Je li vrijeme da počnemo razmišljati o sigurnosti naših džamija?

Ilustracija: Prijedlozi za sigurnost džamija iz Ujedinjenog Kraljevstva

Piše: Muhamed Jusić (Preporod)

Posljednjih godina evidentan je porast napada koji se mogu povezati sa antimuslimanskim sentimentom i islamofobijom. Uspon nasilne radikalne desnice u prvi plan gurnuo je terorističke i napade iz mržnje čije su žrtve muslimani.

U martu 2019. britanski The Guardian je pisao o tome kako je broj antimuslimanskih napada iz mržnje koji su prijavljeni širom Britanije porastao za 593% samo u sedmici nakon što je bjelački supremacist izvršio pokolj nad vjernicima u dvije džamije na Novom Zelandu.

Ovi podaci su dostupni, između ostalog i zato što je Ujedinjeno Kraljevstvo razvilo odlične programe prijavljivanja i evidentiranja takvih incidenata. Možda je jedan od najpoznatijih takvih projekata od kojih bi se moglo učiti, ali i čije iskustvo bi se moglo prenijeti i na druge države je onaj nazvan «Tell Mama”. Kroz ovaj projekat, ali i brojne druge i tamošnja muslimanska zajednica je učinila jako puno kako  bi educirala svoje članove o tome kako da prepoznaju takve napade, kako da ih prijavljuju i kako da se nose sa fenomenom.

Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini je na ovom planu poduzela tek prve korake. Formirana je Komisija za slobodu vjere koja priprema godišnji izvještaj koji evidentira i takve napade, Ilmijja je sa Misijom OSCE-a u BiH organizovala više seminara za obuku imama o tome kako postupati u slučajevima napada iz mržnje a razmatra se i mogućnost usvajanja Protokola o postupanju u slučajevima napada i zločina iz mržnje na  predstavnike, pripadnike, institucije ili objekte Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.

Muslimanski mehki ciljevi – džamija, žene, djeca

U ovom kontekstu posebno je značajno primjetiti kako se kao posebna meta radikalnog desničarskog nasilnog ekstremizma se sve češće javljaju, naročito u Evropi i Sjevernoj Americi, džamije i islamski centri. U Bosni i Hercegovini napadi na vjerske objekte još uvijek predstavljaju ozbiljan izazov, iako su nastojanja Međureligijskog vijeća u Bosni i Hercegovini da se nakon svakog napada na sakralne objekte izađe sa zajedničkom osudom doprinijela tome da se broj takvih napada u nekoliko zadnjih godina smanji.

Ali napadi kojima smo svjedočili u posljednje vrijeme, naročito brutalnost koja je iskazana u napadu u Christchurchu ukazuju na to da takvi napadi više nisu samo slučajevi skrnavljenja prostora nego da se radi o ozbiljnim terorističkim napadima koji smišljeno idu ka tome da uzrokuju što veći broj smrtno stradalih. Stručnjaci koji prate ovaj fenomen ukazuju na to da se u Evropi ali i svijetu rađa nova vrsta nasilnog ekstremizma i jedan teroristički pokret koji sve češće zagovara targetiranje «muslimanskih mehkih ciljeva», širom svijeta. Strašno je bilo slušati kako je terorista iz Christchurcha na svojoj listi meta imao i muslimanski vrtić koji je planirao napasti prije nego što je zaustavljen. Također su stravični uvidi u razgovore koje pripadnici neonacističkih i radikalnih skupina vode u zatvorenim forumima na tzv. dark netu a u kojima planiraju buduće napade na ono što smatraju da su simboli islama i muslimana, od nargila barova do džamija.

U jednom takvom razgovoru u koji su uvid imali eksperti iz sigurnosnog sektora jedan od ideologa daje savjete budućim napadačima da kada napadaju džamije ciljaju one prostorije u kojima klanjaju žene «jer su oni uvijek zatvoreni, nemaju posebne izlaze i manja je vjerovatnoća da će se neko suprotstaviti napadaču».

Ekstremisti idu tako daleko da napadima na džamije žeele povećati procjenu rizika za te objekte kako bi napravili finansijski teret džematima da moraju skuplje plaćati obavezno osiguranje u nekim zemljama kako bi ih na taj način zatvorili. Pretvaranje džamija u sigurnosne rizične objekte poskupljuje i osiguranje objekata, čak i parkinga koji se nalaze u njihovoj blizini, zbog čega će biti sve teže dobivati saglasnost lokanih zajednica za otvaranje novih džamija.

