Zaboravljeno pismo Bošnjaka iz opkoljene Kaniže

Bošnjaci su narod neispričanih priča. Toliko junaštva, stradanja, uspjeha i besmislenih stradanja, pojedinačnih i kolektivnih će ostati neispričano, nepoznato onima koji dolaze. Bez njih slika nas o nama nije kompletna. U njima su brojne poruke koje nikada nećemo izvući, lekcije koje nećemo naučiti i uzori na koje se nećemo ugledati.

Jedna takva priča je i pismo (arzuhal) poslano iz opkoljene Kaniže potkraj XVII stoljeća na arapskom jeziku, koje je rahmetli Kasim Dobrača našao u Gazi Husrev-begovoj biblioteci i u prijevodu objavio u Analima Gazi Husrev-begove biblioteke (1974-12-31)[1]. Sve ukazuje na to da je pismo napisao i poslao komandant Ahmed-efendija Hadži Piri, najvjerovatnije Bošnjak po porijeklu. Pismo je poslano u periodu od februara do marta 1688. iz Kaniže koja je bila pod opsadom. U pismu je opisana težina pozicije u kojoj su se našli muslimani, koji su se dugo vremena odupirali i pokazali nevjerovatnu izdržljivost protiv neprijateljskih napada.

Dobrača je o kontekstu u kojem je pismo napisano zapisao: „Krajem XVII stoljeća, turska moć i njen politički značaj u Evropi naglo opadaju. U međuvremenu, od turskog poraza pod Bečom 1683. do Karlovačkog mira 1699. turska vojska morala se povući iz Srednje Evrope sve do Save i Dunava. Sve muslimansko stanovništvo tih krajeva, među kojima je bilo i našeg naroda, moralo se također povući na jug, sklanjajući se od uništenja i svakojakih patnji. Samo u gradu Kaniži i njegovoj najbližoj okolini na jugu Mađarske ostalo je nešto muslimana i turska lokalna vojna posada. Ta mala skupina muslimana, opkoljena neprijateljima sa svih strana, fanatično se branila i držala pred mnogobrojnim napadima, četiri godine, nakon čega se predala pod pritiskom mnogostruko nadmoćne sile. U pismu, koje ovdje donosimo, kaže se, daje otpor trajao sedam godina“.

Pismo je na arapskom napisano kako njegov sadržaj ne bi bilo lahko protumačiti ukoliko onaj ko ga je nosio padne u ruke neprijatelja.

Većina stanovništva Kaniže kao i drugih gradova s onu stranu Save su bili Bošnjaci koji su se tamo nastanili nakon Osmanskih osvajanja. Većina onih koji su preživjeli golgotu se kasnije nastanila u Bosni. Sjećam se kako sam svoje učenike u Bugojnu iz Prusca prezimena Kaniža nekad pitao znaju odakle im potiče prezime i vrlo često djeca nisu znala da su potomci ovih hrabrih ljudi i da je ovo njihova priča.

Postoje predaje i indicije da su porodice Burek, Čepalo, Kanjiža, Kišija, Kelić, Trto, Maroš, Mlaćo, Čizmo također potomci Bošnjaka i drugih muslimana koji su protjerani iz Mađarske (područje Kanizse/Nagykanizse) u Bosnu krajem 17. stoljeća.

Bez želje da tumačim teški sadržaj pisma, svu snagu vjere, požrtvovnost, ali i naivnost žilavih Bošnjaka koji u pticama koje su doletjele ranije sa Juga vide znakove pokreta vojske velikog carstva za koje su ginuli, a koje ih je, zaokupljeno svojim problemima ostavilo, volio bih da ga pročitate još jednom i da makar u ovom virtualnom svijetu sačuvamo spomen na ove hrabre i požrtvovane ljude i na teška vremena, za koja molim Uzvišenog da se nikada ne vrate nigdje i nikom.

Možda i da vidimo gdje se kalio bosanski inat i nevjerovatna otpornost i upornost.

Prijevod pisma

Hvala Allahu,  koji nas je učinio ponosnim borcima i koji nas pomaže jačanjem naše izdržljivosti u prilikama, kada smo, kao čuvari najudaljenijih isturenih granica opkoljeni od neprijatelja,  -  kao što nam je to obećao u ajetima svoje Jasne Knjige:  ”Mi smo  kaznili one,  koji su  počinili zločin,  i Naša je obaveza  -  pomoći prave vjernike (sura  Er-Rum”, 47).

Neka je blagoslov i mir našem gospodinu  i učitelju Muhamedu, koji je bodrio i hrabrio svoje sljedbenike na borbu protiv nevjernika i neznabožaca, kao što je npr. jednom prilikom rekao:  "Smrću svakog umrlog čovjeka prestaje i završava se i njegova aktivnost,  izuzev umrlog borca na granici, koji se bori u ime Allaha, jer njegovo djelo ostaje i uvećava se do Sudnjeg dana, i on će biti zaštićen od tegobe i iskušenja u grobu”. 

Neka je potom blagoslov i mir Muhamedovu rodu i njegovu časnom društvu, koji su uložili sve svoje snage u jačanje i širenje vjere islama. Bože,  Ti si Svemoćni Stvoritelj,  i sve su stvari u  Tvojoj ruci, pa kako si nam naredio da se borimo, tako učvrsti i osnaži naša srca u toj borbi. Bože, Ti si onaj koji daješ hranu, podari nam obilne obroke i smiluj nam se bez naše zasluge, kao što si nas i dosad darivao hranom,  bez naše zasluge. Bože, Ti si onaj koji možeš izmijeniti stanje i prilike, učini boljim naš moral! Ti si onaj koji upućuješ i nadahnjuješ ljude, uputi nas da se dobro i odlučno spremimo za borbu i da se u borbi hrabro držimo! Bože, Ti si onaj koji nesmetano  otvaraš sva zatvorena vrata, otvori nam put i prolaz  tamo, gdje je islamska zemlja! Bože,  Ti si onaj koji daje spas, spasi nas od prevlasti i pobjede nevaljalih nevjernika! Bože,  Ti si onaj koji daješ pomoć, pomozi nas u borbi protiv nevjernika. Pomozi nas,  o izvoru snage svih onih koji pomoć traže! Uputi nas na pravi put, o Ti, koji izvodiš na pravi put zalutale ljude i one koji druge zavode na stramputicu! Udovolji nam, o Ti koji udovoljavaš svima koji Te mole!

Amin (uslišaj Bože),  molimo  Te čašću i ugledom onih ljudi koji mole: amin, u svakom mjestu i u svim vremenima, kao i ugledom Tvoga miljenika, našeg gospodina, prvaka svih Poslanika.

A sada: 

Ovo je skromno pismo, poslato od poniznog Božjeg roba, opkoljenog od neprijatelja, napisatog suzama poniznih (opkoljenih),  -  upućeno prvom  kome stigne u ruke od visokih osmanlijskih državnika, a naročito njegovu gospodstvu velikom veziru, našem očinjem vidu i našoj duši, našem gospodinu koji nas je u svakom pogledu nagradio,  tj.  izvoru i meceni naših blagodati. Nakon našeg poklona licem na tle, čujte nas: Mi smo sada skupina ljudi koji traže pomoć, - ”a prava pomoć je samo od Boga”. ”Ako vjernici zatraže pomoć u ime vjere, vaša je dužnost da ih pomognete”. Ali, isticanje dobročinstva pripada samo  Uzvišenom Allahu. Ipak, ne tugujte u pogledu nas i ne zabrinjavajte se previše zbog našeg položaja, jer smo mi sada u Božjoj zaštiti i pomoći.”

Ako svijet ima raznovrsne tegobe i nevolje, Milostivi ima skrivene i nevidljive dobrote i samilosti”. Allah je ulio u naša srca hrabrost, na čemu Mu ne možemo dovoljno zahvaliti.  On je Moćni,  koji voli plemenitu ljudsku hrabrost, pa smo se okitili tim svojstvom. Zato znamo da treba i da nam je dužnost, u svakoj prilici, javno i tajno, danju i noću, biti izdržljivi u borbi protiv nevjernika i na njihove navale i ratne operacije, -  a sve radi pobjede Božje Riječi i slobode širenja jasne, vjere islama; ljudsko je da se i nade ne gube, dok postoji život.

