Prikazani su postovi s oznakom Rusija. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Rusija. Prikaži sve postove

8.5.17

Lažne vijesti nova vrsta specijalnog rata


Vijesti poput onih kako stanovnici Njemačke napuštaju zemlju u strahu od izbjeglica, da švedska vlada podržava ISIL, da je EU usvojila regulativu kojom se određuje nacionalnost Snješka Bijelića i sl. su postale dio evropske i svjetske medijske stvarnosti.
Iako se nekome mogu činiti kao tvrdnje koje graniče sa sarkazmom većina ovih i sličnih informacija se prodaju kao ozbiljne vijesti i iza njih stoji daleko ozbiljniji projekat. Fenomen tzv. lažnih vijesti (fake news) je, postaje to jasno ovih dana, daleko ozbiljniji projekat iza kojeg stoje globalni politički ciljevi sila koje vode jednu novu vrstu hibridnog i specijalnog rata.
Evropska unija se ovim problemom već počela ozbiljno baviti. Prema The New York Times-u u Briselu djeluje tim stručnjaka pod imenom East Stratcom koji ima zadatak boriti se protiv ruske kampanje dezinformiranja. Tim sada broji jedanaest ljudi od kojih su neki bivše diplomate, novinari i birokrate EU i imaju zadatak pratiti i raskrinkavati lažne vijesti koje se plasiraju u brojnim medijima i online platformama. U prvih šesnaest mjeseci svoga djelovanja tim je razotkrio 2500 lažnih priča i vijesti od kojih je većina na jedan ili drugi način bila povezana sa Rusijom.
Evropskim zvaničnicima i stručnjacima je već jasno da se ne radi o slučajnom fenomenu nego o dobro isplaniranom projektu koji treba da utječe na javno mnijenje u kritičnim momentima i u konkretnom slučaju dodatno destabilizuje Evropsku uniju koja predstavlja prepreku ruskim imperijalnim ambicijama. Analiza lažnih vijesti je pokazala kako su najčešće lažne vijesti koje su plasirane za cilj imale sijanje straha od izbjeglica sa Bliskog Istoka i njihovo predstavljanje kao terorista, silovatelja i opasnosti za evropski identitet. Ova orkestrirana propaganda ima za cilj da zastraši evropsku javnost i gurne je u ruke političke radikalne desnice koja gaji anti-EU sentiment. Na taj način Rusija pokušava Evropu urušiti iznutra.
Odgovornost društvenih mreža
The East Stratcom time je prvi o čijim aktivnostima pišu mediji, ali i koji su jasno priznali da su nadjačani. Količina lažnih informacija, broj medija i pojedinaca uključenih u njihovu diseminaciju je jednostavno nevjerovatno razgranat i dobro finansiran širom Evrope. Zato se sada užurbano osnivaju slični timovi i uredi za raskrinkavanje lažnih vijesti od Finske do Češke. Osim toga sve državne agencije članica EU ulažu dodatne napore kako bi se zaštitile od hakerskih napada dok medijske kuće obučavaju timove za prepoznavanje i raskrinkavanje lažnih vijesti koje im se serviraju.

Posebno su se na udaru našle društvene mreže, a posebno Facebook i to nakon što su analize pokazale da su upravo lažne vijesti koje su se širile preko ove društvene platforme odigrale ključnu ulogu u prošlim američkim predsjedničkim izborima. Prema jednoj takvoj analizi koju je izradio Craig Silverman s BuzzFeeda samo na Facebooku je od augusta 2016. do izbora 8. novembra 20 najpopularnijih lažnih vijesti ukupno imalo 8,71 miliona podjela dok su one prave vijesti imale 7,37 miliona tzv. sharova ili podjela, što je 1,34 miliona manje od lažnih. Sada i Facebook razvija sisteme koji bi ovakve vijesti prepoznavali i brisali.

Na te mjere su prisiljeni jer im već neke velike zemlje prijete tužbama. Tako bi Facebook, Twitter i ostali društveni mediji mogli biti kažnjeni s 50 miliona eura kazne u Njemačkoj, ako ne budu brzo uklanjali govor mržnje i lažne vijesti sa svojih stranica. Njemačka vlada odobrila je plan kojim će se izvršavati ovakve kazne, a nacrt zakona će uskoro biti dostavljen parlamentu kako bi ga usvojio.

U bitku protiv lažnih vijesti se odnedavno odlučio uključiti i Google. On je, u saradnji sa stranicama koje se bave provjerom podataka, u ovakve vijesti odlučio ubacivati link koji vodi na stranice na kojima se nalaze provjerene činjenice. To nije nova stvar, ali ovakav program je bio ograničenog opsega i dosega, dostupan tek u Sjedinjenim Američkim Državama i Ujedinjenom Kraljevstvu.
Zato je Google odlučio proširiti ovaj alat na način da će provjera podataka biti dostupna u rezultatima pretraživanja u Googleovom pretraživaču. U agregatoru vijesti News, oni članci koji su prošli provjeru dobit će oznaku fact check. To u praksi znači da, ukoliko tražite podatke u Google pretraživaču, odsad ćete redovno dobivati informacije sa stranica poput Snopes ili PolitiFact. Vijesti s tih stranica pojavljivat će se na vrhu pretrage, piše Tech Crunch, a prenose regionalni mediji.

Lažne vijesti u regionu i BiH

I dok se širom Evrope formiraju stručni timovi koji barem pokušavaju ući u trag lažnim vijestima i upozoriti javnost na njih kod nas se o ovom fenomenu i ne govori iako svi osjećamo da smo svakodnevno izloženi sličnim propagandnim kampanjama.

Bilo bi zanimljivo vidjeti analize medijskih sadržaja u našoj zemlji i regionu koji bi ukazali na fenomen lažnih vijesti i to kako one utječu na stavove javnosti. Siguran sam da bi mnogo šta bilo jasnije i da bi se brzo otkrio trag iz kojih krugova se i s kojim ciljem plasiraju besmislene vijesti koje svaki dan slušamo i gledamo i koje redovno nalaze put do medija koji pretenduju da budu relevantni, profesionalni i ozbiljni. Da toga ima dovoljno je pogledati svakodnevne naslove: Republika Srpska u strahu: Otkrili da Amerika ove godine planira ukinuti ovaj entitet, Kod Cazina niče leglo vehabija jače od Maoče, Na Kosovu najmanje pet kampova za obuku boraca ID, Džihadisti oko Hrvatske: Kampova za obuku terorista ima i u Srbiji?, Vučić šalje vojsku na Kosovo itd.

Osim što mnogi ljudi ne provjeravaju ovakve tvrdnje i prihvataju ih kao istinite, tu je i dobro uhodana šema prema kojoj neko nepouzdan pusti neprovjerenu informaciju, koju onda unaprijed određen, a nerijetko i plaćen analitičar prokomentariše za neki respektabilan medij, koji onda tu priču pusti u ozbiljne medijske tokove da bi je onda prihvatili političari kao činjenicu na kojoj treba graditi stavove i politike. Tu je i čitava mreža think -tankova i instituta koji onda na osnovu tih natpisa prave ozbiljne analize i preporuke svjetskim i lokalnim centrima moći.


Dok se i kod nas ne počnemo ovim pitanjem ozbiljno baviti ostaje nam samo da pazimo šta od informacija konzumiramo i šta na društvenim mrežama dijelimo, a posebno kome vjerujemo.
Izvor: Preporod

1.1.17

Ko se pita u Siriji

Bezbroj je prepreka na putu postizanja održivog primirja, a o mirovnom dogovoru i budućnosti Sirije da i ne govorimo.

Borci iz Sirije u posljednja dva dana počeli su postavljati snimke misterioznih aviona kako bacaju oružje (Arhiva)

