Svesrpski sabor i ostale Vučićeve kampanje

Svijet bi kao trebao prepoznati Srbiju kao nekoga ko se zalaže za neuplitanje u pitanja drugih država, a oni u nestabilnosti drže čitav Balkan i ne samo da se upliću nego ometaju napredak skoro svih svojih susjednih zemalja

Piše: Muhamed Jusić- Oslobođenje Oslobođenje 

Kampanja koju je režim Aleksandra Vučića neuspješno vodio protiv usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda obilovala je nizom nedosljednih tvrdnji, konstrukata i sukobljenih strategija koje ukazuju na neodrživost srbijanske trenutne politike ne samo kada je riječ o suočavanju sa prošlošću nego i uopće na međunarodnom planu. 

Tzv. svesrpski sabor i sve što se tokom njegove pripreme i na sam dan moglo čuti ukazuje da trenutne srpske elite ništa nisu naučile iz svojih poraza, nego, nažalost, kreiraju novu mitomaniju i stvaraju sebi novu izmišljenu realnost koja postoji samo za njih i koju podržavaju samo oni koji preko nje mogu ostvariti kratkoročne destruktivne ciljeve na Balkanu. 

Ali krenimo redom. 

Vjerovatno savjetovan od svojih globalnih mentora, u jednom trenutku kampanje Beograd je prestao temeljiti svoje protivljenje Rezoluciji na negiranju genocida. To su nastavili na domaćem planu, ali su na međunarodnom pažnju skretali na navodno nepostojanje konsenzusa u Bosni i Hercegovini i okruženju. Ne objašnjavajući da konsenzusa nema samo sa nosiocima iste one politike koja je počinila genocid. Drugi razlozi osporavanja temeljili su se na navodnoj argumentaciji kako usvajanje Rezolucije neće doprinijeti pomirenju i da će čak destabilizovati BiH i region i možda čak dovesti do sukoba. Opet nisu rekli da su oni ti koji prijete sukobima i “razdruživanjem”, “nedisanjem istog zraka” i koji nisu spremni suočiti se sa prošlošću. 

Ali možda najbezočnija konstrukcija kojom je Beograd pokušao zaustaviti uspostavljanje Međunarodnog dana sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici bio je narativ o tome kako se Srbija bori protiv hegemonističkih sila koje čine globalnu nepravdu i poništavaju volju malih. Dobro je to poznati mitomanski pogled na Srbiju koja “jeste mala, jeste mala, al’ je triput ratovala”. Međutim, sada je ovaj imidž trebao biti dorađen kako bi poslužio i pridobijanju zemalja trećeg svijeta i zemalja Juga. Čak je bilo pokušaja da se usvajanje Rezolucije minira amandmanima koji bi se dodali, a koji bi se referirali na situaciju u Ukrajini i Gazi, koji su trebali govoriti o drugim pred međunarodnim sudovima nepresuđenim genocidima, pa čak i zločinima imperijalnih i kolonijalnih sila. Naravno da ta taktika nije urodila plodom i da se sve u konačnici vratilo na pritiske koje su vršile Rusija i Kina ili kupovinu glasova koliko je to Srbija mogla svojim finansijskim mogućnostima osigurati. Osim pritisaka i straha od Rusije, neke države su bile suzdržane zbog principa da ne žele, zbog svojih internih razloga, da se ovakve teme otvaraju pred Generalnom skupštinom. Bitno je da su sve te države u izlaganju pred Skupštinom priznale genocid, osudile počinioce i pozvale na odavanje počasti žrtvama. Zato je značajan broj zemalja koje su ostale suzdržane nemoguće pripisati uspjesima srbijanske strategije ili djelovanju njihove diplomatije ma koliko su se oni uistinu trudili. 

Iz izlaganja predstavnika država koje su bile suzdržane pa čak i onih koje su bile protiv bilo je jasno da se nisu “upecali” na priču o Srbiji koja predvodi obespravljene i koja se bori za “istinu”. Jer čak i one malobrojne zemlje koje su bile protiv, bile su to zbog svoje ovisnosti o Rusiji ili iz svojih unutrašnjih razloga, tereta prošlosti ili nesporazuma. Jer, kakva borba za istinu može biti potiranje historijskih činjenica koje su kao nikada u historiji dokazane pred međunarodnim sudovima? Kakvo je to pozivanje na međunarodno pravo kroz negiranje pravosnažnih presuda međunarodnih sudova? I na kraju, kako neko misli održati sliku Srbije kao slobodarske nacije i države kad se njeni politički, akademski, medijski i vjerski lideri i institucije utrkuju u podaništvu prema režimu u Moskvi, vrlo često donoseći odluke koje od njih traži Moskva, a koje su štetne po vlastite građane? Kako će Srbija biti lider antifašističkog pokreta kad su rehabilitovali sve saradnike nacista i sve kvislinške lidere? Kako će biti nasljednici Pokreta nesvrstanih kad se jasno svrstavaju na jednu stranu, stranu istočnih autokratija, dok prijete da će i Titov grob izmjestiti iz Beograda? 