Zato je legitimno zapitati se je li vrijeme da počnemo ozbiljno razmišljati o sigurnosti džamija u domovini ali i dijaspori. Naravno da o tome razmišljaju nadležni u Islamskoj zajednici ali i državama u kojima se te džamije nalaze.

Suočeni sa sličnim izazovom i usponom antisemitizma, jevrejske zajednice su u posljednje vrijeme učinile jako puno na sigurnosnoj zaštiti sinagoga. Izrađene su posebne upute i protokoli od više međunarodnih i nacionalnih organizacija i institucija. U više država sigurnost tih objekata na sebe su preuzeli državni organi. Neke sinagoge u većim centrima imaju privatne zaštitarske organizacije koje plaća država.

Ali ovom pitanju se treba pristupiti itekako suptilno i bez ishitrenih i paničnih poteza i mjera. Nije sve jednostavno kako se čini. Pretjerana sekjuritizacija problema može biti kontraproduktivna. Cilj terorista i ekstremista i jeste da se muslimani, naročito oni koji žive tamo gdje ekstremisti smatraju da ne pripadaju, zastraše i da im se prouči da nisu dobrodošli. Ograđivanje džamija u npr. Evropi sigurnosnim zidovima i detektorima metala, što je već slučaj sa nekim sinagogama, loša je poruka da se radi o stranom elementu. Takva pretjerana sekjuritizacija, kao i neke instrukcije i preporuke koje su se mogle čuti od predstavnika vjerskih zajednica nakon nedavnog napada u Hanau, šalje dvostruku negativnu poruku; traumatiziraju muslimane i pokazuju ih kao nekoga ko je strani element koji narušava nacionalni i svaki drugi sklad. To je jedan od ciljeva ekstremista.

Kako odgovoriti na sigurnosne izazove?

Zato odgovor na sigurnosne izazove treba biti oblikovan uz konsultaciju stručnjaka. Jer eksperti upozoravaju da pretjerana budnost ne samo da ne može biti odgovor na sigurnosne izazove, već može stvoriti osjećaj nesigurnosti kod ljudi ili ih čak obeshrabriti od dolaska u džamijske prostorije. Bitno je da se svijest kod ljudi podiže na nivo da su oprezni ali se sigurnost objekata postiže drugim mjerama. Danas neke nacionalne države u Evropi vjerskim zajednicama nude takvu vrstu obuke. Nedavno sam sreo jednog britanskog muslimana koji vodi privatnu agenciju koja nudi takve usluge džamijama.

Sve mjere jačanja sigurnosti džamija moraju biti dio ukupne strategije društva za jačanje opće sigurnosti. Bilo kakvo samoinicijativno poduzimanje sigurnosnih mjera može biti opasno i kontraproduktivno, pa i lokalnim i državnim vlastima poslati pogrešnu poruku. Zato neke od mjera koje se predlažu u specijalističkoj obuci ili priručnicima za sigurnost džamija jeste da se takve mjere poduzimaju zajedno sa lokalnim vlastima i predstavnicima državnih sigurnosnih organa. Potrebno je da svaki džemat ima jednu ili više osoba koje će biti zadužena za kontakte sa predstavnicima lokalne vlasti i policije. Oni trebaju imati brojeve telefona odgovornih u policijskim strukturama. Većina evropskih država ili onih u Sjevernoj Americi imaju dobro razvijene programe policije u zajednici, odnosno pojedince obučene za rad u zajednicama. I u nekim policijskim organizacijama u Bosni i Hercegovini implementirani su takvi programi tako da se i tamo može osloniti na «policajce u zajednici».

Odgovorne osobe za sigurnost u svakom džematu trebaju proći posebnu obuku kako bi znali kako postupati u kriznim situacijama. Oni su u kontaktu sa službom hitne pomoći, vatrogascima i imaju sve druge informacije koje se dobijaju na specijalističkoj obuci. Nepotrebno je i kontraproduktivno da se čitav džemat opterećuje ovim izazovom.