Hvala Allahu i opet hvala, naš je život sa sabljom u rukama i na sablji, naše  sablje  su  najboljeg kova, naši momci su hrabri, a naše stanje, u svakom pogledu, u svojim teškoćama, sliči stanju prvih muslimana, Muhammedovih učenika. Ako je naš položaj kritičan  i  težak,  a naši putevi prema islamskom svijetu daleko i zatvoreni,  to nam je očiti dar i blagodat (nimet) od našeg dragog Stvoritelja, i mi smo zato spremni i izdrža ćemo  takvo  stanje,  -   a  nećemo  se  tužiti i  tugovati,  jer je smisao  izdržljivosti (sabra)  -  odbaciti jadikovanje,  a zadovoljstvo s Božjom sudbinom (rida), znači slatko primiti i podnositi tegobe u borbi. Eto, kroz to mi se nadamo pomoći od Allaha i našoj pobjedi,  -  kao što nam je kazao Njegov miljenik Muhammed:  ”Božija pomoć prati vašu izdržljivost”. 

Ovog časa, u ovom danu i u ovom stanju, spremni smo za najteži dan. Mi smo potpuno jednako svi,  naša ulema, naši pobožni i dobri ljudi,  naši stari i mladi, pa čak i naše žene,  svi stanovnici čvrste pogranične serhadske tvrđave,  -  svi smo jednako odlučni. Mi smo međusobno jedni drugima zadali riječ, donijeli odluku i primili obavezu da nećemo u ruke griješnog neprijatelja i njegovu nasilju predati sultanove tvrđave, u kojoj se oglašava ezan i uči Kur'an, tvrđave u carstvu našeg sultana, Sultan-Sulejmana,- Bog mu ovjekovječio carstvo dok svemir svojim putanjama kruži! Pri tom se oslanjamo na velikog Allaha,  tražeći Njegovo zadovoljstvo, držeći se Njegove jasne vjere i hvatajući se za Njegovo čvrsto uže, Kur'an.  Uz to nam je naređeno da tvrđavu čuvamo dok je života i zadnjeg daha u nama, a njeno sramno napuštanje ne dolikuje sljedbenicima prave vjere. Neka Allah učvrsti naša srca na ovoj obavezi koja je čvrsta kao čvrsta zgrada.  Čak,  u ovom stanju, naši živi zadali su riječ našim umrlim,  da ih neće iznevjeriti i ostaviti,  -  skladno narodnoj riječi:  ”Kad ste zbunjeni u  teškim poslovima,  tražite pomoć od onih u grobovima”, - pa nas nemojte drukčije mjeriti ni smatrati!

Braćo naša po ’vjeri, ako se smiluje te i pitate na naše tekuće prilike, onda vam moramo reći da nam je nestalo svih životnih sredstava i potrepština, a sva vrata rada i privređivanja za život su zatvorena. Za hranu nemamo ništa, osim malo zobi (heljde? ) u državnom ambaru, - dao Bog svoj blagoslov i na to! -  ali je to gorko, da ga ljudi ne mogu jesti, jer se je užeglo zbog dugog stajanja. No, naša su srca opet sigurna, da nafaku (opskrbu) Bog daje, - a svi su ljudi Božja čeljad na Njegovoj sofri. Isto tako, zbog nestanka  odjeće,  sastavili smo  i skrojili odijela od kućne prostirke i ponjava, pa se tako oblačimo i pokrivamo  ono  što  se  kod čovjeka mora pokriti. Novaca uopće nemamo. Kad bismo imali bar kože, mogli bismo od nje izraditi  novac i staviti ga u promet, -  alimi nemamo ni životinja,  osim pasa i kukaca, pa nek nam je Allah na pomoći u svakoj prilici,  na nevidljiv i vidljiv način.

Ostali smo usamljeni usred zemlje bezdušnih nevjernika, jer s ovu stranu dvije poznate rijeke, Save i Dunava, nema od muslimana nikoga osim nas. Naša tvrđava postala je kronična velika muslimanska rana, koja se ne može izliječiti dok se ovako nalazi na tlu nevjernika, porazio ih svemoćni i jedini Allah!

Hvala Allahu,  koji nas je učinio hrabrim i izdržljivim, pa ne tugujemo i ne zabrinjavamo se mnogo zbog ovozemaljske nevolje, jer je ovaj svijet svakako kuća tegoba i nevolja,  tamnica pravovjernom,  a u tamnici i nema ništa osim nevolje. Posebno, su svakojake i sve moguće nevolje prisutne među opkoljenim od neprijatelja. No, sada nam je najteža nesreća što nemamo nikog ko bi nam mogao reći gdje je islamska država, gdje su muslimani,  kakvo je njihovo stanje i u kom se pravcu kreću njihovi planovi i njihove akcije  (a odavno  su  rekli:  pretjerana pedantnost u planiranju  izazov je sudbini), te dali imaju snage za borbu protiv nevjernika. Hvala  uzvišenom Allahu, Njegova pomoć muslimanskoj vojsci sigurna je i zagarantovana Svijetlom Knjigom, do Sudnjeg dana. Sada je došlo vrijeme Božje pomoći, a zasjedanje novog sultana na carski prijesto jedan je znak tomu.  Tako slušamo od našihučenih  ljudi (uleme).  Osim  toga, Allahov je tekući red, kad dade kakvu opću nevolju ljudima, da ona obično  traje do sedam godina konačno.  Tako se dešavalo ne jedanput Izraelićanima u njihovoj historiji, pa i u ovoj islamskoj zajednici, -jer u broju sedam postoji velika,  tajanstvena mudrost, koju ne zna niko osim Njega, a taj broj je sada potpun, pošto se u našem slučaju navršila ta sedmina.  Tako nestaju i treba da nestanu osmanlijska stradanja,  kojima je izvorni uzrok- nasilje (zulum) i protuprirodni seksualni grijeh, a to je grijeh od onih velikih grijeha, zbog kojih se, od užasa, makne najveće svemirsko  tijelo Arš i zatrese ova zemaljska kugla, - kako poslovica kaže: Kad nešto dođe do svog vrhunca, okreće se u protivnom smjeru.

Žalosno je! Naša jetra izgorješe čekajući vijesti - kako je  to lijepo rečeno: iščekivanje je teže od vatre. Ali, mi se veselimo i razgovaramo naslućivanjem povoljnih vijesti o pokretima snažnih jedinica mlade konjice, po kretanju ptica selica koje dolaze sa osmanlijskih  obala,  od strane Sofije i Edirne.  One su sada došle prije nove godine, dakle suprotno uobičajenom ponašanju, jer zimska studen u germanskim zemljama traje do Jurjeva. Iz  toga naslućujemo, da su one pobjegle iz svog zimovališta u krajevima Sofije  i Edirne,  poplašene  mnoštvom islamske vojske. Posredstvom naših špijuna, nije nam moguće dobiti vijesti o tom, gdje se nalazi muslimanska vojska, jer je među nevjernicima izdato strogo upozorenje, da o tom ništa ne govore. O drugim stvarima nešto se može čuti preko špijuna.  Sada se,  tako, širi vijest, da su Francuzi pobijedili Nijemce i da su osvojili više od četrdeset njihovih tvrđava, pa se ovi guše u moru svojih nevolja, -Bog im zemlju porušio i predao u vlast muslimanima, amin! Njihova srca obuzeo je veliki strah  zbog stupanja na prijesto našeg novog halife, sultana Sulejmana,  i mnogo se priča da oni traže mir (sulh). Ne čujemo ni za kakvo njihovo okupljanje. Samo je mađarskoj vojsci naređeno, od strane njihova zapovjednika (emir) da vode rat protiv Francuza, a tako isto se priča i za Hrvate. Stanje među nekima od njih je poremećeno, nade su im izgubljene i zavladala je zbunjenost -  pa će nas, ako Bog da, zaboraviti.

Za vrijeme prošlog ljeta bili su se pojavili pred nama, sišli u naše livade i njihove, obilazili i uskakivali iz mjesta u mjesto po livadama i njivama, i tako je trajalo sedam mjeseci, - sve do zimskih dana. Tom prilikom su rušili i palili sve što su našli, plodove na njivama i sve drugo izvan tvrđave. Mi smo svi općenito izlazili svaki dan, vodili borbu i tukli se s njima po cijeli dan od zore do mraka, i to samo kao pješaci, jer konja i drugih jahaćih životinja nemamo.  Uz pomoć Allaha, sveznajućeg Gospodara, izvršili smo osvetu u svakoj borbi. Hvala Bogu, nanijeli smo im poraz u svakoj bici koju smo vodili, do kraja ljeta.  Tako ih je od oluje naših sabalja ostalo srušeno više od dvije hiljade u tom vremenu,  dok broj naših poginulih nije dostigao ni stotinu. Pa i to je jedan znak Božje pomoći islamu. No, ono što je od nas tada ostalo, pola nas je pomrlo prirodnom smrću, na postelji,- dao Bog svoj rahmet umrlim, a zdravlje i opstanak našim živim!