 Kako neko može osmisliti strategiju o tome kako je navodno Srbija lider borbe protiv hegemonije kada se ponaša kao mali hegemon na Balkanu? Svijet bi kao trebao prepoznati Srbiju kao nekoga ko se zalaže za neuplitanje u pitanja drugih država, a oni u nestabilnosti drže čitav Balkan i ne samo da se upliću nego ometaju napredak skoro svih svojih susjednih zemalja, naravno, gdje to mogu. I na kraju, lideri slobodnog svijeta, borci za pravdu i istinu mogu biti samo oni koji su na strani žrtve, ne dželata. 

 (Autor je bivši ambasador BiH)

Zašto je Rezolucija o genocidu u Srebrenici pobjeda istine i pravde a poraz politika koje su do njega dovele

 

Piše: Muhamed Jusić Preporod.info

Debata o usvojenoj Rezoluciji u Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda o genocidu u Srebrenici kojom se ustanovljuje "Međunarodni dan refleksije i komemoracije genocida u Srebrenici 1995.“ očekivano je izazvala burnu reakciju, ne samo prije, nego i nakon njenog usvajanja.

Ali u Bosni svaka vijest traje najviše tri dana. Već je neka nova tema preotela primat u javnom prostoru. Ipak, vrijedi zastati malo nad svim što se dešavalo u proteklih godinu dana, a naročito u finišu napora da se Rezolucija usvoji i onome što je uslijedilo.

Kao i obično, predatorski karakter nacionalističke srpske politike u tome što su se u Bosni i Hercegovini svjesno suzdržali od likovanja nad usvojenom Rezolucijom vidio je još jednu slabost. Vidjelo se, kako reče onaj jedan, da je "Sarajevo umuklo". Ista je to matrica koja se viđa kod svih nasilnika koji dobrotu vide kao slabost i koji žrtvu uvijek krive za svoje nasilje nad njom.

Očito je da političke, akademske, medijske, a nažalost ni vjerske srbijanske elite nisu u ovoj rezoluciji prepoznale priliku da skinu moralnu kolektivnu krivnju sa srpskog naroda i da se jasno ograde od genocidnih politika i njenih aktera.

Naprotiv, oni su učinili upravo suprotno. Ustrajno nastavljaju zalagati čitav srpski narod u odbrani genocidnih politika i nastavak negiranja genocida. Ovo treba jasno naglasiti i potcrtati te stalno ponavljati da režim u Beogradu i njegovi sateliti drže hipoteku kolektivne odgovornosti srpskog naroda za genocid, makar one moralne, sve dok se institucionalno od njega ne ograde.

Jasno je bilo od prvog dana kada se čulo za inicijativu o usvajanju Rezolucije o genocidu u Generalnoj skupštini UN-a koja će biti strategija režima u Beogradu. Napraviti sebe opet žrtvom, učiniti sve kako još jedan međunarodni poraz ne bi doveo do gubitka vlasti, odnosno učiniti sve kako se nosioci politike koja je organizovala i počinila genocid ne bi suočili s posljedicama svojih odluka i bili prisiljeni priznati poraz takve politike. Svaki značajan događaj u historiji, a usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici to zasigurno jeste, ima sliku po kojoj se pamti, svaki proces isto tako. Zato možda ilustracija čitave sramne kampanje protiv odavanja počasti žrtvama genocida u Srebrenici može stati u dvije slike, ili kako to u mimovima na društvenim mrežama kažu, "kako je počelo i kako je završilo".

Prva je slika Vučića za govornicom skupštine kada izgovara "stotinu muslimana za jednog Srbina", a druga slika njegovog performansa u Generalnoj skupštini UN-a kad u očaju grize srbijansku zastavu. U ove dvije slike staje sve što trebamo znati o politikama koje su počinile genocid i koje su doživjele poraz i pred Skupštinom UN-a u nastojanju da se taj zločin sakrije ili da mu se promijeni karakter.

