, ali sigurno nisu riješili korijene nezadovoljstva koje su tada na te iste ulice izveli milone ljudi.

Možda su pred arapske narode ponovo stavili jedini izbor između diktature ili anarhije, ali oni koji poznaju ta društva i te ljude znaju da su oni već odavno spremni budućnost uzeti u svoje ruke i da neće dovijeka trpiti da biraju samo između diktature despota i vladavine teorora poput onog nasilnih militantnih skupina okupljenih oko ideologije Al-Kaide i tzv. Islamske države koje siju haos i nered širom arapskog svijeta.

Izbor ne može biti između slobode i demokratije na jednoj strani i stabilnosti na drugoj. Nema dugoročne stabilnosti bez slobode i demokratije.
Samo je pitanje vremena kada će neka nova iskra, poput one sa tijela Muhameda Buaziza u Tunisu, zapaliti neko novo arapsko proljeće, pa makar za pedeset godina.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.


Izvor: Al Jazeera

22.7.15

Je li ISIL napao Gazu?

Izrael neće morati praviti krvave pohode po Gazi nego će sa daljine gledati Arape kako se sami ubijaju.
U eksploziji šest miniranih automobila u četvrti Sheikh Radwan ranjena su dva civila, a pričinjena je velika materijalna šteta [Reuters]

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Stanovnike Gaze, tog najvećeg logora na svijetu, ovih dana su ponovo probudili zvuci eksplozija na koje su se skoro pa navikli. Samo, ovaj put to nisu bile eksplozije najsavremenijih projektila izraelske vojske nego odjeci bombaških napada u sjevernom Gaza Cityu.
U eksploziji šest miniranih automobila u četvrti Sheikh Radwan, ranjena su dva civila, a pričinjena je velika materijalna šteta. Pravo je čudo i sreća kako broj žrtava u ovom najgušće naseljenom mjestu na Zemlji nije bio veći.
Meta napada su bili zvaničnici vojnih formacija koji se bore protiv izraelske okupacije i to Seraja Kudsa, vojnog krila organizacije Al-Jiihad al-Islami i odreda Izuddin Al-Qassam, vojnog krila vladajućeg Hamasa. U mnoštvu krvavijih napada u regionu, ovaj događaj skoro da je ostao medijski neprimijećen.
Glasnogovornik Ministarstva unutrašnjih poslova Iyad al-Buzom, izdao je samo kratko saopštenje u kojem se za napade optužuju „vandali“ koji žele da destabilizuju Gazu, a koji će, prije ili kasnije, biti izvedeni pred lice pravde.
On kao ni drugi dužnosnici Hamasa nisu, barem u prvim satima nakon napada kada je nastajao ovaj tekst, direktno optužili oružanu grupu Islamska država Irak i Levant (ISIL) ili bilo koju njoj blisku militantnu frakciju, već su ustvrdili da svako onaj ko je izvršio ove napade radi u interesu Izraela. Ipak svi analitičari, pa i oni bliski Hamasu iz Gaze, su rekli da je jasno da iza napada stoji ova organizacija, odnosno njeni simpatizeri.
Oni su podsjetili da se upravo u četvrti Sheikh Radwan početkom mjeseca desio vojni sukob između simpatizera ISIL-a i sigurnosnih snaga Hamasa. Usto, amblem kojeg koristi ISIL se može vidjeti ispisan na zidu u pozadini jednog od uništenih automobila.
Razlog više da svi u Gazi upiru prstom u ISIL i prije nego što su preuzeli odgovornost jeste i prijetnja koju su pripadnici tzv. Islamske države izrekli Hamasu. Početkom mjeseca pripadnici ISIL-a iz Sirije su uputili video-snimak u kojem se prijeti da će „s vlasti svrgnuti Hamas“ koji kontrolira Pojas Gaze.
"Nepoznati" ispaljivači raketa
U 16-minutnom videosnimku koji su putem društvenih mreža podijelili simpatizeri ISIL-a, borci čije je uporište u sirijskoj provinciji Halep osudili su Hamas zbog njegovih borbi protiv selefijskih grupa i neuspjeha da provede, prema njihovom tumačenju, dovoljno dosljednu interpretaciju islamskog zakona ili Šerijata.
„Cilj džihada nije da oslobodi zemlju, džihad je Bog definirao kao borbu za Božje zakone i njihovo provođenje“, kazao je jedan maskirani borac na videosnimku, a potom osudio odnose Hamasa sa Iranom i pokretom libanskih šiita Hezbollahom, kao i sa „nacionalističkim“, „sekularnim“ i „socijalističkim“ pokretima.
Samo nekoliko dana ranije, pripadnici ISIL-a u Gazi su ispalili projektile prema Izraelu nakon čega je uslijedila odmazda u kojoj su mete bili položaji Hamasovih bezbjednosnih organa. Zvaničnici Hamasa su tvrdili da se radi o provokacijama koje imaju za cilj da destabilizuju njihovu upravu i da Gazu uvuku u novi sukob sa Izraelom, te da oni ne stoje iza takvih poteza „nepoznatih počinilaca“.
Izraelu to nije bilo dovoljno i tvrdili su da Hamas zna ko stoji iza tih napada i da im oni daju podršku. U početku je Hamas odbijao priznati da se radi o simpatizerima ili ogranku ISIL-a, ali je nakon objavljivanja snimka počeo otvorenije govoriti o prisustvu ove organizacije u Gazi.
Razumno je nastojanje Hamasa da pokuša minimalizirati opasnost od ovih frakcija zbog straha da Izrael, ali i njihovi politički oponenti u arapskom svijetu, stvaranjem unutrašnjeg sukoba u Gazi možda pokušavaju destabilizovati njihovu vlast. Prošlog mjeseca Hamas je objavio snimak jednog zatvorenika u Gazi koji je priznao da je imao instrukcije od Palestinske samouprave da u Gazi organizuje bombaške napade.
Ipak, mnogi se plaše da bi se Hamasu ignorisanje ove opasnosti moglo obiti o glavu.
Vjerovatno svjestan te opasnosti, Hamas je nedugo zatim krenuo u akciju i naredio obračun sa onima za koje su sumnjali da su simpatizeri ISIL-a. Uslijedila su hapšenja desetina ljudi i već spomenuti sukob u četvrti Sheikh Radwan. Još tada su neimenovani zvaničnici Hamasa izrazili zabrinutost da bi se ISIL mogao osvetiti u svom stilu napadima u naseljenim mjestima na mehke vojne i vladine ciljeve u kojma će stradati velik broj civila. Očito su sigurnosne procjene bile tačne.
Eskalacija nasilja u Gazi se ne može posmatrati odvojeno od onoga što se dešava u susjednom Sinaju gdje egipatska vojska mjesecima vodi ozbiljne vojne operacije protiv pripadnika organizacije koja se naziva Vilajetu Sina (Provincija Sinaj) i koja se predstavlja kao dio hilafeta kojim upravlja ISIL.
Ustvari, radi se o pripadnicima militantne organizacije Ensar Bejt al-Maqdis koji su djelovali podjednako u Gazi i Sinaju i koji su ojačali koristeći se švercerskim rutama koje  su uspostavljene kako bi se probila izraelsko-egipatska blokada Gaze.
Izjava Ya'alona
Aktivnosti ove frakcije koja je dala zavjet na poslušnost (ar. beja) samoproglašenom halifi Al-Bagdadiju se uklapaju u njihovu strategiju borbe protiv „bliskog neprijatelja“ prije borbe protiv „dalekog neprijatelja“. Upravo ta promjena strategije po kojoj se jedino i razlikuju od Al-Qaide je na ivicu ponora dovela tolike arapske, pa i neke druge muslimanske, države i društva.
Zato ne bi bilo čudo kada bi ISIL bio spreman, što potvrđuje i objavljeni snimak, isto ponoviti u Gazi, naravno ukoliko bude dovoljno svjetskih i regionalnih centara moći koji će im to olakšati kao što su uradili i u Siriji i u Iraku.
Bez obzira na to da li će se ikada doznati ko je stajao iza nedjeljnih napada u Gazi, jasno je kome odgovara ostvarenje ISIL-ovih prijetnji. Ako pogledamo način na koji ISIL „skida sa vlasti“ druge u Iraku, Siriji, Egiptu, Kuvajtu, Libiji, Saudijskoj Arabiji i drugim zemljama gdje ima simpatizere, jasno je šta nas može očekivati u budućnosti.
Ponavljanje tog oprobanog ISIL-ovog scenarija „upravljanja haosom“, u Gazi vrlo lahko može značiti da ćemo doći u situaciju u kojoj Izrael neće morati praviti krvave pohode po Gazi nego će, kao što to čini na Golanskoj visoravni, sa daljine gledati Arape kako se sami ubijaju, dokazujući još jednom čitavom svijetu „koji ih nije želio razumjeti s kim to oni imaju posla svo ovo vrijeme“.
U arapskim medijima se često pojavljuje navodna izjava po kontraverznim izjavama poznatog izraelskog ministra odbrane Moshe Ya'alona u kojoj on kaže kako nije uspjeh da „ubiješ neprijatelje nego da ih dovedeš u poziciju da se ubijaju između sebe“.
Ne znam je li izjava vjerodostojna, ali bi se lahko mogla obistiniti u Gazi, samo što nisam siguran koliko je takva strategija dugoročno uistinu u interesu ne samo Izraela nego i svijeta.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera


18.11.14

Nove poruke sa Sinajskog gorja

Neuspjeh političkog procesa koji se u Egiptu desio svrgavanjem predsjednika Mursija stvorio je vojsku nezadovoljnika.
Nikada još terorizam bilo gdje u svijetu nije poražen samo sigurnosnim metodama [Arhiva]

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Polusatni videouradak koji se u petak navečer počeo širiti društvenim mrežama, a kojeg su u taj virtualni svijet plasirali medijski operativci egipatske militantne organizacije Ansar al-Bejt al-Makdis (Pomoćnici Svete kuće - Jerusalema), uzdrmao je ne samo egipatsku javnost nego i sigurnosne i analitičke krugove koji prate situaciju unutar militantnih organizacija u tom dijelu svijeta.
U kvalitetno produciranom materijalu vidi se snimak napada militanata na kontrolni punkt egipatske vojske, kao i brojne druge "akcije" protiv Vladinih dužnosnika i institucija.
Film nije šokirao javnost samo zbog brutalnih snimaka egzekucija vojnika i Vladinih dužnosnika, pogubljenja zarobljenika, napada na policijska vozila, paljenja tijela ubijenih, egzekucija ljudi nasred ulice dok šetaju gradom, nego i zbog toga što je prvi put pokazao razmjere izazova s kojim se vojni režim i predsjednik Abdul-Fattah al-Sisi suočavaju. O stvarnim razmjerama problema se u Egiptu nije otvoreno govorilo, a vladajući režim je problem "tekfirskih formacija" (kako ih mediji nazivaju) politizirao, pokušavajući ih povezati s Muslimanskom braćom i svrgnutim predsjednikom Muhamedom Mursijem.
Do sada nije bilo jasno da li vojnoj vlasti više trebaju povremeni napadi militanata, kako bi opravdali represivne sigurnosne mjere, ne samo protiv tih skupina nego i svih političkih neistomišljenika ili taj problem istinski žele riješiti.
Naravno, prorežimskim medijima, kao i njegovim liderima, nije bio bitan jedan raniji uradak istog lidera koji se pojavljuje i u novom videu, koji je tadašnjeg predsjednika Mursija iz Muslimanske braće proglasio nevjernikom i odmetnikom od vjere.
Međutim, nakon ovog filma i onoga što se u njemu moglo vidjeti i čuti, teško da će sigurnosni problem s radikalnim grupama na Sinaju više biti samo instrument politizacije i igračka u rukama predsjednika Sisija. On ozbiljno prijeti da se otme kontroli i da destabilizira Egipat, ali i region u cjelosti i to je jasno sve većem broju i onih koji podržavaju Sisija.
Zato je vrlo bitno da se pažljivo iščitaju poruke koje su očito brižno osmišljene u militantnim krugovima, a njih je više - od političkih i društvenih do onih ideoloških i sigurnosnih.
Politička poruka koju bi u Kairu, ali i svjetskim političkim centrima, koji su itekako involvirani u sve što se u ovoj najmnogoljudnijoj arapskoj državi dešava trebali ozbiljno razmotriti, jeste ona o povezanosti diktature, nepravde i neslobode s ekstremizmom i militantizmom.
Jasno se iz govora ideologa pokreta može vidjeti kako, iako su bili u otvorenom sukobu s Muslimanskom braćom i predsjednikom Mursijem dok je bio na vlasti, danas pokušavaju iskoristiti nezadovoljstvo velikog broja Egipćana koji ne podržavaju vojni puč kojim je svrgnut Mursi i sve ono što je nakon toga uslijedilo.
Oni, kao toliko puta do sada, pokušavaju iskoristiti opravdano nezadovoljstvo naroda i represivne mjere koje država poduzima kako bi opravdali terorističke akcije koje izvode i upotrebu nasilja.
Cijena za sve propuste
Nikada još terorizam bilo gdje u svijetu nije poražen samo sigurnosnim metodama. Nesloboda i nezadovoljstvo prijete da osiguraju masovnu podršku malim radikalnim skupinama, koje se predstavljaju kao jedini zaštitnici nemoćnih i obespravljenih i to niko ne bi trebao ignorirati.
Apsolutna većina Egipćana je bila zgrožena brutalnošću militantnih skupina i njihovim napadima na egipatske vojnike, ali uplitanje vojnog vrha u politički život i njihovi politički progoni neistomišljenika militanti danas pokušavaju iskoristiti kako bi okrenuli javnost protiv vojske, koja tradicionalno uživa veliki ugled u egipatskom društvu.
Problem je utoliko veći pridoda li se ovome činjenica da su ljudi sa Sinaja još u vrijeme vladavine Husnija Mubaraka upozoravali na tešku ekonomsku situaciju u tom dijelu Egipta i to kako ih je centralna vlast u Kairu zapostavila u svakom, pa i sigurnosnom smislu. Čini se kako je sada došlo vrijeme da se plati cijena za sve te propuste.
Ideološke poruke koje treba iščitati iz novog videa organizacije Ansar al-Bejt al-Makdis nisu ništa manje bitni i imaju veze s globalnim procesima koji se dešavaju u krugovima militantnih organizacija koje se pozivaju na islam. Naime, glas koji se čuje na objavljenom snimku govori da je ova organizacija osnovana kako bi se borila protiv izraelske okupacije i kako su se dugo vremena opirali tome da "oružje dignu protiv svojih sunarodnjaka i egipatske vojske". Oni tvrde da su im ovaj sukob nametnuli oni koji su "ustali da se bore protiv islama i muslimana" i koji su se stavili na stranu Izraela i zapadnih križara.
I, uistinu je pažnje vrijedna ta ideološka transformacija unutar militanata širom muslimanskog svijeta, koja, pod utjecajem takozvane Islamske države, ide ka tome da se većina tih organizacija okreće od dosadašnje borbe protiv „stranog neprijatelja“ (poput Izraela, Amerike, Indije i drugih koji su bili u konfliktu s nekim muslimanskim narodima), na čemu je insistirala Al-Kaida, ka unutrašnjim neprijateljima.
U tom smislu je indikativno i jako bitno i nedavno saopćenje Ansar al-Bejt al-Makdisu, koje je prethodilo ovom videu u kojem oni daju beju (zavjet na poslušnost i pokornost) lideru organizacije Islamska država Irak i Levant Abu Bakru al-Bagdadiju kao halifi.
Samoproglašeni halifa je na audiosnimku, koji je emitiran nakon vijesti o njegovom ranjavanju, posebno pozdravio ovo njihovo pridruživanje hilafetu i proglašenju pokrajine Islamske države (vilajeta) na Sinaju, čime je i formalno ozvaničena "ideološka evolucija" organizacije Ansara od formacije kojoj je cilj bila borba protiv Izraela (poput onih za granične prelaze ili napada na grad Ilat na obali Crvenog mora), do one kojoj je cilj rušenje sekularnih režima u muslimanskom svijetu i uspostavljanje globalnog hilafeta.
Otvoreni rat s državom i društvom
Ovaj trend izvoza taktika borbe, koje je u Iraku i Siriji razvila takozvana Islamska država i koja im je omogućila preuzimanje vlasti u velikom dijelu tih država, posebno brine mnoge u regionu i svijetu. Očito se vrlo efikasnom pokazala metoda izazivanja haosa i nesigurnosti kroz spektakularne terorističke napade, kompromitiranje sigurnosnih službi i onemogućavanje države da funkcionira, a onda popunjavanje tog vakuuma vlastititom vizijom "islamske vlasti", u kojoj kombiniraju pružanje sigurnosti i osnovnih komunalnih usluga s brutalnošću nad svima koji se pobune.
Ta još davno razrađena taktika opisana u djelu Abu Bakra Nadžija "Upravljanje zvjerstvima" (Idaretu at-Tevahuš), koja počiva na brutalnosti kao načinu da se kompromitiraju postojeća državna uređenja u muslimanskom svijetu, još daje rezultate, jer tamošnje države i svjetske sile nisu našle načina kako da na njega odgovore. Samo silom to će sigurno biti nemoguće.
Ne treba zaboraviti da je Sinaj sigurnosno već dugo problematično područje, ne samo zbog toga što je bio jedno vrijeme pod izraelskom okupacijom, što je jedini prostor kojim se palestinske oslobodilačke formacije u Gazi naoružavaju krijumčareći tajnim mrežama i tunelima ispod granice oružje, nego i zbog mirovnog ugovora iz Camp Davida, koji ograničava prisustvo egipatske vojske u tom području.
To odsustvo egipatske vojske, nesigurno okruženje koje je stvorila izraelska blokada Gaze i rasprostranjeno krijumčarenje ne samo roba nego i oružja, uz tešku ekonomsku situaciju i zanemarivanje potreba građana, stvorilo je plodnu klimu za razvoj ovih skupina, koje sada prijete da, hraneći se nezadovoljstvom koje se stvara u čitavom Egiptu, prošire svoj model destabilizacije i krenu u otvoreni rat s državom i društvom.
Neuspjeh političkog procesa koji se desio svrgavanjem predsjednika Mursija stvorio je vojsku nezadovoljnika, koji su se razočarali u mirni i politički proces promjene i koji bi lahko mogli prihvatiti nove poruke sa Sinaja. Očito nam sa Sinajskog gorja stižu neke nove poruke, koje nikakve veze osim mjesta nemaju s porukama koje je od Boga primio Musa, a.s (ili Mojsije), ali koje itekako zaslužuju da ih se na vrijeme pažljivo iščita.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera


1.8.14

Izrael ubija. Ponovo.- moj tekst u novom ovosedmičnom izdanju magazina Start BiH

Uz sve Hamasovo odbijanje egipatske inicijative, uz sve zakulisane igre kojim arapski svijet nastoji marginalizirati Muslimansku braću, Izrael ipak ne može ničim opravdati rezmjere tekuće brutalnosti nad nedužnim palestinskim civilima.


Piše: Muhamed Jusić- Magazin Start BiH

Teško je tražiti bilo kakav smisao ili objašnjenje za ono što se ovih dana dešava u Gazi. Bez obzira o kakvim se regionalnim i globalnim zakulisnim igrama i sukobima interesa radilo nikakvo objašnjenje ne može biti opravdanje za stravično iživljavanje izraelske vojske nad nedužnim civilima Gaze.  
Es-Sisijev pokušaj
Izreal tvrdi da civili ginu zato što Hamas ispaljuje primitivne rakete na izraelske gradove i da se oni moraju braniti. Da je Hamas teroristička organizacija koja ne priznaje pravo Izraela na postojanje te da su zbog toga prepreka miru. Da koriste civile (koje Izrael bombarduje u njihovim kućama, školama i bolnicama u najgušće naseljenom hermetički zatvorenom prostoru na svijetu- sick!) kao živi štit... 
Ali sve da jeste tako, Izrael kao odgovorna članica UN-a i država koje osigurava svakojaku pomoć Zapada tvrdeći da su jedina demokratija na Bliskom istoku ne može ničim opravdati razmjere brutalnosti nad nedužnim palestinskim civilima i diskriminaciju i apartheid nad jednim narodom čiju su zemlju okupirali i naselili stanovncima iz čitavog svijeta.

Ali po čemu je ovaj napad na Gazu drugačiji od brojnih drugih koji se dešavali u skoro redovnim intervalima još od prije dolaska Hamasa na vlast. E ovaj put kao nikada do sada prst se ne upire samo u okrutni režim desničara u Tel Avivu i njihove saveznike u Washingtonu, nego i u arapske režime koji se od osnivanja države Izrael predstvaljaju kao zaštitnici Palestinaca i kunu se u njihova prava.
Tačno je da skretanje pažnje na sve one koji svojom pasivnošću ili možda čak direktnom podrškom pomažu Izraelu u nastavku okupacije, izgradnje na otetoj palestinskoj zemlji, provođenju apartheida nad onim Palestincima koje još nisu protjerali širom svijeta i evo sada brutalne agresije na najveći koncentracioni logor koji se naziva Gaza, može poslužiti kao dobar spin da se umanji odgovornost Izraela. Ali Izrael i njegovo političko i vojno vodstvo ne bi bili to što jesu da nema baš te prećutne podrške svijeta i globalnih centara moći ogrezlih u moralnom relativizmu i dehumaniziranim pogledima na svijet u kojem caruju samo njihovi lični interesi. Kako bi, da globalni moćnici imaju i trun savjesti, jedna od najmoćnijih armija svijeta pred očima svjetske javnosti mogli svaki sat ubijati po jedno nedužno dijete?
Ne bi bilo pravedno zaboraviti ni tvrdoglavo odbijanje Hamasa da prihvati incijativu u kojoj je Egipat posrednik. Oni to objašnjavaju nespremnošću da prihvate „kapitulaciju pred agresorom“ koja bi kao toliko puta do sada Izrael amnestirala odgovornosti od svih počinjenih zlodjela a Gazu ponovo vratila u potpunu izolaciju. Kao uslov da prihvate obustavu naprijateljstva oni traže hitno otvaranje svih graničnih prijelaza, dozvolu ribarima iz Gaze da love uz obalu mora kako bi mogli prehraniti svoje porodice i oslobađanje zarobljenika, kako onih koji su privedeni takom ove vojne operacije tako i onih koji su ponovo uhapšeni nakon što su bili oslobođeni u zamjenu za zarobljenog izraelskog vojnika Gilada Šalita.
U Egiptu, pak, tvrde drugačije. Oni kažu da je Egipat na vrijeme, dan prije početka napada, upozorio Hamas da će Izrael pokrenuti brutalnu akciju odmazde ukoliko ne obnove primirje, ali su oni to odbili. Režimu predsjednika Abdulfetaha es-Sisija bliski mediji i analitičari u Kairu to objašnjavaju pokušajem Hamasa da kompromituje novoizabranog predsjednika i da umanje ulogu Egipta kao regionalnog igrača. Oni tvrde da to čak ne čini čitav Hamas nego „radikalno krilo“ koje stradanje civila u Gazi koristi kako bi kompromitovalo Es-Sisija koji je vojnim pučem s vlasti skinuo njima blisku Muslimansku braću i predsjednika Muhameda Mursija. Hamas je ideološki ogranak Muslimanske braće i mnogi sve što se dešava danas u Gazi tumače kroz prizmu pokušaja arapskih vladajućih režima da uz podršku nekih globalnih centara moći da iz korijena iščupaju pokret Muslimanske braće. Naime, nakon izbijanja tzv. Arapskog proljeća i nakon što su političke stranke koje baštine ideje pokreta počele preuzimati vlast u sve više arapskih zemalja, mnogi su, naročito u zemljama naftom bogatog Arapskog zaljeva, ali i na Zapadu, odlučili da krenu u obračun sa Braćom.

