UMJESTO UVODNIKA Preporoda: Najbolji zalog bolje budućnosti

Piše: Muhamed Jusić (Preporod)

Muslimansko-jevrejska inicijativa za mir i sjećanje - principi dijaloga Kavazović-Rosensaft zalog istini, pravdi i globalnom miru

Ove sedmice najznačajnija vijest iz Bosne i Hercegovine koja je dominirala svjetskim medijima od arapske Al-Arabiye do američkog The Washington Post-a bila je ona da je u Memorijalnom centru Potočari – Srebrenica potpisana Muslimansko-jevrejska mirovna inicijativa za mir i pamćenje, a u okviru programa kojim je obilježen 27. januar, Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta. Na taj dan u prisustvu predstavnica Majki Srebrenice i Jevrejske zajednice u Bosni i Hercegovini, reisul-ulema Husein-ef. Kavazović i generalni savjetnik emeritus Svjetskog jevrejskog kongresa i predsjednik Svjetske federacije udruženja Bergen-Belsen Menachem Z. Rosensaft potpisali su dokument nazvan „Principi dijaloga Kavazović-Rosensaft”.

Rijetko ovakve vijesti iz Bosne dobiju prostor na svjetskoj pozornici. Naročito kada znamo koliko se truda i novca iz raznih centara moći ulaže kako bi se iz Bosne i o Bosni slale lažne vijesti i iskonstruisana slika o neodrživoj zemlji i društvu u kojima vladaju radikalizam, ekstremizam i mržnja i koji su prijetnja okruženju i svijetu. Inicijativa je to kojom se muslimani i Jevreji u Bosni i svijetu obavezuju da će imati otvorene kanale komunikacije i zajednički čuvati sjećanje na žrtve Šoaha i genocida u Srebrenici, ali i drugih masovnih zločina nad drugim narodima. Dokument koji definiše alate za održavanje međureligijskih kontakata, lanaca komunikacije i veza u teškim vremenima globalnog, regionalnog i/ili lokalnih sukoba, a koji uključuju muslimansku i jevrejsku zajednicu jasno naglašava i nepokolebljivu predanost zaštiti života civila i „aktivno uključivanje u osiguravanje vanjske podrške i intervencije kada je to potrebno, s glavnim ciljem zaštite nevinih i ranjivih usred sukoba, uključujući one koji su u toku kao i buduće sukobe“.

Ova inicijativa ne samo da je još jedan korak u jačanju historijskih veza Bošnjaka i bosanskih Jevreja, nego je i zalog očuvanju istine o njihovom stradanju u skorijoj povijesti.

Istovremeno, ona je i korak ka postizanju mira u Svetoj zemlji i zaustavljanju nezapamćenog nasilja i brutalnosti u Gazi kojoj svijet skoro pa sa šutnjom svjedoči. Jer ovaj događaj koji su mnogi komentatori nazvali historijskim ili kao u slučaju komesarke Vijeća Evrope za ljudska prava Dunje Mijatović „svjetlom u tami“, osim što je još jedan korak Islamske zajednice i reisul-uleme na putu promocije međureligijskog dijaloga, izgradnje povjerenja i suočavanja s prošlošću, on je zbog trenutnog konteksta i podrška međunarodnim nastojanjima da se postigne mir u Svetoj zemlji i zaustavi nasilje u Gazi.

Od eskalacije nasilja u Gazi i oko nje Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini je zauzela principijelan stav koji je temeljen na islamskim i ljudskim vrijednostima, ali i iskustvu Bošnjaka kao naroda koji je preživio Genocid i ostao dosljedan svojim vrijednostima. Već 11. oktobra 2023. reisul-ulema Husein-ef. Kavazović sastao se s Jakobom Fincijem, predsjednikom Jevrejske zajednice BiH i predsjedavajućim Skupštine Međureligijskog vijeća (MRV) u BiH. Sagovornici su se usaglasili sa osudom nasilja i potrebom zaustavljanja vala terora i nasilja nad nevinim civilima.

Osamnaestog oktobra Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini najoštrije je osudila napad na Al-Ahli Arabi Baptist bolnicu u Gazi, u kojem je prema tada dostupnim informacijama ubijeno više od 500 civila. Tim povodom Islamska zajednica je još jednom pozvala na deeskalaciju nasilja i zaštitu nedužnih civila. Nakon toga na istom tragu je uslijedilo saopćenje Vijeća muftija sa sjednice u Novom Pazaru a onda i Deklaracija Sabora IZ u BiH kao najvišeg zakonodavnog organa u IZ u BiH o miru u Svetoj zemlji i pravima palestinskog naroda.

Sabor Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini najoštrije je osudio napade na civile u okolini Gaze i uzimanje civilnog stanovništva za taoce, te pozivao na njihovo oslobađanje kao i oslobađanje hiljada bespravno zatočenih, naročito žena i djece.

Rečeno je i kako otpor okupaciji ne može biti opravdanje za činjenje zločina, kao što ni pozivanje na borbu protiv terorizma ne može biti opravdanje za ubijanje civila i kolektivno kažnjavanje. Svaki zločin treba biti predmet neovisnih istraga i sudskih procesaistaknuto je između ostalog u spomenutoj deklaraciji.

Reisul-ulema je u domovini i Njemačkoj održao hutbe i u više intervjua od domaćih medija preko agencije Anadolija do austrijskog Der Standarda govorio o potrebi da se zaustavi spirala nasilja u Svetoj zemlji, da se sukob ne treba predstavljati kao sukob vjera i da svi imamo odgovornost svojim nečinjenjem za ono što se u Gazi dešava. U svim džamijama nakon džume se i danas uče dove za mir u Gazi i zaštitu civila.

Zajednica je slala jasnu poruku da kritika postupaka današnje izraelske vlade ne smije prerasti u antisemitizam, da se ne smije poistovjećivati čitav jevrejski narod sa postupcima vlade u Tel Avivu, da podrška palestinskom narodu ne može podrazumijevati opravdanje neselektivnog targetiranja civila, i u konačnici da se ne može jedan život smatrati vrjednijim od drugog, odnosno da ima manje i više vrijedna dječija krv.

Iako Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini nema mehanizme, pa ni Bosna i Hercegovina kao država, kroz koje bi direktno pomogla palestinskom narodu i doprinijela postizanju mira, ipak angažman IZ u BiH i angažman reisul-uleme nije ostao samo na saopćenjima. Bitno je naglasiti da je i Bosna i Hercegovina kao država na svim forumima UN-a glasala uz one zemlje koje su osuđivale nasilje i zahtijevale hitno primirje i zaštitu civila u Gazi. Ali što se Zajednice tiče, zahvaljujući suosjećanju i solidarnosti njenih članova koji su se odazvali na poziv reisul-uleme da kroz sergiju u svim džamijama skupe pomoć za narod Gaze, čim su se stvorili uslovi za to, IZ u BiH je već putem Merhameta, partnerskih organizacija iz Republike Turske, Catolic Relief Service-a iz Sjedinjenih Američkih Država i nekih drugih međunarodnih organizacija dostavila nekoliko miliona bosanskih konvertibilnih maraka vrijednu pomoć u hrani, lijekovima, ćebadima, šatorima i drugim potrepštinama civilima Gaze.

Ako znamo da je glavni cilj današnje desničarske vlade u Tel Avivu da ne dođe do primirja i da se ne zaustavi patnja i stradanje civila Gaze, nego da se oni prisile na raseljavanje i da se onemogući nastavak života Palestinaca na tom teritoriju, odnosno da se ti prostori nasele radikalnim jevrejskim useljenicima o čemu je više trenutnih ministara u vladi i drugih zvaničnika, vjerskih lidera i akademika prije nekoliko dana javno potpisalo plan zajedničkog djelovanja, sasvim je jasno svim dobronamjernima da je najbolji pristup onih koji istinski žele pomoći Palestincima, ali i Izraelcima, insistiranje na hitnom miru i obustavljanju nasilja, odnosno uspostavljanju rješenja na principu dvije države. I to nisu isprazni slogani nego pokušaj da se stvori globalni pritisak na današnje lidere Izraela da odustanu od onog za što je Međunarodni sud pravde već utvrdio da su postupci sa elementima genocida.

Ohrabrujuće je kada vidimo da među Jevrejima ima ljudi poput prof. Rosensafta koji dijele ovo mišljenje i koji se ne plaše to javno reći. On nije ni jedini ni usamljen. Samo što se njihovi glasovi od zagovornika rata i istrebljenja ne čuju niti imaju podršku. Naprotiv, nepromišljenim postupcima, zasljepljujućim antisemitizmom i mržnjom takvi ljudi i takve inicijative se obeshrabruju, čak i od onih koji misle da tako podržavaju Palestince.

Zato je moralna hrabrost i liderska uloga koju su iskazali odgovorni u Memorijalnom centru Srebrenica, Majke Srebrenice i prije svega uvaženi reisul-ulema Kavazović i prof. dr. Rosensaft, u kojoj će im se, nadamo se, pridružiti i drugi vjerski autoriteti i donosioci odluka, najbolji zalog bolje budućnosti ne samo za stanovnike Svete zemlje, Gaze, Bosne nego i čitavog svijeta. Jer šta stoji nasuprot ovoj inicijativi, nasuprot ovoj viziji pravednog mira i rješavanju nesuglasica dijalogom i dogovorom? Rat do istrebljenja, produbljivanje sukoba i daljnja polarizacija društava širom svijeta? Kome to može biti cilj i ko vidi da je to vizija budućnosti za koju se vrijedi boriti?

Trumpova odluka o Jerusalemu i prizivanje apokalipse

Autor: Muhamed Jusić

Odluka predsjednika Donalda Trumpa da SAD prizna Jerusalem kao glavni grad Izraela i da u njega premjesti ambasadu iz Tel Aviva izazvala je osudu ne samo većinski muslimanskih zemalja nego i većine članica UN, svjetske akademske i medijske javnosti. Za ovaj potez predsjednik nema podršku niti većine u svojoj administraciji. Tako je nakon što je Trump donio kontraverznu odluku The New York Times je proveo anketu među bivšim američkim ambasadorima u Izraelu koji su imenovani u vrijeme republikanskih i demokratskih predsjednika. Devet od njih jedanaest se nije složilo s Trumpovim potezom.

