Prikazani su postovi s oznakom Liban. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Liban. Prikaži sve postove

10.6.13

Zašto je Qusayr važan


U bilo kojoj varijanti povezivanja šiitskih područja Sirije i Libana Qusayr je nezaobilazno raskršće puteva.
Piše: Muhamed Jusić  AlJazeera
Sirijske vladine snage i pripadnici šiitske paravojne formacije Hezbollah sa juga Libana ovladali su strateški bitnim pograničnim gradom Qusayr koji su godinu dana, sve do prošle srijede, pripadnici Sirijske slobodne vojske i drugih pobunjeničkih formacija držali pod svojom kontrolom.
Pobunjenici protiv režima Bashara al-Assada su odmah nakon što su priznali da su se njihovi vojnici povukli iz grada zbog silnog bombardovanja artiljerije i avijacije, te žestokih napada pješadije na njihove položaje, podsjetili da su možda izgubili bitku, ali ne i rat. Ipak, pad Qusayra je težak udarac za revolucionare jer se radi, kako većina svjetskih agencija izvještava, o strateškom gradu. Ono što većina izvještaja ne spominje jeste zašto je ovaj mali gradić udaljen nekih desetak kilometara od libanske granice tako strateški bitan.
Vrata Homsa
Prije svega, radi se o pograničnom gradu koji je bio jedna od najbitnijih logističkih ruta za pobunjenike. Preko njega su iz Libana u Siriju ulazili dobrovoljci, oružje i hrana koja se onda utvrđenim rutama dostavljala sve do Homsa, pa čak i predgrađa Damaska. Istim putevima u većinski sunitska sela Libana, pa i Tripoli, odlazile su kolone izbjeglica i ranjenici iz čitave države. Osim toga, radi se o lako branjivom brdovitom terenu koji dominira nad većim brojem naseljenih pograničnih mjesta s kojima je povezan brojnim putevima.
Qusayr predstavlja i vrata Homsa, strateški bitnog i po broju stanovnika trećeg grada u Siriji, koji važi za jako uporište pobunjenika kojeg nazivaju „Glavnim gradom revolucije“ a čijim bi padom pod kontrolu režima u Damasku bila slomljena kičma otpora i stvoreni preduslovi da se prekine komunikacija antivladinih snaga koja sada postoji od Alepa (Haleba) na sjeveru do jordanske granice na jugu.
Međutim, u silovitom napadu koji je izveden na ovaj mali gradić neki vide neke sasvim druge razloge. Naime, prema nekim mišljenima koja se mogu čuti od političkih  predstavnika sirijske opozicije i ne tako malog broja bliskoistočnih analitičara, Qusayr je bitan jer povezuje Damask sa Mediteranom i tradicionalno alevitskim ili nusejrijskim područjima, odakle potiče i vladajuća porodica Al-Assad, te onim u Libanu nastanjenim šiitima, prije svega u dolini Bakaa.
Prema scenariju podjele Sirije o kojem se od izbijanja građanskog rata često spekuliše postoje krugovi bliski predsjedniku Al-Assadu koji bi u slučaju da njegov režim izgubi kontrolu nad Damaskom i većinski sunitskim područjima rado vidjeli uspostavljanje neke vrste alevitsko -šiitske države koja bi pokrivala područja gdje oni čine većinu. Taj „Plan B“ kako ga nazivaju oni koji o njemu javno govore trebao bi osigurati da u slučaju pada režima ne dođe do odmazde nad alevitima koje većinski sunitski pobunjenici sve češće povezuju sa vladajućim režimom, ali i osigurati utjecaj Irana u regiji, ako ne u čitavoj Siriji onda barem u onim dijelovima gdje šiiti čine većinu.
Ta država bi dala i sigurno zaleđe Hezbollahu i bila bi utočište za alevite, šiite, druze, kršćane i sve one sunite koji su lojalni režimu. U bilo kojoj varijanti povezivanja šiitskih područja Sirije i Libana Qusayr je nezaobilazno raskršće puteva. Po ovom scenariju, predsjednik Al-Assad na ovaj način želi osigurati da od Damaska do relativno mirnog većinski alevitskog područja Tartusa na obalama Mediterana i gorju Latakije sa značajnom druskom i alevitskom većinom ima siguran prolaz.
To možda objašnjava i spremnost libanskog Hezbollaha da se i pored velike cijene koju nije platio samo u ljudstvu nego i rizikujući svoju političku poziciju u politički nestabilnom Libanu i imidž svearapskog i svemuslimanskog predvodnika otpora izraelskoj okupaciji, direktno uključi u sirijski rat. Bez obzira na to da li su ove spekulacije osnovane, ostaje činjenica da ovaj gradić u vojnom smislu i jeste bitan, ali ne toliko da bi odredio ishod rata. On svakako pokazuje da režim u Damasku pomognut Hezbollahom ipak nije na izdisaju kako se to činilo početkom zime, kada je režimska vojska bila blokirana u kasarnama i kada je djelovala samo avijacijom i dalekometnom artiljerijom po pobunjenim gradovima i selima.
Ali rat u Siriji se nastavlja i on ništa manje nije neizvjestan niti brutalan ni nakon pada Qusayra.
Zauzimanje Golanske visoravni
Možda baš kako bi povratili samopouzdanje i ojačali moral svojih vojnika i onih koji ih širom svijeta podržavaju pobunjenici su dan kasnije zauzeli granični prijelaz Quneitra prema Izraelu na okupiranoj Golanskoj visoravni. Zauzimanje Golanske visoravni koja graniči sa Izraelom nije strateški bitna pobjeda jer je sirijska vojska koja je držala pozicije prema od Izraela okupiranim sirijskim selima bila isključena iz sukoba sa pripadnima Slobodne sirijske vojske. Quneitra ne može u strateškom smislu zamijeniti Qusayr, jer bilo kakva pomoć koju bi pobunjenici eventualno primili preko Izraela bi mogla ozbiljno kompromitovati njihov imidž u domaćoj i arapskoj javnosti.
Zato se takav oblik saradnje teško može očekivati. Prije će biti da se mogu očekivati napadi nekih frakcija unutar pobunjenika na položaje izraelske vojske i UN-ove snage koje su na tom području raspoređene (a koje su već najavile povlačenje), što bi na jedan novi način Izrael moglo uvući u rat.
Ono što se u svim  analizama posljedica pada Qunaytire nerijetko zanemaruje, jesu razmjere humanitarne katastrofe i stvarne žrtve, kako među sukobljenim vojnicima tako i među civilima o čemu se samo nagađa.
S obzirom da iz grada izvještava tek državna sirijska televizija Al-Ahbarija, a iz obližnjih sela gdje su se smjestili oni koji su se uspjeli izvući iz grada, rijetki aktivisti među pobunjenicima, ili kako sebe nazivaju suvarima (ar. revolucionarima), teško je znati šta se dešava sa onima koji su preživjeli dvosedmičnu opsadu i koji su ili ostali u gradu ili su izbjegli u obližnja sela.
Ni Crveni krst niti Crveni polumjesec kao ni bilo koje druge humanitarne organizacije niti ljekari još uvijek nisu uspjeli ući u grad. Opoziciona sirijska Opservatorija za ljudska prava je saopćila kako je ovaj gradić gdje je nekada živjelo više od 25.000 ljudi sada potpuno uništen i pust i da su u njemu ostale samo stotine ranjenika koje Slobodna vojska nije uspjela izvući, te da su za njihovu sudbinu svi jako zabrinuti. Ista nevladina organizacije je saopštila kako je u borbama za grad poginulo 270 ljudi, od kojih je 110 pobunjenika, a ranjeno je 2.400 osoba.
Idealna meta režimu
Ne treba zaboraviti ni to da se bitka za Qusayr treba i mora sagledati i u kontekstu moguće međunarodne mirovne konferencije za Siriju koju pripremaju Rusija i SAD-e i toga da obje strane pokušavaju da ostvare napredak na terenu kako bi zauzeli što bolje pregovaračke pozicije. U tom smislu Qusayr se zbog blizine Libana i teritorija na kojima djeluje Hezbollah mogao učiniti idealnom metom režima u Damasku. Kakogod, sve se više čini kako je svima jasno da za sirijski problem nema samo vojnog rješenja, ali je to od male koristi svima onima koji su stradali u Qusayru i koji će stradati širom Sirije prije nego što se režim povuče pred zahtjevima naroda ili prije nego što svi iskreno sjednu za pregovarački sto.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera

29.5.13

Hezbollah u Siriji i utjecaj na regiju



Hezbollah je svojim angažmanom u Siriji mnogo toga stavio na kocku, ali od ishoda tog rata zavisit će vjerovatno i sama njihova sudbina.



Piše: Muhamed Jusić Al Jazeera
Dominantno šiitska vojna i politička organizacija Hezbollah (arapski: Božija stranka) sa juga Libana je od svoga osnivanja 1982. jedan od ključnih igrača ne samo u kompleksnim političkim i društvenim odnosima u multietničkom i multireligioznom Libanu, nego i u složenim regionalnim previranjima.
Eskalacijom nasilja u Siriji i prerastanjem mirnih protesta protiv režima predsjednika Bashara al-Assada u sveopći građanski rat Hezbollah je uvučen u jedan od najkrvavijih bliskoistočnih sukoba sa neizvjesnim ishodom za sve aktere sukoba, pa i za njih same.
Ta nova uloga Hezbollaha će imati dalekosežne posljedice na njihov imidž "jedne od rijetkih sila koja se i dalje suprotstavlja izraelskoj okupaciji" (ar. mukavama) koju su tako dugo promovisali širom Bliskog istoka i svijeta, predstavljajući se kao svearapski, sveislamski i svelibanski pokret.
Vrbovanje dobrovoljaca
Već danas uplitanje Hezbollaha u sirijski rat prijeti da, prije svega, destabilizuje njihovu domovinu Liban, ali i da sukob između pobunjenika i Vladinih snaga dodatno oboji sektaškim bojama i pretvori u unutarmuslimanski sukob čije bi posljedice mogle imati globalni karakter.
I bez toga se muslimanski svijet zbog Sirije nalazi na ivici bratoubilačkog rata po linijama davno iscrtanih mezhebskih i teoloških previranja između sunita i šiita.
Tako se širom muslimanskog svijeta raznim kanalima vrbuju sunitski dobrovoljci koji se upućuju u Siriju i bore na strani Slobodne sirijske vojske, dok se istovremeno uz šiitski Hezbollah na strani režima bore dobrovoljci iz većinski šiitskog Iraka, ali i, prema tvrdnjama zapadnih i arapskih obavještajnih službi, brojni vojni eksperti iranske Nacionalne garde i famoznog korpusa Fejlekul Kuds. I jedni i drugi svoju mobilizaciju pravdaju angažmanom i ratobornim izjavama pripadnika suprotstavljene sljedbe.
Hezbollah je u Libanu do sada djelovao na osnovu mirovnog dogovora iz Taifa, potpisanog u Saudijskoj Arabiji 1989, koji je zaustavio građanski rat u Libanu, a prema kojem su snage takozvanog otpora izraelskoj okupaciji (gdje se prvenstveno misli upravo na Hezbollah) zadržale pravo da zadrže svoje oružje kako bi nastavili borbu protiv "cionističke okupacije".
Prema tom ugovoru koji je nešto kao pandan bosanskohercegovačkom Dejtonu, pored zajedničke vojske legalizovano je djelovanje paravojnih formacija šiitske većine na jugu, pod uslovom da se oni ne mogu koristiti za unutarlibansko razračunavanje, nego samo i isključivo u borbi protiv Izraela.
Najnovijim angažmanom u Siriji Hezbollah rizikuje da se više nego ikada do sada pretvori u autokratsku šiitsku paravojnu formaciju, spremnu da svoju vojnu nadmoć upotrijebi i protiv svojih sunarodnjaka drugačijih vjerskih i političkih ubjeđenja, te da se miješa u odnose u susjednim državama.
On od simbola arapskog i muslimanskog otpora izraelskoj okupaciji, kako su ga njegovi ideolozi predstavljali, rizikuje da postane tek instrumentom onoga što sunitski vladari u regiji nazivaju iranskom hegemonijalnom politikom šiitske dominacije.
Ustvari, mnogi analitičari smatraju kako je Hezbollah svjestan da će njegovo stajanje na stranu režima Bashara al-Assada i protiv velikog dijela sirijskih građana itekako nauditi njegovom imidžu. Ali njegovi ideolozi, isto tako, znaju da je opstanak Hezbollaha kao vojne sile usko vezan za održavanje režima u Damasku na vlasti.
Naime, Hezbollah je uspio opstati i pokazati zavidnu vojnu nadmoć, naročito u posljednjem većem sukobu sa Izraelom 2006. godine. Tada je, po mišljenju mnogih, Izrael pretrpio svoj prvi vojni poraz od osnivanja, upravo zahvaljujući podršci Irana, koja je stizala preko Sirije, ali zahvaljujući i direktnoj podršci porodice Al-Assad, naročito za vrijeme sirijskog vojnog i sigurnosnog prisustva u Libanu.
Pad režima u Damasku za njih bi značio prekidanje njihovih logističkih linija, sužavanje manevarskog prostora i gubljenje strateške zaleđine, što oni, sve da se i zapostavi moguća sektaška naklonost šiitskom učenju bliskoj alevitsko-nuserijskoj porodici Al-Assad, ne smiju dozvoliti.
Naročito bi to došlo do izražaja ako bi u Damasku  na vlast došla neka od političkih opcija koja bi htjela graditi dobre odnose sa Amerikom i zaljevskim zemljama sumnjičavim prema iranskom utjecaju u regiji.
Nedavni napadi izraelskog vazduhoplovstva na mete u Siriji su bili usmjereni upravo na raketna postrojenja i skladišta i navodne pošiljke iranskih projektila koje su iz Irana bile upućene ka južnom Libanu, što dokazuje da Izrael i Iran već sada preko Hezbollaha u Siriji vode neki svoj rat.
U početku je Hezbollah negirao bilo kakvu umiješanost u sukobe u Siriji, da bi nakon otmice nekoliko grupa libanskih državljana šiitskog porijekla i navodnih napada ekstremnih elemenata unutar pobunjeničkih snaga na četrnaest sela u sirijskoj regiji Hermel, u kojima žive šiiti koji sebe smatraju Libancima, lider Hezbollaha Hasan Nasrallah javno priznao kako su njegovi vojnici raspoređeni u Siriji, ali samo u spornoj regiji nastanjenoj libanskim šiitima.
U svom predzadnjem javnom istupu Nasrallah je potvrdio prisustvo Hezbollahovih boraca i u predgrađima Damaska, gdje su, kako je on to obrazložio, raspoređeni kako bi zaštitili džamiju i turbe (mauzolej) Sejiide Zeineb, gdje se, vjeruje se, nalaze posmrtni ostaci kćerke Alije i Fatime i unuke poslanika Muhameda, koju šiiti smatraju posebno značajnom ličnošću u islamskoj historiji, a mjesto njenog groba svetim.
Međutim, u subotu je Nasrallah otišao korak dalje, pa svojim sljedbenicima i svjetskoj javnosti obećao pobjedu u Siriji.
"Poručujem časnim ljudima, mudžahedinima, herojima: Uvijek sam vam obećavao pobjedu, a sada vam obećavam još jednu", rekao je Nasrallah na proslavi 13 godina od povlačenja izraelskih vojnih snaga iz Libana.
U istom govoru je rekao još i to kako se članovi Hezbollaha u Siriji bore protiv islamskih ekstremista koji ugrožavaju i Liban, te da su desetine hiljada islamskih ekstremista iz čitavog svijeta poslate u Siriju da se bore protiv režima, a da je Hezbollah optužen za miješanje u konflikt, iako je u Siriju poslao samo "nekoliko" boraca.
Nije prošlo dugo, a tenzije su se u Libanu i pored već uzavrele situacije počele dodatno podizati. Najmanje petero ljudi je ranjeno u južnom Bejrutu u nedjelju, kada su ispaljene dvije rakete na prijestolnicu Libana.
Poziv Prijatelja Sirije
Jedna raketa pogodila je salon automobila, a druga stambenu zgradu. Al Jazeera je izvijestila o tome da je i u drugom libanskom gradu, Tripoliju, zabilježena pucnjava iz pješadijskog oružja, a čule su se i detonacije granata.
Ubrzo su sirijski pobunjenici zaprijetili da će se otvoreno i na svim frontovima suprotstaviti Hezbollahu.
Koalicija Prijatelji Sirije pozvala je nakon završetka sastanka u Ammanu Iran i njegove saveznike, prije svega Hezbollah da hitno povuku svoje vojnike sa sirijskog teritorija, upozorivši na to da je „njihova prisutnost u Siriji prijetnja regionalnoj stabilnosti“.
Sirijska opservatorija za ljudska prava je u ponedjeljak saopćila kako je "broj libanskih boraca iz Hezbollaha koji su proteklih mjeseci poginuli u predgrađima Damaska i Homsa porastao na 141". "Među njima je i 79 boraca koji su poginuli od 19. do 26 maja. Oni su stradali od mina, snajpera i razmjene vatre u Qusayru u centralnoj sirijskoj provinciji Homs i u okolini", novom frontu na kojem su pripadnici Hezbollaha angažovani.
Očito je, Hezbollah je angažmanom u Siriji mnogo toga stavio na kocku, ali od ishoda tog rata zavisit će vjerovatno i njihova sudbina. Teško da će nakon ove posljednje eskalacije neprijateljstva biti jednostavno napraviti korak nazad.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera

18.8.12

Sirija- zemlja straha- tekst u današnjem Oslobođenju


Šebiha- Asadova paravojska

Piše: Muhamed Jusić (Oslobođenje, 18.8.2012.)

U Amanu je nekolicina nas, bosanskih studenata, iznajmila stan u blizini Jordanskog Univerziteta od jedne sirijske porodice iz Alepa (arapski Haleb) koja je živjela na relaciji između ova dva grada i Istanbula gdje su također imali stan. Vremenom smo doznali da se radi o uglednoj poduzetničkoj sunitskoj porodici koja je imala nekoliko tvornica i vrlo razvijen biznis. Bili su to krasni ljudi kojima je jako drago bilo da baš Bosanci stanuju u njihovom stanu i koji su se zanimali za sve što se u BiH tokom rata i nakon njega dešavalo. Vidjelo se da ih je boljela bosanska patnja, jer su sjećanja na bosanski rat još bila svježa. Pamtim još kako su sinovi koji su bili naših godina, kada smo se trebali sastati sa ocem nakon što smo njih upoznali, govorili kako će otac kao stari industrijalac vjerovatno tražiti da platimo punu cijenu, koja je za to vrijeme i za stan na takvoj lokaciji bila više nego povoljna, te da će oni bez njegovog znanja, ako to nama bude puno, plaćati razliku.
U nekoliko navrata kada su dolazili u Amman i svraćali da uzmu stanarinu, nerado su govorili o tome kakav je život u Siriji, ali su nas pozvali da ih posjetimo u Alepu ako se kada budemo kopnom vraćali u domovinu. I stvarno, tog ljeta smo prolazeći kroz Siriju svratili kod njih zato što smo mislili da će nam zamjeriti ako im se ne javimo, jer u arapskom svijetu hatur je sve.
Tada nismo mogli ni zamisliti u kakve smo ih probleme uvalili. Toga smo postali svjesni tek kada su nas oduševljeno, ali sa očitom dozom napetosti, dočekali na prilazima gradu i kada su nam rekli da ćemo u njihovoj kancelariji u tvornici na prilazu gradu sačekati da padne noć jer bi im dolazak automobila stranih registarskih oznaka vjerovatno stvorio probleme sa sigurnosnim agencijama. Kada su nam odlučili donijeti ručak rekli su nam da će otići u barem dva različita restorana da kupe hranu, jer bi kupovina veće količine hrane na jednom mjestu vjerovatno bila sumnjiva. Taj strah koji smo tada vidjeli u kojem je većina građana Sirije živjela bio je šokantno saznanje čak i za nas koji smo imali iskustvo života i studiranja u arapskim zemljama koje se ne mogu pohvaliti visokim stepenom sloboda i u kojima je policijska država realnost na koju se moraš naviknuti.
Taj projektovani strah kojim je režim Hafeza, a kasnije i Bešara el-Asada vladao ovom bogatom zemljom se ne smije nikada zapostaviti u analizama dešavanja čiji smo svjedoci danas. Svim zagovornicima globalnih teorija zavjere treba biti jasno da bi vrlo teško bilo kojoj svjetsko sili bez obzira na obavještajne, medijske i druge resurse da digne čitav jedan narod kako bi se suprotstavio okrutnom i brutalnom režimu i jednoj od najmoćnijih bliskoistočnih vojski. Kako drugačije objasniti spremnost i istrajnost sirijskog naroda da svakodnevno plaća tako visoku cijenu samo kako bi se izborio za svoju slobodu, osim strahom da se ne vrate na ono stanje koje je vladalo prije revolucije.

Sirijski režim se godinama, kao i oni drugih arapskih diktatora, održavao na vlasti mješavinom terora sigurnosnih agencija nad vlastitim građanima i ideološke indoktrinacije. S tim da je i na tom području sa najvećim brojem tiranina po metru kvadratnom, sirijski režim godinama važio za najbrutalniji. Poznata tehnika zastrašivanja, uz onu u kojoj se stvarao osjećaj da nikada ne znate ko od vaših najbližih radi za neku od 18 sigurnosnih agencija, jeste ona prema kojoj je sam režim gradio imidž brutalnosti nekih svojih agencija i pojedinaca. Tako je, na primjer, važilo pravilo da ako vas pokupe obavještajci Sigurnosti zračnih snaga teško da ćete ikada više biti viđeni bez obzira jeste li krivi ili ne. Apsurd je bio veći što je nekoga iz njegove kuće mogla odvesti jedna agencija koja se bavi sigurnošću aerodroma i koja je trebala da brine o sigurnosti predsjednika i drugih zvaničnika dok se nalaze na aerodromima ako bi do njih došlo da taj neko negdje rekao nešto ružno o predsjedniku ili o režimu. To je bilo moguće zato što je nakon gušenja pobune u Hami 1982. kada je ubijeno 30000 civila a grad skoro sravnjen sa zemljom, tadašnji predsjednik Hafez el-Asad donio odluku da svaka sigurnosna agencija treba imati zaokružen sistem nadzora tako da je osamnaest obavještajnih agencija bez obzira na prvobitnim sektor za koji su bile zadužene, sebi otvorilo prvo regionalne, pa gradske i na kraju i mjesne urede. U takvom sigurnosnom sistemu niko nije vjerovao nikome, pa čak ni same službe koje su se međusobno natjecale u lovljenju državnih neprijatelja, a špijuni i saradnici su bili na svakom koraku nerijetko izmišljajući krivice kako bi sebi osigurali posao ili radi pukog revanšizma.
Međutim, osim onog što je režim htio da se o njemu zna u Siriji i onoga što su građani Sirije koji su izbjegli u neke druge zemlje govorili o tome šta se uistinu dešava i slučajeva kada su se neki od stranih državljana našli u raljama nekih od tih agencija malo se, sve donedavno, znalo o tome kako su one iznutra funkcionisale.

