Sabor opasnih namjera

Piše: Muhamed Jusić

Održavanje onoga što su organizatori nazvali "Svesrpskim saborom" i usvajanje deklaracije o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničkoj budućnosti srpskog naroda s pravom je izazvalo burne reakcije domaćih i međunarodnih aktera zabrinutih za mir i stabilnost na Balkanu. I bez dublje analize jasno je kako okupljanja i ono što je usvojeno u deklaraciji ukoliko se na vrijeme ne zaustavi prijete uvlačenjem ovog dijela Evrope u novu spiralu nestabilnosti i napetosti.

Dodik i Vučić su politički dotrajali i srpskom narodu ali i onima koji žive s njima ili u njihovom okruženju, ne nudeći nikakvu viziju bolje, prosperitetnije i pravednije budućnosti u kojoj su naučene lekcije iz prošlosti. Ukoliko deklaracija zaživi i pretvori se u politike a to se već dešava, bit će to povratak na srednjovjekovne koncepte i politike koje su toliko zla nanijele ovim prostorima i ljudima. Oni su očito svojim neodgovornim politikama doveli srpski narod u poziciju da nemaju odgovore na svijet u kojem žive, za novo vrijeme, za nove izazove zato sve nas pokušavaju vratiti u srednji vijek i natjerati nas da prihvatimo neke njihove igre vjere, krvi i tla za koje oni imaju dobro oprobane politike hegemonije, progona i genocida.

Ta njihova nesposobnost da odgovore izazovima vremena i da svome narodu ponude humanističku, progresivnu viziju budućnosti umjesto hegemonističke politike nametanje srpstva, prekrajanja međunarodno priznatih granica, negiranja zločina, sukoba sa svijetom i svojim komšijama dovela ih je u poziciju u kojoj se ne ostavlja puno prostora njenim protagonistima osim da je brane jer tako brane svoj ostanak na vlasti. Zato uz uzimanje u obzir duga koji, a između ostalog i zbog plaćanja računa diplomatskih usluga pokušaja zaustavljanja usvajanja Rezolucije o Srebrenici, moraju platiti svojim međunarodnim mentorima ne čudi zašto su krenuli ovim putem. Ali to ovu avanturu ne čini ništa manje opasnom.

To da se sada vraćamo na pozicije devedesetih u kojima Srbija odnosno Beograd govori u ime bosanskih Srba, da se negira realnost nezavisnosti Kosova kao i genocid u Srebrenici a da se izmišlja nekakva "državnost" entiteta RS, da se glumi tobože nekakva nesvrstanost dok se daje za pravo Srbiji strateškim dokumentima da brani Srbe ma gdje živjeli i mnogo toga još su uključeni alarmi ne samo za one države koje su direktno pogođene ovom hegemonističkom politikom nego za sve one koje interesuje stabilnost i prosperitet Balkana. I dok se iščekuje odgovor domaćih, regionalnih i međunarodnih aktera koji će, nadati se, uslijediti nakon što se završe izdavanja saopćenja i osuda valja primijetiti da je iz većine analiza događaja izostala analiza uloge Srpske pravoslavne crkve.

A upravo je ta uloga crkve posebno zabrinjavajuća i šalje dugoročno opasnu poruku za suživot naroda i međureligijski dijalog. Iako su poznati stavovi njenih sadašnjih i ranijih lidera po svakoj od tačaka deklaracije, pa to i nije neko iznenađenje, ipak čudi i zabrinjava da u čitavoj SPC ni danas nema onih izraslih lidera koji su svjesni autodestrukcije koja se krije u ovakvim politikama i svog zla koje sadrži i koje se sprema ako principi deklaracije zažive.

Nastranu odnos srpske političke elite i države Srbije prema principima sekularizma, zabrinjavajuće je da iza čitavog sabora i svega što je tamo rečeno pa i teksta deklaracije stoji „blagoslov, molitveno i saborno učešće“patrijarha srpskog Porfirija i arhijereja i sveštenstva Srpske pravoslavne crkve.

Jer teško je osim poziva na zaštitu porodice i ulogu crkve u državi prepoznati išta od vjerskih "vrijednosti" i moralnih načela iza kojih bi crkva trebala stajati. Čak i saosjećanje sa svim žrtvama ratova je kontekstualizirano tako da služi negaciji genocida u Srebrenici i relativizaciji sistemskih zločina devedesetih, te izjednačavanja žrtve i zločinca.

Najveći dio teksta deklaracije ali ono što se moglo čuti od govornika na saboru u konfliktu je s crkvenim kanonima i sa svim onim što bi pravoslavlje trebalo promovisati. Sve na tom skupu odiše etnofiletizmom koji je kanonski proglašen jeretičkim na Svepravoslavnom saboru u Carigradu 1872. godine.

Ne smije se olahko preći preko tačke devet deklaracije u kojoj se govori o "srpskom narodu drugih veroispovesti" što budi strahove od ponovnih pokušaja asimilacije Bošnjaka ali i drugih naroda i potiranja njihove nacionalne posebnosti.

Ništa u deklaraciji nema pomiriteljskog. Nema ni traga preuzimanju odgovornosti za ratove devedesetih za zločine koji su činjeni u ime srpstva i vrijednostima koje se navodno pokušavaju zaštititi deklaracijom. I dok se ime bosanskohercegovačke administrativne jedinice entiteta Republike srpske spominje bezbroj puta, ni riječi nije napisano o tome kako je ona nastala, ni riječi o historijski utvrđenim činjenicama pred međunarodnim sudovima i stotinama godina izrečenih zatvorskih kazni lidera projekta koji se sada predstavlja kao nešto na što Srbi ne samo da trebaju biti ponosni nego i kao najveće ostvarenje i princip svih budućih politika u regionu.

I ne samo da u deklaraciji nema bilo kakvog istinskog suočavanja s prošlošću nego se ponovo insistira i potcrtava negiranje genocida u Srebrenici, sada kao temelj identiteta i političke korektnosti novog političkog programa u nastajanju.

Zato se s pravom trebamo zapitati kako jedna vjerska zajednica ili crkva može stati iza jednog ovakvog projekta i kako će se druge vjerske zajednice i crkve u okruženju u budućnosti moći odrediti prema međureligijskom dijalogu i saradnji s njenim svećenstvom i institucijama.

