Prikazani su postovi s oznakom Srpska radikalna desnica. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Srpska radikalna desnica. Prikaži sve postove

19.6.24

Sabor opasnih namjera


Piše: Muhamed Jusić

Održavanje onoga što su organizatori nazvali "Svesrpskim saborom" i usvajanje deklaracije o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničkoj budućnosti srpskog naroda s pravom je izazvalo burne reakcije domaćih i međunarodnih aktera zabrinutih za mir i stabilnost na Balkanu. I bez dublje analize jasno je kako okupljanja i ono što je usvojeno u deklaraciji ukoliko se na vrijeme ne zaustavi prijete uvlačenjem ovog dijela Evrope u novu spiralu nestabilnosti i napetosti.

Dodik i Vučić su politički dotrajali i srpskom narodu ali i onima koji žive s njima ili u njihovom okruženju, ne nudeći nikakvu viziju bolje, prosperitetnije i pravednije budućnosti u kojoj su naučene lekcije iz prošlosti. Ukoliko deklaracija zaživi i pretvori se u politike a to se već dešava, bit će to povratak na srednjovjekovne koncepte i politike koje su toliko zla nanijele ovim prostorima i ljudima. Oni su očito svojim neodgovornim politikama doveli srpski narod u poziciju da nemaju odgovore na svijet u kojem žive, za novo vrijeme, za nove izazove zato sve nas pokušavaju vratiti u srednji vijek i natjerati nas da prihvatimo neke njihove igre vjere, krvi i tla za koje oni imaju dobro oprobane politike hegemonije, progona i genocida.

Ta njihova nesposobnost da odgovore izazovima vremena i da svome narodu ponude humanističku, progresivnu viziju budućnosti umjesto hegemonističke politike nametanje srpstva, prekrajanja međunarodno priznatih granica, negiranja zločina, sukoba sa svijetom i svojim komšijama dovela ih je u poziciju u kojoj se ne ostavlja puno prostora njenim protagonistima osim da je brane jer tako brane svoj ostanak na vlasti. Zato uz uzimanje u obzir duga koji, a između ostalog i zbog plaćanja računa diplomatskih usluga pokušaja zaustavljanja usvajanja Rezolucije o Srebrenici, moraju platiti svojim međunarodnim mentorima ne čudi zašto su krenuli ovim putem. Ali to ovu avanturu ne čini ništa manje opasnom.

To da se sada vraćamo na pozicije devedesetih u kojima Srbija odnosno Beograd govori u ime bosanskih Srba, da se negira realnost nezavisnosti Kosova kao i genocid u Srebrenici a da se izmišlja nekakva "državnost" entiteta RS, da se glumi tobože nekakva nesvrstanost dok se daje za pravo Srbiji strateškim dokumentima da brani Srbe ma gdje živjeli i mnogo toga još su uključeni alarmi ne samo za one države koje su direktno pogođene ovom hegemonističkom politikom nego za sve one koje interesuje stabilnost i prosperitet Balkana. I dok se iščekuje odgovor domaćih, regionalnih i međunarodnih aktera koji će, nadati se, uslijediti nakon što se završe izdavanja saopćenja i osuda valja primijetiti da je iz većine analiza događaja izostala analiza uloge Srpske pravoslavne crkve.

A upravo je ta uloga crkve posebno zabrinjavajuća i šalje dugoročno opasnu poruku za suživot naroda i međureligijski dijalog. Iako su poznati stavovi njenih sadašnjih i ranijih lidera po svakoj od tačaka deklaracije, pa to i nije neko iznenađenje, ipak čudi i zabrinjava da u čitavoj SPC ni danas nema onih izraslih lidera koji su svjesni autodestrukcije koja se krije u ovakvim politikama i svog zla koje sadrži i koje se sprema ako principi deklaracije zažive.

Nastranu odnos srpske političke elite i države Srbije prema principima sekularizma, zabrinjavajuće je da iza čitavog sabora i svega što je tamo rečeno pa i teksta deklaracije stoji „blagoslov, molitveno i saborno učešće“patrijarha srpskog Porfirija i arhijereja i sveštenstva Srpske pravoslavne crkve.