Nadalje, očekivano je bilo da će u odluci Srbije da učini sve kako bi se zaustavilo usvajanje Rezolucije, Rusija ali neke druge države vidjeti svoju priliku da nastave vlastite ratove duž geopolitičkih linija podjela i produbljivanje tih polarizacija, da će Ruska Federacija vidjeti još jednu priliku za skretanje pažnje s agresije na Ukrajinu, da potkopa jedinstvo Evrope i kolektivnog Zapada i da pokuša stvoriti još jednu krizu na Balkanu kako bi strateški prenapregnula politički Zapad i ojačala svoju poziciju u ratu s Ukrajinom i njenim saveznicima.

Treba znati da je zbog toga uspjeh onih koji su radili na usvajanju Rezolucije i koji su bili njeni sponzori utoliko veći. To što je Srbija kupovala glasove nekih manjih država čak i novcem, o čemu će tek isplivati dokazi, je pokazatelj očaja onih koji su pod svaku cijenu pokušali da zaustave usvajanje Rezolucije. O cijeni koju će plaćati drugim moćnicima čija je diplomatija radila mjesecima za njih možemo samo slutiti. Ceh će sigurno biti visok i dugo će se plaćati bez znanja srbijanske javnosti, a znajući kako stvari funkcionišu s takvim sponzorima vjerovatno i na štetu građana Srbije.

Svašta je tu još bilo očekivano, ali ne i toliko nejedinstvo u Bosni i Hercegovini - unutar probosanskih i bošnjačkih aktera. Do sada je barem genocid u Srebrenici bio natkrovljujući faktor svih politika. Sada smo vidjeli kako su mnogi zarad očitih sitnih političkih ili ideoloških "ideala" ili ciljeva bili spremni prvo sabotirati samu Rezoluciju (svjesno ili ne) prije njenog usvajanja, umanjujući njen značaj, skrećući je na neke slijepe kolosijeke, a onda poništavati rezultate i značaj njenog usvajanja. I prvi i drugi dio "napora" stručnjaka i medijskih aktera je bez sumnje bio na korist onih koji su činili sve da se jedna ovakva rezolucija ne usvoji i da se ona relativizira i obesmisli nakon što je usvojena.

Ali bez obzira na sve, iz ovoga valja izvući neke lekcije i usmjeravati narativ u pravcu suštine Rezolucije i njezinih efekata. Mi sebi moramo objasniti šta nam znači ova Rezolucija. To se ne smije prepustiti Beogradu da čini, niti onima koji zbog vlastitog ega i dnevnopolitičkih interesa ne vide veliku sliku svijeta.

Velikosrpska nacionalistička i mitomanska politika počiva na pretvaranju poraza u pobjede. Vuku to još od Kosovskog boja. Ali bošnjačka pa i bosanska politika sve više klizi ka tome da joj prepoznatljiva odrednica postaje pretvaranje pobjeda u poraze i pravljenje veresije od sigurnog dobitka. Zato što nismo dobili sve, ne valja ništa - je najgora politika. Još su nas u fikhu učili da (ما لا يدرك كله لا يترك جله) odnosno da što se ne može potpuno ostvariti ne treba ga potpuno ni ostaviti.

Još jedno zapažanje je možda pažnje vrijedno. Znamo da veliki broj država nije izdržao nezapamćeni pritisak ruske diplomatije i da su se rukovodili vlastitim interesom prije nego visokim moralnim principima i presudama međunarodnih sudova. Ali isto tako znamo da mnoge od suzdržanih država ne bi bile suzdržane da nisu bile sigurne da će Rezolucija biti usvojena.

Ne znam kako bi se moglo nazvati nastojanje da one države koje su jasno priznale genocid u Srebrenici tokom diskusije u Generalnoj skupštini i koje su čak bile za to da se uspostavi dan sjećanja ali koje nisu navodno bile zadovoljne načinom na koji je Rezolucija predložena, sada svrstavaju u neprijateljske, da ih se targetira ili proziva. To nije pametno niti ima veze s ozbiljnom diplomatijom. Umjesto toga, te države treba hitno pozvati da ako to već nisu u svojim nacionalnim parlamentima usvoje rezolucije o genocidu u Srebrenici i da se sada pridruže u obilježavanju uspostavljenog "Međunarodni dana refleksije i komemoracije genocida u Srebrenici 1995.“, odnosno da u svom zakonodavstvu zabrane negiranje genocida i veličanje zločina, da u svoje obrazovne sisteme uvrste izučavanje genocida u Srebrenici. Njih ne treba gurati u ruke negatora genocida već s njima treba nastaviti raditi na svim poljima kako bi i ove države odale dužnu počast žrtvama genocida.