(IIN Preporod)

Zamislite Dačića u Višegradu: 'Bosna nikada nije i neće biti muslimanska'

Svi oni koji su ubijeni u većinski muslimanskom i bošnjačkom Višegradu pobijeni su da bi bila stvorena Republika Srpska.

Bosanskohercegovačka javnost, ali i zvanične politike preko ovih provokacija ne trebaju prelaziti olahkoAnadolija / Al Jazeera

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Imao sam davno ideju za rubriku u kojoj bi svaki dan izjave nekih političara i javnih ličnosti stavljao u kontekst nekog drugog događaja koji se desio istog dana samo na drugom mjestu. Mislio sam kako bi nam to pomoglo da sagledamo sva značenja te poruke i da je stavimo u tako potrebnu širu perspektivu. Isto sam planirao i sa događajima i postupcima. U međuvremenu je neko počeo fotografije stradanja iz Sirije, i drugih stratišta i kriznih područja smještati u kontekst svakodnevnice zapadnih metropola. Svjestan sam svih mogućih kontroverzi i neprimjerenosti, ali samo tako možemo shvatiti sve razmjere iščašenosti realnosti koju živimo i na koju nas tjeraju da se naviknemo.

Danas mi se samo nametnulo jedno takvo poređenje. Na portalu s kojeg uzimam vijesti jedna pored druge pojavile su mi se dvije vijesti, dva naslova: "Dačić na saboru SNSD-a: BiH nije i nikada neće biti muslimanska, kako to hoće Bošnjaci” i "S mosta Mehmed-paše Sokolovića u Drinu bačeno 3.000 ruža: Sjećanje na ubijene Višegrađane”.

Hajde ti sad pa se ne zapitaj da li bi on ovo što je rekao dodvoravajući se Dodiku i pripremajući srbijansku i srpsku javnost na definitivno gubljenje Kosova ponovio i pred majkama i djecom nedužno umorenih civila u Višegradu. Svi oni koji su ubijeni u većinski muslimanskom i bošnjačkom Višegradu (1991. Muslimani su činili 63,54 posto stanovništva) su pobijeni da bi bila stvorena RS i da bi Dačić uz oduševljenje prisutnih i gromoglasne aplauze tvrdio kako svi ti gradovi širom Bosne pa i sama Banja Luka nikada nisu bili muslimanski. Oni koji su te zločine, pa i genocid u Srebrenici, osmislili i počinili su upravo to tvrdili i dokazivali.

Tamo gdje se to nije podudaralo sa realnošću ona se ispravljala zločinom. Da Bosna ne bi "bila muslimanska" i da bi se stvorili "srpski" a kasnije i "hrvatski" historijski prostori činjeni su zločini koje bi sada zarad pomirenja trebali zaboraviti i prihvatiti novu realnost. Sad bih i ja valjda trebao prihvatiti da je moj rodni Kotor Varoš samo srpski i da u mojoj školi u Vrbanjcima nema mjesta za bosanski jezik. Zato su porušene sve one silne džamije, zato je srušena Ferhadija, Aladža i Arnaudija. Sve masovne grobnice i počinjeni urbicid su tu da bi Dačić mogao reći da Bosna nikad nije bila muslimanska i da zaprijeti da neće biti. Drugim riječima, ako bi se kojim slučajem desilo da se prognani vrate i da, kako je Dodik jednom rekao, "zaprijete Drini" znamo šta ih čeka.

Zemlja svih građana

Nikad niko u Bosni, barem relevantan nije rekao da je Bosna i Hercegovina samo muslimanska ili samo bošnjačka, nego se do perverzije ponavlja ono da je ona svih njenih građana i podjednako i bošnjačka, i srpska i hrvatska. Jer samo takva ne podrazumijeva progone, etničko čišćenje, pa  genocid, ili u najmanju ruku diskriminaciju i isključivanje onih koji zločine prežive i odluče živjeti na zemlji svojih pradjedova na pogrešnoj strani. Zato Dačićeve poruke sa SNSD-ovog skupa posebno odjekuju u Višegradu na mostu Mehmed-paše Sokolovića.

Svjesni su mnogi u Bosni opasnosti da se nasjedanjem na ovakve provokacije Bosna i Hercegovina i region drže dalje od evroatlantskih integracija i bliže ruskom utjecaju što je zadaća trenutnih političkih elita Srba s obje strane Drine.

Jasno je i to da je njima očita namjera da se RS predstavi kao nešto na čemu će propale nacionalističke srbijanske politike od Miloševića, preko Koštunice, Šešelja pa do Vučića kompenzirati sve svoje poraze. Čak u Bosni ima onih koji kažu da im to treba pustiti jer svi znaju da iza Kosova, kao što je posao skoro pa već završen u Makedoniji i Crnoj Gori, slijedi i Bosna i Hercegovina. I kao što ti neki tvrde da na ove izjave ne treba obraćati pažnju i da treba Vučiču, Dačiću, Miletu pa i onom Vulinu i njima sličnima dati prostora da se ispušu, ima i onih koji znaju da su se kroz historiju kola više puta lomila na Bosni i da je Bosna i njen najbrojniji narod plaćao cijenu i bio moneta za potkusurivanje.

Šovinističke provokacije

Zato sam skromnog mišljenja da bosanskohercegovačka javnost, ali i zvanične politike preko ovih provokacija ne trebaju prelaziti olahko. Kao što olahko ne treba prelaziti preko šovinizma i uvreda koje u kontinuitetu izriče vrhovni poglavar Srpske pravoslavne crkve. To posebno kada znamo koju ulogu SPC igra u srbijanskoj politici. Jer kako bi trebali razumjeti poruke poglavara ove vjerske zajednice, Irineja koji u svome sukobu sa državom Crnom Gorom kaže da su "njihove prizrenske komšije" zato što su prešli na islam "izgubili sve iz srpskog naroda" i da je "poturica gori od Turčina".

Besmisleno je navoditi sve implikacije ove izjave, svu mržnju prema islamu i muslimanima i komšijama muslimanima koji su mjera zla… To je "etička" i "moralna" podloga za genocidnu ideologiju. "Bosna nije bila i neće biti muslimanska" je politički program, a rezultat 3000 ruža bačenih u Drinu dok i to ne uspiju zabraniti i preko raznih međunarodnih komisija ponovo ispisati historiju.

Tada će greblje u Potočarima biti samo još jedno "tursko groblje" i "mirna Bosna".

