Bošnjaci su narod neispričanih priča. Toliko junaštva, stradanja, uspjeha i besmislenih stradanja, pojedinačnih i kolektivnih će ostati neispričano, nepoznato onima koji dolaze. Bez njih slika nas o nama nije kompletna. U njima su brojne poruke koje nikada nećemo izvući, lekcije koje nećemo naučiti i uzori na koje se nećemo ugledati.
Jedna takva priča je i pismo (arzuhal)
poslano iz opkoljene Kaniže potkraj XVII stoljeća na arapskom jeziku, koje je rahmetli
Kasim Dobrača našao u Gazi Husrev-begovoj biblioteci i u prijevodu objavio u
Analima Gazi Husrev-begove biblioteke (1974-12-31)[1]. Sve
ukazuje na to da je pismo napisao i poslao komandant Ahmed-efendija Hadži Piri,
najvjerovatnije Bošnjak po porijeklu. Pismo je poslano u periodu od februara do
marta 1688. iz Kaniže koja je bila pod opsadom. U pismu je opisana težina
pozicije u kojoj su se našli muslimani, koji su se dugo vremena odupirali i
pokazali nevjerovatnu izdržljivost protiv neprijateljskih napada.
Dobrača je o kontekstu u kojem je
pismo napisano zapisao: „Krajem XVII stoljeća, turska moć i njen politički
značaj u Evropi naglo opadaju. U međuvremenu, od turskog poraza pod Bečom 1683.
do Karlovačkog mira 1699. turska vojska morala se povući iz Srednje Evrope sve
do Save i Dunava. Sve muslimansko stanovništvo tih krajeva, među kojima je bilo
i našeg naroda, moralo se također povući na jug, sklanjajući se od uništenja i
svakojakih patnji. Samo u gradu Kaniži i njegovoj najbližoj okolini na jugu
Mađarske ostalo je nešto muslimana i turska lokalna vojna posada. Ta mala
skupina muslimana, opkoljena neprijateljima sa svih strana, fanatično se
branila i držala pred mnogobrojnim napadima, četiri godine, nakon čega se
predala pod pritiskom mnogostruko nadmoćne sile. U pismu, koje ovdje donosimo,
kaže se, daje otpor trajao sedam godina“.
Pismo je na arapskom napisano kako njegov
sadržaj ne bi bilo lahko protumačiti ukoliko onaj ko ga je nosio padne u ruke
neprijatelja.
Većina stanovništva Kaniže kao i
drugih gradova s onu stranu Save su bili Bošnjaci koji su se tamo nastanili
nakon Osmanskih osvajanja. Većina onih koji su preživjeli golgotu se kasnije
nastanila u Bosni. Sjećam se kako sam svoje učenike u Bugojnu iz Prusca prezimena
Kaniža nekad pitao znaju odakle im potiče prezime i vrlo često djeca nisu znala
da su potomci ovih hrabrih ljudi i da je ovo njihova priča.
Postoje predaje i indicije da su
porodice Burek, Čepalo, Kanjiža,
Kišija, Kelić, Trto, Maroš, Mlaćo, Čizmo također potomci Bošnjaka i drugih
muslimana koji su protjerani iz Mađarske (područje Kanizse/Nagykanizse) u Bosnu
krajem 17. stoljeća.
Bez želje da tumačim teški sadržaj
pisma, svu snagu vjere, požrtvovnost, ali i naivnost žilavih Bošnjaka koji u
pticama koje su doletjele ranije sa Juga vide znakove pokreta vojske velikog
carstva za koje su ginuli, a koje ih je, zaokupljeno svojim problemima ostavilo,
volio bih da ga pročitate još jednom i da makar u ovom virtualnom svijetu sačuvamo
spomen na ove hrabre i požrtvovane ljude i na teška vremena, za koja molim
Uzvišenog da se nikada ne vrate nigdje i nikom.
Možda i da vidimo gdje se kalio
bosanski inat i nevjerovatna otpornost i upornost.
Hvala Allahu, koji nas je učinio ponosnim borcima i koji
nas pomaže jačanjem naše izdržljivosti u prilikama, kada smo, kao čuvari
najudaljenijih isturenih granica opkoljeni od neprijatelja, - kao
što nam je to obećao u ajetima svoje Jasne Knjige: ”Mi smo
kaznili one, koji su počinili zločin, i Naša je obaveza -
pomoći prave vjernike (sura Er-Rum”,
47).
Neka je blagoslov i mir našem
gospodinu i učitelju Muhamedu, koji je
bodrio i hrabrio svoje sljedbenike na borbu protiv nevjernika i neznabožaca,
kao što je npr. jednom prilikom rekao:
"Smrću svakog umrlog čovjeka prestaje i završava se i njegova
aktivnost, izuzev umrlog borca na
granici, koji se bori u ime Allaha, jer njegovo djelo ostaje i uvećava se do
Sudnjeg dana, i on će biti zaštićen od tegobe i iskušenja u grobu”.
Neka je potom blagoslov i mir
Muhamedovu rodu i njegovu časnom društvu, koji su uložili sve svoje snage u
jačanje i širenje vjere islama. Bože, Ti
si Svemoćni Stvoritelj, i sve su stvari
u Tvojoj ruci, pa kako si nam naredio da
se borimo, tako učvrsti i osnaži naša srca u toj borbi. Bože, Ti si onaj koji
daješ hranu, podari nam obilne obroke i smiluj nam se bez naše zasluge, kao što
si nas i dosad darivao hranom, bez naše
zasluge. Bože, Ti si onaj koji možeš izmijeniti stanje i prilike, učini boljim
naš moral! Ti si onaj koji upućuješ i nadahnjuješ ljude, uputi nas da se dobro
i odlučno spremimo za borbu i da se u borbi hrabro držimo! Bože, Ti si onaj
koji nesmetano otvaraš sva zatvorena
vrata, otvori nam put i prolaz tamo,
gdje je islamska zemlja! Bože, Ti si
onaj koji daje spas, spasi nas od prevlasti i pobjede nevaljalih nevjernika!
Bože, Ti si onaj koji daješ pomoć,
pomozi nas u borbi protiv nevjernika. Pomozi nas, o izvoru snage svih onih koji pomoć traže!
Uputi nas na pravi put, o Ti, koji izvodiš na pravi put zalutale ljude i one
koji druge zavode na stramputicu! Udovolji nam, o Ti koji udovoljavaš svima
koji Te mole!
Amin (uslišaj Bože), molimo
Te čašću i ugledom onih ljudi koji mole: amin, u svakom mjestu i u svim
vremenima, kao i ugledom Tvoga miljenika, našeg gospodina, prvaka svih
Poslanika.
A sada:
Ovo je skromno pismo, poslato od
poniznog Božjeg roba, opkoljenog od neprijatelja, napisatog suzama poniznih
(opkoljenih), - upućeno prvom
kome stigne u ruke od visokih osmanlijskih državnika, a naročito njegovu
gospodstvu velikom veziru, našem očinjem vidu i našoj duši, našem gospodinu
koji nas je u svakom pogledu nagradio,
tj. izvoru i meceni naših
blagodati. Nakon našeg poklona licem na tle, čujte nas: Mi smo sada skupina
ljudi koji traže pomoć, - ”a prava pomoć je samo od Boga”. ”Ako vjernici
zatraže pomoć u ime vjere, vaša je dužnost da ih pomognete”. Ali, isticanje
dobročinstva pripada samo Uzvišenom
Allahu. Ipak, ne tugujte u pogledu nas i ne zabrinjavajte se previše zbog našeg
položaja, jer smo mi sada u Božjoj zaštiti i pomoći.”
Ako svijet ima raznovrsne tegobe i
nevolje, Milostivi ima skrivene i nevidljive dobrote i samilosti”. Allah je
ulio u naša srca hrabrost, na čemu Mu ne možemo dovoljno zahvaliti. On je Moćni,
koji voli plemenitu ljudsku hrabrost, pa smo se okitili tim svojstvom. Zato
znamo da treba i da nam je dužnost, u svakoj prilici, javno i tajno, danju i
noću, biti izdržljivi u borbi protiv nevjernika i na njihove navale i ratne
operacije, - a sve radi pobjede Božje
Riječi i slobode širenja jasne, vjere islama; ljudsko je da se i nade ne gube, dok
postoji život.
Hvala Allahu i opet hvala, naš je
život sa sabljom u rukama i na sablji, naše
sablje su najboljeg kova, naši momci su hrabri, a naše
stanje, u svakom pogledu, u svojim teškoćama, sliči stanju prvih muslimana,
Muhammedovih učenika. Ako je naš položaj kritičan i
težak, a naši putevi prema
islamskom svijetu daleko i zatvoreni, to
nam je očiti dar i blagodat (nimet) od našeg dragog Stvoritelja, i mi smo zato
spremni i izdrža ćemo takvo stanje,
- a nećemo
se tužiti i tugovati,
jer je smisao izdržljivosti (sabra) -
odbaciti jadikovanje, a
zadovoljstvo s Božjom sudbinom (rida), znači slatko primiti i podnositi tegobe
u borbi. Eto, kroz to mi se nadamo pomoći od Allaha i našoj pobjedi, - kao
što nam je kazao Njegov miljenik Muhammed:
”Božija pomoć prati vašu izdržljivost”.
Ovog časa, u ovom danu i u ovom
stanju, spremni smo za najteži dan. Mi smo potpuno jednako svi, naša ulema, naši pobožni i dobri ljudi, naši stari i mladi, pa čak i naše žene, svi stanovnici čvrste pogranične serhadske
tvrđave, - svi smo jednako odlučni. Mi smo međusobno
jedni drugima zadali riječ, donijeli odluku i primili obavezu da nećemo u ruke
griješnog neprijatelja i njegovu nasilju predati sultanove tvrđave, u kojoj se
oglašava ezan i uči Kur'an, tvrđave u carstvu našeg sultana, Sultan-Sulejmana,-
Bog mu ovjekovječio carstvo dok svemir svojim putanjama kruži! Pri tom se
oslanjamo na velikog Allaha, tražeći
Njegovo zadovoljstvo, držeći se Njegove jasne vjere i hvatajući se za Njegovo
čvrsto uže, Kur'an. Uz to nam je
naređeno da tvrđavu čuvamo dok je života i zadnjeg daha u nama, a njeno sramno
napuštanje ne dolikuje sljedbenicima prave vjere. Neka Allah učvrsti naša srca
na ovoj obavezi koja je čvrsta kao čvrsta zgrada. Čak, u
ovom stanju, naši živi zadali su riječ našim umrlim, da ih neće iznevjeriti i ostaviti, -
skladno narodnoj riječi: ”Kad ste
zbunjeni u teškim poslovima, tražite pomoć od onih u grobovima”, - pa nas
nemojte drukčije mjeriti ni smatrati!
Braćo naša po ’vjeri, ako se smiluje
te i pitate na naše tekuće prilike, onda vam moramo reći da nam je nestalo svih
životnih sredstava i potrepština, a sva vrata rada i privređivanja za život su
zatvorena. Za hranu nemamo ništa, osim malo zobi (heljde? ) u državnom ambaru,
- dao Bog svoj blagoslov i na to! - ali
je to gorko, da ga ljudi ne mogu jesti, jer se je užeglo zbog dugog stajanja.
No, naša su srca opet sigurna, da nafaku (opskrbu) Bog daje, - a svi su ljudi
Božja čeljad na Njegovoj sofri. Isto tako, zbog nestanka odjeće,
sastavili smo i skrojili odijela
od kućne prostirke i ponjava, pa se tako oblačimo i pokrivamo ono
što se kod čovjeka mora pokriti. Novaca uopće
nemamo. Kad bismo imali bar kože, mogli bismo od nje izraditi novac i staviti ga u promet, - alimi nemamo ni životinja, osim pasa i kukaca, pa nek nam je Allah na
pomoći u svakoj prilici, na nevidljiv i
vidljiv način.
Ostali smo usamljeni usred zemlje
bezdušnih nevjernika, jer s ovu stranu dvije poznate rijeke, Save i Dunava,
nema od muslimana nikoga osim nas. Naša tvrđava postala je kronična velika
muslimanska rana, koja se ne može izliječiti dok se ovako nalazi na tlu
nevjernika, porazio ih svemoćni i jedini Allah!
Hvala Allahu, koji nas je učinio hrabrim i izdržljivim, pa
ne tugujemo i ne zabrinjavamo se mnogo zbog ovozemaljske nevolje, jer je ovaj
svijet svakako kuća tegoba i nevolja,
tamnica pravovjernom, a u tamnici
i nema ništa osim nevolje. Posebno, su svakojake i sve moguće nevolje prisutne
među opkoljenim od neprijatelja. No, sada nam je najteža nesreća što nemamo
nikog ko bi nam mogao reći gdje je islamska država, gdje su muslimani, kakvo je njihovo stanje i u kom se pravcu
kreću njihovi planovi i njihove akcije
(a odavno su rekli:
pretjerana pedantnost u planiranju
izazov je sudbini), te dali imaju snage za borbu protiv nevjernika. Hvala uzvišenom Allahu, Njegova pomoć muslimanskoj
vojsci sigurna je i zagarantovana Svijetlom Knjigom, do Sudnjeg dana. Sada je
došlo vrijeme Božje pomoći, a zasjedanje novog sultana na carski prijesto jedan
je znak tomu. Tako slušamo od
našihučenih ljudi (uleme). Osim
toga, Allahov je tekući red, kad dade kakvu opću nevolju ljudima, da ona
obično traje do sedam godina
konačno. Tako se dešavalo ne jedanput
Izraelićanima u njihovoj historiji, pa i u ovoj islamskoj zajednici, -jer u
broju sedam postoji velika, tajanstvena
mudrost, koju ne zna niko osim Njega, a taj broj je sada potpun, pošto se u
našem slučaju navršila ta sedmina. Tako
nestaju i treba da nestanu osmanlijska stradanja, kojima je izvorni uzrok- nasilje (zulum) i
protuprirodni seksualni grijeh, a to je grijeh od onih velikih grijeha, zbog
kojih se, od užasa, makne najveće svemirsko
tijelo Arš i zatrese ova zemaljska kugla, - kako poslovica kaže: Kad
nešto dođe do svog vrhunca, okreće se u protivnom smjeru.
Žalosno je! Naša jetra izgorješe
čekajući vijesti - kako je to lijepo
rečeno: iščekivanje je teže od vatre. Ali, mi se veselimo i razgovaramo
naslućivanjem povoljnih vijesti o pokretima snažnih jedinica mlade konjice, po
kretanju ptica selica koje dolaze sa osmanlijskih obala,
od strane Sofije i Edirne. One su
sada došle prije nove godine, dakle suprotno uobičajenom ponašanju, jer zimska
studen u germanskim zemljama traje do Jurjeva. Iz toga naslućujemo, da su one pobjegle iz svog
zimovališta u krajevima Sofije i
Edirne, poplašene mnoštvom islamske vojske. Posredstvom naših
špijuna, nije nam moguće dobiti vijesti o tom, gdje se nalazi muslimanska
vojska, jer je među nevjernicima izdato strogo upozorenje, da o tom ništa ne
govore. O drugim stvarima nešto se može čuti preko špijuna. Sada se,
tako, širi vijest, da su Francuzi pobijedili Nijemce i da su osvojili
više od četrdeset njihovih tvrđava, pa se ovi guše u moru svojih nevolja, -Bog
im zemlju porušio i predao u vlast muslimanima, amin! Njihova srca obuzeo je
veliki strah zbog stupanja na prijesto
našeg novog halife, sultana Sulejmana, i
mnogo se priča da oni traže mir (sulh). Ne čujemo ni za kakvo njihovo
okupljanje. Samo je mađarskoj vojsci naređeno, od strane njihova zapovjednika
(emir) da vode rat protiv Francuza, a tako isto se priča i za Hrvate. Stanje
među nekima od njih je poremećeno, nade su im izgubljene i zavladala je
zbunjenost - pa će nas, ako Bog da,
zaboraviti.
Za vrijeme prošlog ljeta bili su se
pojavili pred nama, sišli u naše livade i njihove, obilazili i uskakivali iz
mjesta u mjesto po livadama i njivama, i tako je trajalo sedam mjeseci, - sve
do zimskih dana. Tom prilikom su rušili i palili sve što su našli, plodove na
njivama i sve drugo izvan tvrđave. Mi smo svi općenito izlazili svaki dan,
vodili borbu i tukli se s njima po cijeli dan od zore do mraka, i to samo kao
pješaci, jer konja i drugih jahaćih životinja nemamo. Uz pomoć Allaha, sveznajućeg Gospodara,
izvršili smo osvetu u svakoj borbi. Hvala Bogu, nanijeli smo im poraz u svakoj
bici koju smo vodili, do kraja ljeta.
Tako ih je od oluje naših sabalja ostalo srušeno više od dvije hiljade u
tom vremenu, dok broj naših poginulih
nije dostigao ni stotinu. Pa i to je jedan znak Božje pomoći islamu. No, ono
što je od nas tada ostalo, pola nas je pomrlo prirodnom smrću, na postelji,-
dao Bog svoj rahmet umrlim, a zdravlje i opstanak našim živim!
Čuli ste, - a kamo sreće da niste čuli
i da ni mi nismo čuli, - da je na prijevaru oduzeta ... ? (očito je neka riječ ispuštena, namjerno ili
greškom prepisivača), i mi sada ne znamo šta je bilo (od tog mjesta) i njegovih
čuvara. Među čuvarima bilo je sigurno dosta onih, koji se drže onako, kao što je Allah u Kur'anu
rekao: ”Ko im (neprijateljima) toga dana
okrene leđa, - osim u svrhu da zauzme
bolji položaj za borbu, ili da se priključi svojoj grupi, - privukao je na se
Božji gnjev i njegovo je mjesto pakao...” (sura
”Enfal”, 16).
Dosad smo vam poslali više od deset
pisama, ali je devet naših kurira zarobljeno, a deset ih je poginulo. Nakon
svega toga, ne nalazimo drugog načina i
izlaza, nego da se poslužimo varkom, pa da vam pošaljemo ovo pismo na arapskom
jeziku, - a Boga molimo da ga dostavi i omogući mu put do cilja.
Moj pečat je stavljen' i skriven među
listovima u koracima, zbog bojazni da ga neprijatelj ne vidi i ne sazna. Ko
traži, naći će ga.
Ja
sam siromašni komandant (muhafiz) ....
Kaniže .... (nekoliko riječi
naperzijskom jeziku).
Pisano mjeseca džumadel-uhra
1100/februar-mart 1689.
Ispod
pisma, nalazi se bilješka na turskom jeziku, pisana drugim pismom, u
kojoj se kaže:
[1] Dobrača, K. (1974). Jedno pismo (Arzuhal) na Arapskom jeziku
poslato iz Kaniže potkraj XVII stoljeća (u kodeksu Gazi Husrev - begove
biblioteke). Anali Gazi Husrev-Begove Biblioteke, 2(2-3),
131–140.
