Osvrt za Preporod na nedavno putovanje u Ameriku Kuda ide Amerika?

Muslimani u SAD

Kuda ide Amerika?

Piše: Muhamed Jusić (Preporod)

Imao sam izuzetnu privilegiju da učestvujem u studijskom putovanju koje organizuje američki The Sate Department za svjetske lidere poznatom kako The International Vistor Leadership Program u saradnji sa Američkom ambasadom u Sarajevu. Ovo je jedan od najstarijih programa američke javne diplomatije, osnovan 1940. godine, koji daje priliku svjetskim liderima iz različitih sfera političkog i društvenog života da se upoznaju sa američkim načinom života, političkim sistemom, svim raznolikostima i izazovima s kojima se suočava ova globalna supersila.

Sistem na ispitu

Teško je zamisliti bolje vrijeme za jednu ovakvu posjetu. Odavno Amerika nije bila u većem previranju i odavno njen unutrašnji politički i društveni život nije bio ovako uzavreo. Dolazak nove administracije predsjednika DonaldaTrumpa u Bijelu kuću, kampanja koja ga je na tu poziciju dovela kao i prvi potezi, koje je povukao stvorili su takav osjećaj neizvjesnosti ne samo u svijetu nego i u Americi, pa čak i u državnim institucijama, kakav se ne pamti.

Svi, pa čak i ljudi u izvršnoj vlasti su nam govorili da nisu sigurni kojim pravcem će Amerika krenuti i šta se može očekivati od nove administracije. Ali, da bi se dao odgovor na pitanje kuda ide Amerika bitno je znati kako funkcioniše američki politički sistem kao i «filozofiju» na kojoj je zasnovan. To je duga priča o kojoj sam imao priliku slušati od profesora Eda Rhodesa sa George Mason Univesity-a, ali je sažetak u tome da su «očevi utemeljitelji» američki politički sistem zamislili tako da ne bude funkcionalan, odnosno da se onemogući koncentracija moći u bilo kojoj instituciji ili pojedincu. Prvi useljenici koji su došli u Novi svijet često su bježali od progona autokratskih vladara i kada su krenuli u kreiranje vlastite države bili su odlučni da ne ponove greške Evrope. Željeli su što manje vlade u svom životu i svoje stečene slobode nisu bili spremni žrtvovati za bilo kakve kolektivne ideale. Zato američki sistem kao malo koji ima toliko ugrađenih blokada u sebi da onemogućava bilo kome da brzo i lahko ovlada vladom. Ovaj sistem je dolaskom predsjednika Trumpa u Bijelu kuću došao na kušnju i mnogi se uzdaju u to da će baš taj sistem još jednom, kao i toliko puta do sada, dokazati svoju djelotvornost. Prvi primjer kako ovaj sistem «checks and balances»-a  (provjera i balansa) funkcioniše imali smo priliku vidjeti kada je predsjednik odlučio provesti jedno od svojih predizbornih obećanja i zabraniti ulazak u Ameriku građanima i izbjeglicama sedam većinski muslimanskih država, pa čak i onih koji su prije toga dobili vize. Vidjeli smo kako su pravobranioci, guverneri pojedinih država i organizacije civilnog društva zatražili od sudova da zaustave i u konačnici suspenduju odluku za koju su smatrali da je neustavna. Sudovi su to uradili i Trump je naučio, ili se barem nadajmo da jeste, svoju prvu lekciju iz američkog političkog sistema. On to može ponovo pokušati i možda u nekoj drugoj formi u tome i uspjeti ali je sigurno da će i tada imati opoziciju koja će imati mehanizme da mu se suprotstavi.

I dok Federalna vlada čiji je predsjednik samo jedan organ ima ovlasti u pitanjima vanjske politike, trgovine i odbrane gdje se i mogu očekivati najveće promjene, iako i te odluke koje će eventualno donositi predsjednik u sebi imaju ugrađene mehanizme «provjere i balansiranja», sve druge nadležnosti su na saveznim državama koje ih ljubomorno čuvaju. Oni koji su pisali Ustav SAD su uradili sve da osiguraju da tiranija nikada ne zaživi u Americi i da Država nikada ne dobije vlast nad čovjekom. Zato se Amerikanci tako slijepo drže svoga prava na nošenje oružja. Ideja je da ako Država ima oružje onda ga i građani trebaju imati kako bi se, ne daj Bože ako zatreba, mogli od nje odbraniti. Onima koji te procese prate iz Evrope i sa našim historijskim iskustvom mnoge od ovih pozicija su nezamislive, ali one su ono što čini Ameriku drugačijom.

Snaga civilnog društva

Osim tih unutrašnjih blokada američki politički sistem se uzda i u civilno društvo, zato je u njihovom Ustavu stavljen takav fokus na slobodu izražavanja i slobodu medija. Zato stalni napadi upravo na ove principe i autokratski način vladanja nove administracije koji se javnosti predstavlja kao borba protiv elita i establišmenta plaši sve više Amerikanaca, koji ne žele mirno gledati kao se njihove slobode urušavaju.

Ja sam u Ameriku ušao bez ikakvih problema. Na aerodromu Dulles u Washingtonu dvije žene koje su radile u sali za prijem putnika su, slučajno ili ne, nosile hidžab. Ali nisu svi imali tu sreću. Ono što mi je dalo prvu lekciju iz ovog američkog političkog sistema bile su desetine advokata i aktivista koje su stajale na izlazu aerodroma i koje su sve putnike pitali da li ih je granična policija zaustavljala, ispitivala i da li su vidjeli slučajno da su nekoga zadržali. Neki su držali natpise sa porukama dobrodošlice, a neki gore navedena pitanja na arapskom i drugim jezicima. To je samo mali dio civilnog društva koji se otvoreno suprotstavio politici novog predsjednika. Na dan zabrane muslimane je ispred jedne od najvećih džamija u Washingtonu na podne-namazu dočekalo nekoliko stotina građana sa porukama podrške muslimanskoj zajednici i izbjeglicama. Taj skup su organizovale jevrejske i kršćanske zajednice i pojedinci iz istog okruga.

