Prikazani su postovi s oznakom Čečenija. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Čečenija. Prikaži sve postove

16.5.15

Izjava Čurkina o BiH opasan presedan

Ruski predstavnik u UN-u govorio o porastu ekstremizma, posebno među bošnjačkom populacijom u BiH
 
I u slučaju Čečenije prvo je stvorena 'teroristička prijetnja' kroz torturu, nasilje i nepravdu [EPA]
Piše: Muhamed Jusić  (Al Jazeera)
Izjava ruskog predstavnika u Vijeću sigurnosti Vitalija Ivanoviča Čurkina, o "porastu ekstremizma posebno među bošnjačkom populacijom u BiH kao i u drugim muslimanskim zajednicama na Balkanu", koju je dao nešto kao komentar na redovni izvještaj visokog predstavnika Valentina Inzka o situaciji u Bosni i Hercegovini, opasan je presedan s mogućim ozbiljnim implikacijama.
Da ne bude da su riječi ambasadora izvučene iz konteksta, on je tom prilikom rekao: "Moram zaključiti i pozvati vas da obratite pažnju na činjenicu na koju treba da se zabrinete ne samo zbog BiH nego zbog cijele regije. Govorim o porastu ekstremizma posebno među bošnjačkom populacijom u BiH kao i u drugim muslimanskim zajednicama na Balkanu. Ova prijetnja se mora procijeniti na pravi način. Napad u Zvorniku na policijsku stanicu u aprilu je pravi dokaz za to."
Tačno je da je prijetnja radikalizma i terorizma ozbiljan i globalni problem s kojim se sve države, pa tako i BiH, moraju nositi, no ipak legitimno je zapitati se zašto Rusija na najvišem međunarodnom nivou forsira ovaj problem kao najveći u BiH i regiji. Naročito kada svi bolje upućeni u situaciju u regiji znaju koje političke snage i opcije su najveća prepreka stabilizaciji odnosa i euroatlantskim integracijama kao jedinoj realnoj viziji izlaska iz sadašnjeg stanja sveopće neizvjesnosti. Uostalom, ni visoki predstavnik kao najviši tumač Dejtonskog mirovnog sporazumu u svome izvještaju nije krio koje političke opcije, a ne narodi, vjerske zajednice ili skupine su izvor nestabilnosti u BiH, a samim time i na Balkanu.
Odgovor na razloge izricanja ove ruske opaske se možda krije u tome što Rusija strah od terorizma već dugo politizira i koristi kao način da opravda svoje uplitanje u zemlje u kojima je nekadašnji Sovjetski Savez imao utjecaj ili njima direktno vladao, pa bi možda da taj metod patentira i na Balkanu.
Slučaj Čečenije
Najslikovitiji primjer tome je slučaj Čečenije i toga kako se državnom brutalnošću prvo stvorila "teroristička prijetnja" kroz torturu, nasilje i nepravdu koje su onda iz čitavog svijeta privukle sumnjive dobrovoljačke elemente s vlastitim agendama, a sve s ciljem kompromitiranja borbe čečenskog naroda za nezavisnost. Sve je okončano okretanjem pažnje svjetske javnosti, pa i one američke, od onoga što se tamo dešavalo i opravdanjem ponovne ruske okupacije Čečenije kao legitimne borbe protiv globalnog terorizma.
Pravdi na volju, istim metodama se koristila i neokonzervativna administracija Georgea Busha da bi opravdali intervencije u Iraku i Afganistanu. Isto radi i Bashar al-Assad u Siriji i brojni drugi despotski arapski režimi na Bliskom istoku. Najlakši način da se danas ospore legitimni zahtjevi građana, da se delegitimiziraju politički ciljevi i umrtvi ono malo svjetske empatije prema žrtvama i obespravljenim narodima jeste da se čitave zajednice i njihove političke i vjerske elite optuže za terorizam.