Čuli ste, - a kamo sreće da niste čuli i da ni mi nismo čuli, - da je na prijevaru oduzeta ... ?  (očito je neka riječ ispuštena, namjerno ili greškom prepisivača), i mi sada ne znamo šta je bilo (od tog mjesta) i njegovih čuvara. Među čuvarima bilo je sigurno dosta onih,  koji se drže onako, kao što je Allah u Kur'anu rekao:  ”Ko im (neprijateljima) toga dana okrene leđa, -  osim u svrhu da zauzme bolji položaj za borbu, ili da se priključi svojoj grupi, - privukao je na se Božji gnjev i njegovo je mjesto pakao...” (sura  ”Enfal”,  16).

Dosad smo vam poslali više od deset pisama, ali je devet naših kurira zarobljeno, a deset ih je poginulo. Nakon svega toga,  ne nalazimo drugog načina i izlaza, nego da se poslužimo varkom, pa da vam pošaljemo ovo pismo na arapskom jeziku, - a Boga molimo da ga dostavi i omogući mu put do cilja.

Moj pečat je stavljen' i skriven među listovima u koracima, zbog bojazni da ga neprijatelj ne vidi i ne sazna. Ko traži, naći će ga.

Ja  sam siromašni komandant (muhafiz) ....  Kaniže ....  (nekoliko riječi naperzijskom jeziku).

Pisano mjeseca džumadel-uhra 1100/februar-mart 1689.

Ispod  pisma, nalazi se bilješka na turskom jeziku, pisana drugim pismom, u kojoj se kaže:

"Ovo pismo napisano je arapskim jezikom, da ne bi nevjernici otkrili i upozna­li stanje muslimanske vojske (ako bi im pismo palo u ruke, -  jer oni ne znaju arapskijezik).  Pismo je poslato po borcima,  koji su sedam godina neprestano bili opkoljeni utvrđavi Kaniži.  Koncept pisma sačinio je Piri Ahmed-efendi. Pismo treba pročitati i iznjeg uzeti mnoge pouke i opomene”.

---

[1] Dobrača, K. (1974). Jedno pismo (Arzuhal) na Arapskom jeziku poslato iz Kaniže potkraj XVII stoljeća (u kodeksu Gazi Husrev - begove biblioteke). Anali Gazi Husrev-Begove Biblioteke, 2(2-3), 131–140.

Anatomija mržnje: Kako iracionalni strah postaje racionalni zločin

 Autor: Muhamed Jusić•

Već duže vrijeme izjave smijenjenog predsjednika entiteta RS Milorada Dodika nikoga ne šokiraju, ali to ne znači da one ne trebaju biti ozbiljno shvaćene naročito kada otkrivaju više nego što onaj ko ih je izrekao i zna.

Jedna takva izjava je došla ovih dana u ispovijesti Dodika o tome kako ga je baka strašila kad je bio mali muslimanima govoreći mu "Eto Turaka!" i kako se on skoro pa ponosi svojom mržnjom prema prvim komšijama Bošnjacima muslimanima koji su ih, prema svjedočenju tamošnjih Bošnjaka, prihvatili nakon što se porodica Dodik doselila tu iz Drvara, gdje su i prije toga doselili kao stočari iz Dalmacije. 

Dodik je ovom ispoviješću nesvjesno dokazao duboko ukorijenjenu islamofobiju u dijelu srpskog društva, kako u Bosni i Hercegovini tako i u Srbiji. Po svojoj definiciji islamofobija je upravo to, iracionalni strah od islama i muslimana. Taj strah čak u nekim segmentima može biti i opravdan, čak i argumentiran, jer je prirodno da se ljudi plaše onoga što ne znaju ili da imaju neke predodžbe iz prošlosti koje te njihove strahove mogu potvrđivati. Može taj iracionalni strah biti i racionaliziran čak i ličnim negativnim iskustvom, ali on potvrđuje svoju iracionalnost kad postane generalizirajući. 

A islamofobija upravo neosnovano generalizira, zasljepljuje i neminovno vodi neosnovanoj mržnji. Islamofobija nikada ne ostaje iracionalni ili bilo kakav drugi osjećaj, nego uvijek služi kao opravdanje za diskriminaciju, dehumanizaciju i u konačnici genocid.

Dodik, a da i ne zna, otkrio je gdje se krije korijen genocidne politike u dijelu akademske, vjerske, političke i svake druge "elite" srpskog naroda, koje stoljećima pokušava da iskorijeni muslimanske narode sa ovih prostora. Da i ne zna, pokazao je da u konačnici nije bitno ko su ti "muslimani", šta stvarno vjeruju, šta njihova vjera uči, ko su po svojim biološkim korijenima, šta rade, kakve su njihove politike ili kako se odnose prema svojim komšijama.

To što se on njih plaši je dovoljno da se nad njima opravda svaki zločin, da im se negira identitet, vjera, pravo na slobodu, da ih se drži pod svojom vlašću ili da ih se, u konačnici, kada za to dođe prilika, baci u masovne grobnice. Neki Bošnjaci su se u dijelu historije u nemogućnosti da se izjasne kao Bošnjaci kroz proces njihove asimilacije u velikosrpske i velikohrvatske projekte izjašnjavali kao Srbi, smatrali se braćom, služili kralju i otadžbini, ginuli oslobađajući Beograd kao svoj glavni grad, ali ih to nikada nije poštedilo straha i mržnje kojem su njihovi "sunarodnjaci" učeni u kućama.

Zato i danas Dodik, svjesno ili ne, poručuje Bošnjacima da sve i da npr. priznaju nezavisan ili Srbiji pripojen (ni njemu to po izjavama još nije jasno) dio Bosne i Hercegovine iz kojeg su protjerani ili pobijeni autohtoni stanovnici Bošnjaci i Hrvati, to ne bi bilo dovoljno da ih se Dodik prestane plašiti i da ih nastavi proganjati jer to njegov strah od njih opravdava.

Pravdi za volju, Dodik je ovu opasnu genocidnu matricu drugim riječima i ranije ogolio pred javnošću. Tvrdnjama da "mi ne želimo", da mi "ne možemo" da živimo s njima, on je ustvari potvrdio da s obzirom da Bošnjaci, Albanci i još neki narodi ovdje žive stoljećima, na većini teritorije čak i duže nego Srbi i da je islam dio identiteta tih naroda, jedino rješenje da oni nestanu. To je definicija genocida. Kao što je iracionalni, zasljepljujući i generalizirajući strah od muslimana definicija islamofobije.

Naše komšije Srbi za koje vjerujem da ih je ipak značajan broj koji u kući nisu učeni (kao što nismo mi Bošnjaci koji smo živjeli u Dodikovom komšiluku u Kotor-Varošu) da mrze svoje komšije i koji od baka nisu strašeni sa „Eto Turaka!“ ovu očitu pojavu u svome društvu trebaju shvatiti prije svega kao svoj problem. Nije to problem samo muslimana koji su stoljećima već žrtva ovog narativa, nego bi se i Srbi trebali zapitati šta se to uči u njihovim kućama i kakvu to budućnost i vrijednosti ostavljaju budućim generacijama koje očito i dalje rastu u mržnji i iracionalnim strahovima.

 Izvor: Preporod

Stavovi izneseni u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o.

Zabilješke iz Arabije: O džahilu koji je u Nil bacio učenog al-Nahhasa

Arapska i muslimanska historija pamti tragičnu smrt poznatog egipatskog učenjaka arapskog jezika, gramatičara pa i pjesnika Abu Džafara al-Nahhasa (أبو جعفر النحاس). Ona se pamti i prenosi sa generacije na generaciju kao ilustracija visoke cijene koju učeni ljudi mogu platiti kada nasuprot sebe imaju neuke mase.

Tako se pripovijeda da je al-Nahhas jednog dana sjedeći na obali Nila, (tačnije na stepenicama (المقياس) nilskog nilometra, mjesta gdje se mjerio nivo vode), u vrijeme kada je Nil bio u porastu (أيام زيادته) uzeo knjigu o metrici i ritmu arapske poezije (عروض) i glasno je čitao. Dok je on tako razbijao (يقطّع) neke stihove po metrima, vjerovatno ponavljajući ritmičke obrasce poput „مستفعلن فاعلن فاعلاتن“ ili slično čuo ga je neki džahil (neznalica, običan čovjek iz naroda) koji je pomislio da on čara/vrača Nil (يسحر النيل) kako bi spriječio da voda poraste. To je u jadniku izazvalo strah da bi cijene hrane mogle porasti, jer kada Nil ne poplavi i ne donese plodne taloge iz centralne Afrike godina podbaci i slabo šta rodi na njenim obalama.