Mediji su nedavno saopćili kako su Ankara i Moskva postigle dogovor o detaljima za uspostavljanje primirja na teritoriji čitave Sirije.
Činjenica je da su Rusija, Iran i Turska još prošle sedmice u Moskvi, gdje su usvojene deklaracije koje određuju načela budućeg dogovora kojeg se trebaju svi pridržavati, zvanično saopćile da su spremne pomoći u sklapanju mirovnog sporazuma nakon uspostavljanja prekida vatre.
I dok je svaki napor da se u Siriji dođe do mirovnog rješenja i okončanja sukoba hvale vrijedan, svima je jasno da je naivno očekivati bilo kakvo jednostavo rješenje ovog Gordijevog čvora.
Bezbroj je prepreka na putu postizanja održivog primirja, a o mirovnom dogovoru i budućnosti Sirije da i ne govorimo. To je vjerovatno jedini put, ali čak i da se postigne politička volja kod ključnih svjetskih igrača, ili nekoliko njih, to ne znači da možemo očekivati brzo rješenje sirijskog sukoba.
Razloga za to ima više. A ključni bi se mogao svesti na to da se u današnjoj Siriji više ne zna ko se pita. Odnosno, lista onih koji bi da "se pitaju" preduga je, a njihovi interesi i vizija budućnosti države gotovo nespojiva. To se podjednako odnosi na sirijske borbene frakcije, regionalne sile, ali i glavne svjetske igrače.
Nedavna normalizacija odnosa između Turske i Rusije i njihova spremnost da nastave s tijesnom saradnjom na svim poljima, i pored pokušaja sabotaža, kao što je atentat na ruskog ambasadora u Ankari, ne znači da su se njihove vizije budućnosti Sirije približile. Iz izjava zvaničnika obiju zemalja jasno se vidi da Turska i dalje zvanično insistira na tome da za predsjednika Bashara al-Assada nema mjesta u budućoj Siriji, dok Rusija insistira da je njegov režim jedini legitimni predstavnik sirijske države i da o njegovoj budućnosti može odlučivati samo sirijski narod. I jednima i drugima jasno je da će, dok god se ne nađe rješenje sirijskog sukoba i dok oni svoje stavove ne usaglase ili barem ne približe, strateška saradnja ove dvije zemlje uvijek biti u opasnosti. Uvijek će se razilaziti na pitanjima vezanim za Siriju i uvijek će biti neki incidenti koji će predstavljati kamen spoticanja njihovom savezu. Zato ne čudi da su upravo ove dvije države inicirale prekid vatre i moguće mirovne pregovore koji su planirani uz njihovo posredovanje u Astani ako primirje između Assadovog režima i opozicije bude uspješno.
Ali sve da se nekim čudom Rusija i Turska i dogovore i naprave neki kompromis zarad svojih viših interesa ili da jedna strana popusti, ostaje pitanje koliko stvarnog utjecaja imaju na zaraćene strane na terenu. Osim toga, tu su i brojni drugi "igrači", koji bi, kao što je već rečeno, da se pitaju.
Sabotaža mirovnih dogovora
Tu prije svega mislim na Iran, s kojim se konsultiralo u vezi s moskovskom deklaracijom, a onda je naprasno nestao iz operativnog dogovaranja plana primirja. Sjetim se kako je završio jedan sličan dogovor o izvlačenju civila, ranjenika i boraca iz opkoljenog Halepa, koji su postigle Turska i Rusija.
Iran, koji na terenu kontrolira brojne šiitske paravojne formacije, posredstvom jedne takve skupine, koja je napala konvoj civila, zaustavio je čitav dogovor dok nije nametnuo svoje uvjete. Naravno, Iran je tada tražio da dozvoli i izlazak šiita iz dvaju opkoljenih sela, Al-Foue i Kefraye u provinciji Idlib. Zvanično, u javnosti tog zahtjeva nije bilo, ali su šiitske milicije prijetile da će sabotirati čitavu akciju evakuacije. Realno je očekivati da će Iran, osjeti li se zapostavljenim u pregovorima i da su njegovi interesi u Siriji ugroženi, ponovo sabotirati svaki mirovni dogovor.
Kada je Rusija preko Turske ispregovarala s pobunjenicima dozvolu za izlazak šiitskih civila i boraca, "neko nepoznat", u ovom slučaju pripadnici fronta Al-Nusra, koji su promijenili ime u Jabhat fath ash-Sham, zapalili su autobuse jer oni nisu bili uključeni u pregovore i jer se nisu pitali. Tada je Turska postigla dogovor samo s militantima iz Ahrar al-Shama, i to se onim frakcijama koje su se osjetile izostavljenima nije svidjelo.
Prema informacijama s terena, dogovor o primirju između Turske i Rusije nije se trebao odnositi na ISIL, ali ni na druge terorističke organizacije. Sporno je sada koga Rusija smatra teroristima, a koga Turska. Rusi imaju odlični saradnju sa dominantim kurdskim frakcijama u Siriji povezanim s PKK, koju Turci smatraju terorističkom organizacijom. Istovremeno, Rusija teroristima smatra i Jabhat fath ash-Sham, dok bi Turci da jedno krilo ove frakcije podvedu pod okrilje umjerene opozicije.
Bez obzira na to šta Turci ili Rusi misle koga treba isključiti iz primirja, same frakcije opozicije, prema najnovijim vijestima iz Sirije, nemaju jedinstven stav prema tome da li da prihvate takvu inicijativu. Pola ih je za, a pola protiv. Svi oni koji se osjete isključenima sigurno će imati načine da opstruiraju provođenje primirja. Građani Idliba, koji slute da im se sprema scenario Halepa, bezuspješno vrše pritisak na frakcije da se ujedine i zajednički politički i vojno nastupaju.
Administracija u Washingtonu
Ne samo da za sada do toga nije došlo nego su militanti Al-Nusre ili Jabhat fath ash-Shama zabranili isticanje zastava Slobodne Sirije. Jedna od najutjecajnih borbenih skupina u opoziciji Ahrar al-Sham nalazi se pred raskolom. Njihovo vodstvo (tzv. šura) podijelilo se na one koji podržavaju stavove islamističke Al-Nusre i odbijaju bilo kakve pregovore i uređenje Sirije na bilo kojim drugim principima osim onih "islamskih" i one koji podržavaju tursku inicijativu i ujedinjenje frakcija pod okriljem onoga što je nekad bila Slobodna sirijska vojska.
Ne treba zaboraviti ni to da je veliko pitanje kako će na sve ovo gledati nova administracija u Washingtonu i hoće li se i oni htjeti pitati. Sadašnja administracija predsjednika Obame ove je sedmice, usvajajući budžet Pentagona, ponovo dala zeleno svjetlo za naoružavanje sirijske opozicije. Koje i koga nije jasno. Naivno je i vjerovati da će zalivske zemlje, prije svega Saudijska Arabija, gledati sa strane šta se dešava u Siriji, gdje su uložile toliko novca i gdje također imaju svoje interese i vojne formacije koje su im bliske. Borci iz Sirije u posljednja dva dana počeli su postavljati snimke misterioznih aviona koji, kao i prije nekoliko godina, ponovo bacaju oružje i opremu različitim vojnim formacijama. Ko su ti misteriozni opskrbitelji oružjem teško je znati, ali je lista onih koji bi da se pitaju o budućnosti Sirije duga i mogao bi biti bilo ko ili svi zajedno. A pravila igre, izgleda, takva su da što više vojnika naoružate, više bombi bacite i više civila ubijete, to se više i pitate.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera


20.12.16

Jusić za Klix: Bez rješenja sirijske krize ne može doći do normalizacije odnosa Rusije i Turske




Politički analitičar Muhamed Jusić za Klix.ba je prokomentarisao atentat na ambasadora Rusije u Ankari, kazavši da se taj događaj može posmatrati kao cilj sprečavanja normalizacije odnosa između Rusije i Turske.
"Bez obzira na sve mislim da neće doći do ozbiljnijih promjena u odnosima Rusije i Turske, ali je očito da postoje sile koje bi da zaustave normalizaciju odnosa između te dvije zemlje", kazao je Jusić.
Dodaje kako je jučerašnji atentat na ruskog ambasadora Andreja Karlova pokazatelj u kako teškoj poziciji se nalazi vlast u Ankari te da istinske normalizacije odnosa između Turske i Rusije neće biti dok se ne pronađe rješenje za sirijsku krizu.
"Ovaj napad je potvrdio i strahove da će pad Alepa i zločini koji su se desili samo produbiti krizu, ne samo u Siriji, nego da će dovesti do dodatne radikalizacije prilika širom svijeta", kazao je Jusić.

Rusija i Turska usaglasile su se da će istragu o ubistvu ambasadora voditi zajednički timove iz obje zemlje.

11.10.16

S kojim ciljem je formirana proruska Balkanska kozačka vojska

Putinovi balkanski vazali
S kojim ciljem je formirana proruska Balkanska kozačka vojska


Piše: Muhamed Jusić (Preporod)