Uloga Saudijske Arabije
Po tom obrascu se desio puč u Egiptu, razbijena sirijska opozicija kako bi se iz nje potisnula Muslimanska braća, ova organizacija proglašena terorističkom u zemljama Zaljeva i danas se pokušava eliminisati i u Gazi koja je, uz Sudan, jedno od zadnjih uporišta gdje su relevantan politički faktor.
Zato se u krugovima bliskim Muslimanskoj braći, i ne samo među njima, napad na Gazu doživljava kao nastavak tog projekta u kojem je Izrael samo izvođač radova.
David Hearst, urednik portala Middle East Eye i nekadašnji urednik i novinar u listovima "The Guardian“ i  "The Scotsman" otišao je tako daleko da je u svom tekstu objavljenom na Huffington Postu a kojeg je  na bosanski prevela i objavila Al Jazeera Balkans, za sve što se dešava u Gazi otvoreno optužio Saudijsku Arabiju.
Napad na Gazu dolazi po saudijskom kraljevskom nalogu. Ovaj kraljevski nalog nije ništa više nego javna tajna u Izraelu, a i bivši i sadašnji sigurnosni dužnosnici opušteno pričaju o tome. Bivši izraelski ministar odbrane Shaul Mofaz iznenadio je voditelja na televizijskoj stanici Channel 10, rekavši da Izrael mora odrediti ulogu Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata u demilitarizaciji Hamasa. Na pitanje šta misli pod tim, dodao je da bi se sredstva iz Saudije i Emirata trebala koristiti za obnovu Gaze nakon što se Hamas učini nemoćnim- piše Hearst.
Saudijci naravno takvu intrepretaciju dešavanja negiraju, ali brojni njihovi „javni radnici“ u medijima ne kriju da je Hamas samo prepreka trajnom miru sa Izraelom koji bi Palestincima osigurao državu na dijelu Palestine. Oni Hamas a ne samo Izrael drže odgovornim za propast Arapske mirovna inicijativa, od prije nekih 12 godina koju je pokrenuo kralj Abdullah a koju su podržale 22 arapske države i 56 muslimanskih zemalja.
Ovim povodom se oglasila i ambasada Saudijske Arabije u Sarajevu  koja je reagujući na tekst gospodina Hearsta saopćila da ovaj njegov tekst nije „ništa drugo nego skretanje pažnje sa međunarodne ravnodušnoti od strane velikih sila koje pomažu Izrael u sprovođenju agresije, a koje mogu da traže od Izraela da zaustavi agresiju. Stoga je bilo za očekivati da upravo prema njima gospodin Hearts usmjeri svoju oštru kritiku, kao i svi slobodni ljudi na Zemlji, a ne da obmanjuje čitaoce i da im odvraća pažnju od stvarnih uzročnika nastavka posljednje izraelske agresije, i to što Izrael čini sve što može da palestinski narod ne dobije svoja legitimna prava“.

Kakogod, Izrael računa na kolektivno pamćenje „globalne svjetske javnosti“ koje je poput onoga u zlatne ribice. U našem sjećanju ima prostora samo za najnoviji tweet i posljednji objavljeni link. Mi funkcionišemo po sistemu „headline“-a i nikoga ne interesuju duboki uzroci problema niti lične tragedije aktera sa naslovnica. Zato će naapdi na Gazu možda i stati da bi opet za koji mjesec ili godinu gledali iste snimke i to onda kada nekome zatreba da dobije izbore, pomjeri granice svoje zone utjecaja, skrene pažnju sa nekih drugih žarišta, učvrsti svoju vlast nad izgladnjelim i izmrcvarenim narodom ili ko zna šta. 
Izvor: Start BiH

Krvavi Bajram


Vjerovatno bismo se morali vratiti daleko u historiju da nađemo krvaviji Bajram.