Šebiha
Početkom revolucije režim i njegove službe su pokazali svoje najgore lice, a tek nakon što su neki od najutjecajnijih članova režima počeli prelaziti na stranu pobunjenika dobili smo priliku da doznamo više, i to iz prve ruke, o tome kako je sistem kolektivnog zastrašivanja ustvari funkcionisao, ali i neke od dobro čuvanih tajni vladajuće porodice.
Takvo jedno svjedočenje su gledaoci arapskog kanala Al Jazeera imali priliku pogledati ovih dana kada je voditelj emisije Bez granice (Bila Hudud) Ahmed Mensur ugostio Newafa el-Farisa bivšeg sirijskog ambasadora u Bagdadu koji se pridružio opoziciji. El- Farisi je bio veteran Asadove vladavine i obnašao je vrlo odgovorne pozicije u stranci i državi. Bio je visokopozicionirani stranački činovnik u provinciji Deir al Zour i član brojnih sigurnosnih tijela. Osim toga, obnašao je i funkciju guvernera tri vrlo bitne provincije i to Lakitije, zatim Idliba i konačno Kuneitire. Amasador El-Faris je u ovom razgovoru dao neke od prvih insajderskih informacija o tome šta se dešavalo u ovom vrlo zatvorenom režimu i o svojoj ulozi u njemu, ali i o tome kako je sirijski narod godinama držan u strahu i zašto je on odlučio da više ne može biti dio tog sistema.
Bilo je za očekivati da će javnosti i voditelja interesovati ono što ambasador zna o zloglasnoj šebihi. Naime, i prije nego što je počela sirijska revolucija, a naročito nakon što su počinjeni brojni masovni zločini, jedna od najozloglašenijih postrojbi u sirijskom narodu bila je tzv. šebiha. Upravo se pripadnicima ove paravojne formacije odane predsjedniku lično pripisuju neki od najstravičnijih zločina nad sirijskim civilima koje gledamo ovih dana na našim malim ekranima.
Po prvi put smo od bivšeg ambasadora čuli podatke o kakvoj se organizaciji radi i kako je ona nastala. Ovim njegovim izjavama se u arapskom svijetu pridaje poseban značaj s obzirom na poziciju koju je imao u režimu i zbog funkcija koje je obavljao. Osim toga, prema riječima ambasadora nastanak ove zločinačke organizacije se veže za grad koji se nalazi na teritoriji gdje je on u to vrijeme bio guverner.
Prema njegovom svjedočenju, samo ime organizacije- šebiha se prvi put pojavljuje u gradu Kardaha gdje su braća i bratići ranijeg predsjednika Hafeza el- Asada organizovali paravojnu formaciju koja se prije svega bavila krijumčarenjem raznih vrsta roba u i iz Sirije, te drugim oblicima organizovanog kriminala. On tvrdi da tu organizaciju narod nije prozvao šebihom od arapske riječi šebeh (duh) kako se danas u medijima pojašnjava njihovo ime, nego zbog toga što su svakog onog ko bi im se suprotstavio linčovali (što se na lokalnom dijalektu izgovara nešto kao „bišbah“). Drugi Sirijci su govorili da ih je narod nazvao šebihom zato što su se u to vrijeme te formacije gradovima i selima Sirije vozili u Mercedesima modela S600 koji su ljudi zvali šebeh (duh), a koje su koristili za krijumčarenje i druge nezakonite radnje.
Kakogod, ambasador tvrdi da se ova kriminalna organizacija suprotstavljala svakome ko bi stao na put njenoj kriminalnih aktivnosti. On se prisjetio kako je, kada su se stvari otele kontroli čak i tadašnjem predsjedniku države Hafezu el-Asadu, on kao guverner dobio naređenje da ih stavi pod kontrolu, ali da su se te formacije opirale čak i regularnoj vojsci koju je on pozvao upomoć. Tokom sukoba je navodno ubijeno pet vojnika da bi vođa skupine koji je uhapšen tokom sukoba Mahir Dib bio pušten samo nekoliko dana kasnije po nalogu samog predsjednika. Nakon vojne akcije šebiha je nastavila i dalje djelovati u toj provinciji i ostatku Sirije, ali je vjerovatno došla pod direktnu kontrolu predsjednika.
Jedan od onih kojima nije uz saglasnost predsjednika dozvoljeno da nastavi sa svojim ilegalnim aktivnostima i zadrži kontrolu nad svojom šebihom jeste Rifat el-Assad, mlađi brat predsjednika Hafeza i amidža sadašnjeg Bešara, koji je sve dok se nije zamjerio bratu i pokušao ga istisnuti sa vlasti dok je ovaj bio bolestan 1983. slobodno upravljao paravojnom formacijom iz svog kompleksa na obali Sredozemlja, gdje je imao i privatnu luku nad kojom država nije imala bilo kakve kontrole i koja je služila za krijumčarenje raznih roba u i iz Sirije. Ovo svjedočenje dokazuje on što su Sirijci godinama samo krišom govorili, a to je da je čitava država bila podređena malom broju privilegovanih članova porodice El-Asad i njima bliskih poslušnik,a dok se ostatak stanovništva držao u stalnom strahu, što od državnih sigurnosnih agencija, što od paravojnih šebiha formacija koji su bili iznad zakona i obavljale prljave poslove bilo za predsjednika ili njemu odane članove porodice ili režima.