U uvjetima polarizacije svijeta koja je mnogo složenija od one hladnoratovske, svijeta podijeljenog oko rata u Gazi i ubijanja hiljada djece i žena, međunarodne politike u kojoj nema ni traga moralu, izvojevati pobjedu u kojoj samo 19 država glasa protiv Rezolucije, a svaka suzdržana država jasno iskaže stav da je genocid u i oko Srebrenice počinjen, pokazuje koliko je važno igrati bijelim figurama i njegovati strateška prijateljstva.

Poricatelji ove pobjede suštinski priželjkuju da nastavimo biti reaktivni, te da rezultati usvajanja Rezolucije, koji nam uz potrebno znanje i lukavstvo uma daju mogućnost da nastavimo igrati bijelim figurama, budu utopljeni u njihovim egocentričnim salvama kritike svakoga ko pokuša našu politiku iz reaktivne transformirati u aktivnu, kreirajuću.

Jasno je da su mnoge zemlje iz geopolitičkog oportunizma ili možda čak straha od onih koji su prijetili sukobima i destabilizacijom regiona i svijeta, sebi tražile opravdanje u tome da Rezolucija kojoj se protivi Rusija i njeni sateliti u ovako uzavreloj geopolitičkoj situaciji ne doprinosi stabilnosti. Ali dosljednom implementacijom odredbi Rezolucije treba pokazati upravo suprotno. Zato tek sada predstoji borba za to da Rezolucija zaživi i tu će svi dobronamjerni moći dati svoj doprinos.

Mora se naglasiti u ovoj kakofoniji oko Rezolucije da je čitav svijet mogao čuti da se nijedna država tokom diskusije u Generalnoj skupštini, bez obzira na to kako je glasala ili je bila suzdržana, nije protivila kvalifikaciji zločina kao genocida, a pogotovo ne odavanja počasti žrtvama i osude zločina.

Vidjeli smo kako Ruanda i Kongo vode neke svoje bitke koje nemaju veze s Bosnom. Vidjeli smo neke koji su spominjali da bi uz ovaj genocid u Srebrenici trebalo odati priznanje nekim drugim nepravdama u davnoj historiji ili trenutnoj situaciji u svijetu. Vidjeli smo kako neke države vraćaju dugove a druge čuvaju dobrosusjedske odnose i ne čačkaju "rusku" mečku. Sve smo vidjeli ali nismo vidjeli negiranje genocida osim od naših komšija koji su ga počinili i koji se njime žele nastaviti hvaliti kao otadžbinsko-oslobodilačkim ratom, a presuđene ratne zločince veličati kao heroje i uzore budućim generacijama.

Zato je besmisleno pitanje i skandalozna konstrukcija o tome da usvajanje Rezolucije nije jasna pobjeda i da je išta drugo do pokušaj žrtava da u podijeljenom i okrutnom svijetu pokušaju isposlovati makar simbolično priznanje za svoju žrtvu kao osnovu za pravdu i bolju budućnost. Još je besmislenije uvjeravanje kako je to nekakva pobjeda Vučićeva režima. Znamo zašto to govori Vučić i njegovi sateliti, ali ne znamo zašto to čine neki "naši".

Koliki utjecaj će Rezolucija imati u svijetu zavisit će više od nas nego od onih koji je nisu uspjeli zaustaviti, ali pod uslovom da ne nasjednemo na njihov narativ, što, nadam se, neće biti teško.

(Preporod.info)

UMJESTO UVODNIKA Preporoda: Najbolji zalog bolje budućnosti

Piše: Muhamed Jusić (Preporod)

Muslimansko-jevrejska inicijativa za mir i sjećanje - principi dijaloga Kavazović-Rosensaft zalog istini, pravdi i globalnom miru

Ove sedmice najznačajnija vijest iz Bosne i Hercegovine koja je dominirala svjetskim medijima od arapske Al-Arabiye do američkog The Washington Post-a bila je ona da je u Memorijalnom centru Potočari – Srebrenica potpisana Muslimansko-jevrejska mirovna inicijativa za mir i pamćenje, a u okviru programa kojim je obilježen 27. januar, Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta. Na taj dan u prisustvu predstavnica Majki Srebrenice i Jevrejske zajednice u Bosni i Hercegovini, reisul-ulema Husein-ef. Kavazović i generalni savjetnik emeritus Svjetskog jevrejskog kongresa i predsjednik Svjetske federacije udruženja Bergen-Belsen Menachem Z. Rosensaft potpisali su dokument nazvan „Principi dijaloga Kavazović-Rosensaft”.