Malo je pažnje u bh. medijima privuklo nedavno formiranje Balkanske kozačke vojske u crnogorskom Kotoru. Imajući u vidu svu osjetljivost odnosa na Balkanu, agresivnu antizapadnu i anti-NATO politiku svetosavskog panslavenstva koju promoviše Putinova Rusija i fanatične stavove koje sljedbenici kozačke ideologije zagovaraju ovaj događaj bi trebao dobiti više pažnje i ne bi smio biti zanemaren kao tek još jedan kulturni događaj kakvim se predstavlja.
Prema pisanju Ruskog međunarodnog medijskog servisa Sputnjika u Kotoru su 13.9.2016. nakon liturgije i obilaska mjesta gde je početkom 19. vijeka bio ruski konzulat svečano postrojeni Kozaci i „Noćni vukovi“. Nakon postrojavanja ova uniformisana skupina je ušla u riznicu Srpske pravoslavne crkve, gde ih je pozdravio domaćin, arhijerejski namjesnik bokokotorski protojerej stavrofor Momčilo Krivokapić.
A poslije svečanog, radni dio „kozačkog kruga“ počeo je predavanjem raporta atamanu Viktoru Vladimiroviču Zaplatinu, nakon čega je zastavni vod svečano unio zastave Rusije, Crne Gore i Srbije, koje su kasnije postavljene uz zastave drugih balkanskih zemalja, prenosi portal „IN4s“.
Za vrhovnog atamana Balkanske kozačke vojske jednoglasno je izabran kozački general Viktor Vladimirovič Zaplatin. On je pozdravio prisutne, kazavši da je predstavnik Ruske Federacije koji već 16 godina radi u Srbiji.
„Ako se uspavamo, nećemo postići mir. Rat se dešava. On ne mora biti vođen. Mnogo smo izginuli u prošlim ratovima. Rusija je mnogo izgubila, ali niko nije mogao pretpostaviti da će na teritoriji bivšeg SSSR-a doći do rata među braćom — Rusima i Ukrajincima. Srbi nikad neće biti naši neprijatelji“, poručio je između ostalog Zaplatin.
Kozački pukovnik (ataman Crne Gore) Slobodan Pejović, koji je izabran za zamjenika vrhovnog atamana Balkanske kozačke vojske, podsjetio je na veze sa ruskim narodom, posebno u posljednjih 300 godina. On je podsjetio na rusku pomoć u oslobađanju Jugoslavije i cijele Evrope od Hitlera, pomoć Crnoj Gori nakon zemljotresa 1979. godine. Podsjetio je i na ruske investicije i brojne turiste koji dolaze iz ove zemlje. Pejović je osudio stav zvanične crnogorske politike koja se kreće ka učlanjenju države u NATO, nazvaši ovu organizaciju NATO kavezom.
„U našem narodu je poznato da će Boka Kotorska i aerodrom u Nikšiću postati NATO baze. Nećemo u NATO kavez koji nas je mučki ubijao od Subotice do Murina“, poručio je između ostalog Pejović.
Kozački pukovnik - glavni ataman za Srbiju, Crnu Goru i Republiku Srpsku Vojislav Vidaković prenio je poruku Kozačke organizacije Ruske Federacije, pozivajući na izbjegavanje podjela i okupljanje oko Srpske pravoslavne crkve: „Najveća naša snaga i najveća naša vojska je na nebu. To su svi naši svetitelji i svi naši mučenici koji su živote dali za naš narod, za naše pravoslavno biće. Kozaci su Hristovi ratnici”.
Skupu je prisustvovao predsjednik Bratstva pravoslavne omladine Miajlo Backović, a Kozački krug pozdravili su i Sergej Stepin iz Saveza dobrovoljaca Donbasa, Vojo Gušić potpredsjednik boračke organizacije Republike Srpske i Miroslav Topalović, koji je predstavljen kao bivši ratnik iz Republike Srpske.
Nova strategija
Ove igre su daleko od pukog folklora i nostalgičnih igara i sama činjenica da su predstavnici iz BiH bili prisutni i da ova organizacija djeluje i kod nas je dovoljan razlog za zabrinutost i u našoj zemlji. Osim što ovakva postrojavanja militanata u ionako nacionalistički nabijenom Balkanu produbljuju strah i nepovjerenje, one su očito dio ozbiljne strategije Ruske Federacije koju ova država promoviše kako bi destabilizovala Balkan.
Danas sa sigurnošću možemo reći da je posthladnoratovski unipolarni svijet prošlost i da se krećemo ka policentičnom sistemu međunarodnih odnosa. Osnovnu ideju koja stoji iza novog svjetskog poretka u nastajanju možda je najbolje prije pet godina opisao Richard Haass, kada je te odnose nazvao „nepolarnim“. Uprkos nekim sličnostima sa multipolarnim svijetom kakav je postojao prije Prvog svjetskog rata, današnji centri moći nisu polovi u punom značenju riječi, kakvi su tada bile najveće države. „Izazovi državama danas dolaze `odozgo`, od regionalnih i globalnih organizacija, i `odozdo`, od raznih militantnih organizacija, ali i sa `strane` od različitih nevladinih organizacija (NGO) i korporacija“ . Ovakvo viđenje svijeta se još naziva i „policentrični svijet“.
Prema Oleksiiu Izhaku sa ukrajinskog National Institute for Strategic Studies (NISS) teško je poreći da su SAD, EU, Kina i Rusija polovi, ali je činjenica da oni nemaju apsolutni utjecaj. Korporacije, internacionalne organizacije, nevladine organizacije, religijske institucije, čak i nepriznate države, imaju značajan utjecaj i nerijetko i same pokušavaju postati novi polovi u novom svjetskom poretku. Stvar ja sada samo u tome koliko je koja država sposobna takve „igrače“ instalirati u zonama interesa i iskoristiti ih za promociju vlastitih interesa.
Taj novi svijet je utoliko više nepredvidiv jer se ne zna kako će se različiti i mnogi „igrači“ ponašati u svakoj od mogućih kriza. Ranije je svijet bio predvidiv. Znao se odnos moći svakog od polova, mogla se na svaku akciju predvidjeti reakcija koja je korespondirala sa snagom svake od sila. Danas je to skoro nemoguće i to je glavni izazov za globalnu sigurnost, ali ova nova pravila igre su nešto na šta se svi moraju naviknuti.
Upravo na ovoj novoj realnosti međunarodnih odnosa počiva ruska vanjska politika ne samo prema Istočnoj Evropi nego i njihova ukupna vizija svijeta. Ova teorija međunarodnih odnosa pa i sama terminologija je već našla svoje mjesto u zvaničnim dokumentima ruskog Ministarstva vanjskih poslova.
Naravno, Rusija vjeruje da se Zapad ovim metodama koristi već dugo, vrlo često navodeći tzv. Arapsko proljeće kao primjer, i oni su sada, prema stvaovima brojnih zvaničnika, samo prihvatili ta nova pravila igre. Dešavanja naroda, revolucije u bojama, sponzorirani mediji i nevladine organizacije i razne druge interesne skupine koje okreću javno mnijenje targetiranih država su sada postali način na koji Rusija djeluje u svijetu. To se nigdje ne osjeti više nego u njenom najbližem okruženju, u zemljama bivšeg SSSR-a i u Istočnoj Evropi.
Sve što se dešavalo u Ukrajini od spontanog narodnog nezadovoljstva, isceniranih referenduma, plebiscita i misterioznih paravojnih formacija koje su se pojavljivale niotkuda pa do aneksije Krima se uklapa u ovaj novi „modul operandi“ ruske vanjske politike. Pitanje je sada da li će Rusi stati na Ukrajini, ili će sada već razvijene kapacitete „novog oblika ratovanja“ prenijeti na druge države koje vide u svojoj zoni utjecaja. Jako je puno indikatora da hoće i da se tek trebamo početi navikavati na ruski policentrični svijet. A nas bi trebala zabrinuti informacija s početka teksta da su organizacije, ali i sami akteri koji su bili uključeni u stvaranje krize u Ukrajini, ali i u agresiji na BiH, danas ponovo aktivni u našem okruženju.
Danas Rusija ovim novim metodama djelovanja pokušava destabilizovati zemlje ne samo uz svoju granicu nego i one na Balkanu, pa čak i narušiti odnose u Evropi, ovo je čak otvoreno ustvrdio američki predsjednik Barack Obama, kako bi ojačala svoju poziciju i prije svega oslabila NATO.
Rusija je od Zapada naučila zanat i sada se tim tehnikama obilato koristi. Na nama je sada samo da shvatimo ovaj novi konfuzni policentrični svijet u kojem se ne znaju jasne linije razgraničenja i u kojima se ratuje svime, od vjere, preko kulture do ekonomije i da na osnovu toga razumijevamo događaje koji nam nerijetko promiču kao nebitni.
Danas se vojske zadnje pokreću i samo kada se sve druge mogućnosti iscrpe, ali taj novi rat nije ništa manje brutalan a u njemu obično najgore prolaze slabi i nespremni koji dozvole da budu igračke u rukama velikih. A takvih vazala na Balkanu nikada nije nedostajalo.
Izvor: Preporod

15.8.16

Brojne prepreke turskom svrstavanju uz Rusiju i Iran

Pitanje Sirije prvi kamen spoticanja mogućem turskom svrstavanju u rusko-iranski blok [EPA]
Različiti interesi su toliko isprepleteni da svim ključnim igračima ne ostavljaju previše prostora za neke velike egzibicije.

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Nedavna posjeta turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana svom ruskom kolegi Vladimiru Putinu, koga naziva prijateljem, nije došla kao iznenađenje. Svima je jasno od dana kada je oboren ruski avion da će do ovog dana doći. Pitanje je tada bilo samo kolika će šteta ekonomijama obje države i njihovoj političkoj poziciji na međunarodnom planu biti nanesena dok dva "gorda lidera" ne nađu načina da se pomire, a da obojica sačuvaju svoje dostojanstvo i prestiž.
E sada, da li je ova posjeta dokaz velike prekretnice u međunarodnim odnosima kao što možemo pročitati u nekim svjetskim i regionalnim medijima, drugo je pitanje. Odnosno, da li će sada Turska iz zapadnog, euroatlantskog bloka preći u euroazijski, rusko-iransko-kineski blok u nastajanju? Za sada za nešto ovakvo nema dovoljno kvalitetnih indicija. To ne znači da se nešto slično ne može desiti, ali je to odluka koja bi pomjerila globalni odnos snaga i imala dalekosežne posljedice koje bi sada bilo preteško i zamisliti. Ako se to desi to će biti daleko očitije i sigurno neće biti suptilno. Sada je takve zaključke prerano i neutemeljeno donositi.

Ekonomske veze
Ono što je izvjesno u ovom trenutku jeste da će Rusija i Turska krenuti ka postepenom poboljšanju bilateralnih odnosa, a prije svega onih ekonomskih. To je u interesu obje države.  Prema pisanju Vladimira Mihejeva sa portala Russia Beyond The Headlines, međunarodnog medijskog  projekta Moskve kojeg sponzorira Rossiyskaya Gazeta, ekonomske veze Rusije i Turske su takve da obje zemlje trpe ako se u njih dira. Tako on piše:
"Saradnja u energetskom sektoru ima veliki značaj za obje zemlje (Turska je drugi po veličini kupac ruskog prirodnog plina, iza Njemačke), tako da razgovori o pitanjima iz ove oblasti nikada nisu prekidani i pored toga što je smanjena njihova učestalost i razina na kome su vođeni. Nadalje, poslovni krugovi obiju strana doprinijeli su da se ne otkazuju dogovoreni angažmani. I u vrijeme otvorenog sukoba Ankare i Moskve, ruska državna korporacija za nuklearnu energiju 'Rosatom' pobijedila je na tenderu za izgradnju nuklearne elektrane u mjestu Akuju u provinciji Mersin i svakako joj nije u interesu da ovaj posao propadne. Ruski plinski gigant 'Gazprom' planirao je izgradnju plinovoda Turski tok kojim bi se prirodni plin transportirao do evropskih potrošača cjevovodom po dnu Crnog mora i preko europskog dijela Turske.
Pored toga, najveća ruska banka Sberbank u Turskoj ima svoju filijalu DenizBank, jer želi uspostaviti čvrsto uporište na ovom unosnom tržištu gdje očekuje i dodatne prihode, pošto je proteklih godina gotovo 3,5 miliona ruskih turista redovno dolazilo na tursku obalu. Ne smije se zaboraviti ni da najveća ruska privatna naftna kompanija Lukoil posjeduje brojne benzinske stanice duž glavnih autocesta u Turskoj i namjerava dalje razvijati svoje poslovanje u ovoj zemlji.
Slična situacija je i u turskim kompanijama kao što su Enka, Vestel, Beko, Sisecam, Garanti Bankası, Pegas i druge koje su prisutne na ruskom tržištu. Turski građevinari ugovorili su poslove u Rusiji vrijedne više od 10 milijardi dolara što je iznos koji se nipošto ne može zanemariti", piše Mihejev.