Nova šebiha
Zanimljivije za trenutnu situaciju je ambasadorovo svjedočenje o tome kako su se ove kriminalne organizacije koje su bile u službi vladajuće porodice pretvorile u udarnu pesnicu režima u slamanju u prvi mah mirnih demonstracija građana, a kasnije i oružane pobune protiv režima.
On tvrdi da je režim odlučio u kritičnom trenutku iskoristiti ove paravojne formacije koje su već postojale godinama i koje su bile lojalne članovima porodice, jer su dolazile iz kriminalnog miljea kojem brutalnost i nasilje nisu bili strani. Ova tvrdnja ima smisla, s obzirom na to da bi se režim angažujući šebihu uvijek mogao sačuvati od toga da bude povezan sa zločinima i osigurati sebi vojnike koji će provoditi zločine nad vlastitim narodom što se, bez obzira na lojalnost, nije moglo očekivati od regularnih vojnih formacija. Jer onog momenta kada se došlo u poziciju da se vojska okrenula protiv vlastitog naroda, došlo je i do pojave da se sve veći broj njih odlučio pridružiti narodu, svojim porodicama i komšijama, a okrenuti leđa režimu. Zanimljivo je, međutim, vrijeme i primarni cilj koji je režim dao, prema tvrdnjama ambasadora, novoj, sada omasovljenoj šebihi. Naime, on tvrdi da se masovnije regrutovanje pripadnika šebihe koji su bili dobro plaćeni i koji su u civilu razbijali demonstracije, vršili racije, privođenja i egzekucije u onim gradovima i četvrtima u kojima su građani izlazili na demonstracije desilo nakon što je režim uvidio da su u prvim mirnim demonstracijama u kojima se zahtijevala prvo reforma, a kasnije i smjena režima koje se organizovane u gradu Homsu, učešće uzeli u jednakom broju suniti, ismailiti i aleviti. Slična situacija je bila i u drugim gradovima gdje su među demonstrantima bili i arapski kršćani i Kurdi. Tada je režim shvatio da mora ojačati svoju bazu i to na način da su u šebihu počeli mobilisati prvenstveno alevitske mladiće sklone kriminalnim aktivnostima ili one iz društveno zapuštenih grupa koji su provodili zločine i racije nad susjednim sunitskim četvrtima i na taj način podgrijavali sektaški sukob. Na ovaj način, režim je ojačao svoju alevitsku bazu, ali je i militantizirao sukob, nadajući se da će tada imati priliku da koristi vojnu silu i da će na taj način lakše slomiti otpor šaljući vojsku na izolovane skupine demonstranata koji su posežući za oružjem sebe izdvojili od ostatka građana koji zahtijevaju promjene i na taj način zastrašiti ostatak stanovništva. Istovremeno, plašeći stanovništvo militantnim sunitima iza kojih stoji El-Kaida, Izrael, zapadne sile, Turska i svi drugi tradicionalni neprijatelji Sirije, nadali su se da će se predstaviti kao zaštitnici manjina, prije svega alevitske, druske i ismailitske, ali i kršćanske i građanski orijentisane sirijske srednje klase.
Ovakvo sagledavanje eskalacije sektaškog nasilja u Siriji bi se lahko moglo razumjeti kao tek još jedan napad revolucionara na režim kojeg nastoje oboriti, da u međuvremenu u susjednom Libanu nije došlo do hapšenja bivšeg pro-sirijskog ministra informisanja Mišela Samahe nakon što je, prema tvrdnjama libanskih sigurnosnih agencija, jedan od agenata kojeg je pokušao vrbovati kako bi uz pomoć režima iz Damaska izveo niz napada na vjerske, medijske i političke lidere sve snimio i predao libanskim vlastima. Cilj je bio eksplozijama i atentatima po međusektaškim linijama izazvati sektaški sukob i u Libanu i uvući ga u rat.
Istraga je još u toku, a libanski vojni tužilac je već optužio šefa sirijske obavještajne službe Alija Mamluka zajedno sa bivšim ministrom Samahom i još jednim pukovnikom sirijske vojske za pokušaj “raspirivanja sektaških sukoba i ugrožavanje libanske države“.
Još je rano predviđati kakav epilog će ova istraga imati, ali malo ko vjeruje da je moguće da se radilo samo o jednom planu koji je igrom slučaja osujećen, i da sličnih planova nema više.
I dok se nastavljaju borbe u Siriji koje odnose stotine života svakog dana i uništavaju neke od najljepših historijskih gradova u tom dijelu svijeta, analitičari procjenjuju da šebiha broji preko 10 000 vojnika koji i dalje siju strah u srcima Sirijaca i dodatno raspiruju sektaške sukobe koji prijete da se prošire i na druge zemlje regiona, prije svega Liban.

Vremenom, svi ti ubijeni postaju samo brojke koje nam se saopćavaju svaki dan kao bilans borbi i stravičnih zločina bez da se sjetimo da se radi o ljudima čije pojedinačne tragedije možda nikada neće biti zabilježene.

Brutalno smaknuće
Kao što će vjerovatno niko neće, u mnoštvu žrtava koje je režim pogubio u svojih preko četrdeset godine vladavine i svih onih koji su pali rušeći ga, zabilježiti tragediju alepske porodice sa početka priče.
Naime, ja se u Jordan nakon tog svog povratka u BiH tokom kojeg sam ih posjetio u Alepu nisam vraćao i izgubio sam svaki kontakt s njima. Početkom ramazana u Kuvajtu sam sreo zajedničkog nam poznanika i kao što je Sirija redovna tema u svim arapskim zemljama, upitam ja njega da slučajno ne zna šta se dešava sa vlasnicima našeg stana i jesu li se uspjeli izvući iz Alepa koji je baš u tim danima ulazio u presudnu bitku. Kaže mi: „Pa zar nisi čuo?“ Velim „ne“. Kaže:“ Pa oni su se nakon što su se vratili iz jednog od svojih posjeta Jordanu, puno prije nego što su počeli nemiri u Siriji, našli pod lupom sigurnosnih agencija. Mlađi sin i otac su privedeni u neku od brojnih obavještajnih agencija i ispitivani o svojim čestim putovanjima i ko zna čemu sve da bi na posljetku nakon nekoliko dana bili pušteni. Kada su pomislili da je to to jer su informativni razgovori i zadržavanja u pritvoru bili svakodnevnica, ponovo su ih odveli i svi su mislili da će ih nakon određenog vremena ponovo pustiti. Nakon što se oni već duže vrijeme nisu vraćali iz pritvora, a njihova porodica nije znala gdje su i do koga pritvoreni, majka je otišla u Općinu da traži punomoć kako bi mogla nastaviti voditi poslove u firmi da bi je tamo dočekala smrtovnica za muža i sina kojima nikada nije suđeno, a  njihovoj porodici rečeno za šta su krivi i kako i gdje pogubljeni i ukopani.“
Brutalnost kojom je režim vladao i kojom guši demonstracije sada se vratila kao bumerang Bešaru el Asadu, jer sirijski narod nema kud nazad i skoro da nema šta izgubiti.


15.5.12

Zar opet suniti i šiiti – Al Jazeera Balkan

Zbog "masakra nad sunitima" Front Al-Nusra je preuzeo odgovornost za prošlosedmične najsmrtonosnije bombaške napade u glavnom gradu Sirije Damasku, što je ponovno stavilo akcenat na najstariji unutarmuslimanski sukob
Piše: Muhamed Jusić

Vijesti koje nam dolaze iz Libana o sukobima i prvim žrtvama u Tripoliju između sunita koji podržavaju pobunjenike u Siriji i alevita kojima pripada porodica Al-Assad potvrdile su strahove da će se sukob u Siriji, koji sve više poprima elemente sunitsko-šiitskog, preliti preko svojih granica i ponovo otvoriti staru ranu unutarmuslimanskih odnosa.

Dobro je primijetio Timothy Garton, profesor evropskih studija na Univerzitetu Oxford, kada je u svom osvrtu objavljenom nedavno u britanskom The Guardianu , napisao kako je današnja Sirija poprište globalnih ideoloških trvenja na kojima snagu odmjeravaju šiitski postrevolucionarni Iran i reakcionistička Saudijska Arabija, ali i postimperijalna Rusija i neoosmanska Turska.

I uistinu, sve što se dešava ovih dana u Siriji i oko nje već odavno prevazilazi nastojanje njenih građana da se oslobode jednog despotskog režima. Ono što je počelo kao mirni protest građana koji su zahtijevali reforme i veće slobode, pretvorilo se zbog nasilnog i brutalnog pokušaja gušenja svakog oblika opozicije režimu u građanski rat koji se polahko pretvara u sukob u kojem se pomjeraju globalne tektonske geostrateške ploče „podmazane“ nekim novim ideologijama u povoju.

Korijeni podjele

U vrtlogu tih globalnih ideoloških i geostrateških sukoba koji ni na koji način ne pomažu Sirijcima da postignu svoj cilj i koji ionako kompleksnu situaciju čine još kompleksnijom, oživio je još jedan stoljetni sukob koji tinja unutar muslimanskog kulturno-civilizacijskog kruga. Naravno, radi se o najstarijem unutarmuslimanskom sukobu, onom sunitsko-šiitskom koji svoje korijene vuče još od prvih stoljeća islama.