Zato je odlučio stvar uzeti u svoje ruke pa je al-Nahhasa nogom udario u leđa i gurnuo ga u nabujalu rijeku. Tijelo mu nikada nije nađeno (لم يوقف له على خبر).

Ova priča dolazi iz klasičnih biografskih djela, a ova verzija iz „إنباه الرواة على أنباه النحاة“ od al-Qifṭīja (prenose je i kasniji autori kao što su Ibn Khallikan, al-Dhahabi i drugi) i danas služi kao podsjetnik na opasnost neznanja masa i to da želja da se zaštiti opće dobro nije dovoljna da se bude u pravu. Pouka je u ovoj tragediji i da se ne treba pred svakim praviti pametan.

 

Zabilješke iz Arabije: Džamija Al Muzar'a na čijim zidovima je ispisana historija

Džamija Al Muzar'a u drevnom gradu Al Akur u vilajetu Nezva je jedna od najstarijih džamija u Sultanatu Oman (od 1200 do 1300 godina stara). Džamija nosi ime po vrtlarima i zemljoradnicima koji su nastanjivali ovu vodom, baščama i palminjacima bogatu oazu.

Posebna je po tome što su na njenim zidovima godinama mještani zapisivali datume i godine značajnih događaja; od radosnih događaja do smrti istaknutih članova plemena. Zidovi ove džamije su istinski svjedoci historije ove nekadašnje prijestolnice velike Omanske Imperije koja je stoljećima dominirala Perzijskim zaljevom, Arapskim morem i obalama Indijskog okeana.

I danas na zidinama više puta renovirane džamije možemo pročitati svjedočenja običnih ljudi o godinama gladi, velikih požara a na zidu mihraba je i datum i godina smrti jednog od njenih imama. Svako je procjenjivao šta misli da je vrijedno zapisati i sačuvati od zaborava. Nisu to samo veliki i krupni događaji. Na jednom natpisu sam uspio pročitati i ličnu tragediju jednog od musalija: „Jutros mi je sa sabah namaza preselio voljeni otac, Otac Onog, sin Onog iz plemena onog koji će ostati upamćen kao...“

Danas su svi natpisi koji su se mogli pročitati i koje nije izbrisalo vrijeme ili preko kojih nisu napisani neki drugi noviji, značajniji događaji sabrani u jednu studiju i knjigu.

Manje je poznato da je slična praksa bila i u nekim džamijama u Bosni i Hercegovini. Kažu, ja ih nisam vidio da je sličnih natpisa bilo i  u Bali-begovoj džamiji u Gornjoj Tuzli.

Posebna zanimljivost ove džamije (koju sam zabilježio na video snimku) su merdevine u zidu džamije i otvor na krovu kuda se mujezin morao penjati pet puta dnevno kako bi pravovjerne pozvao na zajedničku molitvu. Bezbeli vakat kad su mujezini morali biti vitki i u dobroj formi.

18. april 1930. godine- dan u kojem „nije bilo vijesti“

Ostalo je zapisano kako je 18. april 1930. godine dan u „kojem nije bilo vijesti“. Tačnije, to je dan kada je BBC (British Broadcasting Corporation) u večernjem radijskom biltenu u 20:45 sati objavio: "There is no news" („Nema vijesti“ ili „Danas nema vijesti“). Nakon toga su umjesto vijesti pustili 15 minuta klavirske muzike, a zatim nastavili s emitiranjem opere „Parsifal“. 

Rekli bi, dobra stara jednostavna vremena. Ali bilo je to i vrijeme kada se gluposti i neprovjerene informacije nisu mogle podvaljivati pod nešto što svijet treba znati. Daleko vrijeme kad se znalo šta je vrijedno naše pažnje. Može se reći da je to i vrijeme visokih standarda u novinarstvu i shvaćanja da nije sve vrijedno tuđe pažnje. 

Naravno da je to imalo svoju cijenu. Neki bi to nazvali i cenzurom, jer BBC je tada imao monopol na radijsko emitovanje u Britaniji i stroge kriterije šta je „vrijedno emitovanja“. Ako nisu imali dovoljno kvalitetnih vijesti, jednostavno nisu punili prostor izmišljenim i preuveličanim sadržajem. Kasnije ćemo doznati kako je tog dana ipak bilo događaja (npr. napad indijskih nacionalista na britanski arsenal u Chittagongu), BBC ih nije smatrao dovoljno važnim za britansku publiku ili ih nije dobio na vrijeme. Naravno, valja imati na umu da je taj dan bila „Velika subota“ (Good Friday), pa su i zbog toga vijesti bile rijetke. 

Znamo da se to vrijeme ne može vratiti ali je dobro prisjetiti se da i danas ne baš sve što konzumiramo u medijima i na društvenim mrežama zaslužuje našu pažnju. I da je sada odluka na nama čemu ćemo posvetiti svoju pažnju. Nema nekog velikog javnog urednika da te odluke donosi za nas.

U SJENI GAZE I UKRAJINE Šta znači islamski govor o miru?

 Moj tekst za novi broj Takvima 2026.

Imajući na umu često citiranu Adornovu tvrdnju da je “pisanje  poezije nakon Auschwitza barbarizamˮ, nije nam teško pret postaviti koliko je besmisleno danas pokušati objasniti ono što  se dešava u Gazi, ali i Ukrajini i Sudanu, a kamoli i pomisli ti da se svemu tome može naći neki smisao. Nikakvog smisla  niti opravdanja ne može biti naročito za ono što se dešava u Gazi. Obesmislene su sve napisane knjige i usvojene rezolucije  koje su za sva vremena trebale osigurati da se greške prošlosti ne ponavljaju. Prošlost nam se ponavlja i to još brutalnija i  nemilosrdnija. 

I upravo zbog toga, brojni koncepti se danas s pravom po novo promišljaju, pa i dovode u pitanje. Među njima sve češće,  naročito na društvenim mrežama koje su glavni katalizator  kreiranja javnog mnijenja, čujemo zapitanosti o tome koliko  smisla ima pozivati se na mir, dijalog pa i međunarodne kon vencije kad smo suočeni s ovakvim brutalnim kršenjem svih  uspostavljenih principa i indolentnošću svijeta. Čak i među  vjernicima se čuju zapitanosti o tome kako govoriti o miru nakon Gaze, dok se na svaki istup vjerskih autoriteta koji pozivaju na mir i poštivanje međunarodnog prava gleda s cinizmom i smatraju se ispraznim parolama.

Zločini izraelskog režima u Gazi prijete da obesmisle mnoge ideale. To će biti dugoročni izazov kojim ćemo se morati pozabaviti, a koji sada nije u fokusu zbog patnje nevinih i ne izvjesnosti njihove budućnosti. Teško je povjerovati da oni koji  ove zločine čine ili ih u tome podržavaju nisu ovog svjesni. Pitanje je sada hoće li svijet dozvoliti da se to desi, hoćemo li dozvoliti da odustanemo od svojih ideala, od onog što su naše vrijednosti i ono malo normi međunarodnog prava koje su teškom mukom ustanovljene?!

Čitav tekst možete preuzeti na linku: https://www.academia.edu/164992358/U_SJENI_GAZE_I_UKRAJINE_%C5%A0ta_zna%C4%8Di_islamski_govor_o_miru

Hutba koja je danas čitana u svim džamijama u Bosni i Hercegovini

Hutba: Sveti mjesec redžeb, mjesec mira: Na zlo ne odgovorite zlom, niti na mržnju mržnjom

Hvala Allahu koji nas je u ovom svetom mjesecu redžebu obasuo brojnim blagodatima i nimetima.

Mir i blagoslov neka su na našeg uzora Muhameda, a.s., njegovu porodicu, ashabe i one koji ga u dobru slijediše i slijede do Sudnjega dana.

Draga braćo,

Danas je mubarek petak, 6. redžeba 1447. godine od Hidžre Mustafine, a.s., odnosno 26. decembar 2025. godine od rođenja Isaa. a.s. Sinoć smo obilježili mubarek noć Lejletul-regaib.

Sa ovog časnog mjesta ja za sebe i vas molim Božiji oprost i Njegovu milost.

Podsjećam sebe i vas da je u islamskoj tradiciji mjesec redžeb jedan od četiri sveta mjeseca.  Tako nam se prenosi u vjerodostojnim predajama od Pečata vjerovijesnika, mir i spas neka su s njim. Svetost ovog mjeseca i sigurnost koja je dio njega, propisana još u ranijim objavama, bila je poštovana među predislamskim Arapima čak i prije dolaska Posljednjeg Allahovog pejgambera Muhameda, alejhiselam.