Jer teško je osim poziva na zaštitu porodice i ulogu crkve u državi prepoznati išta od vjerskih "vrijednosti" i moralnih načela iza kojih bi crkva trebala stajati. Čak i saosjećanje sa svim žrtvama ratova je kontekstualizirano tako da služi negaciji genocida u Srebrenici i relativizaciji sistemskih zločina devedesetih, te izjednačavanja žrtve i zločinca.

Najveći dio teksta deklaracije ali ono što se moglo čuti od govornika na saboru u konfliktu je s crkvenim kanonima i sa svim onim što bi pravoslavlje trebalo promovisati. Sve na tom skupu odiše etnofiletizmom koji je kanonski proglašen jeretičkim na Svepravoslavnom saboru u Carigradu 1872. godine.

Ne smije se olahko preći preko tačke devet deklaracije u kojoj se govori o "srpskom narodu drugih veroispovesti" što budi strahove od ponovnih pokušaja asimilacije Bošnjaka ali i drugih naroda i potiranja njihove nacionalne posebnosti.

Ništa u deklaraciji nema pomiriteljskog. Nema ni traga preuzimanju odgovornosti za ratove devedesetih za zločine koji su činjeni u ime srpstva i vrijednostima koje se navodno pokušavaju zaštititi deklaracijom. I dok se ime bosanskohercegovačke administrativne jedinice entiteta Republike srpske spominje bezbroj puta, ni riječi nije napisano o tome kako je ona nastala, ni riječi o historijski utvrđenim činjenicama pred međunarodnim sudovima i stotinama godina izrečenih zatvorskih kazni lidera projekta koji se sada predstavlja kao nešto na što Srbi ne samo da trebaju biti ponosni nego i kao najveće ostvarenje i princip svih budućih politika u regionu.

I ne samo da u deklaraciji nema bilo kakvog istinskog suočavanja s prošlošću nego se ponovo insistira i potcrtava negiranje genocida u Srebrenici, sada kao temelj identiteta i političke korektnosti novog političkog programa u nastajanju.

Zato se s pravom trebamo zapitati kako jedna vjerska zajednica ili crkva može stati iza jednog ovakvog projekta i kako će se druge vjerske zajednice i crkve u okruženju u budućnosti moći odrediti prema međureligijskom dijalogu i saradnji s njenim svećenstvom i institucijama.

(IIN Preporod)