To što je ove uvrede izrekao "vrhovni vjerski autoritet crkve" ne čini ih ispravnim nego naprotiv govori o moralnoj krizi ovih politika. A ove njegove izjave još jednom dokazuju i  spomenuto iskustvo da i kada Srbi i Crnogorci ratuju opet stradaju muslimani i Bošnjaci.

Ako ovako govore politički i vjerski zvaničnici srpskog naroda u Bosni i Srbiji kako onda očekivati da oni osude ili zaustave kontinuirane napade na malobrojne povratnike u bosanskohercegovački entitet RS? Kako očekivati da oni osude morbidne plakate "Nož, žica, Srebrenica" polijepljene samo koji dan ranije (11.i 12. juna) na Atik džamiji u Bijeljini, kojima se ne samo negira zločin genocida, veličaju njegovi počinioci, priznaju njegovi rezultati nego i poziva ne nove zločine po sada već artikulisanom genocidnom projektu?

To nisu ispadi pojedinaca, to nisu incidenti, to je nakon govora Dačića u Banja Luci i brojnih sličnih drugih zvaničnika Republike Srbije i predstavnika nacionalističkih opcija bosanskih Srba nacionalna politika koju vode vladajući režimi u susjednoj državi i na jednom nivou vlasti u Bosni i Hercegovini. Znamo mi to, ali je vrijeme da se to i kaže i da se tako počnemo ponašati a ne da se od nas očekuje da zbog već sada zaboravljenog uslova EU "o regionalnoj saradnji" glumimo kao da imamo posla s ozbiljnim i civilizovanim politikama i političarima. Valjalo bi i da međunarodna zajednica shvati da se u Bosni i Hercegovini na ovo ne gleda kao na normalnu stvar i da nam to, jer smo svakako zavađena plemena, ne smeta. Naprotiv, suprotstavljanjem ovakvim politikama gradi se evropski put ne samo Bosne i Hercegovine, nego i Evrope.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Oštre reakcije Sarajeva na izjave iz Srbije o granicama u regiji

Moj komentar za Al Jazeeru Balkans:



U Bosni i Hercegovini osude izjava koje posljednjih dana stižu iz Srbije. Nedavna izjava premijerke te zemlje Ane Brnabić kako su bh. entitet Republika Srpska i Srbija sve više jedno kao i spominjanje granice Republike Srpske dužnosnici Bosne i Hercegovine označili su kao retoriku devedesetih koja ne vodi razvoju dobrosusjedskih odnosa. U istom tonu bila je i izjava srpskog patrijarha Irineja, koja je također molitva o jedinstvu entiteta Republike Srpske i Srbije.

S kojim ciljem je formirana proruska Balkanska kozačka vojska

Putinovi balkanski vazali

S kojim ciljem je formirana proruska Balkanska kozačka vojska

Piše: Muhamed Jusić (Preporod)

Malo je pažnje u bh. medijima privuklo nedavno formiranje Balkanske kozačke vojske u crnogorskom Kotoru. Imajući u vidu svu osjetljivost odnosa na Balkanu, agresivnu antizapadnu i anti-NATO politiku svetosavskog panslavenstva koju promoviše Putinova Rusija i fanatične stavove koje sljedbenici kozačke ideologije zagovaraju ovaj događaj bi trebao dobiti više pažnje i ne bi smio biti zanemaren kao tek još jedan kulturni događaj kakvim se predstavlja.

Prema pisanju Ruskog međunarodnog medijskog servisa Sputnjika u Kotoru su 13.9.2016. nakon liturgije i obilaska mjesta gde je početkom 19. vijeka bio ruski konzulat svečano postrojeni Kozaci i „Noćni vukovi“. Nakon postrojavanja ova uniformisana skupina je ušla u riznicu Srpske pravoslavne crkve, gde ih je pozdravio domaćin, arhijerejski namjesnik bokokotorski protojerej stavrofor Momčilo Krivokapić.

A poslije svečanog, radni dio „kozačkog kruga“ počeo je predavanjem raporta atamanu Viktoru Vladimiroviču Zaplatinu, nakon čega je zastavni vod svečano unio zastave Rusije, Crne Gore i Srbije, koje su kasnije postavljene uz zastave drugih balkanskih zemalja, prenosi portal „IN4s“.

Za vrhovnog atamana Balkanske kozačke vojske jednoglasno je izabran kozački general Viktor Vladimirovič Zaplatin. On je pozdravio prisutne, kazavši da je predstavnik Ruske Federacije koji već 16 godina radi u Srbiji.

„Ako se uspavamo, nećemo postići mir. Rat se dešava. On ne mora biti vođen. Mnogo smo izginuli u prošlim ratovima. Rusija je mnogo izgubila, ali niko nije mogao pretpostaviti da će na teritoriji bivšeg SSSR-a doći do rata među braćom — Rusima i Ukrajincima. Srbi nikad neće biti naši neprijatelji“, poručio je između ostalog Zaplatin.

Kozački pukovnik (ataman Crne Gore) Slobodan Pejović, koji je izabran za zamjenika vrhovnog atamana Balkanske kozačke vojske, podsjetio je na veze sa ruskim narodom, posebno u posljednjih 300 godina. On je podsjetio na rusku pomoć u oslobađanju Jugoslavije i cijele Evrope od Hitlera, pomoć Crnoj Gori nakon zemljotresa 1979. godine. Podsjetio je i na ruske investicije i brojne turiste koji dolaze iz ove zemlje. Pejović je osudio stav zvanične crnogorske politike koja se kreće ka učlanjenju države u NATO, nazvaši ovu organizaciju NATO kavezom.

„U našem narodu je poznato da će Boka Kotorska i aerodrom u Nikšiću postati NATO baze. Nećemo u NATO kavez koji nas je mučki ubijao od Subotice do Murina“, poručio je između ostalog Pejović.

Kozački pukovnik - glavni ataman za Srbiju, Crnu Goru i Republiku Srpsku Vojislav Vidaković prenio je poruku Kozačke organizacije Ruske Federacije, pozivajući na izbjegavanje podjela i okupljanje oko Srpske pravoslavne crkve: „Najveća naša snaga i najveća naša vojska je na nebu. To su svi naši svetitelji i svi naši mučenici koji su živote dali za naš narod, za naše pravoslavno biće. Kozaci su Hristovi ratnici”.

Skupu je prisustvovao predsjednik Bratstva pravoslavne omladine Miajlo Backović, a Kozački krug pozdravili su i Sergej Stepin iz Saveza dobrovoljaca Donbasa, Vojo Gušić potpredsjednik boračke organizacije Republike Srpske i Miroslav Topalović, koji je predstavljen kao bivši ratnik iz Republike Srpske.

Nova strategija

Ove igre su daleko od pukog folklora i nostalgičnih igara i sama činjenica da su predstavnici iz BiH bili prisutni i da ova organizacija djeluje i kod nas je dovoljan razlog za zabrinutost i u našoj zemlji. Osim što ovakva postrojavanja militanata u ionako nacionalistički nabijenom Balkanu produbljuju strah i nepovjerenje, one su očito dio ozbiljne strategije Ruske Federacije koju ova država promoviše kako bi destabilizovala Balkan.

Danas sa sigurnošću možemo reći da je posthladnoratovski unipolarni svijet prošlost i da se krećemo ka policentičnom sistemu međunarodnih odnosa. Osnovnu ideju koja stoji iza novog svjetskog poretka u nastajanju možda je najbolje prije pet godina opisao Richard Haass, kada je te odnose nazvao „nepolarnim“. Uprkos nekim sličnostima sa multipolarnim svijetom kakav je postojao prije Prvog svjetskog rata, današnji centri moći nisu polovi u punom značenju riječi, kakvi su tada bile najveće države. „Izazovi državama danas dolaze `odozgo`, od regionalnih i globalnih organizacija, i `odozdo`, od raznih militantnih organizacija, ali i sa `strane` od različitih nevladinih organizacija (NGO) i korporacija“ . Ovakvo viđenje svijeta se još naziva i „policentrični svijet“.

Prema Oleksiiu Izhaku sa ukrajinskog National Institute for Strategic Studies (NISS) teško je poreći da su SAD, EU, Kina i Rusija polovi, ali je činjenica da oni nemaju apsolutni utjecaj. Korporacije, internacionalne organizacije, nevladine organizacije, religijske institucije, čak i nepriznate države, imaju značajan utjecaj i nerijetko i same pokušavaju postati novi polovi u novom svjetskom poretku. Stvar ja sada samo u tome koliko je koja država sposobna takve „igrače“ instalirati u zonama interesa i iskoristiti ih za promociju vlastitih interesa.

Taj novi svijet je utoliko više nepredvidiv jer se ne zna kako će se različiti i mnogi „igrači“ ponašati u svakoj od mogućih kriza. Ranije je svijet bio predvidiv. Znao se odnos moći svakog od polova, mogla se na svaku akciju predvidjeti reakcija koja je korespondirala sa snagom svake od sila. Danas je to skoro nemoguće i to je glavni izazov za globalnu sigurnost, ali ova nova pravila igre su nešto na šta se svi moraju naviknuti.

Upravo na ovoj novoj realnosti međunarodnih odnosa počiva ruska vanjska politika ne samo prema Istočnoj Evropi nego i njihova ukupna vizija svijeta. Ova teorija međunarodnih odnosa pa i sama terminologija je već našla svoje mjesto u zvaničnim dokumentima ruskog Ministarstva vanjskih poslova.

Naravno, Rusija vjeruje da se Zapad ovim metodama koristi već dugo, vrlo često navodeći tzv. Arapsko proljeće kao primjer, i oni su sada, prema stvaovima brojnih zvaničnika, samo prihvatili ta nova pravila igre. Dešavanja naroda, revolucije u bojama, sponzorirani mediji i nevladine organizacije i razne druge interesne skupine koje okreću javno mnijenje targetiranih država su sada postali način na koji Rusija djeluje u svijetu. To se nigdje ne osjeti više nego u njenom najbližem okruženju, u zemljama bivšeg SSSR-a i u Istočnoj Evropi.

Sve što se dešavalo u Ukrajini od spontanog narodnog nezadovoljstva, isceniranih referenduma, plebiscita i misterioznih paravojnih formacija koje su se pojavljivale niotkuda pa do aneksije Krima se uklapa u ovaj novi „modul operandi“ ruske vanjske politike. Pitanje je sada da li će Rusi stati na Ukrajini, ili će sada već razvijene kapacitete „novog oblika ratovanja“ prenijeti na druge države koje vide u svojoj zoni utjecaja. Jako je puno indikatora da hoće i da se tek trebamo početi navikavati na ruski policentrični svijet. A nas bi trebala zabrinuti informacija s početka teksta da su organizacije, ali i sami akteri koji su bili uključeni u stvaranje krize u Ukrajini, ali i u agresiji na BiH, danas ponovo aktivni u našem okruženju.

Danas Rusija ovim novim metodama djelovanja pokušava destabilizovati zemlje ne samo uz svoju granicu nego i one na Balkanu, pa čak i narušiti odnose u Evropi, ovo je čak otvoreno ustvrdio američki predsjednik Barack Obama, kako bi ojačala svoju poziciju i prije svega oslabila NATO.

Rusija je od Zapada naučila zanat i sada se tim tehnikama obilato koristi. Na nama je sada samo da shvatimo ovaj novi konfuzni policentrični svijet u kojem se ne znaju jasne linije razgraničenja i u kojima se ratuje svime, od vjere, preko kulture do ekonomije i da na osnovu toga razumijevamo događaje koji nam nerijetko promiču kao nebitni.

Danas se vojske zadnje pokreću i samo kada se sve druge mogućnosti iscrpe, ali taj novi rat nije ništa manje brutalan a u njemu obično najgore prolaze slabi i nespremni koji dozvole da budu igračke u rukama velikih. A takvih vazala na Balkanu nikada nije nedostajalo.

Izvor: Preporod

Nova ruska strategija i na Balkanu

Rusija je od Zapada naučila zanat i sada se tim tehnikama obilato koristi, a na nama je samo da se naviknemo.

Rusija ovim novim metodama djelovanja pokušava destabilizovati zemlje ne samo uz svoju granicu nego i one na Balkanu [EPA]

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Posjeta predsjednika Ruske Federacije Vladimira Putina Sloveniji tokom koje je prisustvovao komemoraciji obilježavanja 100. godišnjice smrti ruskih ratnih zarobljenika na planini Vršič kod Kranjske gore, gdje ih je u martu 1916. zasula jaka snježna lavina u regionalnim i svjetskim medijima je još jednom pokrenula debatu o ruskom utjecaju na Balkanu i u Istočnoj Evropi. Iako se to mnogima ne sviđa, Rusija je počela koristiti metode „mehke snage“ koje su, pravdi za volju, Zapad, a prije svega Amerika koristili već decenijama, kako bi svoj utjecaj širili daleko od svojih granica.