Nevjerovatna je snaga koju civilno društvo ima u Americi i bilo je jako zanimljivo vidjeti kako brojne muslimanske organizacije koriste te mehanizme za zaštitu svojih vjerskih i građanskih prava. Kao nigdje drugdje u svijetu muslimanske nevladine i vjerske organizacije su ovdje razvile instrumente društvenog i građanskog aktivizma. Iz razgovora sa liderima mnogih od njih sam čuo kako oni ne žele bilo kakvu finansijsku podršku od države jer tako žele osigurati svoju autonomiju. To je tako američki.  Neki od njih poput brojne somalijske zajednice u Minnesoti su prva generacija useljenika (prvi Somalijci su u Minneapolis došli 2002.) i dolaze iz zemalja koje nisu imale nikakve demokratske institucije, a kamoli razvijeno civilno društvo. Neki dolaze iz država u kojima vjerskim pitanjima upravljaju ministri. Ipak, danas oni koriste ne samo sve mehanizme civilnog društva kako bi zaštitili svoje vjerske i  građanske slobode nego i marketinške, lobističke i druge taktike. Zanimljivo je vidjeti kako je tim zajednicama trebalo malo vremena da shvate da, recimo, u Americi ne mogu imati džamije poput onih koje su ostavili u svojim selima, nego da im trebaju tzv. community centers (društveni centri). Pričali su nam kako su dede u prvim godinama izbacivali djecu i mlade koja su trčala po i oko improvizovanih džamija da bi sada u ogromnom ADAMS centru u Dullesu koji je u fazi rekonstrukcije i proširenja čuli kako su prvo odlučili napraviti salu za košarku koju petkom prostru za džumu pa tek onda prostor za obavljanje namaza. Imam Muhamed Magid nam reče: «Salu možemo pretvoriti u džamiju, ali ne i džamiju u salu». I jedno i drugo će uskoro biti izgrađeni, a njihova organizacija će iz sredstava zekata nastaviti pružati usluge beskućnicima, dijeliti zimsku odjeću siromašnima, voditi besplatnu bolnicu, organizovati porodična savjetovališta i vjersku pouku. Niko od onih s kojima smo razgovarali ne spori da su Amerikanci i da su ponosni na svoje američku iskustvo življenja islama uz sve poteškoće.

A njih ne nedostaje. Jako smo puno čuli o još uvijek ukorijenjenom rasizmu i kako je puno lakše biti bijeli musliman nego onaj tamnije putu. Islamofobija i antimuslimanska mržnja su također ozbiljan izazov koji se sistematski i uz velika sredstva i podršku gura od nekih ideoloških i političkih centara moći.  Tu je i radikalizacija mladih muslimana koji se nisu snašli u novom svijetu i koji ne prihvataju «nova pravila igre». Ne žele ili ne znaju koristiti nove metode djelovanja koje nameću novo vrijeme i svijet nego svoje nezadovoljstvo i osjećaj nepravde pokušavaju riješiti samoizolacionizmom, radikalizacijom i nerijetko nasiljem. Oni ne znaju donijeti islamske vrijednosti u novo doba, pa bi muslimane i svijet da vrate u vrijeme za koje misle da imaju gotova rješenja i u kojem bi oni bili na svom terenu. Muslimanske zajednice su razvile brojne projekte prevencije nasilnog ekstremizma, naročito među mladima, ali im se ne sviđa što imaju osjećaj da se samo njima pripisuje radikalizam dok se onaj svih drugih predznaka ignoriše ili se na njega gleda blagonaklono. Većina njih je to radila samostalno ili uz podršku organizacija civilnog društva, iz ranije spomenutih razloga, ali je bilo i onih koji su na tim projektima sarađivali sa administracijom predsjednika Obame.

Opasne teze o islamu

Međutim, najava administracije novog predsjednika da planira projekte «borbe protiv nasilnog ekstremizma» tzv. CVE rebrendirati u «borbu protiv islamskog ekstremizma» je nagnala mnoge od onih koji su do sada i sarađivali sa federalnom vladom da od toga odustanu. Tako su brojne takve organizacije vratile ili najavile da neće primiti finasijsku podršku za takve projekte od federalne vlade. Tvrde da to mogu i sami, da se takvim projektima ne bave zato što to od njih neko traži iz nekih političkih razloga nego zato što su iskreno zabrinuti sa svoju djecu i to da islam preotme radikalna manjina.

Mnogi su zabrinuti i krugom ljudi kojim se okružio novi predsjednik, a koji su pokazali netrpeljivost prema muslimanima i islamu. Najopasnija teza koju neki od najbližih Trumpovih saradnika zagovaraju jeste da islam nije religija nego ideologija. Taj stav je više puta javno iznosio i sada smijenjeni savjetnik za nacionalnu sigurnost general Michael Flynn, koji je lagao administraciji i javnosti o tome da je sa ruskim ambasadorom razgovarao o ukidanju sankcija kada Trump preuzme Bijelu kuću, što je skandal zbog kojeg neki već počinju govoriti o ne samo nezavisnoj istrazi nego i mogućem opozivu predsjednika tzv. Impeachment-u. Oni koriste stavove onih među muslimanima koji islam doživljavaju kao ideologiju i koji o njemu pišu kao o ideologiji i političkom projektu da pokažu kako se jedna ideologija ne može kriti pod plaštom religije i ostvarivati svoje globalne političke ciljeve. Ovo je opasna teza jer je jedna od ključnih vrijednosti na kojima je formirana američka unija ona o slobodi vjere i uvjerenja. Nesmatranje islama vjerom ili religijom nego ideologijom otvara vrata da se muslimanima oduzmu sve vjerske slobode, a da Amerika i dalje ostane deklarativno dosljedna idealima vjerskih sloboda. Baš zato što su mnogi od prvih useljenika bili hodočasnici iz vjerskih manjina koji su bježali od progona većinskih vjerskih crkava u Evropi u Ustav su stavili preambulu da Kongres nikada neće donijeti zakon koji ograničava nečiju vjersku slobodu. Proglase li islam ideologijom to pravilo onda za muslimane više ne važi. A kako se Amerikanci razračunavaju sa ideologijama najbolje je da se prisjetimo lova na vještice i pogona komunista i socijalista u periodu tzv. McCarthyism-a od 1947. do 1956. 