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Ramazanski bajram bi trebao biti jedan od dva najveća muslimanska praznika koji simbolizira čovjekov trijumf nad svojim slabostima i jača osjećaj zajedništva i solidarnosti. Čujemo stalno kako je to praznik mira i porodične harmonije. Ali u kakvom ozračju ove godine muslimani u onome što se naziva "muslimanskim", pa i "islamskim" svijetom dočekuju ovaj praznik? Vjerovatno bismo se morali vratiti daleko u historiju da nađemo krvaviji Bajram koji je zadesio ummet ili zajednicu vjernika.
Slike i izvještaji koji su nam dolazili iz tog dijela svijeta tokom mjeseca posta ramazana, koji prethodi Bajramu, teško se mogu opisati a da se ne zvuči patetično. A tog ispraznog zapomaganja nad stanjem muslimanskih naroda, ali i čovječanstva kojeg, manje ili više, taru isti problemi, ne nedostaje. Ipak, slike razorene Gaze, najvećeg logora na svijetu u kojem jedna od najmoćnijih armija današnjice pred očima svjetske javnosti svaki sat ubije po jedno nedužno dijete, teško se mogu opisati nama koji smo daleko od patnje tamošnjih civila.
Post u izbjegličkim kampovima
Ne može se ostati ravnodušan na snimke siromašnih obroka raseljenih koji prekidaju post u izbjegličkim kampovima ili u svojim domovima na koje se svakog časa mogu sručiti izraelske, Bašarove, Malikijeve, "samoproglašenog halife" ili čije već granate proizvedene u istim fabrikama daleko od njihovih gradova.
Teško je tražiti bilo kakav smisao ili objašnjenje za ono što se ovih dana dešava u Gazi. Bez obzira na to o kakvim regionalnim i globalnim zakulisnim igrama i sukobima interesa bilo riječi, nikakvo objašnjenje ne može biti opravdanje za stravično iživljavanje izraelske vojske nad nedužnim civilima Gaze.
Ali Izrael ne bi mogao raditi to što radi, ne samo danas u Gazi nego od svog osnivanja, da nema neupitnu podršku Zapadnih moćnika i onu prešutnu arapskih susjeda. Izrael računa na kolektivno pamćenje "globalne svjetske javnosti" koje je poput onoga u zlatne ribice. U našem sjećanju ima prostora samo za najnoviji tweet i posljednji objavljeni link. Funkcionišemo prema sistemu "headlinea" i nikoga ne interesuju duboki uzroci problema niti lične tragedije aktera sa naslovnica.
Ali ako su za stradanje muslimana u Gazi krivi "drugi", ko ubija muslimane u Siriji, Iraku, Pakistanu, Jemenu, Libiji...? Brojni su oni koji za sve loše što se dešava muslimanima uvijek krive samo druge, teorije zavjera, Jevreje, Ameriku, križare, ali je činjenica da je korijen svih problema muslimana u njima samima, u njihovoj nesposobnosti da se nose sa izazovima vremena, slabim školama, njihovim neslobodnim državama i društvima, njihovim korumpiranim vladarima koji možda imaju podršku bjelosvjetskih moćnika s kojima krče prirodne resurse tih zemalja. Međutim, još niko nije ponudio djelotvornu i funkcionalnu alternativu takvom stanju. Traženje krivca u nekom drugom nikada neće dovesti do toga da se isprave uzroci vlastite slabosti. To ne amnestira one koji podgrijavaju sukobe širom svijeta zarad vlastitih interesa ili ne čine sve što mogu da ih spriječe.
Ali muslimani danas ginu od muslimana više nego od nemuslimana. Režim Bashara el-Assada u Siriji ne razmišlja o mirnom rješenju ili izlasku ususret opoziciji već nastavlja brutalnim metodama, od mučenja u zatvorima do bombardiranja civilnog stanovništva buradima napunjenim eksplozivom. Istovremeno, oni koji se u Siriji navodno zalažu za slobodu njenih građana, dok u vlastitim zemljama brane bilo kakav oblik opozicije, i dalje naoružavaju svako svoju frakciju naoružane opozicije, dovodeći ih u poziciju da se sve manje bore za interese svog naroda a sve više za mentore koji ih plaćaju petrodolarima. Pobunjenici se ubijaju međusobno.
'Genocid u izvođenju'
Samoproglašeni halifa u Iraku i Siriji provodi teror ne samo nad kršćanima i drugim manjinama nego i nad muslimanima koje smatraju nedovoljno dobrim i iskrenim. Ta tzv. "Islamska država" naredila je svim ženama i djevojčicama u Mosulu, u sjevernom Iraku, da budu podvrgnute sakaćenju ženskih genitalija ili tradicionalnom obrezivanju. Tako barem tvrdi zvaničnica UN-a Jacqueline Badcock i tamošnji mediji koji pišu o fetvi, ili vjerskom ediktu, koja bi se trebala odnositi na sve žene u dobi između 11 i 46 godina. Toliko o snovima muslimanskih masa o tome da će ih povratak na tradicionalne vrijednosti i oživljavanje srednjovjekovnog halifata osloboditi lokalnih i globalnih tirana.
Nepravedno bi bilo ne spomenuti i nepravedno zapostavljeni "genocid u izvođenju" u Mijanmaru nad muslimanima iz naroda Rohinja u pokrajini Rahin. Daleko od očiju javnosti je i patnja civila u Somaliji, koja je priklještena između radikalne skupine al-Shabaab i neefikasne vlade. U Darfuru arabizirani muslimani progone one nearabizirane. U Centralnoafričkoj Republici muslimani su jedva izbjegli etničko čišćenje i lista se nastavlja. Bombaši samoubice su ubijali od Bagdada do Kabula i mala je vjerovatnoća da će ih i Bajram u tome spriječiti.
Decenijama muslimanski intelektualci, ulema, ali i ideolozi raznih pokreta - lamentiraju nad stanjem muslimanskih naroda od perioda dekadence islamske civilizacije. Muslimani su nekada bili dominantna svjetska civilizacija koja je prednjačila u svim segmentima ljudskog života, od nauke, kulture, uređenja države... A onda je sve to nestalo, da bi ostala samo sjećanja koja su prerasla u kolektivnu nostalgiju koja graniči sa frustracijom.
Muslimani kroz svoju tradiciju imaju sjećanje na prošlost koju nerijetko idealiziraju i glorificiraju do mjere da se o prošlosti rijetko kritički promišlja. Taj imidž savršene prošlosti koji se ne propituje i ne kritikuje već brižno održava i uzgaja onemogućava muslimanima da bilo šta nauče iz svoje prošlosti. Zato danas imamo osjećaj da se ponovo među muslimanima otvaraju stare rane iz prošlosti. Muslimani se ne mogu vratiti u prošlost i spriječiti sukobe među ashabima (učenicima Poslanika, a.s.), ne mogu vratiti u korice sablje isukane na Sefinu ili na Kerbeli, ali su iz tih događaja mogli naučiti da iste greške ne ponavljaju danas. Naprotiv, danas oni raspiruju neki novi sunitsko-šiitski rat. Muslimani širom svijeta, danas više nego ikada, trebaju naučiti da upravljaju svojim razlikama ili će one postati način da ih se stalno drži u sukobima i oslabljene - a onda ne trebaju nikoga kriviti.
Kada već govorimo o učenju iz historije, možda je pažnje vrijedna i lekcija iz Evrope koja je ne tako davno u rat ušla zbog vjere da bi iz njega izašla bez nje.
Suočeni sa teškom realnošću života u nesređenim, siromašnim i neslobodnim državama i društvima, i sa još neizvjesnijom budućnošću, nije ni čudno što muslimanskim masama prošlost izgleda bolja i od sadašnjosti i budućnosti. Možda baš zato kao nigdje drugo u muslimanskom svijetu bujaju konzervativizam i različiti tradicionalizmi. Muslimani nemaju vlastitu modernost koja bi odgovorila na globalnu dominaciju Zapada koja nije samo kulturološka i ideološka nego i vojna, ekonomska i politička.
Nada u bolje sutra
Mnogi od onih koji su obećavali promjenu statusa quo ili nastupali sa pozicija spasitelja donijeli su samo više zla i razaranja društvima na čijem jadu su izrasli i njime se hranili. Fijasko tzv. Arapskog proljeća je pomutio snove mnogih, ali ih sigurno nije ubio.
Muslimani današnjice, barem u onim većinski muslimanskim državama, kao da žive između dva svijeta: jednog mrtvog, ili barem neodrživog, koji više nema šta ponuditi, i drugog slabog ili nedovoljno jakog da  se rodi. Zato će veliki broj njih slabo uživati u predstojećim praznicima, dok će velikom broju onih koji se osjećaju dijelom te zajednice, a nisu u kriznim područjima, ta radost biti pomućena nagomilanim problemima s kojima se nose njihova braća u vjeri.
Danas je možda više nego ikada muslimanskom svijetu potrebna vjera, ali ne vjera u kojoj će se tražiti opravdanje za nasilje nad onima koji drugačije misle ili vjeruju, ne vjera pretočena u neke nove ideologije koje će ljude voditi u nove sukobe i krvoprolića, nego vjera kao nada u bolje sutra, vjera koja daje snagu da se izdrži i kada je nateže i da se ne klone duhom i ne izgubi pouzdanje u Boga, Milostivog.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera


29.5.14

Tiho kažnjavanje: Masovni bojkot Al-Sisija

Historija će zapisati da su redovi koji su izabrali Muhameda Mursija bili duži od onih za Al-Sisija.
Od početka egipatska opozicija tvrdi kako su izbori samo farsa i pokušaj Al-Sisija da demokratskim plaštom zagrne vojni puč [EPA]
Piše: Muhamed Jusić (Al jazeera)
Dobra je stvar predsjedničkih izbora u arapskim zemljama, tamo gdje se održavaju, što nema faktora neizvjesnosti o pobjedniku.
Ova šala se, nažalost, toliko puta do sada pokazala tačnom. Evo i posljednji put ovih dana u Egiptu gdje traju izbori u kojima se očekuje da Abdul Fattah al-Sisi, penzionisani feldmaršal glatko pobijedi svog jedinog protivnika iz jedne struje egipatskih ljevičara, Hamdeena Sabahija. 
Prava opozicija
Od početka egipatska opozicija tvrdi kako su izbori samo farsa i pokušaj Al-Sisija da demokratskim plaštom zagrne vojni puč koji je izveo prošle godine kada je sa vlasti svrgnuo predsjednika Muhameda Mursija. Za njih Sabahi i nije ušao u izbore kako bi pobijedio, već kako bi dao legitimitet cijelom procesu. Prava opozicija je, prema njihovom mišljenju, u zatvorima, egzilu ili bojkotuje izborni proces.
Al-Sisijeva zagarantovana pobjeda, ali uz veliku izlaznost, trebala je potvrditi ono što oni koji podržavaju puč mjesecima govore, a to je da je vojska svrgavanjem predsjednika Mursija i raspuštanjem vlade predvođene članovima Muslimanske braće samo provela volju naroda i većine Egipćana. Ta pobjeda i izborni rezultat trebali bi poslužiti Al-Sisiju da pokuša Egipat izvući iz međunarodne izolacije.
Najveći zapadni donatori su nakon puča obustavili ili smanjili nužnu pomoć egipatskoj vojsci, budžetu i ekonomiji. Egiptu, jednom od osnivača i začetnika ideje Arapske unije, danas je zaleđen status u toj organizaciji. Podržavaju ga samo još neke vladajuće porodice Arapskog zaljeva, i to iz vlastitih interesa i straha da se arapsko proljeće ne probehara i u njihovim avlijama.
I zapadnim saveznicima kojima nije baš žao što su sa vlasti otišla Muslimanska braća treba taj izborni legitimitet Al-Sisija kako se svojom saradnjom sa njegovim režimom i zbog podrške istom ne bi kompromitovali pred domaćom i svjetskom javnošću i kako ne bi odustajali od vlastitih, makar deklarativnih, etičkih principa u vanjskoj politici.
Kakogod, uslov da izbori, koji se organizuju u vrijeme kada se predstavnicima opozicije izriču kolektivne smrtne kazne i kada se Muslimanska braća i svi oni koji osporavaju državni udar proglašavaju terorističkom organizacijom, budu uspješni po zamisli samog Mušira (feldmaršal) Al-Sisija, koji vodi cijeli proces od udara do izbora, jeste da Egipćani masovno izađu na birališta i da on dobije više glasova nego što je Mursi dobio na prethodnim izborima. Tokom izborne kampanje Al-Sisi je pred TV-kamerama izjavio da u danima izbora očekuje da Egipćani ne „iznevjere njega i Egipat“.
Nije trebalo dugo da oni intelektualci u Egiptu, koji su se naživjeli pod raznim faraonima i koji imaju sluh kao niko, navrijeme prepoznaju diktaturu i u njegovoj izjavi primijete kako je Mušir sebe poistovijetio sa Egiptom. Ali, o tom potom.

