Tolerancija prema drugom i drugačijem može imati i svoje
ružno lice održavanja distance, nadmenosti i arogancije.
Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
U Sarajevu se od 24. do 26. juna održava prvi Evropski samit
o islamofobiji, na kojem bi učešće trebali uzeti brojni eksperti iz ove
oblasti, ali i bivši britanski ministar vanjskih poslova Jack Straw,
predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović, osnivač
Ljekara bez granica Bernard Kouchner te veliki broj zaiteresiranih iz cijelog
svijeta
Dobro je da se o ovom problemu počelo govoriti i da se
shvatilo kako to nije problem kojim bi se trebali baviti samo muslimani.
Vjerujem da će, s obzirom na listu govornika, biti zanimljivih razmišljanja o
čitavom fenomenu i da će problem namjerno projiciranog straha od muslimana biti
analiziran iz različitih uglova. Lično se nadam i preporukama koje će biti
provedive i koje će u konačnici rezultirati smanjivanjem diskriminacije i
isključujuće prakse prema muslimanima u Evropi i svijetu samo zbog njihove
vjerske ili kulturološke pripadnosti. Ali, islamofobija je samo jedna
manifestacija daleko dubljeg problema kojeg živi sada već postmoderni čovjek.
Taj doskora nazivan moderni čovjek živi posebnu vrstu
džahilijeta (neznanja) te ne samo da ne zna ništa o drugom i drugačijem, nego,
zbog apsurdne arogancije, ne želi da zna. Možda u neka davna vremena ljudi nisu
imali priliku upoznati druge narode i civilizacije. Čovjek se mogao roditi i
umrijeti a da ne napusti svoje selo ili grad. Izuzmu li se trgovci i
hodočasnici, koji su bili privilegirana elita, malo je onih kojima se
stoljećima pružala prilika da dođu u interakciju s različitim nacijama i
civilizacijama.
Neznanje rađa strah
Multikonfesionalna i multietnička društva, naročito u
zapadnoj Evropi, bila su rijetkost. Danas, u globaliziranom svijetu, iskustvo
drugog i drugačijeg je dostupno svakome onome ko želi preći preko stereotipa i
stvoriti vlastita iskustva. Ali, te želje je sve manje. Naročito kod mladih.
Komplicirani svijet se lakše shvata kroz predrasude i davno uspostavljene
sterotipe. Znatiželja i želja za spoznajom više nisu vrlina. Danas svi imaju
osjećaj da znaju sve i da je samo stvar kako uvjeriti što više ljudi u vlastiti
stav i viziju svijeta. Ta iluzija znanja je opasnija od neznanja.
Neznanje je moćno oružje. Možda nije jače od znanja, ali
sigurno jeste destruktivnije i podložnije za manipulaciju. Neznanje rađa strah.
Valjda po nekoj svojoj prirodi, ljudi se plaše nepoznatog. I to nas dovodi do
ozbiljnog problema, do moći košmara koja vlada današnjim društvima ušančenim u
iluziji sveznanja.
Možda je taj novi trend najbolje razotkrio poznati novinar i
publicista Adam Curtis u svom dokumentarnom serijalu koji je pripremio za
britansku TV kuću BBC. U prošlosti su političari obećavali bolji život. Njihove
metode su se razlikovale. Međutim, njihov autoritet i moć su proizlazili iz
optimističnih vizija koje su nudili svom narodu. Do postizanja tog boljeg
života nije dolazilo te su ljudi danas izgubili nadu u ideologije. Sve više i
više, političari su viđeni kao menadžeri javnih aspekata naših života.
Zato su političari, tvrdi Curtis u svom dokumentarcu iz
2004. godine, sada otkrili novi način koji ponovo uspostavlja njihov autoritet
i moć. Umjesto obećanja da će ostvariti naše snove, oni nam sada obećavaju
zaštitu od noćnih mora. Tvrde kako će nas spasiti od strašnih opasnosti koje mi
ne vidimo i koje ne razumijemo, a najveća od tih opasnosti je međunarodni
terorizam, predstavljen kao moćna i zla mreža s tajnim podružnicama u zemljama
širom svijeta i kao prijetnja kojoj se treba suprotstaviti.
'Škola za ribe'
Ali, ne manipulira se danas samo strahom od terorizma, nego
svim što nam je nepoznato i drugačije. Od Istoka do Zapada ljudi se plaše
imigrantima, pripadnicima druge vjere, boje kože, onima drugačijih pogleda na
svijet od "naših". Međutim, da bi se ljudi držali u neznanju i
strahu, treba se uložiti značajan trud. U tom smislu posebno su bitna dva
segmenta društva - obrazovanje i mediji.
Mediji, osim što direktno, zbog svoje žeđi za
senzacionalizmom, šire strah i paniku oko svega, kao najefikasniji način
povećanja gledanosti, posjećenosti i tiraža, doprinose zatupljivanju masa kroz
forsiranje samo zabavnih sadržaja. U prvom slučaju prosječan konzument
medijskih sadržaja će dnevno biti prepadnut barem stotinu puta, ne samo
teroristima, nego igračkama koje truju našu djecu, bubuljicom na koži, koja je
simptom smrtne bolesti, i nevidljivim grinjama, i čime sve ne.
Što nas ne plaši, to nas se i ne tiče, a jedno ostalo za što
nam savremeni mediji služe jeste zabava. I to kako vrijeme odmiče, pojam zabave
se sve više banalizira. Šund je davno prevaziđen i skoro s nostalgijom gledamo
na njega. Danas se gledaoci sistematski zaglupljuju. Već famozni realitiji
spuštaju granicu pristojnosti i prihvatljivog ponašanja, nudeći ljudima kao
uzore upitne ljudske karaktere.
Drugi segment je obrazovanje, koje je nekada počivalo na
kritičkom promišljanju, na ideji da se učeniku usadi želja za spoznajom, da ga
se osposobi da samostalno nastavi otkrivati svijet oko sebe, po mogućnosti čineći
ga boljim i naprednijim od našeg. Danas se obrazovanje svodi na "škole za
ribe", gdje nove generacije učimo kako da funkcioniraju u društvu koje smo
im mi stvorili.
Njih se uči konačnim istinama, velikim mitovima i
sposobnosti reprodukcije davno uspostavljenih istina. Doda li se tome
neprivlačnost takvog sistema mladima koji su već odavno nastanili virtualni
svijet i kojima, ako ih se prepusti samima sebi, jedino površna zabava koja im
pomaže da "ubiju vrijeme" ima smisla, jasno je zašto su oni danas podložni
da ih se prepada svim onim o čemu ništa ne znaju.
Krivo shvatanje tolerancije
Imao sam priliku, u sklopu jednog međureligijskog programa,
razgovarati s mladima iz cijele Bosne i Hercegovine. Većina njih se nikada nije
družila s pripadnikom druge vjere ili etniciteta. O vjeri drugoga mladi su, na
osnovu istraživanja koje smo proveli, znali samo ono što su mislili da je za tu
religiju kompromitirajuće, odnosno ono što su ih naučili da je dovoljno. Nije
to tako samo u Bosni. Vjerujem da je u svijetu slično, ili gore. Zato ni
islamofobija, niti bilo koji drugi iracionalni strah od drugačijeg ne može bit
riješen samo angažmanom jedne skupine aktivista, ma kako oni bili predani i
iskreni u svojim namjerama.
Potrebna je promjena paradigme na kojoj naš sistem vrijednosti
opstoji. Potrebno je ponovo probuditi želju za spoznajom, koja nije opterećena
uspostavljenim istinama i potrebna je, prije svega, ljudska interakcija i
otvorenost. Nažalost, u najboljem slučaju kao zamjena interakciji, upoznavanju
i otvorenosti prema drugima, danas se ljudima nudi tolerancija kao vrlina.
Tolerancija prema drugom i drugačijem može imati i svoje
ružno lice održavanja distance, nadmenosti i arogancije i, kako je primijetio
Božidar Jezernik, "aktivna koegzistencija u globalnom selu" ne može
se zasnivati na toleranciji; potrebno je nešto više, potreban je suživot koji
se temelji na otvorenosti i uvažavanju drugog i drugačijeg. Biti otvoren prema
drugom i drugačijem nije jednostavno, niti je jednostavno uvažavati ih.
Uvažavanje i otvorenost ne dolaze sami od sebe, njih treba njegovati.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju
nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
