UMJESTO UVODNIKA Preporoda: Najbolji zalog bolje budućnosti

Piše: Muhamed Jusić (Preporod)

Muslimansko-jevrejska inicijativa za mir i sjećanje - principi dijaloga Kavazović-Rosensaft zalog istini, pravdi i globalnom miru

Ove sedmice najznačajnija vijest iz Bosne i Hercegovine koja je dominirala svjetskim medijima od arapske Al-Arabiye do američkog The Washington Post-a bila je ona da je u Memorijalnom centru Potočari – Srebrenica potpisana Muslimansko-jevrejska mirovna inicijativa za mir i pamćenje, a u okviru programa kojim je obilježen 27. januar, Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta. Na taj dan u prisustvu predstavnica Majki Srebrenice i Jevrejske zajednice u Bosni i Hercegovini, reisul-ulema Husein-ef. Kavazović i generalni savjetnik emeritus Svjetskog jevrejskog kongresa i predsjednik Svjetske federacije udruženja Bergen-Belsen Menachem Z. Rosensaft potpisali su dokument nazvan „Principi dijaloga Kavazović-Rosensaft”.

Rijetko ovakve vijesti iz Bosne dobiju prostor na svjetskoj pozornici. Naročito kada znamo koliko se truda i novca iz raznih centara moći ulaže kako bi se iz Bosne i o Bosni slale lažne vijesti i iskonstruisana slika o neodrživoj zemlji i društvu u kojima vladaju radikalizam, ekstremizam i mržnja i koji su prijetnja okruženju i svijetu. Inicijativa je to kojom se muslimani i Jevreji u Bosni i svijetu obavezuju da će imati otvorene kanale komunikacije i zajednički čuvati sjećanje na žrtve Šoaha i genocida u Srebrenici, ali i drugih masovnih zločina nad drugim narodima. Dokument koji definiše alate za održavanje međureligijskih kontakata, lanaca komunikacije i veza u teškim vremenima globalnog, regionalnog i/ili lokalnih sukoba, a koji uključuju muslimansku i jevrejsku zajednicu jasno naglašava i nepokolebljivu predanost zaštiti života civila i „aktivno uključivanje u osiguravanje vanjske podrške i intervencije kada je to potrebno, s glavnim ciljem zaštite nevinih i ranjivih usred sukoba, uključujući one koji su u toku kao i buduće sukobe“.

Ova inicijativa ne samo da je još jedan korak u jačanju historijskih veza Bošnjaka i bosanskih Jevreja, nego je i zalog očuvanju istine o njihovom stradanju u skorijoj povijesti.

Istovremeno, ona je i korak ka postizanju mira u Svetoj zemlji i zaustavljanju nezapamćenog nasilja i brutalnosti u Gazi kojoj svijet skoro pa sa šutnjom svjedoči. Jer ovaj događaj koji su mnogi komentatori nazvali historijskim ili kao u slučaju komesarke Vijeća Evrope za ljudska prava Dunje Mijatović „svjetlom u tami“, osim što je još jedan korak Islamske zajednice i reisul-uleme na putu promocije međureligijskog dijaloga, izgradnje povjerenja i suočavanja s prošlošću, on je zbog trenutnog konteksta i podrška međunarodnim nastojanjima da se postigne mir u Svetoj zemlji i zaustavi nasilje u Gazi.

Od eskalacije nasilja u Gazi i oko nje Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini je zauzela principijelan stav koji je temeljen na islamskim i ljudskim vrijednostima, ali i iskustvu Bošnjaka kao naroda koji je preživio Genocid i ostao dosljedan svojim vrijednostima. Već 11. oktobra 2023. reisul-ulema Husein-ef. Kavazović sastao se s Jakobom Fincijem, predsjednikom Jevrejske zajednice BiH i predsjedavajućim Skupštine Međureligijskog vijeća (MRV) u BiH. Sagovornici su se usaglasili sa osudom nasilja i potrebom zaustavljanja vala terora i nasilja nad nevinim civilima.

Osamnaestog oktobra Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini najoštrije je osudila napad na Al-Ahli Arabi Baptist bolnicu u Gazi, u kojem je prema tada dostupnim informacijama ubijeno više od 500 civila. Tim povodom Islamska zajednica je još jednom pozvala na deeskalaciju nasilja i zaštitu nedužnih civila. Nakon toga na istom tragu je uslijedilo saopćenje Vijeća muftija sa sjednice u Novom Pazaru a onda i Deklaracija Sabora IZ u BiH kao najvišeg zakonodavnog organa u IZ u BiH o miru u Svetoj zemlji i pravima palestinskog naroda.

Sabor Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini najoštrije je osudio napade na civile u okolini Gaze i uzimanje civilnog stanovništva za taoce, te pozivao na njihovo oslobađanje kao i oslobađanje hiljada bespravno zatočenih, naročito žena i djece.

Rečeno je i kako otpor okupaciji ne može biti opravdanje za činjenje zločina, kao što ni pozivanje na borbu protiv terorizma ne može biti opravdanje za ubijanje civila i kolektivno kažnjavanje. Svaki zločin treba biti predmet neovisnih istraga i sudskih procesaistaknuto je između ostalog u spomenutoj deklaraciji.

Reisul-ulema je u domovini i Njemačkoj održao hutbe i u više intervjua od domaćih medija preko agencije Anadolija do austrijskog Der Standarda govorio o potrebi da se zaustavi spirala nasilja u Svetoj zemlji, da se sukob ne treba predstavljati kao sukob vjera i da svi imamo odgovornost svojim nečinjenjem za ono što se u Gazi dešava. U svim džamijama nakon džume se i danas uče dove za mir u Gazi i zaštitu civila.

Zajednica je slala jasnu poruku da kritika postupaka današnje izraelske vlade ne smije prerasti u antisemitizam, da se ne smije poistovjećivati čitav jevrejski narod sa postupcima vlade u Tel Avivu, da podrška palestinskom narodu ne može podrazumijevati opravdanje neselektivnog targetiranja civila, i u konačnici da se ne može jedan život smatrati vrjednijim od drugog, odnosno da ima manje i više vrijedna dječija krv.

Iako Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini nema mehanizme, pa ni Bosna i Hercegovina kao država, kroz koje bi direktno pomogla palestinskom narodu i doprinijela postizanju mira, ipak angažman IZ u BiH i angažman reisul-uleme nije ostao samo na saopćenjima. Bitno je naglasiti da je i Bosna i Hercegovina kao država na svim forumima UN-a glasala uz one zemlje koje su osuđivale nasilje i zahtijevale hitno primirje i zaštitu civila u Gazi. Ali što se Zajednice tiče, zahvaljujući suosjećanju i solidarnosti njenih članova koji su se odazvali na poziv reisul-uleme da kroz sergiju u svim džamijama skupe pomoć za narod Gaze, čim su se stvorili uslovi za to, IZ u BiH je već putem Merhameta, partnerskih organizacija iz Republike Turske, Catolic Relief Service-a iz Sjedinjenih Američkih Država i nekih drugih međunarodnih organizacija dostavila nekoliko miliona bosanskih konvertibilnih maraka vrijednu pomoć u hrani, lijekovima, ćebadima, šatorima i drugim potrepštinama civilima Gaze.

Ako znamo da je glavni cilj današnje desničarske vlade u Tel Avivu da ne dođe do primirja i da se ne zaustavi patnja i stradanje civila Gaze, nego da se oni prisile na raseljavanje i da se onemogući nastavak života Palestinaca na tom teritoriju, odnosno da se ti prostori nasele radikalnim jevrejskim useljenicima o čemu je više trenutnih ministara u vladi i drugih zvaničnika, vjerskih lidera i akademika prije nekoliko dana javno potpisalo plan zajedničkog djelovanja, sasvim je jasno svim dobronamjernima da je najbolji pristup onih koji istinski žele pomoći Palestincima, ali i Izraelcima, insistiranje na hitnom miru i obustavljanju nasilja, odnosno uspostavljanju rješenja na principu dvije države. I to nisu isprazni slogani nego pokušaj da se stvori globalni pritisak na današnje lidere Izraela da odustanu od onog za što je Međunarodni sud pravde već utvrdio da su postupci sa elementima genocida.

Ohrabrujuće je kada vidimo da među Jevrejima ima ljudi poput prof. Rosensafta koji dijele ovo mišljenje i koji se ne plaše to javno reći. On nije ni jedini ni usamljen. Samo što se njihovi glasovi od zagovornika rata i istrebljenja ne čuju niti imaju podršku. Naprotiv, nepromišljenim postupcima, zasljepljujućim antisemitizmom i mržnjom takvi ljudi i takve inicijative se obeshrabruju, čak i od onih koji misle da tako podržavaju Palestince.

Zato je moralna hrabrost i liderska uloga koju su iskazali odgovorni u Memorijalnom centru Srebrenica, Majke Srebrenice i prije svega uvaženi reisul-ulema Kavazović i prof. dr. Rosensaft, u kojoj će im se, nadamo se, pridružiti i drugi vjerski autoriteti i donosioci odluka, najbolji zalog bolje budućnosti ne samo za stanovnike Svete zemlje, Gaze, Bosne nego i čitavog svijeta. Jer šta stoji nasuprot ovoj inicijativi, nasuprot ovoj viziji pravednog mira i rješavanju nesuglasica dijalogom i dogovorom? Rat do istrebljenja, produbljivanje sukoba i daljnja polarizacija društava širom svijeta? Kome to može biti cilj i ko vidi da je to vizija budućnosti za koju se vrijedi boriti?

Trumpova odluka o Jerusalemu i prizivanje apokalipse

Autor: Muhamed Jusić

Odluka predsjednika Donalda Trumpa da SAD prizna Jerusalem kao glavni grad Izraela i da u njega premjesti ambasadu iz Tel Aviva izazvala je osudu ne samo većinski muslimanskih zemalja nego i većine članica UN, svjetske akademske i medijske javnosti. Za ovaj potez predsjednik nema podršku niti većine u svojoj administraciji. Tako je nakon što je Trump donio kontraverznu odluku The New York Times je proveo anketu među bivšim američkim ambasadorima u Izraelu koji su imenovani u vrijeme republikanskih i demokratskih predsjednika. Devet od njih jedanaest se nije složilo s Trumpovim potezom.

Još bitnije, takvu podršku, prema pisanju svjetskih medija, nema ni među američkim Jevrejima niti Izraelcima, zagovornicima ideje dvije države - Izraela i Palestine koje žive u miru. Prema pisanju Radio DW Liberalno-cionistička lobistička organizacija „J Street” je 2014. provela jedno ispitivanje među američkim Jevrejima na temu izraelsko-palestinskih odnosa. Ispitivanje je pokazalo da 80 posto Jevreja u SAD podržava rješenje na principu dvije suverene države. 72 posto podržava Istočni Jerusalem kao glavni grad nezavisne Palestine. Rezultati ispitivanja konzervativno-cionističke organizacije „American Jewish Committee” provedene ove godine odaju sličnu sliku: svega 16 posto ispitanih podržava premještanje američke ambasade u Jerusalem, 44 posto to odbacuje, a 36 posto smatra da s tim činom treba pričekati dok se ne stvore mirovni uvjeti. „Unija za reformirano židovstvo”, najveća jevrejska svjetska organizacija na svijetu, izdala je na dan kada je Donald Trump obznanio svoju odluku o priznavanju Jerusalema saopštenje u kojem se govori o „vremenski loše odabranom” koraku koji će „potkopati mirovni proces” i „pooštriti sukob”. Istovremeno, preko stotinu jevrejskih učenjaka u Americi je potpisalo peticiju kojom se ovakva odluka osuđuje.

Zato je legitimno upitati se zašto je predsjednik Trump donio jednu ovakvu odluku i zašto baš sada.

Teško je naći racionalan odgovor na ovo pitanje. Tačno je da činjenice, argumenti, logična objašnjenja i sl. nisu baš nešto čime se gospodin Trump rukovodi u svom procesu donošenja odluka. Ipak, on je morao imati neki razlog zbog čega je baš sada donio ovakvu odluku. Ako ne sama odluka, onda vrijeme u kojem je obznanjena bi vrlo lahko moglo biti povezano sa činjenicom da predsjednik veoma brzo gubi podršku ne samo u cjelokupnoj američkoj javnosti nego i svojoj bazi. Mnogo toga što je kao kandidat za predsjednika obećao Trump je pokušao realizovati, ali do sada nije bio baš uspješan. Njegova najava zabrane ulaska muslimanima u zemlju, koja  se pretvorila u zabranu ulaska izbjeglicama iz većinski muslimanskih zemalja se još uvijek povlači po sudovima. Zida sa Meksikom nema ni na mapi, a kamoli priče o tome da će Meksiko platiti taj zid. Od te priče je i sam predsjednik odustao tokom prve posjete Meksiku. I sa Kinom je okrenuo priču tokom posjete do te mjere da ga nisu mogli prepoznati. Famozni sistem zdravstvene zaštite tzv. Obamacare još nije zamijenjen. Predsjednik Trump je više puta na njega jurišao, ali je svaki put ostajao kratkih rukava kao i oko dosadašnjih pokušaja reforme poreskog sistema, što je, također, bilo jedno od velikih predizbornih obećanja. O novom početku u odnosima sa Rusijom da i ne govorimo. Ustvari, Trump i sve uži krug ljudi koji je ostao uz njega bi najradije da se Rusija nikako i ne spominje. Jer nezavisna istraga koja se vodi o vezama Trumpove kampanje sa ruskim zvaničnicima i njihovom uplitanju u rezultate izbora bi mogla dovesti i do samog opoziva predsjednika. Naravno teško, jer je to komplikovan politički proces, ali se o njemu ipak sve češće u američkim medijima govorka.

Uglavnom, populizmu sklonom Trumpu nije ostalo puno obećanja koja bi mogao ispuniti i dodvoriti se svojoj bazi, a da mu već u prvom koraku njegova odluka ne bude osporena. Pored toga, u oktobru 1995. godine američki Kongres usvojio je velikom većinom glasova zakon koji kaže da se američka ambasada u Izraelu treba nalaziti u Jerusalemu, priznajući tako taj grad kao glavni grad. I raniji predsjednici su obećavali da će ambasadu premjestiti u Jerusalem. Ovo je za Trumpa, čini se, bio lahak zalogaj kojim bi dokazao da je predsjednik koji izvršava ono što obećava. Cijena takve odluke njemu nije bila bitna. To što će to dodatno destabilizovati ionako razrušen Bliski istok, što će ubiti svaku nadu za trajno mirovno rješenje u Palestini, što će ojačati radikalne elemente na obje strane i ilegalne useljenike koje podržava trenutna vlada u Izraelu i one na arapskoj strani koji će na gnjevu i osjećaju nepravde mobilizirati nove bombaše-samoubice, Trumpu, čini se, nije bitno.

Ima i onih koji misle da je Trump ovakvim potezom ustvari htio ubrzati mirovni proces tako što će izvršiti pritisak na Palestince i sa stola skinuti jedno od najtežih pitanja oko kojeg su i propadali raniji pokušaji postizanja dogovora. Ovo je teško shvatiti jer smo sada bliže tome da se Palestinci povuku iz mirovnog procesa i da više ne prihvaćaju SAD kao nepristranog posrednika. Ako je to politička taktika i to bi se moglo razumjeti.

Međutim, tu je i drugi razlog za donošenje jedne ovakve odluke koji se spominje, a koji ima veze ponovo sa udovoljavanjem izbornoj bazi, tj. onoj koja ga je i dovela u Bijelu kuću. Oni koji pokušavaju proniknuti u „političku filozofiju“ koja je Trumpa dovela na vlast tvrde da je on to uradio da bi se dodvorio svojoj bazi koju najvećim dijelom čine „novorođeni“ evangelisti.

Sličica Želim Print

Na ovu ideološku pozadinu Trumpove odluke sve češće pažnju skreću brojni analitičari nove američke politike prema Bliskom istoku. Tako pišući za portal Radio DW Armin Langer, autor knjige „Jedan Židov u Neukölnu”, koji je studirao židovsku filozofiju u Budimpešti, Jerusalemu i Potsdamu, o ovom nerijetko zapostavljenom aspektu Trumpove politike kaže:

„Trump ne djeluje u ime većine Židova u SAD-u nego ispunjava obećanje dato svojoj publici, evangelistima, kršćanskim fundamentalistima, jednoj vrlo utjecajnoj grupi u SAD-u.  Oni također, za razliku od ostalih kršćana, kako rimokatolika tako i pravoslavaca,  podržavaju premještanje glavnog grada Izraela u Jerusalem. Unatoč razlikama u strujanjima različitih protestantskih fundamentalističkih grupacija u SAD-u, svima njima je naime jedno zajedničko: oni u „Svetoj zemlji” Izraelu/Palestini priželjkuju nastup haosa kao preduvjet za bitku Sudnjeg dana oko Jerusalema“.

Zanimljivo je da i najveća cionistička organizacija, dakle, oni koji se zalažu za povratak Židova u Izrael, ima kršćanski predznak. „Ujedinjeni kršćani za Izrael” s više od dva miliona članova svojim donacijama pomažu projekte koji uljepšavaju sliku Izraela i to sve s ciljem da se što više Židova vrati u svoju povijesnu domovinu. Prema vjeroučenju evangelista svi Židovi se moraju okupiti u Izraelu kako bi se mogao pojaviti Spasitelj, Mesija. I kada se to dogodi svi će se Židovi preobratiti na kršćanstvo. Vjeroučenje koje se u svojoj biti može tumačiti kao izrazito antisemitsko, jer na kraju krajeva stremi dijaspori bez Židova, a u isto vrijeme polazi od toga da židovstvo uopće nije vjera nego zastarjela vjerska zajednica koja će nestati prelaskom na kršćanstvo - pojašnjava Langer.

Bliskoistočni sukob se često pojednostavljeno svodi na sukob Židova i muslimana. No odluka Donalda Trumpa o Jerusalemu je donesena protiv volje većine Židova u SAD-u. Američki predsjednik želi zadovoljiti svoje fundamentalističko-kršćanske birače. Zato ne treba potcjenjivati utjecaj ovih grupacija usredotočenih na Apokalipsu - zaključuje Armin Langer.

Pokaže li se ova analiza tačnom onda svijet uistinu ima razloga za brigu. Ukoliko se najveća svjetska sila u svojoj vanjskoj politici rukovodi apokaliptičnim vizijama svijeta onda u budućnost ne možemo očekivati ništa do armagedon koji vjerski fanatici prizivaju.

Izvor: Preporod

Je li ISIL napao Gazu?

Izrael neće morati praviti krvave pohode po Gazi nego će sa daljine gledati Arape kako se sami ubijaju.

U eksploziji šest miniranih automobila u četvrti Sheikh Radwan ranjena su dva civila, a pričinjena je velika materijalna šteta [Reuters]

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Stanovnike Gaze, tog najvećeg logora na svijetu, ovih dana su ponovo probudili zvuci eksplozija na koje su se skoro pa navikli. Samo, ovaj put to nisu bile eksplozije najsavremenijih projektila izraelske vojske nego odjeci bombaških napada u sjevernom Gaza Cityu.

U eksploziji šest miniranih automobila u četvrti Sheikh Radwan, ranjena su dva civila, a pričinjena je velika materijalna šteta. Pravo je čudo i sreća kako broj žrtava u ovom najgušće naseljenom mjestu na Zemlji nije bio veći.

Meta napada su bili zvaničnici vojnih formacija koji se bore protiv izraelske okupacije i to Seraja Kudsa, vojnog krila organizacije Al-Jiihad al-Islami i odreda Izuddin Al-Qassam, vojnog krila vladajućeg Hamasa. U mnoštvu krvavijih napada u regionu, ovaj događaj skoro da je ostao medijski neprimijećen.

Glasnogovornik Ministarstva unutrašnjih poslova Iyad al-Buzom, izdao je samo kratko saopštenje u kojem se za napade optužuju „vandali“ koji žele da destabilizuju Gazu, a koji će, prije ili kasnije, biti izvedeni pred lice pravde.

On kao ni drugi dužnosnici Hamasa nisu, barem u prvim satima nakon napada kada je nastajao ovaj tekst, direktno optužili oružanu grupu Islamska država Irak i Levant (ISIL) ili bilo koju njoj blisku militantnu frakciju, već su ustvrdili da svako onaj ko je izvršio ove napade radi u interesu Izraela. Ipak svi analitičari, pa i oni bliski Hamasu iz Gaze, su rekli da je jasno da iza napada stoji ova organizacija, odnosno njeni simpatizeri.

Oni su podsjetili da se upravo u četvrti Sheikh Radwan početkom mjeseca desio vojni sukob između simpatizera ISIL-a i sigurnosnih snaga Hamasa. Usto, amblem kojeg koristi ISIL se može vidjeti ispisan na zidu u pozadini jednog od uništenih automobila.

Razlog više da svi u Gazi upiru prstom u ISIL i prije nego što su preuzeli odgovornost jeste i prijetnja koju su pripadnici tzv. Islamske države izrekli Hamasu. Početkom mjeseca pripadnici ISIL-a iz Sirije su uputili video-snimak u kojem se prijeti da će „s vlasti svrgnuti Hamas“ koji kontrolira Pojas Gaze.

"Nepoznati" ispaljivači raketa

U 16-minutnom videosnimku koji su putem društvenih mreža podijelili simpatizeri ISIL-a, borci čije je uporište u sirijskoj provinciji Halep osudili su Hamas zbog njegovih borbi protiv selefijskih grupa i neuspjeha da provede, prema njihovom tumačenju, dovoljno dosljednu interpretaciju islamskog zakona ili Šerijata.

„Cilj džihada nije da oslobodi zemlju, džihad je Bog definirao kao borbu za Božje zakone i njihovo provođenje“, kazao je jedan maskirani borac na videosnimku, a potom osudio odnose Hamasa sa Iranom i pokretom libanskih šiita Hezbollahom, kao i sa „nacionalističkim“, „sekularnim“ i „socijalističkim“ pokretima.

Samo nekoliko dana ranije, pripadnici ISIL-a u Gazi su ispalili projektile prema Izraelu nakon čega je uslijedila odmazda u kojoj su mete bili položaji Hamasovih bezbjednosnih organa. Zvaničnici Hamasa su tvrdili da se radi o provokacijama koje imaju za cilj da destabilizuju njihovu upravu i da Gazu uvuku u novi sukob sa Izraelom, te da oni ne stoje iza takvih poteza „nepoznatih počinilaca“.

Izraelu to nije bilo dovoljno i tvrdili su da Hamas zna ko stoji iza tih napada i da im oni daju podršku. U početku je Hamas odbijao priznati da se radi o simpatizerima ili ogranku ISIL-a, ali je nakon objavljivanja snimka počeo otvorenije govoriti o prisustvu ove organizacije u Gazi.

Razumno je nastojanje Hamasa da pokuša minimalizirati opasnost od ovih frakcija zbog straha da Izrael, ali i njihovi politički oponenti u arapskom svijetu, stvaranjem unutrašnjeg sukoba u Gazi možda pokušavaju destabilizovati njihovu vlast. Prošlog mjeseca Hamas je objavio snimak jednog zatvorenika u Gazi koji je priznao da je imao instrukcije od Palestinske samouprave da u Gazi organizuje bombaške napade.

Ipak, mnogi se plaše da bi se Hamasu ignorisanje ove opasnosti moglo obiti o glavu.

Vjerovatno svjestan te opasnosti, Hamas je nedugo zatim krenuo u akciju i naredio obračun sa onima za koje su sumnjali da su simpatizeri ISIL-a. Uslijedila su hapšenja desetina ljudi i već spomenuti sukob u četvrti Sheikh Radwan. Još tada su neimenovani zvaničnici Hamasa izrazili zabrinutost da bi se ISIL mogao osvetiti u svom stilu napadima u naseljenim mjestima na mehke vojne i vladine ciljeve u kojma će stradati velik broj civila. Očito su sigurnosne procjene bile tačne.

Eskalacija nasilja u Gazi se ne može posmatrati odvojeno od onoga što se dešava u susjednom Sinaju gdje egipatska vojska mjesecima vodi ozbiljne vojne operacije protiv pripadnika organizacije koja se naziva Vilajetu Sina (Provincija Sinaj) i koja se predstavlja kao dio hilafeta kojim upravlja ISIL.

Ustvari, radi se o pripadnicima militantne organizacije Ensar Bejt al-Maqdis koji su djelovali podjednako u Gazi i Sinaju i koji su ojačali koristeći se švercerskim rutama koje  su uspostavljene kako bi se probila izraelsko-egipatska blokada Gaze.

Izjava Ya'alona

Aktivnosti ove frakcije koja je dala zavjet na poslušnost (ar. beja) samoproglašenom halifi Al-Bagdadiju se uklapaju u njihovu strategiju borbe protiv „bliskog neprijatelja“ prije borbe protiv „dalekog neprijatelja“. Upravo ta promjena strategije po kojoj se jedino i razlikuju od Al-Qaide je na ivicu ponora dovela tolike arapske, pa i neke druge muslimanske, države i društva.

Zato ne bi bilo čudo kada bi ISIL bio spreman, što potvrđuje i objavljeni snimak, isto ponoviti u Gazi, naravno ukoliko bude dovoljno svjetskih i regionalnih centara moći koji će im to olakšati kao što su uradili i u Siriji i u Iraku.

Bez obzira na to da li će se ikada doznati ko je stajao iza nedjeljnih napada u Gazi, jasno je kome odgovara ostvarenje ISIL-ovih prijetnji. Ako pogledamo način na koji ISIL „skida sa vlasti“ druge u Iraku, Siriji, Egiptu, Kuvajtu, Libiji, Saudijskoj Arabiji i drugim zemljama gdje ima simpatizere, jasno je šta nas može očekivati u budućnosti.

Ponavljanje tog oprobanog ISIL-ovog scenarija „upravljanja haosom“, u Gazi vrlo lahko može značiti da ćemo doći u situaciju u kojoj Izrael neće morati praviti krvave pohode po Gazi nego će, kao što to čini na Golanskoj visoravni, sa daljine gledati Arape kako se sami ubijaju, dokazujući još jednom čitavom svijetu „koji ih nije želio razumjeti s kim to oni imaju posla svo ovo vrijeme“.

U arapskim medijima se često pojavljuje navodna izjava po kontraverznim izjavama poznatog izraelskog ministra odbrane Moshe Ya'alona u kojoj on kaže kako nije uspjeh da „ubiješ neprijatelje nego da ih dovedeš u poziciju da se ubijaju između sebe“.

Ne znam je li izjava vjerodostojna, ali bi se lahko mogla obistiniti u Gazi, samo što nisam siguran koliko je takva strategija dugoročno uistinu u interesu ne samo Izraela nego i svijeta.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Palestinsko članstvo u ICC-u - više od simbolike

Članstvo Palestine u Međunarodnom krivičnom sudu ne znači ni istragu, a kamoli podizanje optužnice protiv bilo kojeg izraelskog zvaničnika.

Izrael je na vrijeme proveo 'unutrašnju istragu i ispitao sve navodne prestupe i stradanja civila' [EPA]

Piše: Muhamed Jusić (Al Jezeera)

Palestinska uprava se 1. aprila zvanično pridružila Međunarodnom krivičnom sudu u Hagu. Desilo se to na ceremoniji iza zatvorenih vrata u sjedištu suda u Hagu, u toku koje je palestinski ministar vanjskih poslova Riyad al-Maliki dobio simboličnu kopiju Rimskog statuta.

Ali, šta će ovaj jednostrani potez palestinske uprave značiti za Palestince koji žive pod izraelskom okupacijom i za internacionalizaciju njihove borbe za nezavisnu državu? Bez obzira na odgovor, ostaje činjenica da se radi o značajnom udarcu Izraelu i Vladi novog/starog premijera Benjamina Netanyahua. On posebnu težinu ima i zbog toga što je došao samo nekoliko dana prije postizanja načelnog dogovora svjetskih sila i Irana oko njegovog nuklearnog programa, kojem se jedino Izrael otvoreno suprotstavio.

Poruka je jasna: s desničarskom Vladom Benjamina Netanyahua, Izrael na međunarodnom planu postaje sve izoliraniji, a to najviše može štetiti upravo državi Izrael. Zato stoji komentar koji se mogao pročitati ovim povodom o tome kako bi možda mnogi u Izraelu voljeli da je to bila samo prvoaprilska šala. Ali - nije.

Članstvo u ovoj organizaciji je činjenica s kojom će se Izrael morati nositi od sada ne samo u smislu da bi njihovi dosadašnji vojni, ali i politički lideri mogli, makar teoretski, biti optuženi zbog brojnih zločina počinjenih nad Palestincima u čitavom nizu krvavih pohoda na Gazu i zbog brojnih neregularnosti na okupiranim teritorijama, nego će svaka nova agresija na, recimo, Gazu biti tretirana drugačije. Mjera je ovo koja bi mogla zastrašiti, makar malo, potencijalne ratne zločince, koji su do sada u pravnom vakuumu radili šta su htjeli.

Međutim, ne treba se previše zanositi. Samo članstvo Palestine ne znači ni pokretanje istrage, a kamoli podizanje optužnice protiv bilo kojeg izraelskog zvaničnika. I ne samo to.

Izraelska kontra

Izrael, koji ima dugu historiju nepoštivanja rezolucija Vijeća sigurnosti i Generalne skupštine Ujedinjenih naroda i izigravanja međunarodnog prava te "spinovanja" izvještaja relevantnih organizacija za zaštitu ljudskih prava, i ovaj put je spremio više mjera kao odgovor na palestinsko članstvo u ICC-u.

Tako oni sada upozoravaju kako bi Palestinci mogli biti ti koji će odgovarati za postupke svojih vojnih formacija, naročito onih koje su dio zvanične palestinske autonomne uprave. To se, prije svega, odnosi na Hamas, koji predstavlja zvaničnu vlast u Gazi i koji je dio te uprave, iako je u političkom sukobu sa Zapadnom obalom.

Osim toga, Izrael će od sada, makar preko trećih strana, tražiti da Vlada nacionalnog jedinstva, koja je na papiru formirana u aprilu 2014. godine, odgovara za to kako se "palestinske institucije ophode s povredama ljudskih prava na svojim područjima".

U jeku rasprave o ovom pitanju u Izraelu koja se odvijala, ne trebamo to zaboraviti, u žiži predizborne kampanje, izraelski zvaničnici - podjednako iz pozicije i opozicije - potezali su ovaj argument, uveravajuću svoju javnost da i Palestinci imaju razloga da budu zabrinuti i da su ovim potezom sebi "zabili autogol".

Oni tvrde da imaju dokumentirana brojna kršenja međunarodnog humanitarnog prava i običaja ratovanja koje su počinili, prije svaga, pripadnici vojnog krila Hamasa iz brigade Izz ad-Din al-Qassam. Tu, prije svega, misle na nasumično raketiranje izraelskih gradova uz Pojas Gaze.

I uistinu, prvi test za ICC i članstvo Palestine u njemu će biti rješavanje pitanja zločina u Pojasu Gaze koje su izraelske vojne snage počinile prošlog ljeta. Još početkom ove godine Palestinci su prihvatili jurisdikciju suda unazad od juna 2014. godine, kako bi osigurali da prošlogodišnji izraelski napadi na Gazu budu uključeni u ispitivanje.

Ipak, Izrael je i za to smislio "fintu". Naime, ICC ne istražuje zločine ukoliko su nadležne vlasti provele "vjerodostojnu istragu i procesuirale eventualna kršenja međunarodnog krivičnog prava". A Izrael je uradio upravo to. Na vrijeme je proveo "unutrašnju istragu" kako bi "ispitao sve navodne prestupe i stradanja civila".

Ne treba valjda ni trošiti vrijeme i podcrtati kako je istraga pokazala da takvih prekršaja nije bilo i da izraelska vojna mašinerija nije uradila ništa loše i suprotno pravilima međunarodnog krivičnog prava kada je ubila više od 2.000 Palestinca, među kojima su većina civili, žene i djeca. Istraga je obuhvatila i morbidni zračni napad na četvericu palestinskih dječaka na plaži, kojeg je snimio dopisnik NBC NewsaAyman Mohyeldin i kojem je čitav svijet svjedočio.

Palestinska uprava, nasuprot ovoga, zbog više razloga, među kojma su i nepostojanje efikasne kontrole nad svim vojnim frakcijama, nema mogućnosti provesti (čitaj: iscenirati) unutrašnje istrage.

Na ovaj način Izrael izbija argument svakome ko bi procesuirao ovakve slučajeve. Osim toga, Izrael, s obzirom da nije država članica ICC-a, uvijek može odbiti da sarađuje u istrazi, što su već najavili.

U svim budućim eventualnim slučajevima procesuiranja izraelskim zvaničnika pred ICC-om od ključnog značaja će biti pritisak svjetske javnosti. A za razliku od Gaze, izraelski zvaničnici bi prije mogli odgovarati za brojna kršenja međunarodnog krivičnog prava na Zapadnoj obali, za koje, barem još uvijek, nisu smislili pravno pokriće, što ne znači da neće pokušati.

Ovoga su svjesni i u Palestinskoj samoupravi. Saeb Erekat, predstavnik Palestinske samouprave i dugogodišnji glavni mirovni pregovarač s Izraelom, tvrdi da su Palestinci spremni prihvatiti svoju odgovornost i ako je potrebno sarađivati s ICC-om u istrazi svih navodnih prestupa.

U Palestini su sigurni da Izrael ne može njihovo članstvo u ICC-u okrenuti protiv njih, a uz to su još spremni za članstvo u još jednoj međunarodnoj instituciji i žrtvovati eventulanu "provjeru njihove dosadašnje borbe".

Simbolična pobjeda

Ipak, prije će biti da je i ova pobjeda Palestine, kao i brojne druge na međunarodnom planu, samo simbolična. Ovim potezima Palestina jača svoju državnost i potvrđuje svoj međunarodni položaj bez saglasnosti Izraela, čime jača svoju pregovaračku poziciju. To je posebno značajno u kontekstu netom završenih izbora, u kojima je ponovo pobijedio Benjamin Netanyahu i njegova stranka Likud, a tokom kojih je on jasno poručio da odustaje od američke i međunarodne vizije trajnog mira kroz formiranje dvije države.

Bez partnera koji je voljan graditi mir i koji nastavlja s izgradnjom nelegalnih naselja u okupiranom Jerusalemu i na drugim palestinskim teritorijama, Palestinci nemaju drugog izbora osim da strpljivo grade svoju državnost kroz članstvo u međunarodnim organizacijama i priznanje što je moguće više država u svijetu. Sve ostalo je na dugom štapu.

Ipak, pristupanje Palestine ICC-u je još jednom skrenulo pažnju svjetske javnosti na to da Izrael nije članica ove međunarodne organizacije. Pravo pitanje je kako to da "jedina demokratija na Bliskom istoku" nije članica ne samo ove, nego i brojnih drugih organizacija, niti potpisnica međunarodnih ugovora koji bi trebali kontrolirati njihove akcije protiv Palestinaca, ili čak posjedovanja nuklearnog oružja. Odnosno, čega su se svih godina imali plašiti ako nisu u svom odnosu prema Palestincima činili ništa loše.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Kolika je cijena Netanyahuovog vladanja?

Nastavit će se začarani krug povremenih pokolja u Gazi, terorističkih napada, otimačine zemlje, zatvaranja djece.

Netanyahu je predizbornom kampanjom Likud s pozicije desnog centra gurnuo u krajnju desnicu [EPA]

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Nakon nedavne ponovne pobjede Benjamina Netanyahua na izborima u Izraelu i dobijanja većine u Knessetu očito je da su pred nama još najmanje četiri godine u kojima će mirovni proces biti na čekanju.

Ali za ovaj najduži konflikt u novijoj historiji to nije nikakva vijest. Opet će se nastaviti začarani krug povremenih pokolja u Gazi, terorističkih napada, dizanje zidova oko palestinskih naselja, otimačina zemlje, zatvaranja djece i sve na šta se svjetska javnost već više od pola stoljeća gotovo pa navikla.

Međutim, sada imamo jedno novo pitanje koje glasi: "Kolika je cijena Bibijevog (tako ga zovu odmilja njegovi simpatizeri) trijumfa i četvrtog mandata na premijerskoj poziciji?"

Svojom predizbornom kampanjom Netanyahu je svoj Likud sa pozicije desnog centra gurnuo u krajnju desnicu. Naravno, uradio je to svjesno, u trenutku kad mu se učinilo da bi mogao izgubiti od stranaka okupljenih oko lijevog centra, kako bi pridobio sve jaču i brojniju jevrejsku ultradesnicu. Ovo što se ovih dana dešava, između ostalog, i na relaciji Jerusalem - Washington, posljedice su tog skretanja udesno.

Apetiti fanatika

Osim toga, ovim političkim manevrom Netanyahu rizikuje da nepovratno radikalizira izraelsko društvo. Zna da će mu, na unutrašnjem planu, biti jako teško zadovoljiti političke i ideološke apetite fanatičnih desničara s kojima se uhvatio u kolo. Već se javno morao izviniti zbog neprimjernih i šovinističkih izjava o Arapima koji žive u Izraelu. Ali daleko je veći problem sebi napravio na međunarodnom planu, gdje Izreal ubrzano gubi podršku nekada i najbliskijih saveznika koju su donedavno bez pogovora i jednostrano podržavali sve njihove poteze i stavove, ma koliko se oni kosili s međunarodnim pravom i standardima zaštite ljudskih prava.

Takvi stavovi Bibiju možda jesu donijeli još jednu, i dalje tijesnu pobjedu, ali su mu stvorili brojne probleme u odnosima s ostatkom svijeta kojem je sada jasno da je Izrael taj koji otvoreno ne želi mir sa sve nestabilnijim okruženjem i da se iza stalne eskalacije sukoba s Palestincima, ne samo u Gazi nego i na Zapadnoj obali, krije nespremnost da se istinski radi na formiranju dvije države koje bi živjele u miru. Svima koji su to htjeli da vide to je bilo jasno i do sada, ali je Netanyahu kroz ovu predizbornu kampanju i poteze koje je u posljednjih nekoliko mjeseci povlačio sve to otvoreno potvrdio.

Posebno je ozbiljan problem koji je sebi, pa i Izraelu, stvorio u odnosima s administracijom predsjednika Obame, najvećim saveznikom Izraela i glavnim pokroviteljem njegovog postojanja. Odnosi između političkih predstavnika te dvije države nikada nisu bili gori. Najbolji pokazatelj toga je izjava šefa osoblja Bijele kuće Denisa McDonougha da se "okupacija, koja je trajala gotovo 50 godina, mora završiti i palestinski narod mora imati pravo da živi i upravlja u svojoj suverenoj državi".

"Sjedinjene Američke Države očekuju da sljedeća izraelska vlada okonča gotovo 50 godina okupacije i stvori put za palestinsku državu", izjavio je, kako je prenijela Al Jazeera, McDonough, jedan od najbližih Obaminih saradnika.

Politički ciljevi

Ovakav stav Bijele kuće je vjerovatno uslijedio i kao reakcija na, između ostalog, predizbornu izjavu novog/starog premijera o tome kako palestinska država neće postojati samo ako on pobijedi. Jasno je da izjava skrojena s ciljem slanja jasne poruke ultradesnici o tome kako je on voljan najveću konzervativnu stranku u Izraelu podrediti njihovim političkim ciljevima. Ali tu poruku nisu čuli samo oni nego i izraelski saveznici u Bijeloj kući, kojima je lično obećao da će raditi na mirovnom rješenju izraelsko-palestinskog sukoba kroz osnivanje nezavisne palestinske države i kojima je sve vrijeme tvrdio da su Palestinci ti koji koče taj proces jednostranim diplomatskim inicijativama za priznanje njihove nezavisnosti.

Da ovo nije mala promjena američkog stava, najbolje govori činjenica da je samo nekoliko mjeseci ranije Obamina administracija vetom u Vijeću sigurnosti blokirala rezoluciju koju je uz široke konsultacije predložio Jordan kao nestalna članica tog tijela, a kojom se Izrael upravo pozivao na povlačenje s okupiranih teritorija. Naravno, toliko i o političkoj dosljednosti "velikih sila". Helem.

Postoji i drugo tumačenje tog rata riječima između Benjamina Netanyahua i Baracka Obame i njegove administracije, a koje nema nikakve veze s Palestinom i tamošnjim mirovnim procesom. Tako velik broj analitičara u palestinskoj dnevnoj štampi, ali ne samo oni, smatra kako je stvarni sukob, ustvari, zbog Irana i mogućeg sporazuma u vezi s njegovim nuklearnim programom te ukidanja međunarodnih sankcija, čemu se Izrael otvoreno protivi.

Prema tom tumačenju, teške riječi i otvoreno razilaženje kada je riječ o rješenju s dvije države, kao i nedavno obraćanje Benjamina Netanyahua američkom Kongresu bez koordinacije s predsjednikom Obamom, samo je još jedan način da se izvrši pritisak na Obamu kako ne bi pristao na ukidanje sankcija Iranu ili kako bi barem izvukao što bolje uvjete u tim pregovorima.

Ne treba ni zanemariti da se u Americi polahko zahuktavaju pretpredsjednički izbori u obje stranke i da sve ovo ima "upotrebljivu vrijednost" i u tamošnjim političkim igrama bez granica. Već smo dobili imena prvih kandidata. Republikanci, svi kao jedan, preko kritikovanja Obamine vanjske politike pokušavaju već sada ojačati startnu poziciju svoga kandidata za Bijelu kuću kojeg tek trebaju odabrati. Oni, između ostalog, kritikuju i Obamino približavanje Iranu i okretanje leđa tradicionalnim saveznicima na Bliskom Istoku, prije svega Saudijskoj Arabiji i Izraelu. Ako bude po njihovom, ne samo da neće biti dogovora s Iranom nego će mnogo šta biti po Bibijevom.

Političke pobjede

Obama polahko pakuje kofere i teško je znati šta će uspjeti uraditi dok još stoluje u Bijeloj kući. Želi da iza sebe u međunarodnoj politici ostavi nešto veliko, neko naslijeđe po kojem će biti upamćen, ali je sve više onih koji bi da mu, zarad vlastitih političkih ciljeva, to zadovoljstvo uskrate, a vremena sve manje.

Ali dok ne dođe do promjene u Washingtonu, nije nebitno ni pitanje hoće li Palestinci znati i moći iskoristiti ovaj momenat i sukob između Obame i Netanyahua, odnosno hoće li moći izboriti barem još neku političku pobjedu pred UN-om, naročito ako se ispostavi da je Obamina administracija spremna ići tako daleko da ne iskoristi famozno pravo veta u Vijeću sigurnosti za neku od rezolucija, poput one nedavne kojom se Izrael poziva da se povuče s okupiranih teritorija. Palestinci su već napravili nekoliko ozbiljnih nezavisnih koraka ka priznanju svoje državnosti, kako u međunarodnim organizacijama tako i u brojnim bitnim glavnim gradovima Zapada.

I dok nemaju načina da zaustave bezobzirnu otimačinu svoje zemlje i širenje useljeničkih naselja na okupiranoj teritoriji, mogu barem iskoristiti ovaj sukob između dva najbolja saveznika da izbore još koju, makar simboličnu pobjedu na međunarodnom planu koja bi ojačala njihovu pregovaračku poziciju. Teško da će išta od toga umanjiti patnju palestinskog naroda, ali slabiji nikada ne bira bitke nego mu se one nameću.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera 

Okupirani grad i dokinuta fetva o Al-Aqsi

Davno su rekli da oni koji vladaju Jerusalemom vladaju svijetom i da je to tako još iz drevne historije.

Al-Aqsa: Treća najsvetija džamija u islamu i jedina uz one u Meki i Medini koje je Poslanik Muhamed, a.s., preporučio da se hodočaste [EPA]

Piše: Muhamed Jusić

Iyad Madani, generalni sekretar Organizacije islamske saradnje, druge po članstvu međunarodne organizacije nakon Ujedinjenih narda, koja broji 57 zemalja, posjetio je (5. januara 2015. godine) svetu džamiju Al-Aqsa u Jerusalemu i pozvao muslimane da ga slijede, da počnu "masovnije posjećivati ovu džamiju i tako pojačaju palestinske aspiracije prema tom svetom mjestu". Posjeta je uslijedila nakon što je Organizacija u junu prošle godine proglasila Jerusalem "Prijestonicom islamskog turizma za godinu 2016. godinu".

Treća najsvetija džamija u islamu i jedina uz one u Meki i Medini koje je Poslanik Muhamed, a.s., preporučio da se hodočaste ili ono što je u jevrejskoj tradiciji Brdo hrama, na kojem je stajao Solomonov hram prije nego su ga porušili Rimljani, zasigurno je politički i sigurnosno jedna od "najneurotičnijih tačaka" na svijetu. Zato i ova posjeta ima simboličnu vrijednost i sa sobom nosi brojne, prije svega političke, ali vidjećemo to, i drugačije poruke. Svjetski mediji su, prije svega, primijetili kako ona dolazi u vrlo delikatnom trenutku, kada je palestinsko-izraelski mirovni proces došao u ćorsokak i kada su Palestinci diplomatskom kampanjom napravili nekoliko samostalnih koraka ka priznanju države Palestine u granicama od 1967. godine bez ranije postignutog dogovora ili bilo kakvog mirovnog aranžmana s Izraelom.

Zajednička poruka

Analitičari nisu mogli a da ne primijete kako je Iyad Madani kompleks Al-Aqse obišao u pratnji jordanskog ambasadora i palestinskih zvaničnika. A upravo je Jordan država koja je u Vijeću sigurnosti UN-a u ime Palestine podnijela neprihvaćenu rezoluciju čiji je cilj određivanje roka za okončanje izraelske okupacije. Prema toj rezoluciji, Istočni Jerusalem trebao bi biti glavni grad buduće palestinske države.

"Posjeta je simbolična i zbog toga što su Organizacija islamske saradnje, Palestinci, Jordanci i Saudijci poslali zajedničku poruku međunarodnoj zajednici u kojoj podržavaju takvu ideju", javila je izvještavajući o ovoj posjeti novinarka  Al Jazeere.

Međutim, ova posjeta nosi još neke poruke, koje nisu ništa manje značajne. Jedna od njih je ta što je ovim potezom i pozivom muslimanima da posjećuju sveta mjesta u Jerusalemu prekršena fetva kou su izdali i promovirali neki muslimanski vjerski krugovi, a kojom se zabranjuje posjeta džamiji Al-Aqsa dok je on pod okupacijom i dok to zahtijeva traženje saglasnosti Izraela.

Zagovornici ove fetve, ili šerijatsko-pravnog stava po nekom pitanju, takav su stav pravdali tvrdnjom da bi dolazak u svetu džamiju dok je pod okupacijom predstavljao priznanje Izreala kao države i njihove okupacije palestinske zemlje, što bi u konačnici vodilo normalizaciji odnosa s državom koju oni smatraju stranim tjelom u arapskom okruženju. Tu normalizaciju odnosa s Izraelom u arapskom svijetu nazivaju 'et-tatbi' i do sada su je organizacije bliske Muslimanskoj braći i arapskim nacionalističkim pokretima, ali ne samo oni, smatrali veleizdajom. Nekoliko arapskih parlamenata je čak donijelo rezolucije kojima se osuđuje svaka normalizacija odnosa s Izraelom ili bilo kakav oblik naučne, kulturne ili bilo kakave druge saradnje.

Danas je sve kraća, ali ipak duga lista većinski muslimanskih zemalja u koje ne možete ući ako u pasošu imate izraelsku vizu ili pečat njihove granične policije. Građani Saudijske Arabije iz koje dolazi i sekretar Madani i gdje se nalazi sjedište Organizacije islamske saradnje moraju se prilikom podnošenja zahtjeva za izdavanja pasoša obavezati da neće putovati u nekoliko zemalja, među kojima i Izrael.

Judizacija Istočnog Jerusalema

Niko još ne zna znači li to da će se ove politike sada preispitati, odnosno da li će muslimani koji poslušaju novi poziv i "novu fetvu" i dalje imati problema prilikom povratka u svoju domovinu, ili ako se odluče putovati u neku od članica OIC-a. Ustvari, postoji još jedno čitanje čitavog događaja.

Najglasniji zagovornik i ideološki tvorac spomenute fetve je egipatski šejh Jusuf al-Kardavi, povezan s pokretom Muslimanska braća, koji se, nakon vojnog puča u Egiptu, našao u nemilosti svih onih centara moći koji su odlučni da ne dozvole političkim snagama povezanim s idejama tzv. političkog islama da dođu na vlast nakon Arapskog proljeća. Taj progon je kuliminirao nedavnim raspisivanjem crvene INTERPOL-ove potjernice za njim, izdate na zahtjev Egipta, koji ga tereti za "kriminalne radnje i pomaganje pri bijegu zatvorenika i druge nezakonite radnje".

Zato se ovaj potez može shvatiti kako još jedan udarac na samog Kardavija, Svjetsku uniju islamskih učenjaka, kojom on predsjedava, ali i na sve one koji dijele takvu viziju rješenja problema arapskog i muslimanskog svijeta, pa tako i palestinskog pitanja. Mnogi su ovu fetvu već odavno, naročito među stanovnicima Jerusalema, kritizirali kao kontraproduktivnu.

Ipak, mnogi smatraju da poziv da se ona ne poštuje nije trebao poslati poruku samo Izraelu, nego, prije svega, onima okupljenim oko ideja Muslimanske braće, te da im se poručuje kako njihova vizija rješenja palestinskog pitanja više nije aktuelna i da oni više nisu faktor u ovom procesu. U tom smislu, bitniji je poziv sekretara Madanija nego sama posjeta.

Madanijev prethodnik, Turčin Ekmeleddin Ihsanoglu, također je posjetio Jerusalem i složio se sa stavom predsjednika Mahmouda Abasa da bojkot šteti Palestincima, ali nije otvoreno pozvao muslimane da slijede njegov primijer. Šta će novi pristup ponuditi, ako išta, tek treba da se vidi.

Ipak, šta god Arapi i međunarodna zajednica poduzimali ili ne poduzimali, malo šta će promijeniti trenutnu politiku Izreaela, ne samo prema Jerusalemu, nego i prema Palestincima. Nastavit će se judizacija Istočnog Jerusalema, njegovo okruživanje jevrejskim doseljeničkim naseljima i otimanje arapskih kuća i imovine raznim pravnim peripetijama i malverzacijama.

Svako malo će u dvorište džamije i nju samu nastaviti upadi ultradesničarskih izraelskih skupina i političara. Restrikcije na to ko i kada može klanjati u džamiji će se nastaviti. Izrael, koji već dugo poznaje samo argument sile, ne ostavlja nikakvu opciju Palestincima osim beznađa.

Kada se odluče boriti silom kao u Gazi, šalju im poruku da će čitav narod platiti visoku cijenu. Kada, pak, odluče mirnim putem i u skladu s međunarodnim pravom zaštiti minimum svojih državnih i nacionalnih prava koja su im okupacijom i ratom otuđena, kao što čini administracija predsjednika Abbasa na Zapadnoj obali, ne prolaze ništa bolje.

Američki veto

Još jedan pokušaj da se Izrael obaveže na povlačenje sa okupiranih teritorija (barem onih okupiranih 1967. godine) nije prošao zbog američkog veta u Vijeću sigurnosti UN-a. Kada je palestinska samouprava zatražila članstvo u Međunarodnom krivičnom sudu, kako bi mogli tužiti Izrael za ratne zločine, Izrael je uzvratio blokiranjem miliona dolara prihoda od poreza koje ta zemlja ubire u ime Palestinske samouprave. I tako dalje.

Zato će i dolazak ili nedolazak muslimanskih hodočasnika u Al-Aqsu teško šta promijeniti u konačnom statusu ovog grada. Prije će se to pitanje, kao i čitavo pitanje Palestine do sada, koristiti za unutarmuslimanska i unutararapska politička, vjerska i ideološka previranja.

Davno su rekli da oni koji vladaju Jerusalemom vladaju svijetom i da je to tako još iz drevne historije. Ako želite znati koja imperija, civilizacija ili savez dominira svjetskom historijom, pogledajte da li se u njenim granicama ili granicama utjecaja nalazi Al-Quds. Jerušalajm ili Ûrshalîm, u svakom od svojim etimološkim korijenima još od kada su ga ustanovili drevni Kanaanci nosi značenje mira, ali će proteći još puno vode rijekom Jordan prije nego on usitinu postane gradom mira, a ne plijenom oko kojeg se krv prolijeva. I to ko sa muslimanske ili arapske strane predvodi tu, nazovi, borbu nije nebitno, kao ni to ko ima mandat time se baviti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Bijelo Polje, 3. Avgust, 2014. – U nedjelju 03. 08. 2014. godine, u organizaciji Odbora islamske zajednice Bijelo Polje, održana je mirna protestna šetnja povodom aktuelnih dešavanja i terora koji se sprovodi nad nedužnima.

Nekoliko stotina građana Bijelog Polja mirnom šetnjom od gradske džamije do centra grada, protestvovali su noseći transparente sa porukama “Free Gaza”, “Prekinite pokolj u Gazi”, “Prestanite da finansirate izraelski terorizam” i drugim. Među transparentima je bilo mnogo onih koji direktno kritikuju medije koji ćute o dešavanjima u Palestini. Učesnici protesta su napravili performans noseći tabute što djelimično odslikava svakodnevnicu stanovnika Gaze u posljednjih mjesec dana. U centru grada je klanjana dženaza u odsustvu svim nedužno stradalim u Gazi. Nakon obavljene dženaze u Centru za kulturu održana je tribina na temu: “Gaza i stanje muslimana svijeta.” Gost predavač je bio prof. Muhamed Jusić.

Izvor: http://www.monteislam.com/novosti/odrzana-mirna-protestna-setnja-u-bijelom-polju-saosjecanje-sa-djecom-gaze
Predavanje na istu temu održano je i u Rožajima, a ovako je sa skupa u Bijelom Polju izvijestila agencija Anadolija: 

Crna Gora: U Bijelom Polju održan protest i klanjana dženaza za stradale civile Gaze

Odbor Islamske zajednice Bijelog Polja, uz pomоć Bošnjačke kulturne zajednice i ostalih nevladinih organizacija, organizovao je danas mirni protesni skup povodom dešavanja u Gazi.

Protestni skup pod nazivom "Saosjećanje sa djecom Gaze" počeo je nakon podnevne molitve, kada su se okupljeni građani uputili od gradske džamije do Doma kulture. Više stotina građana nosilo je transparente na kojima je pisalo "Zar su djeca teroristi!?", "Free Gaza!", "Prekinite pokolj u Gazi!", "Crna Gora, uvedi sankcije Izraelu!", kao i mnoge druge.

Okupljeni su nosili tabute, koji su bili prekriveni zastavom Palestine, nakon čega je klanjana dženaza u odsustvu za ubijene civile Gaze.

Predsjednik Odbora Islamske zajednice Bijelo Polje Adis Kučević kazao je u izjavi za Anadolu Agency da je cilj protestne šetnje da se podigne glas protiv zuluma i nepravde koja se dešava u svijetu.

"U Crnoj Gori, ali i u cijelom svijetu prikazuje se slika suprotna od one kakva je stvarna u Gazi. Prikazuju se djeca, žene i civili kao teroristi. A oni koji su ustvari teroristi se prikazuju kao žrtve. Mi smo pokušali prenijeti atmosferu iz Palestine putem naših ilustracija. Da bi se na neki način ljudima približila kakva je stvarna atmosfera tamo. Očekujemo od medija da budu korektniji, i da stanje u Palestini prikazuju onakvim kakvo jeste", kazao je Kučević.

Protestni skup za Palestinu podržale su i pojedine političke partije iz Bijelog Polja. Predsjednik odbora Liberalne Partije Samedin Agović kazao je da je protestna šetnja prilika da se ukaže na kršenje osnovnih ljudskih prava.

"Mi želimo na ovaj način izraziti solidarnost s narodom Palestine, i ova mirna protestna šetnja se organizuje kako bi se ukazalo na kršenje osnovnog prava, prava na život, koje djeca Palestine gube i na ovaj dan", poručio je Agović.

Nakon protesta, u Domu kulture u Bijelom Polju predavanje o trenutnom stanju u Palestini održao je prof. Muhamed Jusić.

Protest za Palestinu treći je u nizu koji je organizovan u Crnoj Gori. Prethodne sedmice protestovali su građani Rožaja i Plava. Bivši crnogorski šef diplomatije Branko Lukovac, u izjavi za AA poručio je da bi Crna Gora morala osuditi zločin Izraela nad narodom Palestine. (AA) 

Izrael ubija. Ponovo.- moj tekst u novom ovosedmičnom izdanju magazina Start BiH

Uz sve Hamasovo odbijanje egipatske inicijative, uz sve zakulisane igre kojim arapski svijet nastoji marginalizirati Muslimansku braću, Izrael ipak ne može ničim opravdati rezmjere tekuće brutalnosti nad nedužnim palestinskim civilima.

Piše: Muhamed Jusić- Magazin Start BiH

Teško je tražiti bilo kakav smisao ili objašnjenje za ono što se ovih dana dešava u Gazi. Bez obzira o kakvim se regionalnim i globalnim zakulisnim igrama i sukobima interesa radilo nikakvo objašnjenje ne može biti opravdanje za stravično iživljavanje izraelske vojske nad nedužnim civilima Gaze.  

Es-Sisijev pokušaj

Izreal tvrdi da civili ginu zato što Hamas ispaljuje primitivne rakete na izraelske gradove i da se oni moraju braniti. Da je Hamas teroristička organizacija koja ne priznaje pravo Izraela na postojanje te da su zbog toga prepreka miru. Da koriste civile (koje Izrael bombarduje u njihovim kućama, školama i bolnicama u najgušće naseljenom hermetički zatvorenom prostoru na svijetu- sick!) kao živi štit... 

Ali sve da jeste tako, Izrael kao odgovorna članica UN-a i država koje osigurava svakojaku pomoć Zapada tvrdeći da su jedina demokratija na Bliskom istoku ne može ničim opravdati razmjere brutalnosti nad nedužnim palestinskim civilima i diskriminaciju i apartheid nad jednim narodom čiju su zemlju okupirali i naselili stanovncima iz čitavog svijeta.

Ali po čemu je ovaj napad na Gazu drugačiji od brojnih drugih koji se dešavali u skoro redovnim intervalima još od prije dolaska Hamasa na vlast. E ovaj put kao nikada do sada prst se ne upire samo u okrutni režim desničara u Tel Avivu i njihove saveznike u Washingtonu, nego i u arapske režime koji se od osnivanja države Izrael predstvaljaju kao zaštitnici Palestinaca i kunu se u njihova prava.

Tačno je da skretanje pažnje na sve one koji svojom pasivnošću ili možda čak direktnom podrškom pomažu Izraelu u nastavku okupacije, izgradnje na otetoj palestinskoj zemlji, provođenju apartheida nad onim Palestincima koje još nisu protjerali širom svijeta i evo sada brutalne agresije na najveći koncentracioni logor koji se naziva Gaza, može poslužiti kao dobar spin da se umanji odgovornost Izraela. Ali Izrael i njegovo političko i vojno vodstvo ne bi bili to što jesu da nema baš te prećutne podrške svijeta i globalnih centara moći ogrezlih u moralnom relativizmu i dehumaniziranim pogledima na svijet u kojem caruju samo njihovi lični interesi. Kako bi, da globalni moćnici imaju i trun savjesti, jedna od najmoćnijih armija svijeta pred očima svjetske javnosti mogli svaki sat ubijati po jedno nedužno dijete?

Ne bi bilo pravedno zaboraviti ni tvrdoglavo odbijanje Hamasa da prihvati incijativu u kojoj je Egipat posrednik. Oni to objašnjavaju nespremnošću da prihvate „kapitulaciju pred agresorom“ koja bi kao toliko puta do sada Izrael amnestirala odgovornosti od svih počinjenih zlodjela a Gazu ponovo vratila u potpunu izolaciju. Kao uslov da prihvate obustavu naprijateljstva oni traže hitno otvaranje svih graničnih prijelaza, dozvolu ribarima iz Gaze da love uz obalu mora kako bi mogli prehraniti svoje porodice i oslobađanje zarobljenika, kako onih koji su privedeni takom ove vojne operacije tako i onih koji su ponovo uhapšeni nakon što su bili oslobođeni u zamjenu za zarobljenog izraelskog vojnika Gilada Šalita.

U Egiptu, pak, tvrde drugačije. Oni kažu da je Egipat na vrijeme, dan prije početka napada, upozorio Hamas da će Izrael pokrenuti brutalnu akciju odmazde ukoliko ne obnove primirje, ali su oni to odbili. Režimu predsjednika Abdulfetaha es-Sisija bliski mediji i analitičari u Kairu to objašnjavaju pokušajem Hamasa da kompromituje novoizabranog predsjednika i da umanje ulogu Egipta kao regionalnog igrača. Oni tvrde da to čak ne čini čitav Hamas nego „radikalno krilo“ koje stradanje civila u Gazi koristi kako bi kompromitovalo Es-Sisija koji je vojnim pučem s vlasti skinuo njima blisku Muslimansku braću i predsjednika Muhameda Mursija. Hamas je ideološki ogranak Muslimanske braće i mnogi sve što se dešava danas u Gazi tumače kroz prizmu pokušaja arapskih vladajućih režima da uz podršku nekih globalnih centara moći da iz korijena iščupaju pokret Muslimanske braće. Naime, nakon izbijanja tzv. Arapskog proljeća i nakon što su političke stranke koje baštine ideje pokreta počele preuzimati vlast u sve više arapskih zemalja, mnogi su, naročito u zemljama naftom bogatog Arapskog zaljeva, ali i na Zapadu, odlučili da krenu u obračun sa Braćom.

Uloga Saudijske Arabije

Po tom obrascu se desio puč u Egiptu, razbijena sirijska opozicija kako bi se iz nje potisnula Muslimanska braća, ova organizacija proglašena terorističkom u zemljama Zaljeva i danas se pokušava eliminisati i u Gazi koja je, uz Sudan, jedno od zadnjih uporišta gdje su relevantan politički faktor.

Zato se u krugovima bliskim Muslimanskoj braći, i ne samo među njima, napad na Gazu doživljava kao nastavak tog projekta u kojem je Izrael samo izvođač radova.

David Hearst, urednik portala Middle East Eye i nekadašnji urednik i novinar u listovima "The Guardian“ i  "The Scotsman" otišao je tako daleko da je u svom tekstu objavljenom na Huffington Postu a kojeg je  na bosanski prevela i objavila Al Jazeera Balkans, za sve što se dešava u Gazi otvoreno optužio Saudijsku Arabiju.

Napad na Gazu dolazi po saudijskom kraljevskom nalogu. Ovaj kraljevski nalog nije ništa više nego javna tajna u Izraelu, a i bivši i sadašnji sigurnosni dužnosnici opušteno pričaju o tome. Bivši izraelski ministar odbrane Shaul Mofaz iznenadio je voditelja na televizijskoj stanici Channel 10, rekavši da Izrael mora odrediti ulogu Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata u demilitarizaciji Hamasa. Na pitanje šta misli pod tim, dodao je da bi se sredstva iz Saudije i Emirata trebala koristiti za obnovu Gaze nakon što se Hamas učini nemoćnim- piše Hearst.

Saudijci naravno takvu intrepretaciju dešavanja negiraju, ali brojni njihovi „javni radnici“ u medijima ne kriju da je Hamas samo prepreka trajnom miru sa Izraelom koji bi Palestincima osigurao državu na dijelu Palestine. Oni Hamas a ne samo Izrael drže odgovornim za propast Arapske mirovna inicijativa, od prije nekih 12 godina koju je pokrenuo kralj Abdullah a koju su podržale 22 arapske države i 56 muslimanskih zemalja.

Ovim povodom se oglasila i ambasada Saudijske Arabije u Sarajevu  koja je reagujući na tekst gospodina Hearsta saopćila da ovaj njegov tekst nije „ništa drugo nego skretanje pažnje sa međunarodne ravnodušnoti od strane velikih sila koje pomažu Izrael u sprovođenju agresije, a koje mogu da traže od Izraela da zaustavi agresiju. Stoga je bilo za očekivati da upravo prema njima gospodin Hearts usmjeri svoju oštru kritiku, kao i svi slobodni ljudi na Zemlji, a ne da obmanjuje čitaoce i da im odvraća pažnju od stvarnih uzročnika nastavka posljednje izraelske agresije, i to što Izrael čini sve što može da palestinski narod ne dobije svoja legitimna prava“.

Kakogod, Izrael računa na kolektivno pamćenje „globalne svjetske javnosti“ koje je poput onoga u zlatne ribice. U našem sjećanju ima prostora samo za najnoviji tweet i posljednji objavljeni link. Mi funkcionišemo po sistemu „headline“-a i nikoga ne interesuju duboki uzroci problema niti lične tragedije aktera sa naslovnica. Zato će naapdi na Gazu možda i stati da bi opet za koji mjesec ili godinu gledali iste snimke i to onda kada nekome zatreba da dobije izbore, pomjeri granice svoje zone utjecaja, skrene pažnju sa nekih drugih žarišta, učvrsti svoju vlast nad izgladnjelim i izmrcvarenim narodom ili ko zna šta. 

Izvor: Start BiH

Krvavi Bajram

Vjerovatno bismo se morali vratiti daleko u historiju da nađemo krvaviji Bajram.

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Ramazanski bajram bi trebao biti jedan od dva najveća muslimanska praznika koji simbolizira čovjekov trijumf nad svojim slabostima i jača osjećaj zajedništva i solidarnosti. Čujemo stalno kako je to praznik mira i porodične harmonije. Ali u kakvom ozračju ove godine muslimani u onome što se naziva "muslimanskim", pa i "islamskim" svijetom dočekuju ovaj praznik? Vjerovatno bismo se morali vratiti daleko u historiju da nađemo krvaviji Bajram koji je zadesio ummet ili zajednicu vjernika.

Slike i izvještaji koji su nam dolazili iz tog dijela svijeta tokom mjeseca posta ramazana, koji prethodi Bajramu, teško se mogu opisati a da se ne zvuči patetično. A tog ispraznog zapomaganja nad stanjem muslimanskih naroda, ali i čovječanstva kojeg, manje ili više, taru isti problemi, ne nedostaje. Ipak, slike razorene Gaze, najvećeg logora na svijetu u kojem jedna od najmoćnijih armija današnjice pred očima svjetske javnosti svaki sat ubije po jedno nedužno dijete, teško se mogu opisati nama koji smo daleko od patnje tamošnjih civila.

Post u izbjegličkim kampovima

Ne može se ostati ravnodušan na snimke siromašnih obroka raseljenih koji prekidaju post u izbjegličkim kampovima ili u svojim domovima na koje se svakog časa mogu sručiti izraelske, Bašarove, Malikijeve, "samoproglašenog halife" ili čije već granate proizvedene u istim fabrikama daleko od njihovih gradova.

Teško je tražiti bilo kakav smisao ili objašnjenje za ono što se ovih dana dešava u Gazi. Bez obzira na to o kakvim regionalnim i globalnim zakulisnim igrama i sukobima interesa bilo riječi, nikakvo objašnjenje ne može biti opravdanje za stravično iživljavanje izraelske vojske nad nedužnim civilima Gaze.

Ali Izrael ne bi mogao raditi to što radi, ne samo danas u Gazi nego od svog osnivanja, da nema neupitnu podršku Zapadnih moćnika i onu prešutnu arapskih susjeda. Izrael računa na kolektivno pamćenje "globalne svjetske javnosti" koje je poput onoga u zlatne ribice. U našem sjećanju ima prostora samo za najnoviji tweet i posljednji objavljeni link. Funkcionišemo prema sistemu "headlinea" i nikoga ne interesuju duboki uzroci problema niti lične tragedije aktera sa naslovnica.

Ali ako su za stradanje muslimana u Gazi krivi "drugi", ko ubija muslimane u Siriji, Iraku, Pakistanu, Jemenu, Libiji...? Brojni su oni koji za sve loše što se dešava muslimanima uvijek krive samo druge, teorije zavjera, Jevreje, Ameriku, križare, ali je činjenica da je korijen svih problema muslimana u njima samima, u njihovoj nesposobnosti da se nose sa izazovima vremena, slabim školama, njihovim neslobodnim državama i društvima, njihovim korumpiranim vladarima koji možda imaju podršku bjelosvjetskih moćnika s kojima krče prirodne resurse tih zemalja. Međutim, još niko nije ponudio djelotvornu i funkcionalnu alternativu takvom stanju. Traženje krivca u nekom drugom nikada neće dovesti do toga da se isprave uzroci vlastite slabosti. To ne amnestira one koji podgrijavaju sukobe širom svijeta zarad vlastitih interesa ili ne čine sve što mogu da ih spriječe.

Ali muslimani danas ginu od muslimana više nego od nemuslimana. Režim Bashara el-Assada u Siriji ne razmišlja o mirnom rješenju ili izlasku ususret opoziciji već nastavlja brutalnim metodama, od mučenja u zatvorima do bombardiranja civilnog stanovništva buradima napunjenim eksplozivom. Istovremeno, oni koji se u Siriji navodno zalažu za slobodu njenih građana, dok u vlastitim zemljama brane bilo kakav oblik opozicije, i dalje naoružavaju svako svoju frakciju naoružane opozicije, dovodeći ih u poziciju da se sve manje bore za interese svog naroda a sve više za mentore koji ih plaćaju petrodolarima. Pobunjenici se ubijaju međusobno.

'Genocid u izvođenju'

Samoproglašeni halifa u Iraku i Siriji provodi teror ne samo nad kršćanima i drugim manjinama nego i nad muslimanima koje smatraju nedovoljno dobrim i iskrenim. Ta tzv. "Islamska država" naredila je svim ženama i djevojčicama u Mosulu, u sjevernom Iraku, da budu podvrgnute sakaćenju ženskih genitalija ili tradicionalnom obrezivanju. Tako barem tvrdi zvaničnica UN-a Jacqueline Badcock i tamošnji mediji koji pišu o fetvi, ili vjerskom ediktu, koja bi se trebala odnositi na sve žene u dobi između 11 i 46 godina. Toliko o snovima muslimanskih masa o tome da će ih povratak na tradicionalne vrijednosti i oživljavanje srednjovjekovnog halifata osloboditi lokalnih i globalnih tirana.

Nepravedno bi bilo ne spomenuti i nepravedno zapostavljeni "genocid u izvođenju" u Mijanmaru nad muslimanima iz naroda Rohinja u pokrajini Rahin. Daleko od očiju javnosti je i patnja civila u Somaliji, koja je priklještena između radikalne skupine al-Shabaab i neefikasne vlade. U Darfuru arabizirani muslimani progone one nearabizirane. U Centralnoafričkoj Republici muslimani su jedva izbjegli etničko čišćenje i lista se nastavlja. Bombaši samoubice su ubijali od Bagdada do Kabula i mala je vjerovatnoća da će ih i Bajram u tome spriječiti.

Decenijama muslimanski intelektualci, ulema, ali i ideolozi raznih pokreta - lamentiraju nad stanjem muslimanskih naroda od perioda dekadence islamske civilizacije. Muslimani su nekada bili dominantna svjetska civilizacija koja je prednjačila u svim segmentima ljudskog života, od nauke, kulture, uređenja države... A onda je sve to nestalo, da bi ostala samo sjećanja koja su prerasla u kolektivnu nostalgiju koja graniči sa frustracijom.

Muslimani kroz svoju tradiciju imaju sjećanje na prošlost koju nerijetko idealiziraju i glorificiraju do mjere da se o prošlosti rijetko kritički promišlja. Taj imidž savršene prošlosti koji se ne propituje i ne kritikuje već brižno održava i uzgaja onemogućava muslimanima da bilo šta nauče iz svoje prošlosti. Zato danas imamo osjećaj da se ponovo među muslimanima otvaraju stare rane iz prošlosti. Muslimani se ne mogu vratiti u prošlost i spriječiti sukobe među ashabima (učenicima Poslanika, a.s.), ne mogu vratiti u korice sablje isukane na Sefinu ili na Kerbeli, ali su iz tih događaja mogli naučiti da iste greške ne ponavljaju danas. Naprotiv, danas oni raspiruju neki novi sunitsko-šiitski rat. Muslimani širom svijeta, danas više nego ikada, trebaju naučiti da upravljaju svojim razlikama ili će one postati način da ih se stalno drži u sukobima i oslabljene - a onda ne trebaju nikoga kriviti.

Kada već govorimo o učenju iz historije, možda je pažnje vrijedna i lekcija iz Evrope koja je ne tako davno u rat ušla zbog vjere da bi iz njega izašla bez nje.

Suočeni sa teškom realnošću života u nesređenim, siromašnim i neslobodnim državama i društvima, i sa još neizvjesnijom budućnošću, nije ni čudno što muslimanskim masama prošlost izgleda bolja i od sadašnjosti i budućnosti. Možda baš zato kao nigdje drugo u muslimanskom svijetu bujaju konzervativizam i različiti tradicionalizmi. Muslimani nemaju vlastitu modernost koja bi odgovorila na globalnu dominaciju Zapada koja nije samo kulturološka i ideološka nego i vojna, ekonomska i politička.

Nada u bolje sutra

Mnogi od onih koji su obećavali promjenu statusa quo ili nastupali sa pozicija spasitelja donijeli su samo više zla i razaranja društvima na čijem jadu su izrasli i njime se hranili. Fijasko tzv. Arapskog proljeća je pomutio snove mnogih, ali ih sigurno nije ubio.

Muslimani današnjice, barem u onim većinski muslimanskim državama, kao da žive između dva svijeta: jednog mrtvog, ili barem neodrživog, koji više nema šta ponuditi, i drugog slabog ili nedovoljno jakog da  se rodi. Zato će veliki broj njih slabo uživati u predstojećim praznicima, dok će velikom broju onih koji se osjećaju dijelom te zajednice, a nisu u kriznim područjima, ta radost biti pomućena nagomilanim problemima s kojima se nose njihova braća u vjeri.

Danas je možda više nego ikada muslimanskom svijetu potrebna vjera, ali ne vjera u kojoj će se tražiti opravdanje za nasilje nad onima koji drugačije misle ili vjeruju, ne vjera pretočena u neke nove ideologije koje će ljude voditi u nove sukobe i krvoprolića, nego vjera kao nada u bolje sutra, vjera koja daje snagu da se izdrži i kada je nateže i da se ne klone duhom i ne izgubi pouzdanje u Boga, Milostivog.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Oguglali na patnju Palestinaca

Kako objasniti indolentnost prema izvještaju UN-a koji optužuje Izrael za zlostavljanje palestinske djece.

Piše: Muhamed Jusić

http://balkans.aljazeera.net/vijesti/oguglali-na-patnju-palestinaca

Sjećam se kako mi je još dok sam bio student jedan kolega iz Saudijske Arabije, dok smo komentarisali neku od tada aktuelnih regionalnih ili svjetskih nepravdi u nizu prema palestinskom narodu, rekao kako mu  je „više dosta Palestine“ i kako je prvo što mu na um padne kada se prisjeti svoga prvog dana u školi to da im je učitelj rekao da sutra trebaju donijeti po rijal za djecu Palestine.

Sjećam se da su me  tada iznenadile, pa i šokirale, očito iskrene riječi tog dvadesetgodišnjaka. Ali, on mi je tada otvorio oči i pomogao da shvatim gorku činjenicu da je najveći dio svijeta, pa i onog arapskog, jednostavno oguglao na patnje palestinskog naroda.

Desetljeća patnje ovog naroda u Izraelu, onome što se nazivaju palestinske autonomne teritorijeili izgnanstvu širom svijeta su nešto što više nije vijest i što se uzima zdravo za gotovo.

Odrastao sam sa palestinskim izbjeglicama u Jordanu, gdje čine polovinu stanovništva i znam da njihov tretman u nekim arapskim zemljama nije bio puno bolji od onog kojeg su imali oni koji su ostajali pod izraelskom okupacijom i znam koliko ih boli sva ta neosjetljivost svijeta, pa i njihove braće po vjeri i naciji.

Brutalnost prema djeci

Volio bih da nisam u pravu, ali kako drugačije objasniti svu indolentnost svjetske medijske i političke javnosti prema posljednjem izvještaju Odbora UN-a za prava djeteta u kojem se optužuju izraelske snage za zlostavljanje palestinske djece, uključujući mučenja onih koji su u pritvoru i korištenje drugih za ljudski štit.

Desetljeća okupacije, otimanje zemlje, ograničavanje kretanja, zatvaranje onih koji se usprotive okupaciji su jedno, ali takva brutalnost prema djeci koja se opisuje u ovom UN-ovom izvještaju su nešto drugo.

U dokumentu kojeg je sastavilo 18 nezavisnih stručnjaka navodi  se kako se "palestinska djeca, koju je uhapsila [izraelska] vojska i policija, sistematski podvrgavaju ponižavajućem postupanju, i to često mučenjima. Ispitivanje se provodi na hebrejskom, jeziku koji ne razumiju, i oni potpisuju priznanja na hebrejskom kako bi ih pustili na slobodu.“

Osim toga, izvještaj upozorava da se palestinskoj novorođenoj djeci u Gazi i na Zapadnoj obali, koju je okupirao Izrael u ratu 1967. godine, često ne dozvoljava da se registruju i dobiju zdravstveno osiguranje, obrazovanje i čistu vodu.

Palestinska djeca se rutinski hapse u noćnim racijama, ruke im se vežu na bolan način, a oči prekrivaju povezima. Vlasti često maloljetnike prebacuju u zatvore, a da i ne obavijeste njihove roditelje.

Živi štit

Djeca koja se drže u pritvoru redovno su izložena „fizičkom i verbalnom nasilju, ponižavanju, bolnom sputavanju... prijeti im se smrću, fizičkim nasiljem i seksualnim napastvovanjem prema njima ili članovima njihove porodice“, navodi se u izvještaju.

Dodaje se i to da se svi ovi i drugi zločini „dešavaju od trenutka hapšenja, tokom transfera i ispitivanja kako bi se iznudila priznanja, ali i tokom pritvora i izdržavanja kazne“, a sve prema svjedočenju nekoliko izraelskih vojnika.

Dokumentovano je i četrnaest slučajeva između januara 2010. i marta 2013. u kojima su palestinska djeca korištena kao živi štit kada su izraelski vojnici ulazili u potencijalno opasne zone i kada su djecu stavljali ispred oklopnih vozila kako bi spriječili Palestince da bacaju kamenje na njih.

Posebno je zabrinjavajući dio izvještaja koji govori o procjeni da se u izraelskim zatvorima  nalazi 7.000 djece u dobio od 12 do 17 godina, a neka i u dobi od devet godina. Od 2002. u prosjeku je dvoje djece dnevno privedeno ili uhapšeno. Većina njih je uhapšena pod optužbom da su bacali kamanje na izraelske vojnike, za što mogu dobiti kaznu od 20 godina zatvora.

U Izraelu su priznali da jeste bilo propusta u odnosu prema maloljetnicima i da su oni, nakon što je martovski izvještaj UNICEF-a ukazao na njih, poduzeli niz mjera kako bi se stanje popravilo.

I dok Izraelci tvrde da su ovo stare optužbe koje za cilj imaju da „osvoje naslovne strane“, autori izvještaja tvrde da se  radi o nepristranom izvještaju „koji je zasnovan na činjenicama, a ne političkim stavovima autora.“

Nije pomoglo ni to što je ovaj poduži izvještaj „politički korektan“ i priznaje da postoje problemi u izraelskoj nacionalnoj sigurnosti, navodeći da su djeca na obje strane ubijana i ranjavana, ali da među žrtvama ima daleko više palestinske djece.

Ipak to nije spriječilo mnoge u Izraelu i izvan njega da umjesto da se pozabave njegovim zabrinjavajućim sadržajem ustvrde da se ovi i slični izvještaji koriste samo kako bi se šikanirao Izrael.

Takvi zaboravljaju da ovo nisu prvi, i kako sada stvari stoje, neće biti ni zadnji izvještaji koji dokumentuju brutalnost izraelske države i sigurnosnih agencija nad palestinskom djecom i ne samo nad njima.

Možemo se prisjetiti Izvještaja posebnog UN-ovog Odbora za istraživanje izraelskih postupaka koji pogađaju ljudska prava Palestinaca i drugih Arapa na okupiranim područjima iz avgusta 2008. koji opisuje tešku situaciju u kojoj se nalaze građani koji su pod izraelskom okupacijom ili pod blokadom Izraela, uključujući i sirijske teritorije na okupiranom Golanu.

U tom se izvještaju, između ostalog, navodi kako su tokom prva tri mjeseca 2008. godine izraelske vlasti zbog neposjedovanja građevinskih dozvola srušile 124 građevine. U 61 od tih srušenih kuća stanovali su ljudi i njihovim je rušenjem raseljeno 435 osoba, uključujući 135 djece.

U Gazi, koju je Izrael tada, kao i danas, držao pod blokadom, izvještaj je dokumentovao hroničnu pothranjenost djece mlađe od pet godina u procentu od 13 posto. Jedno na svakih 10 djece je zaostalo u rastu.

Izvještaj je još tada dokumentovao brojne druge primjere nehumanog odnosa izraelskih vlasti prema Palestincima, a naročito djeci.

Nehumani odnos

Zato svako pravdanje neljudskog i nehumanog odnosa prema palestinskoj djeci i predstavljanje istih tek kao incidente, nekorektno je i najblaže kazano nemoralno.

Nehummani odnos prema Palestincima, pa i onim najmlađim među njima, nije izuzetak ili incident nego, čini se, pravilo Izraela u odnosu prema onima čiju zemlju naseljavaju. 

Izraelu bi, više nego Arapima, trebao mir u nestabilnom i trusnom Bliskom istoku, ali to sadašnjim liderima Izraela očito nije cilj.

U međuvremenu, izvještaji poput ovog samo služe da se njima hrani antisemitizam širom muslimanskog svijeta i da se stvaraju osnovi za trajni rat umjesto trajnog mira.

Oni koji nisu spremni uhvatiti se u koštac sa stravičnim UN-ovim izvještajem i onim što se u Palestini dešava trebaju da se zapitaju kako planiraju graditi mir i budućnost s onima koji odrastaju u uslovima u kojima odrastaju djeca Palestine.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Primirje u Gazi: Svi dobili šta im treba

Zakulisane igre oko Gaze

Piše: Muhamed Jusić (Magazin START, broj 363, datum26.11.2012.)

Izrael je ponovo, po ko zna koji put, krenuo u još jedan krvavi pohod i osvetničku misiju protiv Palestinaca u Gazi gdje se na vlasti nalazi islamistički pokret Hamas kojeg optužuje da dozvoljava različitim palestinskim vojnim frakcijama da ispaljuju improvizovane projektile i minobacačke granate na susjedna jevrejska naselja.

U prvih sedam dana napada na Gazu poginulo je 135 Palestinaca i petero Izraelaca. Izraelske oružane snage su saopštile da je u tom periodu izraelsku teritoriju iz Gaze ispaljeno ukupno 1.198 raketa, od kojih je 809 palo na izraelsku teritoriju, dok je 389 oboreno proturaketnom vatrom. Izraelske projektile ispaljene na palestinska naselja iz aviona, brodova i artiljerije niko i ne broji.

Sukob je eskalirao nakon što je Izrael u zračnom napadu ubio jednog od vojnih komadanata Hamasa, Ahmeda Džabira, a kao navodni odgovor na nekoliko minobacačkih napada koje su na izraelska naselja duž granice sa Gazom izveli pripadnici Islamskog džihada i drugih militantnih palestinskih organizacija.

U analizama instituta Startfor daje se jedna pažnje vrijedna analiza uzroka čitavog sukoba koja nije našla puno prostora u medijskim izvještajima o ratu u Gazi. Naime za ovu „privatnu obavještajnu agenciju“, kako su Stratfor nazvali tokom afere Wikileaks, bitan događaj koji je također skoro neprimijećeno prošao u našim i brojnim svjetskim medijima, a koji je bio uvertira za sve što će uslijediti, desio se u noći 28. oktobra u sudanskoj prijestolnici Kartum kada je došlo do eksplozije u tvornici Jermuk. Sudanske vlasti su optužile Izrael da stoji iza raketnog napada dok su oni to negirali. Izvori Stratfora tvrde da Izrael jeste izvršio taj napad ali da je to zato što je Iran to postrojenje koristio za skladištenje i sklapanje oružja poput protutenkovskih i protuavionskih projektila, dalekometnih raketa među kojima je i Fedžr 5 koje imaju domet da se njima može gađati Tel Aviv i Jerusalem, a koje je onda, navodno, imao namjeru dostaviti Hamasu i drugim organizacijama koje se bore protiv izraelske okupacije.

Po ovom scenariju, glavni razlog izraelskog napada na Gazu je ometanje dostave dalekometnih raketa Fedžr 3 i Fedžr 5 i uništenje onih projektila koji su moguće već u posjedu Hamasa. Sukob je trebao i isprovocirati Hamas da pokaže da li raspolaže tim kapacitetima i da li je proturaketni sistem Željezna kupola kojeg već godinama uz finansijsku podršku SAD-a razvija Izrael, djelotvoran protiv takvih napada. Ovo objašnjava i zašto je izraelska vlada čim su počeli padati prvi projektili kratkog dometa počela sa pripremom izraelske javnosti za opsežnu kopnenu akciju i gubitke koji bi mogli uslijediti. Izraelu se ne ulazi u kopnenu avanturu i zato će odluka o tome hoće li se odlučiti na taj korak najviše zavisiti od toga da li će izraelske sigurnosne agencije procijeniti da je prijetnja od dalekometnih raketnih Fedžr 5 uklonjena i da li je Hamas „ispucao“ sve svoje zalihe uvezene u Gazu prije nego što im je Izrael ušao u trag i što je razaranjem tvornice Jermuk presjekao rutu snabdijevanja. Prema ovom scenariju, ubistvo vojnog komandanta Hamasa Ahmeda Džabira u prvom danu vojnih operacija se objašnjava time što je upravo on bio ključna ličnost u realizacija programa Fedžr 5 i čovjek zadužen za saradnju sa Iranom.

Ako su ove analize tačne, Hamas je bio spreman platiti veliku cijenu da bi se domogao projektila kojima bi po prvi put mogao gađati glavne gradove Izraela. Isti analitičar smatraju kako Iran nije imao šta izgubiti jer je birao između toga da operacija uspije i da njihov saveznik Hamas, poput Hezbolaha s kojim je identičan proces naoružavanja uspješno završen, dobije dodatne vojne kapacitete ili da budu „provaljeni“ i da Izrael protiv Gaze povede još jednu osvetničku kampanju koja će skrenuti svjetsku i arapsku pažnju sa situacije u Siriji gdje Iran daje neupitnu podršku režimu Bešara Asada zbog čega gubi podršku svojih tradicionalnih saveznika među Arapima i sunnitima u regionu i svijetu. Eskalacijom nasilja u Gazi Iran bi u nezgodnu poziciju doveo egipatsko političko vodstvo iz Muslimanske braće koje se nakon dolaska na vlast počelo udaljavati od Irana i približavati Americi i EU od čije pomoći ovise. Naravno, ovakva analiza događaja je tek jedna od ponuđenih, ali pravdi na volju, ona izdržava brojne provjere. To, naravno, ni u kom slučaju ne bi trebalo skrenuti pažnju sa izraelske brutalnosti i zločina nad palestinskim civilima.

Suočen sa ovim i sličnim optužbama da podržava i naoružava Hamas Iran je po prvi put priznao da ne samo ekonomski nego i vojno podržavaju Palestince. Iran pruža finansijsku i vojnu pomoć Hamasu u Gazi kako bi pomogao grupi u borbi protiv kontinuiranih i nepopuštajućih napada jevrejske države, izjavio je u srijedu na dan kada je potpisano primirje između Hamasa i Izraela predsjedavajući iranskog parlamenta Ali Laridžani.

"Ponosni smo što branimo narod Palestine i Hamas, a naša pomoć njima je i finansijska i vojna", rekao je on bez objašnjavanja, prenio je AFP.
Iran nikada nije krio da podržava Hamas i Islamski džihad u pojasu Gaze, ali nikada nije spomenuo da im šalje vojnu pomoć. Po prvi put je Iran progovorio i o optužbama da Hamas snabdijeva raketama Fedžr 5 koje su korištene za napade na Tel Aviv, koji se nalazi oko 70 kilometara sjeverno od Gaze. Tako je šef iranske Revolucionarne garde general Muhamed Ali Džafari rekao istog dana da je Teheran odgovoran samo za dijeljenje svoje raketne tehnologije. "Iran pruža tehnološku podršku svim muslimanima koji se bore protiv svjetske arogancije", rekao je Džafari, koristeći termin iranskih zvaničnika za Zapad i Izrael. Džafari je dodao da rakete Fedžr 5 "nisu poslane iz Irana, ali je ista tehnologija upotrijebljena", dodavši da se rakete "veoma brzo proizvode" u Gazi.

Još jedno primirje

I kao što se očekivalo u srijedu je postignuto primirje, uz posredovanje Egipta koji je shvatio da bi baš njegov politički vrh mogao biti najveći gubitnik u ovoj igri nadmudrivanja između Izraela i Irana, za koje niko ne zna koliko će trajati.

Ponovno postizanje primirja između Hamasa i Izraela koje će sukob samo odgoditi do daljnjeg i u koji niko neće vjerovati odgovara većini zainteresovanih snaga. Prvo, Hamas želi da pokaže kako je izvojevao simboličnu pobjedu  time što je uspio ispaliti dalekometne projektile na Tel Aviv i Jerusalem, ali nije spreman za to platiti visoku cijenu koju bi uzrokovao nastavak sukoba i eventualni kopneni napad na njihovu infrastrukturu i rukovodstvo.

Izrael je pokazao da neće tolerisati raketne napade iz Gaze i da će za svaki takav napad Palestinci platiti skupu cijenu, te da je njihov proturaketni sistem sposoban oboriti većinu barem dalekometnih projektila. Istovremeno, Izrael ne želi rizikovati sa kopnenom operacijom koja bi izraelsku vojsku uvukla u opasni gerilski sukob u uskim ulicama izbjegličkih naselja sa neizvjesnim ishodom i velikim izgledima da izgube veći broj ljudstva ili pak da neko od njihovih vojnika bude uhapšen. Izraelska javnost je posebno osjetljiva na gubitke života svojih vojnika i u izbornoj godini to može biti problem za premijera Benjamina Netanyahua. Dovoljno je prisjetiti se kakav je udarac za Izrael bio hapšenje jednog vojnika Ilata Šalita i koliku su cijenu platili da ga oslobode da znamo da će se oni na kopneni napad odlučiti tek kad ne budu imali nijedne druge opcije.

Napokon, Egipat u kojem su sada na vlasti Muslimanska braća želi da politički profitira od deklarativne podrške Palestincima bez da rizikuje pogoršanje ionako loših odnosa sa Izraelom, a samim time i sa Sjedinjenim Američkim Državama koje mu i dalje pružaju značajnu vojnu i ekonomsku pomoć. Nekoliko američkih senatora je preko američke CNBC otvoreno poručilo da se Egipat previše ne prsi u odbrani Palestinaca ukoliko žele nastaviti primati pomoć od njih. Muslimanska braća su u vrlo teškoj poziciji s obzirom da su prije dolaska na vlast bili glavni oponenti bilo kakve normalizacije odnosa sa „cionističkom tvorevinom“ kako su nazivali Izrael, a sada moraju naći način da svojoj biračkoj bazi objasne zašto ne prekidaju svaku saradnju sa Izraelom, zašto poštuju mirovne pregovore protiv kojih su bili tako otvoreno ili drugim riječima zašto se ponašaju na isti način kao što je to činio i režim Hosnija Mubaraka.

Osim, toga egipatska vojska na čije čelo su Muslimanska braća dovela novo, njima bliže, rukovodstvo vode opsežnu vojnu akciju protiv radikalnih islamista na Sinaju koji su na tom području djelovali u graničnom području između Gaze i Egipta u djelomičnom sigurnosnom vakuumu koji je stvoren mirovnim ugovorom iz Kemp Dejvida koji ograničava sigurnosnih i vojnih snaga koje tu mogu biti raspoređene. Egipat sada tu ima daleko veće vojne trupe od dogovorenih i Izrael je u prvi mah dao saglasnost egipatskoj vojsci da se obračuna sa islamistima, ali sada traži da se trupe povuku i da se omjer snaga vrati na onaj nivo koji je dogovoren mirovnim sporazumom. Jedno je sigurno, primirje nije mir i ovim sukobom je Bliski istok samo još dalje od mira o kojem se tako dugo govori. Sve što se ovih dana dešava u Gazi, a decenijama u Palestini, samo je nastavak agresivne okupatorske politike ideologa cionizma i zakulisnih igara regionalnih i svjetskih moćnika u kojima ništa osim krvi nevinih Palestinaca na izmorenoj zemlji nije onakvo kakvim se čini.