Tako su stanovnici predislamske Arabije mjesec redžeb nazivali mensalul-esinneti ili mjesec u kojem su odvajane strijele od lukova, u kojem se oružje nije smjelo potezati radi borbe. Bio je poznat i kao el-esam ili gluhi, mjesec u kojem se nije smio čuti zvuk gvožđa i željeza. Mjesec je to u kojem se nije kovalo oružje kao prijetnja ratom. Stari Arapi su govorili da u tom mjesecu ne treba kovati ni rahtilo ni alatke od željeza, kako ništa ne bi podsjećalo na rat i sukobe.  

Nažalost, u ovom svetom muslimanskom mjesecu mira, širom svijeta se čuje zveckanje oružja i zavijanje vukova koji pozivaju na novo prolijevanje krvi. Zlo se uzgoropadilo i sve su glasniji oni koji nose poruke mržnje, dominacije sile i neprijateljstva prema svemu što je drugačije. Dobri i plemeniti, otvorenog duha su sve tiši i nerijetko se povlače pred onima koji svijet guraju u nove sukobe i ratove.

Genocid u Gazi kojem čitav svijet više od dvije godine svjedoči ostaće mrlja na savjesti čovječanstva. Nezapamćena patnja palestinskih civila, nažalost, traje i danas. Stradanje nevinih ljudi u Ukrajini, Sudanu i brojnim drugim žarištima opominje nas da zlo rata i dalje prijeti ljudskom rodu. Poruka je to da, iako nas sve Božije objave pozivaju u kuću mira i uspostavljanje pravde i sigurnosti, sinovi i kćeri Ademovi i Havini još nisu prihvatili Božiju uputu niti su iz historije naučili kuda vodi sijanje neprijateljstva i razdora među ljudima.

Poštovani džematu,

U godini koju ispraćamo obilježili smo tridesetu godišnjicu genocida nad našim narodom u Srebrenici i trideset godina od postizanja mira u Dejtonu. Mi koji smo bili žrtve agresije i genocida, s razlogom cijenimo mir i razumijevamo poruke svetog mjeseca redžeba. Zato nas s pravom brine očita kampanja kojoj smo svjedočili ovih dana kojom u svjetskim sjedištima moći i medijima kleveću Bošnjake zbog njihove pripadnosti islamu. Uvrede naše vjere i našeg identiteta te sijanje nepovjerenja prema našem narodu i našoj domovini ne mogu postati „novo normalno“ i nešto na šta ćemo se naviknuti. Veličanje i slavljenje ratnih zločinaca i njihovih politika, prizivanje nekih novih Srebrenica i plaćenog lova na našu djecu sa sarajevskih brda, te osporavanje Bošnjaka kao suverenog političkog evropskog naroda i njegovog prava da slobodno živi siguran od novih zločina u svojoj domovini Bosni i Hercegovini, nisu put u stabilnost i bolju budućnost ovih prostora. To je očita prijetnja miru. Zato se ne smijemo umoriti od potrage za saveznicima i prijateljima u domovini, regionu i svijetu koji shvataju da ove ideologije zla nisu samo naš problem, nego izazov kojem se zajedno trebamo suprotstaviti.

Ako cijenimo mir, i ako smo ga spremni braniti, ne možemo nezainteresovano posmatrati kako se nekažnjeno šire najgori oblici govora mržnje prema islamu i muslimanima. Svakom zločinu prethodi stvaranje slike o Drugome kao opasnosti, onome ko ne pripada „našem“ prostoru „našoj“ vjeri kulturi ili civilizaciji. Uvrede, omalovažavanja, potcjenjivanje i diskriminacija imaju za cilj normalizaciju ovakvog odnosa i navikavanje javnosti, ali i žrtava, na prihvatanje takvog odnosa koji ih ponižava i pretvara u metu. Nakon toga slijedi dehumanizacija kao posljednji korak prije opravdavanja svakog oblika nasilja i agresije. Na nama je da ovo zlo prepoznamo dok nastaje i raste, da na njega upozoravamo i da mu se na sve načine suprotstavimo.

Neprihvatljivo je da se Bošnjacima pokušava osporiti pravo da glasaju na izborima, da kupuju stanove, da koriste svoj jezik na velikom dijelu bosanskohercegovačke teritorije.

Slobodu i mir koje uživamo mi smo skupo platili da bismo nijemo posmatrali kako se ovdje sije neko novo sjeme razdora i sukoba.

Zato kao Islamska zajednica i kao ljudi vjere svjesni svetosti slobode i mira pozivamo sve one koji su odgovorni i koji imaju instrumente da na vrijeme zaustave ove politike, institucije i pojedince koji svojim postupcima prijete miru. Odgovorni političari, mediji, akademska zajednica ali i naša dijaspora i prijatelji u svijetu imaju obavezu suprotstaviti se ovim narativima i učiniti sve kako bi se čula istina o nama i našoj domovini.

Draga i poštovana braćo.

Istovremeno podsjećam nas na opasnost od toga da na zlo odgovorimo zlom ili na mržnju mržnjom.

Uzvišeni Allah nam u Kur'anu poručuje:

„O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas neprijateljstvo i mržnja nekog naroda nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite. “ (El-Ma’ida, 8)

Naš istinski poraz bi bio kada bismo odustali od svojih vrijednosti i svoje vjere, kada bi postali poput onih na čije zlo upozoravamo i protiv kojih se borimo. To nije put muslimana niti vjernika.

Mi ćemo ostati ustrajni na principima naše vjere i dostojni branitelji našeg učenja, tradicije i otvorenog duha, uvjereni da u svijetu i ljudima ima više dobra nego zla i da je jedino što je na nama da pozivamo u Božiju kuću mira - Darus-selam - uvijek budni i oprezni da nam se zlo ne ponovi.

Na kraju, u mjesecu u kojem se duhovno pripremamo za dolazeći mubarek ramazan molim

Uzvišenog Allaha dovom Njegovog miljenika Muhameda, a.s., koju je učio u ovim danima:

اَللَّهُمَّ بَارِكْ لَنَا فِي رَجَبٍ وَشَعْبَانَ، وَبَلِّغْنَا رَمَضَانَ

„O Allahu, blagoslovi nas u mjesecu redžebu i ša’banu i daj nam da dočekamo ramazan“

Amin, ja Rabbel-alemin.

Autor hutbe: Muhamed Jusić, direktor Uprave za vanjske poslove i dijasporu Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini

Jusić: Pope Leo XIV’s Visit to Turkey and Lebanon Is Symbolic, and It Is Not Good That the Messages Were Not Heard in Bosnia and Herzegovina

Foto: Anadolija - Papa Lav XIV posjetio i Sultanahmetovu džamiju tokom posjete Turskoj

The recent visit of Pope Leo XIV to Turkey and Lebanon passed almost unnoticed in Bosnia and Herzegovina. Apart from agency news reports, there were hardly any serious analyses of the significance of this apostolic journey and the messages conveyed during it.

On this occasion, Preporod interviewed Muhamed Jusić, Director of the Department of Foreign Affairs and Diaspora of the Riyasat of the Islamic Community in Bosnia and Herzegovina, a member of the Executive Board of the Interreligious Council in Bosnia and Herzegovina, and former Ambassador of Bosnia and Herzegovina to the Kingdom of Saudi Arabia, Yemen, the Sultanate of Oman, and the Organisation of Islamic Cooperation.

Riyasat member Jusić agreed with Preporod’s observation that this visit did not receive the attention it deserved in the Bosnian public, adding that it is highly significant that Pope Leo XIV chose two predominantly Muslim countries for his first foreign visit.

“The message is extremely symbolic, and it is not good that these messages were not heard in Bosnia and Herzegovina, if we are not to conclude that they may have been deliberately ignored.

The messages about the mutual interdependence of Muslims and Christians and the necessity of mutual respect, which were voiced during the Pope’s apostolic journey, are today perhaps more necessary than in some earlier periods, when the world was not globalised to the extent it is today and when Muslims and Christians did not live together in so many shared, multi-confessional societies as they do now. Messages about the importance of strengthening ties between Eastern and Western Christianity also deserve serious attention. At a time when there are clear efforts by certain circles to ensure that Islam and Christianity are less and less religions, and increasingly markers of culture and political dominance, it is crucial to have a Pope who is aware of these dangers and who equally reminds both Christians and Muslims of the risks of such an attitude toward the sacred and the meaning of faith and life,” Jusić said.

Seeking to Legitimize Exclusivism

Asked about the global context in which this visit took place, Jusić stated that the rhetoric of a “clash of civilizations,” often artificially constructed without grounding in everyday reality, is increasingly being used worldwide to target Muslims, especially in environments where they are minorities or immigrants.

