Prikazani su postovi s oznakom Ljudska prava. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Ljudska prava. Prikaži sve postove

8.11.17

Krunica između DUHOVNOSTI i desničarskog populizma- tekst iz Preporoda


Autor: Mirnes Kovač (Preporod)
Brojni mediji u regionu prenijeli su informaciju kako je prošlog mjeseca, tačnije 7. oktobra, 2017. godine molitvom “Krunica na granicama” (Rozaniec do granic) skoro milion katolika duž državne granice Poljske od 3.500 kilometara molilo za mir u svijetu da Poljska i Europa ponovno pronađu svoje kršćanske korijene i ne upadnu u provaliju sekularizma. Ovu inicijativu su podržale brojne javne ličnosti iz svijeta zabave i sporta Poljske, a podrška je stigla i od Poljske biskupske konferencije. Njen predsjednik Stanislaw Gadecki je kazao da je to najveća molitvena inicijativa u Europi, a krakovski nadbiskup Marek Jedraszewski je u propovijedi tog oktobarskog jutra naglasio kako je potrebno moliti da “Europa ostane Europa”. Poslije misa u 319 crkava vjernici su otišli do granice na oko 4000 dogovorenih položaja i molili Gospu da posreduje kod Boga da spasi Poljsku i svijet. I premijerka Poljske je slikom krunice na Twitteru pozdravila sudionike ove molitvene inicijative.

Odbrana Europe od islama?
Prema organizatoru ove inicijative SoloDiosBasta koja se i ranije optuživala za katolički fundamentalizam ova molitvena inicijativa je organizirana u povodu gotovo pola milenija od bitke kod Lepanta (7. oktobra, 1571.) kojom je na moru zaustavljen prodor Osmanskog carstva prema Zapadu. U narodu je ostalo vjerovanje da su slabije kršćanske snage pobijedile osmansku vojsku upravo zahavaljući molitvi krunice, te da je tom prvom velikom pobjedom kršćanske vojske protiv Osmanskog carstva zaustavljena islamizacija Europe. Neke radikalnije skupine poput Katoličkog edukacijskog centra CERC iz Sjeverne Amerike tvrde kako je današnja bitka protiv tzv. “Islamske države” nije nikakav presedan, već je ustvari nastavak te “najveće pomorske bitke u historiji” koja se vodila protiv Osmanlija i njihovog pokušaja da unište kršćansku dominaciju na Sredozemnom moru.
O ovoj temi upitali smo i Muhameda Jusića, savjetnika za medije reisu-l-uleme, koji drži da se islamofobija u Europi uglavnom manifestira spram siromašnih muslimana, a da takav slučaj nije kada se radi o bogatim arapskim klijentima. “U isto vrijeme dok smo čitali natpise o “Krunici na granicama” poljski mediji pišu o tome kako se Poljaci otimaju ko će udomiti studente iz Kuvajta koji studiraju na poljskoj Vojnoj Akademiji. Naime, Kuvajt je poljskim porodicama koje prime kadete da žive u njihovim domaćinstvima radi iskustva življenja u drugačijim kulturama, ponudio naknadu od 2.000 EUR mjesečno po kadetu. Ovo je samo najsvježiji primjer kako novac mijenja i nekada nepremostive razlike, ali i pokazatelj nekršćanski i nehumanih svjetonazora koji osvajaju Europu, a na koje ukazuju i neki europski kritičari,” kazao nam je Jusić.

14.9.17

Reisu-l-ulema se sastao sa članovima Odbora za podršku narodu Rohinja


Sarajevo, 13. septembar 2017. (MINA) – Jučer je reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović održao sastanak sa članovima Odbora za podršku narodu Rohinja. Prema odluci reisu-l-uleme za predsjednika Odbora izabran je Edhem Bičakčić, a Odbor još i članovi Šekib Sokolović, Adnan Rondić, Senada Hasanbašić te Muhamed Jusić.

Kako je naglašeno, a u skladu sa pomenutom odlukom, zadatak Odbora je da radi na animiranju medija i upoznavanju bh javnosti sa trenutnom situacijom i dešavanjima u Mijanmaru/Burmi, da organizuje prikupljanje pomoći za narod Rohinja u saradnji sa organima IZ i u skladu sa važećim procedurama IZ, te da radi na dostavljanju prikupljene pomoći žrtvama progona u Mijanmaru kao i da predlaže Reisu-l-ulemi druge aktivnosti koje bi on i IZ u BIH mogli poduzeti s ciljem pružanja podrške narodu Rohinja.

5.3.17

Osvrt za Preporod na nedavno putovanje u Ameriku Kuda ide Amerika?

Muslimani u SAD

Kuda ide Amerika?

Piše: Muhamed Jusić (Preporod)



Imao sam izuzetnu privilegiju da učestvujem u studijskom putovanju koje organizuje američki The Sate Department za svjetske lidere poznatom kako The International Vistor Leadership Program u saradnji sa Američkom ambasadom u Sarajevu. Ovo je jedan od najstarijih programa američke javne diplomatije, osnovan 1940. godine, koji daje priliku svjetskim liderima iz različitih sfera političkog i društvenog života da se upoznaju sa američkim načinom života, političkim sistemom, svim raznolikostima i izazovima s kojima se suočava ova globalna supersila.

Sistem na ispitu
Teško je zamisliti bolje vrijeme za jednu ovakvu posjetu. Odavno Amerika nije bila u većem previranju i odavno njen unutrašnji politički i društveni život nije bio ovako uzavreo. Dolazak nove administracije predsjednika DonaldaTrumpa u Bijelu kuću, kampanja koja ga je na tu poziciju dovela kao i prvi potezi, koje je povukao stvorili su takav osjećaj neizvjesnosti ne samo u svijetu nego i u Americi, pa čak i u državnim institucijama, kakav se ne pamti.
Svi, pa čak i ljudi u izvršnoj vlasti su nam govorili da nisu sigurni kojim pravcem će Amerika krenuti i šta se može očekivati od nove administracije. Ali, da bi se dao odgovor na pitanje kuda ide Amerika bitno je znati kako funkcioniše američki politički sistem kao i «filozofiju» na kojoj je zasnovan. To je duga priča o kojoj sam imao priliku slušati od profesora Eda Rhodesa sa George Mason Univesity-a, ali je sažetak u tome da su «očevi utemeljitelji» američki politički sistem zamislili tako da ne bude funkcionalan, odnosno da se onemogući koncentracija moći u bilo kojoj instituciji ili pojedincu. Prvi useljenici koji su došli u Novi svijet često su bježali od progona autokratskih vladara i kada su krenuli u kreiranje vlastite države bili su odlučni da ne ponove greške Evrope. Željeli su što manje vlade u svom životu i svoje stečene slobode nisu bili spremni žrtvovati za bilo kakve kolektivne ideale. Zato američki sistem kao malo koji ima toliko ugrađenih blokada u sebi da onemogućava bilo kome da brzo i lahko ovlada vladom. Ovaj sistem je dolaskom predsjednika Trumpa u Bijelu kuću došao na kušnju i mnogi se uzdaju u to da će baš taj sistem još jednom, kao i toliko puta do sada, dokazati svoju djelotvornost. Prvi primjer kako ovaj sistem «checks and balances»-a  (provjera i balansa) funkcioniše imali smo priliku vidjeti kada je predsjednik odlučio provesti jedno od svojih predizbornih obećanja i zabraniti ulazak u Ameriku građanima i izbjeglicama sedam većinski muslimanskih država, pa čak i onih koji su prije toga dobili vize. Vidjeli smo kako su pravobranioci, guverneri pojedinih država i organizacije civilnog društva zatražili od sudova da zaustave i u konačnici suspenduju odluku za koju su smatrali da je neustavna. Sudovi su to uradili i Trump je naučio, ili se barem nadajmo da jeste, svoju prvu lekciju iz američkog političkog sistema. On to može ponovo pokušati i možda u nekoj drugoj formi u tome i uspjeti ali je sigurno da će i tada imati opoziciju koja će imati mehanizme da mu se suprotstavi.
I dok Federalna vlada čiji je predsjednik samo jedan organ ima ovlasti u pitanjima vanjske politike, trgovine i odbrane gdje se i mogu očekivati najveće promjene, iako i te odluke koje će eventualno donositi predsjednik u sebi imaju ugrađene mehanizme «provjere i balansiranja», sve druge nadležnosti su na saveznim državama koje ih ljubomorno čuvaju. Oni koji su pisali Ustav SAD su uradili sve da osiguraju da tiranija nikada ne zaživi u Americi i da Država nikada ne dobije vlast nad čovjekom. Zato se Amerikanci tako slijepo drže svoga prava na nošenje oružja. Ideja je da ako Država ima oružje onda ga i građani trebaju imati kako bi se, ne daj Bože ako zatreba, mogli od nje odbraniti. Onima koji te procese prate iz Evrope i sa našim historijskim iskustvom mnoge od ovih pozicija su nezamislive, ali one su ono što čini Ameriku drugačijom.

Snaga civilnog društva
Osim tih unutrašnjih blokada američki politički sistem se uzda i u civilno društvo, zato je u njihovom Ustavu stavljen takav fokus na slobodu izražavanja i slobodu medija. Zato stalni napadi upravo na ove principe i autokratski način vladanja nove administracije koji se javnosti predstavlja kao borba protiv elita i establišmenta plaši sve više Amerikanaca, koji ne žele mirno gledati kao se njihove slobode urušavaju.

Ja sam u Ameriku ušao bez ikakvih problema. Na aerodromu Dulles u Washingtonu dvije žene koje su radile u sali za prijem putnika su, slučajno ili ne, nosile hidžab. Ali nisu svi imali tu sreću. Ono što mi je dalo prvu lekciju iz ovog američkog političkog sistema bile su desetine advokata i aktivista koje su stajale na izlazu aerodroma i koje su sve putnike pitali da li ih je granična policija zaustavljala, ispitivala i da li su vidjeli slučajno da su nekoga zadržali. Neki su držali natpise sa porukama dobrodošlice, a neki gore navedena pitanja na arapskom i drugim jezicima. To je samo mali dio civilnog društva koji se otvoreno suprotstavio politici novog predsjednika. Na dan zabrane muslimane je ispred jedne od najvećih džamija u Washingtonu na podne-namazu dočekalo nekoliko stotina građana sa porukama podrške muslimanskoj zajednici i izbjeglicama. Taj skup su organizovale jevrejske i kršćanske zajednice i pojedinci iz istog okruga.
Nevjerovatna je snaga koju civilno društvo ima u Americi i bilo je jako zanimljivo vidjeti kako brojne muslimanske organizacije koriste te mehanizme za zaštitu svojih vjerskih i građanskih prava. Kao nigdje drugdje u svijetu muslimanske nevladine i vjerske organizacije su ovdje razvile instrumente društvenog i građanskog aktivizma. Iz razgovora sa liderima mnogih od njih sam čuo kako oni ne žele bilo kakvu finansijsku podršku od države jer tako žele osigurati svoju autonomiju. To je tako američki.  Neki od njih poput brojne somalijske zajednice u Minnesoti su prva generacija useljenika (prvi Somalijci su u Minneapolis došli 2002.) i dolaze iz zemalja koje nisu imale nikakve demokratske institucije, a kamoli razvijeno civilno društvo. Neki dolaze iz država u kojima vjerskim pitanjima upravljaju ministri. Ipak, danas oni koriste ne samo sve mehanizme civilnog društva kako bi zaštitili svoje vjerske i  građanske slobode nego i marketinške, lobističke i druge taktike. Zanimljivo je vidjeti kako je tim zajednicama trebalo malo vremena da shvate da, recimo, u Americi ne mogu imati džamije poput onih koje su ostavili u svojim selima, nego da im trebaju tzv. community centers (društveni centri). Pričali su nam kako su dede u prvim godinama izbacivali djecu i mlade koja su trčala po i oko improvizovanih džamija da bi sada u ogromnom ADAMS centru u Dullesu koji je u fazi rekonstrukcije i proširenja čuli kako su prvo odlučili napraviti salu za košarku koju petkom prostru za džumu pa tek onda prostor za obavljanje namaza. Imam Muhamed Magid nam reče: «Salu možemo pretvoriti u džamiju, ali ne i džamiju u salu». I jedno i drugo će uskoro biti izgrađeni, a njihova organizacija će iz sredstava zekata nastaviti pružati usluge beskućnicima, dijeliti zimsku odjeću siromašnima, voditi besplatnu bolnicu, organizovati porodična savjetovališta i vjersku pouku. Niko od onih s kojima smo razgovarali ne spori da su Amerikanci i da su ponosni na svoje američku iskustvo življenja islama uz sve poteškoće.
A njih ne nedostaje. Jako smo puno čuli o još uvijek ukorijenjenom rasizmu i kako je puno lakše biti bijeli musliman nego onaj tamnije putu. Islamofobija i antimuslimanska mržnja su također ozbiljan izazov koji se sistematski i uz velika sredstva i podršku gura od nekih ideoloških i političkih centara moći.  Tu je i radikalizacija mladih muslimana koji se nisu snašli u novom svijetu i koji ne prihvataju «nova pravila igre». Ne žele ili ne znaju koristiti nove metode djelovanja koje nameću novo vrijeme i svijet nego svoje nezadovoljstvo i osjećaj nepravde pokušavaju riješiti samoizolacionizmom, radikalizacijom i nerijetko nasiljem. Oni ne znaju donijeti islamske vrijednosti u novo doba, pa bi muslimane i svijet da vrate u vrijeme za koje misle da imaju gotova rješenja i u kojem bi oni bili na svom terenu. Muslimanske zajednice su razvile brojne projekte prevencije nasilnog ekstremizma, naročito među mladima, ali im se ne sviđa što imaju osjećaj da se samo njima pripisuje radikalizam dok se onaj svih drugih predznaka ignoriše ili se na njega gleda blagonaklono. Većina njih je to radila samostalno ili uz podršku organizacija civilnog društva, iz ranije spomenutih razloga, ali je bilo i onih koji su na tim projektima sarađivali sa administracijom predsjednika Obame.

Opasne teze o islamu
Međutim, najava administracije novog predsjednika da planira projekte «borbe protiv nasilnog ekstremizma» tzv. CVE rebrendirati u «borbu protiv islamskog ekstremizma» je nagnala mnoge od onih koji su do sada i sarađivali sa federalnom vladom da od toga odustanu. Tako su brojne takve organizacije vratile ili najavile da neće primiti finasijsku podršku za takve projekte od federalne vlade. Tvrde da to mogu i sami, da se takvim projektima ne bave zato što to od njih neko traži iz nekih političkih razloga nego zato što su iskreno zabrinuti sa svoju djecu i to da islam preotme radikalna manjina.
Mnogi su zabrinuti i krugom ljudi kojim se okružio novi predsjednik, a koji su pokazali netrpeljivost prema muslimanima i islamu. Najopasnija teza koju neki od najbližih Trumpovih saradnika zagovaraju jeste da islam nije religija nego ideologija. Taj stav je više puta javno iznosio i sada smijenjeni savjetnik za nacionalnu sigurnost general Michael Flynn, koji je lagao administraciji i javnosti o tome da je sa ruskim ambasadorom razgovarao o ukidanju sankcija kada Trump preuzme Bijelu kuću, što je skandal zbog kojeg neki već počinju govoriti o ne samo nezavisnoj istrazi nego i mogućem opozivu predsjednika tzv. Impeachment-u. Oni koriste stavove onih među muslimanima koji islam doživljavaju kao ideologiju i koji o njemu pišu kao o ideologiji i političkom projektu da pokažu kako se jedna ideologija ne može kriti pod plaštom religije i ostvarivati svoje globalne političke ciljeve. Ovo je opasna teza jer je jedna od ključnih vrijednosti na kojima je formirana američka unija ona o slobodi vjere i uvjerenja. Nesmatranje islama vjerom ili religijom nego ideologijom otvara vrata da se muslimanima oduzmu sve vjerske slobode, a da Amerika i dalje ostane deklarativno dosljedna idealima vjerskih sloboda. Baš zato što su mnogi od prvih useljenika bili hodočasnici iz vjerskih manjina koji su bježali od progona većinskih vjerskih crkava u Evropi u Ustav su stavili preambulu da Kongres nikada neće donijeti zakon koji ograničava nečiju vjersku slobodu. Proglase li islam ideologijom to pravilo onda za muslimane više ne važi. A kako se Amerikanci razračunavaju sa ideologijama najbolje je da se prisjetimo lova na vještice i pogona komunista i socijalista u periodu tzv. McCarthyism-a od 1947. do 1956. 


Ušutkivanje muslimanskih organizacija

Drugi ozbiljan udar na vjerske i građanske slobode koji bi eventualno mogao uslijediti od nove administracije a što zagovaraju najbliži Trumpovi saradnici jeste proglašavanje Muslimanske braće terorističkom organizacijom. Jedan od argumenata zagovornika ove odluke je da je ova organizacija već godinama zabranjena ili proglašena terorističkom u Egiptu, Saudijskoj Arabiji, Emiratima i još nekim drugim većinski muslimanskim državama. Argumentacija je jednostavna, ako su za muslimane oni teroristi zašto ne bi bili i za Ameriku. Problem je u tome što su organizacije povezane sa pokretom Muslimanske braće, uz sve mane, jedina ozbiljna politička opozicija vladajućim režimima u muslimanskom svijetu i ovakva odluka bi sigurno imala dalekosežne posljedice na imidž Amerike u tom dijelu svijeta. Osim toga, najbolje organizovane muslimanske organizacije u SAD-u i one koje su se pokazale kao najefikasnije u zaštiti građanskih prava muslimana od antimuslimanskih centara moći konstantno se od tih istih optužuju za veze sa Bratstvom. Zato se mnogi plaše da bi ova odluka ustvari mogla biti usmjerena na ušutkavanje muslimanskih organizacija u SAD-u kroz njihovo povezivanje sa pokretom. Jasno je to mnogima, zato se već sada prave velike koalicije u koje se umrežavaju ne samo muslimanske organizacije nego one brojnih drugih vjerskih zajednica, jevrejskih, kršćanskih i građanskih podjednako.

-->
Na kraju, trenutna zbivanja u i oko Bijele kuće, govore da je administracija predsjednika Trumpa u tako kratkom roku sebi napravila toliko problema da se konstantno bavi sama sobom, te da je vrlo teško znati da li će i koliko od ovih svojih politika uspjeti staviti na dnevni red. Ali ako ih i budu provodili, sudeći po onome što sam ja mogao vidjeti, otpora neće nedostajati. To ne govori ništa o ishodu, ali su davno rekli da ono što te ne ubije ojača te.  To se može odnositi ne samo na onaj kosmopolitski, otvoreni i liberalni dio američkog društva nego i na one koji među muslimanima dijele te ideale a danas su američki muslimani. Jedan mi od mladih muslimana reče: «Trump je svojim politikama pomogao promociji islama u Americi i doprinio da se ljudi s muslimanima suosjećaju i da nas otvoreno podržavaju na način na koji mi nikada ne bismo mogli. Sada su uz nas stali mediji i organizacije civilnog društva kao nikada do sada. Sada je cool biti musliman u Americi».
Izvor: Preporod

5.10.16

ʽLight islamʼ za Evropu

Mahrama na glavama muslimanki izgleda kao najveći problem, piše autor [EPA]
Površan pregled evropske političke i medijske scene odaje dojam da je islam postao prvo i najbitnije pitanje Evrope.

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
I površan pregled evropske političke i medijske scene odaje dojam da je islam postao prvo i najbitnije pitanje ujedinjene/razjedinjene Evrope. Mahrama na glavama muslimanki, i to kako pokrivene ulaze u evropska mora kada se odluče kupati, izgleda, najveći je problem. Naravno da nije tako i da svi oni koji hoće da vide znaju da su problemi daleko dublji i da se samo prelamaju preko muslimanske manjine.
Problemi Starog kontinenta su dublji i ozbiljniji i kreću se od krize ekonomskog sistema, do ideje ujedinjene Evrope. A Evropljani su svaki put, kada nisu znali ko su, šta su i šta žele biti, posezali za starim rješenjem definiranja kroz ono što nisu. Zato je takozvano islamsko pitanje postalo tako aktuelno.
Njime elite homogeniziraju vlastite etnose i skreću pažnju sa nagomilanih problema. I to kao toliko puta kroz historiju, kada su pape pokretali križarske ratove kako bi skrenuli pažnju sa unutrašnjih problema osiromašene i sukobima opustošene Evrope. A islam je često imao tu nesretnu ulogu da se Evropa naspram njega određuje.
Ovo je redukcionizam koji ne samo da nije opravdan, nego ne pomaže Evropi da se trezveno počne baviti ne samo svojim problemima, nego i onim globalnim, bez čijeg rješenja ni Evropa neće moći ostati stabilna.
Ovonedjeljni propali Orbanov referendum u Mađarskoj, koji je trebao odbiti briselske kvote izbjeglica koje su trebale biti izmještene u njegovu zemlju, ima više veze s pokušajem Višegradske grupe da se suprotstave centralizaciji Evropske unije nego stvarnim strahom da će nekoliko hiljada izbjeglica promijeniti ono što je ostalo od kršćanskog identiteta Mađarske ili bilo koje druge države.
Čudna verzija evropske tolerancije
Ali, strahom se najlakše vlada i manipulira. Lakše je prodati narodu priču o suprotstavljanju islamizaciji Evrope, nego reći otvoreno da se više plaše dominacije Berlina i Pariza nego imaginarnih barbara na vratima civilizacije.
Ipak, to ne znači da pitanje akomodiranja islama u evropskim državama i društvima nije relevantno i da ne zaslužuje pažnju. Ono samo nije onakvo kakvim se pokušava predstaviti, odnosno isključivo sigurnosnim i egzistencijalno ugrožavajućim za samu Evropu.
Među izbjeglicama i migrantima, koji već decenijama dolaze u Evropu, sve više je i onih koji su, ne samo kulturološki muslimani, nego bi da svoju vjeru prakticiraju prema tradicionalnim obrascima najčešće kultura iz kojih dolaze. Zato je bitan, ali ne jedini i ne presudan, faktor pitanja integracije migranata u evropska društva i vjerski identitet nekih od njih koji se osjećaju religioznim.
Ipak su pitanja jezika, obrazovanja, radnih sposobnosti, isključivosti, diskriminacije, manjka mogućnosti i drugih sigurno daleko bitnije i relevantnije za taj proces.
Ali, ako već želimo govoriti o tome kako muslimane, sa njihovim vjerskih identitetom i različitim kulturološkim stilovima života, integrirati u evropska društva, treba imati na umu nekoliko činjenica. Prije svega, islam je jedan i ne postoji evropski, njemački, bosanski ili neki drugi islam u smislu temeljnih učenja i normi. Ono što postoji su različite interpretacije islama, koje su postojale kroz čitavu njegovu povijest, i različiti modeli življenja islama i implementacije njegovih normi uslovljeni društvenim okolnostima muslimanskih naroda.
Zato je to više kulturološka nego teološka dilema i rasprava. Čini se da bi neki Evropljani bili spremni prihvatiti muslimane bez islama, ili, u najgorem slučaju, neku verziju "light islama", pa bi u tom smislu oni krojili islamske norme kako ih muslimansko prisustvo ne bi izvelo iz njihove zone komfora. To je neka čudna verzija evropske tolerancije, koja nije počela sada, a prema kojoj su svi dobrodošli dok god su kao mi i dok priznaju superiornost dominantnog društvenog obrasca.
Schaeuble i 'njemački islam'
Teško je takav model integracije prihvatiti kao jedini valjan i on sigurno ne može izdržati provjere, niti principa sekularnog društva, a pogotovo ne onog koje se poziva na principe liberalne demokratije.
Ipak, sve češće čujemo pozive kako se treba razvijati neki evropski islam. Ako se pod tim misli na kulturološki obrazac življenja islama i implementacije njegovih normi u evropskim društvima, onda to može imati smisla.
Ako se, pak, pod tim misli na oblikovanje islamskog učenja kako bi se ono uklopilo u uski evropski svjetonazorski okvir, onda će to sigurno biti problematičan projekat, jer će za većinu muslimana predstavljati vještačku tvorevinu, koja nema svoj legitimitet u islamskom učenju i tradiciji.
Posljednji takav poziv smo čuli ovih dana od Wolfganga Schaeublea, njemačkog ministra finansija, koji je u uvodniku u njemačkim novinama Welt am Sonntag pozvao na stvaranje "njemačkog islama", koji će počivati na principima tolerancije i evropskog liberalizma i služiti kao sredstvo integracije više miliona izbjeglica u evropsko društvo.
Iako je ministrova namjera sigurno bila iskrena, on je u tekstu podsjetio na žalosne slučajeve seksualnog zlostavljanja u Njemačkoj i terorističkih napada koje su počinili pripadnici izbjegličke zajednice, zbog čega bi se čitava poruka lako mogla pogrešno pročitati.
Vrlo lako se može desiti da neko shvati kako su netolerancija, seksualno nasilje i terorizam pravi islam, pa bi se, nasuprot njega, trebao praviti neki "njemački islam". Nijedno od ovog troje "nijedan islam", osim onog kojeg zagovara mala skupina ekstremista, koji je apsolutna većina muslimana toliko puta osudila, ne promovira takve postupke i ne smatra ih islamskim. Naprotiv.
Za većinu muslimana islam nije suprotstavljen univerzalnim vrijednostima, niti onim vrijednostima koje Evropa naziva isključivo svojim. Koliko god apsurdno bilo što se to mora i napisati, ali vjerovali ili ne, islam ne podržava silovanje žena i ti napadi na žene u novogodišnjoj noći nemaju ništa ni s islamskim učenjem, ni s vjerskom pripadnošću zločinaca. Da su ti mladići bili "muslimani", barem prema principima koje ta vjera naučava, niti bi bili opijeni, niti bi smjeli napasti žene.
Primjer islama u Bosni
Ako, pak, govorimo o samom institucionalnom življenju islama, tačnije administraciji vjerskih pitanja u sekularnoj državi, ne treba zaboraviti da ni tu Evropa ne počinje od nule. Naime, u Bosni imamo model, koji se kasnije proširio i na šire južnoslavensko okruženje, upravljanja islamskim pitanjima u sekularnoj državi koji je star preko 130 godina.
Iako većinu tog perioda muslimani nisu živjeli u državnim modelima koji bi se mogli poistovjetiti s modernim liberalnim demokratijama, ipak muslimani kroz to historijsko iskustvo jesu razvili model organizacije islamskog života koji je podjednako utemeljen u islamskoj tradiciji i evoluciji sekularne države.
Osim toga, oni su ostali dosljedni izvornog islamskog učenja, sačuvali su svoju vjersku autonomiju i legitimitet u zajednici vjernika i pokazali da tradicionalno življenje islama može biti ne samo tolerantno, otvoreno za dijalog i suživot s drugima, nego i inspiracija za te procese. To je iskustvo koje bi moglo biti od koristi Evropi, jer pokazuje da koliko god je bitno da islam koji će živjeti muslimanski imigranti u svojim novim domovinama bude kompatibilan sa sekularnim uređenjem društva i principima liberalne demokratije, toliko je bitno da oni ne osjete kako su izdali temeljne principe svoje vjere.
Zato će taj proces, kao i ukupan proces integracije, morati biti obostran. I Evropa će morati biti spremna postaviti sebi pitanje koliko različitosti je spremna akomodirati, kao što će muslimani morati sebi postaviti pitanje šta su temeljni principi njihove vjere, a šta kulturološko nasljeđe društava iz kojih dolaze, bez kojih mogu i dalje biti dosljedni muslimani.
Od kvalitete odgovora na ova pitanja, ali i rješenja drugih otvorenih pitanja koja se tiču izazova integracije, među kojima je problem politizacije muslimanskog prisustva u Evropi sigurno među najbitnijim, zavisit će budućnost ne samo islama u zemljama Evropske unije koje nemaju autohtone muslimanske zajednice, nego i budućnost same Evrope i onoga što ona želi postati.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera


29.9.16

Delegation of the Islamic Community of BiH is participating at the OSCE "Human Dimension Implementation Meeting 2016" in Warsaw



ONASA: Delegation of the Islamic Community of BiH is participating at the plenary session of the OSCE "Human Dimension Implementation Meeting 2016" in Warsaw. "The basic characteristics of the organization of the Islamic Community is an organic compound of presenting the truths of the faith, with the holders of religious authority, and presenting the will of the community, with the elected representatives of the faithful," said Muhamed Jugo, a member of the delegation. The traditions of the Islamic Community in BiH as well as system regulation recommend us to share our achievements and experiences with members of the European Union when establishing relations with Muslim communities. I take this opportunity to thank for the support of Ambassador Jonathan Moore, Head of the OSCE Mission in BiH. Our goal, for instance, is to achieve the status of the "Corporation of public law" in Germany, he stressed. The delegation of the Islamic Community invited participants of the meeting to a special side event of the Islamic Community in BiH: "The role of the Islamic Community in the institutionalization of Islam in Member States of the European Union and the OSCE." The participation of the delegation of the Islamic Community at the plenary session is very important, Director of the Department for Foreign Affairs and Diaspora Razim Colic confirmed. BiH is on the path to membership in the European Union and the Islamic Community in BiH
through significant Bosniak diaspora in EU member states affects certain processes. The delegation in Warsaw consists of Muhamed Jugo, senior associate for relations with the Western world in the Department of Foreign Affairs and Diaspora of the Riyasat of the Islamic Community, Mirnes Lemeš, senior associate of the Diaspora and Bosniaks living abroad, Muhamed Fazlovic, senior associate for relations with churches and religious communities, and writer and journalist Muhamed Jusic.

The Human Dimension Implementation Meeting (HDIM) of OSCE participating States is Europe's largest annual human rights and democracy conference. It is organized every year by the OSCE Office for Democratic Institutions and Human Rights (ODIHR) as a platform for 57 OSCE participating States, Partners for Co-operation, OSCE structures, civil society, international organizations and other relevant actors to take stock of the implementation of the OSCE human dimension commitments, discuss associated challenges, share good practices and make recommendations for further improvement.

13.3.16

Trgovanje izbjegličkom patnjom

'Cilj je jasan: izbjeglice i njihovu patnju treba držati što dalje od naše zone komfora', piše autor [EPA]
Nakon 'pazarnog dana' u Briselu, izbjeglice tretiraju kao vruć krompir koji svako prebacuje u ruke drugog.

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Mogući dogovor o tzv. izbjegličkoj krizi između EU i Turske pokazao je ono što je svima već jasno: za svjetske moćnike ovo je prvenstveno politička kriza, a ne humanitarna kriza ili bolje reći katastrofa. Način na koji su moćnici trgovali izbjegličkom patnjom i s kojom dozom bezosjećajnosti i odsustva empatije su se bavili ovim problemom, ne služi na čast.
Niko ni u jednom saopštenju nije spomenuo zašto i od koga ti ljudi bježe. Šta uraditi da se zaustavi rat i iskorijeni neimaština koja te ljude tjera da pješice prelaze hiljade kilometara. Za Evropu je bitno samo da nisu na njihovim granicama i njihovim ulicama. To što oni bježe od prodanog ili raznim paravojnim formacijama i vojnim režimima doniranog oružja evropskih zemalja koje preko njih s Rusima i drugim moćnicima biju svoje globalne bitke dominacije, u čitavoj priči nije bitno.
Ne može se oteti dojmu da su i Turci dobro trgovali, uz finansijsku podršku za zbrinjavanje izbjeglica obećani su im i brojni drugi ustupci EU. Ipak, treba spomenuti da su se barem založili za sirijske izbjeglice da im se pokuša olakšati legalan odlazak u Evropu koja bi ih po sistemu kvota trebala prihvatiti.
Zona komfora
Načelan je dogovor da se svaki ilegalni migrant, tj. onaj koji ne dolazi iz ratom zahvaćenog područja, koji uđe u Grčku vrati u Tursku, a zauzvrat EU će primiti jednog sirijskog izbjeglicu za svakog ilegalnog migranta kojeg prihvati Turska. Ali za Iračane, Afganistance i druge, ni toliko razumijevanja nije iskazano. Bilo bi nepošteno zanemariti sve silne napore koja Turska poduzima na zbrinjavanju sirijskih izbjeglica. Turska trenutno udomljuje 2,7 miliona sirijskih izbjeglica. Ipak, novi dogovor otvara brojna pitanja o tome da li je izbjeglički val koji je odjednom krenuo prema Evropi bio baš tako spontan.
Kada je riječ o drugima koji bježe od ratova, terorizma, progona vojnih hunti, turska diplomatija ima isti stav kao i EU. Cilj je jasan: izbjeglice i njihovu patnju treba držati što dalje od naše zone komfora.
Ali nisu samo Turci trgovali izbjeglicama boreći se za bezvizni režim i ubrzavanje EU integracija. I Grci bi da nešto dobiju. Možda da svi u EU shvate kako su bitni i da im progledaju kroz prste oko silnih dugova. Makedonija se nada da će joj kooperativnost otvoriti vrata NATO-a.
I Vlada srbijanskog premijera Vučića je sve ovo vrijeme u stopu pratila stavove Berlina i kancelarke Merkel, nadajući se njihovoj naklonosti i zbog toga su se bili spremni zamjeriti komšijama. Hrvatska je sa novom Vladom iz okrilja Berlina krenula u zagrljaj Višegradske skupine i nove ABC inicijative. I oni preko izbjeglica vode svoju unutrašnju politiku, istovremeno pokušavajući da se što  bolje pozicioniraju u blokovskim borbama unutar EU.
Angela Merkel, čija je Vlada do sada uradila najviše na zbrinjavanju izbjeglica u EU, zvanično je kritikovala dogovor sa Turskom i izrazila skepticizam u njegov uspjeh. Međutim, bolji poznavaoci prilika u Njemačkoj tvrde da je kancelarka nezvanično saglasna sa čitavim procesom i da njene saveznice na balkanskoj ruti, posebno zemlje koje nisu članice i koje se uzdaju u podršku Njemačke na svom putu ka EU, ne bi zatvorile svoje granice da nisu imale barem prešutnu saglasnost Merkelove.
Komentator Deutsche Wellea Christoph Hasselbach je napisao kako ona pokušava da je „niko ne ulovi dok mijenja kurs”. A kurs, prema tim analizama, kancelarka mijenja jer se plaši jačanja desničarskog pokreta AfD (Alternativa za Njemačku), koji je nastao 2013. na nezadovoljstvu spašavanjem posrnule  grčke ekonomije, a uzlet doživio na kancelarkinoj politici dobrodošlice migrantima i izbjeglicama.
Trinaesti mart je supernedjelja jer se održavaju izbori u tri njemačke savezne pokrajine i oni se, prema pisanju njemačkih medija, prvi put u hisotriji, iščekuju kao izbori za Bundestag. Ankete pokazuju da najveći pad očekuje upravo najveća njemačka stranka, Kršćansko-demokratska unija CDU, koju vodi kancelarka Angela Merkel, a vrtoglavi rast predviđa se desnom pokretu AfD. Zato bi i Merkelova sada da trguje budućnošću izbjeglica ali da je „ne uhvate“.
Između rata i zatvorenih granica
Kako god da je završio pazarni dan u Bruxellesu gdje je dogovoreno zatvaranje balkanske rute ostala je činjenica da se ovaj proces sada pretvorio u utrku balkanskih zemalja kroz koje izbjeglice prolaze na svom putu ka Njemačkoj i drugim bogatim zemljama zapadne Evrope da zatvore svoje granice prije nego to uradi zemlja koja se na ruti nalazi iza njih. Očit je taj strah da bi neka od njih mogla postati slijepo crijevo ili kako kažu „stjecište zaglavljenih izbjeglica“. Izbjeglice tretiraju kao vruć krompir koji svako prebacuje u ruke drugog.
Kako sada stvari stoje ta sudbina je barem na trenutak zadesila Grčku kao prvu nakon Turske koja se i zbog dužničke krize već odavno osjeća ostavljenja od drugih članica EU. Prema službenim podacima, u Grčkoj je, nakon zatvaranja balkanske rute, ostalo blizu 42.000 osoba koji žive u nemogućim uslovima. Niko ne zna šta će s njima biti nakon novog dogovora.
Upitno je da li će dogovor EU-Turska, koji treba biti finaliziran na samitu iduće sedmice, zaživjeti. Nije ovo prvi dogovor, kako unutar EU tako i EU i Turske, koji je postignut. Dosadašnji ili nisu ispoštovani ili nisu dali rezultate, zato i oko ovog trebamo biti oprezni. Niko ne zna može li Turska i da odluči zaustaviti priliv novih izbjeglica i može li ih sve zadržati na svojoj teritoriji ili vratiti u zemlje iz kojih su došli. Naročito je upitno da li će plan uspjeti ako mu se protivi Grčka, barem dok ne dobije ono što želi. I u EU postoje neke političke opcije koje će učiniti sve da blokiraju dogovor sa Turskom.
I dok mnogi, a ne samo ilegalni krijumčari, trguju patnjom izbjeglica, oni ostaju prikliješteni između rata, terorizma i siromaštva i zatvorenih granica onih koji su itekako doprinijeli destabilizaciji njihovih država.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera


13.2.16

Ko, kada i kako može ograničiti slobodu vjere?

Želimo graditi društvo u kojem se iskazivanje vjerske pripadnosti nekoga ne treba doživljavati kao opasnost za vjerska osjećanja drugih.
Sloboda javnog ispovijedanja vjere može se ograničiti samo radi postizanja legitimnog cilja [Anadolija]

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Trakavica o zaključku Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine o zabrani "nošenja vjerskih obilježja u pravosudnim institucijama Bosne i Hercegovine od strane uposlenih i stranaka" će se očito nastaviti. Postalo je to jasno nakon što je u srijedu VSTV ponovo razmatrao zaključak koji je izazvao burne reakcije u bh. javnosti i zaključilo da ga neće mijenjati.
Očito je da će problem samo produbljivati i da će vjerovatno dobiti sudske i političke epiloge na nekim višim instancama. Sada je već očito i da su sami zagovornici odluke, iako tvrde da samo provode važeće zakone, ušli kao i oni koji su zakone ranije donijeli na vrlo klizav teren.
Iz istupa predsjednika VSTV-a i nekih članova je očito da ni oni sami ne znaju šta predstavlja vjersko obilježje, a šta ne. Evo jedan jednostavan zadatak za razmišljanje: da li implementacija zaključka VSTV-a znači da se od sada nošenje crne odjeće na duži vremenski period, zbog smrti bliskog člana porodice, treba smatrati religijskim, te da li će se zabrana odnositi i na takav vid odijevanja, s obzirom da i ovakav način oblačenja ima uporište u religiji?
Takvih nelogičnosti i nedosljednosti je napretek, samo je stvar koliko se daleko želi ići.
Ograničiti vjerske slobode
Dok ne doznamo šta je to vjersko obilježje, a šta ne, ostaje nam glavni argument zagovornika zaključka prema kojem država u određenim situacijama ima pravo ograničiti neke oblike vjerske slobode. Tačno. Međutim, sloboda javnog ispovijedanja vjere može se ograničiti samo radi postizanja legitimnog cilja, što je pojašnjeno Članom 9. Evropske konvencije o ljudskim pravima, i to samo u skladu sa zakonom i mjerama koje su proporcionalne legitimnom cilju koji se želi postići. Taj član Evropske konvencije kaže: "Sloboda manifestiranja svoje vjere ili svojih uvjerenja će podlijegati samo onim ograničenjima predviđenim zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu javne sigurnosti, zaštite javnog poretka, zdravlja ili morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
Možda u duhu konstruktivne rasprave o ovom pitanju koja tek treba početi u bh. društvu ne bi bilo zgoreg proći kroz svaki od ovih opravdanih razloga i zapitati se da li se zaključak VSTV-a o zabrani "nošenja vjerskih obilježja", pod čim oni podrazumijevaju i hidžab, može podvesti pod bilo koji od njih.
Glavna svrha klauzule o "javnoj sigurnosti, prema mišljenju eksperta iz ove oblasti Manfreda Nowaka i Tanje Vospernik, jeste da dozvoli ograničenja javnog iskazivanje religije (religijskog okupljanja, procesija, pogrebnih ceremonija...) ako se javi konkretna opasnost koja prijeti sigurnosti osoba (njihovom životu, integritetu ili zdravlju) ili imovine.
Javni poredak
Ograničenje radi zaštite javnog poretka može biti samo da bi se izbjeglo narušavanje reda u užem smislu riječi. "Javni poredak" treba usko interpretirati u značenju sprječavanja javnog nereda, kažu ova dva autora u tekstu "Dopuštena ograničenja slobode religije ili uvjerenja" objavljenom u priručniku o slobodi vjere ili uvjerenja (Sloboda vjere ili uvjerenja - priručnik, Centar za napredne studije prijevod Nedim Begović i Azra Mulović ). Ovaj pojam se ne smije miješati sa sličnim francuskim pravnim izrazom koji se upotrebljava u građanskom, upravnom i međunarodnom privatnom pravu, l`ordre public, koji se odnosi na temeljne javne politike nekog društva... Iz spomenute distinkcije proizilazi da pravila javne politike po sebi nisu dopuštena ako se ona miješaju u slobodu iskazivanja religije ili uvjerenja.
Ograničenja koja su dopuštena zbog zaštite javnog zdravlja imaju cilj, prije svega, da omoguće interveniranje države kako bi se spriječila epidemija ili druga oboljenja. Ograničenja radi morala su zasigurno najmanje jasna i stručnjacima iz ove oblasti i oko njih je najviše kontraverzi. Međutim, dovoljno je znati da je Komitet za ljudska prava naglasio u Općem komentaru kako "koncept morala proističe iz mnogih društvenih, filozofskih i religijskih tradicija"; prema tome, ograničenja slobode iskazivanja religije ili uvjerenja radi zaštite morala moraju biti utemeljena na principima koji nisu izvedeni isključivo iz jedne tradicije. U svakom slučaju, opravdanje za ograničavanje nošenja  hidžaba u sudu ili bilo kojoj državnoj instituciji se zasigurno ne može pravdati ni ovim obrazloženjem.
Što se tiče ograničenja radi zaštite (temeljnih) prava i sloboda drugih, ovdje se, prema mišljenju pravnih eksperata, misli na to da religije imaju inherentnu težnju da uspostavljaju komunikaciju s drugima, ponekad na način koji može narušavati slobodu drugih, države često osjećaju potrebu da se umiješaju u slobodu iskazivanja religije kako bi zaštitili religijsku slobodu drugih. Teško se pomiriti s premisom da želimo graditi društvo u kojem se iskazivanje vjerske pripadnosti nekoga treba doživljavati kao opasnost za vjerska osjećanja drugih.
Stroga vjerska dužnost
Argument predsjednika VSTV-a kako u spornom zaključku ovog organa nema elemenata diskriminacije je također sporan, s obzirom da je svima koji i površno poznaju islamski vjerski sistem jasno da za muslimanke hidžab nema isti značaj kao vjerski simbol kakav bi bio isticanje križa ili polumjeseca na lančiću. Hidžab je dio identiteta vjerujuće muslimanke i ona ga doživljava kao strogu vjersku dužnost, pa će većina njih, kao što su neke od advokatica već najavile, kada budu suočene s izborom da li da skinu hidžab ili ostanu bez posla, odnosno da ne mogu obavljati svoj posao, odabrati ovo drugo.
Upravo bi očita osnova za buduću diskriminaciju koju stvara ovaj zaključak trebala biti dovoljan razlog da se hidžab izuzme iz sporne instrukcije.
Osim toga, Komitet za ljudska prava u svom Općem komentaru o pravu na slobodu misli, savjesti i religije stavio je značajan naglasak upravo na jednakost i nediskriminaciju (Opći komentar 22.). Prema tome, ograničenje slobode iskazivanja religije ili uvjerenja dopuštena su samo ako ona nisu diskriminatorna, (par.8). Imajući to na umu, kako smatraju Nowak i Vospernik, djelovanje države, koje inače može biti obuhvaćeno legitimnim osnovom ograničenja, nije dozvoljeno ako ograničenje ima diskriminatornu svrhu ili efekat. Kako god svoju odluku u VSTV-u pravdali, efekti zaključka od kojeg ne odustaju će imati diskriminatorski efekat na žene s hidžabom.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera