18. april 1930. godine- dan u kojem „nije bilo vijesti“

Ostalo je zapisano kako je 18. april 1930. godine dan u „kojem nije bilo vijesti“. Tačnije, to je dan kada je BBC (British Broadcasting Corporation) u večernjem radijskom biltenu u 20:45 sati objavio: "There is no news" („Nema vijesti“ ili „Danas nema vijesti“). Nakon toga su umjesto vijesti pustili 15 minuta klavirske muzike, a zatim nastavili s emitiranjem opere „Parsifal“. 

Rekli bi, dobra stara jednostavna vremena. Ali bilo je to i vrijeme kada se gluposti i neprovjerene informacije nisu mogle podvaljivati pod nešto što svijet treba znati. Daleko vrijeme kad se znalo šta je vrijedno naše pažnje. Može se reći da je to i vrijeme visokih standarda u novinarstvu i shvaćanja da nije sve vrijedno tuđe pažnje. 

Naravno da je to imalo svoju cijenu. Neki bi to nazvali i cenzurom, jer BBC je tada imao monopol na radijsko emitovanje u Britaniji i stroge kriterije šta je „vrijedno emitovanja“. Ako nisu imali dovoljno kvalitetnih vijesti, jednostavno nisu punili prostor izmišljenim i preuveličanim sadržajem. Kasnije ćemo doznati kako je tog dana ipak bilo događaja (npr. napad indijskih nacionalista na britanski arsenal u Chittagongu), BBC ih nije smatrao dovoljno važnim za britansku publiku ili ih nije dobio na vrijeme. Naravno, valja imati na umu da je taj dan bila „Velika subota“ (Good Friday), pa su i zbog toga vijesti bile rijetke. 

Znamo da se to vrijeme ne može vratiti ali je dobro prisjetiti se da i danas ne baš sve što konzumiramo u medijima i na društvenim mrežama zaslužuje našu pažnju. I da je sada odluka na nama čemu ćemo posvetiti svoju pažnju. Nema nekog velikog javnog urednika da te odluke donosi za nas.

Koristimo li mreže ili smo se u njima zapetljali?

Piše: Muhamed Jusić (Preporod)

Širenjem internet mreže slušali smo o svim revolucionarnim blagodatima koje će donijeti širokim narodnim masama. Svi su s pravom bili oduševljeni i jedva da su se čuli glasovi onih koji su bili sumnjičavi i koji su propitivali kuda bi nas ta nova informatička revolucija mogla odvesti.

Svi oni koji su govorili o bilo kakvoj vrsti regulacije interneta doživljavani su kao totalitaristi koji pokušavaju da odbrane neodbranjivo i koji bi da neslobodnim pojedincima oduzmu jedinu nadu u pristup slobodi.

Danas su sve glasniji oni među ozbiljnim analitičarima i teoretičarima koji i nisu baš oduševljeni svime u šta se internet pretvorio i promjenama koje je donio. Oni s pravom upozoravaju ne samo na brojne nesagledive posljedice nove mreže u koju se čovječanstvo upetljalo nego i na sve nedosljednosti onoga što nam je ta globalna mreža donijela nasuprot onoga što nam je obećavala.

Jer uistinu teško je ne primjetiti kako se ne tako davno internet predstavljao kao oruđe u rukama osiromašenih i isključenih masa kojim će se usprotiviti elitama u svakom smislu. Trebala je to biti platforma koja će svima omogućiti slobodan pristup informacijama i znanju. Internet je trebao, na nikada do kraja pojašnjen način, ukloniti sve razlike i sve učesnike mreže učiniti jednakim. Danas vidimo kako se bogati još više bogate, između ostalog, i na internetu. Umjesto da ubije monopol internet je stvorio možda i najveće monopoliste u historiji čovječanstva, poput Googla ili Amazona. Iako se običavalo govoriti da će Internet pomoći da se znanje prenosi i da postane lahko dostupno, sve više se čini da je opća kakofonija bez ikakvih provjera i kriterija rezultirala upravo suprotnim efektom.  Internet je neuke učinio još neukijim ali uvjerenim da sada znaju sve i da na internetu mogu naći potvrdu svakoj suludoj teoriji koju imaju ali i dovoljan broj istomišljenika. Internet jeste izjednačio sve ali ne u pristupu znanju i informacijama nego je doveo do toga da se svačije mišljenje bez obzira kako neosnovano i na činjenicama neutemeljeno bilo počne doživljavati kao relevantno.

Umjesto da nas učini tolerantnijim jer nam je dao priliku da upoznamo različite kulture i civilizacije i jer nam je dao priliku da direktno komunicirao sa ljudima iz svakog dijela svijeta, internet je otvorio prostor najglasnijim šovinistima i ksenofobima. Umjesto prostora za upoznavanje i susretanje kultura internet je postao globalni generator govora mržnje i nepovjerenja.

Umjesto da nam donese više demokratije, kao što je bilo očekivano, internet nam je donio, kako to primjećuje i jedan od najpoznatijih svjetskih teoretičara novih medija Andrew Keen, «vladavinu rulje». Sjećamo se kako su pisane studije o tome kako su društvene mreže pokrenule tzv. Arapsko proljeće, govorilo se, a i sam sam pisao, o tome kako će internet ojačati građane u totalitarnim i neslobodnim državama i društvima. Nije da se to nije desilo. Ali danas ne možemo ne primjetiti kako internet prerasta u instrument praćenja i nadzora građana u razmjerama koje nisu zapamćene u historiji čovječanstva. Da apsurd bude veći, značajan dio tog nadzora i povrede privatnosti se dešava uz pristanak samih korisnika. Države, ali i multinacionalne kompanije, danas profiliraju građane i trguju njihovom privatnošću iako se ne tako davno vjerovalo kako će upravo njima Internet zadati kobni udarac.

Lista iznevjerenih očekivanja bi se otegla kao i elaboriranje svih promjena koje je internet uzrokovao u načinu na koji mislimo, doživljavamo i procesuiramo svijet oko sebe. Vrijedilo bi sebi osvijestiti to kako nas zatrpavanje nepotrebnim informacijama čini površnim u njihovoj selekciji, analizi i emotivnom proživljavanju. Kada se satima dnevno izlažemo tolikoj šarenolikosti priča, kada nam se u sekundi smjenjuju jedna za drugom slika ubijene djece u Siriji i kulinarske čarolije kuhara Nusreta, ajeti iz Kur'ana sa dawetske stranice i provale Sabita iz Tarčina, koliko smo nakog godina takvog silovanja svoga uma sposobni razaznavati prave vrijednosti i hoće li biti čudno ako emotivno otupimo. Nije da o tome ljudi nisu počeli pisati i govoriti ali je to još daleko od toga da bude nešto čega su prosječni korisnici internet mreže svjesni.

U istom kontekstu bi bilo vrijedno primjetiti kako je stvorena paralelna, virtualna realnost, što internet po svojoj prirodi jeste, u kojoj neki ljudi sve više žive i čak je mijenjaju za realni svijet iz kojeg su sve više iščašeni. Brojni su primjeri oko nas onih koji sebe uvjeravaju kako su njihovi stavovi i svjetonazori relevantni ili čak dominantni jer imaju nekoliko stotina ili čak hiljada nekada i vještački, za novac koji su dali platformama koje ih servisiraju, followera ili lajkača koji ih održavaju u njihovoj predstavi o tome kako uživaju podršku širokih masa. Drugim riječima, nije problem koristiti tu globalnu mrežu, problem je kada se u njoj kao ljudi ali i kao čovječanstvo zapetljamo.

Odgovor vjerovatno nije samo u regulaciji interneta, jer će ona vjerovatno biti učinjena tako da ponovo pogoduje moćnima i velikima. Prije će biti da je prvi i najhitniji korak da se javnost upozna sa stvarnom naravi ove globalne mreže, sa svim pozitivnim i negativnim posljedicama koje donosi, ali da se insistira na odgovornosti svakog korisnika kao i odgovornom konzumiranju ove prividne apsolutne slobode. Nijedna regulacija ne može biti zamjena za ljudsku odgovornost. Nije nikada mogla nigdje i ničemu pa neće ni u ovoj globalnoj mreži.

-->

Neformalna grupa roditelja organizovala predavanje prof. Muhameda Jusića “Kako mediji oblikuju našu stvarnost” na temu

U punoj Maloj sali JU KSC Bugojno 24.01.2020. godine Neformalna grupa roditelja “Roditelji za roditelje” Bugojno organizovala je predavanje na temu “Kako mediji oblikuju našu stvarnost”. Gost predavač bio je prof. Muhamed Jusić.

– Svi su izloženi jednom medijskom bombardovanju sadržajima. Bez medija nema slobodnog demokratskog društva. Od društava se zahtjeva nešto što se zove medijska pismenost. Mi se ne možemo zaštiti sa onim što se može vidjeti na društvenim mrežama, u ovim medijima koji su nekontrolisani, neuređeni, za koje ne znamo ko u nekim situacijama plasira neke informacije. Jedino što nam ostaje da educiramo javnost kako da se nose sa izazovom savremenih medija poručio je na tribini prof. Muhamed Jusić.

Neformalna grupa roditelja je grupa roditelja iz Bugojna koji su početkom 2017. godine kroz projekat “Podrška mladima u lokalnim zajednicama u Bosni i Hercegovini”, kojeg implementira International Organization for Migration (IOM) na području 15 općina u BiH, odlučili da kroz volonterski angažman dadnu doprinos svojoj lokalnoj zajednici.

Cilj rada grupe roditelja je poboljšanje roditeljskih vještina kroz kreiranje sigurnog prostora gdje bi roditelji mogli razmijeniti svoja iskustva sa ostalim roditeljima, razgovarati o izazovima i problemima sa kojima se susreću, a sve to kako bi postali bolji roditelji i aktivniji članovi društva, te istinski postali svjesni o važnosti uloge roditelja u životu i odrastanju njihove djece. Neformalnu grupu roditelja čine roditelji različitih profesija, spola i starosne dobi, a djeluju u sklopu Omladinskog Centra Bugojno, kao jedan od njihovih programa.

Održan seminar pod nazivom “Medijska pismenost”

21. aprila 2019. godine je započeo ciklus seminara „Mladi lideri“, u organizaciji Udruženja Svitanje. Seminar je održan u prostorijama Centra za lično i profesionalno usavršavanje, a prisustvovalo je 25 učesnika. Prvi seminar je održan na temu „Medijska pismenost“, a istu je prezentovao Muhamed Jusić, islamski teolog, arabist i savjetnik Reisu-l-uleme za medije.

U toku seminara je definisan i detaljno objašnjen pojam medijska pismenost. Naime, medijska pismenost podrazumijeva sposobnost pristupa, analize, vrjednovanja i odašiljanja poruke posredstvom medija”.

Posebno se istakla činjenica da se ova vrsta pismenosti ne odnosi samo na novinare nego je bitna i nužna za sve građane jednog društva. Postavlja se pitanje zašto je bitna medijska pismenost za sve građane?

Naime, u slobodnim društvima ne postoji cenzura medija, medijskog sadržaja te su samo građani pozvani da reaguju na ponuđene medijske sadržaje. Da bi bili sposobni da prepoznaju šta je to neprikladno i da reaguju na adekvatan način potrebno je da su medijski opismenjeni.

Važnost medijske pismenosti prepoznale su zemlje članice EU tako da ta vrsta opismenjavanja zauzima posebno mjesto u nastavnim planovima i programima. U Bosni i Hercegovini o medijskoj pismenosti se govori samo kroz neformalni oblik obrazovanja jer ona još uvijek nije sastavni dio formalnog obrazovanja.

Ono što građani BiH mogu da naprave ukoliko uoče neke neprimjerene medijske sadržaje jeste da dostavljaju prigovore:

-          Regulatornoj agenciji za komunikacije (ukoliko je neprimjeren sadržaj emitovan na RTV programima ili na RTV stanicama)

-          Vijeću za štampu u Bosni i Hercegovini (ukoliko se radi o štampanim i online medijima)

Bitno je naglasiti da se prilikom pisanja prigovora pozivamo na Kodeks o emitovanju RTV programa i Kodeks o oglašavanju i sponzorstvu u programima RTV stanica (kada pišemo prigovor RAK-u) i na Kodeks za štampu i online medije BiH (kada pišemo prigovor Vijeću za štampu u BiH). Oba Kodeksa se mogu pronaći na sljedećim stranicama:

https://www.rak.ba/

https://www.vzs.ba/

Za svitanje.ba:

Samira Žunić-Velagić

Sekjuritizacija islama

Piše: Muhamed Jusić (Preporod, 15.9.2018)

Voditelj misije Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju OSCE-a u Bosni i Hercegovini Bruce Berton je na završnoj sesiji trodnevne konferencije  “Mediji i terorizam” koju je početkom mjeseca  na Jahorini kod Sarajeva organizirala organizacija na čijem je čelu, naglasio je da se „o terorizmu i terorističkim napadima treba i mora izvještavati, ali da se pri tome treba držati etičkih i novinarskih principa“. Većina učesnika iste konferencije, eksperata različitih profila iz regiona i svijeta su za lokalne i svjetske medije imali slične preporuke. Apelovali su na njih da kada izvještavaju o ovoj osjetljivoj temi ne podliježu senzacionalizmu, širenju neprovjerenih i lažnih vijesti i da ne pomažu ekstremistima da postignu svoj cilj.

I uistinu kažu da je ranije bit terorizma bila da se ubije jedan, a zastraše stotine. Danas terorističke organizacije uz pomoć medija mogu ubiti jednoga, a zastrašiti milione. Zato nalazimo da su mediji postali nezaobilazni dio strategije terorističkih organizacija. Klasična trijada terorizma “teroristi-žrtve-vlast”, danas zamjenjuje kvartet “teroristi-žrtve-vlast-masovni mediji”. I to više nije ništa novo i to se više puta čulo i na ovoj i na sličnim konferencijama.

Ono što se sada legitimno može postaviti kao pitanje jeste da li neki od tih medija neprofesionalno o fenomenu terorizma i nasilnog ekstremizma izvještavaju namjerno ili iz neznanja. Odnosno da li namjerno čine sve kako bi ovaj problem preuveličali ili čak produbili. Jer, kako drugačije objasniti tako česte „greške“ kod nekih medija koje više nisu izuzetak nego pravilo? Pomaganje teroristima da postignu svoj cilj, a to je teroriziranje javnosti ne može više biti samo stvar neznanja. Ili davanje publiciteta  ekstremistima čije ideje služe kao osnova za nasilje i isključivost i njihovo promovisanje teško da je više slučajno.

Teško je više vjerovati da je samo stvar neznanja to što nasilni ekstremizam i terorizam svode samo na onaj povezan sa  pojedincima i skupinama muslimanskih korijena. Ne samo da takvo predstavljanje fenomena u javnosti ne odgovara realnosti u svijetu u kojem živimo i u kojem su češći napadi desničarskih i drugih terorista, nego je i kontraproduktivno jer stigmatizacijom jedne vjerske ili u nekim slučajevima čak etničke skupine samo pomažu radikalima da mobilišu nove nezadovoljne sljedbenike. Osim što se tendencioznim izvještavanjem o terorizmu stvara osnov za viktimizaciju stigmatizirane skupine koja se poistovjećuje sa djelima male skupine ekstremista među njima, postiže se i drugi, ništa manje bitan cilj,  a to je manipulacija strahom kod uslovno rečeno većinske skupine, čime se pokreće kontiinuirani proces u kojem jedan ekstremizam hrani drugi dok ne završimo u potpunoj fašizaciji društva.

Ključnu ulogu u tome ima proces koji sam bio slobodan nazvati sekjurtizacija islama, odnosno izvještavanje o islamu kao sigurnosnom pitanju koji traje već skoro nekoliko decenija. Kada se o jednoj vjeri a samim time i njenim pripadnicima kontinuirano izvještava samo kroz prizmu sigurnosnog izazova onda ne treba da čudi situacija da je islamofobija ili iracionalni strah od svega islamskog postao osnova društvenih i političkih odnosa čak i u zemljama koje nemaju nikakav ili pak minimalan kontakt i sa islamom i sa muslimanima.

A kako izgleda to nasilno povezivanje svega islamskog sa sigurnosnim izazovima možemo vidjeti u nedavnom primjeru o kojem sam već pisao.

Naime, 22. juna ove godine tešanjski radio ZOS objavio je vijest, u kojoj se navodi kako novinari ove lokalne radio-stanice, koja ima i svoj portal, gdje je vijest također objavljena, "nezvanično saznaju da se u Matuzićima, u općini Doboj Jug, prilikom rušenja stare kuće, naišlo na granate i municiju te se pretpostavlja da je spomenuto ostalo iz posljednjeg rata". Dalje se u informaciji navodi kako je ovo za ZOS radio potvrdio i komandir Policijske stanice Doboj Jug Sejo Kadribašić, koji je još izjavio kako je "u toku uviđaj i da je najbitnije da stanovništvo nije u opasnosti, te će se nastojati na što jednostavniji i bezbjedniji način riješiti problem bez ikakvih posljedica".

Ta informacija bi vjerovatno ostala neprimijećena da se dva dana kasnije nije pojavila vijest novinske agencije SRNA, u kojoj je u prvi plan stavljen detalj kojeg nije bilo u originalnoj verziji vijesti lokalnih medija ili izjavi policijskih službenika. Ovako je ta vijest glasila: "U blizini džamije u gornjem dijelu sela Matuzići, opština Doboj Jug, policija je pronašla skladište oružja i vojne opreme, saznaje Srna. U toku je uviđaj, a na licu mjesta su pripadnici policije i Civilne zaštite. Iz Ministarstva unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona za Radio-televiziju Republike Srpske je potvrđeno da su prije četiri do pet dana locirali određenu količinu oružja u privatnoj kući u gornjem dijelu sela Matuzići, u opštini Doboj Jug."

Naravno, Srninu vijest su, prepakiranu u novo ruho, preuzeli brojni mediji koji se mogu podvesti pod kategoriju "opinion driven" medija. Većina njih je vijest objavila pod sljedećim naslovom: "U blizini džamije u Matuzićima pronađeno skladište oružja".

Znajući kako danas javnost konzumira medijske sadržaje, malo je vjerovatno da se iko zapitao kakve veze ima položaj džamije u odnosu na spornu kuću. Svi koji znaju Matuziće, ili bilo koje bosansko selo, mjesto ili gradsku mahalu, znaju da je teško naći kuću da nije u blizini neke džamije. Ali, cilj s kojim je ova vijest skovana je postignut. Ponovo je džamija povezana sa sigurnosnom prijetnjom.

Pored očitih konstrukcija o kampovima za obuku „islamskih terorista“, o „tisućama povratnika sa stranih ratišta“ i drugih sličnih koje su u službi sekjuritizacije islama i muslimanskog identiteta u ovom slučaju Bošnjaka možda su i opasnije one suptilne konstrukcije koje javnost nekada ne primjećuje a koje učvršćuju podsvjesnu sliku islama i muslimana kao sigurnosnog i sumnjivog elementa redovno povezanog sa nasiljem i terorom.

Neki od tih konstrukta su sigurno dio veće kampanje dok drugi mogu biti produkt neprofesionalnog novinarstva ili možda čak greške, ali podjednako služe istoj svrsi i nanose istu štetu.