Rusija je posebno vješta u tome i pitanje je da li ovom izjavom njenog ambasadora u UN-u svojim "historijskim saveznicima na Balkanu", prije svega Srbiji, želi ponuditi čečenski model rješavanja problema kao alternativu koju nudi perspektiva euroatlantskih integracija, a koja barem deklarativno počiva na ideji brisanja granica, zajedničke ekonomske, kulturne i svake druge saradnje koja u konačnici treba da iskorijeni socijalne i političke uzroke radikalizma i terorizma.
Balkanu je najmanje potrebna vještačka eskalacija nasilja i dizanje tenzija koje nikome osim globalnim hegemonima ne može donijeti dobro. Takvi scenariji su nažalost stvarnost brojnih država svijeta.
Tako lideri centralnih azijskih republika koriste tvrdnje o usponu radikalizma i opasnostima od izvoza terorizma iz Afganistana da sebi osiguraju vojnu pomoć od Rusije i od Zapada. Ovo odgovara  Rusiji koja želi da proširi svoj vojni i politički utjecaj na region koji se ekonomski sve više okreće Kini. ProšlosedmičniThe Economist je pisao o tome kako jedva da sedmica prođe bez izvještaja da su navodni ekstremisti uhapšeni u ovom dijelu svijeta zbog „namjere da se pridruže grupi Islamska država Irak i Levant (ISIL)“. Human Rights Watch je saopćio kako je samo u Uzbekistanu 12.000 muslimana uhapšeno pod „nejasnim optužbama povezanim s njihovom vjerom“.
Sada vidimo kako se i na Balkanu prijetnje od terorističkih napada od Makedonije do Zvornika, pokušavaju iskoristiti kako bi se vladajuće elite suočene sa svojim neuspjesima, aferama i nezadovoljstvom naroda održale na vlasti. Čini se da za takve politike imaju podršku još samo Rusije čija su oni zadnja stopa uporišta na Balkanu.
Rastući trend
Naravno, nije ovo ništa novo, ali jeste trend koji uzima sve više maha. Nekada se strah od vanjskog neprijatelja koristio da se na vlasti održe despotski i diktatorski režimi i da se pažnja javnosti sa životnih problema skrene na sigurnosna pitanja. Danas tu ulogu u brojnim zemljama svijeta igra terorizam. Strahom se najlakše manipulira i on najefikasnije konsolidira redove gurajući sve ostale probleme u drugi plan.
Terorizam je realna globalna prijetnja, ali se njime danas politizira i tzv. „rat protiv terorizma“ već dugo zloupotrebljava za ostvarivanje raznih hegemonijskih, ekonomskih i svakih drugih interesa i to nerijetko na način da samo jača terorizam i stvara nove potencijalne teroriste. Sigurnosne agencije ne mogu "borbu protiv terorizma" voditi po nalogu političkih elita ili pod pritiskom medija. To mora biti samo profesionalni angažman neovisnih sigurnosnih i sudskih organa koji neće izvoditi spektakularne akcije po nalogu vladajućih elita. Cilj sigurnosnih agencija nije da zaštite poredak države nego građane koji u njoj žive.
Pored toga, svima je već odavno jasno da terorizam kao taktika nikada i nigdje nije poražen samo sigurnosnim metodama nego je za njegovo iskorjenjivanje neophodno imati cjelokupnu društvenu strategiju koja cilja na iskorjenjivanje izvora radikalizma i terorizma. Ne smijemo bježati ni od pitanja kome uspon radikalizma i teroristički incidenti odgovaraju? Onima u ime čijih interesa se dešavaju takvi napadi sigurno ne.
Zato je podjednako opasno ignoriranje i guranje pod tepih izazova radikalizma i terorizma kao i njihova politizacija koja ne samo da ne rješava problem nego ga još i produbljuje.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
 Izvor: Al Jazeera


29.11.09

Ruska skaska s elementima šerijata

Čečenija- Lični feud Putinovog pulena Ramzana Kadirova


Piše: Muhamed Jusić (Start BiH)

Današnji predsjednik Čečenije Ramzan Kadirov je jedna od najkontraverznijih ličnosti ne samo ruske nego i svjetske politike. I dok ga jedni smatraju diktatorom „kojem Putin ne može ni na ruke politi“ drugi u njemu vide novu priliku za procvat Čečenije i čitavog regiona u okvirima „moćne ruske Federacije“.
Ramzana Ahmadoviča Kadirova je od trenutka kada je stupio na političku scenu pobunjene ruske republike Čečenije koja se godinama borila za svoju neovisnost, bio i ostao, najblaže rečeno, kontravezna ličnost. On je sin bivšeg muftije i predsjednika Čečenije Ahmeda Kadirova koji je ubijen u atentatu maja 2004. godine. Kada se raspao Sovjetski Savez i kada su jedna za drugom bivše republike dobivale svoju nezavisnost, Čečeni koje je ranije raselio Staljin i koji su se ponovo vratili u svoju domovinu, krenuli su u odlučnu borbu za nezavisnost. Jedan od ključni lidera te borbe bio je Ramzanov otac Ahmed koji je bio muftija pobunjenika. Ramazan je tada sa šesnaest godina bio komandant specijalne jedince koja će postati osnova za njegovu paravojnu formaciju poznatu kao Kadirovsti, a koja će biti (a i danas je) glavni oslonac za preuzimanje vlasti.

Moskva „draža“ od vehabija
Kada je ujesen 1999. u Čečeniji izbio drugi rat (nakon što su prvi Čečeni dobili) Kadirovi su odlučili stati na stranu vlade iz Moskve jer su ustvrdili kako su se „vehabije i internacionalni džihadisti infiltrirali u Čečeniju kako bi je preoteli za svoje ciljeve i kako bi preko Čečena vodili svoj sveti rat sa Rusijom“. Za njih je to bila zloupotreba Čečenije, njenog naroda i želje Čečena za nezavisnošću. Između vehabija i Moskve oni su izabrali Moskvu.
Moskva je njihovu promjenu strategije nagradila time što je muftija Ahmed Kadirov imenovan predsjednikom. Nakon što su mudžahedini izvršili atentat na njega, njegov sin ga nije mogao naslijediti jer važeći zakoni Čečenije nalažu da predsjednik ne može biti mlađi od trideset godina. Zbog toga je Kadirov Mlađi morao „stažirati“ na pričuvnim pozicijama nekoliko godina kako bi naslijedio svoga oca. Nije da nije u tom periodu bilo pokušaja da ga se izgura sa političke scene i da se okonča dominacija Kadirovića u čečenskoj politici. Ali i pored svega, uz neupitnu podršku Kremlja i zahvaljujući svojim Kadirovistima i nemilosti prema političkim oponentima, Ramzan se održao na vlasti, a centar odlučivanje se pomjerao sa pozicijama koje je on obnašao. Zahvaljujući paralelizmima koje je izgradio u svim sferama društva i političkim institucijama Kadirov je i prije nego što je postao predsjednik vladao Čečenijom. Odmah nakon atentata na njegovog oca Ramzan je imenovan za zamjenika premijera, da bi 1. marta 2006. dotadašnji premijer Sergej Abramov dao ostavku pod uslovom, kako je sam izjavio, da na njegovo mjesto dođe Ramzan Kadirov. Odmah po preuzimanju pozicije premijera mlađahni Kadirov je poduzeo nekoliko populističkih poteza tražeći od federalne vlade više sredstava kako bi se ubrzala obnova u dva rata potpuno razrušene republike. Osim toga, uputio je zahtjev da se svi vojnici Ruske Federacije, osim onih raspoređenih na granici, povuku iz Čečenije, pa čak i uveo elemente šerijatskog prava u Čečeniju.
Već tada je pridobio podršku značajnog broja Čečena, a obnova Groznog i čitave republike je bila nešto što niko nije mogao negirati.

Počela likvidacija 500 nepoželjnih?
Preuzimanje pozicije predsjednika, nakon što je ispunio zakonske uslove, nije išlo tako lako jer dotadašnji predsjednik Alu Alhanov nije htio jednostavno odstupiti. Zato je posegnuo za saveznicima svoga oca iz Kremlja koji su se, navodno, jedno vrijeme mislili da li da podrže Kadirove ambicije da i zvanično preuzme vodeću političku poziciju u ovoj južnoj pokrajini, i to u tako kratkom vremenskom roku. Naime, prema pisanju ruskih medija, njemu su u Moskvi sugerisali da, s obzirom da ionako drži skoro svu vlast u republici, sačeka izbore i da onda „preuzme vlast“. Međutim, Kadirovu, koji je smatrao da je ionako dugo čekao, se žurilo, zbog čega je sve češće na ruskoj televiziji i medijima počeo govoriti o tome kako će zahtijevati istrage o zločinima ruske vojske u Čečeniji, tvrdeći da u Moskvi postoje određeni krugovi koji ne žele da mir zavlada Čečenijom i da su to isti oni ljudi koji su pokrenuli rat u Čečeniji.
Nedugo zatim (15. februara 2007.) Vladimir Putin je potpisao odluku kojom se razrješava funkcije dotadašnji predsjednik Alhanov, a na njegovo mjesto postavlja Ramzan Kadirov. Nakon što je preuzeo i zvanično najbitniju poziciju u republici, Kadirov je izvršio i posljednju čistku dovodeći svoj paralelni sistem upravljanja na zvanične pozicije. Kao i ranije, brojne svjetske nevladine organizacije koje prate situaciju u Čečeniji će ga optužiti za to da republikom upravlja kao "ličnim feudom", kao i za neviđeni nepotizam zbog kojeg se na svim ključnim pozicijama u društvu nalaze članovi njegovog klana Beno.
Pored nevjerovatne autokratije, slamanja slobode govora i kršenja temeljnih ljudskih prava, brojne svjetske organizacije Kadirova kritikuju i zbog njegovih navodnih brutalnih metoda borbe protiv preostalih pobunjenih Čečena koji nisu odustali od borbe za nezavisnu Čečeniju. Iako je Rusija nedavno obznanila kraj svoje antiterorističke kampanje u Čečeniji, a Kadirov već duže vrijeme izjavljuje kako je u šumama preostalo samo sedamdesetak pobunjenika, napadi islamističkih militanata su redovna pojava kako u Čečeniji, tako i u susjednim republikama.
Organizacije za zaštitu ljudskih prava na dušu Kadirova i njegovih mentora iz Moskve stavljaju i desetine ubijenih aktivista, novinara i humanitarnih radnika koji su se bavili situacijom u Čečeniji. Tako se u tim krugovima, naravno bez očitih dokaza, Kadirov dovodi u vezu sa ubistvom veteranke antiratnog izvještavanja iz Čečenije Anne Politkovskajeve, kao i otete pa ubijene Natalije Estemirove, aktivistice i saradnice u nevladinoj organizaciji Memorial koja se bavila istraživanjem zločina u Čečeniji.
Prema nekim podacima humanitarnih i organizacija za ljudska prava, na koje se u svome prilogu pozvao novinar radija DW, na listi nepoželjnih u Rusiji i koji bi po svemu sudeći svakako trebali biti likvidirani, nalazi se oko 500 osoba. Jedan od njih, navodi se u istom prilogu, bio je Umar Izrailov, izbjeglica iz Čečenije, ubijen u Beču. U sudskom procesu čiji su predmet bile metode mučenja i maltretiranja u čečenskim zatvorima, a koje je naredio navodno sam predsjednik Kadirov, Umar Izrailov je bio krunski svjedok tužiteljstva. Tokom procesa njega je zastupao advokat Ane Politkovskaje – Stanislav Merkelov, koji je i sam stradao nekoliko dana kasnije – kako kažu njegovi prijatelji između ostalog i zbog posjedovanja dokumenta u kojem je njegov klijent Izrailov tvrdio da ga je u zatvoru osobno mučio čečenski predsjednik Kadirov i to elektrošokovima.
Lista žrtava nepodobnih koji su maknuti zbog svoga protivljenja zvaničnoj politici Kremlja ili onih koji su čačkali oko Kadirova i metoda kojima je on uveo red i mir u Čečeniju je duga.
Ne znam treba li spomenuti kako Vladimir Putin, a danas i Dimitri Medvedev, kao i njihova desna ruka na Kavkazu Ramzan Kadirov sve te optužbe negiraju kao izmišljotine zapadnih plaćenika i špijuna koji Rusiji žele zlo, stalno upirući prstom u nevjerovatno brzi ekonomski oporavak koji je evidentan danas u Čečeniji.

Najveća evropska džamija
Kontraverzni čečenski predsjednik Ramzan Kadirov zna da ga znatan broj Čečena smatra ruskom marionetom koja je zbog želje za vlašću žrtvovala njihov san o nezavisnosti. Zna on također da ga mnogi u muslimanskom svijetu smatraju izdajicom ne samo Čečena, nego i svih muslimana koji su se tokom brutalnog rata ruskih snaga protiv čečenskih boraca za nezavisnost solidarisali sa čečenskim narodom. Zato Kadirov ne čini sve kako bi samo izgradio kult vlastite ličnosti, nego istu medijsku podršku i novac iz Moskve koristi kako bi sebe predstavio zaštitnikom muslimana i promotorom šerijata. U tome ima svestranu podršku Moskve koja blagonaklono gledala na njegove odluke o tome da u Čečeniji uvede elemente šerijatskog prava, da na teritoriju pokrajine zabrani proizvodnju alkohola, organizovanje kockarnica i da javno govori o blagodatima poligamije.
Kada je 2006. izbio skandal oko karikatura poslanika Muhameda u danskoj štampi, on je javno optužio Dance koji su se zadesili u Čečeniji da su špijuni koji sarađuju sa teroristima. Zabranio je danskim državljanima ulazak u Čečeniju i uskratio saglasnost za djelovanje najveće danske humanitarne organizacije u regionu Danish Refugee Concil. Mediji su tada zabilježili da je izjavio kako „one koji su nacrtali karikature treba zakopati žive“. Naravno nakon što se medijska prašina slegla Kadirov je, navodno pod pritiskom Moskve, povukao svoje odluke ali je njegova medijska mašinerija još dugo njegovu reakciju predstavljala kao dokaz njegove spremnosti da brani islam.
Kadirovi kritičari tvrde kako je i izgradnja „najveće evropske džamije“ u Groznom čiju je izgradnjo on inicirao dok je još bio zamjenik premijera izgrađena sa istim ciljem. Džamija je dobila ime po njegovom ocu Ahmedu Kadirovu koji je bio i čečenski muftija tokom borbe za nezavisnost od Rusije. Na dan otvaranja džamije ruski mediji su prenijeli kako je Kadirov Mlađi izjavio: “Ova je džamija dokaz da islam nije ugrožen u Rusiji”.
Oni koji podržavaju Kadirovu politiku se slažu s njim i tvrde kako je izgradnja najveće evropske džamije u Groznom, gdje od 1930. kada su sve džamije u tom dijelu Staljinovog SSSR-a porušene, nije izgrađena niti jedna džamija, očit dokaz ispravnosti njegove politike. Oni posebno naglašavaju kako je ova džamija u koju može stati deset hiljada klanjača došla kao vrhunac cjelokupne obnove Groznog i navjestitelj svijetle budućnosti Čečenije koja pod vodstvom Kadirova postaje jedna od najperspektivnijih ruskih republika.

Putin je moj idol
U ekskluzivnom intervjuu Radiju Slobodna Evropa u avgustu ove godine Ramzan Kadirov je odbacio optužbe za nedavno ubistvo ruske aktivistkinje za ljudska prava Natalije Estemireve i ugrožavanje ljudskih prava u Čečeniji i pojasnio odnose sa njegovim "idolom", ruskim premijerom Vladimirom Putinom. U tom intervjuu on je između ostalog rekao:"Putin je moj idol. Ja ga volim. Ja ga poštujem. Za mene lično ne postoji niko kao on. Dugujem mu više nego ikome. Dugujem mu moj život. To je moje lično mišljenje. Ali kao predsjednik Čečenije, mogu reći da je Dmitri Medvedev naš predsjednik. On je snažan, mudar i pravi političar, i da je drugačiji ne bi bio izabran Njegov tim me ne bi podržao. Putin je mijenjajući svoju poziciju ponovo pokazao svoju snagu i to da služi narodu. Ali to ne mijenja moj stav prema njemu. Ja bih i sada dao svoj život za njega," rekao je Kadirov.Na pitanje da li bi želio da Putin ponovo postane predsjednik Rusije, Kadirov je odgovorio:"Jako. Želim da Putin bude doživotni predsjednik Rusije."