Poruke za BiH nakon povratka talibana na vlast u Afganistanu

 A US Chinook helicopter flies over the US Embassy in Kabul, Afghanistan, Sunday, Aug. 15, 2021. (AP)

Piše: Muhamed Jusić (Preporod.info)

Brzi povratak na vlast talibana nakon dvadeset godina je došao kao iznenađenje samo onima koji nisu izbliza pratili tamošnju situaciju. Oni koji su htjeli, znali su da talibani godinama konstantno preuzimaju sve više teritorije, da još od mandata američkog predsjednika Obame imaju dogovor s Amerikancima i saveznicima da ne ulaze u direktne sukobe s njima, da je potpuno povlačenje američkih i savezničkih trupa samo odlagano i da oni već godinama tamo nisu bili u značajnom broju iako su pružali svestranu podršku vladinim snagama u nadi da će uspjeti uspostaviti funkcionalnu državu.

Istovremeno su talibani godinama iscrpljivali nefunkcionalnu i razjedinjenu centralnu vlast i njihove vojne i sigurnosne agencije.

Zakulisne igre na geopolitičkoj sceni su nešto što bi zahtijevalo posebno elaboriranje, a za kompletnu sliku je potrebna vjerovatno i vremenska distanca. Ali glavni obrisi te skice političkih odnosa koji su doveli do ovakvog razvoja događaja u Afganistanu su već vidljivi. Ono što je na umu svima jeste kako će se ovaj, na prvi pogled spektakularan, prevrat odraziti na šire geopolitčke odnose i predodžbe o odnosu sila u svijetu.

Sigurno je da će sve snage koji se nalaze u taboru antievroatlantske osovine ovakvim ishodom američkog angažmana u Afganistanu biti ohrabrene. To će dati polet militantnim i nasilnim skupinama širom svijeta do propagandnih mašinerija velikih sila koje će pokušati poraz SAD koalicije u Afganistanu prikazati kao prijelomni trenutak u historiji, poput onoga kada je SSSR poražen u istoj zemlji ili kada su Amerikanci napustili Vijetnam.

Ali bi ovo mogla biti dobra prilika da se i u Bosni i Hercegovini zapitamo šta bismo iz ovoga mogli naučiti.

Već vidimo kako u nekim antizapadnim krugovima, ne samo u BiH nego i u okruženju, likuju zbog navodne propasti "zapadne hegemonije". Vjerovatno su ovi pijetlovi malo prerano zakukurikali, ali ne treba glavu zabijati u pjesak i ne pokušati iz svega nešto naučiti.

Jedna od tih lekcija bi možda mogla biti da podrška međunarodnih faktora u malim zemljama jeste presudna, ali to istovremeno znači da će se interesi velikih uvijek prelamati preko leđa malih.

Najbolje bi bilo da mali smognu snage da sami odlučuju o sebi, da s velikim silama grade dobre i konstruktivne veze trudeći se da bez obzira na sav nesrazmjer u odnosu snaga zaštite vlastite interese bez da postanu objekt u njihovim geopolitičkim igrama.

Nažalost, BiH ali i njeno okruženje, nema za to ni kapaciteta niti snage, barem ne dok su još na vlasti radikalne nacionalističke politike koje zagovaraju sukobe umjesto saradnje, podjele i razgraničenja umjesto integracija i koje veličaju zločine i zločinačke politike. Iluzorno je očekivati provođenje takve politke od onih koji negiraju genocid, koji se ponose njegovim rezultatima i koji i dalje osporavaju postojanje čitavih naroda i država, koji su spremni žrtvovati budućnost i vlastitog naroda zbog ideologije mržnje i netolerancije koja ih pokreće.

Minimum svijesti o vlastitom interesu i sposobnost da se prevaziđu razlike zarad zajedničke dobrobiti, bez obzira govorili mi o "bh. liderima" ili "afganistanskim gospodarima rata" prvi je korak da se izbjegne prepuštanje vlastite sudbine velikima koji će preko nas namirivati svoje interese.

Također, strana podrška, ma kako bila značajna i od kako velikih i iskrenih prijatelja dolazila, ne može biti jedini temelj na kojem se gradi strategija bilo koje države.

Imperije slabe, mijenjaju prioritete i prije ili kasnije gledaju vlastiti interes, zato će doći dan kada će se svaki politički program morati osloniti na vlastite resurse. Bilo je tako s bosanskom državnošću devedesetih, naivno je vjerovati da se u budućnosti neće ponoviti slični trenuci i iskušenja, pa makar ne bila ratna. Ludo je bježati od podrške velikih i gubiti prijatelje u svijetu, ali je naivno vjerovati kako će neko drugi riješiti naše probleme.

U konkrentom slučaju Bosne i Hercegovine, ne može biti jedina strategija probosanskih snaga da Amerika ili imaginarni Svijet neće nešto dozvoliti da se desi u Bosni i Hercegovini, bez obzira radilo se o pokušaju da se odcijepe njeni "etnički očišćeni" prostori ili da se, ne daj Bože, pokuša završiti genocidni projekat.