Rijetko ovakve vijesti iz Bosne dobiju prostor na svjetskoj pozornici. Naročito kada znamo koliko se truda i novca iz raznih centara moći ulaže kako bi se iz Bosne i o Bosni slale lažne vijesti i iskonstruisana slika o neodrživoj zemlji i društvu u kojima vladaju radikalizam, ekstremizam i mržnja i koji su prijetnja okruženju i svijetu. Inicijativa je to kojom se muslimani i Jevreji u Bosni i svijetu obavezuju da će imati otvorene kanale komunikacije i zajednički čuvati sjećanje na žrtve Šoaha i genocida u Srebrenici, ali i drugih masovnih zločina nad drugim narodima. Dokument koji definiše alate za održavanje međureligijskih kontakata, lanaca komunikacije i veza u teškim vremenima globalnog, regionalnog i/ili lokalnih sukoba, a koji uključuju muslimansku i jevrejsku zajednicu jasno naglašava i nepokolebljivu predanost zaštiti života civila i „aktivno uključivanje u osiguravanje vanjske podrške i intervencije kada je to potrebno, s glavnim ciljem zaštite nevinih i ranjivih usred sukoba, uključujući one koji su u toku kao i buduće sukobe“.

Ova inicijativa ne samo da je još jedan korak u jačanju historijskih veza Bošnjaka i bosanskih Jevreja, nego je i zalog očuvanju istine o njihovom stradanju u skorijoj povijesti.

Istovremeno, ona je i korak ka postizanju mira u Svetoj zemlji i zaustavljanju nezapamćenog nasilja i brutalnosti u Gazi kojoj svijet skoro pa sa šutnjom svjedoči. Jer ovaj događaj koji su mnogi komentatori nazvali historijskim ili kao u slučaju komesarke Vijeća Evrope za ljudska prava Dunje Mijatović „svjetlom u tami“, osim što je još jedan korak Islamske zajednice i reisul-uleme na putu promocije međureligijskog dijaloga, izgradnje povjerenja i suočavanja s prošlošću, on je zbog trenutnog konteksta i podrška međunarodnim nastojanjima da se postigne mir u Svetoj zemlji i zaustavi nasilje u Gazi.

Od eskalacije nasilja u Gazi i oko nje Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini je zauzela principijelan stav koji je temeljen na islamskim i ljudskim vrijednostima, ali i iskustvu Bošnjaka kao naroda koji je preživio Genocid i ostao dosljedan svojim vrijednostima. Već 11. oktobra 2023. reisul-ulema Husein-ef. Kavazović sastao se s Jakobom Fincijem, predsjednikom Jevrejske zajednice BiH i predsjedavajućim Skupštine Međureligijskog vijeća (MRV) u BiH. Sagovornici su se usaglasili sa osudom nasilja i potrebom zaustavljanja vala terora i nasilja nad nevinim civilima.

Osamnaestog oktobra Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini najoštrije je osudila napad na Al-Ahli Arabi Baptist bolnicu u Gazi, u kojem je prema tada dostupnim informacijama ubijeno više od 500 civila. Tim povodom Islamska zajednica je još jednom pozvala na deeskalaciju nasilja i zaštitu nedužnih civila. Nakon toga na istom tragu je uslijedilo saopćenje Vijeća muftija sa sjednice u Novom Pazaru a onda i Deklaracija Sabora IZ u BiH kao najvišeg zakonodavnog organa u IZ u BiH o miru u Svetoj zemlji i pravima palestinskog naroda.

Sabor Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini najoštrije je osudio napade na civile u okolini Gaze i uzimanje civilnog stanovništva za taoce, te pozivao na njihovo oslobađanje kao i oslobađanje hiljada bespravno zatočenih, naročito žena i djece.

Rečeno je i kako otpor okupaciji ne može biti opravdanje za činjenje zločina, kao što ni pozivanje na borbu protiv terorizma ne može biti opravdanje za ubijanje civila i kolektivno kažnjavanje. Svaki zločin treba biti predmet neovisnih istraga i sudskih procesaistaknuto je između ostalog u spomenutoj deklaraciji.