14.7.20

Radikalna nacionalistička desnica i strah od malih brojeva




Rezultati izbora, ali i predizborne analize glasačkih preferencija u bosanskohercegovačkom okruženju i šire, ukazuju na trend jačanja nacionalističke desnice, naročito one radikalne.
Tako u srbijanskom Parlamentu nakon posljednjih izbora skoro da nema opozicije ili je ona još radikalnija, odnosno još dalje na političkom desnom spektru od vladajućih. U Hrvatskoj se desnica toliko osjeća sigurnom da po prvi put, čak među kandidatima za Hrvatski Sabor iz Bosne i Hercegovine, imaju više desnih ili ekstremno desnih kandidata i stranaka. Centralnom Evropom već neko vrijeme suvereno dominira desni centar koji sve češće, kako bi spriječio da njihovi glasovi odu ekstremnoj desnici, prihvata njihovu agendu i sve više skreće u radikalizam i autokratiju.
Desno je u trendu
Zato je bitno zapitati se šta ta promjena političkog okruženja znači za Bosnu i Hercegovini i naravno njen najbrojniji narod Bošnjake, na koje zbog njihove kulturološke ili vjerske povezanosti sa islamom ideolozi desnice, naročito one ekstremne, sve češće gledaju sa sumnjičavošću pa i mržnjom kao na manjinu, iako se radi o većinskom narodu jedne suverene evropske države. Pitanje je kako će se ti novi režimi odnositi prema stvarnim manjinama, muslimanskim, bošnjačkim i drugim u bosanskom okruženju i Evropi. Ne treba zanemariti ni to da je teško očekivati da Bosna i Hercegovina pa i bošnjački politički korpus u njoj ostanu van tih trendova i da ovdje, nekim čudom, ne dođe do uspona sličnih političkih opcija među samim Bošnjacima ako ih već nema.
Ne sporeći legitimitet desne političke opcije sve dok ona ne poseže za radikalnim nacionalizmom, autokratijom, kršenjem osnovnih ljudskih prava manjina i Drugih, dok ne zagovara nasilno prekrajanje granica, ne veliča zločine i zločince, ne relativizira fašizam i sve ono što dovodi u spektar radikalnog pa i nasilnog ekstremizma, vrijeme je zapitati se da li će dugoročno dominacija takvih politika imati posljedice na Bosnu i Hercegovinu. Desnica koja zagovara konzervativne vrijednosti sama po sebi ne bi trebala biti ništa manji izazov za nas u Bosni i Hercegovini od neoliberalne globalizacije i njenih zagovornika. Ali, radikalni i isključivi nacionalizam koji sve češće kao bitnu komponentu svoje ideološke matrice ima iracionalnu islamofobiju može postati ozbiljan problem i izazov za sve muslimane u Evropi, pa i za one na Balkanu.
Kada se razmišlja o odgovoru na ovu novu realnost možda ne bi bilo zgoreg na umu imati jedno interesantno zapažanje do kojeg su došli brojni istraživači i analitičari političke filozofije. Naime, nacionalizmi i radikalne desničarske ideologije imaju nešto što se naziva strah od malih brojeva, koji uveliko određuje njihov svjetonazor pa i politike zasnovane na njemu.
Ardžun Apaduraj (Arjun Appadurai) u svojoj studiji o “masovnom nasilju motivisanom kulturnim razlikama” naslovljenom sa “Strah od malih brojeva” to objašnjava na veoma slikovit način. On pokušava objasniti suštinu zagonetke oko gnjeva prema manjinama u globalizovanom svijetu. On ustvari pokušava dati odgovor na pitanje zašto relativno mali brojevi, koji riječi manjina daju njeno najjednostavnije značenje i obično podrazumijevaju političku i vojnu slabost, ne diskvalifikuju manjiine kao objekte straha i gnjeva? Zašto ubijati, mučiti ili zatvarati u geto one koji su ionako slabi?
Prvi korak u pokušaju da se odgovori na pitanje zašto u mnogim etnonacionalističkim sredinama postoji strah od slabijih jeste vratiti se na pitanje o odnosu mi/oni u elementarnoj sociološkoj teoriji. Po toj teoriji, stvaranje kolektivnih drugih ili “njih” neophodno je da bi se, određenom dinamikom stvaranja stereotipa i kontrastiranja identiteta, povukla linija razgraničenja i obilježila dinamika karakteristična za “nas”.
Kao nusprodukt tog procesa vrlo često se javlja i tzv. predatorski identitet, čija društvena konstrukcija i mobilizacija iziskuje istrebljenje drugih, bliskih društvenih kategorija, koje su definisane kao prijetnja samoj egzistenciji neke grupe definisane kao “mi”. Taj predatorski identitet se ne mora uvijek manifestovati kroz nasilje, ali izvjestan stepen konstantne identifikacije uvijek je tu. Ključni korak u pretvaranju dobroćudnog društvenog identiteta u predatorski je mobilizacija sebe kao ugrožene većine. Diskurs takve mobilisane većine često u sebi sadrži ideju da bi ona sama mogla postati manjina ukoliko postojeća manjina ne nestane, i zbog toga predatorske grupe često koriste pseudodemografske argumente o povećanju nataliteta u manjini koju su označile kao metu svoga neprijateljstva.