Ali isto tako, to što se trebamo uzdati u sebe ne znači da sada trebamo krenuti putem samoradikalizacije ili samoizolacije. Naprotiv, u Bosni kao rijetko gdje u svijetu, vanjska politika je neodvojiva od unutrašnje politike, ali to stalno oslanjanje na "strance koji će nam nešto završiti" i građenje čitave nacionalne i svake druge strategije na tome mora biti ozbiljno preispitano. I najslabiji plan je bolji od nikakvog. Historija nas je naučila da je svaki put kada su se dešavala velika globalna previranja Bosna plaćala visoku cijenu, jedan od razloga je što su Bosanci vrlo često bili uljuljani u globalnom poretku i što su, pravdi na volju, u većini njih nalazili načina da zaštitite vlastite interese, zbog čega ih ovih dana optužuju da su bili podanici imperija, kao što im nakon pada Kabula poručuju da se pripaze šta će s njima biti kada ih njihovi saveznici ostave.

Nadalje, još jednom smo se svi osvjedočili kolika je opasnost korumpirane i neefikasne vlasti. Nema te međunarodne pomoći ili doniranih sredstava koja mogu nadomjestiti neefikasnu vlast. Afganistanske vlasti su imale dovoljno vremena i podrške da dokažu kako mogu uspostaviti efikasnu vlast i kako mogu zaslužiti povjerenje svog naroda. Kada se to nije desilo onda ne treba čuditi što su nezadovoljni građani, ali i pripadnici vojske i policije, u najmanju ruku u velikom broju slučajeva bili indolentni prema povratku talibana. Kažu da ništa u historiji nije propalo što nije zaslužilo da propadne.

I na kraju, ne bi bilo korektno ne primijetiti staru spoznaju o moći ideja i ideologija. Ljudi koji ratuju za novac ne mogu se lahko suprotstaviti onima koji su spremni poginuti za ideale, bez obzira šta ti ideali predstavljali. Vjerovati kako se država može stvoriti i održati bez zajedničkih ideala, osjećaja pripadnosti i, u konačnici, spremnosti na žrtvu, je iluzorno. Bez patriotizma i zajedničkih vrijednosti na stranim donacijama niko ne može napraviti ništa, a kamoli slobodnu i prosperitetnu državu i naciju.

Stavovi su lični stavovi autora i na bilo koji način nisu povezani sa zvaničnim stavovima institucije za koju radi ili je bio angažovan.

Preporod.info

Okupacija je okupacija, uprkos maski koju stavi

Afganistan- grobnica imperija
Piše: Muhamed Jusić (Magazin Start BiH)

Dok administracija predsjednika Baracka Obame i NATO saveznici tragaju za izlaznom strategijom koja bi ih izvukla iz afganistanskog džehenema i osigurala im privid „završene misije“, dva nemila nedavna događaja su zadala težak udarac naporima da se ova ratom razorena država podigne na noge i uključi u globalni poredak prema viziji svjetskih moćnika.

Prvo je vijest da su američki vojnici u zračnoj bazi Bagram, sjeverno od Kabula, spalili primjerke Kur'ana izazvala nasilne proteste širom zemlje. Uprkos izvinjenjima američkih zvaničnika i predsjednika Obame lično, te pozivima afganistanskog predsjednika Hamida Karzaija na mir, više od 30 demonstranata ubijeno je u nasilju. Šest američkih vojnika također je ubijeno u očiglednim osvetničkim napadima, uključujući dvojicu američkih vojnih savjetnika ubijenih u utvrđenoj zgradi ministarstva unutrašnjih poslova. I dok je bijes Afganistanaca ključao desio se još jedan gori incident. Pomahnitali američki vojnik je u Kandaharu nakon što je, prema tvrdnjama njegovih pretpostavljenih, doživio nervni slom ubio 16 nedužnih civila u njihovim kućama među kojima devetero djece i pet žena. U istom incidentu je teško povrijeđeno još pet osoba. Ovo je bio jedan od najtežih incidenata otkad su Amerikanci počeli invaziju na Afganistan 2001. godine iako su civilne ili takozvane kolateralne štete bile više nego česte.
I dok svi očekuju da će ove incidente talibani iskoristiti da u svoje redove regrutuju i one koji se sa njima nisu do sada slagali i da će uslijediti novi val napada na savezničke i vladine trupe, mnogi se pitaju je li baš sada vrijeme da se proces povlačenja savezničkih trupa ubrza. Naime, prema planu kojeg su postigli saveznici sa afganistanskim vlastima, strane borbene snage trebale bi napustiti Afganistan do kraja 2014. Administracija predsjednika Obame je prošle godine već povukla deset hiljada vojnika, a prema planu postepenog povlačenja i predavanja sigurnosnih ovlasti na obučene afganistanske jedinice, Amerikanci bi trebali povući još 33 hiljade vojnika do kraja 2012.godine. Ova strategija je predviđala da se u prijelaznom periodu do 2014. prvo pojačaju vojne operacije kako bi se slomila najžešća uporišta talibana i kako bi se umjereni elementi među njima prisilili da se priključe mirovnim pregovorima i nađu svoje mjesto u političkom životu Afganistana nakon okončanja okupacije. Izljevi bijesa zbog paljenja Kur`ana dodatno su otežali ova nastojanja zapadnih sila da smanje nasilje i uspostave ozračje pomirenja s talibanima. Masakr nad civilima bi mogao zadati i konačan udarac tim naporima. Tome u prilog govori i vijest da su se talibani četiri dana nakon napada povukli iz direktnih pregovora sa talibanima koje su vodili u Kataru. A naročito je kao bolan došao poziv afganistanskog predsjednika da se američke trupe nakon masakra u Kandaharu moraju povući iz sela. Naime, upravo je savezničko prisustvo u selima do sada bilo najbitniji dio strategije kojim su se gradile bolje veze sa lokalnim stanovništvom i sužavao manevarski prostor talibanima.