Najnoviji primjer ovog drugog smo imali ovih dana na jednom bosanskohercegovačkom portalu kada je novinar ili urednik za pozitivan tekst povodom Bajrama o tome kako hiljade muslimana u Bosni svoje kurbane uplaćuju u medrese kako bi se koristili za prehranu učenika naslovio sa „Tradicija duga 50 godina: Učenici Gazi Husrev-begove medrese svake godine kolju hiljade kurbana“.

Naravno da se to ne spominje nigdje u tekstu priloga ali možemo samo zamisliti kako se u islamofobičnoj javnosti doživljava informacija o srednjoškolcima koji u vjerskoj školi „kolju hiljade životinja“.

Ovakvih i sličnih primjera u domaćim i regionalnim medijima je svakim danom sve više i najmanja šteta bi bila da se radi samo o neprofesionalnom novinarstvom ili neznanju. Prije će biti da bi strah od toga da se radi o dobro osmišljenoj kampanji na kraju ipak mogao biti opravdan. Zato je bitno da međunarodne organizacije poput OSCE-a ili i strukovna udruženja novinara učine sve kako bi se greške smanjile a oni koji namjerno zloupotrebljavaju profesiju javno prokazali.

Koja društvena klima pogoduje terorizmu?

Mediji i terorizam, OSCE konferencija, panelisti na sesiji o izvještavanju o terorizmu u medijima

Piše: Predrag Zvijerac (Radio Slobodna Evropa)

Cilj terorista je poslati poruku, mediji imaju obavezu izvještavati o nasilnom ekstremizmu i terorističkim napadima, no ključno pitanje je žele li novinari učestvovati u terorističkoj propagandi i koliko mediji svojim izvještavanjem pojačavaju teroristički narativ, neki su od zaključaka prvog dana konferencije “Mediji i terorizam” koja se održava na Jahorini kod Sarajeva koju je organizirala Organizacija za evropsku sigurnost i saradnju (OSCE).
Uloga civilnog društva i novinara je krucijalna
Voditelj misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini Bruce Berton je naglasio da se o terorizmu i terorističkim napadima treba i mora izvještavati, ali da se pri tome treba držati etičkih i novinarskih principa.
“U podijeljenim društvima kao što je BiH, kod izvještavanja o terorizmu treba biti posebno oprezan zbog potencijalnog utjecaja na različite zajednice. Fundamentalno je da se istovremeno treba boriti i protiv potencijalne netolerancije”, kazao je Alberto Comito, zamjenik talijanskog ambasadora u BiH. Moez Chakchiuk, pomoćnik generalnog direktora UNESCO-vog Sektora za komunikacije je kazao da se kod izvještavanja o terorizmu moraju izbjegavati glasine te naglasio da mediji, uključujući i ugledne svjetske medije, često zaboravljaju poštovati i dignitet žrtava terorističkog napada. Georgija Holmer, viša savjetnica za pitanja protuterorizma u Sekretarijatu OSCE-a u Beču je kazala kako je izvještavanje o radikalizaciji i terorizmu izuzetno važno kad se gleda sa strane mira i sigurnosti.
“Uloga civilnog društva u prevenciji terorizma je velika, a uloga novinara je krucijalna jer izvještavanje ne smije izazvati religijske, etničke i druge podjele. Pri tome je važna promocija međuetničkog, međureligijskog i svakog drugog dijaloga”, dodala je Holmer.
Ne davati kisik teroristima
Terri Judd, dugogodišnja novinarka i nezavisna konzultantica za strateško komuniciranje i sprječavanje nasilnog ekstremizma, istaknula je tokom prvog panela da je cilj terorista poslati poruku i da je pitanje žele li novinari i sami učestvovati u takvoj propagandi. Podsjetila je na činjenicu da se kod izvještavanja o “običnom” napadu nožem “nema čitanosti i samim tim oglašavanja kao kod izvještavanja o terorističkom napadu”.
“Treba dobro paziti da li svojim izvještavanjem pomažete teroristima. Moramo izvještavati i o kontranarativima, na primjer, kako je neka ulica obnovljena i kako se život vraća u normalu nakon terorističkog napada”, naglasila je Judd. Naglasila je i da se mediji trebaju fokusirati i podržati zajednice, bilo one iz kojih dolaze napadači, bilo one koje iz koje dolaze žrtve te da se “ne smije pogoršati osjećaj marginalizacije i time stvarati plodno tlo za vrbovanje”.
Aidan White, predsjednik Mreže za etničko novinarstvo, smatra da se “novinarstvo ne mijenja dovoljno brzo” te da je “danas više nego ikad potrebnije novinarstvo koje se zalaže za javni interes”.
“Naša obaveza je izvještavati o terorizmu, ali možemo li to raditi bez pogoršavanja situacije. Pravo pitanje je kako minimalizirati nanesenu štetu. Rat stvara vijesti, što smo mogli vidjeti na primjerima Bliskog Istoka, Balkana ili Ukrajine. No, i govor mržnje stvara vijesti, ali stvara i terorizam, islamofobiju, migracije, etničke podjele”, naglasio je White. Iznio je i analizu koju je uradio Dow Jones prema kojoj do 11. septembra 2001. i napada na New York i Washington terorizam nije bio toliko velika priča. Prema toj analizu oko 33.000 medija je 2001. godine objavljeno 9.245, a 2016. godine 23.500 članaka, a razlog za to nije povećanje broja online medija. Jedna od činjenica je i da sami teroristi više proizvode propagandne materijale.
“Imamo i problem perspektive, jer je daleko više napada izvedeno na Bliskom Istoku, u Africi i Jugoistočnoj Aziji, nego u Evropi i Americi”, istaknuo je White.
Jean Paul Marthoz, također bivši novinar i urednik te profesor na Katoličkom univerzitetu de Louvein je naglasio da novinari kod izvještavanja o ovoj temi moraju biti izuzetno oprezni i odgovorni. On smatra da “sloboda izražavanja nije apsolutna, već relativna” te da neodgovornim izvještavanjem “mediji daju kisik teroristima”.
“Mediji moraju imati jasne smjernice kako izvještavati o ovom problemu, uključujući i ponašanje na društvenim medijima, moraju imati jasne smjernice kad pozivaju eksperte za ovo područje i mora postojati sistem unutar redakcija gdje će se znati ko je odgovoran za sadržaj izvještaja, odabir fotografije i slično”, kazao je Marthoz. Govoreći o različitim medijima, odnosno medijskim organizacijama, naglasio je da su “svi novinari isti po profesiji, ali svi novinari ne rade isti posao”.
Aidan White je kazao i da Facebook, Google i druge društvene mreže imaju veliku moć i da ih se treba natjerati da postave standarde pri čemu bi se više poštivao interes šire društvene zajednice.
“Oni zarađuju milijarde dolara na informacijama koje prikupljaju i trebaju dio vratiti ulažući u razvoj medija koji izvještavaju u interesu zajednice”, smatra White. Jean Paul Marthoz se plaši i politizacije, odnosno zloupotrebe pitanja terorizma te ističe da je “sloboda ključ za borbu protiv terorizma, uključujući i slobodu medija.
“Sekjuritizacija islama”
Vlado Azinović, profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, je naglasio da je prije 11. septembra 2001. postojalo 108 definicija terorizma, a da se taj broj poslije tih napada na New York i Washington multiplicirao. Sve te definicije je pokušao sažeti u jednu:
“Terorizam je namjerna upotreba ili prijetnja upotrebom nasilja protiv civilnog stanovništva i imovine s namjerom da se ostvare politički ciljevi”.
Azinović je naglasio da nije posao novinara da kvalificira neki napad već je to posao tužioca koji to mora dokazati na sudu. Istaknuo je da je primarni cilj terorista dobiti moć te instrumentalizacija straha koji pokušavaju uvesti u društvo.
Publicist Muhamed Jusić, inače savjetnik poglavara Islamske zajednice u BiH za medije, govoreći u osobno ime je naglasio da terorizam nema efekta bez podrške medija.
“Teroristi računaju na podršku medija, a mediji ne trebaju davati prostor teroristima i pomagati onima za koje misle da se protiv njih bore”, kazao je Jusić.
Jusić je naglasio da se “teroristi bore za um i srca ljudi” te upozorio na pogrešno korištenje terminologije kod izvještavanja o nasilnom ekstremizmu.
“Termin mudžahid nije negativan u islamu jer je to onaj koji se bori za dobro. Ne treba koristiti termine 'islamski ekstremizam' ili 'džihad'. Ako koristite pogrešne termine, vi im zapravo dajete legitimitet, dok im istovremeno niko unutar islamskog svijeta nije dao legitimitet. Ne treba napadati, na primjer, način oblačenja, nečiji identitet jer ljudi na takve napade najsnažnije reagiraju”, naglasio je Jusić. On je primijetio i da se izvještavanje o islamu uglavnom svodi na sigurnosno pitanje nazvavši to “sekjuritizacijom islama”.
“Problem je što ni vjerske zajednice ne znaju kako proizvesti sadržaj o samima sebi”, dodao je Jusić. On je istaknuo i da je kredibilna vjerska zajednica najbolji način da se prevenira nasilni ekstremizam dodavši kako je “iluzorno ne očekivati da se takvo pitanje neće politizirati, posebno u BiH gdje se politiziraju pitanje šuma ili djece u školama”.
“Ne smijemo zaboraviti i da jedan radikalizam proizvodi drugi. Kad se unutar bošnjačke muslimanske zajednice krenulo baviti pitanjem radikalizma čulo se: 'Imaju i oni svoje četnike. Neka ih, zatrebat će nam”, poentirao je Jusić.
Kad vlast kontrolira medije
Marija Ristić, regionalna direktorica Balkanske istraživačke mreže je ocijenila da je “vlast u Srbiji veoma autoritativna, a većina medija je pod kontrolom vlasti”. Ona se osvrnula na diskurs koji se u Srbiji koristi na ovu temu.
“Prva asocijacija na terorizam u medijima u Srbiji je Oslobodilačka vojska Kosova, a druga asocijacija su muslimani na Sandžaku, u Bosni i naravno na Kosovu. O odlasku na ratišta u Ukrajini se ili ne izveštava ili govori na sasvim drugi način od onog o odlascima u Siriju i Irak. Oko 300 državljana Srbije je bilo ili je i dalje u Ukrajini, ali u medijima su oni borci za slobodu ruske braće i heroji koji štite srpski ili pravoslavni identitet. Samo 20-ak je osuđeno i to uslovno”, kazala je Ristić. Ona ističe da ovakav način izvještavanja “podriva inkluziju nesrpsko stanovništva”.
“Muslimani uglavnom žive u Novom Pazaru koji nije prisutan u medijima osim u kontekstu terorizma”, istaknula je Ristić.
Igor Tabak, nezavisni vojni i sigurnosni analitičar iz Zagreba, je ocijenio da ova tema u Hrvatskoj, s tek nekoliko izuzetaka, nije toliko popraćena te da mediji uglavnom prenose informacije iz druge ili treće ruke.
“Na terorizam se gleda kao na ugrozu za hrvatski turizam i to je glavni kontekst radi koje se sigurnosne službe u Hrvatskoj time bave”, smatra Tabak. Tanja Šuković, urednica Radio-televizije Crne Gore je kazala kako u Crnoj Gori nema mnogo znanja o ovoj temi. Podsjetila je i na dijametralno suprotan način izvještavanja o hapšenjima i procesu vezanom za događanja od 16. oktobra 2016. koje se na sudu vodi kao “pokušaj terorističkog napada”, ali i na jedno istraživanje prema kojem su građani Crne Gore kao glavne prijetnje sigurnosti navele “nasilni tekfirizam”, “nenasilni selefizam” i “nasilni panslavizam”.

Zašto ljudi vjeruju u lažne vijesti

Zašto ljudi vjeruju u lažne vijesti

U „Čarobnjaku iz Oza” se radnja završava kada Doroti zaviri iza kulisa i vidi šta se zapravo dešava. Ni regionalnoj javnosti ne bi bilo teško zaviriti iza kulisa da ima hrabrosti i da hoće. Čini se da je lakše živjeti u laži koja nekom odgovara, nego u istini koja će ga uznemiriti

Piše: Muhamed Jusić (Start BiH)

Prije dvije godine teško da je iko koristio pojam fake news ili lažne vijesti. Danas je to jedan od najfrekventnijih termina i to ne samo od predsjednika SAD-a Donalda Trumpa kojem je to najčešće korišten pojam u nekonvencionalnoj twitter komunikaciji, nego je to pojam koji se sve više pretvara u ozbiljno oružje asimetričnih i specijalnih ratova. Preko lažnih, krivotvorenih vijesti se utječe na ishode izbora i oblikuje javnost koja na vlast dovodi one koji služe interesima naručioca fake news-a. Zato ne treba da nas čudi da je prošle godine Collins Dictionary „fake news“ proglasio riječju godine.

Laž i lažna vijest

Laž nije novi fenomen i ne bi bilo ništa novo da kažemo da u javnom diskursu imamo laž. Ljudi lažu sebe i druge otkad postoje. Adem i Hava ili Adam i Eva su Bogu obećali da neće jesti sa zabranjenog drveta, pa su slagali sebe i Boga.

Šta je onda to što odvaja laž od lažne ili krive vijesti? I lažne i krive vijesti se predstavljaju kao istina ali da bi fenomen fake news-a zaživio moramo imati okruženje koje prihvata alternativne činjenice (“alternative facts”). Otud priča o tome kako lažne vijesti imamo samo zato što smo stvorili ili smo na putu da stvorimo postčinjenično društvo, odnosno društvo u kojem činjenice, istine, pa i naučne spoznaje ne važe ili se relativiziraju.

To je i kod nas tako prisutno u diskursu o više istina o ratu u BiH i na prostorima bivše Jugoslavije. Nastranu političari, nego i oni koji pretenduju da budu ozbiljni „javni radnici“ poput predstavnika akademske, vjerske ili medijske zajednice nas uvjeravaju u to kako se trebamo naviknuti na to da jednostavno ima više istina.

Ne, istina je jedna i ona počiva na činjenicama. Ali, ako ljude uvjerimo da dokazane naučne, sudske ili druge činjenice nisu relevantne, onda ostavljamo prostor da povjeruju u sve što im se servira. Oni, jednostavno, to više ne mogu provjeriti. Laž se može provjeriti i čovjek se može uhvatiti u laži, ali sa lažnim vijestima je teže jer u njih vjeruju oni koji tu laž hoće da čuju.

Odgovor na pitanje zašto ljudi vjeruju u lažne vijesti ima veze i sa jednom drugom debatom koja se, iz razumljivih razloga, više vodi u akademskoj zajednici nego u medijima a tiče se samog povjerenja u medije. Kod nas je ta debata još uvijek u povoju ali, recimo, u Americi su odavno primijećeni simptomi općeg nepovjerenja u mainstream medije što se manifestuje, između ostalog,  relativizacijom istine i činjenica. Ljudi odavno sumnjaju da se medijski sadržaji kontrolišu i da se zbog interesa vlasnika i oglašivača te političkih centara moći povezanih s njima krije istina i velike priče.

U našem okruženju se kao najbolji primjer toga navodi slučaj Agrokor u susjednoj Hrvatskoj ali i regionu i to kako su mediji godinama prešućivali temu o kojoj su svi znali sve. Nakon što je čitav slučaj, što kažu strangeri, eksplodirao pred njihovim licem, mediji su prešutjeli vlastitu sramotu da su sve znali i da su zbog političkih interesa mentora prekrivenih u lažni patriotizam i strahu od oglašivača krili istinu od javnosti.

Zar nije legitimno da se građani zapitaju šta nam sve još naši mediji i zašto prešućuju? Zašto onda zgražavanje nad tim što su ljudi sve otvoreniji prema ideji da „istinu“ traže na blogovima, društvenim mrežama i izvorima čija se autentičnost ne može provjeriti? Mediji su poljuljali povjerenje javnosti u istinu, koju su bili dužni prenositi i braniti i sami su odsjekli granu na kojoj su sjedili.

Spinovanje kao tehnika

Još se jedan fenomen povezuje sa pojavom lažnih vijesti u našem javnom prostoru a to je medijska tehnika tzv. spinovanja. O tome sam ranije pisao ali je on sada u kombinaciji sa lažnim vijestima metastazirao u rak koji razara javnost i ono što je ostalo od zdravog medijskog tkiva.

Nije bilo davno kada su o spinu raspravljali samo stručnjaci koji se bave odnosima s javnošću. Tada se učilo da je spin zapravo trik kojim se istinu ne pretvori u laž (ili obrnuto), nego se činjenice toliko zavrte da ih se i bez iznošenja očitih laži - tada može prikazati u posve drukčijem - pozitivnom svjetlu od stvarne istine (koja je vrlo ružna i negativna). O spinu i sličnim tehnikama propagande govorilo se sa podozrenjem i on se rijetko koristio od ozbiljnih političara i medija, jer se vjerovalo da je toliko providan da bi se njegovom upotrebom izgubio kredibilitet. O tome da kredibilne novinske agencije prenose lažne vijesti, bez da se ako shvate da su pogriješili ne isprave i ne izvinu, nije se ni govorilo.

Jednostavno kazano, to je bilo previše “providno”. Međutim, spin je ušao u našu svakodnevicu, a njime su se, kao i lažnim vijestima, počeli služiti i oni koji pretenduju na poziciju ozbiljnih državnika i medija.

Šta bi onda bio odgovor na ovo pitanje kojim se sve više društava i medijskih profesionalnaca počinje panično baviti? Ako se složimo sa premisom da problem nije postojanje laži ili lažnih vijesti, jer je toga uvijek bilo, nego postojanje okruženja u kojem se takvim vijestima vjeruje, onda znamo da nam je činiti više da ljude naviknemo da vijesti provjeravaju i da ipak insistiramo na tome da su činjenice neumoljive i da ljude naviknemo da cijene istinu pa makar im se i ne svidjela.

To, naravno, nije lahko. Znamo da već neko vrijeme da živimo u vremenu „opinion driven media“ ili medija koji služe ideološkim prohtjevima konzumenata, a ne načelima objektivnosti. Ljudi nerado izlaze iz svoje zone komfora. Radije čitaju novine i konzumiraju sadržaje koji potvrđuju njihove stavove. Ljudi vole da im se laže, da čuju ono što žele čuti jer im se istina i stvarnost možda ne bi svidjeli. Oni mediji koji im to nude će imati posjećenost, gledanost i čitanost i to su mnogi shvatili i time se rukovode. To su shvatili i brojni populisti koji sada na tim spoznajama kreiraju politike i oblikuju našu budućnost. Tu negdje se krije i odgovor na to ko i kako kreira alternativnu realnost u kojoj žive ljudi koje smo čuli nakon presude za, recimo, ratne zločine u BiH, a koji žive u nekom svom svijetu u kojem dokazane činjenice ne igraju nikakvu ulogu.

U „Čarobnjaku iz Oza” se radnja završava kada Doroti zaviri iza kulisa i vidi šta se zapravo dešava. Ni regionalnoj javnosti ne bi bilo teško zaviriti iza kulisa da ima hrabrosti i da hoće. Čini se da je lakše živjeti u laži koja nekom odgovara, nego u istini koja će ga uznemiriti.

 Izvor: Start BiH- Provje(t)reno

(Ilustracija : http://www.slate.com)

Kako nas spinuju

Autor: Muhamed Jusić (Preporod)


Nije bilo davno kada su o spinu raspravljali samo stručnjaci koji se bave odnosima s javnošću. Tada se učilo da je spin zapravo trik kojim se istinu ne pretvori u laž (ili obrnuto), nego se činjenice toliko zavrte da ih se i bez iznošenja očitih laži - tada može prikazati u posve drukčijem - pozitivnom svjetlu od stvarne istine (koja je obično vrlo ružna i negativna). O spinu i njemu sličnim tehnikama propagande govorilo se sa podozrenjem i on se rijetko koristio od ozbiljnih političara i medija, jer se vjerovalo da je toliko providan da bi se njegovom upotrebom izgubio kredibilitet. O tome da kredibilne novinske agencije prenose lažne vijesti, bez da se ako shvate da su pogriješili ne isprave i i ne izvinu, nije se ni govorilo.
Jednostavno kazano, to je bilo previše “providno”. Međutim, danas je spin ušao u našu svakodnevicu, a njime su se počeli služiti i oni koji pretenduju na poziciju ozbiljnih državnika i medija. On kao i lažne vijesti postali su temelj javne komunikacije putem koje se dobivaju i gube izbori, oblikuju politike i javno mišljenje.
Najsvježiji primjer je spinovana priča o navodnoj izjavi člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića o priznavanju nezavisnosti Kosova. Potreba zvaničnog Beograda da skrene pažnju sa činjenice da su ulaskom u vladu Kosova de facto priznali njegovu nezavisnost, da su baš tih dana bili u NATO štabu gdje su dogovorili vojnu vježbu sa ovim savezom provela je lažnu vijest za koju se još niko nije izvinuo javnosti.
Priča je zavrnuta u čavrntiju, tj. spinovana, i to na osnovu školskog primjera izmišljene ili lažne vijesti. Bošnjačka politička pozicija je dovedena u poziciju da se pravda i da se skoro pa izvinjava, te da dokazuje kao problem nije u njoj. Ali nije to prvi put. Već smo mi vidjeli kako se krug ljudi oko Vučića već jednom poslužio istom tehnikom i to u Srebrenici. Kada je čitav svijet trebao da govori o genocidu u Srebrenici, o žrtvama i politikama koje su ga uzrokovale, priča je zavrnuta, spinovana i skrenuta na drugi kolosijek. Onaj ko se trebao izvinjavati postao je onaj kome se izvinjava. Čitav svijet je pričao o napadu na premijera Vučića umjesto o žrtvama i tome da je samo koji dan ranije on učinio sve da se uz pomoć saveznika iz Ruske Federacije u Ujedinjenim narodima taj zločin i ne osudi.
Bilo je toga i ranije, po istom receptu iz iste kuhinje. Kada je uhapšen Radovan Karadžić i tad je priča spinovana da se govorilo o fiktivnom liku Dabiću o tome ko je, šta je radi, gdje se pojavljivao. Čitava svjetska pa i domaća javnost se tako bavila fiktivnim likom, nepostojećom osobom, pa niko nije govorio o zločinima stvarnog Radovana i njegovim žrtvama.
Pored toga što bi bosanska politika i njene medijske i svake druge wannabe elite trebale već jednom prokazati da su prokužili tu igru i da više ne padaju u spremne zasjede, bitno je i javnosti skrenuti pažnju da se nauči živjeti u svijetu novih medijskih manipulacija.
Jer, trebamo sebi postaviti pitanje kako smo došli do toga da se najjeftinija tehnika propagande koristi kao osnovna strategija komuniciranja nekih država i političkih elita i šta se desilo sa javnošću pa je postala sklona prihvatiti takve poruke i u njima ne vidjeti bilo šta sporno. Jednom kada se neki medij ili politika uhvate u laži trebalo bi biti dovoljno da im se više nikada ne vjeruje, da ih javnost osudi i kazni.
Problem je zato daleko veći. „Medijska nepismenost“ i površnost masa je dovela do toga da javnost nesmetano oblikuju fenomen „lažnih vijesti“ i spinova.
Znamo već neko vrijeme da živimo u vremenu „opinion driven media“ ili medija koji služe ideološkim prohtjevima konzumenata, a ne načelima objektivnosti. Ljudi nerado izlaze iz svoje zone komfora. Radije čitaju novine i konzumiraju sadržaje koji potvrđuju njihove stavove. Ljudi vole da im se laže, da čuju ono što žele čuti jer im se istina i stvarnost možda ne bi svidjeli. Oni mediji koji im to nude će imati posjećenost, gledanost i čitanost i to su mnogi shvatili i time se rukovode. To su shvatili i brojni populisti koji sada na tim spoznajama kreiraju politike i oblikuju našu budućnost. Tu negdje se krije i odgovor na to ko i kako kreira alternativnu realnost u kojoj žive ljudi koje smo čuli nakon presude Ratku Mladiću, a koji žive u nekom svom svijetu u kojem dokazane činjenice ne igraju bilo kakvu ulogu.
U „Čarobnjaku iz Oza” se radnja završava kada Doroti zaviri iza kulisa i vidi šta se zapravo dešava. Ni regionalnoj javnosti ne bi bilo teško zaviriti iza kulisa da ima hrabrosti i da hoće. Čini se da je lakše živjeti u laži koja nekom odgovara nego u istini koja će ga uznemiriti.

Lažne vijesti nova vrsta specijalnog rata

• Autor  Muhamed Jusić (Preporod)
• • 
    

Vijesti poput onih kako stanovnici Njemačke napuštaju zemlju u strahu od izbjeglica, da švedska vlada podržava ISIL, da je EU usvojila regulativu kojom se određuje nacionalnost Snješka Bijelića i sl. su postale dio evropske i svjetske medijske stvarnosti.

Iako se nekome mogu činiti kao tvrdnje koje graniče sa sarkazmom većina ovih i sličnih informacija se prodaju kao ozbiljne vijesti i iza njih stoji daleko ozbiljniji projekat. Fenomen tzv. lažnih vijesti (fake news) je, postaje to jasno ovih dana, daleko ozbiljniji projekat iza kojeg stoje globalni politički ciljevi sila koje vode jednu novu vrstu hibridnog i specijalnog rata.

Evropska unija se ovim problemom već počela ozbiljno baviti. Prema The New York Times-u u Briselu djeluje tim stručnjaka pod imenom East Stratcom koji ima zadatak boriti se protiv „ruske kampanje dezinformiranja“. Tim sada broji jedanaest ljudi od kojih su neki bivše diplomate, novinari i birokrate EU i imaju zadatak pratiti i raskrinkavati lažne vijesti koje se plasiraju u brojnim medijima i online platformama. U prvih šesnaest mjeseci svoga djelovanja tim je razotkrio 2500 lažnih priča i vijesti od kojih je većina na jedan ili drugi način bila povezana sa Rusijom.

Evropskim zvaničnicima i stručnjacima je već jasno da se ne radi o slučajnom fenomenu nego o dobro isplaniranom projektu koji treba da utječe na javno mnijenje u kritičnim momentima i u konkretnom slučaju dodatno destabilizuje Evropsku uniju koja predstavlja prepreku ruskim imperijalnim ambicijama. Analiza lažnih vijesti je pokazala kako su najčešće lažne vijesti koje su plasirane za cilj imale sijanje straha od izbjeglica sa Bliskog Istoka i njihovo predstavljanje kao terorista, silovatelja i opasnosti za evropski identitet. Ova orkestrirana propaganda ima za cilj da zastraši evropsku javnost i gurne je u ruke političke radikalne desnice koja gaji anti-EU sentiment. Na taj način Rusija pokušava Evropu urušiti iznutra.

Odgovornost društvenih mreža

The East Stratcom time je prvi o čijim aktivnostima pišu mediji, ali i koji su jasno priznali da su nadjačani. Količina lažnih informacija, broj medija i pojedinaca uključenih u njihovu diseminaciju je jednostavno nevjerovatno razgranat i dobro finansiran širom Evrope. Zato se sada užurbano osnivaju slični timovi i uredi za raskrinkavanje lažnih vijesti od Finske do Češke. Osim toga sve državne agencije članica EU ulažu dodatne napore kako bi se zaštitile od hakerskih napada dok medijske kuće obučavaju timove za prepoznavanje i raskrinkavanje lažnih vijesti koje im se serviraju.

Posebno su se na udaru našle društvene mreže, a posebno Facebook i to nakon što su analize pokazale da su upravo lažne vijesti koje su se širile preko ove društvene platforme odigrale ključnu ulogu u prošlim američkim predsjedničkim izborima. Prema jednoj takvoj analizi koju je izradio Craig Silverman s BuzzFeeda samo na Facebooku je od augusta 2016. do izbora 8. novembra 20 najpopularnijih lažnih vijesti ukupno imalo 8,71 miliona podjela dok su one prave vijesti imale 7,37 miliona tzv. sharova ili podjela, što je 1,34 miliona manje od lažnih. Sada i Facebook razvija sisteme koji bi ovakve vijesti prepoznavali i brisali.

Na te mjere su prisiljeni jer im već neke velike zemlje prijete tužbama. Tako bi Facebook, Twitter i ostali društveni mediji mogli biti kažnjeni s 50 miliona eura kazne u Njemačkoj, ako ne budu brzo uklanjali govor mržnje i lažne vijesti sa svojih stranica. Njemačka vlada odobrila je plan kojim će se izvršavati ovakve kazne, a nacrt zakona će uskoro biti dostavljen parlamentu kako bi ga usvojio.

U bitku protiv lažnih vijesti se odnedavno odlučio uključiti i Google. On je, u saradnji sa stranicama koje se bave provjerom podataka, u ovakve vijesti odlučio ubacivati link koji vodi na stranice na kojima se nalaze provjerene činjenice. To nije nova stvar, ali ovakav program je bio ograničenog opsega i dosega, dostupan tek u Sjedinjenim Američkim Državama i Ujedinjenom Kraljevstvu.

Zato je Google odlučio proširiti ovaj alat na način da će provjera podataka biti dostupna u rezultatima pretraživanja u Googleovom pretraživaču. U agregatoru vijesti News, oni članci koji su prošli provjeru dobit će oznaku fact check. To u praksi znači da, ukoliko tražite podatke u Google pretraživaču, odsad ćete redovno dobivati informacije sa stranica poput Snopes ili PolitiFact. Vijesti s tih stranica pojavljivat će se na vrhu pretrage, piše Tech Crunch, a prenose regionalni mediji.

Lažne vijesti u regionu i BiH

I dok se širom Evrope formiraju stručni timovi koji barem pokušavaju ući u trag lažnim vijestima i upozoriti javnost na njih kod nas se o ovom fenomenu i ne govori iako svi osjećamo da smo svakodnevno izloženi sličnim propagandnim kampanjama.

Bilo bi zanimljivo vidjeti analize medijskih sadržaja u našoj zemlji i regionu koji bi ukazali na fenomen lažnih vijesti i to kako one utječu na stavove javnosti. Siguran sam da bi mnogo šta bilo jasnije i da bi se brzo otkrio trag iz kojih krugova se i s kojim ciljem plasiraju besmislene vijesti koje svaki dan slušamo i gledamo i koje redovno nalaze put do medija koji pretenduju da budu relevantni, profesionalni i ozbiljni. Da toga ima dovoljno je pogledati svakodnevne naslove: „Republika Srpska u strahu: Otkrili da Amerika ove godine planira ukinuti ovaj entitet“, „Kod Cazina niče leglo vehabija jače od Maoče“, „Na Kosovu najmanje pet kampova za obuku boraca ID“, „Džihadisti oko Hrvatske: Kampova za obuku terorista ima i u Srbiji?“, „Vučić šalje vojsku na Kosovo“ itd.

Osim što mnogi ljudi ne provjeravaju ovakve tvrdnje i prihvataju ih kao istinite, tu je i dobro uhodana šema prema kojoj neko nepouzdan pusti neprovjerenu informaciju, koju onda unaprijed određen, a nerijetko i plaćen analitičar prokomentariše za neki „respektabilan medij“, koji onda tu priču pusti u ozbiljne medijske tokove da bi je onda prihvatili političari kao činjenicu na kojoj treba graditi stavove i politike. Tu je i čitava mreža think -tankova i instituta koji onda na osnovu tih natpisa prave „ozbiljne analize i preporuke“ svjetskim i lokalnim centrima moći.

Dok se i kod nas ne počnemo ovim pitanjem ozbiljno baviti ostaje nam samo da pazimo šta od informacija „konzumiramo“ i šta na društvenim mrežama dijelimo, a posebno kome vjerujemo.

Izvor: Preporod