“It is evident that across Europe and America an image is spreading that Christianity is under threat from an ‘Islamic danger’ and that mobilisation is necessary to defend the Christian world. This polarises and destabilises societies, leading to a general sense of insecurity, uncertainty, and mistrust. In this process, there is no hesitation in resorting to dehumanisation, violations of basic human rights, and the spread of hatred toward Muslims, developments that increasingly resemble the period preceding the rise of fascism.

For the success of these intolerant and exclusionary ideologies, the support of the Church, especially the Catholic Church as the largest in the world, would be decisive. A Church blessing for such rhetoric and for policies that claim to defend Christian values would amount to their legitimisation. That is why all eyes are on the Pope and his stance toward such interpretations of Christianity and social reality. Among other things, through this visit and the messages conveyed during it, Pope Leo XIV sent a clear message to the proponents of such ideas and policies who seek to instrumentalise religion for political goals,” Jusić explained.

Muslims and Christians Share More Values Than Differences

At the same time, Jusić pointed out that what is happening in the West has its counterparts in the East, and that the world functions according to the principle of interconnected vessels, with reciprocal radicalisation and de-radicalisation.

“The Muslim world has for some time been following a path that some Western societies are now embarking upon. Its own weaknesses were always blamed on others. In public discourse, it has become normal to blame the ‘colonial’ West, often equated with Christianity, for all problems. The fact that the empires which exported conflicts into predominantly Muslim regions and plundered their resources had long ceased to be Christian in their homelands had no effect on radical groups and ideologies ceasing to spread hatred toward minorities and undermine their own societies from within. This has led to a situation in which Christian communities throughout the Muslim world have become targets of radical groups and policies,” Jusić noted.

He reminded that some of these persecuted and discriminated Christian communities belong to denominations that survived only within multi-confessional Muslim societies.

“Even this was not enough for radical elements to stop seeing them as agents of a global conspiracy against Muslims, rather than as their neighbours and friends, often members of the same people with whom they have lived for centuries.

That is why the messages voiced by Pope Leo XIV, as well as by his Muslim hosts, are so significant, messages emphasising the need to preserve traditional Christian communities throughout the Muslim world, to guarantee their freedoms and rights, and to reaffirm the determination of Muslim and Christian believers worldwide to continue their shared historical journey.

Muslims and Christians, as genuine believers and as institutions representing them in today’s world, share more common values and challenges than differences and conflicts. This should serve as an incentive to open new horizons of cooperation, rather than to deepen divisions,” Jusić said.

We Have a Pope Who Understands the Traps

Jusić further believes that the coming century will, among other things, be shaped by the relationship of the Pope and the Catholic Church toward the phenomenon of militant and nationalist religiosity.

“The desire to protect one’s own identity, religious or national, must not become a justification for hatred and intolerance toward the Other. Neither in the East nor in the West is it a good path to mobilise collective identity by spreading distrust toward others and inventing enemies.

It is therefore encouraging that, after Pope Francis, we once again have a Pope who understands the traps of promoting the concept of a clash of civilizations. This indicates that the Catholic Church, in its mainstream, is aware of the dangers of creating new global conflicts along religious, cultural, and civilisational fault lines, and that it will continue to seek partners around the world, including among Muslims, who recognise the same challenges and are willing to stop new fascisms, genocides, holocausts, pogroms, and holy wars while there is still time.

That is why we can rightly say that we are encouraged by the Pope’s first foreign visit,” Jusić concluded.

It should be recalled that nearly seven months after his election as a Pope, Leo XIV embarked on his first international trip.

From 27 to 30 November, he visited the Republic of Turkey, followed by a visit to Lebanon until 2 December. In doing so, the head of the Catholic Church, originally from the United States of America, continued the international engagement of his predecessors and, it seems, the open policy of dialogue with Muslims pursued by Pope Francis.

(IIN Preporod)

Jusić: Posjeta pape Leona XIV Turskoj i Libanu je znakovita i nije dobro da se poruke nisu čule u Bosni i Hercegovini

Nedavna posjeta pape Leona XIV Turskoj i Libanu prošla je skoro nezapaženo u Bosni i Hercegovini. Osim agencijskih vijesti skoro da nije bilo ozbiljnijih osvrta na značaj ovog apostolskog putovanja i poruka koje su odaslane tom prilikom.

INN Preporod je ovim povodom zatražio komentar Muhameda Jusića, direktora Uprave za vanjske poslove i dijasporu Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i člana Izvršnog odbora Međureligijskog vijeća u Bosni i Hercegovini, te bivšeg ambasadora Bosne i Hercegovine u Kraljevini Saudijskoj Arabiji, Jemenu, Sultanatu Oman i Organizaciji islamske saradnje.

Član Rijaseta Jusić složio se sa zapažanjem Preporoda kako ova posjeta nije u bosanskohercegovačkoj javnosti dobila pažnju koju zaslužuje, dodavši kako je itekako značajno da je papa Leon XIV za svoje prvo putovanje u inostranstvo odabrao dvije većinski muslimanske zemlje.

Poruka je itekako znakovita i nije dobro da se poruke nisu čule u Bosni i Hercegovini, da ne ustvrdimo kako su možda svjesno prešućene.

– Poruke o upućenosti muslimana i kršćana jednih na druge i nužnosti uzajamnog poštovanja, koje su se čule tokom papinog apostolskog putovanja, danas su potrebnije nego možda u nekim ranijim periodima, kada svijet nije bio globaliziran u mjeri u kojoj je to danas i kada muslimani i kršćani nisu živjeli u toliko zajedničkih multikonfesionalnih društava kao što je to slučaj danas. Poruke o značaju jačanja veza između istočnog i zapadnog kršćanstva također zaslužuju ozbiljnu pažnju. U vremenu kada su očita nastojanja nekih krugova da islam i kršćanstvo sve manje budu vjere, pa i religije, a sve više markeri kulture i političke dominacije bitno je imati papu koji je ovih opasnosti svjestan i koji podjednako podsjeća i kršćane i muslimane na opasnost takvog odnosa prema svetom i smislu vjere i života – kazao je Jusić.

Žele legitimizirati svoju isključivost

Na pitanje u kakvom globalnom kontekstu dolazi ova posjeta, Jusić kaže kako se retorika sukoba civilizacija, koja se čak i na silu konstruiše bez utemeljenja u svakodnevnici, koristi se sve češće kako bi se širom svijeta targetirali muslimani, naročito u onim sredinama gdje su manjina ili useljenici.

– Vidno je kako se širom Evrope i Amerike širi slika o tome kako je kršćanstvo ugroženo od "islamske opasnosti" i da je nužna mobilizacija kako bi se kršćanski svijet odbranio. Na taj način se polariziraju i destabilizuju društva, što dovodi do općeg osjećaja nesigurnosti, neizvjesnosti i nepovjerenja. U tom procesu se ne preza od dehumanizacije, kršenja osnovnih ljudskih prava i širenja mržnje prema muslimanima što sve više podsjeća na vrijeme pred uspon fašizma. Za uspjeh ovih netolerantnih i isključivih ideologija presudna bi bila naklonost crkve, naročito one Katoličke kao najveće u svijetu. Blagoslov crkve za takvu retoriku i politike koje su same sebi dale u zadatak da navodno brane kršćanske vrijednosti značio bi njihovu legitimaciju. Zato su sve oči uprte u papu i njegov stav prema takvim interpretacijama kršćanstva i društvene stvarnosti. Između ostalog, ovom posjetom i svim što se moglo čuti tokom nje, papa Leon XIV poslao je poruku i nosiocima takvih ideja i politika koji bi da instrumentaliziraju religiju za svoje političke ciljeve – pojasnio je Jusić.

Muslimani i kršćani imaju više zajedničkih vrijednosti nego razlika

Istovremeno, on skreće pažnju kako ono što se dešava na Zapadu ima svoje inačice na Istoku i da svijet funkcioniše po principu spojenih posuda i recipročne radikalizacije i deradikalizacije.

– Muslimanski svijet već neko vrijeme prolazi put kojim kreću neka zapadna društva danas. Za svoje slabosti uvijek su krivili druge. U javnom diskursu je postalo normalno za sve probleme kriviti "kolonijalni" Zapad koji je poistovjećivan sa kršćanstvom. To što imperije koje su izvozile sukobe u većinski muslimanski svijet i pljačkale njihove resurse već dugo u svojim maticama nisu bile kršćanske, nije imalo nikakvog efekta na to da radikalne skupine i ideologije prestanu širiti mržnju prema manjinama i iznutra razarati ta društva. Tako se došlo u situaciju da su kršćanske sljedbe širom muslimanskog svijeta postale mete radikalnih skupina i politika – naveo je Jusić.

Podsjetio je da neke od tih progonjenih i diskriminiranih kršćanskih skupina pripadaju sljedbama koje su preživjele samo u multikonfesionalnim muslimanskim društvima.

– Ni to nije bio dovoljan argument da radikalni elementi u njima ne vide nosioce globalne zavjere protiv muslimana, nego svoje komšije i prijatelje, nerijetko i pripadnike istog naroda s kojima žive stoljećima. Zato su značajne poruke koje su se čule od pape Leona XIV, ali i njegovih domaćina među muslimanskim liderima, o potrebi očuvanja tradicionalnih kršćanskih zajednica širom muslimanskog svijeta i garantiranja njihovih sloboda i prava, te odlučnosti da vjernici muslimani i kršćani širom svijeta nastave svoj zajednički historijski hod. Muslimani i kršćani kao istinski vjernici, ali i kao institucije koje ih predstavljaju u današnjem svijetu, imaju više zajedničkih vrijednosti ali i izazova nego razlika i sukoba. To treba biti poticaj za otvaranje novih vidika saradnje, a ne produbljivanje podjela – poručio je Jusić.

Imamo papu koji razumije zamke

Nadalje, Jusić smatra da će stoljeće pred nama zasigurno između ostalog odrediti i odnos pape i Katoličke crkve prema fenomenu militantne i nacionalističke religioznosti.

– Želja da se zaštiti vlastiti identitet pa i onaj vjerski i nacionalni ne smije postati opravdanje za mržnju i netrpeljivosti prema Drugome. Nije dobar put ni na Istoku ni na Zapadu da se vlastiti kolektivni identitet mobilizira preko širenja nepovjerenja prema drugome i izmišljanja neprijatelja. Zato svakako ohrabruje kada i nakon pape Franje opet imamo papu koji razumije zamke promocije koncepata sukoba civilizacija. To govori da je Katolička crkva u svom glavnom toku svjesna opasnosti kreiranja novih globalnih sukoba na vjerskim, kulturnim i civilizacijskim polarizacijama i da će nastaviti tražiti partnere širom svijeta pa i među muslimanima koji su svjesni istih izazova i koji su spremni zaustaviti neke nove fašizme, genocide, holokauste, pogrome i svete ratove dok još nije kasno. Zato s pravom možemo reći da smo ohrabreni prvom papinom posjetom inostranstvu – kazao je Jusić.

Podsjetimo, skoro sedam mjeseci nakon što je izabran za papu, Leon - Lav XIV je krenuo na svoje prvo putovanje u inozemstvo.

Od 27. do 30. novembra boravio je u Republici Turskoj, a zatim do 2. decembra u Libanu. T

ime je poglavar Katoličke crkve, porijeklom iz Sjedinjenih Američkih Država, nastavio međunarodni angažman svojih prethodnika i, čini se, otvorenu politiku dijaloga sa muslimanima koju je vodio papa Franjo.

(IIN Preporod)

UMJESTO UVODNIKA: A šta je s “bošnjačkim pitanjem” u Bosni i Hercegovini?

Piše: Muhamed Jusić (Preporod)

Stvorena je slika o tome da su implementacija Dejtonskog mirovnog sporazuma i reforme, provođene s ciljem formiranja funkcionalne države sposobne da se pridruži EU i NATO, činjene u interesu Bošnjaka. Posljedično, skoro je ustaljen dojam da su Bošnjaci uzurpatori prava druga dva konstitutivna naroda i da im se, na neki način, pogodovalo. Zato je bitno dekonstruisati ovaj narativ i, pod hitno, nametnuti “bošnjačko pitanje”, ne s ciljem pristajanja na nacionalne podjele i odustajanja od borbe za ravnopravnost svih naroda i građana u BiH na svakom dijelu njene teritorije, nego da pomenuta, iskrivljena, slika realnosti ne bi postala osnova za neka nova rješenja i dogovore u Bosni i Hercegovini i regionu

Gotovo je neupitna procjena da Bosna i Hercegovina prolazi najtežu ustavnu i političku krizu od Dejtona. Izlaz iz krize, koja prijeti da preraste i u sigurnosnu, se ne nazire. Na međunarodnom planu je kreirana slika o tome kako je izvor krize nerješavanje srpskog i hrvatskog “pitanja” u Bosni i Hercegovini, ali i na Balkanu. Ovim narativom stvorena je slika o tome da su implementacija Dejtonskog mirovnog sporazuma i reforme, provođene s ciljem formiranja funkcionalne države sposobne da se pridruži EU i NATO, činjene u interesu Bošnjaka. Posljedično, skoro je ustaljen dojam da su Bošnjaci uzurpatori prava druga dva konstitutivna naroda i da im se, na neki način, pogodovalo.

Zato je bitno dekonstruisati ovaj narativ i, pod hitno, nametnuti “bošnjačko pitanje”, ne s ciljem pristajanja na nacionalne podjele i odustajanja od borbe za ravnopravnost svih naroda i građana u BiH na svakom dijelu njene teritorije, nego da pomenuta, iskrivljena, slika realnosti ne bi postala osnova za neka nova rješenja i dogovore u Bosni i Hercegovini i regionu.

Dejtonski mirovni sporazum je uspostavio delikatan balans između tri konstituentna naroda, odnosno u percepciji jednog dijela tadašnjih međunarodnih političkih zvaničnika, tri zaraćene strane. Vašingtonskim sporazumom kompromisno je riješeno tzv. “hrvatsko pitanje”, jer se hrvatskom političkom faktoru izašlo ususret podjelom Bosne i Hercegovine na kantone sa širokim nadležnostima, što je od Bosne i Hercegovine stvorilo jednu od najdecentraliziranijih država na svijetu.

U Dejtonskom mirovnom sporazumu otišlo se korak dalje i dozvolilo da RS, s imenom jednog naroda, ostane kao zaseban kanton koji je uzeo još veće ovlasti u formi nikada jasno definisanog entiteta. Bošnjaci su sa drugim probosanskim opcijama, zauzvrat, dobili prestanak rata i ubijanja, jer su oni bili najveća žrtva agresije, naoružavanje tadašnje Vojske Federacije kroz program “Opremi i obuči” (što je trebao biti garant njihove sigurnosti i opstanka, te da im se u budućnosti neće moći ponoviti genocid i progoni) i „dobili“su nastavak državnosti međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine koja će od tada imati kompleksno decentralizovano uređenje. Ustvari, dobili su garanciju da će kroz ustavni okvir države Bosne i Hercegovine moći zaštititi svoja kolektivna i građanska prava na onim područjima na kojima je počinjen genocid i s kojih su protjerani. Značajan “ustupak” za Bošnjake bila je ostavljena ustavna mogućost da Bosna i Hercegovina vremenom preuzima one nadležnosti koje su neophodne za njeno funkcionisanje kao nezavisne i suverene države. I, naravno, tu je i natkrovljujuća pozicija Evropske povelje o ljudskim pravima koja je predviđena Dejtonskim mirovnim sporazumom, a koja je trebala zagarantovati da će Bosna i Hercegovina, prisustvom sudija suda iz Strazbura u njenom Ustavnom sudu i presudama ovog suda, biti uređena na evropskim vrijednostima, kao i sve druge evropske države.

Sada se sve to pokušava osporiti – i duhom i slovom. Upravo je svaka od ovih garancija i “dobitaka”, koje je bošnjačka i probosanska strana dobila kako bi pristala na Dejtonski mirovni sporazum, sistematski napadnuta od nacionalističkih politika okupljenih oko SNSD-a i HDZ-a . Zato ne postoji toliko neriješeno srpsko ili hrvatsko pitanje koliko postoji bošnjačko, a koje bošnjačke i probosanske strane ne uspijevaju artikulisati ni domaćoj ni međunarodnoj javnosti.

U trenutnoj krizi treba imati na umu da sve ukazuje na to da, ukoliko ne uspije potpuna secesija, odnosno izvođenje entiteta RS iz ustavnopravnog okvira Bosne i Hercegovine, cilj Milorada Dodika je, nekom vrstom “kompromisa” s međunarodnom zajednicom, izdejstvovati ukidanje Ureda visokog predstavnika (bilo kroz izbor novog kandidata koji bi bio izabran na određeni kraći period bez bonskih ovlasti ili kroz poništenje dosadašnjih odluka visokog predstavnika Christiana Schmidta). Na ovaj način, i insistiranjem na povlačenju sudija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine koje imenuje Evropski sud za ljudska prava, Dodik planira ukloniti i posljednje dvije prepreke na putu “legalne” disolucije; odnosno uklanjanje mehanizama koji u budućnosti, u slučaju neke nove krize, mogu spriječiti otcjepljenje entiteta RS. Bez ove dvije institucije Dodik proizvoljno može interpretirati Dejton kako želi i za sve antidejtonske aktivnosti tvrditi da su, ustvari, odbrana izvornog Dejtonskog mirovnog sporazuma. A upravo to čini, već sada.

Nadalje, Dodik pokušava stvoriti klimu u kojoj će o Bosni i Hercegovini, a možda i Balkanu, odlučivati administracija predsjednika Trumpa i Ruske Federacije bez Evrope, odnosno država za koje Dodik smatra da nemaju razumijevanje za njegovu poziciju. Ovo je i cilj Ruske Federacije i ovo su pokušali postići i u slučaju rata u Ukrajini. S tim ciljem je i “protjerivanje” njemačke ministrice iz Banje Luke. Teško da će EU odnosno njene članice, ali i Velika Britanija i drugi, prihvatiti takav pristup i teško da on može donijeti dugoročnu stabilnost Balkanu.

U konačnici, Dodik pokušava, donošenjem zakona kojima poništava odluke Visokog predstavnika i Ustavnog suda BiH na teritoriji RS-a, i zabranom djelovanja državne policijske agencije SIPA-a (ali i najavom zabrane djelovanja državnih Oružanih snaga i Obavještajne agencije), stvoriti teritoriju u srcu Evrope koja je izvan ustavnih okvira države Bosne i Hercegovine, ali i njenih međunarodnih obaveza i postignuća na evropskom putu. To je već sada teritorija u srcu Evrope na kojoj se donose zakoni po uzore na one u Ruskoj Federaciji i Bjelorusiji, to je teritorija pod direktnom kontrolom Rusije koja ne poštuje nikakve evropske vrijednosti niti je išta od međunarodnih normi i konvencija, koje je potpisala država BiH i koje su ugrađene u njen ustav, obavezuje.

Najava novog ustava entiteta i ukidanja Vijeća naroda u entitetu RS ukazuje da će to biti političko-pravni sistem u kojem Islamska zajednica, Bošnjaci i preživjele žrtve genocida neće imati nikakve mehanizme zaštite i u potpunosti će ovisiti od volje većinskih nacionalističkih srpskih stranaka.

I na kraju, pored “bošnjačkog pitanja” u Bosni i Hercegovini je, ne samo zbog presuda Evropskog suda za ljudska prava, aktuelno i “bosanskohercegovačko pitanje”, odnosno pitanje ravnopravnosti svih građana i državljana Bosne i Hercegovine na svakom njenom dijelu.

What Can MAGA Learn from the Muslim World?

Muhamed Jusić- Preporod 1278 / 04 • February 15, 2025

Under the slogan “Make America Great Again - MAGA,” President Donald Trump secured his first term in the White House, followed by a defeat by the Democrats and his refusal to accept the result and ensure a peaceful transfer of power. Just when it seemed that Trump’s four-year mandate was merely an incident in the U.S. political life, the MAGA movement evolved into a serious political and ideological movement with intentions to shape the world according to its vision, far beyond the borders of the United States of America. Failures of President Joseph Biden’s administration, controversies surrounding his age and late withdrawal from the race, as well as his flirtation with radical leftist and liberal ideas and individuals from the “woke” movement, and ultimately, the inconsistency and lack of principle regarding the events in Gaza, have contributed to the impression that President Trump, along with the MAGA movement, enjoys broad support and a mandate from the American people.

The MAGA movement - supported by the controversial billionaire and newly close Trump associate Elon Musk, along with his platform X, as well as a network of donors, media, and institutes - is attempting to export its ideas, primarily to Europe. That is why, in recent weeks, we have seen Musk trying to interfere in elections in several European countries, now under the slogan “Make Europe Great Again - MEGA.”

How Did Others Lose Their Power?

As it appears that the dominant political force in what is called the Western world is becoming MAGA and MEGA, it might be useful to recall how another part of the world - another civilization and its political projects - responded to its own accumulated problems and inability to lead global initiatives by choosing isolation, militarism, the creation of domestic and foreign enemies, and dreams of returning to a golden age through mere repetition of past solutions that once “made us great.”

Of course, I am referring to the experience of the Arab and much of the Muslim world, where opinion-makers - realizing that their societies and states had lost primacy in science, technology, economics, and political governance, when they stopped drawing inspiration from their past to create new visions for a better future - they began to see themselves as a defeated, endangered, and disenfranchised world, blaming others for their problems.

That world failed to see that its source of strength lay in openness, the values of justice, the rule of law, freedom, tolerance, and inclusivity, which societies were built on, at the time, were superior to their surroundings. This made them powerful. Their influence extended far beyond the borders they controlled through military power. Many peoples, even those of different faiths and civilizational perspectives, felt they would prosper and even be freer under the umbrella of Muslim civilization than under rulers of their own faith. Scientists fled to Baghdad and Toledo because they found freedom and opportunities there. Arabic was the language of science, not because it was imposed by military force, but because scholars could only access and disseminate knowledge through it.

The Powerlessness of Old Solutions

At a time when the majority in the Muslim world were confident in the strength of their civilization, Qadi Abu Qasim Said ibn Ahmad al-Andalusi al-Qurtubi (1029–1070) in Islamic Spain wrote the book Tabakat al-Umam, in which he discussed why Muslims were advancing while other nations were declining. He emphasized a historical fact proven many times that progress cannot be achieved through force, repression, and the suppression of critical thinking; that truths and ideas cannot be restrained, and those who have the courage to embrace progress in all fields - who are not afraid to compete in an open world not from a position of force but intellectual and scientific superiority - are the ones who prosper. Centuries later, one of the pioneers of reform and renewal in the Muslim world, aiming for its unity and power, Shakib Arslan (1869–1946), wrote the book Why Have Muslims Fallen Behind While Others Have Advanced?. Since then, Arabs and Muslims have made little progress in regaining their former international standing. Increasingly, out of frustration over this failure, they have begun producing movements and ideas that seek to restore a perception of past power through sheer force.

The first sign that a civilization has exhausted itself and has nothing left to offer the world is when the majority within it believes that its best days are behind and resorts to old solutions to address new problems. This could be a valuable lesson for the West from the Muslim world.

For the experiences of Arabs and Muslims, who have had a similar understanding of the causes of crisis and visions of solutions as those rallying under the MAGA and MEGA banners, have led this world into even greater difficulties, further complicating a situation that has persisted for centuries.

Decadence and (Not) Learning from Others’ Mistakes

There are numerous examples of why such an approach should be fundamentally reconsidered, but for now, I will focus only on the inconsistency and confusion in determining the reference years when we were “great” and “powerful.” When was the golden age? The answer to this question is full of absurdities in the cases of America, Europe, and the Muslim world alike. First, few proponents of “make great again” actually know or agree on when this golden reference period occurred. In America’s case, for some, the time when America was great coincides with the period of slavery and racial segregation, while the defeat of the Nazis and everything that followed is seen as an era of decadence and the rise of values that they blame for America’s decline.

The same applies to Europe. For many of the extreme radical political movements mobilizing these days under the MEGA slogan, Europe that, at certain times, produced religious intolerance, inter-Christian exterminations, crusades, colonial domination, fascism, and communism is the Europe of deep roots that must be restored. The aggressive sovereignism that led to two world wars is, for them, the golden age. The period of economic prosperity and peace remembered by their voters is the result of projects they now seek to destroy, blaming them for Europe’s decline. 

Among radical conservative Muslims who dream of restoring Muslim power, the confusion is no less significant. Advocates of a utopian Islamic state, which supposedly has divinely revealed solutions for all problems, do not agree on when it actually existed. Most will claim it was during the Prophethood, but since Muslims at that time were directly guided by the Prophet (peace be upon him) and Divine Revelation, this period is not considered replicable - except at the level of values, which is undisputed. Everything afterward is problematic for some: the era of the four caliphs, during which the first intra-Muslim conflicts and divisions emerged; the Umayyad period, accused of imitating other cultures and introducing dynastic rule. Although most of those who seek to restore past Muslim glory refer to the time of great Muslim conquests during the Umayyad and Abbasid states, they simultaneously emphasize that this was a period of decadence, as ancient, Eastern, and other foreign ideas that corrupted Islamic thought were introduced. Almost everything produced by Islamic Spain, from its religious and political thought to its art, science, and culture, is considered controversial and „un-Islamic“. Yet, those who hold these views readily refer to the „power of Muslims“ who ruled there.

This ideological blindness has repeatedly led the Muslim world to repeat the mistakes of the past in an effort to return to its roots, solutions, and “values” that once made us great and powerful. That is why it would be wise for advocates of the “make great again” movement to learn from the mistakes of others - so they do not have to learn from their own.