Zato zagovornici ubrzanog povlačenja tvrde kako je sada pravo vrijeme da se saveznici povuku iz „Grobnice imperija“ koja je za sobom u provaliju odvukla brojne svjetske sile i moćnike. Oni smatraju kako je samo prisustvo okupacionih sila na teritoriji Afganistana, a potvrđuju to i posljednja dva spomenuta incidenta, ustvari najveći izvor nestabilnosti i da bi se tek okončanjem okupacije istinski stvorili uslovi da Afganistanci preuzmu odgovornost za vlastitu budućnost.

Naravno, dinamika savezničkog povlačenja će zavisiti koliko od situacije na terenu toliko i od ishoda predizborne kampanje i izbornih rezultata američkih predsjedničkih izbora u Americi, ekonomske situacije u Evropi i političkih gibanja na domaćoj političkoj sceni ključnih članica NATO-a, prije svega u Njemačkoj i Velikoj Britaniji.
Protivnici ubrzanog povlačenja pak smatraju kako bi prerano povlačenje anuliralo sve dosadašnje napore i kako bi utrlo put ponovnom povratku talibana na vlast. Čini se da je to još uvijek pozicija zvaničnog Washingtona. Tako je predsjednik Obama nakon susreta s britanskim premijerom Davidom Cameronom u Washingtonu rekao da će američki vojnici od sljedeće godine imati samo ulogu podrške afganistanskim snagama, prije potpunog povlačenja za dvije godine, kao što je ustvari bilo i planirano. I njegov sagovornik nije ostavio prostora za sumnju oko njihovog stava. Cameron je potvrdio da se britanske trupe neće prije najavljenog roka povući iz Afganistana, i da će do kraja ostati s Amerikancima, s kojima su zajedno od početka rata u toj zemlji. „Britanci se od početka bore rame uz rame s Amerikancima i mi tamo još uvijek imamo 9.500 vojnika“, rekao je britanski premijer, a prenijele svjetske agencije.

Obama je, podržavajući stav Camerona, rekao da se neće dozvoliti da Afganistan nakon povlačenja NATO-trupa ponovo postane mjesto gdje se pripremaju napadi na druge zemlje.

Ipak, ako se situacija na terenu nastavi pogoršavati i ako strategija i dalje bude primala ovako bolne udarce teško je znati šta će se desiti. Jer već sada i pored odlučnog stava da se američke trupe ne povuku prije naznačenog roka, američka javnost je prilično nezadovoljna desetogodišnjim ratom u Afganistanu. Tako je istraživanje Reutersa i Ipsosa pokazalo da se 61 posto ispitanika zalaže za momentalno vraćanje američkih vojnika kući.

Kulturološka obuka

Istovremeno, incident sa paljenjem Kur`ana je još jednom pokazao koliko je u savremenoj obuci vojnika i planiranju vojnih operacija bitno poznavanje kulture i običaja naroda i zemlje u kojoj su angažovani. Jedan, sa stanovišta sekularnog i ateizmu sklonog zapada, bizaran čin je u na blasfemiju osjetljivom Afganistanu zadao težak udarac cjelokupnoj vojnoj strategiji kakav nijedan napad neprijatelja ne bi postigao.

Ideja o posebnom kulturološkom treningu vojnika za djelovanje u specifičnim društvenim okolnostima zemalja u kojim služe relativno je nova među članicama NATO- saveza. Tek nakon rata u Iraku i Afganistanu takva specijalizirana poduka postala je sastavnim dijelom obuke vojnika zemalja članica. Tako su, prema izvještaju Glasa Amerike, američki marinci otpočeli s programom obuke o lokalnim kulturama nakon rata u Iraku, gdje su iskustva na terenu pokazala da američki vojnici ne razumiju običaje zemlji u kojoj se bore. U 2005. komanda Korpusa marinaca organizirala je program učenja arapskog, dari i paštu jezika, zajedno s informacijama o religiji, ekonomiji i socijalnim pitanjima u Iraku i Afganistanu. George Dallas, direktor programa poznatog kao Centar za napredno operativno poznavanje kultura, smatra kako „marinci shvaćaju da je važno pridobiti ljude, da je stabilizacija važna kako bi se osigurala ta regija i da će biti bolje prihvaćeni ako razumiju i poštuju lokalnu kulturu“.

Antropologinja dr. Paula Holmes Eber je među nastavnicima u tom programu. Ona kaže da je koncept kulturološke obuke u početku bio stran za vojsku koja se trenirala za konvencionalni rat: „Marinac sa 19 godina starosti, koji je, naprimjer, odrastao u Iowi, i nikada prije nije napustio Sjedinjene Države, vidjet će stvari koje uopće ne razumije. Prema tome, nadamo se da ćemo im dati širi okvir za razmišljanje, da neće biti samo čuđenja i odbojnosti, nego razumijevanja, svijesti da mogu nešto uraditi i pomoći. Ona također smatra da je napredak ostvaren u pokrajini Anbar u Iraku najbolji primjer kako kulturološko razumijevanje i rad s lokalnim stanovništvom može potpuno izmijeniti pokrajinu s najvećim nivoom nasilja u zemlji. Da bi ih pripremili za buduće raspoređivanje, marinci se sada podučavaju o raznim dijelovima svijeta kako bi bili spremni u slučaju kriza, kao na Haitiju, ili manjih sukoba bilo gdje.

Ono što je posebno došlo kao udarac ovoj novoj taktici jeste činjenica da je narednik koji je počinio masakr u Kandaharu u Afganistanu bio raspoređen na specijalnom zadatku uspostavljanja povjerenja lokalnog stanovništva kroz zajedničke patrole sa Afganistancima.