Ušutkivanje muslimanskih organizacija

Drugi ozbiljan udar na vjerske i građanske slobode koji bi eventualno mogao uslijediti od nove administracije a što zagovaraju najbliži Trumpovi saradnici jeste proglašavanje Muslimanske braće terorističkom organizacijom. Jedan od argumenata zagovornika ove odluke je da je ova organizacija već godinama zabranjena ili proglašena terorističkom u Egiptu, Saudijskoj Arabiji, Emiratima i još nekim drugim većinski muslimanskim državama. Argumentacija je jednostavna, ako su za muslimane oni teroristi zašto ne bi bili i za Ameriku. Problem je u tome što su organizacije povezane sa pokretom Muslimanske braće, uz sve mane, jedina ozbiljna politička opozicija vladajućim režimima u muslimanskom svijetu i ovakva odluka bi sigurno imala dalekosežne posljedice na imidž Amerike u tom dijelu svijeta. Osim toga, najbolje organizovane muslimanske organizacije u SAD-u i one koje su se pokazale kao najefikasnije u zaštiti građanskih prava muslimana od antimuslimanskih centara moći konstantno se od tih istih optužuju za veze sa Bratstvom. Zato se mnogi plaše da bi ova odluka ustvari mogla biti usmjerena na ušutkavanje muslimanskih organizacija u SAD-u kroz njihovo povezivanje sa pokretom. Jasno je to mnogima, zato se već sada prave velike koalicije u koje se umrežavaju ne samo muslimanske organizacije nego one brojnih drugih vjerskih zajednica, jevrejskih, kršćanskih i građanskih podjednako.

-->

Na kraju, trenutna zbivanja u i oko Bijele kuće, govore da je administracija predsjednika Trumpa u tako kratkom roku sebi napravila toliko problema da se konstantno bavi sama sobom, te da je vrlo teško znati da li će i koliko od ovih svojih politika uspjeti staviti na dnevni red. Ali ako ih i budu provodili, sudeći po onome što sam ja mogao vidjeti, otpora neće nedostajati. To ne govori ništa o ishodu, ali su davno rekli da ono što te ne ubije ojača te.  To se može odnositi ne samo na onaj kosmopolitski, otvoreni i liberalni dio američkog društva nego i na one koji među muslimanima dijele te ideale a danas su američki muslimani. Jedan mi od mladih muslimana reče: «Trump je svojim politikama pomogao promociji islama u Americi i doprinio da se ljudi s muslimanima suosjećaju i da nas otvoreno podržavaju na način na koji mi nikada ne bismo mogli. Sada su uz nas stali mediji i organizacije civilnog društva kao nikada do sada. Sada je cool biti musliman u Americi».

Izvor: Preporod

Šta je populistički u novom valu populizma

Sve što populisti imaju su parole iza kojih ne stoje nikakve razrađene politike, a na neznanju i strahu grade programe.

 

Ljudi nezadovoljni trenutnom situacijom dali su podršku Trumpu, čovjeku koji je nudio najradikalniju promjenu,  foto Reuters

Piše:Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Ljudi nezadovoljni trenutnom situacijom dali su podršku Trumpu, čovjeku koji je nudio najradikalniju promjenu, piše autor Reuters

Kažu da u jevrejskoj tradiciji postoji predaja o "rabinima koji su poput pasa", tj. o rabinima koji umjesto da vode ljude ustvari govore ono što oni žele da čuju. Kažu da je poređenje napravljeno jer kada pas ide ispred svoga gospodara, čini se kao da ga on vodi, a ustvari se pas okreće svako malo da vidi kuda gospodar ide pa trči samo koji korak ispred.

Danas je u svijetu sve više takvih, ne samo među ljudima koji nastupaju u ime vjere nego prije svega među političarima i intelektualcima. Podilaziti masama, govoriti ono što one žele čuti, najlakši je put do uspjeha.

Ovih dana, svi su se raspisali o usponu populizma u svijetu. Zar demokratija ne počiva na tome da se glasačima ponude programi i pozicije od kojih oni odaberu onu koja im se najviše sviđa? Zašto, ako neke druge opcije pobjede onda je to trijumf demokratije, a ako se neko ko se ne uklapa u "mainstream tokove" politike i misli svidi građanima, onda je to populizam? Odnosno, šta je populistički u novom valu populizma?

Stvar je jednostavna. Oni kritikuju tzv. establishment, ali ne nude funkcionalna i realna rješenja. Sve što imaju su parole iza kojih ne stoje nikakve razrađene politike. Manipulišu strahom i neznanjem i na njemu grade svoje programe. Njima je cilj parolama doći na vlast, ali kada se tamo nađu svu krivicu za svoje neuspjehe počnu prebacivati na domaće i strane neprijatelje. Tada započne proces proizvodnje neprijatelja koji treba da prikrije njihove neuspjehe i održi ih na vlasti. To smo već dugo gledali u zemljama tzv. Trećeg svijeta, a ovih dana začetke istih trendova prepoznajemo i na Zapadu.

Populistički stavovi i politike se mogu svidjeti masama, ali im one ne mogu riješiti probleme. Za rješavanje problema treba znanja, treba odricanja, teških i nepopularnih odluka lidera jer u kompleksnome svijetu nema prostora za simplistička rješenja.

Dovoljno onih koji će aplaudirati

Druga odlika novog vala populizma je kontradiktornost. Populisti u silnom nastojanju da se dodvore što širem krugu ljudi zauzimaju stavove koji su dijametralno suprotni. Istovremeno tvrde da se bore za slobodu. Većina novonastalih populističkih stranaka sebe naziva slobodarskim ili u svome imenu imaju riječ sloboda, a kada dođu na vlast osporavaju osnovne ljudske i javne slobode - od vjerskih sloboda manjina do onih medijskih.

Govore o ekonomskom rastu, a istovremeno zagovaraju mjere koje vode u ekonomski izolacionizam. Kažu da se zalažu za kršćanske ili islamske vrijednosti, a istovremeno provode politike koje počivaju na netoleranciji, isključivosti, sebičnosti i mržnji. Kritikuju svoje prethodnike za popustljivost, ali istovremeno i za to što su se uplitali u svjetske sukobe.

Neki od njihovih ideologa i slijeva i zdesna podjednako okrivljuju npr. odlazeću američku administraciju i za intervencionizam i za to što ignorišu neke od svjetskih sukoba poput recimo onoga u Siriji. Nebitna je supstanca, bitno je da i za jednu i za drugu poziciju ima dovoljno onih koji će na takve stavove aplaudirati i revnosno ih like-ovati i share-ovati na društvenim mrežama.

Utopijska rješenja

Nedosljednost bi sigurno mogla biti treća odlika novog populizma, iako ona nije jača strana ni dominantnih ideologija i politika koje su upravljale našim životima svih ovih godina.

Zanimljivo je npr. u slučaju pobjede Donalda Trumpa primijetiti kako su ljudi nezadovoljni trenutnom situacijom dali podršku čovjeku koji je nudio najradikalniju promjenu. Preko njega su građani poslali poruku "establishmentu" da su nezadovoljni trenutnim politikama i onim kako elite vode Ameriku i svijet. Ali oni su dobili sve, samo ne promjenu kakvu priželjkuju.

Analize su pokazale da je srednja klasa odigrala ključnu ulogu u Trumpovoj pobjedi, ali njegov kabinet je sastavljen od rođaka i milionera, iste one elite koja se obogatila kroz finansijska mešetarenja i izmještanje američkih radnih mjesta na treća tržišta što je i osiromašilo isti taj sloj. Oni su daleko da dalje ne mogu biti od svih problema srednje klase, ali i od vrijednosti religiozne američke baze koja im je također dala značajnu podršku.

Ali to nije bitno, oni su progovorili o svemu što je njih tištilo i obećali su im utopijska rješenja, na nivou parola. Rekli su im ono što oni vole čuti. Zato je Donald Trump, kojeg podržava prolife pokret koji se snažno zalaže za ograničavanje prava LGBT populacije, mogao reći da niko kao on ne voli gay osobe. Ideali tu nisu bitni, bitan je broj onih kojima će se neka izjava svidjeti ili ne. To je poput onog šefa što je svima govorio kako su u pravu samo da bi ostao na poziciji, a kada mu je jedan od podređenih rekao da ne može tako i da ne mogu svi biti u pravu on je odgovorio: "I ti si u pravu".

Nema konstruktivne alternative

Priča za sebe je to što su obrazovni sistem, mediji i sve druge druge društvene institucije zakazale, izgubile povjerenje građana i ostavile građane neuke, neinformisane i podložne manipulaciji. Još veći je problem što se građanima ne nudi nikakva konstruktivna alternativa. Populisti, i lijevi i desni, zato imaju neviđenu priliku. Ovo je njihovih pet minuta. Nedostatak ozbiljne i iskrene kritike je ugrozio sve postojeće institucije od medija do vjerskih zajednica.

Lideri su, kako to sugeriše i mudrost iz jevrejske tradicije s početka teksta, bili samo oni koji su išli ispred svoga naroda i koji su mu govorili i ono što oni nisu voljeli čuti. Teško je očekivati od današnjih političara da krenu tim putem, ali bi se od medija, akademske zajednice i vjerskih autoriteta to moralo zahtijevati. Nažalost, svjedoci smo kako su se mediji okrenuli istoj vrsti populizma. Slijepo trčeći za profitom kojeg određuje gledanost, čitanost i posjećenost oni su se fokusirali na senzacionalizam, zabavu i tzv. infotainment koji podilazi masama.

Akademska zajednica je isto tako već odavno utonula u vlastiti populizam. Ganjanje samo "atraktivnih tema" koje se mogu prodati i kvazinaučno opravdavanje ideologija i pozicija centara moći u čijim rukama je novac i društveni utjecaj naučne radnike je pretvorio u dvorske lude koje zabavljaju javnost dok kraljevi suvereno vladaju, a ako kakvu kritiku upute onima koji sjede na prijestolju onda im se to zbog "njihove ludosti" oprosti.

I vjerski autoriteti su sve češće u svim vjerskim zajednicama pokazali da je i kod njih populizam postao glavni kriterij uspjeha. Oni svećenici, imami i misionari koji su spremni podilaziti masama nudeći im instant-duhovnost i simplističke poglede na vjeru i svijet imaju brojne sljedbenike. Oni koji podučavaju istinskim vrijednostima, koji umjesto mržnje i netrpeljivosti promovišu ljubav i otvorenost, koji brigom za vjeru ne pravdaju ljudske slabosti od osvetoljubivosti, uskogrudnosti, škrtosti do sebičnosti i koji umjesto da jašu na valovima komercijalizacije vjere kritikuju banalizaciju vjerskog učenja i njegovu "mekdonaldizaciju" nemaju prođe.

Opasno je kada se ljudi povode za većinom, ali opasnosti od toga da oni koji bi svijet trebali voditi krenu tim putem su nesagledive.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Donald Trump i trijumf antiintelektualizma

Mediji, političari, akademska zajednica i svi drugi moraju prestati podilaziti masama i trčati za profitom, a to je žrtva na koju niko nije spreman.

Točak civilizacijskoga napretka lako se može zakotrljati unazad, piše autor: EPA

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Sama nominacija Donalda Trumpa kao kandidata Republikanske stranke za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država je znak trijumfa antiintelektualizma, koji se, ne samo u Americi, kao globalnom trendsetteru, nego i svijetu, već dugo promovira i njeguje u javnom diskursu.

Njegova eventualna pobjeda na predstojećim predsjedničkim izborima, osim što bi svijet, zbog njegovih do sada izrečenih stavova o otvorenim globalnim pitanjima, uvela u period opće neizvjesnosti, sigurno bi bila i prekretnica u globalnoj dominaciji populizma posebne vrste.

Trump je zvijezda realitija, brendinga, rebrendinga, kulture skandala, privlačenja pažnje i svih drugih tehnika manipulacije masama, koje on sada vješto koristi da javnost, naviklu na te tehnike, okrene u svoju koristi i da na taj način preuzme najutjecajniju političku poziciju u svijetu.

Bilo je nerealno očekivati da trend srozavanja obrazovnog sistema i forsiranja zaglupljujućih sadržaja neće ozbiljno odraziti na svijet u kojem živimo. Ta slika svijeta - o tome kako će obrazovane elite voditi svijet i gurati točak civilizacije naprijed, pa makar mase i ne bile prosvijećene i makar ostajale uljuljane u svom izmišljenom svijetu neukosti i jeftine zabave, sada je ozbiljno poljuljana.

'Prosvijetljene elite'

U svijetu u kojem vladaju nominalni principi demokratije realno je da vlada većina. Ako je on neprosvijećena, sigurno će naći načina da svijet oblikuje prema svojoj volji. Njihovi stavovi, prioriteti i vizija svijeta će kroz izbore vrlo brzo postati politička i društvena realnost, kojoj će se svi morati prilagoditi.

One "prosvijetljene elite", koje su se u svojim salonima zgražavale nad primitivizmom masa, sada se čude što te mase ne dijele njihove vrijednosti i što im biraju političke predstavnike s kojima se te mase mogu poistovijetiti, a ne prepoznaju veličinu i briljantnost elita. Trijumf neznanja, površnosti i populizma je pojava koja poprima globalni karakter i postaje vidljiva u skoro svim društvima svijeta.

Jednostavno je teško ne primijetiti kako postoji rastući trend uspona antiintelektualizma u svijetu. Obrazovanje, ali i sama nauka, umjetnost i žeđ za spoznajom više nisu na cijeni. Njih sve više zamjenjuje zabava, kao jedini predmet zanimanja, ignorancija, „sveznalost“ i samodovoljnost te namjerna glupost i svjesno projektirano zaglupljivanje masa.

U Sjedinjenim Američkim Državama, kao lideru postmodernog svijeta i onima koji već decenijama svijetu nameću trendove, ovaj proces je, prema nekim autorima, samo otišao najdalje. Susan Jacoby, autorica knjige "The Age of American Unreason", u tekstu objavljenom u The Washington Postu napisala je: "Definicija gluposti, da parafraziram pokojnog senatora Daniela Patricka Moynihana, postepeno se nekoliko decenija snižavala, i to kombinacijom do sada neodoljivih sila. Te sile podrazumijevaju trijumf kulture videa nad onom štampanom, raskol između američkog uspona nivoa formalne edukacije i pada njihovog općeg poimanja osnova geografije, prirodnih nauka i historije te fuzije antiracionalizma s antiintelektualizmom."

Kult neznanja je uvijek postojao

I uistinu postoji duga tradicija antiintelektualizma u Americi, čak daleko duža nego što je to slučaj u drugi zapadnim zemljama. Dobitnik Pulitzerove nagrade iz 1964. godine Richard Hofstadter u tom djelu je opisao kako su postavljeni temelji antielitizma, antiracionalizma i antinaučnog sentimenta u američkom društvu i kako su postali sastavni dio njihovog političkog i društvenog tkiva.

Tako on u knjizi "Anti-Intellectualism in American Life," za koju je i dobio prestižnu nagradu, piše: "Postoji kult neznanja u SAD-u, i oduvijek ga je bilo. Nit antiintelektualizma se oduvijek provlačila kroz mustru našeg političkog i kulturnog života, hranjena pogrešnim stavom da demokratija znači da moje neznanje vrijedi kao i tvoje neznanje."

Mark Bauerleinu u svojoj knjizi "The Dumbest Generation" otkriva kako se čitava generacija mladih zaglupljuje njihovom averzijom prema čitanju ičega vrijednog (supstantnog) i njihovom ovisnošću o digitalnom "s..nju" na društvenim medijima. Novinar Charles Pierce, autor knjige "Idiot America", nudi drugačiju perspektivu istog problema kada piše: "Uspon današnje idiotske Amerike predstavlja - a čemu je konačan cilj postizanje profita, ali da cinizam bude veći, i političke prednosti u borbi za vlast - posljedicu prestanka postojanja konsenzusa oko toga da je stjecanje znanja dobro. Ono, također, predstavlja pobjedu stava prema kojem najmanje trebamo vjerovati ljudima koji najbolje znaju o čemu govore. U vremenu novih medija, svako je ekspert."

"Postoji perverzna sumnjičavost prema pravima, privilegijama, znanju i specijalizaciji", kaže Catherine Liu, autorica "American Idyll: Academic Antielitism as Cultural Critique". Ova profesorica studija filma i medija sa Univerziteta u Californiji tvrdi kao se misija univerziteta promijenila: "Mi više ne educiramo ljude. Mi ih obučavamo da nađu posao."

Pametniji popušta, a budale vladaju

Ali, nije to tako samo u Americi. Kao i u mnogo čemu drugome, Amerika je samo malo ispred ostatka svijeta. Zašto bi bilo čudno da se i kod nas, nastave li mediji s promocijom sadržaja kakve imamo sada, s emitiranjem realitija čak i na javnim servisima, kao kandidat na predsjedničkim izborima pojavi Zmaj od Šipova ili neko njemu sličan?

Polahko, ali sigurno trend antiintelektualizma i projektirane zaglupljenosti masa se širi svijetom, koji je barem u jednom periodu svoje historije prošao period prosvjetiteljstva. Onaj koji nije već dugo tavori u neslobodnim i diktatorskim državama, kojim vladaju silom nametnute političke elite.

Ljudi su, čini se, bili pretjerano sigurni u sebe i svoja društva i u to da se točak civilizacije uvijek mora kretati naprijed. To je krajnje neutemeljena pretpostavka. Historija nas uči da to nije tako i da se točak civilizacijskoga napretka lahko može zakotrljati unazad.

Kažu da je George Carlin rekao da nikada ne treba potcijeniti opasnost budala u velikim skupinama. Zato su danas ideje prosvjetiteljstva, rada s ljudima i edukacije masa ponovo tako aktuelne. Ali, da bi se tim putem krenulo, mediji, političari, akademska zajednica i svi drugi moraju prestati podilaziti masama i trčati za profitom, a to je žrtva na koju niko nije spreman. Do tada će pametniji popuštati, a budale vladati.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Vodič za rušenje režima bez prolijevanja kapi krvi

Nenasilne metode rušenja režima su efikasnije od onih nasilnih

Piše: Muhamed Jusić (Magazin StartBiH, 18.2.2014. br. 395.)

Uzdanje u nasilna sredstva (u rušenju režima) znači opredjeljivanje upravo za onu vrstu borbe u kojoj je tlačitelj gotovo uvijek nadmoćan. -Gene Sharp

U prvim danima bosanskog socijalnog bunta zbilo se ono najgore što se moglo desiti tom tako dugo najavljivanom, prizivanom, ali i sa strahom očekivanom Bosanskom proljeću. Naime, legitimni zahtjevi obespravljenih građana su vrlo brzo eskalirali i prerasli u nekotrolisani rušilački pohod protiv državnih institucija u brojnim gradovima BiH.

Ne možemo se oteti dojmu kako su građani u bh entitetu Republika Srpska gdje dosada nije bilo masovnijih okupljanja odlučili ne suprotstaviti se neefikasnoj vlasti kako ne bi naudili entitetu kojeg doživljavaju kao državu, dok građani Federacije u naletu na od naroda otuđenu vlast nisu uspjeli napraviti razliku između nesposobnih političara i simbola države i njenih institucija. Naravno, ne zna se šta je gore. U danima koji su uslijedili ionako podijeljeno bh. društvo se dodatno podijelilo na one koji su mišljenja da se bez eskalacije nasilja ništa ne bi desilo i one koji su osudili vandalizam manjih skupina. Kakogod, masovni protesti su dobro uzdrmani činjenicom da značajan broj građana nije želio da se poistovijeti sa tim rušilačkim pohodima iako su i dalje podržavali pravedne zahtjeve protestanata.

Ono što ne bi bilo naodmet da građani BiH i novopečeni mladi revolucionari na ulicama znaju jeste da iskustva slamanja brutalnih režima širom svijeta u desetljećima iz nas ukazuju na to da mirnim, dobro isplaniranim i osmišljenim „političkim neposluhom“ mogu srušiti i najokrutniji diktatorski režim, a kamoli nesposobne političke elite prisiliti na efikasniji rad.

S toga svima onima koji izlaze  na ulice, a naročito onima koji preuzimaju ulogu lidera nezadovoljnika koji bi da jašu na valu nezadovoljstva najiskrenije preporučujemo knjigu Dr Gene Sharpa  „Od diktature do demokratije“.

Ova famozna i kontraverzna knjiga je vodič za nenasilno rušenje diktatura, a prevedena je na više od 30 jezika. To djelo je na prvi pogled skromno: ima samo 93 stranice u originalu a 84 u prijevodu na srpski kojeg je izdalo Udruženje građana za demokratiju i civilno obrazovanje iz Beograda.

Centralna poruka knjige je da snaga diktature proizlazi iz poslušnosti podanika te da se režim ruši razvojem tehnika za suzdržavanje od poslušnosti te da nasilne metode neće ubrzati njen pad nego u većini slučajeva mogu samo pogoršati stanje obespravljenih. Već u uvodu knjige on uvjerava čitaoce kako je stara predrasuda da nasilna sredstva uvijek djeluju brže dok nenasilna uvijek iziskuju ogromno vrijeme, očito pogrešna. Premda može biti potrebno mnogo vremena da se izmijeni osnovna situacija u društvu, nenasilna borba ponekad relativno brzo preraste u odlučnu bitku protiv diktature- piše dr. Sharp kojeg nazivaju „Makijavelijem nenasilnog otpora”. Mirni protesti su, kaže, najbolja metoda jer izazivaju slom autokrata. “Ako se borite nasiljem”, kaže Sharp, “borite se najboljim oružjem svoga neprijatelja”. Umjesto posezanja za nasiljem Sharpova teorija  promoviše ideju „nesaradnje“  i „političkog prkosa“ koju je Sharp sveo na rečenicu „If people cannot obey, rulers cannot rule“ – „Ako se narod ne pokorava, vladar ne može da vlada“.

Gene Sharp je ovaj sada već bestseler na kojem nije zaradio ni marke napisao 1993. godine nakon što je posjetio Mijanmar, odnosno bivšu Burmu. Tamo je u ilegali pomagao u organizaciji mirnog otpora. Tokom tog angažmana prikupio je 198 metoda onoga što naziva „političkim prkosom“: od bojkotiranja izbora preko štrajka glađu pa sve do namjernog odbijanja svake saradnje s vladom. On tvrdi da svaka diktatura, pa i one moderne, imaju svoje slabosti i da se u svakom pojedinačnom slučaju mora utvrditi koje su snage a koje slabosti svakog režima koji se želi srušiti. Istovremeno, on je uvjeren u to da ljudi bez oružja nisu bespomoćni ako se žele suprotstaviti režimu.

Ta njegova poruka već je obišla svijet. Njegovu knjigu koristili su brojni politički pokreti koji su rušili despotske režime. Nerijetko sa značajnim uspjehom. Metode koje počivaju na Sharpovoj filozofiji danas se podučavaju širom svijeta.

Kad se egipatski Pokret mladih 6. april oporavljao od neuspjelog pokušaja puča 2005. godine, naišli su na Sharpa dok su proučavali srpski pokret Otpor na koji je on utjecao, kaže vodeći strateg organizacije Ahmed Maher- prema pisanju The New York Times-a . Isti američki list piše da je neovisni Međunarodni centar za nenasilne sukobe prije nekoliko godina u Kairu vodio radionicu, a među radovima koje su dijelili našlo se Sharpovih “198 metoda za nenasilno djelovanje” (198 Methods of Nonviolent Action). Dalia Ziada, egipatska blogerica koja je kasnije i sama organizirala slične tečajeve, kaže da su sudionici radionice učestvovali u protestima u Tunisu i Egiptu. Kaže da su neki aktivisti prevodili Sharpova djela na arapski te da im se njegova poruka o “napadu na slabost diktatora” urezala u pamćenje.

No, Sharp, realist i ujedno jako sramežljiv čovjek, s oprezom odbija preuzeti zasluge. Kaže da je mislilac  a ne revolucionar, iako je kao mladić protestovao protiv segregacije na jugu Sjedinjenih Američkih Država i proveo devet mjeseci u zatvoru jer kao pacifist nije htio sudjelovati u Korejskom ratu. Nije, kaže, stupao u kontakt s demonstrantima u Egiptu, ali je nedavno saznao da je Muslimansko bratstvo na svojoj internetskoj stranici objavilo njegovo djelo “Od diktature do demokracije”. Iako svrgavanje Hosnija Mubaraka smatra znakom “ohrabrenja”, kaže: “To su Egipćani postigli, a ne ja.” Događaje u Kairu pratio je putem CNN-a u svom skromnom domu, koji je inače sjedište Institucije Albert Einstein koju je Sharp osnovao 1983. godine dok je vodio seminare na Sveučilištu Harvard i predavao političke znanosti na Sveučilištu Massachusetts u Dartmouthu. Unatoč činjenici da živi u doba Twitter revolucija, internet Sharpa gotovo da i ne zanima. Nema profil na Facebooku, a ne prati čak ni šta se događa na internetskoj stranici Institucije- piše Times.

Sharp privatno cijeli život ima finansijskih problema, bio je nominiran za Nobela, kao i optužen da radi za CIA-u. Naime, zbog toga što su njegove ideje primjenjivane širom svijeta u rušenju režima od Srbije i Ukrajine pa do Egipta i drugih zemalja zahvaćenih Arapskim proljećem, brojni svjetski centri moći su ovo koristili kao dokaz da iza većine „dešavanja naroda“ širom svijeta stoji Amerika ili barem neki krugovi u njoj.

Politički čelnici u Venecueli, Iranu ili Mijanmaru doslovce proklinju Genea Sharpa. Oni tvrde, kako izvještava radio DW, da je riječ o američkom tajnom agentu čiji je glavni cilj izazivanje nemira u drugim zemljama. No, on se na te optužbe samo smješka i ističe da nikada neće sarađivati s bilo kojom vladom, pa ni sa svojom vlastitom. I to premda bi mu novac dobro došao. Umjesto toga, radi na novoj knjizi i uzgaja orhideje u svojoj maloj kućici na istoku Bostona.

Anterfile

Basna o „Gospodaru majmuna“

Centralna poruka Sharpove knjige je da snaga diktature proizlazi iz poslušnosti podanika a kao ilustraciju on navodi kinesku parabolu iz XIV vijeka, čiji je autor Lju Đi koja prema njemu sasvim lijepo ocrtava nerazmijevanje političke moći.

Prema toj predaji u feudalnoj državi Ču jedan starac je uspijevao da preživi zahvaljujući tome što su za njega radili majmuni. Narod Čua zvao ga je „đu gong“ (gospodar majmuna).

Svakog jutra starac bi skupio majmune u dvorištu i naredio najstarijem da povede ostale u planine da beru polodove s grmlja i drveća. Važilo je pravilo da svaki majmun od onoga što ubere deseti dio mora da preda starcu. Oni koji bi propustili da to učine bivali su surovo išibani. Svi majmuni mučno su živjeli, ali nisu smjeli da se žale.

Jednoga dana jedno majmunče upita ostale majmune: „Da li je starac posadio sve voćke i grmlje?“ Ostali rekoše: „Ne, sami su izrasli.“ Majmunče je i dalje pitalo: „Zar ne možemo da uzmemo plodove i bez starčeve dozvole?“ Ostali odgovoriše: „Da, možemo.“ „Zašto bismo, onda, zavisili od starca; zašto moramo da mu služimo?“

I prije nego što je majmunče dovršilo šta je zaustilo svim majmunima svanu pred očima i oni živnuše.

Još iste noći, kad starac čvrsto zaspa, majmuni iščupaše sve kolje utvrde u koju su bili zatvoreni te i utvrdu sravniše sa zemljom. Takođe, uzeše sve  plodove iz starčeva skladišta i ponesoše ih sa sobom u šumu iz koje se više nikad nisu vratili. Starac na kraju umrije od gladi.“

Ju Li Ci kaže: „Neki ljudi u svijetu vladaju svojim narodom zahvaljujući trikovima a ne pravednim načelima. Nisu li oni kao gospodar majmuna? Nisu ni svjesni svoje pometenosti. Čim njihov narod progleda, njihovi trikovi više ne djeluju.“

Ponavljaju li liberali u Egiptu iste greške iz historije

Piše:  Muhamed Jusić (Preporod)

Eurocentrični krugovi na sve što se dešava u svijetu, pa i na posljednja dešavanja u arapskom svijetu, gledaju isključivo iz vlastite historijske i društvene perspektive. Dokaz tome je kovanica „Arapsko proljeće“ kojom se buđenje arapske ulice i pokušaji svrgavanja dugogodišnjih tiranija u Sjevernoj Africi i Bliskom istoku terminološki poistovjećuje sa „Praškim proljećem“.

Kad se liberali prepadnu

Koliko god ta „centričnost“ bila opasna u razumijevanju stvarne situacije na uzavrelom Bliskom istoku i koliko god ona negirala sve historijske, društvene, političke i druge posebnosti tog podneblja i naroda, ipak nije zgorega ponekada uporediti to što se tamo dešava sa nekim događajima iz historije ali ne s ciljem kako bi se oni strpali u, za Zapad razumljive intelektualne i spoznajne okvire, nego kako bi nešto naučilo. Jer još je Karl Marx napisao kako se historija ponavlja, prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa. Vjerovatno je dok je pisao ovu tako često i na ovim našim prostorima ponavljanju mudrost mislio na Revoluciju iz 1848. kada je demokratski ustanak protiv francuske monarhije kolapsirao u bonapartističku diktaturu na isti način na koji je to učinila Francuska revolucija šest desetljeća ranije.

Upravo o ovoj sličnosti između trenutne situacije u Egiptu i onog što se dešavalo tokom Francuske revolucije i pouci iz historije koji bi svi mogli izvući imali smo priliku čitati u briljantnom tekstu profesorice političkih nauka Sheri Berman sa koledža Barnard pri Univerzitetu Columbia objavljenom u The New York Times-u.

Naime 1848, radnici su se udružili sa liberalima u demokratskom buntu kako bi svrgnuli francusku monarhiju. Međutim, čim je stari režim pao, opoziciona koalicija se raspala, jer su liberali bili sve više zabrinuti onim što su smatrali da su „radikalni zahtjevi radničke klase“. Konzervativci su to iskoristili i ponovo na svoju stranu pridobili uplašene libarale s kojima su ponovo instalirali novu diktaturu.

Doktorica Sheri Berman smatra kako se isti model ponavlja danas u Egiptu samo što sada liberali i autoritarci igraju iste uloge dok su mjesto socijalista preuzele islamističke stranke. Ona primjećuje još jednu sličnost u čitavom procesu, a to je da se i u slučaju Egipta kao nekada Francuske desilo to da je neiskusni i nestrpljivi masovni pokret pretjerao u korištenju svoje pozicije nakon dolaska na vlast. Još jednom su se liberali prepali promjena s kojima su započeli njihovi bivši partneri i pužući su se vratili u zagrljaj starom režimu tražeći zaštitu. Kao i 1848. autokrate su bili više nego sretni i spremni da ponovo preuzmu uzde vlasti.

Ako egipatska vojske, piše dr. Berman u izdanju The New York Times od 10. avgusta 2013, nastavi sa nasilnim slamanjem otpora, a liberali ih u tome nastave podržavati oni će zajedno ići na ruku „Marxovih savremenih nasljednika“. Tako bi vrlo lako mogli čuti poklik: „Islamisti svih zemalja (svijeta), ujedinite se! Nemate šta izgubiti osim svojih okova“. A profesorica smatra da ako se takav poziv nad arapskim svijetom i začuje, žalosno će biti da će oni koji iza njega stanu biti u pravu.

Ali ne treba nas iznenaditi to što su egipatski liberali bili spremni iskoristiti vojsku kako bi izveli puč i okončali prvi eksperiment ove zemlje sa demokratijom i to samo dvije godine nakon što su zajedno sa islamistima s vlasti skinuli jedan autoritarni režim. U ranim stadijima političkog razvoja država, liberali i demokrati se obično ne slažu oko bilo čega, osim uklanjanja starog režima.

Fijasko 1789, 1848, 2013...

Uspostavljanje stabilne demokratije je proces od dvije faze. U prvoj fazi se treba riješiti starog režima, a tek u drugoj izgraditi održiva demokratska zamjena. Zbog toga što je prva faza dramatična, mnogi ljudi misle da je igra završena sa uklanjanjem diktatora. Druga faza je puno teža. Postoje brojni primjeri širokih koalicija koje su formirane kako bi se svrgnuli diktatori, ali je jako malo njih ostalo zajedno i složilo se oko toga kako novi režim treba izgledati. Opozicioni pokreti imaju sklonost da lako izgube dah i da budu uvučeni u unutrašnja previranja i da ih potisne stari režim koji se konsoliduje, ojača i krene u kontranapad.

U godini 1848, originalnoj godini „narodnog proljeća“, prvi put se organizovani radnički pokret pojavio na političkoj sceni i njihovi zahtjevi su prestravili liberale. Srednji stalež je zahtijevao ekonomsku liberalizaciju a mnogi radnici radikalnije ekonomske i društvene promjene. Liberali su, pak, favorizirali ograničeno otvaranje političkog sistema, dok su radničke grupe zahtijevale potpunu demokratizaciju i vlast koja s njom dolazi. Kada je postalo jasno da bi radnici i socijalisti mogli pobijediti, liberali su ustuknuli i mnogi od njih su se vratili konzervativcima smatrajući ponovnu uspostavu autoritarizma kao manjeg od dva zla.

Ovo je za autoricu The New York Times-ovog priloga skoro identično onome što se trenutno dešava u Egiptu. Tokom godina autoritativnog režima sve političke i društvene institucije kroz koje bi se mirno artikulisalo javno nezadovoljstvo su sistematski ugnjetavanje. Država je namjerno produbljavala društvene podjele. Zato, kada je demokratizacijapočela, dugo skrivano nepovjerenje i animoziteti su eksplodirali u ekstremnu retoriku, masovne proteste i nasilje. Takve stvari uvijek plaše liberale, koji prednost daju redu i umjerenosti i koji preziru radikalne društvene eksperimente. To se pokazalo tačnim u Evropi 1789. i 1848, kao i ovih dana u slučaju Egipta...

Fijasko koji se desio 1848. ojačao je radikalne elemente u socijalističkom pokretu na račun onih umjerenih stvarajući opasan razdor među liberalima i radnicima. Nakon što su liberali odustali od demokratije umjereni socijalisti si ispali budale, a radikali koji su zagovarali nedemokratske strategije su postajali sve jači. 1850. Marx i Engels su podsjetili londonsku Ligu komunista da su oni predvidjeli da će stranka koja predstavlja njemačku liberalnu demokratiju „ubrzo doći na vlast i da će odmah svoju novostečenu vlast okrenuti protiv radnika. Vidite kako se ovo predviđanje obistinilo“. Zatim su ih upozorili: „Da bi smo bili u mogućnosti da se snažno i prijeteće suprotstavimo ovoj stranci, čija izdaja radnika će početi sa prvim satom pobjede, radnici moraju biti naoružani i organizovani“. Profesorica Berman se plaši da bi isti zaključak mogli izvuči i islamisti.

Greška koju su liberali napravili u Evropi devetnaestog stoljeća je da su smatrali sve socijaliste fanaticima. I dok su neki socijalisti bili ekstremisti, drugi su se protivili nasilju i bili su posvećeni demokratiji. Ti socijalisti, koji su kasnije postali evropski sociodemokrati a ne komunisti, željeli su društvene i ekonomske reforme, ali ne one koji su predstavljale smrtnu opasnost za kapitalizam i demokratiju. Ipak, jako dugo evropski liberali nisu htjeli da priznaju te razlike, suprotstavljali su se punoj demokratizaciji i aktivno su radili na represiji čitavog pokreta. Rezultati su bili pogubni.

Učiti, a ne ponavljati

Radikalni, nasilni i nedemokratski elementi unutar socijalističkog pokreta počeli su se pitati zašto bi radnici trebali učestvovati u sistemu koji nije spreman prihvatiti mogućnost njihove pobjede. Kada su socijalisti postali najveća politička snaga širom Evrope, liberali su pravili sramne ustupke konzervativcima kako bi ljevicu spriječili da preuzme vlast. Sve to je rezultiralo time da su evropska društva postajala sve više podijeljena i sukobljena.

Egipatski liberali ponavljaju, prema mišljenju dr. Berman, iste greške danas. Ponovo oni svoje oponente smatraju fanaticima koji bi da unište sve što liberali vrednuju. Ali, kao što svi socijalisti nisu bili proto-staljinisti, tako ni svi islamisti ne žele da uspostave teokratske režime. Danas, postoje umjereni islamisti koji su voljni da igraju po pravilima igre, i njih se, smatra profesorica, treba ohrabriti da tako postupaju.

Islamizam je i dalje najveća i najbolje organizovana politička snaga u Egiptu i od vitalne je važnosti da egipatska vojska i njihovi liberalni saveznici pokažu islamistima da ima mjesta i za njih u demokratskoj budućnosti regiona. Ako se svi islamisti demoniziraju, podjele u egipatskom društvu će postajati samo veće, umjereni islamisti će biti marginalizirani, a politička budućnost Egipta u problemima.

Stoljeće nakon 1848, sociodemokrate, liberali i čak umjereni konzervativci su zajedno stvorili snažne demokratije širom Zapadne Evrope- ishod koji je trebao doći ranije i sa manje nasilja. Bliskoistočni liberali bi trebali naučiti nešto iz turbulente evropske historije umjesto da je slijepo ponavljaju- piše profesorica Sheri Berman na kraju svog teksta.

Bez obzira na ishod tih događaja ostat će zabilježena sramotna podrška brojnih svjetskih organizacija i centara političke moći koji su stali uz vojsku. Takvim potezom oni šalju pogrešnu poruku strankama koje se pozivaju na ideje političkog islama da demokratija ne funkcioniše.

Mnogi se, a ne samo profesorica Berman, sa pravom plaše zaključaka do kojih će doći mladi simpatizeri Muslimanske braće, ne neminovno i ideološko i političko rukovodstvo (a to je opet priča za sebe), kada silom sa ulica, ukoliko prežive, budu otjerani u zatvore ili, u najboljem slučaju, njihove domove. Pitanje je do kakvih će zaključaka doći sinovi i kćeri onih koji su stradali na kairskim ulicama i trgovima. Njima će biti teško ponovo „prodati priču“ o demokratiji, mirnim protestma, volji većine, vladavini prava i ustava i ne bi nas trebalo iznenaditi da mnogima od njih ideje radikalnog militantizma postanu privlačnije. A onda će se svi pitati „zašto nas mrze“ i odakle dolaze toliki bombaši-samoubice u naše mirne gradove. Tada će već biti kasno i sve što će nam mnogi od onih koji sada zatvaraju oči pred krvlju koja se prosipa ili u tim događajima itekako učestvuju, jesu jalova objašnjenja kvazieksperata o tome kako muslimani ne znaju živjeti u slobodi i kako je“ islam nekompatibilan sa idejama demokratije, ljudskih prava i slobode“.