Još bitnije, takvu podršku, prema pisanju svjetskih medija, nema ni među američkim Jevrejima niti Izraelcima, zagovornicima ideje dvije države - Izraela i Palestine koje žive u miru. Prema pisanju Radio DW Liberalno-cionistička lobistička organizacija „J Street” je 2014. provela jedno ispitivanje među američkim Jevrejima na temu izraelsko-palestinskih odnosa. Ispitivanje je pokazalo da 80 posto Jevreja u SAD podržava rješenje na principu dvije suverene države. 72 posto podržava Istočni Jerusalem kao glavni grad nezavisne Palestine. Rezultati ispitivanja konzervativno-cionističke organizacije „American Jewish Committee” provedene ove godine odaju sličnu sliku: svega 16 posto ispitanih podržava premještanje američke ambasade u Jerusalem, 44 posto to odbacuje, a 36 posto smatra da s tim činom treba pričekati dok se ne stvore mirovni uvjeti. „Unija za reformirano židovstvo”, najveća jevrejska svjetska organizacija na svijetu, izdala je na dan kada je Donald Trump obznanio svoju odluku o priznavanju Jerusalema saopštenje u kojem se govori o „vremenski loše odabranom” koraku koji će „potkopati mirovni proces” i „pooštriti sukob”. Istovremeno, preko stotinu jevrejskih učenjaka u Americi je potpisalo peticiju kojom se ovakva odluka osuđuje.

Zato je legitimno upitati se zašto je predsjednik Trump donio jednu ovakvu odluku i zašto baš sada.

Teško je naći racionalan odgovor na ovo pitanje. Tačno je da činjenice, argumenti, logična objašnjenja i sl. nisu baš nešto čime se gospodin Trump rukovodi u svom procesu donošenja odluka. Ipak, on je morao imati neki razlog zbog čega je baš sada donio ovakvu odluku. Ako ne sama odluka, onda vrijeme u kojem je obznanjena bi vrlo lahko moglo biti povezano sa činjenicom da predsjednik veoma brzo gubi podršku ne samo u cjelokupnoj američkoj javnosti nego i svojoj bazi. Mnogo toga što je kao kandidat za predsjednika obećao Trump je pokušao realizovati, ali do sada nije bio baš uspješan. Njegova najava zabrane ulaska muslimanima u zemlju, koja  se pretvorila u zabranu ulaska izbjeglicama iz većinski muslimanskih zemalja se još uvijek povlači po sudovima. Zida sa Meksikom nema ni na mapi, a kamoli priče o tome da će Meksiko platiti taj zid. Od te priče je i sam predsjednik odustao tokom prve posjete Meksiku. I sa Kinom je okrenuo priču tokom posjete do te mjere da ga nisu mogli prepoznati. Famozni sistem zdravstvene zaštite tzv. Obamacare još nije zamijenjen. Predsjednik Trump je više puta na njega jurišao, ali je svaki put ostajao kratkih rukava kao i oko dosadašnjih pokušaja reforme poreskog sistema, što je, također, bilo jedno od velikih predizbornih obećanja. O novom početku u odnosima sa Rusijom da i ne govorimo. Ustvari, Trump i sve uži krug ljudi koji je ostao uz njega bi najradije da se Rusija nikako i ne spominje. Jer nezavisna istraga koja se vodi o vezama Trumpove kampanje sa ruskim zvaničnicima i njihovom uplitanju u rezultate izbora bi mogla dovesti i do samog opoziva predsjednika. Naravno teško, jer je to komplikovan politički proces, ali se o njemu ipak sve češće u američkim medijima govorka.

Uglavnom, populizmu sklonom Trumpu nije ostalo puno obećanja koja bi mogao ispuniti i dodvoriti se svojoj bazi, a da mu već u prvom koraku njegova odluka ne bude osporena. Pored toga, u oktobru 1995. godine američki Kongres usvojio je velikom većinom glasova zakon koji kaže da se američka ambasada u Izraelu treba nalaziti u Jerusalemu, priznajući tako taj grad kao glavni grad. I raniji predsjednici su obećavali da će ambasadu premjestiti u Jerusalem. Ovo je za Trumpa, čini se, bio lahak zalogaj kojim bi dokazao da je predsjednik koji izvršava ono što obećava. Cijena takve odluke njemu nije bila bitna. To što će to dodatno destabilizovati ionako razrušen Bliski istok, što će ubiti svaku nadu za trajno mirovno rješenje u Palestini, što će ojačati radikalne elemente na obje strane i ilegalne useljenike koje podržava trenutna vlada u Izraelu i one na arapskoj strani koji će na gnjevu i osjećaju nepravde mobilizirati nove bombaše-samoubice, Trumpu, čini se, nije bitno.

Ima i onih koji misle da je Trump ovakvim potezom ustvari htio ubrzati mirovni proces tako što će izvršiti pritisak na Palestince i sa stola skinuti jedno od najtežih pitanja oko kojeg su i propadali raniji pokušaji postizanja dogovora. Ovo je teško shvatiti jer smo sada bliže tome da se Palestinci povuku iz mirovnog procesa i da više ne prihvaćaju SAD kao nepristranog posrednika. Ako je to politička taktika i to bi se moglo razumjeti.

Međutim, tu je i drugi razlog za donošenje jedne ovakve odluke koji se spominje, a koji ima veze ponovo sa udovoljavanjem izbornoj bazi, tj. onoj koja ga je i dovela u Bijelu kuću. Oni koji pokušavaju proniknuti u „političku filozofiju“ koja je Trumpa dovela na vlast tvrde da je on to uradio da bi se dodvorio svojoj bazi koju najvećim dijelom čine „novorođeni“ evangelisti.

Sličica Želim Print

Na ovu ideološku pozadinu Trumpove odluke sve češće pažnju skreću brojni analitičari nove američke politike prema Bliskom istoku. Tako pišući za portal Radio DW Armin Langer, autor knjige „Jedan Židov u Neukölnu”, koji je studirao židovsku filozofiju u Budimpešti, Jerusalemu i Potsdamu, o ovom nerijetko zapostavljenom aspektu Trumpove politike kaže:

„Trump ne djeluje u ime većine Židova u SAD-u nego ispunjava obećanje dato svojoj publici, evangelistima, kršćanskim fundamentalistima, jednoj vrlo utjecajnoj grupi u SAD-u.  Oni također, za razliku od ostalih kršćana, kako rimokatolika tako i pravoslavaca,  podržavaju premještanje glavnog grada Izraela u Jerusalem. Unatoč razlikama u strujanjima različitih protestantskih fundamentalističkih grupacija u SAD-u, svima njima je naime jedno zajedničko: oni u „Svetoj zemlji” Izraelu/Palestini priželjkuju nastup haosa kao preduvjet za bitku Sudnjeg dana oko Jerusalema“.

Zanimljivo je da i najveća cionistička organizacija, dakle, oni koji se zalažu za povratak Židova u Izrael, ima kršćanski predznak. „Ujedinjeni kršćani za Izrael” s više od dva miliona članova svojim donacijama pomažu projekte koji uljepšavaju sliku Izraela i to sve s ciljem da se što više Židova vrati u svoju povijesnu domovinu. Prema vjeroučenju evangelista svi Židovi se moraju okupiti u Izraelu kako bi se mogao pojaviti Spasitelj, Mesija. I kada se to dogodi svi će se Židovi preobratiti na kršćanstvo. Vjeroučenje koje se u svojoj biti može tumačiti kao izrazito antisemitsko, jer na kraju krajeva stremi dijaspori bez Židova, a u isto vrijeme polazi od toga da židovstvo uopće nije vjera nego zastarjela vjerska zajednica koja će nestati prelaskom na kršćanstvo - pojašnjava Langer.

Bliskoistočni sukob se često pojednostavljeno svodi na sukob Židova i muslimana. No odluka Donalda Trumpa o Jerusalemu je donesena protiv volje većine Židova u SAD-u. Američki predsjednik želi zadovoljiti svoje fundamentalističko-kršćanske birače. Zato ne treba potcjenjivati utjecaj ovih grupacija usredotočenih na Apokalipsu - zaključuje Armin Langer.

Pokaže li se ova analiza tačnom onda svijet uistinu ima razloga za brigu. Ukoliko se najveća svjetska sila u svojoj vanjskoj politici rukovodi apokaliptičnim vizijama svijeta onda u budućnost ne možemo očekivati ništa do armagedon koji vjerski fanatici prizivaju.

Izvor: Preporod

Palestinsko članstvo u ICC-u - više od simbolike

Članstvo Palestine u Međunarodnom krivičnom sudu ne znači ni istragu, a kamoli podizanje optužnice protiv bilo kojeg izraelskog zvaničnika.

Izrael je na vrijeme proveo 'unutrašnju istragu i ispitao sve navodne prestupe i stradanja civila' [EPA]

Piše: Muhamed Jusić (Al Jezeera)

Palestinska uprava se 1. aprila zvanično pridružila Međunarodnom krivičnom sudu u Hagu. Desilo se to na ceremoniji iza zatvorenih vrata u sjedištu suda u Hagu, u toku koje je palestinski ministar vanjskih poslova Riyad al-Maliki dobio simboličnu kopiju Rimskog statuta.

Ali, šta će ovaj jednostrani potez palestinske uprave značiti za Palestince koji žive pod izraelskom okupacijom i za internacionalizaciju njihove borbe za nezavisnu državu? Bez obzira na odgovor, ostaje činjenica da se radi o značajnom udarcu Izraelu i Vladi novog/starog premijera Benjamina Netanyahua. On posebnu težinu ima i zbog toga što je došao samo nekoliko dana prije postizanja načelnog dogovora svjetskih sila i Irana oko njegovog nuklearnog programa, kojem se jedino Izrael otvoreno suprotstavio.

Poruka je jasna: s desničarskom Vladom Benjamina Netanyahua, Izrael na međunarodnom planu postaje sve izoliraniji, a to najviše može štetiti upravo državi Izrael. Zato stoji komentar koji se mogao pročitati ovim povodom o tome kako bi možda mnogi u Izraelu voljeli da je to bila samo prvoaprilska šala. Ali - nije.

Članstvo u ovoj organizaciji je činjenica s kojom će se Izrael morati nositi od sada ne samo u smislu da bi njihovi dosadašnji vojni, ali i politički lideri mogli, makar teoretski, biti optuženi zbog brojnih zločina počinjenih nad Palestincima u čitavom nizu krvavih pohoda na Gazu i zbog brojnih neregularnosti na okupiranim teritorijama, nego će svaka nova agresija na, recimo, Gazu biti tretirana drugačije. Mjera je ovo koja bi mogla zastrašiti, makar malo, potencijalne ratne zločince, koji su do sada u pravnom vakuumu radili šta su htjeli.

Međutim, ne treba se previše zanositi. Samo članstvo Palestine ne znači ni pokretanje istrage, a kamoli podizanje optužnice protiv bilo kojeg izraelskog zvaničnika. I ne samo to.

Izraelska kontra

Izrael, koji ima dugu historiju nepoštivanja rezolucija Vijeća sigurnosti i Generalne skupštine Ujedinjenih naroda i izigravanja međunarodnog prava te "spinovanja" izvještaja relevantnih organizacija za zaštitu ljudskih prava, i ovaj put je spremio više mjera kao odgovor na palestinsko članstvo u ICC-u.

Tako oni sada upozoravaju kako bi Palestinci mogli biti ti koji će odgovarati za postupke svojih vojnih formacija, naročito onih koje su dio zvanične palestinske autonomne uprave. To se, prije svega, odnosi na Hamas, koji predstavlja zvaničnu vlast u Gazi i koji je dio te uprave, iako je u političkom sukobu sa Zapadnom obalom.

Osim toga, Izrael će od sada, makar preko trećih strana, tražiti da Vlada nacionalnog jedinstva, koja je na papiru formirana u aprilu 2014. godine, odgovara za to kako se "palestinske institucije ophode s povredama ljudskih prava na svojim područjima".

U jeku rasprave o ovom pitanju u Izraelu koja se odvijala, ne trebamo to zaboraviti, u žiži predizborne kampanje, izraelski zvaničnici - podjednako iz pozicije i opozicije - potezali su ovaj argument, uveravajuću svoju javnost da i Palestinci imaju razloga da budu zabrinuti i da su ovim potezom sebi "zabili autogol".

Oni tvrde da imaju dokumentirana brojna kršenja međunarodnog humanitarnog prava i običaja ratovanja koje su počinili, prije svaga, pripadnici vojnog krila Hamasa iz brigade Izz ad-Din al-Qassam. Tu, prije svega, misle na nasumično raketiranje izraelskih gradova uz Pojas Gaze.

I uistinu, prvi test za ICC i članstvo Palestine u njemu će biti rješavanje pitanja zločina u Pojasu Gaze koje su izraelske vojne snage počinile prošlog ljeta. Još početkom ove godine Palestinci su prihvatili jurisdikciju suda unazad od juna 2014. godine, kako bi osigurali da prošlogodišnji izraelski napadi na Gazu budu uključeni u ispitivanje.

Ipak, Izrael je i za to smislio "fintu". Naime, ICC ne istražuje zločine ukoliko su nadležne vlasti provele "vjerodostojnu istragu i procesuirale eventualna kršenja međunarodnog krivičnog prava". A Izrael je uradio upravo to. Na vrijeme je proveo "unutrašnju istragu" kako bi "ispitao sve navodne prestupe i stradanja civila".

Ne treba valjda ni trošiti vrijeme i podcrtati kako je istraga pokazala da takvih prekršaja nije bilo i da izraelska vojna mašinerija nije uradila ništa loše i suprotno pravilima međunarodnog krivičnog prava kada je ubila više od 2.000 Palestinca, među kojima su većina civili, žene i djeca. Istraga je obuhvatila i morbidni zračni napad na četvericu palestinskih dječaka na plaži, kojeg je snimio dopisnik NBC NewsaAyman Mohyeldin i kojem je čitav svijet svjedočio.

Palestinska uprava, nasuprot ovoga, zbog više razloga, među kojma su i nepostojanje efikasne kontrole nad svim vojnim frakcijama, nema mogućnosti provesti (čitaj: iscenirati) unutrašnje istrage.

Na ovaj način Izrael izbija argument svakome ko bi procesuirao ovakve slučajeve. Osim toga, Izrael, s obzirom da nije država članica ICC-a, uvijek može odbiti da sarađuje u istrazi, što su već najavili.

U svim budućim eventualnim slučajevima procesuiranja izraelskim zvaničnika pred ICC-om od ključnog značaja će biti pritisak svjetske javnosti. A za razliku od Gaze, izraelski zvaničnici bi prije mogli odgovarati za brojna kršenja međunarodnog krivičnog prava na Zapadnoj obali, za koje, barem još uvijek, nisu smislili pravno pokriće, što ne znači da neće pokušati.

Ovoga su svjesni i u Palestinskoj samoupravi. Saeb Erekat, predstavnik Palestinske samouprave i dugogodišnji glavni mirovni pregovarač s Izraelom, tvrdi da su Palestinci spremni prihvatiti svoju odgovornost i ako je potrebno sarađivati s ICC-om u istrazi svih navodnih prestupa.

U Palestini su sigurni da Izrael ne može njihovo članstvo u ICC-u okrenuti protiv njih, a uz to su još spremni za članstvo u još jednoj međunarodnoj instituciji i žrtvovati eventulanu "provjeru njihove dosadašnje borbe".

Simbolična pobjeda

Ipak, prije će biti da je i ova pobjeda Palestine, kao i brojne druge na međunarodnom planu, samo simbolična. Ovim potezima Palestina jača svoju državnost i potvrđuje svoj međunarodni položaj bez saglasnosti Izraela, čime jača svoju pregovaračku poziciju. To je posebno značajno u kontekstu netom završenih izbora, u kojima je ponovo pobijedio Benjamin Netanyahu i njegova stranka Likud, a tokom kojih je on jasno poručio da odustaje od američke i međunarodne vizije trajnog mira kroz formiranje dvije države.

Bez partnera koji je voljan graditi mir i koji nastavlja s izgradnjom nelegalnih naselja u okupiranom Jerusalemu i na drugim palestinskim teritorijama, Palestinci nemaju drugog izbora osim da strpljivo grade svoju državnost kroz članstvo u međunarodnim organizacijama i priznanje što je moguće više država u svijetu. Sve ostalo je na dugom štapu.

Ipak, pristupanje Palestine ICC-u je još jednom skrenulo pažnju svjetske javnosti na to da Izrael nije članica ove međunarodne organizacije. Pravo pitanje je kako to da "jedina demokratija na Bliskom istoku" nije članica ne samo ove, nego i brojnih drugih organizacija, niti potpisnica međunarodnih ugovora koji bi trebali kontrolirati njihove akcije protiv Palestinaca, ili čak posjedovanja nuklearnog oružja. Odnosno, čega su se svih godina imali plašiti ako nisu u svom odnosu prema Palestincima činili ništa loše.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Kolika je cijena Netanyahuovog vladanja?

Nastavit će se začarani krug povremenih pokolja u Gazi, terorističkih napada, otimačine zemlje, zatvaranja djece.

Netanyahu je predizbornom kampanjom Likud s pozicije desnog centra gurnuo u krajnju desnicu [EPA]

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Nakon nedavne ponovne pobjede Benjamina Netanyahua na izborima u Izraelu i dobijanja većine u Knessetu očito je da su pred nama još najmanje četiri godine u kojima će mirovni proces biti na čekanju.

Ali za ovaj najduži konflikt u novijoj historiji to nije nikakva vijest. Opet će se nastaviti začarani krug povremenih pokolja u Gazi, terorističkih napada, dizanje zidova oko palestinskih naselja, otimačina zemlje, zatvaranja djece i sve na šta se svjetska javnost već više od pola stoljeća gotovo pa navikla.

Međutim, sada imamo jedno novo pitanje koje glasi: "Kolika je cijena Bibijevog (tako ga zovu odmilja njegovi simpatizeri) trijumfa i četvrtog mandata na premijerskoj poziciji?"

Svojom predizbornom kampanjom Netanyahu je svoj Likud sa pozicije desnog centra gurnuo u krajnju desnicu. Naravno, uradio je to svjesno, u trenutku kad mu se učinilo da bi mogao izgubiti od stranaka okupljenih oko lijevog centra, kako bi pridobio sve jaču i brojniju jevrejsku ultradesnicu. Ovo što se ovih dana dešava, između ostalog, i na relaciji Jerusalem - Washington, posljedice su tog skretanja udesno.

Apetiti fanatika

Osim toga, ovim političkim manevrom Netanyahu rizikuje da nepovratno radikalizira izraelsko društvo. Zna da će mu, na unutrašnjem planu, biti jako teško zadovoljiti političke i ideološke apetite fanatičnih desničara s kojima se uhvatio u kolo. Već se javno morao izviniti zbog neprimjernih i šovinističkih izjava o Arapima koji žive u Izraelu. Ali daleko je veći problem sebi napravio na međunarodnom planu, gdje Izreal ubrzano gubi podršku nekada i najbliskijih saveznika koju su donedavno bez pogovora i jednostrano podržavali sve njihove poteze i stavove, ma koliko se oni kosili s međunarodnim pravom i standardima zaštite ljudskih prava.

Takvi stavovi Bibiju možda jesu donijeli još jednu, i dalje tijesnu pobjedu, ali su mu stvorili brojne probleme u odnosima s ostatkom svijeta kojem je sada jasno da je Izrael taj koji otvoreno ne želi mir sa sve nestabilnijim okruženjem i da se iza stalne eskalacije sukoba s Palestincima, ne samo u Gazi nego i na Zapadnoj obali, krije nespremnost da se istinski radi na formiranju dvije države koje bi živjele u miru. Svima koji su to htjeli da vide to je bilo jasno i do sada, ali je Netanyahu kroz ovu predizbornu kampanju i poteze koje je u posljednjih nekoliko mjeseci povlačio sve to otvoreno potvrdio.

Posebno je ozbiljan problem koji je sebi, pa i Izraelu, stvorio u odnosima s administracijom predsjednika Obame, najvećim saveznikom Izraela i glavnim pokroviteljem njegovog postojanja. Odnosi između političkih predstavnika te dvije države nikada nisu bili gori. Najbolji pokazatelj toga je izjava šefa osoblja Bijele kuće Denisa McDonougha da se "okupacija, koja je trajala gotovo 50 godina, mora završiti i palestinski narod mora imati pravo da živi i upravlja u svojoj suverenoj državi".

"Sjedinjene Američke Države očekuju da sljedeća izraelska vlada okonča gotovo 50 godina okupacije i stvori put za palestinsku državu", izjavio je, kako je prenijela Al Jazeera, McDonough, jedan od najbližih Obaminih saradnika.

Politički ciljevi

Ovakav stav Bijele kuće je vjerovatno uslijedio i kao reakcija na, između ostalog, predizbornu izjavu novog/starog premijera o tome kako palestinska država neće postojati samo ako on pobijedi. Jasno je da izjava skrojena s ciljem slanja jasne poruke ultradesnici o tome kako je on voljan najveću konzervativnu stranku u Izraelu podrediti njihovim političkim ciljevima. Ali tu poruku nisu čuli samo oni nego i izraelski saveznici u Bijeloj kući, kojima je lično obećao da će raditi na mirovnom rješenju izraelsko-palestinskog sukoba kroz osnivanje nezavisne palestinske države i kojima je sve vrijeme tvrdio da su Palestinci ti koji koče taj proces jednostranim diplomatskim inicijativama za priznanje njihove nezavisnosti.

Da ovo nije mala promjena američkog stava, najbolje govori činjenica da je samo nekoliko mjeseci ranije Obamina administracija vetom u Vijeću sigurnosti blokirala rezoluciju koju je uz široke konsultacije predložio Jordan kao nestalna članica tog tijela, a kojom se Izrael upravo pozivao na povlačenje s okupiranih teritorija. Naravno, toliko i o političkoj dosljednosti "velikih sila". Helem.

Postoji i drugo tumačenje tog rata riječima između Benjamina Netanyahua i Baracka Obame i njegove administracije, a koje nema nikakve veze s Palestinom i tamošnjim mirovnim procesom. Tako velik broj analitičara u palestinskoj dnevnoj štampi, ali ne samo oni, smatra kako je stvarni sukob, ustvari, zbog Irana i mogućeg sporazuma u vezi s njegovim nuklearnim programom te ukidanja međunarodnih sankcija, čemu se Izrael otvoreno protivi.

Prema tom tumačenju, teške riječi i otvoreno razilaženje kada je riječ o rješenju s dvije države, kao i nedavno obraćanje Benjamina Netanyahua američkom Kongresu bez koordinacije s predsjednikom Obamom, samo je još jedan način da se izvrši pritisak na Obamu kako ne bi pristao na ukidanje sankcija Iranu ili kako bi barem izvukao što bolje uvjete u tim pregovorima.

Ne treba ni zanemariti da se u Americi polahko zahuktavaju pretpredsjednički izbori u obje stranke i da sve ovo ima "upotrebljivu vrijednost" i u tamošnjim političkim igrama bez granica. Već smo dobili imena prvih kandidata. Republikanci, svi kao jedan, preko kritikovanja Obamine vanjske politike pokušavaju već sada ojačati startnu poziciju svoga kandidata za Bijelu kuću kojeg tek trebaju odabrati. Oni, između ostalog, kritikuju i Obamino približavanje Iranu i okretanje leđa tradicionalnim saveznicima na Bliskom Istoku, prije svega Saudijskoj Arabiji i Izraelu. Ako bude po njihovom, ne samo da neće biti dogovora s Iranom nego će mnogo šta biti po Bibijevom.

Političke pobjede

Obama polahko pakuje kofere i teško je znati šta će uspjeti uraditi dok još stoluje u Bijeloj kući. Želi da iza sebe u međunarodnoj politici ostavi nešto veliko, neko naslijeđe po kojem će biti upamćen, ali je sve više onih koji bi da mu, zarad vlastitih političkih ciljeva, to zadovoljstvo uskrate, a vremena sve manje.

Ali dok ne dođe do promjene u Washingtonu, nije nebitno ni pitanje hoće li Palestinci znati i moći iskoristiti ovaj momenat i sukob između Obame i Netanyahua, odnosno hoće li moći izboriti barem još neku političku pobjedu pred UN-om, naročito ako se ispostavi da je Obamina administracija spremna ići tako daleko da ne iskoristi famozno pravo veta u Vijeću sigurnosti za neku od rezolucija, poput one nedavne kojom se Izrael poziva da se povuče s okupiranih teritorija. Palestinci su već napravili nekoliko ozbiljnih nezavisnih koraka ka priznanju svoje državnosti, kako u međunarodnim organizacijama tako i u brojnim bitnim glavnim gradovima Zapada.

I dok nemaju načina da zaustave bezobzirnu otimačinu svoje zemlje i širenje useljeničkih naselja na okupiranoj teritoriji, mogu barem iskoristiti ovaj sukob između dva najbolja saveznika da izbore još koju, makar simboličnu pobjedu na međunarodnom planu koja bi ojačala njihovu pregovaračku poziciju. Teško da će išta od toga umanjiti patnju palestinskog naroda, ali slabiji nikada ne bira bitke nego mu se one nameću.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera 

Okupirani grad i dokinuta fetva o Al-Aqsi

Davno su rekli da oni koji vladaju Jerusalemom vladaju svijetom i da je to tako još iz drevne historije.

Al-Aqsa: Treća najsvetija džamija u islamu i jedina uz one u Meki i Medini koje je Poslanik Muhamed, a.s., preporučio da se hodočaste [EPA]

Piše: Muhamed Jusić

Iyad Madani, generalni sekretar Organizacije islamske saradnje, druge po članstvu međunarodne organizacije nakon Ujedinjenih narda, koja broji 57 zemalja, posjetio je (5. januara 2015. godine) svetu džamiju Al-Aqsa u Jerusalemu i pozvao muslimane da ga slijede, da počnu "masovnije posjećivati ovu džamiju i tako pojačaju palestinske aspiracije prema tom svetom mjestu". Posjeta je uslijedila nakon što je Organizacija u junu prošle godine proglasila Jerusalem "Prijestonicom islamskog turizma za godinu 2016. godinu".

Treća najsvetija džamija u islamu i jedina uz one u Meki i Medini koje je Poslanik Muhamed, a.s., preporučio da se hodočaste ili ono što je u jevrejskoj tradiciji Brdo hrama, na kojem je stajao Solomonov hram prije nego su ga porušili Rimljani, zasigurno je politički i sigurnosno jedna od "najneurotičnijih tačaka" na svijetu. Zato i ova posjeta ima simboličnu vrijednost i sa sobom nosi brojne, prije svega političke, ali vidjećemo to, i drugačije poruke. Svjetski mediji su, prije svega, primijetili kako ona dolazi u vrlo delikatnom trenutku, kada je palestinsko-izraelski mirovni proces došao u ćorsokak i kada su Palestinci diplomatskom kampanjom napravili nekoliko samostalnih koraka ka priznanju države Palestine u granicama od 1967. godine bez ranije postignutog dogovora ili bilo kakvog mirovnog aranžmana s Izraelom.

Zajednička poruka

Analitičari nisu mogli a da ne primijete kako je Iyad Madani kompleks Al-Aqse obišao u pratnji jordanskog ambasadora i palestinskih zvaničnika. A upravo je Jordan država koja je u Vijeću sigurnosti UN-a u ime Palestine podnijela neprihvaćenu rezoluciju čiji je cilj određivanje roka za okončanje izraelske okupacije. Prema toj rezoluciji, Istočni Jerusalem trebao bi biti glavni grad buduće palestinske države.

"Posjeta je simbolična i zbog toga što su Organizacija islamske saradnje, Palestinci, Jordanci i Saudijci poslali zajedničku poruku međunarodnoj zajednici u kojoj podržavaju takvu ideju", javila je izvještavajući o ovoj posjeti novinarka  Al Jazeere.

Međutim, ova posjeta nosi još neke poruke, koje nisu ništa manje značajne. Jedna od njih je ta što je ovim potezom i pozivom muslimanima da posjećuju sveta mjesta u Jerusalemu prekršena fetva kou su izdali i promovirali neki muslimanski vjerski krugovi, a kojom se zabranjuje posjeta džamiji Al-Aqsa dok je on pod okupacijom i dok to zahtijeva traženje saglasnosti Izraela.

Zagovornici ove fetve, ili šerijatsko-pravnog stava po nekom pitanju, takav su stav pravdali tvrdnjom da bi dolazak u svetu džamiju dok je pod okupacijom predstavljao priznanje Izreala kao države i njihove okupacije palestinske zemlje, što bi u konačnici vodilo normalizaciji odnosa s državom koju oni smatraju stranim tjelom u arapskom okruženju. Tu normalizaciju odnosa s Izraelom u arapskom svijetu nazivaju 'et-tatbi' i do sada su je organizacije bliske Muslimanskoj braći i arapskim nacionalističkim pokretima, ali ne samo oni, smatrali veleizdajom. Nekoliko arapskih parlamenata je čak donijelo rezolucije kojima se osuđuje svaka normalizacija odnosa s Izraelom ili bilo kakav oblik naučne, kulturne ili bilo kakave druge saradnje.

Danas je sve kraća, ali ipak duga lista većinski muslimanskih zemalja u koje ne možete ući ako u pasošu imate izraelsku vizu ili pečat njihove granične policije. Građani Saudijske Arabije iz koje dolazi i sekretar Madani i gdje se nalazi sjedište Organizacije islamske saradnje moraju se prilikom podnošenja zahtjeva za izdavanja pasoša obavezati da neće putovati u nekoliko zemalja, među kojima i Izrael.

Judizacija Istočnog Jerusalema

Niko još ne zna znači li to da će se ove politike sada preispitati, odnosno da li će muslimani koji poslušaju novi poziv i "novu fetvu" i dalje imati problema prilikom povratka u svoju domovinu, ili ako se odluče putovati u neku od članica OIC-a. Ustvari, postoji još jedno čitanje čitavog događaja.

Najglasniji zagovornik i ideološki tvorac spomenute fetve je egipatski šejh Jusuf al-Kardavi, povezan s pokretom Muslimanska braća, koji se, nakon vojnog puča u Egiptu, našao u nemilosti svih onih centara moći koji su odlučni da ne dozvole političkim snagama povezanim s idejama tzv. političkog islama da dođu na vlast nakon Arapskog proljeća. Taj progon je kuliminirao nedavnim raspisivanjem crvene INTERPOL-ove potjernice za njim, izdate na zahtjev Egipta, koji ga tereti za "kriminalne radnje i pomaganje pri bijegu zatvorenika i druge nezakonite radnje".

Zato se ovaj potez može shvatiti kako još jedan udarac na samog Kardavija, Svjetsku uniju islamskih učenjaka, kojom on predsjedava, ali i na sve one koji dijele takvu viziju rješenja problema arapskog i muslimanskog svijeta, pa tako i palestinskog pitanja. Mnogi su ovu fetvu već odavno, naročito među stanovnicima Jerusalema, kritizirali kao kontraproduktivnu.

Ipak, mnogi smatraju da poziv da se ona ne poštuje nije trebao poslati poruku samo Izraelu, nego, prije svega, onima okupljenim oko ideja Muslimanske braće, te da im se poručuje kako njihova vizija rješenja palestinskog pitanja više nije aktuelna i da oni više nisu faktor u ovom procesu. U tom smislu, bitniji je poziv sekretara Madanija nego sama posjeta.

Madanijev prethodnik, Turčin Ekmeleddin Ihsanoglu, također je posjetio Jerusalem i složio se sa stavom predsjednika Mahmouda Abasa da bojkot šteti Palestincima, ali nije otvoreno pozvao muslimane da slijede njegov primijer. Šta će novi pristup ponuditi, ako išta, tek treba da se vidi.

Ipak, šta god Arapi i međunarodna zajednica poduzimali ili ne poduzimali, malo šta će promijeniti trenutnu politiku Izreaela, ne samo prema Jerusalemu, nego i prema Palestincima. Nastavit će se judizacija Istočnog Jerusalema, njegovo okruživanje jevrejskim doseljeničkim naseljima i otimanje arapskih kuća i imovine raznim pravnim peripetijama i malverzacijama.

Svako malo će u dvorište džamije i nju samu nastaviti upadi ultradesničarskih izraelskih skupina i političara. Restrikcije na to ko i kada može klanjati u džamiji će se nastaviti. Izrael, koji već dugo poznaje samo argument sile, ne ostavlja nikakvu opciju Palestincima osim beznađa.

Kada se odluče boriti silom kao u Gazi, šalju im poruku da će čitav narod platiti visoku cijenu. Kada, pak, odluče mirnim putem i u skladu s međunarodnim pravom zaštiti minimum svojih državnih i nacionalnih prava koja su im okupacijom i ratom otuđena, kao što čini administracija predsjednika Abbasa na Zapadnoj obali, ne prolaze ništa bolje.

Američki veto

Još jedan pokušaj da se Izrael obaveže na povlačenje sa okupiranih teritorija (barem onih okupiranih 1967. godine) nije prošao zbog američkog veta u Vijeću sigurnosti UN-a. Kada je palestinska samouprava zatražila članstvo u Međunarodnom krivičnom sudu, kako bi mogli tužiti Izrael za ratne zločine, Izrael je uzvratio blokiranjem miliona dolara prihoda od poreza koje ta zemlja ubire u ime Palestinske samouprave. I tako dalje.

Zato će i dolazak ili nedolazak muslimanskih hodočasnika u Al-Aqsu teško šta promijeniti u konačnom statusu ovog grada. Prije će se to pitanje, kao i čitavo pitanje Palestine do sada, koristiti za unutarmuslimanska i unutararapska politička, vjerska i ideološka previranja.

Davno su rekli da oni koji vladaju Jerusalemom vladaju svijetom i da je to tako još iz drevne historije. Ako želite znati koja imperija, civilizacija ili savez dominira svjetskom historijom, pogledajte da li se u njenim granicama ili granicama utjecaja nalazi Al-Quds. Jerušalajm ili Ûrshalîm, u svakom od svojim etimološkim korijenima još od kada su ga ustanovili drevni Kanaanci nosi značenje mira, ali će proteći još puno vode rijekom Jordan prije nego on usitinu postane gradom mira, a ne plijenom oko kojeg se krv prolijeva. I to ko sa muslimanske ili arapske strane predvodi tu, nazovi, borbu nije nebitno, kao ni to ko ima mandat time se baviti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Izrael ubija. Ponovo.- moj tekst u novom ovosedmičnom izdanju magazina Start BiH

Uz sve Hamasovo odbijanje egipatske inicijative, uz sve zakulisane igre kojim arapski svijet nastoji marginalizirati Muslimansku braću, Izrael ipak ne može ničim opravdati rezmjere tekuće brutalnosti nad nedužnim palestinskim civilima.

Piše: Muhamed Jusić- Magazin Start BiH

Teško je tražiti bilo kakav smisao ili objašnjenje za ono što se ovih dana dešava u Gazi. Bez obzira o kakvim se regionalnim i globalnim zakulisnim igrama i sukobima interesa radilo nikakvo objašnjenje ne može biti opravdanje za stravično iživljavanje izraelske vojske nad nedužnim civilima Gaze.  

Es-Sisijev pokušaj

Izreal tvrdi da civili ginu zato što Hamas ispaljuje primitivne rakete na izraelske gradove i da se oni moraju braniti. Da je Hamas teroristička organizacija koja ne priznaje pravo Izraela na postojanje te da su zbog toga prepreka miru. Da koriste civile (koje Izrael bombarduje u njihovim kućama, školama i bolnicama u najgušće naseljenom hermetički zatvorenom prostoru na svijetu- sick!) kao živi štit... 

Ali sve da jeste tako, Izrael kao odgovorna članica UN-a i država koje osigurava svakojaku pomoć Zapada tvrdeći da su jedina demokratija na Bliskom istoku ne može ničim opravdati razmjere brutalnosti nad nedužnim palestinskim civilima i diskriminaciju i apartheid nad jednim narodom čiju su zemlju okupirali i naselili stanovncima iz čitavog svijeta.

Ali po čemu je ovaj napad na Gazu drugačiji od brojnih drugih koji se dešavali u skoro redovnim intervalima još od prije dolaska Hamasa na vlast. E ovaj put kao nikada do sada prst se ne upire samo u okrutni režim desničara u Tel Avivu i njihove saveznike u Washingtonu, nego i u arapske režime koji se od osnivanja države Izrael predstvaljaju kao zaštitnici Palestinaca i kunu se u njihova prava.

Tačno je da skretanje pažnje na sve one koji svojom pasivnošću ili možda čak direktnom podrškom pomažu Izraelu u nastavku okupacije, izgradnje na otetoj palestinskoj zemlji, provođenju apartheida nad onim Palestincima koje još nisu protjerali širom svijeta i evo sada brutalne agresije na najveći koncentracioni logor koji se naziva Gaza, može poslužiti kao dobar spin da se umanji odgovornost Izraela. Ali Izrael i njegovo političko i vojno vodstvo ne bi bili to što jesu da nema baš te prećutne podrške svijeta i globalnih centara moći ogrezlih u moralnom relativizmu i dehumaniziranim pogledima na svijet u kojem caruju samo njihovi lični interesi. Kako bi, da globalni moćnici imaju i trun savjesti, jedna od najmoćnijih armija svijeta pred očima svjetske javnosti mogli svaki sat ubijati po jedno nedužno dijete?

Ne bi bilo pravedno zaboraviti ni tvrdoglavo odbijanje Hamasa da prihvati incijativu u kojoj je Egipat posrednik. Oni to objašnjavaju nespremnošću da prihvate „kapitulaciju pred agresorom“ koja bi kao toliko puta do sada Izrael amnestirala odgovornosti od svih počinjenih zlodjela a Gazu ponovo vratila u potpunu izolaciju. Kao uslov da prihvate obustavu naprijateljstva oni traže hitno otvaranje svih graničnih prijelaza, dozvolu ribarima iz Gaze da love uz obalu mora kako bi mogli prehraniti svoje porodice i oslobađanje zarobljenika, kako onih koji su privedeni takom ove vojne operacije tako i onih koji su ponovo uhapšeni nakon što su bili oslobođeni u zamjenu za zarobljenog izraelskog vojnika Gilada Šalita.

U Egiptu, pak, tvrde drugačije. Oni kažu da je Egipat na vrijeme, dan prije početka napada, upozorio Hamas da će Izrael pokrenuti brutalnu akciju odmazde ukoliko ne obnove primirje, ali su oni to odbili. Režimu predsjednika Abdulfetaha es-Sisija bliski mediji i analitičari u Kairu to objašnjavaju pokušajem Hamasa da kompromituje novoizabranog predsjednika i da umanje ulogu Egipta kao regionalnog igrača. Oni tvrde da to čak ne čini čitav Hamas nego „radikalno krilo“ koje stradanje civila u Gazi koristi kako bi kompromitovalo Es-Sisija koji je vojnim pučem s vlasti skinuo njima blisku Muslimansku braću i predsjednika Muhameda Mursija. Hamas je ideološki ogranak Muslimanske braće i mnogi sve što se dešava danas u Gazi tumače kroz prizmu pokušaja arapskih vladajućih režima da uz podršku nekih globalnih centara moći da iz korijena iščupaju pokret Muslimanske braće. Naime, nakon izbijanja tzv. Arapskog proljeća i nakon što su političke stranke koje baštine ideje pokreta počele preuzimati vlast u sve više arapskih zemalja, mnogi su, naročito u zemljama naftom bogatog Arapskog zaljeva, ali i na Zapadu, odlučili da krenu u obračun sa Braćom.

Uloga Saudijske Arabije

Po tom obrascu se desio puč u Egiptu, razbijena sirijska opozicija kako bi se iz nje potisnula Muslimanska braća, ova organizacija proglašena terorističkom u zemljama Zaljeva i danas se pokušava eliminisati i u Gazi koja je, uz Sudan, jedno od zadnjih uporišta gdje su relevantan politički faktor.

Zato se u krugovima bliskim Muslimanskoj braći, i ne samo među njima, napad na Gazu doživljava kao nastavak tog projekta u kojem je Izrael samo izvođač radova.

David Hearst, urednik portala Middle East Eye i nekadašnji urednik i novinar u listovima "The Guardian“ i  "The Scotsman" otišao je tako daleko da je u svom tekstu objavljenom na Huffington Postu a kojeg je  na bosanski prevela i objavila Al Jazeera Balkans, za sve što se dešava u Gazi otvoreno optužio Saudijsku Arabiju.

Napad na Gazu dolazi po saudijskom kraljevskom nalogu. Ovaj kraljevski nalog nije ništa više nego javna tajna u Izraelu, a i bivši i sadašnji sigurnosni dužnosnici opušteno pričaju o tome. Bivši izraelski ministar odbrane Shaul Mofaz iznenadio je voditelja na televizijskoj stanici Channel 10, rekavši da Izrael mora odrediti ulogu Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata u demilitarizaciji Hamasa. Na pitanje šta misli pod tim, dodao je da bi se sredstva iz Saudije i Emirata trebala koristiti za obnovu Gaze nakon što se Hamas učini nemoćnim- piše Hearst.

Saudijci naravno takvu intrepretaciju dešavanja negiraju, ali brojni njihovi „javni radnici“ u medijima ne kriju da je Hamas samo prepreka trajnom miru sa Izraelom koji bi Palestincima osigurao državu na dijelu Palestine. Oni Hamas a ne samo Izrael drže odgovornim za propast Arapske mirovna inicijativa, od prije nekih 12 godina koju je pokrenuo kralj Abdullah a koju su podržale 22 arapske države i 56 muslimanskih zemalja.

Ovim povodom se oglasila i ambasada Saudijske Arabije u Sarajevu  koja je reagujući na tekst gospodina Hearsta saopćila da ovaj njegov tekst nije „ništa drugo nego skretanje pažnje sa međunarodne ravnodušnoti od strane velikih sila koje pomažu Izrael u sprovođenju agresije, a koje mogu da traže od Izraela da zaustavi agresiju. Stoga je bilo za očekivati da upravo prema njima gospodin Hearts usmjeri svoju oštru kritiku, kao i svi slobodni ljudi na Zemlji, a ne da obmanjuje čitaoce i da im odvraća pažnju od stvarnih uzročnika nastavka posljednje izraelske agresije, i to što Izrael čini sve što može da palestinski narod ne dobije svoja legitimna prava“.

Kakogod, Izrael računa na kolektivno pamćenje „globalne svjetske javnosti“ koje je poput onoga u zlatne ribice. U našem sjećanju ima prostora samo za najnoviji tweet i posljednji objavljeni link. Mi funkcionišemo po sistemu „headline“-a i nikoga ne interesuju duboki uzroci problema niti lične tragedije aktera sa naslovnica. Zato će naapdi na Gazu možda i stati da bi opet za koji mjesec ili godinu gledali iste snimke i to onda kada nekome zatreba da dobije izbore, pomjeri granice svoje zone utjecaja, skrene pažnju sa nekih drugih žarišta, učvrsti svoju vlast nad izgladnjelim i izmrcvarenim narodom ili ko zna šta. 

Izvor: Start BiH

Kome odgovara haos u Egiptu

Piše: Muhamed Jusić  (Al Jazeera)

Sve što se u Egiptu ovih dana dešava još jednom dokazuje da demokratski procesi vođeni vojskom nalikuju hirurškim operacijama koje izvodi mesar.

Svi koji su otvoreno ili prešutno podržavali generala/ministra Abdul Fataha al-Sisija u njegovom naumu da, pozivajući se na volju velikog broja Egipćana koji su izašli na ulice 30. jula svrgne legitimno izabranog predsjednika, raspusti Vladu i suspenduje Ustav, sada su se našli u neobranom grožđu jer ne znaju kako dalje.

Simpatizeri svrgnutog predsjednika, čiji broj se ne može zanemariti i koji se ne mogu jednostavno ignorisati, ne žele da odustanu od svojih zahtjeva da je jedini način za izlazak iz trenutne krize povratak legitimnog predsjednika i da se u skladu sa važećim Ustavom i procedurom organizuju redovni ili vanredni izbori.

Svaki drugi prijedlog za njih je, do sada, bio neprihvatljiv i zato su propali svi pokušaji posredovanja koj su dolazili iz Amerike, EU-a, zaljevskih zemalja i samog Islamskog sveučilišta Al-Azhar kao vodećeg vjerskog autoriteta. Oni, kao i njihovi politički oponenti, znaju da bez njih, kao trenutno najjače političke opcije, što su pokazali tokom općih i predsjedničkih izbora, ali i tokom održanog referenduma o promjenama Ustava,  nema rješenja egipatske krize.  

Politička utakmica

Zato se u Egiptu sve češće čuju glasovi onih koji bi da prisile Muslimansku braću da prihvate realnost vojnog puča i da nastave političku utakmicu igrati prema pravilima koja će definisati vojska predvođena generalom Al-Sisijem i političkim opcijama na koje on tipuje.

U tom smislu, prijelazna Vlada je u posljednjih nekoliko dana već poduzela određene korake kako bi osigurala pravni okvir za eventualno nasilno razbijanje demonstracija, kao što su nalog tužitelja zasnovan na pritužbama građana četvrti oko trga Al-Advije, koji se navodno žale da im konstantni protesti onemogućavaju normalan život.

Ipak, bez obzira na sve pravne malverzacije koje se mogu isposlovati kako bi se opravdalo korištenje sile da se ušutkaju pristaše predsjednika Mursija, ostaje da će svima biti teško objasniti zašto se zabranjuje pravo na mirno okupljanje i demonstriranje, naročito u vrijeme kada se kao glavni argument za opravdanje vojnog puča navodi „volja ulice“ i činjenica da je veliki broj Egipćana na istim tim ulicama od vojske zatražio da svrgne izabranog predsjednika.

Opet svi oni koji bi eventualno podržali nasilno razbijanje protesta - a takvih će, barem sudeći prema dosadašnjim stavovima brojnih svjetskih centara moći koji su zatvarali oči pred nedemokratskim potezima egipatske vojske, sigurno biti - trebali znati da je to najgori mogući scenario za Egipat koji bi ga nepovratno mogao gurnuti u vrtlog nasilja i sukoba poput onoga u Alžiru 1988, kada se nešto slično desilo sa tamošnjom strankom FIS, ideološki bliskoj Muslimanskoj braći.

Dok god su pristaše Mursija na ulicama, to znači da još uvijek vjeruju u demokratski proces i dok god su njihove demonstracije mirne, postoji nada u mirno rješenje egipatskog Gordijevog čvora. Zato oni koji bi rješenje tražili „lomljenjem preko koljena“, što se ovih dana nažalost najavljuje, rizikuju da strankama bliskim idejama političkog islama pošalju pogrešnu poruku da demokratija ne djeluje i da je militantizam jedini način da ostanu politički relevantni.

Zato je legitimno pitanje kome je bilo u interesu da se Egipat i demokratski procesi u njemu dovedu u ovakvu pat poziciju. Da se Muslimanska braća nisu najbolje snašla na vlasti bilo je jasno mnogima, pa i samim njihovim simpatizerima u Egiptu i van njega.

Ali, to ni na koji način ne može biti opravdanje za vojni udar i podršku takve uloge vojske u budućem Egiptu. Bilo je dovoljno sačekati iduće izbore ili insistirati na vanrednim kada bi ih narod sam, u slučaju da ne bude zadovoljan njihovim radom, skinuo s vlasti.

Uloga drugih država

Svaka zloupotreba pozicije predsjednika ili vlasti kako bi se osigurala dominacija Ihvana na vlasti se mogla spriječiti i osuditi, što je najbolje pokazala reakcija na Mursijevu odluku da sebi da ovlasti koje ne može osporiti egipatsko sudstvo, a od kojih je pod pritiskom morao odustati. Kome se onda toliko žurilo?

Je li to opoziciji Muslimanskoj braći koja je, uz par izuzetaka, pristala da učestvuje u predstavi režiranoj od vojnog vrha potpomognutog pripadnicima starog režima, tzv. fulul i  famozne „duboke države“? Može biti da se njima učinilo da će iskoristiti vojsku i ono što nisu dobili u glasačkim kutijama nadoknaditi na ulici, ali će prije biti da je vojska iskoristila njih, jer je samo ona učvrstila svoju poziciju u egipaskoj politici.

Među opozicionarima ima istaknutih protivnika režima ranije od iste vojske podržavanog, pa onda svrgnutog predsjednika Hosnija Mubaraka i ljudi koji u teoriji zagovaraju liberalne i demokratske vrijednosti, koji bi ovim procesom mogli više izgubiti nego dobiti, jer ih se već sada i među njihovim simpatizerima optužuje da na vlast hoće doći na tenkovima generala i nedemokratskim metodama. Nedemokratskim metodama se ne može boriti za demokaratiju.

To nas i dalje ostavlja u nedoumici kome je osim generala i fulula moglo biti u interesu da se egipatski demokratski proces na ovakav način „abortira“, što otvara vrata brojnim analizama, pa i teorijama zavjere.

Zato ne čudi što se sve češće prsti upiru van Egipta, prema bogatim zaljevskim monarhijama koje mnogi smatraju idejnim tvorcima i finansijerima Sisijevog puča. Prema ovom scenariju zaljevske porodične monarhije sebi ne mogu dozvoliti uspjeh stranaka inspirisanih političkim islamom, ne samo u Egiptu nego i u Tunisu i na drugim mjestima, jer bi to moglo stvoriti ozbiljnu alternativu u očima  građana njihovih emirata i kraljevina i dovesti do izvoza tzv. Arapskog proljeća.

Brojne zaljevske zemlje imaju razgranatu mrežu obrazovnih, humanitarnih, medijskih pa u nekim slučajevima i političkih organizacija ideološki bliskih u tim državama zabranjenoj Muslimanskoj braći, za koje se plaše da bi mogli biti ohrabreni uspjehom matičnog pokreta i krenuti u destabilizaciju vladajućih režima.

Godinama brojni zaljevski vjerski autoriteti ukazuju na to kako je bolje sedamdeset godina tiranije nego jedna godina bezvlašća i fitne (smutnje) i sigurno mnogima u tim zemljama ne bi bilo drago da vide kako izbor nije samo između diktature i fitne, nego da promjene mogu donijeti stabilnost i blagostanje. Eskalacija sukoba u Egiptu, kao i u Siriji bi takvima poslužila kao argument više da je najbolje zadržati status quo.  

Po istoj matrici brojni su i oni koji ukazuju na blisku vezu između Amerike i egipatske vojske i na silne milijarde koje je Washington ulagao i ulaže u egipatske vojne snage, te da je malo vjerovatno da su generali smjeli blo šta uraditi barem bez prešutne saglasnosti velikodušnih donatora sa Capitol Hilla.

Oni tvrde kako u Washingtonu misle kako bi se puno lakše dogovarali sa liderima neke vrste liberalnih ili nacionalističkih arapskih stranaka nego sa „islamistima iz Braće“. Po drugima, koketiranje predsjednika Mursija sa predsjednikom Irana u prvim mjesecima vlasti i okretanje od njega nakon što se stavio na stranu pobunjenika u Siriji u borbi protiv predsjednika Bashara al-Assada je također kumovalo njegovom svrgavanju.

Izrael je priča za sebe i nekoliko izjava njegovih bivših i sadašnjih zvaničnika u kojima se daje neupitna podrška generalu Al-Sisiju i čak veliča njegov potez „kao nešto na čemu mu svi Jevreji svijeta trebaju biti zahvalni“ otkriva da, iako su u Tel Avivu svjesni da njihova otvorena podrška bilo kome u arapskom svijetu može biti samo kompromitirajuća za njih, ipak s zebnjom gledaju na to šta se u njihovom komšiluku dešava.

Arapsko proljeće bi moglo dovesti Izrael u poziciju da bude okružen „islamističkim režimima“ koji solidarišu sa Hamasom, što bi njemu moglo osigurati prevlast među Palestincima ne samo u Gazi, nego i na Zapadnoj obali. Možda baš to objašnjava zašto je bivši premijer Izraela Ehud Barak gostujući kod CNN-ovog  voditelja Fareeda Zakaria pozvao Ameriku i svijet da daju podršku generalu Al-Sisiju.

Kako sada stvari stoje, puno će vode proteći moćnim Nilom prije nego što svi u regionu i svijetu shvate da je stabilan, prosperitetan i demokratski Egipat, bez obzira ko njime vladao, u interesu svih i da oni koji se igraju sa stabilnošću Majke Svijeta (Ummu dunija, kako Arapi zovu Egipat) rizikuju i vlastitu sigurnost.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Oguglali na patnju Palestinaca

Kako objasniti indolentnost prema izvještaju UN-a koji optužuje Izrael za zlostavljanje palestinske djece.

Piše: Muhamed Jusić

http://balkans.aljazeera.net/vijesti/oguglali-na-patnju-palestinaca

Sjećam se kako mi je još dok sam bio student jedan kolega iz Saudijske Arabije, dok smo komentarisali neku od tada aktuelnih regionalnih ili svjetskih nepravdi u nizu prema palestinskom narodu, rekao kako mu  je „više dosta Palestine“ i kako je prvo što mu na um padne kada se prisjeti svoga prvog dana u školi to da im je učitelj rekao da sutra trebaju donijeti po rijal za djecu Palestine.

Sjećam se da su me  tada iznenadile, pa i šokirale, očito iskrene riječi tog dvadesetgodišnjaka. Ali, on mi je tada otvorio oči i pomogao da shvatim gorku činjenicu da je najveći dio svijeta, pa i onog arapskog, jednostavno oguglao na patnje palestinskog naroda.

Desetljeća patnje ovog naroda u Izraelu, onome što se nazivaju palestinske autonomne teritorijeili izgnanstvu širom svijeta su nešto što više nije vijest i što se uzima zdravo za gotovo.

Odrastao sam sa palestinskim izbjeglicama u Jordanu, gdje čine polovinu stanovništva i znam da njihov tretman u nekim arapskim zemljama nije bio puno bolji od onog kojeg su imali oni koji su ostajali pod izraelskom okupacijom i znam koliko ih boli sva ta neosjetljivost svijeta, pa i njihove braće po vjeri i naciji.

Brutalnost prema djeci

Volio bih da nisam u pravu, ali kako drugačije objasniti svu indolentnost svjetske medijske i političke javnosti prema posljednjem izvještaju Odbora UN-a za prava djeteta u kojem se optužuju izraelske snage za zlostavljanje palestinske djece, uključujući mučenja onih koji su u pritvoru i korištenje drugih za ljudski štit.

Desetljeća okupacije, otimanje zemlje, ograničavanje kretanja, zatvaranje onih koji se usprotive okupaciji su jedno, ali takva brutalnost prema djeci koja se opisuje u ovom UN-ovom izvještaju su nešto drugo.

U dokumentu kojeg je sastavilo 18 nezavisnih stručnjaka navodi  se kako se "palestinska djeca, koju je uhapsila [izraelska] vojska i policija, sistematski podvrgavaju ponižavajućem postupanju, i to često mučenjima. Ispitivanje se provodi na hebrejskom, jeziku koji ne razumiju, i oni potpisuju priznanja na hebrejskom kako bi ih pustili na slobodu.“

Osim toga, izvještaj upozorava da se palestinskoj novorođenoj djeci u Gazi i na Zapadnoj obali, koju je okupirao Izrael u ratu 1967. godine, često ne dozvoljava da se registruju i dobiju zdravstveno osiguranje, obrazovanje i čistu vodu.

Palestinska djeca se rutinski hapse u noćnim racijama, ruke im se vežu na bolan način, a oči prekrivaju povezima. Vlasti često maloljetnike prebacuju u zatvore, a da i ne obavijeste njihove roditelje.

Živi štit

Djeca koja se drže u pritvoru redovno su izložena „fizičkom i verbalnom nasilju, ponižavanju, bolnom sputavanju... prijeti im se smrću, fizičkim nasiljem i seksualnim napastvovanjem prema njima ili članovima njihove porodice“, navodi se u izvještaju.

Dodaje se i to da se svi ovi i drugi zločini „dešavaju od trenutka hapšenja, tokom transfera i ispitivanja kako bi se iznudila priznanja, ali i tokom pritvora i izdržavanja kazne“, a sve prema svjedočenju nekoliko izraelskih vojnika.

Dokumentovano je i četrnaest slučajeva između januara 2010. i marta 2013. u kojima su palestinska djeca korištena kao živi štit kada su izraelski vojnici ulazili u potencijalno opasne zone i kada su djecu stavljali ispred oklopnih vozila kako bi spriječili Palestince da bacaju kamenje na njih.

Posebno je zabrinjavajući dio izvještaja koji govori o procjeni da se u izraelskim zatvorima  nalazi 7.000 djece u dobio od 12 do 17 godina, a neka i u dobi od devet godina. Od 2002. u prosjeku je dvoje djece dnevno privedeno ili uhapšeno. Većina njih je uhapšena pod optužbom da su bacali kamanje na izraelske vojnike, za što mogu dobiti kaznu od 20 godina zatvora.

U Izraelu su priznali da jeste bilo propusta u odnosu prema maloljetnicima i da su oni, nakon što je martovski izvještaj UNICEF-a ukazao na njih, poduzeli niz mjera kako bi se stanje popravilo.

I dok Izraelci tvrde da su ovo stare optužbe koje za cilj imaju da „osvoje naslovne strane“, autori izvještaja tvrde da se  radi o nepristranom izvještaju „koji je zasnovan na činjenicama, a ne političkim stavovima autora.“

Nije pomoglo ni to što je ovaj poduži izvještaj „politički korektan“ i priznaje da postoje problemi u izraelskoj nacionalnoj sigurnosti, navodeći da su djeca na obje strane ubijana i ranjavana, ali da među žrtvama ima daleko više palestinske djece.

Ipak to nije spriječilo mnoge u Izraelu i izvan njega da umjesto da se pozabave njegovim zabrinjavajućim sadržajem ustvrde da se ovi i slični izvještaji koriste samo kako bi se šikanirao Izrael.

Takvi zaboravljaju da ovo nisu prvi, i kako sada stvari stoje, neće biti ni zadnji izvještaji koji dokumentuju brutalnost izraelske države i sigurnosnih agencija nad palestinskom djecom i ne samo nad njima.

Možemo se prisjetiti Izvještaja posebnog UN-ovog Odbora za istraživanje izraelskih postupaka koji pogađaju ljudska prava Palestinaca i drugih Arapa na okupiranim područjima iz avgusta 2008. koji opisuje tešku situaciju u kojoj se nalaze građani koji su pod izraelskom okupacijom ili pod blokadom Izraela, uključujući i sirijske teritorije na okupiranom Golanu.

U tom se izvještaju, između ostalog, navodi kako su tokom prva tri mjeseca 2008. godine izraelske vlasti zbog neposjedovanja građevinskih dozvola srušile 124 građevine. U 61 od tih srušenih kuća stanovali su ljudi i njihovim je rušenjem raseljeno 435 osoba, uključujući 135 djece.

U Gazi, koju je Izrael tada, kao i danas, držao pod blokadom, izvještaj je dokumentovao hroničnu pothranjenost djece mlađe od pet godina u procentu od 13 posto. Jedno na svakih 10 djece je zaostalo u rastu.

Izvještaj je još tada dokumentovao brojne druge primjere nehumanog odnosa izraelskih vlasti prema Palestincima, a naročito djeci.

Nehumani odnos

Zato svako pravdanje neljudskog i nehumanog odnosa prema palestinskoj djeci i predstavljanje istih tek kao incidente, nekorektno je i najblaže kazano nemoralno.

Nehummani odnos prema Palestincima, pa i onim najmlađim među njima, nije izuzetak ili incident nego, čini se, pravilo Izraela u odnosu prema onima čiju zemlju naseljavaju. 

Izraelu bi, više nego Arapima, trebao mir u nestabilnom i trusnom Bliskom istoku, ali to sadašnjim liderima Izraela očito nije cilj.

U međuvremenu, izvještaji poput ovog samo služe da se njima hrani antisemitizam širom muslimanskog svijeta i da se stvaraju osnovi za trajni rat umjesto trajnog mira.

Oni koji nisu spremni uhvatiti se u koštac sa stravičnim UN-ovim izvještajem i onim što se u Palestini dešava trebaju da se zapitaju kako planiraju graditi mir i budućnost s onima koji odrastaju u uslovima u kojima odrastaju djeca Palestine.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Hezbollah u Siriji i utjecaj na regiju

Hezbollah je svojim angažmanom u Siriji mnogo toga stavio na kocku, ali od ishoda tog rata zavisit će vjerovatno i sama njihova sudbina.



Piše: Muhamed Jusić Al Jazeera
Dominantno šiitska vojna i politička organizacija Hezbollah (arapski: Božija stranka) sa juga Libana je od svoga osnivanja 1982. jedan od ključnih igrača ne samo u kompleksnim političkim i društvenim odnosima u multietničkom i multireligioznom Libanu, nego i u složenim regionalnim previranjima.
Eskalacijom nasilja u Siriji i prerastanjem mirnih protesta protiv režima predsjednika Bashara al-Assada u sveopći građanski rat Hezbollah je uvučen u jedan od najkrvavijih bliskoistočnih sukoba sa neizvjesnim ishodom za sve aktere sukoba, pa i za njih same.
Ta nova uloga Hezbollaha će imati dalekosežne posljedice na njihov imidž "jedne od rijetkih sila koja se i dalje suprotstavlja izraelskoj okupaciji" (ar. mukavama) koju su tako dugo promovisali širom Bliskog istoka i svijeta, predstavljajući se kao svearapski, sveislamski i svelibanski pokret.
Vrbovanje dobrovoljaca
Već danas uplitanje Hezbollaha u sirijski rat prijeti da, prije svega, destabilizuje njihovu domovinu Liban, ali i da sukob između pobunjenika i Vladinih snaga dodatno oboji sektaškim bojama i pretvori u unutarmuslimanski sukob čije bi posljedice mogle imati globalni karakter.
I bez toga se muslimanski svijet zbog Sirije nalazi na ivici bratoubilačkog rata po linijama davno iscrtanih mezhebskih i teoloških previranja između sunita i šiita.
Tako se širom muslimanskog svijeta raznim kanalima vrbuju sunitski dobrovoljci koji se upućuju u Siriju i bore na strani Slobodne sirijske vojske, dok se istovremeno uz šiitski Hezbollah na strani režima bore dobrovoljci iz većinski šiitskog Iraka, ali i, prema tvrdnjama zapadnih i arapskih obavještajnih službi, brojni vojni eksperti iranske Nacionalne garde i famoznog korpusa Fejlekul Kuds. I jedni i drugi svoju mobilizaciju pravdaju angažmanom i ratobornim izjavama pripadnika suprotstavljene sljedbe.
Hezbollah je u Libanu do sada djelovao na osnovu mirovnog dogovora iz Taifa, potpisanog u Saudijskoj Arabiji 1989, koji je zaustavio građanski rat u Libanu, a prema kojem su snage takozvanog otpora izraelskoj okupaciji (gdje se prvenstveno misli upravo na Hezbollah) zadržale pravo da zadrže svoje oružje kako bi nastavili borbu protiv "cionističke okupacije".
Prema tom ugovoru koji je nešto kao pandan bosanskohercegovačkom Dejtonu, pored zajedničke vojske legalizovano je djelovanje paravojnih formacija šiitske većine na jugu, pod uslovom da se oni ne mogu koristiti za unutarlibansko razračunavanje, nego samo i isključivo u borbi protiv Izraela.
Najnovijim angažmanom u Siriji Hezbollah rizikuje da se više nego ikada do sada pretvori u autokratsku šiitsku paravojnu formaciju, spremnu da svoju vojnu nadmoć upotrijebi i protiv svojih sunarodnjaka drugačijih vjerskih i političkih ubjeđenja, te da se miješa u odnose u susjednim državama.
On od simbola arapskog i muslimanskog otpora izraelskoj okupaciji, kako su ga njegovi ideolozi predstavljali, rizikuje da postane tek instrumentom onoga što sunitski vladari u regiji nazivaju iranskom hegemonijalnom politikom šiitske dominacije.
Ustvari, mnogi analitičari smatraju kako je Hezbollah svjestan da će njegovo stajanje na stranu režima Bashara al-Assada i protiv velikog dijela sirijskih građana itekako nauditi njegovom imidžu. Ali njegovi ideolozi, isto tako, znaju da je opstanak Hezbollaha kao vojne sile usko vezan za održavanje režima u Damasku na vlasti.
Naime, Hezbollah je uspio opstati i pokazati zavidnu vojnu nadmoć, naročito u posljednjem većem sukobu sa Izraelom 2006. godine. Tada je, po mišljenju mnogih, Izrael pretrpio svoj prvi vojni poraz od osnivanja, upravo zahvaljujući podršci Irana, koja je stizala preko Sirije, ali zahvaljujući i direktnoj podršci porodice Al-Assad, naročito za vrijeme sirijskog vojnog i sigurnosnog prisustva u Libanu.
Pad režima u Damasku za njih bi značio prekidanje njihovih logističkih linija, sužavanje manevarskog prostora i gubljenje strateške zaleđine, što oni, sve da se i zapostavi moguća sektaška naklonost šiitskom učenju bliskoj alevitsko-nuserijskoj porodici Al-Assad, ne smiju dozvoliti.
Naročito bi to došlo do izražaja ako bi u Damasku  na vlast došla neka od političkih opcija koja bi htjela graditi dobre odnose sa Amerikom i zaljevskim zemljama sumnjičavim prema iranskom utjecaju u regiji.
Nedavni napadi izraelskog vazduhoplovstva na mete u Siriji su bili usmjereni upravo na raketna postrojenja i skladišta i navodne pošiljke iranskih projektila koje su iz Irana bile upućene ka južnom Libanu, što dokazuje da Izrael i Iran već sada preko Hezbollaha u Siriji vode neki svoj rat.
U početku je Hezbollah negirao bilo kakvu umiješanost u sukobe u Siriji, da bi nakon otmice nekoliko grupa libanskih državljana šiitskog porijekla i navodnih napada ekstremnih elemenata unutar pobunjeničkih snaga na četrnaest sela u sirijskoj regiji Hermel, u kojima žive šiiti koji sebe smatraju Libancima, lider Hezbollaha Hasan Nasrallah javno priznao kako su njegovi vojnici raspoređeni u Siriji, ali samo u spornoj regiji nastanjenoj libanskim šiitima.
U svom predzadnjem javnom istupu Nasrallah je potvrdio prisustvo Hezbollahovih boraca i u predgrađima Damaska, gdje su, kako je on to obrazložio, raspoređeni kako bi zaštitili džamiju i turbe (mauzolej) Sejiide Zeineb, gdje se, vjeruje se, nalaze posmrtni ostaci kćerke Alije i Fatime i unuke poslanika Muhameda, koju šiiti smatraju posebno značajnom ličnošću u islamskoj historiji, a mjesto njenog groba svetim.
Međutim, u subotu je Nasrallah otišao korak dalje, pa svojim sljedbenicima i svjetskoj javnosti obećao pobjedu u Siriji.
"Poručujem časnim ljudima, mudžahedinima, herojima: Uvijek sam vam obećavao pobjedu, a sada vam obećavam još jednu", rekao je Nasrallah na proslavi 13 godina od povlačenja izraelskih vojnih snaga iz Libana.
U istom govoru je rekao još i to kako se članovi Hezbollaha u Siriji bore protiv islamskih ekstremista koji ugrožavaju i Liban, te da su desetine hiljada islamskih ekstremista iz čitavog svijeta poslate u Siriju da se bore protiv režima, a da je Hezbollah optužen za miješanje u konflikt, iako je u Siriju poslao samo "nekoliko" boraca.
Nije prošlo dugo, a tenzije su se u Libanu i pored već uzavrele situacije počele dodatno podizati. Najmanje petero ljudi je ranjeno u južnom Bejrutu u nedjelju, kada su ispaljene dvije rakete na prijestolnicu Libana.
Poziv Prijatelja Sirije
Jedna raketa pogodila je salon automobila, a druga stambenu zgradu. Al Jazeera je izvijestila o tome da je i u drugom libanskom gradu, Tripoliju, zabilježena pucnjava iz pješadijskog oružja, a čule su se i detonacije granata.
Ubrzo su sirijski pobunjenici zaprijetili da će se otvoreno i na svim frontovima suprotstaviti Hezbollahu.
Koalicija Prijatelji Sirije pozvala je nakon završetka sastanka u Ammanu Iran i njegove saveznike, prije svega Hezbollah da hitno povuku svoje vojnike sa sirijskog teritorija, upozorivši na to da je „njihova prisutnost u Siriji prijetnja regionalnoj stabilnosti“.
Sirijska opservatorija za ljudska prava je u ponedjeljak saopćila kako je "broj libanskih boraca iz Hezbollaha koji su proteklih mjeseci poginuli u predgrađima Damaska i Homsa porastao na 141". "Među njima je i 79 boraca koji su poginuli od 19. do 26 maja. Oni su stradali od mina, snajpera i razmjene vatre u Qusayru u centralnoj sirijskoj provinciji Homs i u okolini", novom frontu na kojem su pripadnici Hezbollaha angažovani.
Očito je, Hezbollah je angažmanom u Siriji mnogo toga stavio na kocku, ali od ishoda tog rata zavisit će vjerovatno i njihova sudbina. Teško da će nakon ove posljednje eskalacije neprijateljstva biti jednostavno napraviti korak nazad.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera