Prikazani su postovi s oznakom Evropska desnica. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Evropska desnica. Prikaži sve postove

21.2.25

Šta MAGA može naučiti od muslimanskog svijeta?

Muhamed Jusić- Preporod 1278 / 04 •15. FEBRUAR 2025.

Pod sloganom “Make America Gre at Again – MAGA” (Učinimo Ameriku velikom ponovo), predsjednik Donald Trump je osigurao svoj prvi mandat u Bijeloj kući, nakon kojeg je uslijedio poraz od demokrata i njegovo odbijanje da prihvati rezultat i mirnu primopredaju vlasti. I kada se učinilo da su četiri godine Trumpovog mandata tek incident u političkom životu SAD-a, MAGA pokret je prerastao u ozbiljan, ne samo politički nego i ideološki pokret koji ima intencije da oblikuje svijet po svom naumu, daleko od granica Sjedinjenih Američkih Država. Neuspjesi administracije predsjednika Josepha Bidena, kontroverze s njegovom starošću i kasnim provlačenjem iz utrke, kao i koketiranje s radikalnim lijevim i liberalnim idejama i pojedincima iz “woke” pokreta, te u konačnici nedosljednost i neprincipijelnost u slučaju svega što se dešavalo u Gazi, pomogli su da se stekne dojam kako predsjednik Trump, kao i pokret MAGA, imaju široku podršku i mandat od američkog naroda.

MAGA pokret – potpomognut kontroverznim milijarderom i odnedavnim Trumpovoim bliskim saradnikom Elonom Muskom i njegovom platformom X te mrežom donatora, medija i instituta – pokušava izvesti svoje ideje, prije svega, u Evropu. Zato u posljednjim sedmicama vidimo pokušaje Muska da se uplete u izbore u više evropskim država, sada pod sloganom “Make Europe Great Again – MEGA”.

Kako su drugi prestali biti moćni?

Budući da se stiče dojam da dominanta politika onoga što se naziva Zapadni svijet postaje MAGA i MEGA, možda bi bilo korisno podsjetiti kako je drugi dio svijeta – druga civilizacija, pa i njegovi politički projketi – na vlastite nagomilane probleme i nesposobnost da budu lideri globalnih projekata, odgovorio zatvaranjem u sebe, militantizmom, generisanjem domaćih i stranih neprijatelja i sanjanjem o povratku u zlatno doba kroz puko ponavljanje rješenja iz prošlosti koja su “nas nekada napravila velikim”.

Naravno da mislim na iskustvo arapskog, pa i velikog dijela muslimanskog svijeta u kojem su kreatori javnog mnijenja – shvativši da su njihova društva i države izgubili primat u nauci, tehnologiji, ekonomiji i modelu političkog uređenja države i društva, kada su iz svoje prošlosti prestali crpiti inspiraciju za nove vizije bolje budućnosti –  počeli stvarati predstavu o sebi kao poraženom, ugroženom i obespravljenom svijetu za čije probleme su uvijek krivi drugi.

Taj svijet nije htio vidjeti da je izvor njegove snage bio u otvorenosti, vrijednostima pravičnosti, vladavine prava, slobode, tolerancije i inkluzivnosti na kojima su gradili društva koja su, u tom vremenu, bila superiornija od svog okruženja. To ih je činilo moćnim. Njihov utjecaj se širio daleko od granica koje su kontrolisali vojnom silom. Brojni narodi, čak i drugih vjera i civilizacijskih svjetonazora, su osjećali da će bolje prosperirati i čak biti slobodniji pod okriljem muslimanske civilizacije nego pod vladarima koji su iste vjere kao i oni. Naučnici su bježali u Bagdad i Toledo, jer su tamo nalazili slobodu i priliku da se ostvare. Arapski je bio jezik nauke, ne zato što je nametnut vojnom silom nego zato što su naučnici samo preko njega mogli doći do znanja i diseminirati ga.