Implementiranje sigurnosnih mjera podrazumijeva i postavljanje video nadzora na način da se ne ugrožava privatnost posjetitelja. To podrazumijeva upoznavanje sa zakonskim okvirima koji uređuju tu oblast i osiguravanje da se takva oprema postavlja u skladu sa zakonom ali i da se ne dešava da kamere npr. završe u abdesthanama. Preporuke idu i u pravcu toga da tokom većih okupljanja bude organizovana redarska služba koja će biti aktivna i tokom obavljanja obreda. Jako su zanimljive i preporuke o tome kako da se objekat prilagodi kako bi ispunjavao sigurnosne zahtjeve, ne samo one protupožarne koji su već zakonom predviđeni. Npr. zanimljivo je da se predlaže kako između glavnog prostora za klanjanje i ulaza mora biti izgrađen međuprostor, kako se eksplozivni ili zapaljivi predmeti ne bi mogli ubaciti direktno. Brojne su mjere i politike koje se mogu usvojiti kako bi se povećala sigurnost džamija i mjesta okupljanja. U ovom smislu postoje jako dobri priručnici koji mogu poslužiti kao osnova koja bi se mogla prepraviti da odgovara potrebama svake države i lokalne zajednice. Jedan takav priručnik je onaj američke organizacije Council on American-Islamic Relations u kojem se nalaze primjeri najbolje prakse u zaštiti džamija i zajednica (priručnik se može besplatno preuzeti na linku https://www.cairflorida.org/images/CAIR_Mosque_Safety_Best_Practices.pdf)

Najgore što se može uraditi jeste da se među vjernicima širi panika pod izgovorom da ih se poziva na oprez ili da se o ovim izazovom ne bavi ili se on ignoriše. Zato je legitimno još jednom zapitati se je li vrijeme da se na sastancima džematskih odbora, krovnih organizacija i redovnim savjetovanjima kako u domovini tako i dijaspori ovim pitanjem počne baviti profesionalno i sistematski i u okvirima Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.

Tekst možete pročitati u printanom i digitalnom izdanju Preporoda.

Evropska perspektiva Balkana nije u krizi zbog islama pa ni "radikalnih muslimana"

Piše: Muhamed Jusić- Preporod

 „Ako ste zabrinuti za ovaj region, prvo pitanje nije ni Sjeverna Makedonija ni Albanija, već Bosna i Hercegovina. Bosna i Hercegovina je tempirana bomba koja kuca tik uz Hrvatsku. Ona se suočava s problemom džihadista povratnika“, upozorio je predsjednik Francuske Emmanuel Macron u opsežnom intervjuu za britanski magazin The Economist. Ova izjava uslijedila je nakon što je na oktobarskom samitu Evropske unije u Briselu Macron uložio veto na otvaranje pregovora o pristupanju Albanije i Sjeverne Makedonije Uniji. U odbijanju Albanije pridružili su mu se i lideri Danske i Holandije.

 Strah od muslimana – džoker u rukavu

 Izjava francuskog predsjednika o Bosni i Hercegovini za ”The Economist” ne može se razumjeti, jer je u tom kontekstu i izrečena, bez uzimanja u obzir njegove odluke da blokira daljnje proširene EU na Balkanu. Jasno je da Macronovo traženje razloga da opravda svoju odluku i posezanje za vrlo problematičnom konstrukcijom o Bosni i Hercegovini koju već neko vrijeme ponavljaju desničarski ekstremisti u okruženju i EU. A izjava je sporna, jer jednostavno ne odgovara stvarnosti.

Iz BiH je na sirijsko-iračko ratište otišlo nešto više od 300 građana (većinu su činili žene i djeca), a iz Francuske preko 1900, duplo više nego iz ijedne druge zapadnoevropske države. Samo ovih dana se očekuje povratak preko 450 njih u Francusku. Problem stranih boraca i povratnika sa sirijsko-iračkog ratišta je ozbiljan izazov za većinu evropskih država i ne znam zašto bi to samo za Bosnu trebao biti dokaz da joj nije mjesto u sjedinjenoj Evropi. Bosna i Hercegovina se s ovim problemom suočila u skladu sa svojim mogućnostima i kapacitetima, pa i njena Islamska zajednica, što znaju svi oni koji žele da znaju. Da je predsjednik Macron kojim slučajem rekao da je Bosni teže nositi se s ovim izazovom zato što nema efikasnu državu, što ima podijeljene policijske strukture, ratne zločince koji su na slobodi i zvanične politike koje ih veličaju istovremeno negirajući zločine što može biti osnov za neku novu radikalizaciju i da je, kojim slučajem, imenovao krivce za takvo stanje, ova njegova izjava bi se mogla shvatiti i dobronamjernom. Ovako ne.

Moglo bi se reći da su se «kola opet slomila na Bosni». Jer iz intervjua se vidi da je Macron itekako svjestan kako će njegove poruke biti percipirane na Balkanu. Dodik se sa crne američke liste pobrinuo da u to ne bude nikakve sumnje. Predsjednik Macron je, govoreći o protivljenju Francuske da se Sjevernoj Makedoniji i Albaniji odobri početak pregovora o ulasku u Evropsku uniju, ustvrdio da se “polovina država Unije protivi tome da pregovori počnu s Albanijom”.

„Oni hoće da se to otvori sa Sjevernom Makedonijom. To je mala zemlja, promijenila je ime i to je zaista historijsko ostvarenje. Nikome ne predstavlja opasnost. Realnost je da, ako pregovore ne otvorimo s Albanijom, izazvat ćemo užasnu traumu cijelom regionu. Albanske zajednice su svuda. Ako ponizite Albaniju, trajno ćete destabilizirati region“, kazao je u The Economist-u.

Zato je očito krenuo linijom manjeg otpora i odlučio priču skrenuti na Bosnu i Hercegovinu i ponuditi odgovor koji populisti u Evropi nude već neko vrijeme kao odgovor na sve: za sve probleme Evrope kriv je islam, odnosno «radikalni islam», «politički islam» koji je, najveća opasnost za svijet. Zato su upravu oni koji su u ovoj poruci prepoznali očiti populizam i podilaženje radikalnoj desnici u okruženju i Evropi.

Kao što je upravu i pomoćnik američkog državnog sekretara Philip Reeker koji je prije spornog Macronovog intervjua izjavio kako su SAD razočarane odlukom evropskih čelnika o nepokretanju pristupnih pregovora s Albanijom i Sjevernom Makedonijom, ocijenivši da neki čelnici EU-a imaju "pogled iz 19. stoljeća na Zapadni Balkan". Kada sam pročitao ovaj komentar sjetio sam se karte iz jednog francuskog udžbenika iz 1977. na koju sam nedavno naletio, a koja pokazuje „evropsko jezgro“, a ustvari „nivoe evropejstva“, tu ukorijenjenu predodžbu o tome kako svi narodi nisu dovoljno evropski. Sada se ti duboki stereotipi pokušavaju pretočiti u političke programe, kroz vizije ujedinjene Evrope različitih nivoa integriranosti ili „različitih brzina“. Daleko je to od one slike Evrope koja je ujedinjena u svojoj različitosti. One koja i svoj istok i zapad, i sjever i jug podjednako cijeni i smatra i pored svih posebnosti podjednako evropskim.

Ova slika koju sada kreiraju evropske elite teško da će očuvati Evropu ne samo kao političku, ekonomsku i sigurnosnu organizaciju, što Macron tvrdi da je bio cilj njegovog intervjua, nego i kao ideju. Jer ta i takva Evropa je uvijek, barem na istoku, granice imala u Zemunu. Sve preko toga je bila Divlja Evropa. Ne znam kome bi mogla biti privlačna ideja jedinstva u kojoj ćeš morati dokazivati svoje evropejstvo pred imaginarnim sudom evropskih vrijednosti i u kojem će čitavi narodi pristati na to da budu članovi drugog ili trećeg reda.

 Balkanski vakuum

Znamo mi već neko vrijeme da je Evropa u krizi i da trenutno ne postoji volja većine članica i mnogih u briselskoj birokratiji da se proširenje EU nastavi. Strategija o kojoj se nije htjelo javno govoriti počivala je na taktici da se za neuspjeh krive korumpirane političke elite zemalja Balkana koje nisu provodile reforme. Na taj način održavana je ideja članstva živom s ciljem da se spriječi utjecaj vanevropskih, prije svega istočnih globalnih igrača koji vrebaju priliku da popune balkanski vakuum. Mnogi su vjerovali da je to dovoljno, samo malobrojni su upozoravali da se ta nada o članstvu ne može otezati do u nedogled.

Karta stepena evropejstva iz francuskog udžbenika štampanog 1977.

Političke elite su svoju ulogu igrale više nego savjesno. Stalno stvarajući krize i blokirajući reforme oni su sebi održavali sistem u kojem su politički, ali kroz široko rasprostranjenu korupciju i na svaki drugi način, profitirali. Zauzvrat su kroz razne inicijative dobijali sredstva iz evropskih fondova koje su trebale čuvati socijalni mir. Ne treba zaboraviti da je ta klima osigurala i stalni priliv mlade i obrazovane radne snage velikim evropskim ekonomijama. I ta 'idila' bi trajala još ko zna kako dugo. Svako malo bi Brisel mijenjao viziju budućnosti, svako malo mijenjao prioritete i uslove, a lokalci bi pokazali svoju, sve veću, kreativost u stvaranju novih kriza i napetosti. Sve se urušilo kada su dvije zemlje iz famozne «evropske regate» napravile male korake ka EU i napokon nekim čudom ispunili dio onoga što se od njih tražilo da urade, a molilo Boga da ne urade. Macronu je pripala neslavna uloga da saopći bolnu istinu i tako ogoli propalu strategiju.

Sada je očito, maske su pale i teško da će se i lokalni političari i evropski «zvaničnici» moći služiti istom taktikom. Ono što je apsurdno jeste da su ipak uspjeli, barem djelomično, skrenuti priču sa suštine na strah od islamskog identiteta velikog broja građana zemalja Balkana i prebrojavanje ko ima više radikala. Ali to neće riješiti probleme zbog kojih je Evropa, ali i njeno proširenje u krizi. Naprotiv.

(Preporod)

Izbori za EU parlament - Zašto populisti “nikada ne gube izbore”?

Autor:  Muhamed Jusić (Preporod)

Deveti izbori za Evropski parlament nakon prvih direktnih izbora održanih 1979. godine su iza nas. Ovo su još jedni izbori na kojima je ključno pitanje bilo hoće li populisti odnijeti prevagu. I iako se nije desilo ono najgore, tj. iako nismo imali najavljivani „cunami populista“ ipak smo se uvjerili da su oni i politike koje zastupaju više od samo prolazne faze ili izljeva bunta evropskih glasača. S njima Evropa, ali i mi očito moramo živjeti.

I mada se najgore nije desilo i mada populisti nisu odnijeli prevagu u Evropskom parlamentu pitanje je da li možemo reći da su time izgubili izbore i da već živimo „doba post-populizma“.

Teško. Ne samo zbog toga što su populisti ipak, naročito u Francuskoj, Britaniji, Mađarskoj i drugdje ostvarili ozbiljan rezultat, već i zbog toga što su brojni analitičari davno primijetili kako populisti nikada ne gube izbore, odnosno barem oni sebi i svojim sljedbenicima to tako predstavljaju.

Šta je problem s populistima?

Nije problem populista to što podilaze masama, što pokušavaju da se predstave kao zaštitnici njihovih interesa. Ne čini ih to populistima. To rade sve političke opcije. To u konačnici i jeste smisao demokratskog izbora vlasti; izbrati onoga ko će predstavljati narod i donositi odluke u njegovom interesu. Drugo je pitanje što različite političke opcije uvjeravaju javnost šta su njihovi interesi za koje se trebaju zalagati, odnosno šta su im prioriteti. Čitava politika se i vrti oko toga da uvjerite ljude šta im je bitnije i koje politike će im donijeti blagostanje i prosperitet. Ukoliko ljude uvjerite da su identitetska pitanja najbitnija i da su njihovi kolektivni interesi iznad individualnih onda će oni birati one opcije koje će takve politike provoditi. Ako ih uvjerite da su najbitnija njihova „klasna“, radnička ili individualna prava onda će oni birati političke opcije koje će im to osigurati. To nije problem populista.

Problem sa populistima je što oni vjeruju da samo oni mogu predstavljati narod i njegove interese, i to čak i onda kada im taj narod na izborima jasno da do znanja da ne dijele njihove prioritete ili čak vrijednosti.

Iako se može tako činiti populisti nisu posebni ni zbog svoje kritike elita. I kao što nedavno u New York Timesu piše Jan-Werner Muller u tome nema ništa loše. Odnosno nema ništa loše u tome da se kritikuju oni u poziciji moći, naprotiv, to je „zdravo“ za demokratiju. Problem je što populisti tvrde da samo oni predstavljaju „stvarni narod“. Ovo implicira da ne samo da su svi drugi koji se otimaju za vlast korumpirani i da nemaju legitimitet nego i da oni građani koji ne podržavaju populiste nisu „pravi narod“.

U Bosni i Hercegovini je ovaj modus operandi populista i nacionalista dosegao nove nivoe svoje manifestacije kroz famozni konstrukt „legitimnog predstavljanja“. Ali čini se da ove pojave postajemo svjesni i u evropskim i svjetskim kontekstima.

Ako po ovoj logici samo populisti predstavljaju tihu većinu, onda po definiciji, oni će uvijek, kada se većini da prilika da progovori, dobiti izbore. Kada populisti ne uspiju na izborima, onda je imperativ za njih da daju objašnjenje koje se ne može svesti na ono koje sve druge političke opcije najčešće nude, a što obično ide linijom argumentacije po kojoj smo mi upravu, a naši oponenti nisu, ali ćemo pokušati naredne izbore uvjeriti javnost u to. Ne. Umjesto toga, populisti svih kovova i svugdje u svijetu će obično ustvrditi da se ne radi o „tihoj većini“ (silent majority) koja ih nije izabrala nego o „ušutkanoj većini“ (silenced majority). Na ovaj način oni insinuiraju da je uvijek neko iz sjene utjecao na to na narod ne izabere svoje stvarne, istinske legitimne predstavnike. Ponekad će sebe uvjeravati i kako sam narod „ne zna“ šta je njegov interes i šta je za njega, pa ga različitim oblicima represije, diktature i neslobode u to „treba uvjeriti“. Otud je postala sve češća praksa da populisti širom svijeta osporavaju sam izborni proces i njegove rezultate ako nisu njima po volji. To postaje sve ozbiljnija prijetnja samoj demokratiji i rasadnik kako teorija zavjere tako i prakse etiketiranja neistomišljenika kao izdajica naroda i onih koji njemu više ne pripadaju.

Centar udesno

Ali ako se i desilo da populisti nisu uspjeli osvojiti onoliko glasova u Evropskom parlamentu koliko se strahovalo ostaje činjenica da su zasigurno uspjeli u nečemu drugom. Uspjeli su npr. Angelu Merkel dovesti na skup retuđmaniziranog HDZa- susjedne Hrvatske da sluša Thompsona kako veliča udruženi zločinački poduhvat tzv. Herceg Bosne, iako su nastupi ovog pjevača u Njemačkoj ne tako davno zabranjivani. Odnosno već su uspjeli dominantni centar pomjeriti udesno.

Tako je još 2017. godine Muller, inače jedan od boljih poznavalaca fenomena populizma, tada za Project Syndicate napisao, i to nakon što ni tada populisti nisu ostvarili očekivani rezultat, da oni koji tvrde da je rezultatima izbora u Holandiji i Francuskoj oglašen prelazak u „doba post-populizma“ očigledno ne uočavaju razliku između populizma kao polaganja prava na moralni monopol na predstavljanje biračkog tijela, s jedne, i državnih politika – naprimjer ograničavanja imigracije – koje populisti promovišu u okviru svoje diskriminatorne identitetske politike, s druge strane. Na primer Geert Wilders, koji svakako jeste populista, na izborima u martu (2017.) prošao je slabije nego što se očekivalo. Ali njegov tadašnji glavni protukandidat, premijer Mark Rutte, predstavnik desnog centra, usvojio je retoriku sličnu Wildersovoj i poručivao je imigrantima da mogu da napuste zemlju ako odbiju da se ponašaju „normalno“.

Rutte nije postao populista, on ne tvrdi da je jedini legitimni predstavnik autentičnog holandskog naroda. Ali čitava politička kultura se pomjerila udesno, iako birači nisu dali propisno demokratsko odobrenje za takvo pomjeranje. Izgleda da populisti pobjeđuju čak i kada formalno gube, jer konzervativci prepisuju njihove recepte.