Reisul-ulema je u domovini i Njemačkoj održao hutbe i u više intervjua od domaćih medija preko agencije Anadolija do austrijskog Der Standarda govorio o potrebi da se zaustavi spirala nasilja u Svetoj zemlji, da se sukob ne treba predstavljati kao sukob vjera i da svi imamo odgovornost svojim nečinjenjem za ono što se u Gazi dešava. U svim džamijama nakon džume se i danas uče dove za mir u Gazi i zaštitu civila.

Zajednica je slala jasnu poruku da kritika postupaka današnje izraelske vlade ne smije prerasti u antisemitizam, da se ne smije poistovjećivati čitav jevrejski narod sa postupcima vlade u Tel Avivu, da podrška palestinskom narodu ne može podrazumijevati opravdanje neselektivnog targetiranja civila, i u konačnici da se ne može jedan život smatrati vrjednijim od drugog, odnosno da ima manje i više vrijedna dječija krv.

Iako Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini nema mehanizme, pa ni Bosna i Hercegovina kao država, kroz koje bi direktno pomogla palestinskom narodu i doprinijela postizanju mira, ipak angažman IZ u BiH i angažman reisul-uleme nije ostao samo na saopćenjima. Bitno je naglasiti da je i Bosna i Hercegovina kao država na svim forumima UN-a glasala uz one zemlje koje su osuđivale nasilje i zahtijevale hitno primirje i zaštitu civila u Gazi. Ali što se Zajednice tiče, zahvaljujući suosjećanju i solidarnosti njenih članova koji su se odazvali na poziv reisul-uleme da kroz sergiju u svim džamijama skupe pomoć za narod Gaze, čim su se stvorili uslovi za to, IZ u BiH je već putem Merhameta, partnerskih organizacija iz Republike Turske, Catolic Relief Service-a iz Sjedinjenih Američkih Država i nekih drugih međunarodnih organizacija dostavila nekoliko miliona bosanskih konvertibilnih maraka vrijednu pomoć u hrani, lijekovima, ćebadima, šatorima i drugim potrepštinama civilima Gaze.

Ako znamo da je glavni cilj današnje desničarske vlade u Tel Avivu da ne dođe do primirja i da se ne zaustavi patnja i stradanje civila Gaze, nego da se oni prisile na raseljavanje i da se onemogući nastavak života Palestinaca na tom teritoriju, odnosno da se ti prostori nasele radikalnim jevrejskim useljenicima o čemu je više trenutnih ministara u vladi i drugih zvaničnika, vjerskih lidera i akademika prije nekoliko dana javno potpisalo plan zajedničkog djelovanja, sasvim je jasno svim dobronamjernima da je najbolji pristup onih koji istinski žele pomoći Palestincima, ali i Izraelcima, insistiranje na hitnom miru i obustavljanju nasilja, odnosno uspostavljanju rješenja na principu dvije države. I to nisu isprazni slogani nego pokušaj da se stvori globalni pritisak na današnje lidere Izraela da odustanu od onog za što je Međunarodni sud pravde već utvrdio da su postupci sa elementima genocida.

Ohrabrujuće je kada vidimo da među Jevrejima ima ljudi poput prof. Rosensafta koji dijele ovo mišljenje i koji se ne plaše to javno reći. On nije ni jedini ni usamljen. Samo što se njihovi glasovi od zagovornika rata i istrebljenja ne čuju niti imaju podršku. Naprotiv, nepromišljenim postupcima, zasljepljujućim antisemitizmom i mržnjom takvi ljudi i takve inicijative se obeshrabruju, čak i od onih koji misle da tako podržavaju Palestince.

Zato je moralna hrabrost i liderska uloga koju su iskazali odgovorni u Memorijalnom centru Srebrenica, Majke Srebrenice i prije svega uvaženi reisul-ulema Kavazović i prof. dr. Rosensaft, u kojoj će im se, nadamo se, pridružiti i drugi vjerski autoriteti i donosioci odluka, najbolji zalog bolje budućnosti ne samo za stanovnike Svete zemlje, Gaze, Bosne nego i čitavog svijeta. Jer šta stoji nasuprot ovoj inicijativi, nasuprot ovoj viziji pravednog mira i rješavanju nesuglasica dijalogom i dogovorom? Rat do istrebljenja, produbljivanje sukoba i daljnja polarizacija društava širom svijeta? Kome to može biti cilj i ko vidi da je to vizija budućnosti za koju se vrijedi boriti?