Sve je jasno
Upravo je u broju i masovnosti nastao problem jer je odziv na izbore već u prvom danu bio slab. Vlada je onda nabrzinu odlučila drugi dan izbora proglasiti državnim praznikom kako bi što veći broj ljudi izašao na izbore. Kada ni to nije dalo rezultate i kada izlaznost nakon dva dana i nezapamćene medijske kampanje, u kojoj su i muftije i popovi pozivali građane da izađu na izbore, pa i herezom i odmetništvom prijetili apstinentima, nije prešla 37 posto Izborna komisija je odlučila produžiti izbore još jedan dan.
Da ne ni bilo očito i providno i jedan i drugi izborni štab su zbog takve odluke uputili žalbu, da im to ne odgovara. Zašto? To je još malo kome jasno, pogotovo Al-Sisiju.
Zvanično, Al-Sisiju je žao sudija koji prema zakonu prate izborni proces i zaposlenih u komisijama koje će ovo odugovlačenje iscrpiti. Izborni štab Sabahija još u prvim danima je uložio brojne proteste na regularnost izbora i kada su neki u njegovoj kampanji javno utvrdili kako nema smisla učestvovati u izborima u kojima zaposlenici državnih kompanija dolaze „na kolektivno glasanje“, on je na press- konferenciji rekao da će se žaliti da izbori nisu regularno provedeni, ali da on, za veliko čudo, ostaje u utrci do kraja.
Na kraju su obje kampanje, Sabahijeva zbog nepravilnosti i produženja, a Al-Sisijeva zbog produženja, odlučile povući svoje predstavnike iz izbornih komisija i komisija za brojanje glasova.
Zašto Egipćani nisu izašli masovnije na izbore mislim da je svima jasno. Tačno je da se Muslimanska braća nisu snašla u prvim mjesecima vlasti, pravili su greške, imali pogrešne prioritete, nisu imali efikasne politike, bavili su se više ideologijom nego životnim problemima građana, ali to ne znači da je većina Egipćana za to da oficir koji je friško skinuo uniformu, poput brojnih prije njega, preuzme vlast u državi.
Milionske pristalice Muslimanske braće, pa i oni koji su se u njih razočarali i oni iz reda omladine koja je na svojim leđima iznijela svrgavanje Hosnija Mubaraka, očito nisu pristali odustati od istinske demokratizacije i vlast ponovo vratiti u ruke jednog demobilisanog vojnika. Muslimanska braća imaju historijsko prisustvo u svim porama egipatskog društva i oni nisu jednostavno nestali. Porodice stotina onih koji su u Mini osuđeni kolektivnim presudama na smrt su i dalje Egipćani. Zato ovoliko ulaganje truda da se pokaže kako je narod za novog predsjednika i da je treći dan izbora bio potreban zbog „vrućina i gužvi na nekim biračkim mjestima“.

Bitan razlog
Historija će, kako napisa jedan twiteraš, zapisati da su redovi koji su izabrali Mursija ipak bili duži od onih koji će na čelo Egipta ustoličiti Al-Sisija. Ako bude drugačije, bit će to nasilu.
Još jedan bitan razlog neizlaska Egipćana u većem broju je i što su se ljudi „ohladili od revolucije“ i što su svi shvatili da je svrgavanje diktatora tek jedan korak na dugom putu izgradnje slobodnih društava i da oni koji ga zamijene nemaju brza, a često ni bilo kakva, rješenja za njihove životne probleme. Ne zaboravimo ni to da kada ti neko jednom zgužva glasački listić i baci ga u korpu za smeće, kao što se desilo sa svrgavanjem predsjednika Mursija, teško je ikome ko nije mazohist stati ponovo u duge redove kako bi opet glasao.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.


29.4.14

Na smrt!

Egipatska vlast želi isprovocirati protivnike puča da posegnu za nasiljem, a time opravdaju represivne mjere vojske.

Na smrt osuđeni lider Muslimanske braće Muhamed Badia (desno) [EPA arhiva]