Nezasitna većina
Predatorski identiteti su proizvod situacija u kojima je ideja o narodu jedne države uspješno svedena na princip etničkog singulariteta, tako da se postojanje čak i najbezazlenije manjine unutar nacionalnih granica doživljava kao nepodnošljivo narušavanje čistote nacionalne cjeline. U takvim okolnostima većinska grupa doživljava i samu ideju da je većinska kao frustraciju jer ta ideja podrazumijeva neku vrstu etničke raspršenosti državotvornog naroda. Zato svaka manjina, kao podsjetnik na taj mali neprijatni nedostatak, izaziva poriv za “čišćenjem”. To je˝, prema Apaduraju, ključni element odgovora na pitanje zašto mali brojevi pobuđuju bijes. Manjine u radikalnim ideologijama kod većine stvaraju “strepnju od nepotpunosti” i služe kao žrtveni jarci da ih se okrivi za sve propuste i probleme većine koja je uvijek na pravom putu i uvijek na strani Istine, Dobra i Pravde. Manjine uvijek podsjećaju da se može biti i drugačiji, možda u mnogo čemu i bolji, i to plaši jednoumne ideologije dominacije većine.
Naravno, treba znati da i liberalna ideologija ima strah od velikih brojeva, od toga da se demokratija pretvori u diktaturu neprosvijetljenih masa, pa čak ponekada i od malih, npr. uskog kruga bogatih koji vladaju ekonomijom, ili elita. Ali to je daleko od “predatorskog i nasilnog ekstremizma” kojeg u iracionalnom strahu od malih brojeva znaju razviti ekstremni nacionalizmi, a koji su obično osnova za sistematska kršenja ljudskih prava, masovne zločine pa čak i Genocid čiju dvadeset petu godišnjicu obilježavamo ovih dana dok svjedočimo jačanju radikalne desnice u našem okruženju.
Zašto su ova razmišljanja o brojevima relevantna? Upravo zato da se pokaže da nije presudno to kako će se u radikaliziranim društvima oni koji su etiketirani kao manjine odnosno kao Drugi ponašati, koliko će sloboda ili prava tražiti, niti to koliko su slabi i u svakom smislu bespomoćni. Nebitno je na koje su kompromise spremni. Nije bitno ni to koliko će se truditi da pokažu da “nisu drugačiji”, da nikome ne smetaju i sl. Nasilne ideologije se neće zasititi niti umiriti samo zato što su manjine (i, da ne bude zabune ne misli se samo na one vjerske ili etničke, nego na sve druge, pa i one političke) slabe i bez potencijala da ih na bilo koji način ugroze.
Zato žrtva ne bi trebala uzroke svoga stradanja tražiti samo u sebi i svojoj drugosti, što se, nažalost, sve češće dešava.



15.3.19

Portparol Islamske zajednice u BiH: Današnje fašističko divljanje u Višegradu nije incident



Avaz, Dnevni avaz, avaz.ba (A. La.)

Današnje postrojavanje pripadnika četničkih organizacija i paravojnih formacija u Višegradu za Avaz komentirao je Muhamed Jusić, savjetnik reisu-l-uleme za medije i portparol Islamske zajednice u BiH.
- Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini najoštrije osuđuje današnje fašističko divljanje u Višegradu, govor mržnje, veličanje ratnih zločina i zločinaca i to na mjestu koje je kroz historiju više puta bilo poprište stravičnih zločina nad civilima, građanima ovog bosanskohercegovačkog grada i pripadnicima IZ u BiH.
Sličnu osudu je već javno iznio i reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović.
- Neprihvatljivo je da se državne i međunarodne organizacije ovom pojavom bave na nivou incidenta, kao da se ne radi o dugogodišnjem i dobro organiziranom projektu održavanja zločinačke ideologije živom s ciljem nastavka realizacije velikodržavnih projekata i stvaranja etnički čistih prostora i u stanju mira. Svjedoci smo kontinuiranog projeka historijskog revizionizma kojeg provodi trenutna vlast u Srbiji i bosanskohercegovačkom entitetu RS kroz rehabilitaciju zločinačkih ideologija kako bi se legitimirali rezultati ratnih zločina - istakao je Jusić naglašavajući da Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini očekuje od državnih organa da stanu u kraj javnom promoviranju nasilnog ekstremizma i podrivanja sigurnosti BiH.