Te nove ruske strategije su mnogi u Americi i Evropi svjesni, ali su se rijetki na nju navikli ili imaju jasnu sliku o tome kako je, ako je to uopće moguće, zaustaviti. A u tu strategiju su uključene energetske kompanije, poslovni interesi velikih kapitalista, finansiranje proruskih medija i novinara, nevladinih organizacija i vjerskih zajednica, pa sve do državnog organizovanja  navijača koji prave probleme na ulicama Pariza pa do motociklističkih bandi i raznoraznih kozačkih ekstremističkih skupina koje pod krinkom kulturnih aktivnosti podižu tenzije širom Balkana i Evrope.

Policentrični sistem

Danas sa sigurnošću možemo reći da je posthladnoratovski unipolarni svijet prošlost i da se krećemo ka policentičnom sistemu međunarodnih odnosa. Osnovnu ideju koja stoji iza novog svjetskog poretka u nastajanju možda je najbolje prije pet godina opisao Richard Haass, kada je te odnose nazvao „nepolarnim“. Uprkos nekim sličnostima sa multipolarnim svijetom kakav je postojao prije Prvog svjetskog rata, današnji centri moći nisu polovi u punom značenju riječi, kakvi su tada bile najveće države. „Izazovi državama danas dolaze `odozgo`, od regionalnih i globalnih organizacija, i `odozdo`, od raznih militantnih organizacija, ali i sa `strane` od različitih nevladinih organizacija (NGO) i korporacija“ . Ovakvo viđenje svijeta se još naziva i „policentrični svijet“.

Prema Oleksiiu Izhaku sa ukrajinskog National Institute for Strategic Studies (NISS) teško je poreći da su SAD, EU, Kina i Rusija polovi, ali je činjenica da oni nemaju apsolutni utjecaj. Korporacije, internacionalne organizacije, nevladine organizacije, religijske institucije, čak i nepriznate države, imaju značajan utjecaj i nerijetko i same pokušavaju postati novi polovi u novom svjetskom poretku. Stvar ja sada samo u tome koliko je koja država sposobna takve „igrače“ instalirati u zonama interersa i iskorisititi ih za promociju vlastitih interesa.

Taj novi svijet je utoliko više nepredvidiv jer se ne zna kako će se različiti i mnogi „igrači“ ponašati u svakoj od mogućih kriza. Ranije je svijet bio predvidiv. Znao se odnos moći svakog od polova, mogla se na svaku akciju predvidjeti reakcija koja je korespondirala sa snagom svake od sila. Danas je to skoro nemoguće i to je glavni izazov za globalnu sigurnost ali ova nova pravila igre su nešto na šta se svi moraju naviknuti.

Upravo na ovoj novoj realnosti međunarodnih odnosa počiva ruska vanjska politika ne samo prema Istočnoj Evropi nego i njihova ukupna vizija svijeta. Ova teorija međunarodnih odnosa pa i sama terminologija je već našla svoje mjesto u zvaničnim dokumentima ruskog Ministarstva vanjskih poslova.

Koncept vanjske politike Ruske Federacije

Tako dokument naslovljen sa „Koncept vanjske politike Ruske Federacije“  navodi da „internacionalni odnosi prolaze kroz period tranzicije, koji ide ka formiranju policentričnog međunarodnog sistema“  Ono što je bitno naglasiti jeste da za Rusiju ovo nije samo prihvatanje realnog stanja, nego njena politika čini sve kako bi se takvi odnosi stvorili. Nedavno je njen ministar vanjskih poslova Sergei Lavrov izjavio: „Činjenica je da je kriza u Ukrajini manifestacija bolova u kojima će istinski policentrični svijet biti rođen“ .

Prema toj ruskoj logici, ova zemlja kroz poteze poput onog u Ukrajini, stvara policentrični svijet dok Zapad taj proces ometa kako bi „vještački usporio nastupanje ovog multipolarnog i policentičnog svijeta, a što je objektivni rezultat trendova svjetskog razvoja.“

Ruska opsesija idejom policentričnog svijeta izvire iz premise da će njima biti lakše u takvom decentralizovanom svijetu ostvariti ambiciju da postanu pol, odnosno da će im biti lakše širiti svoj utjecaj i snagu.

Na praktičnom nivou, način na koji Rusija razumijeva svijet i na koji djeluje danas najbolje je objasnio početkom 2013. šef ruskog generalštaba kada je rekao:„U metodama otpora koje se koriste, naglasak je na sve većoj upotrebi političkih, ekonomskih, informacijskih, humanitarnih, i dugih nevojnih mjera, koje se implementiraju zajedno sa protestnim potencijalom populacije. Sve se ovo nadopunjuje tajnim vojnim metodama, uključujući mjere informacijskog rata i operacije specijalnih jedinica. Otvoreno korištenje sile se prikriva misijama očuvanja mira i upravljanja krizama koje se koriste samo u određenim stadijima kako bi se osigurao potpuni uspjeh u nekom od konflikta.“

Naravno, Rusija vjeruje da se Zapad ovim metodama koristi već dugo, vrlo često navodeći tzv. arapsko proljeće kao primjer, i oni su sada, prema stvaovima brojnih zvaničnika, samo prihvatili ta nova pravila igre. Dešavanja naroda, revolucije u bojama, sponzorirani mediji i nevladine organizacije i razne druge interesne skupine koje okreću javno mnijenje targetiranih država su sada postali način na koji Rusija djeluje u svijetu. To se nigdje ne osjeti više nego u njenom najbližem okruženju, u zemljama bivšeg SSSR-a i u Istočnoj Evropi

Proba u Ukrajini

Sve što se dešavalo u Ukrajini od spontanog narodnog nezadovoljstva, isceniranih referenduma, plebiscita i misterioznih paravojnih formacija koje su se pojavljivale niotkuda pa do aneksije Krima se uklapa u ovaj novi „modul operandi“ ruske vanjske politike. Pitanje je sada da li će Rusi stati na Ukrajini, ili će sada već razvijene kapacitete „novog oblika ratovanja“ prenijeti na druge države koje vidi i u svojoj zoni utjecaja. Jako je puno indikatora da hoće i da se tek trebamo početi navikavati na ruski policentrični svijet.