Za početak, riječ sunnit u arapskom dolazi od termina ehlu-s-sunne ve el-džema`a, to jeste sljedbenici sunneta (Poslanikove, a.s., prakse) i većinske zajednice, dok šiizam dolazi od arapskog termina ši`at `Ali, što znači pristalica Alijje bin Ebi Taliba. Nakon smrti Poslanika islama, većina njegovih učenika je za vladara muslimanske zajednice izabrala Ebu Bekra.

Tako je Ebu Bekr dobio titulu halifatu resuli `llah, ili nasljednik Božijeg Poslanika, odakle dolazi naziv halifa, koji su uzeli ne samo prva četvorica halifa, koji se nazivaju „pravilno vođenim, upućenim“ (rašidun), već također i kasniji muslimanski vladari Emevijske, Abbasijske i Fatimijske dinastije, a čak su naziv halifa koristili i Osmanlije.

U tim presudnim momentima za muslimansku zajednicu jedan je broj ljudi smatrao da Alija treba postati Poslanikov nasljednik i okupljali su se oko njega, formirajući prvo jezgro šiizma. Sam je Alija odbio da se suprotstavi Ebu Bekru i, zapravo, sarađivao je blisko s njim i dvojicom njegovih nasljednika, Omerom i Osmanom, sve dok i sam nije postao četvrti „pravilno vođeni“ halifa sunitskog islama.

Tek je nakon Alijine smrti, koju je prouzrokovao jedan član havaridža, ekstremističke grupacije koja je odbila priznati za halifu kako Mu`aviju, koji je preuzeo hilafet od Alije, tako i samog Aliju, šiizam postao religijsko-politički pokret u Iraku. Barem tako ovaj sporni trenutak islamske historije opisuje profesor Sejjid Husein Nasr u svom za zapadne čitaoce pojednostavljenom uvodu u islam sabranom u djelu „Srce islama“.

'Višak historije'

I upravo se na primjeru Sirije još jednom vidi opasnost poigravanja identitetima i politizacije „viška historije“ kojim sva društva tog dijela svijeta, kao uostalom i naša na Balkanu, obiluju. Čak i površan pogled na historiju odnosa u Siriji među tamošnjim etničkim i vjerskim skupinama otkrit će svu kompleksnost tih odnosa i prostor za manipulaciju istima, na isti način na koji se to čini sa sunitsko- šiitskim odnosima- ako se ne iznađe kvalitetan mehanizam da se njima upravlja, a ne da ih se koristi kao osnovu za stvaranje novih antagonizama.

Kakogod, mi smo sada u poziciji u kojoj se brutalnost jednog totalitarnog režima prema vlastitom narodu sve češće doživljava, tumači i analizira isključivo kroz prizmu sunitsko –šiitskih odnosa. U to se može uvjeriti svako ko pogleda brojne arapske forume na kojima Arapi iz čitavog svijeta razmjenjuju informacije i komentarišu događaje u ovoj za „arapsko pitanje“ jednoj od historijski najbitnijih država. Tako se kroz odnose vladajuće alevitske elite prema većinski sunitskim pobunjenicima tumači i podrška većinski šiitskog Irana vladajućem režimu, a i podrška Turske i bogatih sunitskih zaljevskih zemalja pobunjenicima. Na isti način su polarizirani stavovi i u Bahreinu, Jemenu, Libanu i Iraku, bez da je iko ozbiljno sagledao kuda bi to moglo odvesti taj dio svijeta.

Aleviti ili nusejrije

Iako bi se lahko moglo upasti u zamku prihvatanja paradigme sunitsko-šiitskog sukoba u Siriji, historijska analiza odnosa između alevita, kojima se gleda u šiitske korijene i sirijskih sunita (a o ekonomsko-vojno-strateškim interesima država involviranih u konflikt da i ne govorimo) otkriva da se radi o daleko složenijem problemu od teološkog, ili čak vjerskog spora unutar islamske teološke misli.

Kao prvo, treba primijetiti da kada je riječ o analiziranju događaja u Siriji kroz prizmu sunitsko-šiitskih odnosa, preciznije kroz pripadnosti porodice Al-Assad alevitskoj sekti, da se ne radi o alawitima iz Turske, koji i pored nekih sličnosti, ne pripadaju istoj vjerskoj sljedbi.

Naime, aleviti u Siriji su pripadnici sekte poznate u sunitskoj literaturi kako nusejrije. Radi se o mističnoj religioznoj skupini koja se u stručnoj literaturi smatra ogrankom šiitskog islama.

Iako su u najvećem dijelu klasične islamske literature nazivaju nusejrijama, što referira na njih kao sljedbenike Abu Šu'ayba Muhammada ibn Nusajra (umro približno 270 hodžretske godine, odnosno 863.), za kojeg historičari ove sljedbe vjeruju da je učio u kružocima (halkama) zadnje trojice imama koje priznaje većina šiita kao nasljednike i potomke Poslanika, (a.s.).

Današnji sljedbenici nusejrije taj naziv ne prihvaćaju i smatraju ga uvredljivim. Oni se danas nazivaju alevitima i tvrde da to ime asocira na njihovu privrženost Aliji, r.a., prvom imamu prema šiitskom učenju i četvrtom pravednom halifi prema sunitskoj tradiciji. Ustvari, tek u septembru 1920. Francuzi su zvanično uveli naziv aleviti za ovu skupinu stanovnika Sirije koji su se našli pod mandatom francuske okupacione sile.

Nasr za njih, pak, veli da su oni prvobitno bili predislamska religijska sekta s korijenima u gnosticizmu i babilonskim religijama. Preživjeli su, kaže ovaj autor i sam šiitskom porijekla, kao škola šiizma a tokom nekoliko posljednjih desetljeća pokušavaju sa steknu više šiitske legitimnosti.

Iako je historija bila obilježena dugim periodima interakcije ili barem tolerancije među nusejrijama i drugim islamskim denominacijama, nisu bili rijetki ni periodi sukoba, ugnjetavanja i progona. U vrijeme osmanske uprave nusejrije su često dizali bune koje su kao i druge širom carstva gušene silom. Nakon sloma Osmanskog carstva, čemu su značajan doprinos dali i sirijski aleviti, uslijedio je period francuske okupacije. Nakon Prvog svjetskog rata i iskustava kolonijalne uprave u Alžiru i Tunisu Francuzi su htjeli da preduprijede uspon sunitskog arapskog nacionalizma za kojeg se ispostavilo da je najveća prepreka kolonijalnoj dominaciji i zato su alevitima dali potpunu autonomiju u Latakiji i Džebelu Druz (većinski nastanjenom jednom drugom batinijskom sektom- druzima) gdje su oni činili većinu kako bi ih odvojili od sunitskih Arapa u Damasku i tako učvrstili vlast u okupiranoj zemlji.

U to su vrijeme aleviti, druzi i druge manjine plaćali manje poreze od većinskih sunita i primali su veću pomoć za razvojne projekte što je dodatno stvaralo tenzije među sunitima i alevitima. Osim toga, ove skupine uz Kurde i Čerkeze su najčešće vojačene u specijalne snage koje su služile kolonizatorima poznate kao Troupes Speciales du Levant.

Saradnja sa okupatorom

Ovo je još više oblikovalo imidž nusejrija kao saradnika okupatora i neprijatelja islama i Arapa, ali je učinilo i da jedno od najperspektivnijih zanimanja za većinu siromašnih mladih alevitskih seljaka, kako piše Robert D. Kaplan u svom tekstu o krizi identiteta u Siriji objavljenom 1993. u časopisu The Atlantic, bude angažman u vojsci što će im osigurati kasniji značajan utjecaj u društvu u kojem će vojska nakon oslobođenja od kolonizacije igrati ključnu ulogu i izvoditi česte vojne udare.