Incidenti u Afganistanu su još jednom pokazali sav značaj ovakve obuke, ali i to da se ratu i okupaciji ne može staviti lijepa maska kako bi on postao nešto što nije.

Instant demokratija u Grobnici imperija

Tekst o Afganistanu iz prošlog broja Starta

Instant demokratija u Grobnici imperija

Piše: Muhamed Jusić

Prvi preliminarni rezultati afganistanskih predsjedničkih izbora pokazuju da je sadašnji predsjednik Hamid Karzai osigurao dovoljan broj glasova da izbjegne drugi krug glasanja i sebi osigura još jedan mandat. Međutim, njegov bivši ministar vanjskih poslova i protukandidat Abdullah Abdullah osporio je te rezultate optužujući Karzaija za izbornu krađu i malverzacije. Prema djelimičnim rezultatima, koji se odnose na 95 posto glasačkih ureda, Karzai je dobio 54,3 posto glasova, a Abdullah 28,1 posto. Za Karzaija je bitno da dobije nadpolovičnu većinu kako bi izbjegao drugi krug. Međutim, ukoliko se sumnje u regularnost izbora koje su izrekli, ne samo u Abdullahovom izbornom štabu, nego i domaći i strani posmatrači pokažu tačnim, drugi krug bi se mogao organizovati tek na proljeće. BBC je prenio kako su posmatrači iz EU potvrdili kako je „većina spornih glasova među onima koji su dati dosadašnjem predsjedniku Hamidu Karzaiju“ i kako se sumnja u ispravnost oko milion i po glasova od šest miliona koliko je navodno glasalo na izborima. Karzaijev izborni štab odbacio je tvrdnje EU misije kao "neodgovorne". A i on lično se oglasio ovim povodom tvrdeći kako "čvrsto vjeruje u integritet izbora, integritet afganistanskog naroda i vlade u tom procesu“ i da su bile moguće samo manje neregularnosti, kao i svugdje u svijetu.
Javna je tajna da su svi u zapadnim metropolama svjesni da Karzai svojom dosadašnjom politikom i učinkom svoje vlade nije mogao osigurati toliku podršku. Doda li se tome etnička netrpeljivost koja je u mnogim dijelovima Afganistana ključni motiv kod većine glasača, teško je povjerovati da nije bilo ozbiljnih malverzacija prilikom čitavog procesa. Iako je Karzai sklopio savez sa brojni sumnjivim likovima iz različitih etničkih skupina sa afganistanske političke scene, od bivših „gospodara rata“ do trgovaca narkoticima, to ipak nije dovoljno da osigura podršku širokih narodnim masa koje su, uz opasnost da im talibani odrežu prst umočen u tintu na glasačkom mjestu, ipak izašli da glasaju.
Zato se vjeruje kako bi većina zapadnih diplomata rado vidjela da se rezultati ospore u tolikoj mjeri da ipak dođe do još jednog kruga u kome bi vjerovatno Karzai ponovo pobijedio, ali bi čitav proces ipak dobio na legitimnosti i možda time poboljšao povjerenje naroda u politički sistem, pa samim time i u predsjednika Hamida. U zapadnoj štampi je već procurilo kako još jedan krug izbora zagovara američki specijalni izaslanik za Afganistan i Pakistan, Richard Holbrook.
U isto vrijeme, vojni eksperti u istim tim metropolama čiji vojnici su angažovani u Afganistanu, nisu sretni zbog ideje da ponovo moraju proći kroz sigurnosnu noćnu moru organizacije još jednih izbora. Ni troškove još jednog kruga izbora niko ne želi zanemariti. Procjenjuje se kako su ovi izbori Ameriku i NATO saveznike koštali 224 miliona dolara. Ali, ako će to imalo poboljšati poziciju kompromitovane Karzaijeve vlade i njega samog u očima Afganistanaca, to je cijena koju će zemlje članice NATO rado platiti. Ostaje problem što se izbori mogu organizovati tek na proljeće, a do tada bi u Kabulu vladao „politički vakuum“ (iako ni sada situacija nije bolja) koji bi vjerovatno iskoristili talibani.
Kako god, od izbora koji su trebali proizvesti „legitimnog predsjednika" kako sada stvari stoje nema ništa. Nadmudrivanje o tome da li će biti ili neće biti drugog kruga izbora trajat će mjesecima, kao i provjera neregularnosti. Taj proces zahtjeva još vremena, a NATO savezu baš vremena nedostaje, jer sa svakom greškom ISAF-a (International Security Assistance Forces) u kojima stradaju afganistanski civili i sa sve češćim povratkom evropskih mladića u mrtvačkim kovčezima u njihove rodne krajeve opada podrška NATO-ovom angažmanu u Afganistanu.
Zato NATO, već dugo traga za izlaznom strategijom u afganistanskom ratu i u nacrtu svake od njih se nalazi prepuštanje odgovornosti za situaciju u zemlji demokratski izabranoj i efikasnoj vladi u Kabulu do koje se, čini se, jednostavno ne može doći; kako do one, pokazuju to ovi izbori, demokratske, tako i one, pokazuju to protekle godine i milijarde pronevjerenih dolara međunarodne pomoći, efikasne. A bez toga slabe su šanse da će misija NATO-a u ovoj zemlji uspjeti.
Dokaz tome je i ponovni povratak talibana u velikom dijelu Afganistana, pa čak i nedavne akcije nadomak samog Kabula, ali i u samom glavnom gradu koji je do sada bio jedini grad kojeg su vladine i međunarodne snage u potpunosti kontrolisale. Broj talibanskih napada u prvih pet mjeseci ove godine porastao je za 70 posto u odnosu na prošlu, što je rezultiralo smrću 334 pripadnika ISAF-a, što je opet 17 posto više nego u cijeloj prošloj godini. Afganistanske civilne žrtve više skoro da niko i ne broji.
Proizvodnja heroina nikada nije bila veća, čak ni u vrijeme talibana koji su pred kraj svoje vladavine pokušali zabraniti uzgoj maka. Danas se NATO plaši da ne okrene bojne uzgajivače heroina protiv sebe ako im pokuša zabraniti jedini izvor prihoda od prodaje heroina i time ih gurnu u ruke talibana.
U NATO savezu su svjesni da prema pravilima vojne taktike sve vojne akcije koje traju nepotrebno dugo daju priliku neprijatelju, makar on bio vojno daleko slabiji (što je svakako slučaj sa talibanima u Afganistanu), da razviju nove taktike i da iznađu nove metode kako da zadaju bolne udarce. Poznato je kako Amerikanci nikada nisu ostajali niti u jednom ratu toliko dugo da dozvole neprijatelju da otkrije slabosti u njihovom sistemu ratovanja. Jedini izuzetak je bio Vijetnam gdje su oni naučili lekciju i još jednom potvrdili ispravnost ove teoretske postavke. Zato se njima, ali i NATO-u, žuri da se što prije izvuku iz Afganistana. Tu želju da se što prije izvuče iz afganistanskog blata povećava i imidž „grobnice imperija“ koji ova zemlja ima. Za brojne svjetske imperije, od Velike Britanije do SSSR-a, početak kraja globalne dominacije započinjao je u vrletima Afganistana. I upravo spoznaja da su sve velike imperije- ali i svi veliki vojni pohodi od onih Aleksandra Makedonskog, preko Napoleona Bonaparte, pa do Hitlera- propadale onda kada bi političko vodstvo tvrdoglavo insistiralo na dobijanju nekog rata za kojeg je očito da se zbog udaljenosti, divljine terena, klime ili slobodarskog duha lokalnog stanovništva jednostavno ne može dobiti. Ti duhovi iz prošlosti proganjaju sve u NATO-u, a naročito Ameriku koja je NATO i povukla u rat u Afganistanu i koja je iz istih razloga požurila sa povlačenjem iz Iraka.
Ali povući se nedovršenog posla je jednostavno suviše rizično. Skoro niko ne sumnja da bi se Afganistan ukoliko bi se iz njega povukli prvenstveno Amerikanci, ili većina NATO saveznika, ubrzo skliznuo u građanski rat nikad razvlaštenih i razoružanih „gospodara rata“, što bi bez sumnje opet olakšalo talibanima povratak na vlast. Nakon toga bi El-Kaida ponovno imala slobodan prostor da nastavi sa izgradnjom svoje mreže za regrutovanje i obuku bombaša samoubica. I svi bi ponovo bili na početnim pozicijama, kao i prije američkog napada na talibanski režim nakon 11. septembra 2001.
Zato Amerikanci razmatraju i druge opcije kako bi na vlast u Afganistanu doveli bilo kakvu efikasnu vlast koja bi kontrolisala situaciju u tolikoj mjeri da njima omogući povlačenje.
Prema profesoru Ivanu Ivekoviću sa Američkog sveučilišta u Kairu „ u opticaj je puštena ideja da afganistanski parlament (do sada potpuno irelevantan) ustoliči „prijelaznu administraciju", dok bi se Karzai, čekajući raspetljavanje post-izborne krize, dobrovoljno povukao s predsjedničkoga položaja. "Nelogično" je, tvrdi se, da Karzai, kojemu je de facto istekao mandat, ali mu ga je Ustavni sud već jednom produžio, još uvijek „koncentriše u svojim rukama izvršnu vlast". Prema autoru ovoga scenarija, ta bi prijelazna administracija trebala biti „široko utemeljena„ i „uključiti sve sudionike političkog procesa koji će biti u stanju uvjeriti afganistansko stanovništvo da međunarodna zajednica ne podržava ove ili one političke lidere, već demokratiju". Time bi se Karzaiju, ukoliko bude izabran, „uputio snažan signal da mora promijeniti svoje ponašanje“ i shvati kako „podrška međunarodne zajednice nije bezuvjetna" (prema prilogu na H-alter.org-u). Ima tu i nekih drugih ništa manje kreativnih planova, ali malo koji od njih može garantovati da će novi predsjednik koji zasjedne u Kabulu imati „stvarni legitimitet“ i da će uživati ugled u čitavom Afganistanu koji nikada kroz svoju povijest nije imao jaku centralizovanu državu i u kojoj je vlast oduvijek bila organizovana prema etničkoj i plemenskoj pripadnosti. Valjda je svima do sada jasno da „instant demokratija“ jednostavno ne daje rezultate i da se ne izvozi na tenkovima. Demokratizacija jednog društva je dug proces koji mora početi iz naroda i institucija civilnog društva.
Zato će izlazna strategija NATO-a vjerovatno nastaviti da se mijenja prema do sada ustaljenom modelu. Do sada je bila ustaljena praksa da se s pogoršavanjem situacije smanjuju kriteriji za „uspjeh“ i „završetka misije“. Od nekadašnjeg cilja da se u Afganistanu stvori demokratsko društvo u kome će se poštivati sve tekovine civilnog društva, spali smo na priču o bilo kakvoj strategiji koja će osigurati da se u Afganistanu na vlast ne vrate ekstremni talibani (s onim umjerenim su već najavili da bi se moglo pregovarati) i koja će dati minimalne garancije da se sukob iz Afganistana neće proširiti na susjedne zemlje. Ili strategija koja bi trebala da „drži vodu dok majstori ne odu“.

Afganistan u brojkama:
36 milijardi dolara: godišnji troškovi američkih vojnih operacija u Afganistanu
10.4 milijardi dolara: iznos koji je Amerika obećala da će uložiti u razvoj Afganistana u periodu od 2002. do 2008. od čega je raspoređeno tek 5 milijardi, što je trećina ukupne međunarodne pomoći ovoj državi.
50 milijardi dolara: iznos koji afganistanska vlada traži od međunarodnih donatora kako bi ih utrošila za razvoj u idućih pet godina.
Preko 2 miliona: broj Afganistanaca koji nemaju redovan pristup hrani
70 posto: postotak Afganistanaca koj su nepismeni
50 posto: postotak Afganistanaca koji žive u „potpunom siromaštvu“
40 posto: postotak Afganistanaca koji su nezaposleni
Preko 14 posto: procenat Afganistanaca koji su uključeni u proizvodnju heroina i uzgoja maka. Između 2002. i 2006. Sjedinjene Američke Države su potrošile tri puta više novca na borbu protiv narkotika nego na stimulisanje poljoprivrede i razvijanje alternativnih izvora prihoda za uzgajivače maka. Kada su upitani 98% Afganistanaca koji uzgajaju mak izjavilo je da bi bili spremni prestati uzgajati mak ukoliko bi imali alternativne izvore prihoda.
90 posto: postotak s kojim strane vlade učestvuju u finansiranju budžeta afganistanske vlade. Nepostojanje privatnog sektora i rasprostranjena industrija uzgoja i proizvodnje narkotika ne ostavlja vladi bazu iz koje bi prikupljala poreze.
(Prema podacima Center for American Progress)

Talibani- nova atomska sila!?

Piše: Muhamed Jusić (START)

U redovnom godišnjem izvještaju State Departmenta o stanju terorizma u svijetu navodi se kako je broj terorističkih napada u svijetu prošle godine opao za 18 procenata, ali da je jedino u Pakistanu „zabilježen alarmantan porast nasilja“. U toj zemlji broj napada povezanih sa terorizmom je lani udvostručen u odnosu na 2007. godinu, a četverostruko je veći nego u 2006. U istom izvještaju se navodi kako, prema izvještajima američkog Ministarstva vanjskih poslova, „Al Kaida i dalje ostaje najveća teroristička prijetnja SAD-u i saveznicima, te da pristalice te terorističke mreže koriste udaljena područja Pakistana za svoja utočišta i obuku odakle komuniciraju sa sljedbenicima, planiraju napade, te upućuju borce u Afganistan“.
Autori izvještaja na osnovu posljednjih nekoliko ofanziva koje se pokrenuli pakistanskim talibani (Tahrik-e-Taliban) konstatuju da su „talibani i terorističke grupe koje sarađuju s Al Kaidom povećali koordinaciju, sofisticiranost i učestalost samoubilačkih i drugih bombaških napada i vlada Pakistana nije u stanju da se im se uspješno suprotstavi“.

Nadomak Islamabada
E sada, teško je znati da li je baš ovaj izvještaj pokrenuo odlučnu ofanzivu pakistanske vojske protiv talibana u graničnim pokrajinama sa Afganistanom (i kod nas se ekspeditivna operacija hapšenja tzv. lica afro-azijskog porijekla kojima je oduzeto bh državljanstvo povezuje upravo sa objavljivanjem ovog izvještaja) ili se to desilo zbog drskosti talibana čije su paravojne formacije počele patrolirati gradovima udaljenim samo stotinu kilometara od glavnog grada Islamabada, zatvarajući škole za djevojčice, paleći muzeje i trgovine muzičkih instrumenata.
Kako god, pakistanska vojska je bila prisiljena ući u gerilski rat protiv vlastitih građana kojeg se dugo plašila i kojeg su svi pokušavali izbjeći. Do dana kada je ovaj tekst završen, stotine mrtvih su na obje strane, a prema procjenama humanitarnih organizacija, preko pola miliona civila je već prisiljeno napustiti svoje domove i sigurnost potražiti u drugim dijelovima Pakistana. Broj onih koji bi rado napustili ratom zahvaćena područja je daleko veći, ali ih silina ratnih dejstava sprječava da napuste dolinu Swat gdje se vode najteže borbe.
Pakistanska vojska koja je već godinama iscrpljenja dugim, čas aktivnim čas zamrznutim konfliktom sa Indijom oko sporne pokrajine Kašmir, zna kako opasni mogu biti ratovi protiv gerile koja se infiltrira među civilno stanovništvo i koja uživa njihovu podršku. Razlog više za zabrinutost pakistanskih generala, zbog čega ranije nisu ušli u sličan obračun, je i to što oni vrlo dobro znaju s kim imaju posla i na šta su sve talibani, danas predvođeni Bejtullahom Mesudom, spremni i to iz prostog razloga što su ih organizovali i obučili pripadnici pakistanske vojne obavještajne službe (ISI) kako bi proširili svoj utjecaj na susjedni Afganistan. Danas se oni moraju suočiti sa neprijateljem kojeg su sami stvorili i koji se oteo kontroli.

Da li je bomba na sigurnom?
Pritisak na pakistansku vojsku da se obračuna sa talibanima pod svaku cijenu počeo je dolaziti od zabrinutih vlada svijeta čijim se predstavnicima ledi krv u žilama od same pomisli da bi se talibani mogli dokopati atomske bombe koju Islamabad posjeduje. Strah od talibana sa atomskom bombom se povećao sa sve češćim izjavama „anonimnih izvora“ iz Pentagona i američkog Ministarstva odbrane kako Amerika ne može više garantovati da su joj poznate tačne lokacije na kojima se pakistansko oružje nalazi. Naime, javna je tajna da je američka administracija nakon dešavanja od 11. septembra i nakon što se uvjerila u sve taktičke i vojne mogućnosti talibana i njihovih saveznika sa pakistanskom vojnom i civilnom vlašću postigla dogovor da će u slučaju da u Pakistanu dođe do državnog udara i da talibani pokušaju doći na vlast, američke specijalne jedince staviti atomsku bombu pod svoju kontrolu. Da su Pakistanci Amerikancima odali gdje se nalazi njihov arsenal atomskog oružja potvrdio je ovih dana (10.5.2009.) i sam predsjednik Ali Zardari gostujući kod CNN- ovog voditelja Wolfa Blitzera u emisiji 'The Situation Room', samo što je ustvrdio da je to uradio neko od njegovih prethodnika iz vojnog i političkog rukovodstva Pakistana.
Danas nakon što su se više puta tačnim pokazale optužbe o tome kako pakistanska Vojna obavještajna služba ISI (Inter- Services Intelligence Directorate) ne samo da blisko sarađuje sa nekim islamističkim militantnim organizacijama nego je jako teško raspetljati ko se tu kome infiltrirao, da li obavještajci među islamiste ili islamisti među obavještajce, niko sa sigurnošću ne može garantovati da se, ako ne atomska bomba, a onda nuklearni materijal potreban za izradu tzv. prljave bombe neće naći u rukama talibana ili Al Kaide. Da bi smirio paniku u Americi, ali i drugim zapadnim metropolama, general David Petraeus, komadant američkih snaga u regiji u više je navrata na svim gledanijim američkim televizijama ponavljao kako „Sjedinjene Američke Države imaju povjerenja u sigurnost pakistanskog nuklearnog arsenala“. O konkretnim mjerama na kojima temelji taj svoj optimizam general Petraeus nije govorio.

Šerijat za mir
S obzirom da talibani zvanično tvrde da njihov cilj u Pakistanu nije dolazak na vlast nego uvođenje šerijata u tu većinski muslimansku zemlju, vlada u Islamabadu je, kako bi izbjegla eskalaciju nasilja, bila spremna napraviti kompromis sa tzv. umjerenim talibanima i ponuditi im uvođenje šerijatskih sudova.
Tako je, u februaru ove godine, postignut dogovor sa talibanima poznat pod imenom „šerijat za mir“ prema kojem se u pakistanskoj sjeverozapadnoj graničnoj provinciji Swat uvode šerijatski sudovi. Zbog ove odluke su predsjednika Asif Alija Zardarija žestoko kritikovali kako zapadni saveznici, tako i sekularna elita u Pakistanu. Međutim, nije trebalo proći dugo pa da se dogovor sam od sebe uruši. Predsjednik je insistirao da Vrhovno sudsko vijeće imenuje sudije što je talibanima bilo neprihvatljivo s obzirom da su tvrdili kako ih predsjednik i vlada pokušavaju izigrati i da će šerijatski sudovi suditi prema nečemu što je daleko od njihove verzije šerijata i onog što oni smatraju da je islam.
Osim toga zbog ovog dogovora došlo je do otvorene političke konfrontacije između MQM (Mutahiddah Qaumi Movement) političkog pokreta koji predstavlja Muhadžire, odnosno muslimane koji su se iz onih krajeva koji će postati današnja Indija preselili u Pakistan i ANP partije (Awami National Party) koja vlada tom pokrajinom i koja predstavlja političke interese Paštuna. MQM ima imidž sekularne partije, dok se ANP smatra talibanima bliskom političkom opcijom koja je i bila posrednik u sklapanju primirja između vlade i krovne organizacije različitih islamističkih frakcija koje su se ujedinile oko zahtjeva za uvođenjem šerijata u pakistanu poznate kao TNSM (Tehrik Nifaz-i- Sheriat-i-Muhammadi). Upravo ovaj politički konflikt odaje jedan daleko dublji raskol koji vlada u pakistanskom društvu i koji nije samo ideološke prirode, nego korijene ima u plemenski duboko podijeljenom društvu. Talibani nikada ne bi bili tako bitan vojni i politički faktor da ne uživaju posebnu podršku unutar Paštuna za koje se vjeruje da ih ima oko 40 miliona, a koji žive upravo u spornim područjima Afganistana i Pakistana. Zato će ovi zadnji sukobi u kojima pored talibanskih militanata ginu i brojni Paštuni civili ostaviti duboke rane s obje strane granice koje će, ako se i porazi talibanska islamistička ideologija, još dugo opterećivati društvene odnose ionako opterećene principima plemenske časti i krvne osvete.

Rusko lobiranje

Pakistan je početkom godine, nakon što je Kirgistan, navodno potaknut kreditom Rusije od dvije milijarde dolara, izbacio vojsku SAD-a iz svoje baze Manas, preko koje se NATO opskrbljivao za svoju misiju u Afganistanu, postao glavna ruta snabdijevanja za NATO logistiku. Jedino se oružje i vojna tehnika dopremaju zračnim putem, sve ostalo mora doći preko Pakistana.
Prema posljednjem izvještaju instituta Stratfor džihadisti su u ovom ruskom lobističkom blokiranju NATO-a vidjeli izvrsnu priliku da poremete planove Amerikanca i njihovih saveznika u regionu. Pored talibana priliku da napadima na konvoje vojne logistike postignu, ne vojnu niti političku, nego materijalnu korist vidjeli su brojni kriminalni elementi u paštunskim pokrajinama koji su se počeli pridruživati talibanima kako bi nastavili neometano pljačkanje, otimanje i ucjenjivanje prevoznika i zaštitarskih agencija koje je iznajmio NATO da brinu o sigurnosti konvoja. Do sada pakistanska vojska nije činila puno da zaštiti te konvoje zato što je njihovo osiguranje povjereno privatnim agencijama, a ne vojsci. Brojni generali koji su stvarni vladari Pakistana osjećali su se zakinutim i uskraćenim za značajan dio kolača koje su uzimali neki drugi centri moći u Pakistanu, obično stara garda penzionisanih generala koji su vlasnici većine tih privatnih zaštitarskih agencija. Neaktivnost pakistanske vojske i neka vrsta osvete vojske Amerikancima ostavila je dovoljno prostora za talibane i one koji se sa njima poistovjećuju da ojačaju i dođu do stabilnog izvora finansiranja svojih aktivnosti. To je osokolilo talibane koji su onda počeli sa postepenim preuzimanjem kontrole nad čitavim pokrajinama.
Danas kada su stvari, čini se, počele izmicati kontroli svima je jasno da se jačanju talibana mora stati ukraj i da od uspjeha ili poraza talibana zavisi ne samo stabilnost i budućnost Pakistana, nego i uspjeh NATO misije u Afganistanu. Amerikanci su izvršili pritisak na pakistansko političko rukovodstvo da osiguraju kontrolu nad svojom teritorijom i samim tim osiguraju nesmetano snabdijevanje NATO trupa u Afganistanu. Pakistanskoj vojsci, koja je danas sedma vojna sila u svijetu po broju vojnika (sa 620 hiljada aktivnih vojnika i 500 hiljada rezervista) obećano je milijardu dolara američke pomoći kako bi mogli završiti svoju misiju u vrijeme kada se državni budžet nalazi pred bankrotom i samo zavisi od finansijske pomoći MMF-a. Zvanično, novac bi trebao dobrim dijelom biti potrošen za kupovinu novog naoružanja i preobuku pakistanske vojske za novi stil gerilskog ratovanja za koje oni, kao ni Amerikanci početkom rata u Afganistanu i Iraku, nisu bili obučeni. Međutim, svima je jasno da će najveći dio tog novca završiti u rukama generala i onih bliskih njima. A pitanje da li bi do ovoga uopšte došlo da su Amerikanci na vrijeme platili „pravim ljudima“ osiguranje konvoja nikada neće biti razjašnjeno.

Ko su talibani?
Pokret talibana (množina od arapskog "talib" - "onaj koji traži religijsko znanje") osnovan je u početkom devedesetih godina u Pakistanu.
Mula Omer na jednoj od rijetkih fotografija jer je izbjegavao slikanje smatrajući to velikim grijehomOsnovu ovog pokreta su činile izbjeglice paštunskog porijekla što su u Pakistanu pohađali vjerske škole (medrese). Njih je svojevremeno ustrojila pakistanska vlada s ciljem da štite trgovačke konvoje koji su pokušali, preko Afganistana, ekonomski i trgovački povezati Pakistan i s Centralnom Azijom. Bila je to dobro obučena i naoružana pratnja koja je sprječavala ostale mudžahedinske frakcije uključene u afganistanski građanski rat da pljačkaju kamione natovarene pakistanskom robom.
Predvodio ih je Muhammed Omer, ratni veteran kojem su njegovi sljedbenici dali počasnu titulu mule, vjerskoga učenjaka. On je bio jedan od trideset učenika koji su osnovali Tehrik-el-Islami et-Talibani ili ono što će kasnije postati poznato kao Tahrik-e-Taliban ili talibanski pokret. Kada su pripadnici ovog pokreta 1996. zauzeli Kabul, Mula Omera su izabrali za emirul-muminina ili vođu pravovjernih, tj. jedinog vođu svih muslimana u svijetu. To je počasna titula koju su nosile halife među kojima i četvorica prvih nasljednika Božijeg poslanika. O njemu se jako malo zna. Nikada se nije slikao i rijetko je direktno komunicirao sa medijima. Važi za jednu od najmisterioznijih ličnosti unutar militantnih muslimanskih krugova i danas se nalazi na slobodi i prema relevantnim izvještajima obavještajnih agencija nalazi se negdje u provinciji Quetta gdje i dalje presjedava šurom talibana (savjetodavnim tijelom). Nakon 11. septembra Amerika je sa saveznicima iz NATO-a i Sjevernog saveza vojnih formacija bivših mudžahidskih lidera koji su se borili protiv Sovjeta sa vlasti skinula talibane u Afganistanu, ali su oni i dalje nastavili voditi svoj džihad protiv Amerike i svih onih koji s njim sarađuju pa makar to bile i vlade Afganistana i Pakistana. (http://www.startbih.info/ )