Danas Rusija ovim novim metodama djelovanja pokušava destabilizovati zemlje ne samo uz svoju granicu nego i one na Balkanu, pa čak i narušiti odnose u Evropi, ovo je čak otvoreno ustvrdio američki predsjednik Barack Obama, kako bi ojačala svoju poziciju i prije svega oslabila NATO.

I „komemorativna posjeta“ Sloveniji u ovim vrlo osjetljivim trenucima za EU se vrlo dobro uklapa u tu strategiju kao i podrška proruskoj struji u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, alternativnim antizapadnim medijima u Hrvatskoj i drugim zemljama EU, secesionističkim i antizapadnim politikama Milorada Dodika u bh. entitetu Republika Srpska, prosrpskim strankama u Crnoj Gori, stotinama ruskofilskih udruženja građana koja su registrovana u Srbiji i td.

Rusija je od Zapada naučila zanat i sada se tim tehnikama obilato koristi. Na nama je sada samo da se naviknemo na taj novi konfuzni policentrični svijet u kojem se ne znaju jasne linije razgraničenja i u kojima se ratuje svime, od vjere, preko kulture do ekonomije.

Danas se vojske zadnje pokreću i samo kada se sve druge mogućnosti iscrpe, ali taj novi rat nije ništa manje brutalan. A vala je bilo nerealno očekivati da će se ovim metodama dovijeka samo jedna strana koristiti i da i drugi neće prozrijeti igru. Sada kada jesu, jer nije Rusija sama u ovome, sukob „mehkih snaga“ je neminovan i on se odvija pred našim očima iako ga mi možda nismo uvijek svjesni.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Izjava Čurkina o BiH opasan presedan

Ruski predstavnik u UN-u govorio o porastu ekstremizma, posebno među bošnjačkom populacijom u BiH

 

I u slučaju Čečenije prvo je stvorena 'teroristička prijetnja' kroz torturu, nasilje i nepravdu [EPA]

Piše: Muhamed Jusić  (Al Jazeera)

Izjava ruskog predstavnika u Vijeću sigurnosti Vitalija Ivanoviča Čurkina, o "porastu ekstremizma posebno među bošnjačkom populacijom u BiH kao i u drugim muslimanskim zajednicama na Balkanu", koju je dao nešto kao komentar na redovni izvještaj visokog predstavnika Valentina Inzka o situaciji u Bosni i Hercegovini, opasan je presedan s mogućim ozbiljnim implikacijama.

Da ne bude da su riječi ambasadora izvučene iz konteksta, on je tom prilikom rekao: "Moram zaključiti i pozvati vas da obratite pažnju na činjenicu na koju treba da se zabrinete ne samo zbog BiH nego zbog cijele regije. Govorim o porastu ekstremizma posebno među bošnjačkom populacijom u BiH kao i u drugim muslimanskim zajednicama na Balkanu. Ova prijetnja se mora procijeniti na pravi način. Napad u Zvorniku na policijsku stanicu u aprilu je pravi dokaz za to."

Tačno je da je prijetnja radikalizma i terorizma ozbiljan i globalni problem s kojim se sve države, pa tako i BiH, moraju nositi, no ipak legitimno je zapitati se zašto Rusija na najvišem međunarodnom nivou forsira ovaj problem kao najveći u BiH i regiji. Naročito kada svi bolje upućeni u situaciju u regiji znaju koje političke snage i opcije su najveća prepreka stabilizaciji odnosa i euroatlantskim integracijama kao jedinoj realnoj viziji izlaska iz sadašnjeg stanja sveopće neizvjesnosti. Uostalom, ni visoki predstavnik kao najviši tumač Dejtonskog mirovnog sporazumu u svome izvještaju nije krio koje političke opcije, a ne narodi, vjerske zajednice ili skupine su izvor nestabilnosti u BiH, a samim time i na Balkanu.

Odgovor na razloge izricanja ove ruske opaske se možda krije u tome što Rusija strah od terorizma već dugo politizira i koristi kao način da opravda svoje uplitanje u zemlje u kojima je nekadašnji Sovjetski Savez imao utjecaj ili njima direktno vladao, pa bi možda da taj metod patentira i na Balkanu.

Slučaj Čečenije

Najslikovitiji primjer tome je slučaj Čečenije i toga kako se državnom brutalnošću prvo stvorila "teroristička prijetnja" kroz torturu, nasilje i nepravdu koje su onda iz čitavog svijeta privukle sumnjive dobrovoljačke elemente s vlastitim agendama, a sve s ciljem kompromitiranja borbe čečenskog naroda za nezavisnost. Sve je okončano okretanjem pažnje svjetske javnosti, pa i one američke, od onoga što se tamo dešavalo i opravdanjem ponovne ruske okupacije Čečenije kao legitimne borbe protiv globalnog terorizma.

Pravdi na volju, istim metodama se koristila i neokonzervativna administracija Georgea Busha da bi opravdali intervencije u Iraku i Afganistanu. Isto radi i Bashar al-Assad u Siriji i brojni drugi despotski arapski režimi na Bliskom istoku. Najlakši način da se danas ospore legitimni zahtjevi građana, da se delegitimiziraju politički ciljevi i umrtvi ono malo svjetske empatije prema žrtvama i obespravljenim narodima jeste da se čitave zajednice i njihove političke i vjerske elite optuže za terorizam.

Rusija je posebno vješta u tome i pitanje je da li ovom izjavom njenog ambasadora u UN-u svojim "historijskim saveznicima na Balkanu", prije svega Srbiji, želi ponuditi čečenski model rješavanja problema kao alternativu koju nudi perspektiva euroatlantskih integracija, a koja barem deklarativno počiva na ideji brisanja granica, zajedničke ekonomske, kulturne i svake druge saradnje koja u konačnici treba da iskorijeni socijalne i političke uzroke radikalizma i terorizma.

Balkanu je najmanje potrebna vještačka eskalacija nasilja i dizanje tenzija koje nikome osim globalnim hegemonima ne može donijeti dobro. Takvi scenariji su nažalost stvarnost brojnih država svijeta.