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Jutros nas je dočekala vijest kako je egipatski sud donio još jednu drakonsku presudu protiv protivnika državnog udara koji se povezuju sa Muslimanskom braćom u kojoj je 683 ljudi osuđeno na smrtnu kaznu, uključujući lidera Muslimanske braće Muhameda Badia. Prema pisanju svjetskih novinskih agencija njih se tereti za učešće u ubistvu i pokušaju ubistva policajaca u južnoj egipatskoj provinciji Minja 14. augusta prošle godine, na dan kad je policija u sukobima s demonstrantima u Kairu ubila više stotina pristalica svrgnutog predsjednika Muhameda Mursija.
Još jedan pritisak
Samo dva dana ranije muftija Egipta, vrhovni vjerski autoritet,  je odlučujući kao drugostepeni organ o stavu prema identičnoj presudi koju je izrekao isti sud u martu ove godine, donio odluku da se se smrtnom kaznom mogu teretiti samo oni koji su direktno učestvovali u ubistvu, a ne i oni koji su na njega podsticali zbog čega je postupajući sudija donio odluku da se ranije izrečena smrtna kazna ima preinačiti u kaznu doživotnog zatvora za 492 od 529 na smrt osuđenih u tom procesu.
Tridesetsedmorici iz tog procesa potvrđena je smrtna kazna iako ni njihova odgovornost, prema mišljenju odbrane i međunarodnih organizacija za zaštitu ljudskih prava nije dokazana u pravnom postupku. Ova današnja kolektivna smrtna presuda, kao i nešto izmijenjena martovska, i dalje ništa manje šokanta dokazuje da ovakva kolektivna kažnjavanja smrću neće biti izuzetak nego, čini se, pravilo i da bi se slične presude mogle očekivati u danima koji su pred nama a naročito kako se predsjednička predizborna kampanja zahuktava. Zato ne čudi što mnogi u Egiptu i van njega ovo tumače kao još jedan pritisak na sve one koji bi se eventualno usudili suprotstaviti namjeri generala Sisija da na predstojećim izborima i formalno svoj dolazak na vlast vojnim pučem zaogrne plaštom demokratske volje naroda.
Tome u prilog govori i današnja zabrana djelovanja omladinskog pokreta   „6 april“ koju je izrekao jedan sud u Kairu. Ovaj pokret osnovan 2008. po uzoru i modelu djelovanja srbijanskog pokreta Otpor okuplja sekularnu, liberalnu i umjerenu egipatsku opoziciju i nema veze sa Muslimanskom braćom. To govori da su danas meta progona oni koji se povezuju sa Braćom, ali sve ukazuje na to da vladajući režim neće stati samo na njima.
Osim toga, večeras se duhovnom vođi pokreta Badiu, koji kao i većina osuđenih nije ni prisutvovao „petominutnom suđenju“, sudi u drugom odvojenom postupku u Kairu, a protiv njega i predsjednika Mursija se vodi još čitav niz sličnih procesa u raznim egipatskim sudovima te bi, prema onome što vidimo ovih dana iz egipatskih sudnica, u svakom od njih mogli dobiti identične presude.
Brojne nepravilnosti
Ne možemo ne primjetiti kako je današnjom presudom samo u jednom procesu izrečeno više od trećine smrtnih presuda od ukupnog broja izrečenih u historiji egipatskog pravosuđa, što bez sumnje otvara pitanja o njegovoj budućnosti i posljedicama koje će ovo urušavanje pravosuđa imati na pravni poredak pa i samu budućnost države.
Da se ne radi o ljudskim životima mogli  bi smo čitav proces kolektivnih presuda i kažnjavanja smrću nazvati apsurdnim pa i smiješnim, ali je situacija toliko ozbiljna da se ipak moramo pozabaviti svim nepravilnostima.
Nikome nije čudno što je obje sporne presude donio isti sud u Minji, i što je, da apsurd bude veći, presude izrekao isti sudija. Prema nekim navodima sudija, kojeg opozicija naziva „Mesar“,  ima i lične motive da se sveti onima koje smatra da su članovi Muslimanske braće, jer je navodno njegov sin bio upetljan u korupcijski skandal koji je istraživan u vrijeme vladavine Stranke slobode i pravde.
Međutim, ne bi nas trebalo čuditi stanje u kojem se nalazi egipatsko pravosuđe u državi u kojoj je pred očima čitave svjetske javnosti izvršen vojni udar i u kojem je vojna hunta napisala novi Ustav i provela referendum, a onda dan nakon njegovog usvajanja donijela niz zakona koji ga krše.
Zanimljivo je kako apologete režima arapskim medijima svjetskoj javnosti pokušavaju objasniti kako se ne radi o „presudi“ nego „odluci“ suda i kako će konačnu riječ imati vrhovni muftija Egipata, očito nesvjesni da time prave samo još veću šaradu od čitavog procesa i egipatskog pravosuđa.
Nije im sporno...
Njima nikakav problem nije brzina kojom su presude izrečene, to što je u svakoj pravnoj državi potrebno da se mjesecima dokazuje krivica svakog optuženog kako bi se izrekla kapitalna kazna. Nije im ni sporno to što se presude izriču u odsustvu, što advokati osumnjičenih nisu bili prisutni ili nisu imali dovoljno vremena ni da pročitaju izjave osumnjičenih.
Osim toga, zar je moguće povjerovati da je svih 683 podjednako krivo za djela za koja se terete? Pa u svakom procesu imaju oni koji su više ili manje odgovorni? Zar barem jedan od osumnjičenih nije bio saučesnik u zločinu pa da je time zaslužio blažu, pa makar doživotnu, presudu?
Cilj je da se očito isprovociraju protivnici puča kako bi posegli za nasiljem i time opravdali vanredno stanje i sve represivne mjere koje Vojska provodi kako bi osigurala ostanak na vlasti.
Od prvih dana puča sve one koji se njemu protive, a nisu to samo oni koji se povezuju sa organizacijom Muslimanske braće, režim optužuje za terorizam, iako demonstranti kao i njihovi lideri insisitraju na nenasilnom otporu i pravu na slobodu okupljanja i izražavanja mišljenja.
Pitanje je samo dokle će Muslimanska braća i oni koji se protive nasilnom svrgavanju predsjednika Muhameda Mursija imati strpljenja i da li će nasjesti na ove očite provokacije.
Radikalne i militantne skupine širom muslimanskog svijeta, vidi se to po njihovim online forumima, likuju zbog trenutnog razvoja situacije u Egiptu. Sjetimo se samo kako smo nakon izbijanja tzv. Arapskog proljeća čitali o kraju Al-Kaide i o tome kako su dešavanja naroda na arapskoj ulici pokazala kako se stanje muslimanskih naroda može mijenjati i bez nasilnih metoda i da se despotski režimi, a sa njima i strana dominacija, mogu svrgnuti i bez posezanja za terorizmom.
Brutalne mjere
Svi oni koji danas podržavaju brutalne mjere slamanja Muslimanske braće u Egiptu ali i regionu trebaju da se prisjete kako je upravo jedan takav pokušaj slamanja „islamističke opozicije“ 50-tih i 60-tih izrodio Egipćanina Ajmana ez-Zavahirija i današnju Al-Kaidu.
Svi moji egipatski prijatelji su u vrijeme tranzicije i svrgavanja režima Hosnija Mubaraka isticali snagu egipatskog pravosudnog sistema, nezavisnih sindikata i vojske kao garanta opstanka institucija države koje mogu spriječiti to da Egipat potone u ambis anarhije i bezvlašća, ili, kao što je to slučaj u nekim drugim arapskim državama, u građanski rat. Žalosno je vidjeti stanje u koje su ove institucije danas dospjele i kako vjerujujući da čine dobro svojoj državi potkopavaju njene temelje.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

23.11.13

Ponavljaju li liberali u Egiptu iste greške iz historije


Piše:   (Preporod)
Eurocentrični krugovi na sve što se dešava u svijetu, pa i na posljednja dešavanja u arapskom svijetu, gledaju isključivo iz vlastite historijske i društvene perspektive. Dokaz tome je kovanica „Arapsko proljeće“ kojom se buđenje arapske ulice i pokušaji svrgavanja dugogodišnjih tiranija u Sjevernoj Africi i Bliskom istoku terminološki poistovjećuje sa „Praškim proljećem“.

Kad se liberali prepadnu
Koliko god ta „centričnost“ bila opasna u razumijevanju stvarne situacije na uzavrelom Bliskom istoku i koliko god ona negirala sve historijske, društvene, političke i druge posebnosti tog podneblja i naroda, ipak nije zgorega ponekada uporediti to što se tamo dešava sa nekim događajima iz historije ali ne s ciljem kako bi se oni strpali u, za Zapad razumljive intelektualne i spoznajne okvire, nego kako bi nešto naučilo. Jer još je Karl Marx napisao kako se historija ponavlja, prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa. Vjerovatno je dok je pisao ovu tako često i na ovim našim prostorima ponavljanju mudrost mislio na Revoluciju iz 1848. kada je demokratski ustanak protiv francuske monarhije kolapsirao u bonapartističku diktaturu na isti način na koji je to učinila Francuska revolucija šest desetljeća ranije.
Upravo o ovoj sličnosti između trenutne situacije u Egiptu i onog što se dešavalo tokom Francuske revolucije i pouci iz historije koji bi svi mogli izvući imali smo priliku čitati u briljantnom tekstu profesorice političkih nauka Sheri Berman sa koledža Barnard pri Univerzitetu Columbia objavljenom u The New York Times-u.
Naime 1848, radnici su se udružili sa liberalima u demokratskom buntu kako bi svrgnuli francusku monarhiju. Međutim, čim je stari režim pao, opoziciona koalicija se raspala, jer su liberali bili sve više zabrinuti onim što su smatrali da su „radikalni zahtjevi radničke klase“. Konzervativci su to iskoristili i ponovo na svoju stranu pridobili uplašene libarale s kojima su ponovo instalirali novu diktaturu.
Doktorica Sheri Berman smatra kako se isti model ponavlja danas u Egiptu samo što sada liberali i autoritarci igraju iste uloge dok su mjesto socijalista preuzele islamističke stranke. Ona primjećuje još jednu sličnost u čitavom procesu, a to je da se i u slučaju Egipta kao nekada Francuske desilo to da je neiskusni i nestrpljivi masovni pokret pretjerao u korištenju svoje pozicije nakon dolaska na vlast. Još jednom su se liberali prepali promjena s kojima su započeli njihovi bivši partneri i pužući su se vratili u zagrljaj starom režimu tražeći zaštitu. Kao i 1848. autokrate su bili više nego sretni i spremni da ponovo preuzmu uzde vlasti.
Ako egipatska vojske, piše dr. Berman u izdanju The New York Times od 10. avgusta 2013, nastavi sa nasilnim slamanjem otpora, a liberali ih u tome nastave podržavati oni će zajedno ići na ruku „Marxovih savremenih nasljednika“. Tako bi vrlo lako mogli čuti poklik: „Islamisti svih zemalja (svijeta), ujedinite se! Nemate šta izgubiti osim svojih okova“. A profesorica smatra da ako se takav poziv nad arapskim svijetom i začuje, žalosno će biti da će oni koji iza njega stanu biti u pravu.
Ali ne treba nas iznenaditi to što su egipatski liberali bili spremni iskoristiti vojsku kako bi izveli puč i okončali prvi eksperiment ove zemlje sa demokratijom i to samo dvije godine nakon što su zajedno sa islamistima s vlasti skinuli jedan autoritarni režim. U ranim stadijima političkog razvoja država, liberali i demokrati se obično ne slažu oko bilo čega, osim uklanjanja starog režima.
Fijasko 1789, 1848, 2013...
Uspostavljanje stabilne demokratije je proces od dvije faze. U prvoj fazi se treba riješiti starog režima, a tek u drugoj izgraditi održiva demokratska zamjena. Zbog toga što je prva faza dramatična, mnogi ljudi misle da je igra završena sa uklanjanjem diktatora. Druga faza je puno teža. Postoje brojni primjeri širokih koalicija koje su formirane kako bi se svrgnuli diktatori, ali je jako malo njih ostalo zajedno i složilo se oko toga kako novi režim treba izgledati. Opozicioni pokreti imaju sklonost da lako izgube dah i da budu uvučeni u unutrašnja previranja i da ih potisne stari režim koji se konsoliduje, ojača i krene u kontranapad.
U godini 1848, originalnoj godini „narodnog proljeća“, prvi put se organizovani radnički pokret pojavio na političkoj sceni i njihovi zahtjevi su prestravili liberale. Srednji stalež je zahtijevao ekonomsku liberalizaciju a mnogi radnici radikalnije ekonomske i društvene promjene. Liberali su, pak, favorizirali ograničeno otvaranje političkog sistema, dok su radničke grupe zahtijevale potpunu demokratizaciju i vlast koja s njom dolazi. Kada je postalo jasno da bi radnici i socijalisti mogli pobijediti, liberali su ustuknuli i mnogi od njih su se vratili konzervativcima smatrajući ponovnu uspostavu autoritarizma kao manjeg od dva zla.
Ovo je za autoricu The New York Times-ovog priloga skoro identično onome što se trenutno dešava u Egiptu. Tokom godina autoritativnog režima sve političke i društvene institucije kroz koje bi se mirno artikulisalo javno nezadovoljstvo su sistematski ugnjetavanje. Država je namjerno produbljavala društvene podjele. Zato, kada je demokratizacijapočela, dugo skrivano nepovjerenje i animoziteti su eksplodirali u ekstremnu retoriku, masovne proteste i nasilje. Takve stvari uvijek plaše liberale, koji prednost daju redu i umjerenosti i koji preziru radikalne društvene eksperimente. To se pokazalo tačnim u Evropi 1789. i 1848, kao i ovih dana u slučaju Egipta...
Fijasko koji se desio 1848. ojačao je radikalne elemente u socijalističkom pokretu na račun onih umjerenih stvarajući opasan razdor među liberalima i radnicima. Nakon što su liberali odustali od demokratije umjereni socijalisti si ispali budale, a radikali koji su zagovarali nedemokratske strategije su postajali sve jači. 1850. Marx i Engels su podsjetili londonsku Ligu komunista da su oni predvidjeli da će stranka koja predstavlja njemačku liberalnu demokratiju „ubrzo doći na vlast i da će odmah svoju novostečenu vlast okrenuti protiv radnika. Vidite kako se ovo predviđanje obistinilo“. Zatim su ih upozorili: „Da bi smo bili u mogućnosti da se snažno i prijeteće suprotstavimo ovoj stranci, čija izdaja radnika će početi sa prvim satom pobjede, radnici moraju biti naoružani i organizovani“. Profesorica Berman se plaši da bi isti zaključak mogli izvuči i islamisti.
Greška koju su liberali napravili u Evropi devetnaestog stoljeća je da su smatrali sve socijaliste fanaticima. I dok su neki socijalisti bili ekstremisti, drugi su se protivili nasilju i bili su posvećeni demokratiji. Ti socijalisti, koji su kasnije postali evropski sociodemokrati a ne komunisti, željeli su društvene i ekonomske reforme, ali ne one koji su predstavljale smrtnu opasnost za kapitalizam i demokratiju. Ipak, jako dugo evropski liberali nisu htjeli da priznaju te razlike, suprotstavljali su se punoj demokratizaciji i aktivno su radili na represiji čitavog pokreta. Rezultati su bili pogubni.
Učiti, a ne ponavljati
Radikalni, nasilni i nedemokratski elementi unutar socijalističkog pokreta počeli su se pitati zašto bi radnici trebali učestvovati u sistemu koji nije spreman prihvatiti mogućnost njihove pobjede. Kada su socijalisti postali najveća politička snaga širom Evrope, liberali su pravili sramne ustupke konzervativcima kako bi ljevicu spriječili da preuzme vlast. Sve to je rezultiralo time da su evropska društva postajala sve više podijeljena i sukobljena.
Egipatski liberali ponavljaju, prema mišljenju dr. Berman, iste greške danas. Ponovo oni svoje oponente smatraju fanaticima koji bi da unište sve što liberali vrednuju. Ali, kao što svi socijalisti nisu bili proto-staljinisti, tako ni svi islamisti ne žele da uspostave teokratske režime. Danas, postoje umjereni islamisti koji su voljni da igraju po pravilima igre, i njih se, smatra profesorica, treba ohrabriti da tako postupaju.
Islamizam je i dalje najveća i najbolje organizovana politička snaga u Egiptu i od vitalne je važnosti da egipatska vojska i njihovi liberalni saveznici pokažu islamistima da ima mjesta i za njih u demokratskoj budućnosti regiona. Ako se svi islamisti demoniziraju, podjele u egipatskom društvu će postajati samo veće, umjereni islamisti će biti marginalizirani, a politička budućnost Egipta u problemima.
Stoljeće nakon 1848, sociodemokrate, liberali i čak umjereni konzervativci su zajedno stvorili snažne demokratije širom Zapadne Evrope- ishod koji je trebao doći ranije i sa manje nasilja. Bliskoistočni liberali bi trebali naučiti nešto iz turbulente evropske historije umjesto da je slijepo ponavljaju- piše profesorica Sheri Berman na kraju svog teksta.
Bez obzira na ishod tih događaja ostat će zabilježena sramotna podrška brojnih svjetskih organizacija i centara političke moći koji su stali uz vojsku. Takvim potezom oni šalju pogrešnu poruku strankama koje se pozivaju na ideje političkog islama da demokratija ne funkcioniše.

Mnogi se, a ne samo profesorica Berman, sa pravom plaše zaključaka do kojih će doći mladi simpatizeri Muslimanske braće, ne neminovno i ideološko i političko rukovodstvo (a to je opet priča za sebe), kada silom sa ulica, ukoliko prežive, budu otjerani u zatvore ili, u najboljem slučaju, njihove domove. Pitanje je do kakvih će zaključaka doći sinovi i kćeri onih koji su stradali na kairskim ulicama i trgovima. Njima će biti teško ponovo „prodati priču“ o demokratiji, mirnim protestma, volji većine, vladavini prava i ustava i ne bi nas trebalo iznenaditi da mnogima od njih ideje radikalnog militantizma postanu privlačnije. A onda će se svi pitati „zašto nas mrze“ i odakle dolaze toliki bombaši-samoubice u naše mirne gradove. Tada će već biti kasno i sve što će nam mnogi od onih koji sada zatvaraju oči pred krvlju koja se prosipa ili u tim događajima itekako učestvuju, jesu jalova objašnjenja kvazieksperata o tome kako muslimani ne znaju živjeti u slobodi i kako je“ islam nekompatibilan sa idejama demokratije, ljudskih prava i slobode“.