Istovremeno, kolonijalna uprava je činila sve da sunite Arape drži pod opsadnim stanjem. Damask je tretiran kao okupirano područje sa brojnim vojnim prisustvom okupatorskih jedinica koje su najvećim dijelom činile trupe iz Senegala i već spomenuti alevitski i druski odredi.

Kada su se Sirijci uz velike žrtve izborili za svoju nezavisnost brojni aleviti su ostali omraženi kao saradnici okupatora i izdajice vlastitog naroda. San koji su već brojni alevitski autori počeli sanjati o nezavisnoj državi alevita ugašen je 28. februara 1937. kada je autonomna pokrajina Latakija pripojena onome što će postati nova Sirija. Sirija je i zvanično postala nezavisna 17. aprila 1946, ali su državu potresali stalni vojni udari i borba za vlast.

Nakon Arapsko-izraelskog rata 1948, serije državnih udara i dolaska Bas- partije na vlast 1949, došlo je, 1958. do ujedinjenja Sirije u Egipta u Ujedinjenu Arapsku Republiku. Bilo je to zlatno doba panarapskih ideja i ideala. Međutim, Sirija je samo nakon tri godine istupila iz unije, nakon što je grupa vojnih oficira izvela državni udar i ponovo proglasila nezavisnost.

Tada se već vidjelo da je u Siriji došlo do jačanja alevitske zajednice, jer se kao ključni razlog nezadovoljstva unijom navodilo da je sunitski arapski Egipat dominirao odnosima.

Politička nestabilnost

Period političke nestabilnosti i čestih vojnih udara se nastavio sve dok tajna grupa u kojoj su značajan broj činili nezadovoljni alevitski oficiri, među kojima je bio i Hafez al-Assad i Salah Jadid, nije pomogla Bas-partiji da se ponovo vrati na vlast. Nakon toga je uslijedio period u kojem je ova grupa oficira postepeno preuzimala kontrolu nad vladajućom partijom.

Godine 1966. alevitski oficiri i njihovi prijatelji su slomili otpor i iz stranke izbacili sve one stare članove Basa koji su slijedili ideje i stavove arapskog kršćanina Michela Aflaqa i sunita Salahudina el-Bitara, ideologa i osnivača starog Basa. Oni su kao novog ideologa Basa nametnuli Zakija el-Aruzija proglašavajući ga Sokratom novog reformisanog Basa. Taj potez je ovoj skupini alevitskih oficira omogućio da svoju vojnu diktaturu zaogrnu plaštom političke i društvene sile koja će do danas krojiti glavne odluke u Siriji i čvrstom rukom vladati njenim stanovnicima.

Taj proces će i formalno biti uobličen kada na vlast 1970. godine bude doveden alevitski general vazduhoplovstva Hafez al-Assad, otac današnjeg predsjednika Sirije Bashara al-Assada.

Masakr u Hami

Većinski suniti Arapi su se ponovo osjetili prevarenim. Još jedna krvava stranica tih odnosa bit će ispisana u Hami. Ovaj grad je kroz historiju bio značajno uporište arapskih sunita i zato je bilo za očekivati da će upravo tu doći do pokušaja da se spriječi alevitska dominacija.

Pobuna u Hami je 1964. skoro svrgnula tada vladajući basistički režim, sa visoko pozicioniranim alevitima. Na kraju, u februaru 1982, sunitska arapska Muslimanska braća su preuzela kontrolu nad gradom i likvidirala njegove zvaničnike, koje su aleviti doveli na vlast.

Sunitski pobunjenici su prije toga izvršili napad na alevitske vojnike u Alepu. Bio je to odgovor na brutalnosti režima koji je već tada kovao svoje represivne metode vladavine čijoj kuliminaciji svjedočimo ovih dana, a sve to je u to vrijeme bilo pojačano i Assadovom podrškom maronitskim kršćanskim militantima u Libanu kasnih 70-tih, koju su sirijski suniti doživjeli kao još jedan dokaz alevitsko- kršćanske zavjere protiv njih.

Assad je reagovao slanjem 12.000 alevitskih vojnika u Hamu, koji su izmasakrirali 30.000 sunitskih civila i grad skoro sravnili sa zemljom. Hama je 1982. bila dokaz da ispod oklopa Assadove stabilne vladavine kipti prostor koji nije nimalo bliže nacionalnom jedinstvu, nego što je bio nakon odlaska Turaka i Francuza.

Ovih dana, nažalost, te stare nikad zacijeljene rane ponovo krvare i prijete da ovu prelijepu zemlju odvuku u strahote građanskog rata u kojem će cijenu platiti nedužni civili svojim životima, a nepromišljeno pretvaranje sukoba u sunitsko-šiitski rat može imati nesagledive posljedice na čitav muslimanski svijet i na taj način destabilizovati brojna društva i države daleko od zidina Šama.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

11.12.11

Javljanje za Start BiH iz Irana:

Start u Teheranu: Iran može odgovoriti
Tekst i slike: Muhamed Jusić
Magazin START, broj 336, datum 15.11.2011

 Nakon što je Međunarodna agencija za nuklearnu energiju (IAEA) objavila svoj izvještaj u kojem se Iran optužuje da je tajno nastojao razviti nuklearno oružje, jastrebovi iz izraelske administracije su se ponovo počeli prizivati vojnu intervenciju kako bi se uništili do sada razvijeni nuklearni potencijali Irana. Na ulicama snijegom prekrivenog Teherana, se ne može osjetiti da su ljudi naročito zabrinuti. Većina običnih građana će vam reći da ne vjeruju da će do napada doći. Svi naročito isključuju mogućnost kopnene intervencije jer su sigurni da niti Amerika, a o Izraelu da i ne govorimo, nemaju kapacitet, a ni hrabrosti, da se upuste u kopnenu avanturu koja bi u poređenju sa Irakom, bila, kako kažu mještani, „šetnja po mjesečini“. Ipak tu samouvjerenost Iranci ne pokazuju kada je riječ o mogućnosti da Izrael izvede raketni ili zračni napad na iranska nuklearna postrojenja. Ali vjeruju da bi to bila opasna avantura koja ništa ne bi riješila, nego bi samo čitav region povukla u još veći vrtlog nasilja i dodatno ga destabilizovala

Međutim, ako bi se Izrael i odlučio upustiti u iransku avanturu, što niko u svijetu pa čak ni u Washingtonu, čini barem zasada, ne želi ostaje pitanje kako bi Iran mogao odgovoriti.

Ukoliko bismo i zanemarili konvencionalne metode ratovanja kojima bi Iran mogao odgovoriti na eventualnu američku ili izraelsku invaziju, daleko su teže za predvidjeti, ali i opasnije po regionalnu i svjetsku stabilnost, nekonvencionalne metode od kojih Iran, prema izjavama njegovih vjerskih i političkih autoriteta, ne bježi.

Islamska republika Iran je po mnogo čemu specifična zemlja, koja je kroz institucionalizaciju „izvoza revolucije“ stvorila utjecaj u mnogim većinski muslimanskim zemljama, naročito u nestabilnim kriznim područjima regiona. Radi se o utjecaju koji može destabilizovati brojne države, ali i otvoriti nova žarišta u kojima bi američki interesi bili ugroženi.

 
Javna je tajna da Iran direktno sponzorira militantnu i političku organizaciju Hezbollah u Iranu, kao i palestinski Hamas. Hezbollah je, ne tako davno, nanio bolan poraz dotad nepobijeđenoj izraelskoj vojsci na sjeveru cionističke države, a Hamas je na njenom jugu samo nekoliko mjeseci kasnije preuzeo potpunu kontrolu nad Gazom. Ni brutalna intervencija Izraela u Gazi nakon što je Hamas oteo jednog izraelskog vojnika nije uspjela slomiti ovu organizaciju, a nedavna razmjena hiljada palestinskih zarobljenika za tog jednog vojnika je dodatno ojačala ovu islamsističku organizaciju.

Sve to potvrđuje još jednom da se radi o dvije respektabilne regionalne sile koje se ne mogu zanemariti i koje su spremne po naređenju Irana, ako se ovaj osjeti ugroženim, otvoriti neke nove frontove sa Izraelom, ali i upotrijebiti svoje članstvo protiv američkih ciljeva u regionu.

Iran je matica šiizma, koja se ponaša kao pokrovitelj šiitskih zajednica u čitavom svijetu. Te šiitske zajednice su za razliku od sunitskih u čitavom svijetu daleko bolje organizovane i koherentnije. Dok je vjerski život u zemljama u kojima su suniti većina, organizovan isključivo pod patronatom države, kroz ministarstvo vakufa ili vjera, šiitske zajednice svugdje u svijetu uživaju autonomiju, nekad u odnosu na vladajuće zakone i nelegalnu. Na čelu tih zajednica nalaze se ajatolasi, šiitsko sveštenstvo, koji sistemom humusa- obaveznog godišnjeg izdvajanja petine imetka za zajednicu, uživaju zavidnu finansijsku neovisnost. Ta finansijska sredstva od obaveznih priloga vjernika ajatolasima i socijalnim, obrazovnim i humanitarnim institucijama, koje oni organizuju, pružaju nevjerovatnu mogućnost upravljanja šiitskim masama. S obzirom da su ajatolasi organizovani u svoju vlastitu hijerarhiju, njima se vrlo lako i efikasno može upravljati preko vjerskih autoriteta, koji su historijski imali sjedište u iračkom gradu Nedžefu.

Nakon osnivanja šiitske islamske republike Iran i pritiska Sadamove diktature u Iraku, šiitski vjerski autoriteti su se počeli okretati ka Iranu i tamošnjem oficijelnom kleru.
Eventualni američki otvoreni napad na Iran bi mogao pokrenuti šiitsku revoluciju protiv Amerike i njenih interesa u cijelom regionu. Dovoljno bi bilo da Iran preko svojih ajatolaha izda fetvu u kojoj se „džihad protiv agresora koji je napao muslimansku šiitsku zemlju“ proglašava obavezom svakog pravovjernog šiita, pa da se pokrene dosad neviđen val terorizma, koji bi zbog vjerske fanatičnosti šiita, bio neuporediv sa onim dosadašnjim sunitskim. To znači da, ukoliko bi bilo koja susjedna zemlja ustupila svoj teritorij američkim trupama za napad na Iran, sebe bi učinila legitimnom metom šiitskih svetih ratnika. To objašnjava zbog čega se nijedna zaljevska zemlja, iako se sve plaše regionalnog jačanja Irana i njegovog nuklearnog programa i iza kulisa huškaju Ameriku i Evropu da poduzmu sve kako bi se on osujetio, otvoreno ne iznose takve stavove. Izazivanje šiitske manjine koja živi u naftom bogatim zemljama zaljeva je jednostavno prevelik rizik, koji nijedna vladajuća monarhija ne želi preuzeti.
Faktor koji Amerika ne bi smjela izostaviti u svim svojim strateškim kombinacijama vojnog obračuna sa Iranom jeste militantnost i predanost šiitskog vojnika. Tu grešku je napravio Sadam Husein i skupo ga je koštala. Dobro naoružana i opremljena Sadamova vojska od milion vojnika nije uspjela savladati tek formiranu iransku islamsku vojsku, koja se nije imala vremena nakon Iranske revolucije pristojno ni postrojiti. Ni uz svestranu pomoć SAD-a i neograničena finansijska sredstva koja su pristizala iz sunitskih naftom bogatih zemalja Perzijskog zaljeva, ni Sadamova brutalnost i spremnost da žrtvuje koliko god je potrebno svojih vojnika, nisu imali nikakvih izgleda pred vjerskim fanatizmom iranskih mladića i djevojaka zadojenih šiitskim učenjem o mučeništvu. Svijet je bio šokiran njihovom spremnošću da svojim tijelima čiste minska polja i da odlaze u vojne akcije svjesni da se iz njih neće vratiti. Historija nam je toliko puta pokazala da upravo spremnost na žrtvu i predanost cilju mogu biti ključni faktori u dobijanju rata i da često mogu prevladati vojnu nadmoć u naoružanju.

Ideja mučeništva (šehadeta) u šiizmu zauzima ključnu poziciju. Historija šiitske manjine prožeta je nepravdom, progonima i prolivenom krvlju. Davno su teolozi primijetili kako od svih religija šiizam posebno potencira spremnost na žrtvovanje. Mučeništvo Poslanikovog unuka Huseina i njegovo ubistvo od strane tadašnjeg sunitskog vladara je centralni historijski događaj oko kojeg je nastala šiitska frakcija unutar islama. Svake godine na taj dan- Dan ašure šiiti čitavog svijeta ponovo proživljavaju njegovu patnju kao da se desila danas. Mnogi od njih se udaraju oštrim predmetima po glavi ili se bičuju po leđima dok im krv ne poteče, žaleći što na taj dan nisu mogli stati u odbranu svog imama, svetog vođe. U tom ritualu oni pokazuju i svoju spremnost da se bore i žrtvuju za iste ideje za koje je Husein poginuo.

Apsurdno je ali je američka intervencija u Iraku kreirala još jednu državu u regionu kojom sada vladaju šiti. I pored svih razlika, pa i etrpeljivosti, između Iranaca i arapskih šita iz Iraka utjecaj irana u ovoj većinski šitskoj državi je veća nego ikada. I svaki napad na Iran u kojem bi na bilo kakav način učestvovala Amerika bi ponovno mogla zakomplikovati situaciju i Iraku iz kojeg se Amerika ne planira još uvijek u potpunosti povući.

Javna je tajna da u Iranskoj vojsci djeluje tzv. borbena formacija zvana Korpus Jerusalem (Fejlekul Kuds- zove se tako jer je to vojna formacija koja se na globalnom planu bori za oslobađanje Jerusalema od izraelske okupacije), specijalizovana za nekonvencionalne metode ratovanja. Njeni su pripadnici obučavali brojne paravojne formacije širom svijeta, od Hezbollaha do Hamasa. Za te ljude se tvrdi kako nemaju lično ime i kako su spremni poginuti bilo gdje u svijetu, gdje to lideri islamske revolucije od njih zatraže. Oni su, prema tvrdnjama arapskih medija, naoružali i obučili i pokret Husijuna u Jemenu kojeg zajednička akcija saudijskih i jemenskih armija nije uspjela slomiti još u vrijeme kada je Ali Abdala Salih mogao vladati tom državom. Danas kada se Jemen nalazi na rubu haosa oni su postali faktor na kojeg se mora računati ne samo u unutrašnjim previranjima nego kao još jednu kartu u rukama Irana koju mogu uvijek odigrati.

U svakom slučaju, usijane glave u Tel Avivu bi morale biti svjesne da napad na Iran može lako otvoriti još jednu frontu u tzv. ratu protiv terorizma i to frontu sa vjerski inspirisanim skupinama u poređenju s kojima Al-Kaida i sunitski teroristi izgledaju kao amateri.