Tako lideri centralnih azijskih republika koriste tvrdnje o usponu radikalizma i opasnostima od izvoza terorizma iz Afganistana da sebi osiguraju vojnu pomoć od Rusije i od Zapada. Ovo odgovara  Rusiji koja želi da proširi svoj vojni i politički utjecaj na region koji se ekonomski sve više okreće Kini. ProšlosedmičniThe Economist je pisao o tome kako jedva da sedmica prođe bez izvještaja da su navodni ekstremisti uhapšeni u ovom dijelu svijeta zbog „namjere da se pridruže grupi Islamska država Irak i Levant (ISIL)“. Human Rights Watch je saopćio kako je samo u Uzbekistanu 12.000 muslimana uhapšeno pod „nejasnim optužbama povezanim s njihovom vjerom“.

Sada vidimo kako se i na Balkanu prijetnje od terorističkih napada od Makedonije do Zvornika, pokušavaju iskoristiti kako bi se vladajuće elite suočene sa svojim neuspjesima, aferama i nezadovoljstvom naroda održale na vlasti. Čini se da za takve politike imaju podršku još samo Rusije čija su oni zadnja stopa uporišta na Balkanu.

Rastući trend

Naravno, nije ovo ništa novo, ali jeste trend koji uzima sve više maha. Nekada se strah od vanjskog neprijatelja koristio da se na vlasti održe despotski i diktatorski režimi i da se pažnja javnosti sa životnih problema skrene na sigurnosna pitanja. Danas tu ulogu u brojnim zemljama svijeta igra terorizam. Strahom se najlakše manipulira i on najefikasnije konsolidira redove gurajući sve ostale probleme u drugi plan.

Terorizam je realna globalna prijetnja, ali se njime danas politizira i tzv. „rat protiv terorizma“ već dugo zloupotrebljava za ostvarivanje raznih hegemonijskih, ekonomskih i svakih drugih interesa i to nerijetko na način da samo jača terorizam i stvara nove potencijalne teroriste. Sigurnosne agencije ne mogu "borbu protiv terorizma" voditi po nalogu političkih elita ili pod pritiskom medija. To mora biti samo profesionalni angažman neovisnih sigurnosnih i sudskih organa koji neće izvoditi spektakularne akcije po nalogu vladajućih elita. Cilj sigurnosnih agencija nije da zaštite poredak države nego građane koji u njoj žive.

Pored toga, svima je već odavno jasno da terorizam kao taktika nikada i nigdje nije poražen samo sigurnosnim metodama nego je za njegovo iskorjenjivanje neophodno imati cjelokupnu društvenu strategiju koja cilja na iskorjenjivanje izvora radikalizma i terorizma. Ne smijemo bježati ni od pitanja kome uspon radikalizma i teroristički incidenti odgovaraju? Onima u ime čijih interesa se dešavaju takvi napadi sigurno ne.

Zato je podjednako opasno ignoriranje i guranje pod tepih izazova radikalizma i terorizma kao i njihova politizacija koja ne samo da ne rješava problem nego ga još i produbljuje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 Izvor: Al Jazeera

Na koje muslimane je Vučić mislio

Vučić inicijativom o 'dijalogu sa Bošnjacima' od Dodika preuzima poziciju srpskog nacionalnog lidera.

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Premijer Srbije Aleksandar Vučić je u intervjuu za magazin Nedeljnik izjavio kako je za Srbiju „od najvećeg značaja odnos sa muslimanima i Bošnjacima“. Tom prilikom je ustvrdio kako „ozbiljni ljudi, i oni koji su državnici i oni koji se bave državom i nisu državnici, moraju razumjeti kako je suštinski dijalog sa muslimanima od presudnog značaja za budućnost Srbije i srpskog naroda“.

Već duže vrijeme se u političkim i medijskim kuloarima špekulisalo o tome da će šef srbijanske Vlade i „moćni čovjek Srbije“ izaći sa jednom ovakvom inicijativom.

Ali pravdi za volju, ovo nije prvi put da se pokreće priča o nekoj vrsti historijskog bošnjačko-srpskog dijaloga. Prisjetimo se incijative Adila Zulfikarpašića o muslimansko-srpskom dogovoru, koja je trebala spriječiti rat. Zatim još u martu 2007, prilikom prve posjete Beogradu, tadašnji reisul-ulema Islamske zajednice u BIH Mustafa ef. Cerić se sastao sa tadašnjim predsjednikom Borisom Tadićem i predložio mu pokretanje jedne vrste takvog dijaloga. Tada su, koliko me pamćenje služi, na skupu bili prisutni i muftija sandžački Muamer ef. Zukorlić i Rasim Ljajić.

Od tih inicijativa nije bilo ništa, a da li će od ovog Vučićevog probnog balona biti, treba tek da se vidi. Dugo je trebalo da Srbi Bošnjake počnu prihvaćati kao narod i politički subjekt na ovim prostorima, pa bi se i to što sada inicijativa dolazi s druge strane moglo pokazati presudnim.

'Osuđeni' jedni na druge

Za sada iz Bosne i Sandžaka, odnosno sa te duge strane, još nije bilo nikakvih ozbiljnijih reakcija. U Bosni i Hercegovini su, kao i obično, zauzeti ili izborima, ili formiranjem vlasti, ili borbama za poziciju, pa takav odnos i ne čudi.

Ne treba biti cinik pa Vučićevu inicijativu zbog njegove prošlosti a priori izvrgnuti ruglu, iako je očekivati i takve reakcije.

Ipak, ona danas dolazi od premijera i de facto najmoćnijeg političara države koja je dugo bila faktor nestabilnosti na Balkanu i koja sada još samo deklarativno šalje poruke o tome kako bi željela postati faktor stabilnosti u regionu. Svima je valjda jasno da dijalog nema alternativu i da su narodi i građani ovih prostora, kao i globaliziranog svijeta, „osuđeni“ jedni na druge. Ne treba valjda nikome, osim ksenofobičnim radikalima različitih ideoloških kovova, dokazivati da rat do istrebljenja ili dominacije nad drugima nije jedino rješenje i vizija budućnosti koju želimo ostaviti našoj djeci.

Međutim, kada jedna takva, ohrabrujuća i pažnje vrijedna, inicijativa dolazi od jednog političara, ma ko on bio, vrijedi biti oprezan i normalno je da ona nosi brojne političke poruke koje prevazilaze granice simboličkog zalaganja za ideje dijaloga i suživota.

A Vučićeva najava potrebe „dijaloga sa muslimanima i Bošnjacima“ ima brojne nedorečenosti, ali i implikacije koje, ako je ne diskvalifikuju, moraju biti razrađene i jasno iznesene pred našu, balkansku i svjetsku javnost.