Nemoć starih rješenja

U vrijeme dok je većina u muslimanskom svijetu bila sigurna u snagu vlasti te civilizacije, kadija Ebu Kasim Said bin Ahmed el-Endalusi el-Kurtubi (1029 1070) u islamskoj Španiji piše knjigu „Tabakat el-Umem“ u kojoj diskutuje o tome zašto su muslimani napredovali, a drugi narodi nazadovali. Naglašava upravo ovu, više puta u historiji potvđenu činjenicu, da se silom, represijom i zatiranjem kritičkog mišljenja ne može ostvariti progres, da se istine i ideje ne mogu sputati i da prosperiraju oni koji imaju hrabrosti prihvatiti ideje progresa na svim poljima, koji se ne plaše natjecati u otvorenom svijetu s drugima, ne s pozicija sile nego superiornosti ideja i znanja. Stoljećima kasnije, jedan od otaca pokušaja reforme i obnove muslimanskog svijeta i njegovog jedinstva i moći Šekib Arslan (1869–1946) piše knjigu „Zašto su muslimani nazadovali, a drugi napredovali“. Od tada Arapi i muslimani nisu napravili baš velik iskorak u povratku na mjesto koje su nekada imali na međunarodnoj sceni, a sve češće su, iz frustracije zbog tog neuspjeha, počeli proizvoditi pokrete i ideje koje pukom silom pokušavaju povratiti predstavu o nekadašnjoj moći.

Prvi znak da se neka civilizacija iscrpila i da nema više ništa ponuditi svijetu jeste trenutak u kojem većina u njoj prihvati da je najbolje vrijeme iza nje i da moraju potezati za starim rješenjima, kako bi odgovorili na nove probleme. Mogla bi ovo biti dobra lekcija Zapadu od muslimanskog svijeta.

Jer iskustva Arapa i muslimana, sa sličnim razumijevanjem uzroka krize i vizija rješenja poput onih koji staju ispod zastava MAGA ili MEGA, su ovaj svijet uvela u još veće probleme i dodatno zakomplikovali stanje u kojem se već stoljećima nalaze.

Dekadenca i (ne)učenje na tuđim greškama

Brojni su primjeri zašto bi ovakav pristup trebao biti temeljno preispitan, a ovaj put ću se osvrnuti samo na nedosljednost i konfuziju u utvrđivanju referentnih godina kada smo bili “veliki” i “moćni”. Kada je bilo to zlatno doba? I u slučaju Amerike, Evrope i muslimanskog svijeta, odgovor na ovo pitanje je pun apsurda. Prvo, teško da iko od zagovornika “make great again” zna i slaže se u tome kada se to zlatno referentno doba desilo. U slučaju Amerike, za neke se vrijeme kada je Amerika bila velika podudara s periodom robovlasništva, rasne segregacije, dok je period poraza nacista i sve ono što je uslijedilo nakon toga, period dekadence i uspon snaga i vrijednosti koje krive za propast Amerike.

I u Evropi je isto. Za brojne ekstremno radikalne političke opcije, koje se ovih dana mobiliziraju ispod slogana MEGA, Evropa koja je u određenim periodima izrodila vjersku netoleranciju, međukršćanska istrebljenja, križarske ratove, kolonijalnu dominaciju, fašizam i komunizam, je Evropa dubokih korijena koju valja obnoviti. Agresivni suverenizam koji je doveo do dva svjetska rata za njih je zlatno doba. Period ekonomskog blagostanja i mira koji pamte njihovi glasači je rezultat projekata koje oni žele uništiti jer ih optužuju da su uzrok propasti.

Ni kod muslimanskih radikalnih konzervativaca, koji sanjaju o povratku muslimanske moći, konfuzija nije ništa manja. Zagovornici utopijske islamske države, koja ima od Boga objavljena rješenja za sve probleme, ne slažu se kada se ona ostvarila. Većina će ih reći da je to period poslanstva, ali da su tada muslimani vođeni Poslanikom, a. s., i sa mom Objavom, te se ne može smatrati mogućim za obnovu, osim na nivou vrijednosti, što nije sporno. Sve nakon toga je, za neke od njih, problematično: od perioda četverice halifa, kada povijest bilježi prve unutarmuslimanske sukobe i podjele koje traju i danas, do perioda Emevija koje optužuju za oponašanja drugih kultura i uvođenje dinastijske vlasti. Iako se većina onih koji bi obnavljali muslimansku slavu iz prošlosti referira na vrijeme velikih muslimanskih osvajanja Emevijske i Abasijske države, oni istovremeno jasno naglašavaju da je to period dekadence jer su tada u muslimansku misao uvedene antičke, istočnjačke i one ideje koje su je iskvarile. Skoro sve što je produkt islamske Španije, od njene vjerske i političke misli do umjetnosti, nauke i kulture, sporno je i “neislamsko”, ali se oni koji podržavaju ove tvrdnje rado referiraju na “moć muslimana” koji su tamo vladali.

Ova ideološka sljepoća je, ne samo muslimanski svijet dovodila do toga da se, iz želje za vraćanjem korijenima, rješenjima i “vrijednostima” zbog kojih smo nekad bili veliki i moćni, ponavlja ju greške iz prošlosti. Zato bi bilo dobro da zagovornici “make great again” pokreta nauče ne što iz grešaka drugih, kako ih ne bi učili na svojoj koži.

14.7.20

Radikalna nacionalistička desnica i strah od malih brojeva




Rezultati izbora, ali i predizborne analize glasačkih preferencija u bosanskohercegovačkom okruženju i šire, ukazuju na trend jačanja nacionalističke desnice, naročito one radikalne.
Tako u srbijanskom Parlamentu nakon posljednjih izbora skoro da nema opozicije ili je ona još radikalnija, odnosno još dalje na političkom desnom spektru od vladajućih. U Hrvatskoj se desnica toliko osjeća sigurnom da po prvi put, čak među kandidatima za Hrvatski Sabor iz Bosne i Hercegovine, imaju više desnih ili ekstremno desnih kandidata i stranaka. Centralnom Evropom već neko vrijeme suvereno dominira desni centar koji sve češće, kako bi spriječio da njihovi glasovi odu ekstremnoj desnici, prihvata njihovu agendu i sve više skreće u radikalizam i autokratiju.
Desno je u trendu
Zato je bitno zapitati se šta ta promjena političkog okruženja znači za Bosnu i Hercegovini i naravno njen najbrojniji narod Bošnjake, na koje zbog njihove kulturološke ili vjerske povezanosti sa islamom ideolozi desnice, naročito one ekstremne, sve češće gledaju sa sumnjičavošću pa i mržnjom kao na manjinu, iako se radi o većinskom narodu jedne suverene evropske države. Pitanje je kako će se ti novi režimi odnositi prema stvarnim manjinama, muslimanskim, bošnjačkim i drugim u bosanskom okruženju i Evropi. Ne treba zanemariti ni to da je teško očekivati da Bosna i Hercegovina pa i bošnjački politički korpus u njoj ostanu van tih trendova i da ovdje, nekim čudom, ne dođe do uspona sličnih političkih opcija među samim Bošnjacima ako ih već nema.
Ne sporeći legitimitet desne političke opcije sve dok ona ne poseže za radikalnim nacionalizmom, autokratijom, kršenjem osnovnih ljudskih prava manjina i Drugih, dok ne zagovara nasilno prekrajanje granica, ne veliča zločine i zločince, ne relativizira fašizam i sve ono što dovodi u spektar radikalnog pa i nasilnog ekstremizma, vrijeme je zapitati se da li će dugoročno dominacija takvih politika imati posljedice na Bosnu i Hercegovinu. Desnica koja zagovara konzervativne vrijednosti sama po sebi ne bi trebala biti ništa manji izazov za nas u Bosni i Hercegovini od neoliberalne globalizacije i njenih zagovornika. Ali, radikalni i isključivi nacionalizam koji sve češće kao bitnu komponentu svoje ideološke matrice ima iracionalnu islamofobiju može postati ozbiljan problem i izazov za sve muslimane u Evropi, pa i za one na Balkanu.
Kada se razmišlja o odgovoru na ovu novu realnost možda ne bi bilo zgoreg na umu imati jedno interesantno zapažanje do kojeg su došli brojni istraživači i analitičari političke filozofije. Naime, nacionalizmi i radikalne desničarske ideologije imaju nešto što se naziva strah od malih brojeva, koji uveliko određuje njihov svjetonazor pa i politike zasnovane na njemu.
Ardžun Apaduraj (Arjun Appadurai) u svojoj studiji o “masovnom nasilju motivisanom kulturnim razlikama” naslovljenom sa “Strah od malih brojeva” to objašnjava na veoma slikovit način. On pokušava objasniti suštinu zagonetke oko gnjeva prema manjinama u globalizovanom svijetu. On ustvari pokušava dati odgovor na pitanje zašto relativno mali brojevi, koji riječi manjina daju njeno najjednostavnije značenje i obično podrazumijevaju političku i vojnu slabost, ne diskvalifikuju manjiine kao objekte straha i gnjeva? Zašto ubijati, mučiti ili zatvarati u geto one koji su ionako slabi?
Prvi korak u pokušaju da se odgovori na pitanje zašto u mnogim etnonacionalističkim sredinama postoji strah od slabijih jeste vratiti se na pitanje o odnosu mi/oni u elementarnoj sociološkoj teoriji. Po toj teoriji, stvaranje kolektivnih drugih ili “njih” neophodno je da bi se, određenom dinamikom stvaranja stereotipa i kontrastiranja identiteta, povukla linija razgraničenja i obilježila dinamika karakteristična za “nas”.
Kao nusprodukt tog procesa vrlo često se javlja i tzv. predatorski identitet, čija društvena konstrukcija i mobilizacija iziskuje istrebljenje drugih, bliskih društvenih kategorija, koje su definisane kao prijetnja samoj egzistenciji neke grupe definisane kao “mi”. Taj predatorski identitet se ne mora uvijek manifestovati kroz nasilje, ali izvjestan stepen konstantne identifikacije uvijek je tu. Ključni korak u pretvaranju dobroćudnog društvenog identiteta u predatorski je mobilizacija sebe kao ugrožene većine. Diskurs takve mobilisane većine često u sebi sadrži ideju da bi ona sama mogla postati manjina ukoliko postojeća manjina ne nestane, i zbog toga predatorske grupe često koriste pseudodemografske argumente o povećanju nataliteta u manjini koju su označile kao metu svoga neprijateljstva.

Nezasitna većina
Predatorski identiteti su proizvod situacija u kojima je ideja o narodu jedne države uspješno svedena na princip etničkog singulariteta, tako da se postojanje čak i najbezazlenije manjine unutar nacionalnih granica doživljava kao nepodnošljivo narušavanje čistote nacionalne cjeline. U takvim okolnostima većinska grupa doživljava i samu ideju da je većinska kao frustraciju jer ta ideja podrazumijeva neku vrstu etničke raspršenosti državotvornog naroda. Zato svaka manjina, kao podsjetnik na taj mali neprijatni nedostatak, izaziva poriv za “čišćenjem”. To je˝, prema Apaduraju, ključni element odgovora na pitanje zašto mali brojevi pobuđuju bijes. Manjine u radikalnim ideologijama kod većine stvaraju “strepnju od nepotpunosti” i služe kao žrtveni jarci da ih se okrivi za sve propuste i probleme većine koja je uvijek na pravom putu i uvijek na strani Istine, Dobra i Pravde. Manjine uvijek podsjećaju da se može biti i drugačiji, možda u mnogo čemu i bolji, i to plaši jednoumne ideologije dominacije većine.
Naravno, treba znati da i liberalna ideologija ima strah od velikih brojeva, od toga da se demokratija pretvori u diktaturu neprosvijetljenih masa, pa čak ponekada i od malih, npr. uskog kruga bogatih koji vladaju ekonomijom, ili elita. Ali to je daleko od “predatorskog i nasilnog ekstremizma” kojeg u iracionalnom strahu od malih brojeva znaju razviti ekstremni nacionalizmi, a koji su obično osnova za sistematska kršenja ljudskih prava, masovne zločine pa čak i Genocid čiju dvadeset petu godišnjicu obilježavamo ovih dana dok svjedočimo jačanju radikalne desnice u našem okruženju.
Zašto su ova razmišljanja o brojevima relevantna? Upravo zato da se pokaže da nije presudno to kako će se u radikaliziranim društvima oni koji su etiketirani kao manjine odnosno kao Drugi ponašati, koliko će sloboda ili prava tražiti, niti to koliko su slabi i u svakom smislu bespomoćni. Nebitno je na koje su kompromise spremni. Nije bitno ni to koliko će se truditi da pokažu da “nisu drugačiji”, da nikome ne smetaju i sl. Nasilne ideologije se neće zasititi niti umiriti samo zato što su manjine (i, da ne bude zabune ne misli se samo na one vjerske ili etničke, nego na sve druge, pa i one političke) slabe i bez potencijala da ih na bilo koji način ugroze.
Zato žrtva ne bi trebala uzroke svoga stradanja tražiti samo u sebi i svojoj drugosti, što se, nažalost, sve češće dešava.



13.6.19

Izbori za EU parlament - Zašto populisti “nikada ne gube izbore”?



Autor:  Muhamed Jusić (Preporod)
Deveti izbori za Evropski parlament nakon prvih direktnih izbora održanih 1979. godine su iza nas. Ovo su još jedni izbori na kojima je ključno pitanje bilo hoće li populisti odnijeti prevagu. I iako se nije desilo ono najgore, tj. iako nismo imali najavljivani „cunami populista“ ipak smo se uvjerili da su oni i politike koje zastupaju više od samo prolazne faze ili izljeva bunta evropskih glasača. S njima Evropa, ali i mi očito moramo živjeti.
I mada se najgore nije desilo i mada populisti nisu odnijeli prevagu u Evropskom parlamentu pitanje je da li možemo reći da su time izgubili izbore i da već živimo „doba post-populizma“.
Teško. Ne samo zbog toga što su populisti ipak, naročito u Francuskoj, Britaniji, Mađarskoj i drugdje ostvarili ozbiljan rezultat, već i zbog toga što su brojni analitičari davno primijetili kako populisti nikada ne gube izbore, odnosno barem oni sebi i svojim sljedbenicima to tako predstavljaju.
Šta je problem s populistima?
Nije problem populista to što podilaze masama, što pokušavaju da se predstave kao zaštitnici njihovih interesa. Ne čini ih to populistima. To rade sve političke opcije. To u konačnici i jeste smisao demokratskog izbora vlasti; izbrati onoga ko će predstavljati narod i donositi odluke u njegovom interesu. Drugo je pitanje što različite političke opcije uvjeravaju javnost šta su njihovi interesi za koje se trebaju zalagati, odnosno šta su im prioriteti. Čitava politika se i vrti oko toga da uvjerite ljude šta im je bitnije i koje politike će im donijeti blagostanje i prosperitet. Ukoliko ljude uvjerite da su identitetska pitanja najbitnija i da su njihovi kolektivni interesi iznad individualnih onda će oni birati one opcije koje će takve politike provoditi. Ako ih uvjerite da su najbitnija njihova „klasna“, radnička ili individualna prava onda će oni birati političke opcije koje će im to osigurati. To nije problem populista.
Problem sa populistima je što oni vjeruju da samo oni mogu predstavljati narod i njegove interese, i to čak i onda kada im taj narod na izborima jasno da do znanja da ne dijele njihove prioritete ili čak vrijednosti.
Iako se može tako činiti populisti nisu posebni ni zbog svoje kritike elita. I kao što nedavno u New York Timesu piše Jan-Werner Muller u tome nema ništa loše. Odnosno nema ništa loše u tome da se kritikuju oni u poziciji moći, naprotiv, to je „zdravo“ za demokratiju. Problem je što populisti tvrde da samo oni predstavljaju „stvarni narod“. Ovo implicira da ne samo da su svi drugi koji se otimaju za vlast korumpirani i da nemaju legitimitet nego i da oni građani koji ne podržavaju populiste nisu „pravi narod“.
U Bosni i Hercegovini je ovaj modus operandi populista i nacionalista dosegao nove nivoe svoje manifestacije kroz famozni konstrukt „legitimnog predstavljanja“. Ali čini se da ove pojave postajemo svjesni i u evropskim i svjetskim kontekstima.
Ako po ovoj logici samo populisti predstavljaju tihu većinu, onda po definiciji, oni će uvijek, kada se većini da prilika da progovori, dobiti izbore. Kada populisti ne uspiju na izborima, onda je imperativ za njih da daju objašnjenje koje se ne može svesti na ono koje sve druge političke opcije najčešće nude, a što obično ide linijom argumentacije po kojoj smo mi upravu, a naši oponenti nisu, ali ćemo pokušati naredne izbore uvjeriti javnost u to. Ne. Umjesto toga, populisti svih kovova i svugdje u svijetu će obično ustvrditi da se ne radi o „tihoj većini“ (silent majority) koja ih nije izabrala nego o „ušutkanoj većini“ (silenced majority). Na ovaj način oni insinuiraju da je uvijek neko iz sjene utjecao na to na narod ne izabere svoje stvarne, istinske legitimne predstavnike. Ponekad će sebe uvjeravati i kako sam narod „ne zna“ šta je njegov interes i šta je za njega, pa ga različitim oblicima represije, diktature i neslobode u to „treba uvjeriti“. Otud je postala sve češća praksa da populisti širom svijeta osporavaju sam izborni proces i njegove rezultate ako nisu njima po volji. To postaje sve ozbiljnija prijetnja samoj demokratiji i rasadnik kako teorija zavjere tako i prakse etiketiranja neistomišljenika kao izdajica naroda i onih koji njemu više ne pripadaju.
Centar udesno
Ali ako se i desilo da populisti nisu uspjeli osvojiti onoliko glasova u Evropskom parlamentu koliko se strahovalo ostaje činjenica da su zasigurno uspjeli u nečemu drugom. Uspjeli su npr. Angelu Merkel dovesti na skup retuđmaniziranog HDZa- susjedne Hrvatske da sluša Thompsona kako veliča udruženi zločinački poduhvat tzv. Herceg Bosne, iako su nastupi ovog pjevača u Njemačkoj ne tako davno zabranjivani. Odnosno već su uspjeli dominantni centar pomjeriti udesno.
Tako je još 2017. godine Muller, inače jedan od boljih poznavalaca fenomena populizma, tada za Project Syndicate napisao, i to nakon što ni tada populisti nisu ostvarili očekivani rezultat, da oni koji tvrde da je rezultatima izbora u Holandiji i Francuskoj oglašen prelazak u „doba post-populizma“ očigledno ne uočavaju razliku između populizma kao polaganja prava na moralni monopol na predstavljanje biračkog tijela, s jedne, i državnih politika – naprimjer ograničavanja imigracije – koje populisti promovišu u okviru svoje diskriminatorne identitetske politike, s druge strane. Na primer Geert Wilders, koji svakako jeste populista, na izborima u martu (2017.) prošao je slabije nego što se očekivalo. Ali njegov tadašnji glavni protukandidat, premijer Mark Rutte, predstavnik desnog centra, usvojio je retoriku sličnu Wildersovoj i poručivao je imigrantima da mogu da napuste zemlju ako odbiju da se ponašaju „normalno“.
Rutte nije postao populista, on ne tvrdi da je jedini legitimni predstavnik autentičnog holandskog naroda. Ali čitava politička kultura se pomjerila udesno, iako birači nisu dali propisno demokratsko odobrenje za takvo pomjeranje. Izgleda da populisti pobjeđuju čak i kada formalno gube, jer konzervativci prepisuju njihove recepte.