Obostrani dobitak
Zato, za početak, trebat će vremena i vremena da se odnosi Rusije i Turske vrate na nivo od prije incidenta sa obaranjem aviona u novembru prošle godine. I u tom smislu obje države mogu biti samo na dobitku.
To je za sada izvjesno, sve ostalo je nagađanje. Treba imati na umu i da je taj visoki stepen ekonomske, političke pa i vojne saradnje Turska imala sa Rusijom i da to tada nije bio problem za njeno članstvo u NATO-u ili pokušaje pridruživanja EU. Zašto bi to sada bio problem, trebaju odgovoriti oni koji u ovome vide neki veliki globalni preokret.  I sa Iranom je Turska imala odlične i jako čudne poslovne odnose i u vrijeme sankcija. To je bila javna tajna koju su svi iz poslovnog svijeta koji su pokušali nešto prodati ili naplatiti iz Irana znali. Ako to tada nije bio problem, zašto bi bio danas kada su sankcije Iranu ukinute.
Tim povodom je turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu kazao kako odluka o jačanju saradnje s Rusijom u odbrambenoj industriji nije usmjerena protiv NATO-a. A i iz NATO-a su ranije saopštili kako se članstvo Turske u NATO-u "ne dovodi u pitanje“, nakon propalog puča...
Udaljavanje od SAD-a i EU-a
Ipak, to što tog prelaska Turske iz jednog bloka u drugi za sada nema, ne znači da ga ne može i neće biti. Nakon neuspješnog državnog udara i sve većeg udaljavanja od Amerike i EU, Turska se sve više nalazi u poziciji da mora propitivati svoju regionalnu i globalnu poziciju. U prvoj fazi jačanje, ili bolje rečeno obnavljanje odnosa sa Rusijom, pa možda i sa Iranom, čiji šef diplomatije je također u ključnom trenutku došao u posjetu zvaničnoj Ankari, može poslužiti kao još jedna vrsta pritiska na zapadne saveznike da zahtjeve Turske počnu ozbiljnije uzimati u obzir. To i ništa više.
Ali ako se odnosi nastave pogoršavati, u svijetu kakav je sada ništa više nije nemoguće. Samo što će to biti jedna sasvim druga priča, od ovoga što imamo sada.

Kamen spoticanja
Eventualno intenzivnije tursko svrstavanje uz Rusiju i Iran u međunarodnim odnosima imalo bi  brojne prepreke i ne bi išlo tako lahko.
Prvi kamen spoticanja bi sigurno bila Sirija. Pozicije Turske, zaljevskih zemalja i Zapada sa jedne strane i Rusije i Irana sa druge strane su toliko udaljene da bez ozbiljnog popuštanja jedne strane ne može biti kompromisa. Promjena pozicije prema režimu Bashara al-Asada bi bila ne samo udar na Erdoganov kredibilitet nego bi značilo i odustajanje Ankare od podrške arapskim sunitima, pa i tamošnjim Turkmenima, čijim zaštitnicima se predstavljala. To bi u sunitskom svijetu bilo ravno izdaji, a Erdogan brižno gradi svoj imidž globalnog zaštitnika muslimana, prije svega onih sunitskih.
I Putin bi morao žrtvovati svoje veze koje je izgradio sa nekim sirijskim kurdskim vojnim i političkim frakcijama koje su u sukobu sa Ankarom. Zato nema govora o prelasku Turske u rusko-iranski blok dok se ne nađe neka vrsta izlazne strategije za Siriju. Ne treba zaboraviti da bi takvo približavanje značilo i raskid tzv. sunitske antiterorističke koalicije koju je Turska sa Saudijskom Arabijom i drugim zaljevskim zemljama pompezno osnovala u aprilu ove godine.

Moguće posljedice
Ali i kada se nisu slagali oko Sirije i kada su bili na suprotstavljenim stranama ratujući preko proksija odnosi Turske i Rusija, pa i Irana, su bili dobri. Zašto to ne bi opet bilo tako?
I na kraju tačno je da Turska ima ekonomske interese u očuvanju dobrih odnosa sa Rusijom i Iranom, ali ako bi odlučila ozbiljno okrenuti leđa Zapadu šteta, ekonomska i politička, po Tursku bi bila daleko veća od one koju je pretrpjela tokom zahlađivanja odnosa sa Moskvom.
Zato je rano govoriti o nekim ozbiljnijim pregrupisavanjima na međunarodnoj političkoj sceni. Jednostavno, različiti interesi su toliko isprepleteni da svim ključnim igračima ne ostavljaju previše prostora za neke velike egzibicije, a sukob Turske i Rusije je to samo potvrdio.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera


31.7.16

Nova ruska strategija i na Balkanu

Rusija je od Zapada naučila zanat i sada se tim tehnikama obilato koristi, a na nama je samo da se naviknemo.
Rusija ovim novim metodama djelovanja pokušava destabilizovati zemlje ne samo uz svoju granicu nego i one na Balkanu [EPA]

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Posjeta predsjednika Ruske Federacije Vladimira Putina Sloveniji tokom koje je prisustvovao komemoraciji obilježavanja 100. godišnjice smrti ruskih ratnih zarobljenika na planini Vršič kod Kranjske gore, gdje ih je u martu 1916. zasula jaka snježna lavina u regionalnim i svjetskim medijima je još jednom pokrenula debatu o ruskom utjecaju na Balkanu i u Istočnoj Evropi. Iako se to mnogima ne sviđa, Rusija je počela koristiti metode „mehke snage“ koje su, pravdi za volju, Zapad, a prije svega Amerika koristili već decenijama, kako bi svoj utjecaj širili daleko od svojih granica.
Te nove ruske strategije su mnogi u Americi i Evropi svjesni, ali su se rijetki na nju navikli ili imaju jasnu sliku o tome kako je, ako je to uopće moguće, zaustaviti. A u tu strategiju su uključene energetske kompanije, poslovni interesi velikih kapitalista, finansiranje proruskih medija i novinara, nevladinih organizacija i vjerskih zajednica, pa sve do državnog organizovanja  navijača koji prave probleme na ulicama Pariza pa do motociklističkih bandi i raznoraznih kozačkih ekstremističkih skupina koje pod krinkom kulturnih aktivnosti podižu tenzije širom Balkana i Evrope.
Policentrični sistem
Danas sa sigurnošću možemo reći da je posthladnoratovski unipolarni svijet prošlost i da se krećemo ka policentičnom sistemu međunarodnih odnosa. Osnovnu ideju koja stoji iza novog svjetskog poretka u nastajanju možda je najbolje prije pet godina opisao Richard Haass, kada je te odnose nazvao „nepolarnim“. Uprkos nekim sličnostima sa multipolarnim svijetom kakav je postojao prije Prvog svjetskog rata, današnji centri moći nisu polovi u punom značenju riječi, kakvi su tada bile najveće države. „Izazovi državama danas dolaze `odozgo`, od regionalnih i globalnih organizacija, i `odozdo`, od raznih militantnih organizacija, ali i sa `strane` od različitih nevladinih organizacija (NGO) i korporacija“ . Ovakvo viđenje svijeta se još naziva i „policentrični svijet“.
Prema Oleksiiu Izhaku sa ukrajinskog National Institute for Strategic Studies (NISS) teško je poreći da su SAD, EU, Kina i Rusija polovi, ali je činjenica da oni nemaju apsolutni utjecaj. Korporacije, internacionalne organizacije, nevladine organizacije, religijske institucije, čak i nepriznate države, imaju značajan utjecaj i nerijetko i same pokušavaju postati novi polovi u novom svjetskom poretku. Stvar ja sada samo u tome koliko je koja država sposobna takve „igrače“ instalirati u zonama interersa i iskorisititi ih za promociju vlastitih interesa.
Taj novi svijet je utoliko više nepredvidiv jer se ne zna kako će se različiti i mnogi „igrači“ ponašati u svakoj od mogućih kriza. Ranije je svijet bio predvidiv. Znao se odnos moći svakog od polova, mogla se na svaku akciju predvidjeti reakcija koja je korespondirala sa snagom svake od sila. Danas je to skoro nemoguće i to je glavni izazov za globalnu sigurnost ali ova nova pravila igre su nešto na šta se svi moraju naviknuti.
Upravo na ovoj novoj realnosti međunarodnih odnosa počiva ruska vanjska politika ne samo prema Istočnoj Evropi nego i njihova ukupna vizija svijeta. Ova teorija međunarodnih odnosa pa i sama terminologija je već našla svoje mjesto u zvaničnim dokumentima ruskog Ministarstva vanjskih poslova.
Koncept vanjske politike Ruske Federacije
Tako dokument naslovljen sa „Koncept vanjske politike Ruske Federacije“  navodi da „internacionalni odnosi prolaze kroz period tranzicije, koji ide ka formiranju policentričnog međunarodnog sistema“  Ono što je bitno naglasiti jeste da za Rusiju ovo nije samo prihvatanje realnog stanja, nego njena politika čini sve kako bi se takvi odnosi stvorili. Nedavno je njen ministar vanjskih poslova Sergei Lavrov izjavio: „Činjenica je da je kriza u Ukrajini manifestacija bolova u kojima će istinski policentrični svijet biti rođen“ .
Prema toj ruskoj logici, ova zemlja kroz poteze poput onog u Ukrajini, stvara policentrični svijet dok Zapad taj proces ometa kako bi „vještački usporio nastupanje ovog multipolarnog i policentičnog svijeta, a što je objektivni rezultat trendova svjetskog razvoja.“
Ruska opsesija idejom policentričnog svijeta izvire iz premise da će njima biti lakše u takvom decentralizovanom svijetu ostvariti ambiciju da postanu pol, odnosno da će im biti lakše širiti svoj utjecaj i snagu.
Na praktičnom nivou, način na koji Rusija razumijeva svijet i na koji djeluje danas najbolje je objasnio početkom 2013. šef ruskog generalštaba kada je rekao:„U metodama otpora koje se koriste, naglasak je na sve većoj upotrebi političkih, ekonomskih, informacijskih, humanitarnih, i dugih nevojnih mjera, koje se implementiraju zajedno sa protestnim potencijalom populacije. Sve se ovo nadopunjuje tajnim vojnim metodama, uključujući mjere informacijskog rata i operacije specijalnih jedinica. Otvoreno korištenje sile se prikriva misijama očuvanja mira i upravljanja krizama koje se koriste samo u određenim stadijima kako bi se osigurao potpuni uspjeh u nekom od konflikta.“
Naravno, Rusija vjeruje da se Zapad ovim metodama koristi već dugo, vrlo često navodeći tzv. arapsko proljeće kao primjer, i oni su sada, prema stvaovima brojnih zvaničnika, samo prihvatili ta nova pravila igre. Dešavanja naroda, revolucije u bojama, sponzorirani mediji i nevladine organizacije i razne druge interesne skupine koje okreću javno mnijenje targetiranih država su sada postali način na koji Rusija djeluje u svijetu. To se nigdje ne osjeti više nego u njenom najbližem okruženju, u zemljama bivšeg SSSR-a i u Istočnoj Evropi
Proba u Ukrajini
Sve što se dešavalo u Ukrajini od spontanog narodnog nezadovoljstva, isceniranih referenduma, plebiscita i misterioznih paravojnih formacija koje su se pojavljivale niotkuda pa do aneksije Krima se uklapa u ovaj novi „modul operandi“ ruske vanjske politike. Pitanje je sada da li će Rusi stati na Ukrajini, ili će sada već razvijene kapacitete „novog oblika ratovanja“ prenijeti na druge države koje vidi i u svojoj zoni utjecaja. Jako je puno indikatora da hoće i da se tek trebamo početi navikavati na ruski policentrični svijet.
Danas Rusija ovim novim metodama djelovanja pokušava destabilizovati zemlje ne samo uz svoju granicu nego i one na Balkanu, pa čak i narušiti odnose u Evropi, ovo je čak otvoreno ustvrdio američki predsjednik Barack Obama, kako bi ojačala svoju poziciju i prije svega oslabila NATO.
I „komemorativna posjeta“ Sloveniji u ovim vrlo osjetljivim trenucima za EU se vrlo dobro uklapa u tu strategiju kao i podrška proruskoj struji u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, alternativnim antizapadnim medijima u Hrvatskoj i drugim zemljama EU, secesionističkim i antizapadnim politikama Milorada Dodika u bh. entitetu Republika Srpska, prosrpskim strankama u Crnoj Gori, stotinama ruskofilskih udruženja građana koja su registrovana u Srbiji i td.
Rusija je od Zapada naučila zanat i sada se tim tehnikama obilato koristi. Na nama je sada samo da se naviknemo na taj novi konfuzni policentrični svijet u kojem se ne znaju jasne linije razgraničenja i u kojima se ratuje svime, od vjere, preko kulture do ekonomije.
Danas se vojske zadnje pokreću i samo kada se sve druge mogućnosti iscrpe, ali taj novi rat nije ništa manje brutalan. A vala je bilo nerealno očekivati da će se ovim metodama dovijeka samo jedna strana koristiti i da i drugi neće prozrijeti igru. Sada kada jesu, jer nije Rusija sama u ovome, sukob „mehkih snaga“ je neminovan i on se odvija pred našim očima iako ga mi možda nismo uvijek svjesni.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

27.7.16

تقارير: روسيا في عالم متعدد المراكز: صراع النفوذ والهيمنة

طموح الروس لعالم متعدد المراكز، يحقق أهدافهم في أن يكونوا قُطبًا، واسع النفوذ. وهناك مؤشرات على أن روسيا ماضية إلى هذا الاتجاه، وهو ما عكسته الأحداث في عدد من دول أوروبا الشرقية. وحيثما تفشل أوروبا أو تتأخر في اتخاذ قرارها، فإن روسيا تستغل الفرصة لتملأ الفراغ.
عربات نقل جنود روسية في مدينة بالاكلافا في شبه جزيرة القرم الأوكرانية (رويترز- أرشيف)


ملخص

أظهرت الأزمة الأوكرانية أن تغيرات كبرى وشيكة في طريقها إلى أن تطرأ على العلاقات الدولية، وأن روسيا، منذ الآن، باتت تسعى إلى استعادة موقعها على الساحة العالمية، أو على الأقل، أن تكون قوة إقليمية عظيمة يجب أن تؤخذ مصالحها بعين الاعتبار. ويمكن رصد مظاهر تلك "السياسة الروسية العدائية" في المنطقة المسماة، أوروبا الشرقية، والتي تضم بلدان الكتلة الشيوعية السابقة، وعلى الأخص بلدان الاتحاد اليوغسلافي السابق. لكن العالم الذي تسعى روسيا لاستعادة نفوذها فيه بات مختلفًا عن ذلك العالم الذي شهد فقدانها النفوذ فيه.

مقدمة

يمكننا القول اليوم، بكل تأكيد: إن عهد عالم الحروب الباردة أحادي القطب قد ولَّى، وإننا نتجه نحو عالم يحكم علاقاته الدولية نظام متعدد المراكز.
وقد يكون أفضل من عبَّر عن الفكرة الرئيسية التي تقف خلف تشكُّل هذا النظام العالمي الجديد، قبل خمس سنوات، هو ريتشارد هاس، عندما وصف تلك العلاقات بأنها "غير أحادية". وعلى الرغم من وجود بعض أوجه الشبه مع العالم لمتعدد المراكز الذي كان قائمًا قبل الحرب العالمية الأولى، فإن مراكز القوة في عالم اليوم ليست أقطابًا بالمعنى الكامل للمصطلح، كما كانت عليه أقوى البلدان في تلك الحقبة. فالتحديات التي تواجهها الدول اليوم تأتي من "فوق"، أي من المنظمات العالمية والإقليمية، ومن "تحت" أي من مختلف الجماعات المقاتلة، وكذلك تأتي تلك التحديات من "الأطراف"، أي من مختلف المنظمات غير الحكومية ومن الشركات متعددة الجنسيات(1). هذه الرؤية للعالم لا تزال تُسمَّى حتى يومنا هذا "العالم متعدد المراكز"(2).
ووفقًا لما يراه أوليكسي إسحاق، الباحث في المركز الوطني الأوكراني للدراسات الاستراتيجية (NISS)، فإنه من الصعب إنكار أن الولايات المتحدة الأميركية والاتحاد الأوروبي والصين وروسيا أقطاب، لكن الحقيقة أيضًا أن هذه البلدان ليس لها نفوذ فعلي مطلق. أمَّا الشركات العابرة للقارات والمنظمات الدولية، والمنظمات غير الحكومية، والمؤسسات الدينية، بل وحتى الدول غير المعترف بها، فتتمتع بنفوذ كبير، وفي حالات غير قليلة، تحاول أن تُصبح أقطابًا جديدة على خارطة النظام العالمي الجديد(3).
 يبدو هذا العالم الجديد مستعصيًا على التنبؤ به؛ لأنه لا يُعرف كيف سيكون مختلفًا، وكيف سيكون ردُّ فعل مختلف اللاعبين المتعددين تجاه كل أزمة محتمَلة الوقوع.
في الماضي كان يمكن التنبؤ بالعالم، وكانت علاقات القوة بين الأقطاب معروفة، وكان يمكن توقع حجم وطبيعة رد الفعل التي تتوافق مع حجم القوة التي تمتلكها القوى العظمى، أما اليوم، فإن ذلك يكاد يكون مستحيلًا، وهو ما يشكِّل تحديًا كبيرًا للأمن العالمي. غير أن هذه القواعد الجديدة للعبة باتت اليوم أمرًا علينا جميعًا التعود عليه. فعلى أساس هذا الواقع الجديد للعلاقات الدولية، تحديدًا، تُبنى السياسة الخارجية الروسية، ليس فقط تجاه أوروبا الشرقية ولكن تُبنى، على أساسه أيضًا، رؤية روسيا الشاملة للعالم. وقد وجدت هذه النظرية في العلاقات الدولية، بل وحتى المصطلحات المصاحبة لها، مكانها في السجلات الرسمية لوزارة الشؤون الخارجية الروسية. وهكذا، فإننا نجد في أحد الملفات المُعنونة "تصور السياسة الخارجية لروسيا الاتحادية" أن "العلاقات الدولية تمر بمرحلة انتقالية، وهي تتجه نحو التأسيس لنظام دولي متعدد المراكز"(4).
ومن المهم في هذا السياق الإشارة إلى أن هذا بالنسبة لروسيا ليس تعبيرًا عن قبولها بالوضع القائم فعلًا فقط، بل إن سياستها تفعل كل ما بوسعها لجعل العلاقات الدولية على هذا النحو. فقد صرَّح وزير خارجيتها، سيرغي لافروف، قبل فترة وجيزة بما يلي: "من الحقائق المسلَّم بها أن الأزمة في أوكرانيا ما هي إلا تمظهر لألم المخاض الذي سيُولَد على إثره بالفعل عالم متعدد المراكز"(5). ووفقا لهذا المنطق الروسي، فإن هذه الدولة ومن خلال تحركاتها، مثل تلك التي في أوكرانيا، توجِد عالَمًا متعدد المراكز، في حين يسعى الغرب إلى الحيلولة دون تنفيذ هذه الرؤية للعالم حتى "يعطِّل، بشكل مُفتعل قيام ذلك العالم متعدد الأقطاب والمراكز، والذي هو نتيجة موضوعية لتوجهات تطور العالم"(6).
إن هوس الروس بفكرة عالم متعدد المراكز، ينطلق من مقدمات تفترض أنه سيكون أيسر لهم، في مثل هذا العالم اللامركزي، تحقيق طموحهم في أن يكونوا قطبًا، وبالتالي، فسيكون من الأسهل عليهم توسعة نفوذهم ونشر قواتهم(7). أما على المستوى العملي، فإن الطريقة التي تفهم من خلالها روسيا هذا العالم الذي تتعامل معه اليوم، نجدها مُعبَّرًا عنها بشكل واضح جدًّا في حديث قائد القوات العسكرية الروسية الذي أدلى به مع بداية عام 2013؛ حيث قال: "في أساليب المقاومة التي تُستخدم اليوم، بات التركيز ينصبُّ على زيادة توظيف التدابير غير العسكرية؛ مثل السياسة والاقتصاد والإعلام والأعمال الإنسانية التي يتم تنفيذها، جنبًا إلى جنب، مع احتجاجات يقوم بها عدد هائل من المواطنين، ثم يكتمل تنفيذ كل هذا عبر استعمال أساليب عسكرية سرية، بما في ذلك توظيف تدابير حرب المعلومات وعمليات تنفذها وحدات خاصة. وهكذا يكون الاستخدام المفتوح للقوة مختفيًا خلف بعثات حفظ السلام وإدارة الأزمات التي يتم استخدامها فقط في مراحل معينة من أجل ضمان النجاح التام في بعض الصراعات"(8).
بالتأكيد، تؤمن روسيا بأن الغرب يستخدم هذه الأساليب منذ فترة طويلة، وكثيرًا ما تقدِّم مثالًا على ذلك ما حدث خلال ما يُسمَّى بالربيع العربي. والروس اليوم، وفقًا لمواقف عديدة صادرة عن مسؤولين رسميين، قبلوا بقواعد تلك اللعبة. وقد باتت روسيا اليوم تتعامل مع العالم من خلال توظيف مصائب الشعوب، والثورات الملونة وتمويل وسائل الإعلام والمنظمات غير الحكومية وغيرها من جماعات المصالح التي توجِّه الرأي العام في البلدان المُستهدفة. ويمكن إدراك هذا التوجه الروسي، بشكل أكثر وضوحًا، في محيطها الجغرافي القريب، أي في بلدان الاتحاد السوفيتي سابقًا، وكذلك في أوروبا الشرقية.

تجربة أوكرانيا
كل ما حدث في أوكرانيا على إثر السخط الشعبي العفوي -بدءًا من الاستفتاء المُفتعل ومرورًا بظهور تشكيلات شبه عسكرية برزت على الساحة من العدم ثم وصولًا إلى ضم شبه الجزيرة القرم- يتطابق ويدخل ضمن "منهج العمل" الجديد للسياسة الخارجية الروسية. والسؤال الآن هو: هل ستقف روسيا عند أوكرانيا، أم أنها ستعمل الآن على نقل قدراتها المتطورة بالفعل في مجال "الشكل الجديد لخوض الحروب" إلى بلدان أخرى تراها واقعة في منطقة نفوذها؟ يبدو أن هناك العديد من المؤشرات على أنها ستمضي إلى الأمام وأنه علينا، منذ الآن، التعود على تقبل فكرة "عالم روسيا" متعدد المراكز. ولا يجب أن ننسى أنه، قبل أوكرانيا والقرم، كنا شهدنا مثل هذا السيناريو في أوسيتيا الجنوبية وأبخازيا، وما كانت حرب عام 2008 ضد غروزيا (جورجيا) سوى اختبار لاستكشاف إلى أي مدى سيسمح الغرب لروسيا بالتقدم. ولم يكن ذلك سوى طريقة لاختبار طبيعة رد فعل الغرب.
أما في أوكرانيا، فقد ذهبت روسيا إلى مدى أبعد بكثير، فقد غيَّرت حدود الممكن والمسموح به، ولم تنته تلك الأزمة بعد، كما أنه يصعب التنبؤ بما ستؤول إليه نتائجها. وقد بدأ حلف الناتو يخشى بالفعل توجيه بوتين سياسته العدوانية صوب دول بحر البلطيق، لاتفيا وإستونيا وليتوانيا، وهي بلدان تضم أعدادًا لا يُستهان بها من المواطنين الروس، وقد سبق لموسكو أن تذرَّعت بحمايتهم، خلال الأزمات السابقة في مختلف بؤر التوتر التي تدخلت فيها، لتبرير تدخلها ووظَّفتهم كعامل توتر.
وفقًا للسياسي البريطاني مايكل فالون، فإن "الهدف المقبل لعدوان بوتين سيتمثَّل في الدول الأعضاء في الكتلة السوفيتية السابقة على غرار لاتفيا وليتوانيا وإستونيا؛ حيث بإمكانه إشراك وحدات شبه عسكرية، وشنُّ هجمات إلكترونية والعمل على تصعيد التوتر داخل الأقليات الروسية المستوطنة في تلك البلدان"(9). أما نائب وزير الدفاع الأميركي، روبرت وورك، فقد أكَّد في حديث أدلى به نهاية شهر إبريل/نيسان عام 2016، إلى مجلة وول ستريت جورنال، على حدوث زيادة أعداد الجنود الروس الذين يُزمع نشرهم على الحدود الروسية. مفسِّرًا السبب وراء نشر أربعة آلاف جندي روسي إضافي، بأن روسيا تقوم بمناورات عسكرية متعددة الأهداف في منطقة بحر البلطيق. وعلَّق على ذلك بالقول: "تنفذ روسيا عددًا كبيرًا من المناورات العسكرية على حدودها، ومن وجهة نظرنا، يمكننا اعتبار ذلك عملًا استفزازيًّا غير مألوف"(10).
ومع أنه تم الحديث عن استعداد ألمانيا لنشر وحدات من قواتها العسكرية في لاتفيا، فإن برلين لا تزال إلى الآن تُعِد لعمليات الانتشار تلك، وقد أكَّدت المستشارة الألمانية، أنجيلا ميركل، في تعليقها على هذا الموضوع أن هنالك بحثًا حاليًّا في إمكانية مواصلة تعزيز الالتزام نحو حلفائنا في الجهة الشرقية. وجاء حديث ميركل هذا على إثر نشر مضمون استطلاع للرأي أعرب خلاله 31% من الألمان المُستطلَعة آراؤهم عن دعمهم لفكرة إرسال جنود ألمان للدفاع عن بولندا وبلدان بحر البلطيق. أما بريطانيا، فلم تُفصِح عن موقفها بعد، وما إذا كان جنودها سيشاركون في هذا المشروع أم لا، إلا أنه، وفقًا لما جاء على موقع شبكة روسيا اليوم، ونسبته إلى مصادر في حلف الناتو، فإنه من المحتمل أن تتشكَّل قوة عسكرية متعددة الجنسيات يُرجَّح أنها ستعمل تحت قيادة مشتركة من الدول الأعضاء في حلف الناتو.

بطبيعة الحال، لم تُخْفِ روسيا قلقها من هذه التصريحات، حيث جاء الرد عليها على لسان وزير الخارجية الروسية، سيرغي لافروف، الذي قال: "إن قوات حلف الناتو، بمعداتها العسكرية، باتت أكثر قُربًا من حدود روسيا. لكن عندما تشرع روسيا في اتخاذ بعض الإجراءات التي من شأنها أن تسمح لها بتعزيز أمنها، فإنهم يقولون حينها: إن روسيا تنفِّذ مناورات خطرة بالقرب من حدود حلف الناتو. وفي واقع الأمر، فإن حدود الناتو هي التي تزحف نحو روسيا، وليس العكس"(11).
وفقًا لاتفاقية التفاهم والتعاون المشترك المُبرمة بين حلف الناتو وروسيا عام 1997، فقد اتُّفق على منع التواجد المستمر لوحدات عسكرية كبيرة تابعة لحلف الناتو بالقرب من الحدود الروسية. إلا أن قيادة الناتو في بروكسل تؤكد أنه بالنظر إلى أن تلك الوحدات العسكرية تخضع لعملية تناوُبٍ مستمر، فإن تواجدها بذلك الشكل لا يمكن اعتباره ذا طبيعة دائمة(12).
ومما يزيد من مستوى القلق المتصاعد في ذلك الجزء من أوروبا، هو تكرار حوادث "الاحتكاك الوشيك" بين طائرات حلف الناتو والطائرات المقاتلة الروسية. وقد شهد شهر إبريل/نيسان عام 2016 مثل هذه الحوادث بين الطائرات الروسية والأميركية فوق أجواء بحر البلطيق، عندما اعترضت طائرة روسية طائرة استطلاع أميركية، وهو الحادث الذي وصفه البنتاغون، في بيان رسمي أعلنه المتحدث باسمه، بتاريخ 29 إبريل/نيسان 2016، بأنه "مناورة خطرة وغير مهنية"، مضيفًا: إن مسؤولين في وزارة الدفاع الأميركية أكدوا أن الطائرة الروسية نفذت عملية التفاف حول الطائرة الأميركية وبدت كما لو أنها ستدمرها. وهذا هو الحادث الثاني في سماء بحر البلطيق، الذي حمل الأميركيين على اتهام الروس بتنفيذهم عمليات طيران عدوانية وأن الطيارين الروس تصرفوا كما لو أنهم سينفذون هجومًا وشيكًا على الطائرات الأميركية.
أما آخر حادث تم تسجيله، فوقع في 13 إبريل/نيسان عام 2016 عندما حلقت طائرات مقاتلة روسية، لعشرات المرات، على بعد أمتار قليلة من حاملة الطائرات الأميركية، دونالد كوك، وهو ما استدعى ردًّا جاء على لسان دانيال هرنانديز، المتحدث باسم البنتاغون، في تعليقه قائلًا: "الأمر هنا يتعلق بانتهاك خطير لمبدأ السلامة، ونحن قلقون بشأن هذا النوع من التصرف من قِبل الطرف الروسي"، مضيفًا: إن حاملة الطائرات كانت موجودة في المياه الدولية ولم تدخل، في أي وقت من الأوقات، إلى المياه الإقليمية الروسية. ثم استطرد قائلًا: "أما الأمر الأكثر أهمية، فإن مثل هذه التصرفات غير المهنية تمثِّل خرقًا للأمن وترفع من حدَّة التوتر بين بلدينا"(13).

من جانبه، صرَّح وزير الخارجية الروسية، سيرغي لافروف -فيما نقلته عنه شبكة بي بي سي- بأن الطائرات الروسية لم تفعل سوى التأكد من أن الأميركيين يتواجدون على مدى آمن وبعيد عن مياه روسيا الإقليمية(14). أما الأمين العام السابق لحلف الناتو، أندرس فوغ راسموسن، فقال معلِّقًا على ذلك: "يوجد "احتمال كبير" بأن بوتين سيواجه تفعيل الحلف للمادة الخامسة -المتعلقة بالدفاع المشترك-"(15).

الأهداف الجديدة
لا تحاول روسيا، من خلال أساليبها الجديدة المُعتمَدة في التحرك، زعزعة استقرار البلدان التي تقع على حدودها، بل تعمل أيضًا على زعزعة استقرار دول البلقان، بل أكثر من ذلك، فإن روسيا تحاول هدم العلاقات القائمة بين دول أوروبا، وهو ما أكَّده الرئيس الأميركي باراك أوباما بكل وضوح(16)، وذلك بهدف تعزيز مكانتها، وقبل ذلك كله، فإن موسكو تسعى إلى إضعاف حلف الناتو.
في البلقان، يمكن رؤية سعي بوتين إلى فرض هيمنته من خلال محاولته التأثير في صربيا وفي جزء من دولة البوسنة والهرسك، وتحديدًا في أحد كيانيها المسمَّى "ريبوبليكا صربسكا"؛ حيث يقود الحكم فيها حزب، ميلوراد دوديك، الموالي لروسيا. كما تعمل روسيا، بشكل معلن، على عرقلة طريق جمهوريات يوغسلافيا السابقة التي لم تنضم بعد إلى عضوية حلف الناتو، وتطلب منها البقاء على الحياد أو حتى تقاربها وتعاونها العسكري والأمني مع قواتها العسكرية.  
ويمكن رؤية أثر التأثير الروسي، بشكل أوضح، في دولة الجبل الأسود حيث لروسيا استثمارات مهمة، خاصة في قطاع السياحة، ولها أيضًا تأثير سياسي كبير فيها تمارسه من خلال الأقلية الصربية والأحزاب التي تمثلها. ففي اللحظة التي بات فيها من المؤكد أن الجبل الأسود في طريقه إلى الحصول على العضوية الكاملة في حلف الناتو، ظهرت "تحركات الشعب"، حيث نظَّمت الأحزاب الموالية لصربيا مظاهرات احتجاجية، تحولت في بعض الأحيان، إلى عنيفة(17). وقد أكَّد عدد من المحللين على أن الأحزاب الموالية لصربيا تتلقى دعمًا من روسيا بهدف الوصول إلى حل البرلمان، الذي يعود إليه إقرار دخول الجبل الأسود في حلف الناتو، وإدخال البلاد في حالة من الفوضى تؤدي إلى فرض حالة الطوارئ(18).

لم تنته الأوضاع في الجبل الأسود إلى فرض حالة الطوارئ، كما أنه من الصعب تحديد إلى أي مدى كان للتدخل الروسي دور في كل ما شهده هذا البلد في تلك المرحلة. لكن موقف روسيا من انضمام الجبل الأسود إلى حلف الناتو كان واضحًا ومُعلَنًا منذ فترة سابقة. ففي ربيع عام 2011، قال سيرغي لافروف: إن "انضمام الجبل الأسود إلى حلف الناتو لن يؤدي إلى تحسين الوضع الأمني في المنطقة ولا في العالم بأسره". ثم في عام 2014، وصف لافروف احتمال حصول الجبل الأسود على عضوية حلف الناتو بأنه "أمر غير مسؤول ومستفز". وفي منتصف نوفمبر/تشرين الثاني من العام نفسه، أرسل مجلس الدوما الروسي إلى برلمان الجبل الأسود، وبرلمانيي الدول الأعضاء في حلف الناتو وفي منظمة الأمن والتعاون الأوروبية، رسالة مفتوحة جاء فيها: "إن طموح نظام الرئيس ميلادجو كانوفيتش، الذي يحكم البلاد منذ 25 عامًا، في انضمام بلاده إلى حلف الناتو يتناقض مع رغبة غالبية الشعب في هذا البلد"(19).

مولدافيا: بؤرة توتر جديدة؟

يتزايد احتمال أن تكون مولدافيا من بؤر الأزمات المحورية الجديدة، وتُرشَّح لأن تمثل منطقة جديدة للصراع على النفوذ بين الخصوم السابقين في الحرب الباردة، أي جورجيا وأبخازيا وأوسيتيا الجنوبية وأوكرانيا. وفي ضوء ما يجري من أحداث حاليًا، فإنه من وارد الاحتمالات أن تنقل روسيا رؤيتها الجديدة لعالم متعدد المراكز إلى جمهوريتها السابقة، مولدافيا؛ حيث من الصعب وجود دولة أخرى، في منطقة شرق أوروبا المتقلبة وغير المستقرة، في مثل صعوبة الوضع الذي يمر به هذا البلد الأوروبي "الأكثر فقرًا" والذي لا يملك زمام سيادته الوطنية(20). ففي هذه الجمهورية السوفيتية السابقة، التي تشترك في الحدود مع رومانيا من جهة الغرب وأوكرانيا من الشرق، تؤوي فعليًّا، ودون رغبة منها، ما بين 1500 و2500 جندي روسي. وفي نفس الوقت، ثمة عدد كبير من الرومانيين لا يعتبرون مولدافيا سوى إقليم تابع للأراضي الرومانية ولم يقبلوا أبدًا بسيادة مولدافيا على أراضيها.
إن أكثر المناطق التي تشكِّل مصدرًا لعدم الاستقرار هي منطقة "بريدنيا ستروفيا"، والتي تُعرف باسم "جمهورية ترانسنيستريا"، وهو إقليم له حكم ذاتي ولا يعترف بالحكومة المركزية في العاصمة "كيشيناو". وقد بحث الروس والأوكرانيون، الذين يشكِّلون أغلبية سكان "بريدنيا ستروفيا"، حتى منذ ما قبل انهيار الاتحاد السوفيتي، عن الهجرة من مولدافيا بسبب مخاوف من اكتساحها من قِبل الرومانيين.
عندما بدأت عملية انهيار الاتحاد السوفيتي في الثاني من سبتمبر/أيلول عام 1990، فإن هذا الإقليم الواقع على الضفة اليسرى لنهر "دنييسترا" والبالغة مساحته حوالي 15 كيلومترًا، أعلن من جانب واحد عن قيام جمهورية بريدنيا ستروفيا المولدوفية. ونذكر، في هذا السياق، أنه في الفترة ما بين عامي 1991-1992 وهي الفترة التي شهدت انهيار الاتحاد السوفيتي السابق، حدث اشتباك لم يدم سوى فترة وجيزة بين مولدافيا والقوات المسلحة في "بريدنيا ستروفيا" والتي كانت تتلقى دعمًا من الفيلق 14 السوفيتي الذي كان يتخذ من منطقة "بريدنيا ستروفيا" مقرًّا له. ولم تكن القوات المولدوفية حينها تملك من القوة ما يمكِّنها من كسر شوكة الجماعات المسلحة المتمردة، ومنذ ذلك الحين فقدت حكومة كيشيناو كل سيطرة أو تأثير على تلك المنطقة، التي تبلغ مساحتها الإجمالية 17% من مساحة مولدافيا، ويعيش فيها حوالي 600 ألف نسمة.
لم تعترف أي دولة أو منظمة دولية، ولا حتى روسيا، إلى اليوم، باستقلال بريدنيا ستروفيا. لكن هذا الوضع قد يتغير الآن. فقد تم، بالفعل، تنظيم عدَّة استفتاءات في بريدنيا ستروفيا تطالب بضم المقاطعة لفيدرالية روسيا، لكن إدارة الكرملين أظهرت ترددًا في حسم الأمر تحسبًا لأن يؤدي ذلك إلى التسبب في وقوع باقي أقاليم مولدافيا في أيدي رومانيا، التي تتطلع أصلًا إلى ضمها إليها.
لكن، يجب ألا نتجاهل أيضًا وجود إمكانية انفصال بريدنيا ستروفيا، جغرافيًّا، عن باقي أراضي روسيا. لكن يبدو أن أزمة أوكرانيا قد غيَّرت كل شيء؛ فبريدنيا ستروفيا لا تبعد سوى 50 كيلومترًا فقط عن أوديسا التي تضم ميناءً غاية في الأهمية يقع على البحر الأسود، والذي تسعى القوات الانفصالية الموالية لروسيا في أوكرانيا إلى جعله جزءًا من مشروعها الهادف إلى الانضمام إلى روسيا. وفي حال ضم أوديسا -وهي المدينة التي أسستها القيصرة الروسية، كاترينا الثانية، تحت نفس الاسم- إلى روسيا، بالإضافة إلى ضم شبه جزيرة القرم، فإن ذلك سيفتح الباب أمام ربط بريدنيا ستروفيا، إقليميًّا، بــ"الدولة الأم" روسيا.
أما الورقة الأخرى، التي يمكن لبوتين لعبها من أجل إبعاد مولدافيا عن الانضمام إلى الاتحاد الأوروبي والحصول على عضوية حلف الناتو، فتتمثَّل في مدينة "كومرات"، وهي المركز الإداري لمقاطعة غاغوزيا التي يسكنها حوالي 23 ألف نسمة، وينحدر جُلُّ سكان هذه المقاطعة من الإثنية الغاغوزية التي تَعُد ما يقرب من 160 ألف نسمة. وتُدير هذه الأقلية الروسية -الأرثوذكسية ذات الأصول التركية- كل شؤون الحكم في هذه المقاطعة بشكل مستقل، باستثناء القضاء والعلاقات الخارجية والسياسة الأمنية، التي تعود إلى السلطات المركزية لدولة مولدافيا. أما روسيا، فتشنُّ، عبر ميخائيل فورموزالا(21) -"باشكان"، أو حاكم غاغوزيا- حملة مناهضة لأوروبا. وقد قاد ميخائيل فورموزالا، وهو ضابط برتبة رائد في الجيش السوفيتي السابق، حملة منذ وقت قريب دعا فيها أتباعه إلى تنظيم استفتاء لإقامة "متاريس من أجل خوض معركة ضد اتفاق الانضمام إلى الاتحاد الأوروبي"، ويعلِّل فورموزالا موقفه بأن الانضمام إلى الاتحاد الأوروبي من شأنه الإضرار بالحكم الذاتي الذي تتمتع به غاغوزيا. وهكذا، لم يكن مفاجئًا أن يصوِّت 98,5% من 70 ألف غاغوزي، شاركوا في الاستفتاء، ضد الشراكة التجارية مع الاتحاد الأوروبي ولصالح الانضمام إلى الاتحاد التجاري الحر الذي أقامه بوتين(22).
في الحقيقة، فإن كل المولدوفيين، والمطَّلعين على واقع هذا البلد، يؤكدون أن الأوضاع فيه سيئة إلى الحد الذي يجعل من الحديث عن الانضمام إلى الاتحاد الأوروبي والوعود بحياة أفضل -من دون مساعدة فعلية وملموسة من بروكسل والتزام إدارتها بحل المشاكل السياسية والإثنية والاقتصادية التي يعيشها مواطنوه- ليست كافية بما يكفي لجذب العديد من المولدوفيين الذين يفضِّلون، من أجل سلامتهم، اللجوء إلى التقارب السياسي والاقتصادي مع روسيا. في حين تعتمد الخيارات السياسية الداعية إلى توثيق العلاقات مع روسيا، على الأقل إلى حدِّ الآن، على الدعم السخي المؤمَّل من قِبل بوتين.
  الأمر الوحيد، الذي يظل مؤكدًا، هو أنه حيثما تفشل أوروبا أو تتأخر في اتخاذ قرارها، فإن روسيا تستغل الفرصة لتملأ الفراغ؛ وهو ما نشهد بوادره حاليًّا في مولدافيا، وكذلك يصح قوله بالنسبة لدول أوروبا الشرقية.

خاتمة
كانت روسيا إمبراطورية لقرون طويلة، ثم بعد انهيار الشيوعية وتفكك الاتحاد السوفيتي، أُتيحت الفرصة أمام دول عديدة لبناء نظام عالمي جديد، وإقامة نظام أمني، دولي وأوروبي، جديد. أمَّا بالنسبة لموسكو، فإن كل تلك الاتفاقيات والترتيبات الأمنية والعلاقات الحديثة التي جدَّت خلال خمس عشرة سنة الماضية ليست سوى انحراف (خروج عن المألوف) وأمر يتحتم تغييره.
لا ترى روسيا في كل هذا ظهور واقع جديد عليها القبول به والتعامل معه. وها نحن نشهد اليوم على محاولات روسيا فرض تأثيرها في مناطق نفوذها وممارسة ضغوطها على حلف الناتو داخل حدوده. ولتحقيق ذلك فإن روسيا بَنَتْ رؤيتها لعالم جديد متعدد المراكز، وهي تسعى إلى توظيف كل الوسائل والطرق الجديدة المتاحة أمامها على ساحة العلاقات الدولية في شكلها الجديد.

____________________________

 محمد يوسيتش - باحث من البوسنة والهرسك متخصص في قضايا منطقة البلقان وشرق أوروبا، وهو أيضًا منسق "الشبكة البحثية–الإسلام في جنوب شرق أوروبا".

 ترجمه من البوسنية د. كريم الماجري
مراجع:
1- Richard N, Haass, “The Age of Nonpolarity” Foreign Affairs, 87/3, 2008.
2- للاطلاع على نشأة هذا المصطلح وتفصيل مضمونه، انظر:                                    
Global Trends 2030: Citizens in an Interconnected and Polycentric World”, European Strategy and Policy Analysis System (ESPAS) i European Union Institute for Security Studies, mart, 2012, studija je dostupna na, (Visited on 7 May 2016):
http://europa.eu/espas/pdf/espas_report_ii_01_en.pdf,
3- Oleksii, Izhak, “The Threats and Challenges of a Multipolar World: A Ukraine Crisis Case Study” Connection: The Quarterly Journal, 15/1, 2016. Str. 32-44.
4- وزارة خارجية روسيا الفيدرالية، "مفهوم السياسة الخارجية لروسيا الفيدرالية" الذي أقرَّه الرئيس فلاديمير بوتين في 12 فبراير/شباط 2013. يمكن الاطلاع على النص الكامل لهذا الملف على الموقع الرسمي لوزارة الخارجية، (تاريخ الدخول: 7 مايو/أيار 2016):
  http://archive.mid.ru//brp_4.nsf/0/76389fec168189ed44257b2e0039b16d
5- “Lavrov: The Ukraine Crisis is one of the birthing pains in which a polycentric world is born”, Oko planety, 11 April 2014.
6- “US and EU hinder Russian actions in preventing global threats”, FOCUS News Agency, 27 August 2014.
7- Oleksii, Izhak, “The Threats and Challenges of a Multipolar World: A Ukraine Crisis Case Study”, Connection: The Quarterly Journal, 15/1, 2016. Str. 32-44.
8- Valery Gerasimov, “The value of science is prediction. New threats demand rethinking the ways and means of conducting warfare”, Voenno-promyshlenniy kurier, 27 February 2013.
9- Michael, Fellon, “Russia a Threat to Baltic States after Ukraina Conflict”, The Guardian, 19 February 1015.
10- JULIAN E. BARNES  i ANTON TROIANOVSKI “NATO Allies Preparing to Put Four Battalions at Eastern Border With Russia”, The Wall Street Journal, 29 April 2016.

11- http://www.pressreader.com/india/the-indian-express/20160421/282050506243734
آخر زيارة لهذا الموقع كانت بتاريخ 9 مايو/أيار .2016
12- من مقال منشور في صحيفة "دنيفنيك" الكرواتية بتاريخ 30 إبريل/نيسان 2016 تحت عنوان: البلطيق يتحول إلى منطقة عسكرية: الناتو ينشر 4000 جندي إضافي على الحدود الروسية. (تاريخ الدخول: 9 مايو/أيار 2016):                                                                                                  
 (http://dnevnik.hr/vijesti/svijet/baltik-postao-militarizirana-zona-dodatnih-4-000-nato-vih-vojnika-na-granici-s-rusijom---435441.html
13- “Kerry: Shooting down Russia jets 'would have been justified”, 14 April 2016, (Visited on 9 May 2016):'
http://www.bbc.com/news/world-us-canada-36050689
14- من مقال في مجلة "سلوبودانا بوسنة" بتاريخ 30 إبريل/نيسان 2016: "قعقعة خطيرة للأسلحة: حلف الناتو ينشر 4 آلاف جندي إضافي على حدود روسيا"، (تاريخ الدخول: 9 مايو/أيار 2016):                                                   
http://www.slobodna bosna.ba/vijest/31184/opasno_zveckanje_oruzjem_nato_poslao_jos_4000_vojnika_na_granicu_s_rusijom.html
15- “US accuses Russia over Baltic jet manoeuvre”, 29 April 2016, (Visited on 9 May 2016):
http://www.bbc.com/news/world-us-canada-36175973
16- "أوباما: بوتين يحاول تقويض وحدة الاتحاد الأوروبي"، الجزيرة بلقان، 26 إبريل/نيسان 2016، (تاريخ الدخول: 9 مايو/أيار 2016):

              http://balkans.aljazeera.net/vijesti/obama-putin-pokusava-potkopati-jedinstvo-eu , pristupljeno
17- “Haos u Podgorici: Suzavci i šok bombe”, 25October 2015, (Visited on 9 May 2016):
http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2015&mm=10&dd=25&nav_id=1055220
18- "دجوكانوفيتش يكشف لماذا تعارض روسيا انضمام جمهورية الجبل الأسود إلى حلف الناتو"، حوار بتاريخ 17 مارس/آذار 2016، (تاريخ الدخول: 9 مايو/أيار 2016):
http://direktno.hr/en/2014/svijet/42336/%C4%90ukanovi%C4%87-objasnio-za%C5%A1to-je-Rusija-protiv-ulaska-Crne-Gore-u-NATO.htm
19- VJA?ESLAV ?ARSKIJ, “Russia Beyond The Headlines”, 16 December 2015, (Visited on 9 May 2016):
http://hr.rbth.com/politics/2015/12/16/zasto-je-rusija-protiv-ulaska-crne-gore-u-nato_551367
20- “Moldova country profile”, BBC, 28 March 2016, (Visited on 6 May 2016):
  http://www.bbc.com/news/world-europe-17601580
21- “Mihail Formuzal câ?tig? alegerile de ba?can în G?g?uzia”,  BBC, 18 December 2006, (Visited on 6 May 2016):
http://www.bbc.co.uk/romanian/news/story/2006/12/061218_gagauzia_formuzal_bascan.shtml
22- S. Chiochin?,M. Maximilian,D. Dragojević,
مقال بعنوان: مولدافيا في طريقها إلى الانضمام إلى اتحاد بوتين القيصري.
Radio DW, 19 March 2014:

http://www.dw.com/hr/moldavija-na-putu-u-putinovu-carinsku-uniju/a-17504163