Tako je, naprimjer, nejasno ko bi u ime ova dva ili više naroda, jer je nejasno na koga je premijer Srbije mislio kad je rekao muslimani, s obzirom da je prije toga govorio o Albancima i pridodao Bošnjake, trebao voditi taj dijalog.

Da li su to vjerski lideri, akademske zajednice, nacionalna kulturna društva, nevladine organizacije koje predstavljaju žrtve proteklih ratova ili, pak, politički predstavnici naroda? Vjerovatno svi oni.

Ako je, pak, Vučić mislio na političare kao nosioce dijaloga, da li bi srpsko-bošnjački dijalog, ustvari, bio dijalog između Srbije i BiH, s obzirom na to da velik broj bosanskih Srba Srbiju doživljava kao svoju matičnu državu, dok skoro svi Bošnjaci u regionu u Bosni vide svoj pandam „matične države“? Da li bi onda takvu incijativu trebao pokrenuti predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, pa da mu sagovornik bude bošnjački član Predsjedništva Bakir Izetbegović? To nam još nije jasno.

Istinsko suočavanje s prošlošću

Naravno, odgovore na ova pitanja ne bi trebao dati samo premijer Vučić, nego i bošnjački politički zvaničnici i drugi, kako ih birvaktile nazivaše, društveni radnici. Naravno, ukoliko se osjećaju pozvanim da na inicijativu reaguju i da iznesu svoj stav, ako ne žele da budu samo objekat mogućih procesa.

Nadalje, pitanje je i da li bi se iza mogućeg bošnjačko-srpskog dijalog mogla kriti namjera da se amnestiraju sve politike koje su ovdje vođene i koje su kulminirale zločinom genocida? Dijalog je dobrodošao ako će ga pratiti istinsko suočavanje sa prošlošću i rad na tome da se na svakom pedlju Balkana, kao životnog prostora ne samo Bošnjaka i Srba, nego i drugih naroda i građana, koji ne žive kroz kolektivitete, ponište rezultati agresije i zločina kojih je bilo i prema Hrvatima i Albancima. Svaki dijalog i suočavanje s prošlošću mora poslati poruku budućim generacijama da se zločin ne isplati. Sve ostalo je samo igranje političkim floskulama, koje trebaju da u miru odbrane ono što se u ratu etničkim čišćenjem i zločinima otelo.

Želim vjerovati kako je gospodin Vučić bio svjestan koje su implikacije njegovog poziva. Doduše, još indirektan poziv na međunacionalni dijalog i da je, kao što je u istom intervjuu jasno priznao vlastitu grešku i doprinos politikama koje su radile na stvaranju etnički čistih država u multinacionalnim sredinama i inih velikodržavnih projekata koji su prekrajali historijske granice balkanskih država, odlučan istrajati na novim politkama, koje će počivati na uzajamnom povjerenju i poštovanju ne samo među narodima nego i državama u kojima žive i koje ih politički predstavljaju.

Razumljivo je da svaka izjava i postupak nosilaca političkih dužnosti ima političku težinu i to, prije svega, na unutarpolitičkom terenu. Tako se i ova incijativa može jako dobro uklopiti u imidž regionalnog lidera, kojeg u Srbiji brižljivo gradi premijer Vučić, nerijetko i ne baš demokratskim metodama ophođenja prema kritički nastrojenim medijima. Tu je i pitanje Sandžaka i Vučićeve obaveze prema njegovim političkim partnerima iz reda tamošnjeg bošnjačkog naroda, kojima za vrat pušu neki vjersko-nacionalno-politički krugovi, a koji se hrane srpsko-bošnjačkim konfliktom i zapostavljanjem tog dijela Srbije.

Izoliranje Dodika sa scene

Muftija Zukorlić je gostujući na jednoj bh. televiziji prošle sedmice najavio da bi Vučić uskoro mogao izaći sa sličnom inicijativom i tom prilikom je koristio skoro identičnu argumentaciju za neophodnost dijaloga. Dijalog nije ni počeo, a već kao da počinje borba vezano za to ko će biti njegovi akteri i samim time legitimni predstavnici naroda, što je još jedna nedorečenost moguće inicijative.

Zato i u bosanskohercegovačkom kontekstu poruke iz Beograda imaju dnevnopolitičku težinu. Malo je onih, čak i u stranci predsjednika bh. entiteta Republika Srpska Milorada Dodika, kojima nije sve očitije da je ovaj dugogodišnji apsolutni vladar „boljeg dijela BiH“ sve izolovaniji na regionalnoj i međunarodnoj sceni, pa tako i entitet na čijem je čelu i kojim rukovodi njegova stranka. Ali to je cijena njegove politike, koja ga je kao i njegovu stranku svih ovih godina držala na vlasti, a cijelu državu u potpunoj blokadi i daleko od puta evropskih i evđuroatlantskih integracija.

Razbijanju izolacije ne pomaže ni Dodikova nevjerovatna potreba da nastupa kao državnik i da se bavi pitanjima koja, prema Ustavu i Dejtonskom mirovnom ugovoru, na kojeg se tako revnosno poziva kada brani nadležnosti entiteta, zapravo i nisu u njegovoj nadležnosti.

Uzalud se pojavljuje na svakom kontroverznom skupu na kojem će ga mimo državnih organa pozvati i podržava svakog onog ko u međunarodnim odnosima kontrira zvaničnim stavovima EU, turske, američke ili arapske politike, a sve s ciljem da poremeti dobre odnose Bosne i Hercegovine s bilo kojom zemljom na svijetu. Naravno, ne uviđajući da ga to gura u još veću izolaciju.

Zato se i ova Vučićeva inicijativa može čitati kako još jedan dokaz anahronosti Dodikove isključive, bahate, nacionalističke i konfrontističke politike protiv čitavog svijeta, koji se protiv njega urotio kao protiv Miloševića.

Makar od Vučičeve incijative o srpsko-bošnjačkom dijalogu ne bilo ništa, Dodiku je poslana poruka da Beograd ne slijedi više politiku „zabijanja prsta u oko“ i likovanja nad tim da komšiji crkne krava, kakvom se on svih ovih godina rukovodio.

Vučić ovim potezom od Dodika preuzima poziciju“ srpskog nacionalnog lidera“, u koju se on bio uživio svojim tvrdolinijaškim stavovima. Zato možda i upozorenje „bivšeg radikala“ na to da su za Srbiju najopasniji desničari.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera