Vakufi i sloboda

Vakufi i sloboda

Kroz historiju islama vakufi su bili najbolji garant da država neće ovladati javnim prostorom ili sputati slobodu pojedinca i društva

Piše: Muhamed Jusić (Takvim 2014.)

Vakufi[1] su od prvih stoljeća islama bili ne samo još jedan način na koji su muslimani iskazivali svoju  odanost Jednom Bogu nego i način na koji su svjedočili svoju predanost idejama zajedničkog dobra i društvene odgovornosti. Ali vakufi su više nego i jedna druga islamska institucija u muslimanskoj civilizaciji doprinijeli afirmaciji ideala slobode kako među pojedincima tako i kolektivu.

I uistinu, postoje autori poput profesora Muhameda Ebu Zahre koji su pišući o vakufima i ideji slobode primijetili kako upravo islamska institucija vakufa afirmiše slobodu i to na nivou pojedinca i kolektiva odnosno kako ista pomaže afirmaciji slobode na individualnoj i kolektivnoj ravni.[2]

Ovakvo poimanje vakufa kao mehanizma individualnog oslobođenja je vjerovatno utemeljeno u nekim od muslimanskih tradicionalnih tumačenja slobode koja svoju istinsku afirmaciju doseže samo u predanosti Jednom Bogu, Apsolutnoj Istini i Dobru.

Naime, prema islamskom učenju Bog je čovjeka odlikovao nad svim drugim stvorenjima time što mu je dao slobodnu volju i mogućnost izbora (uz svu odgovornost koja uz to ide), ali vrhunac slobode čovjek postiže kada se preda Bogu i kada na taj način oslobodi sebe od robovanja lažnim božanstvima ovog svijeta i vezivanja sebe za ovaj prolazni svijet. Istinski je slobodan onaj ko savlada svoje strasti i slabosti, kažu islamski mistici.

Ili kako to objašnjava Seyyed Hossein Nasr: „Metafizički govoreći, samo je Bog beskonačan, tako da je samo Bog apsolutno slobodan. Svaki model odjelite egzistencije je ograničenje do nekog stupnja zarobljeništva. Samo po Bogu mi smo istinski slobodni, On nam je dao slobodnu volju da bismo slobodno podložili ovu slobodnu volju Njegovoj Volji, kako bismo postigli istinsku slobodu, slobodu od zatočeništva naših ograničenih ega i naših bezgraničnih strasti koji generiraju beskonačne talase nestvarnih želja i prohtjeva, koji se onda preokreću u potrebe...“[3]

Zato prema ovakvom poimanju slobode, ustupajući dio svoje lične imovine za veće i trajno dobro čovjek se oslobađa robovanja materijalnom i prolaznom svijetu, on se oslobađa žudnje, škrtosti, pohlepe i drugih slabosti koje stoje na putu njegovog istinskog oslobođenja.

Uvakufljenje je povezano i sa islamskim konceptom trajnog dobra odnosno želje da čovjek iza sebe ostavi dobro koje će ljudima služiti i nakon što on napusti ovu „prolaznu kuću“ o čemu je Poslanik, a.s., govorio u hadisu kada je rekao: “Kad čovjek umre, prestaju sva njegova dobra djela osim u tri slučaja: od trajne sadake, od znanja koje je ostavio pa se njime koriste ljudi i od hairli djeteta koje se moli za njega.” (Muslim)

Vakufi i sloboda društva

Ali vakuf afirmiše i čovjekovu slobodu u odnosu na kolektiv i državu. Tako je na kolektivnom nivou vakuf kao legat utemeljen voljom vakifa čija se namjena nije mogla mijenjati čak ni odlukom države i vlasti, bio garant očuvanja slobode pojedinca ali i društva od dominacije države. Vakufi su kroz historiju islama bili način da se zaobiđu sve institucionalne, birokratske i političke prepreke na putu razvoja društveni potencijala muslimanske civilizacije. Ovakvo razumijevanje uloge vakufa ima duboke korijene u poimanju odnosa između države i društva, te uloge koju vlast treba da ima u javnoj sferi.

Tako, prema tumačenju profesorice Miriam Hoexter, sunitska doktrina razlikuje dvije vrste obaveza i prava: obaveze prema ljudima ili njihova prava, koja se nazivaju hukukul-ibad, i prava odnosno obaveze prema Bogu, koja se u klasičnoj literaturi nazivaju hukukul-Allah. Prva grupa obuhvata obaveze i prava pojedinaca jednih naspram drugih koja su se svrstavala u sferu nad kojom je jurisdikciju imala ulema, ili stručnjaci za šerijatsko pravo, dok su se hukukul-Allah tradicionalno identificirala sa općim interesom zajednice vjernika ili Ummeta.

Svakako treba naglasiti kako kada se govori o ovoj razlici obaveze ili prava pripadaju samo dvjema kategorijama: individuama i Ummetu.[4] Insistiranje na pravima privatnih individua i na primatu Ummeta, a ne na dominaciji države ili vladara, u javnoj sferi je bilo u korijenu islamske političke misli.

Međutim, Ummet kao ukupna zajednica vjerujućih ali i kao lokalna muslimanska zajednica u određenom regionu ili mjestu, bila je neinstitucionalizirana referentna grupa. Zato se kroz historiju islama pojavila latentna kompeticija između uleme i vladara oko pitanja ko ima pravo predstavljati interese Ummeta i braniti zajednička prava. Modus vivendi u ovom sukobu može se sažeti na slijedeći način: od dosta ranog perioda islamske historije ulema, a ne vladari, bila je priznata kao nositelj i tumač normi i temeljnih vrijednosti „ispravnog islamskog društvenog uređenja“. Vladari su, s druge strane, bili zaduženi za implementaciju tih normi, te za zaštitu i promociju općeg interesa zajednice pravovjernih. Oni su se trebali baviti ovim zadaćama izvršavajući svoju obavezu sprovođenja šerijata na teritoriji koja je bila pod njihovom kontrolom, obavezu koja je davala legitimitet njihovoj vladavini. Oni su to radili pod budnim okom uleme i u nekim slučajevima uz saradnju sa nekima od njih. Bitno je napomenuti da je ulema rijetko djelovala kao organizovana skupina. Oni jedva da su bili grupacija ili skupina u sociološkom značenju pojma. Obično je ekspertiza određenog alima u pitanjima šerijata, a ne njegovo članstvo u određenoj skupini, davala istom autoritet i podršku Ummeta da staje u odbranu islamskih normi i društvenih vrijednosti ako su one bile ugrožene od vladara koji su se od njih udaljili.[5]

Tako je ulema, ali ne kao neka vrsta zvaničnog sveštenstva koje je činilo zaseban društveni stalež kojim se postajalo članstvom u nekim zvaničnim institucijama, nego nešto što bi više sličilo današnjem poimanju inteligencije, bila neke vrsta garanta da se u javnom prostoru poštuju univerzalne moralne norme koje su se temeljile na islamu. Tako je i u slučaju vakufa ulema tumačila i normirala propise koji su se ticali vakufa dok ih je vlast samo provodila tako da se ulema javlja kroz historiju islama u ulozi neke vrste zaštitnika javnog prostora od toga da on bude uzurpiran od strane vladajućih elita ili države. Istovremeno ulema nije imala direktnu vlast u svojim rukama i nije mogla svoju poziciju pretvoriti u poziciju tiranske moći, nego je svoje stavove morala provjeravati u javnosti koja ih je trebala prepoznati kao islamske.

Ali ulema je tu svoju neovisnost od vladara dugovala prije svega vakufima iz kojih su se oni i njihove obrazovne institucije finansirale, ali i spremnosti mnogih od njih da se suzdrže od obilaska „vrata sultana“ kako su nazivali stavljanje nekih od alima pod skute vladara i podanički i nekritički odnos prema njihovom djelovanju. Ustvari, vakufi su bili najbolji garant da država neće ovladati javnim prostorom ili sputati slobodu pojedinca i društva.

Vakufi i pluralizam misli

Istovremeno, vakufi su se kroz historiju pokazali kako garant pluralizma misli među muslimanima. Naime, s obzirom da se volja vakifa nije mogla mijenjati oni vakufi koji su osnovani kako bi se iz njih finansirale škole različitih mezheba (pravne škole), tarikati (sufijski pravci) i alimi (vjerski učenjaci) koji nisu pripadali dominantnim tokovima islamske misli bili su najbolji način da se sačuva različitost unutar islamske misli. Čak i u slučajevima kada bi država koordinirala ili upravljala vakufima u većini slučajeva se volji vakifa (osim slučajeva očite uzurpacije koji su uvijek u muslimanskoj javnosti osuđivani kao neislamski) pridavao poseban značaj što je bio garant da se, i pored toga što je neki mezheb bio dominantan ili čak zvaničan u islamskoj državi, i drugi mezhebi i različite interpretacije islamskog učenja održe.

Ustvari, vakufi su sigurno igrali ključnu ulogu ne samo u očuvanju pluralizma islamske misli nego i očuvanju njene ukupne autonomije od vlasti. To je prije svega zbog činjenice da se obrazovni sistem u muslimanskom svijetu najvećim dijelom finansirao iz vakufskih fondova.

Čak je i država u većini slučajeva kada je htjela uzeti učešće u javnom prostoru morala prihvatiti pravila suverenog primata Ummeta i pojedinca, pa su i vladari kada su osnivali vakufe to činili kao pojedinci iz novca kojeg su smatrali svojim vlastitim i u tom smislu njihovi vakufi su bili kao i vakufi svakog drugog pojedinca. Tako su i škole koje je država htjela finansirati finansirane kroz vakufe koje su osnivali vladari. Tome su najbolji primjeri vakufa koje su osnovale dinastije Ejubija (1171-1249) i Memalika(1249-1517)  u Palestini i Egiptu.

Prema historijskim izvorima, Jerusalem je početkom dvadesetog vijeka imao 64 škole, koje su se vodile kao vakufi i koje su finansirane kroz prihode vakufa osnovanih u Palestini, Turskoj i Siriji. Od ukupnog broja četrdeset su osnovali članovi dinastija Ejubija i Memalika.[6]

Drugi dobar primjer je sveučilište El-Azhar eš-Šerif u Kairu koje je osnovano 972. i koje se od početka finansiralo vakufskim sredstvima. Bitka za autonomiju jedne od najbitnijih institucije islamske učenosti kroz historiju bila je neodvojiva od uloge koju su vakufi imali u društvu.  

U prvim stoljećima El-Azhar i njegova ulema uživali su autonomiju od vladajućih dinastija upravo zbog stabilnih prihoda koje su osiguravali brojni vakufi. To im je davalo mogućnost da se kritički odnose prema društvenim dešavanjima, ali i prema vladajućim elitama zbog čega su uživali ugled u narodu i muslimanskim masama. Muhamed Ali Paša, oficir albanskog porijekla koji se smatra osnivačem modernog Egipta, prva je osoba koja je ozbiljno oslabila autonomiju El-Azhara. On je 1812. godine odbio da potvrdi izbor odbora i na poziciju šejha El-Azhara je postavio čovjeka po svom izboru. Ali da bi istinski ovladao ovom institucijom čiji je značaj nadilazio domen obrazovanja kojim se prvenstveno bavila, on je preuzeo kontrolu nad svim vakufskim prihodima i preusmjerio ih u finansiranje velikih državnih projekata. I kao što se moglo očekivati takav potez izazvao je snažno negodovanje uleme koja je državu optužila za kršenje islamskog zakona. Pod Muhamedom Alijem, država je također po istom modelu uzurpacije vakufskih prihoda potkopala finansijsku nezavisnost uleme i muslimanskog civilnog društva uopće.

Pod britanskom okupacijom ranih 1900-ih godina nastavljeno je sa slabljenjem utjecaja El-Azhara. Utemeljena je pozicija „Velikog muftije države“, čime je dijelom umanjen utjecaj šejha El-Azhara. Dodajmo još i utemeljenje pozicije upravnika vakufa, čime je i vakuf dijelom stavljen pod državnu kontrolu.

Nakon egipatske revolucije 1952. godine, predsjednik Džemal Abdel Naser je u potpunosti instituciju vakufa stavio pod državnu kontrolu. 1961. godine donesen je zakon kojim je izbor šejha El-Azhara stavljen u nadležnost vlade, čime je u potpunosti iskorijenjeno i ono malo autonomije koja je ostala, a koju je uživao obnašatelj ove funkcije.

U prošle četiri decenije ovlasti El-Azhara su podijeljene između tri vladine institucije: Ministarstvo vakufa koje kontroliše vjerske fondove, ili finansijska sredstva potrebna da se osigura finansijska nezavisnost El-Azhara; institucija muftiluka koje je dio egipatskog ministarstva pravosuđa; i El-Azhar čija uloga je danas čisto edukativnog karaktera pod kontrolom šejha kojeg odabire vlada[7].

Danas kada nove vlasti u postrevolucionarnom Egiptu razmišljaju o novoj ulozi koju bi El-Azhar trebao imati u Novom Egiptu to pitanje se ponovo prelama preko određivanja uloge koju će vakufi imati u društvu i modela upravljanja istim.

Koliko je institucija vakufa bila za očuvanje ideala slobode u muslimanskoj historiji pokazuje i to da su za vrijeme kolonijalne okupacije muslimanskih zemalja vakufi i institucije koje su se finansirale iz vakufskih fondova imale značajnu ulogu u očuvanju identiteta muslimanskih naroda, a društvene mreže ispletene oko njih su kasnije bile baza iz koje je krenula konačna borba tih naroda za slobodu i samostalnost.

Uz pomoć ovih nezavisnih izvora finansiranja, vjerski autoriteti i učitelji su uvijek bili u mogućnosti da zauzmu stav o bilo kojem društvenom i političkom pitanju neovisno od pozicije vladajuće elite. Vrlo brzo su toga postali svjesni i kolonizatori koji su u pokušaju da slome svaki otpor okupaciji sistematski počeli vakufe stavljati pod svoju kontrolu. Tako su, na primjer, Francuzi nakon okupacije Alžira 1831. vakufe stavili pod kontrolu kolonijalne uprave kako bi slomili otpor vjerskih lidera koji su se borili protiv okupacije.[8]

Država i društvo

Ni danas nije ništa manje aktuelno pitanje odnosa države i društva i to ne samo u većinski muslimanskim državama. Naime, teorije političkih nauka potvrđuju kako je koncept države, kakvom smo svjedoci u zapadnom iskustvu od 17. stoljeća bio povezan sa idejom održavanja sigurnosti društva i stvaranja pozitivne atmosfere za kreativni i inovativni razvoj. Nakon završetka II svjetskog rata primjećujemo, tvrde autori uvodnika specijaliziranog časopisa kojeg izdaje Javno povjereništvo za vakufe iz države Kuvajt, naglasak se pomjerio na obavezu države da osigura blagostanje (welfare) i prosperitet evropskih zemalja razorenih ratom. Takav trend, iako je bio dominantan dva desetljeća, počeo je da se povlači i sve veći broj političara i mislioca je zahtijevao njegovu reviziju. Postalo je jasno na osnovu iskustva da država u evropskim zemljama, i pored svog bogatstva, nije uspjela uspostaviti koncept države blagostanja (welfare state) u kojem država igra ključnu ulogu u „opskrbi društva“. Istovremeno i iskustvo mnogih muslimanskih zemalja koje imaju na raspolaganju značajne finansijske resurse i u kojima je država pokušala preuzeti sličnu ulogu, pokazalo je da su negativne posljedice takvog angažmana države na pojedince i zajednicu daleko veće od pozitivnih. Tako poimanje uloge države i njen angažman u javnom prostoru rezultirao je brojnim problemima koje je država generisala umjesto da ih rješava: poput birokratije, siromaštva, neefikasnih razvojnih projekata, društvene lijenosti i gomilanja neefikasnih državnih agencija s velikim brojem nezaposlenih.[9]  Zato danas  često muslimanski autori kada razmišljaju o tome kako brojna muslimanska društva osloboditi diktatorskih režima i paralizirajuće kontrole države i njene birokratije aktueliziraju pitanje vakufa i fondacija kao najboljih pokretača ostvarenja potencijala društva i garanta njegove slobode. Drugi pak sugerišu da je investiranje u vakufske projekte koji će socijalno zbrinjavati ugrožene u muslimanskim zemljama najbolji način da se stimuliše društveni razvoj i pomogne socijalno ugroženim u muslimanskim zemljama, a da se istovremeno zaobiđu državne institucije koje su nerijetko korumpirane i neefikasne.[10]

Drugim riječima, oživljavanjem ideje vakufa i vraćanjem uloge koju su oni nekada imali u muslimanskim društvima, a koji su nadilazili samo vjersku dimenziju kako bi obuhvatili sve aspekte društvenog života, može biti najbolji put da se pokrenu društveni potencijali tih država u kojima države nisu kadre ili spremne to učiniti, ali i stvoriti osnovu za oslobođenje građana i javnog prostora od stega nerijetko totalitarnih režima.

Kontekstualizirajući ova promišljanja na trenutne bosanskohercegovačke prilike a u uzimajući u obzir hroničnu neefikasnost države i njenih institucija kroz nefunkcionalni Dejtonski ustav, afirmacija vakufa bi mogla biti pokretač ukupnog društvenog potencijala i ukupnog jačanja nevladinog sektora u javnom prostoru. Današnja iskustva ali i historija nas uči da i u neefikasnoj državi ima puno prostora da se pokrenu potencijali jednog društva ali su preduslovi za to osviješteni pojedinci i država koja, ako ne pomaže procese, barem ih ne ometa. Posebno je interesantan prostor koji se u tom smislu otvara pred Islamskom zajednicom i vjernicima. Ali da bi to bilo moguće potrebno je ponovo afirmisati ideju vakufa kao trajnog dobra i navikavati građane da ne čekaju da im država rješava probleme nego da sami pokušaju naći načina da se brojnim društvenim problemima pozabave, pa i osnivanjem vakufa, nezavisnih fondacija i fondova iz kojih bi se finansirao društveni razvoj i društveno korisni projekti koji bi istovremeno bili i garanti slobode muslimana kao individua i Bošnjaka kao naroda, ali i njihove Zajednice koja ne bi bila ovisna od države i političkih moćnika koji ih predstavljaju.  

---

[1] Vakuf u islamskom pravu označava neko dobro koje neka osoba (vakif) svojevoljno izdvoji iz svoje imovine, predajući je Allahu, dž.š. dok prihodi ili svrha vakufa služe ljudima

[2] Abu Zahra, Muhammad, "Muhadarat fi Al-Waqf" Predavanja o vakufima, Dar Al-Fikr Al- ‘Arabi, Kairo,1971

[3] Nasr, Sejjid Husein, Srce islama, El-Kalem, Sarajevo, 2002. str. 372.

[4] Nekada se u klasičnim pravnim spisima spominje i prava vladara ili hukuku-s-sultan. Ali ta prava nisu bila suverena nego su se svodila na pravo sultana da djeluje u interesu zajednice.

[5] Hoexter, Miriam, „The Waqf and The Public Sphere“ u zborniku radova „The Public Sphere in Muslim Societies“, uredili Miriam Hoexter, Shmuel N. Eisenstadt, Nehemia Levtzion, State University of New Sork Press, Albany, 2002. str. 123.

[6]  Al-`Asali, Kamil Jamil, "Mu'assat Al-Awqaf wa Madaris Bait Al-Maqdis, [Awqaf institution and the schools of Jerusalem], rad predstavljen na simpoziju o vakufima u arapskom i islamskom svijetu, Institute of the Arab Research and Studies, Bagdad 1983, str. 95-111.

[7] Više o značaju vakufa u funkcionisanju El-Azahra u tekstu: Ramadan, Mustafa Muhammad, “Dawr al-awqaf fi da‘m al-Azhar ka mu’assasa ‘ilmiyya islamiyya,”, rad predstavljen na simpoziju o vakufima pod naslovom “Nadwat al-Tatawwur al-Tarikh li-Mu’assasat al-Awqaf fi ‘Alam al-‘Arabi wa al-Islam, Bagdad, april, 1983. str.135.

[8] Abu Al-Ajfan, Muhammad, "Al-Waqf ^`ala Al-Masjid fi Al-Maghrib wa Al-Andalus" [Waqf on mosques in North West Africa and Andalusia], objavljeno u  Studies in Islamic Economics, International Center for Research in Islamic Economics, King Abdulaziz University, Džida, 1985, str. 315-342.

[9] „Vakufi i sloboda“- uvodnik, časopis Awqaf, br. 22., godina 12., maj 2012.  Kuwajt, str. 9.

[10] Zanimljiva razmišljanja o ulozi vakufa u finansiranju razvoja u muslimanskim društvima mogu se naći u zborniku radova „Finansiranje razvoja u islamu“

Radi se o zborniku radova prezentovanih na Trećoj internacionalnoj konferenciji o islamskoj ekonomiji održanoj u Kuala Lumpuru u Maleziji,(od 28. do 30. januara 1992.) pod pokroviteljstvom Instituta za islamska istraživanja i obuku  (The Islamic Research and Training Institute-IRTI) koji djeluje pri Islamskoj banci za razvoj (Islamic Development Bank -IDB), iz Džide , Internacionalnog  islamskog univerziteta (International Islamic University) iz Malezije i Internacionalne asocijacije za islamsku ekonomiju (International Association for Islamic Economists)

Vidi „Financing Development in Islam“,Auṣāf Aḥmad, Muhammad Abdul Mannan, Tariqullah Khan, , Džida 1996.

Sekjuritizacija islama

Piše: Muhamed Jusić (Preporod, 15.9.2018)

Voditelj misije Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju OSCE-a u Bosni i Hercegovini Bruce Berton je na završnoj sesiji trodnevne konferencije  “Mediji i terorizam” koju je početkom mjeseca  na Jahorini kod Sarajeva organizirala organizacija na čijem je čelu, naglasio je da se „o terorizmu i terorističkim napadima treba i mora izvještavati, ali da se pri tome treba držati etičkih i novinarskih principa“. Većina učesnika iste konferencije, eksperata različitih profila iz regiona i svijeta su za lokalne i svjetske medije imali slične preporuke. Apelovali su na njih da kada izvještavaju o ovoj osjetljivoj temi ne podliježu senzacionalizmu, širenju neprovjerenih i lažnih vijesti i da ne pomažu ekstremistima da postignu svoj cilj.

I uistinu kažu da je ranije bit terorizma bila da se ubije jedan, a zastraše stotine. Danas terorističke organizacije uz pomoć medija mogu ubiti jednoga, a zastrašiti milione. Zato nalazimo da su mediji postali nezaobilazni dio strategije terorističkih organizacija. Klasična trijada terorizma “teroristi-žrtve-vlast”, danas zamjenjuje kvartet “teroristi-žrtve-vlast-masovni mediji”. I to više nije ništa novo i to se više puta čulo i na ovoj i na sličnim konferencijama.

Ono što se sada legitimno može postaviti kao pitanje jeste da li neki od tih medija neprofesionalno o fenomenu terorizma i nasilnog ekstremizma izvještavaju namjerno ili iz neznanja. Odnosno da li namjerno čine sve kako bi ovaj problem preuveličali ili čak produbili. Jer, kako drugačije objasniti tako česte „greške“ kod nekih medija koje više nisu izuzetak nego pravilo? Pomaganje teroristima da postignu svoj cilj, a to je teroriziranje javnosti ne može više biti samo stvar neznanja. Ili davanje publiciteta  ekstremistima čije ideje služe kao osnova za nasilje i isključivost i njihovo promovisanje teško da je više slučajno.

Teško je više vjerovati da je samo stvar neznanja to što nasilni ekstremizam i terorizam svode samo na onaj povezan sa  pojedincima i skupinama muslimanskih korijena. Ne samo da takvo predstavljanje fenomena u javnosti ne odgovara realnosti u svijetu u kojem živimo i u kojem su češći napadi desničarskih i drugih terorista, nego je i kontraproduktivno jer stigmatizacijom jedne vjerske ili u nekim slučajevima čak etničke skupine samo pomažu radikalima da mobilišu nove nezadovoljne sljedbenike. Osim što se tendencioznim izvještavanjem o terorizmu stvara osnov za viktimizaciju stigmatizirane skupine koja se poistovjećuje sa djelima male skupine ekstremista među njima, postiže se i drugi, ništa manje bitan cilj,  a to je manipulacija strahom kod uslovno rečeno većinske skupine, čime se pokreće kontiinuirani proces u kojem jedan ekstremizam hrani drugi dok ne završimo u potpunoj fašizaciji društva.

Ključnu ulogu u tome ima proces koji sam bio slobodan nazvati sekjurtizacija islama, odnosno izvještavanje o islamu kao sigurnosnom pitanju koji traje već skoro nekoliko decenija. Kada se o jednoj vjeri a samim time i njenim pripadnicima kontinuirano izvještava samo kroz prizmu sigurnosnog izazova onda ne treba da čudi situacija da je islamofobija ili iracionalni strah od svega islamskog postao osnova društvenih i političkih odnosa čak i u zemljama koje nemaju nikakav ili pak minimalan kontakt i sa islamom i sa muslimanima.

A kako izgleda to nasilno povezivanje svega islamskog sa sigurnosnim izazovima možemo vidjeti u nedavnom primjeru o kojem sam već pisao.

Naime, 22. juna ove godine tešanjski radio ZOS objavio je vijest, u kojoj se navodi kako novinari ove lokalne radio-stanice, koja ima i svoj portal, gdje je vijest također objavljena, "nezvanično saznaju da se u Matuzićima, u općini Doboj Jug, prilikom rušenja stare kuće, naišlo na granate i municiju te se pretpostavlja da je spomenuto ostalo iz posljednjeg rata". Dalje se u informaciji navodi kako je ovo za ZOS radio potvrdio i komandir Policijske stanice Doboj Jug Sejo Kadribašić, koji je još izjavio kako je "u toku uviđaj i da je najbitnije da stanovništvo nije u opasnosti, te će se nastojati na što jednostavniji i bezbjedniji način riješiti problem bez ikakvih posljedica".

Ta informacija bi vjerovatno ostala neprimijećena da se dva dana kasnije nije pojavila vijest novinske agencije SRNA, u kojoj je u prvi plan stavljen detalj kojeg nije bilo u originalnoj verziji vijesti lokalnih medija ili izjavi policijskih službenika. Ovako je ta vijest glasila: "U blizini džamije u gornjem dijelu sela Matuzići, opština Doboj Jug, policija je pronašla skladište oružja i vojne opreme, saznaje Srna. U toku je uviđaj, a na licu mjesta su pripadnici policije i Civilne zaštite. Iz Ministarstva unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona za Radio-televiziju Republike Srpske je potvrđeno da su prije četiri do pet dana locirali određenu količinu oružja u privatnoj kući u gornjem dijelu sela Matuzići, u opštini Doboj Jug."

Naravno, Srninu vijest su, prepakiranu u novo ruho, preuzeli brojni mediji koji se mogu podvesti pod kategoriju "opinion driven" medija. Većina njih je vijest objavila pod sljedećim naslovom: "U blizini džamije u Matuzićima pronađeno skladište oružja".

Znajući kako danas javnost konzumira medijske sadržaje, malo je vjerovatno da se iko zapitao kakve veze ima položaj džamije u odnosu na spornu kuću. Svi koji znaju Matuziće, ili bilo koje bosansko selo, mjesto ili gradsku mahalu, znaju da je teško naći kuću da nije u blizini neke džamije. Ali, cilj s kojim je ova vijest skovana je postignut. Ponovo je džamija povezana sa sigurnosnom prijetnjom.

Pored očitih konstrukcija o kampovima za obuku „islamskih terorista“, o „tisućama povratnika sa stranih ratišta“ i drugih sličnih koje su u službi sekjuritizacije islama i muslimanskog identiteta u ovom slučaju Bošnjaka možda su i opasnije one suptilne konstrukcije koje javnost nekada ne primjećuje a koje učvršćuju podsvjesnu sliku islama i muslimana kao sigurnosnog i sumnjivog elementa redovno povezanog sa nasiljem i terorom.

Neki od tih konstrukta su sigurno dio veće kampanje dok drugi mogu biti produkt neprofesionalnog novinarstva ili možda čak greške, ali podjednako služe istoj svrsi i nanose istu štetu.

Najnoviji primjer ovog drugog smo imali ovih dana na jednom bosanskohercegovačkom portalu kada je novinar ili urednik za pozitivan tekst povodom Bajrama o tome kako hiljade muslimana u Bosni svoje kurbane uplaćuju u medrese kako bi se koristili za prehranu učenika naslovio sa „Tradicija duga 50 godina: Učenici Gazi Husrev-begove medrese svake godine kolju hiljade kurbana“.

Naravno da se to ne spominje nigdje u tekstu priloga ali možemo samo zamisliti kako se u islamofobičnoj javnosti doživljava informacija o srednjoškolcima koji u vjerskoj školi „kolju hiljade životinja“.

Ovakvih i sličnih primjera u domaćim i regionalnim medijima je svakim danom sve više i najmanja šteta bi bila da se radi samo o neprofesionalnom novinarstvom ili neznanju. Prije će biti da bi strah od toga da se radi o dobro osmišljenoj kampanji na kraju ipak mogao biti opravdan. Zato je bitno da međunarodne organizacije poput OSCE-a ili i strukovna udruženja novinara učine sve kako bi se greške smanjile a oni koji namjerno zloupotrebljavaju profesiju javno prokazali.

Intervju Katoličkom tjedniku povodom Svjetskog dana vjerskih sloboda

Uzurpacija tuđih sloboda je posljedica opće neizvjesnosti i nesigurnosti u današnjem svijetu

Razgovarala: Josipa Prskalo (Katolički tjednik)

Prvi mjesec građanske godine redovno obilježavaju razni „važni“ datumi. Jedan od njih je i 15. januar, Svjetski dan vjerskih sloboda. Svjesni, većinom teorijskog postojanja ovog pojma i nužnosti provođenja te teorije u praksu odlučili smo se o ovoj temi razgovarati s Muhamedom Jusićem, savjetnikom reisu-l-uleme Islamske zajednice u BiH za odnose sa medijima i glasnogovornikom Islamske zajednice.  

Muhamed Jusić je islamski teolog i novinar koji već duže vrijeme piše o dešavanjima na Bliskom istoku, ali i o pojavi nasilnih ideologija na Istoku i Zapadu podjednako.

Trenutno obnaša funkciju savjetnika Reisu-l-uleme IZ u BiH za odnose sa medijima i glasnogovornika Zajednice. Stavovi u ovom intervju su njegovi lični i ne predstavljaju zvaničan stav IZ u BIH.

1)      Poštovani gosp. Jusić, budući da se 15. siječnja obilježava Svjetski dan vjerskih sloboda, što zapravo razumijemo pod samim pojmom „vjerske slobode“?

Davno su brojni autori primjetili kako je izazov slobode religije ili uvjerenja star koliko i historija, a ipak aktuelan koliko i vijesti koje čitamo svakog dana.

Pitanje «vjerskih sloboda» dio su najdrevnijih pripovijesti čovječanstva: Kabil ili Kain je ubio Habila ili Abela nakon svađe o tome kako se valjano prinosi žrtva; Antigona je sahranila Polinika u klasičnom sukobu savjesti protiv državne moći; princ Sidarta Gautama napustio je primamljivi očev dvor kako bi slijedio stazu asketizma; na počecima historije islama, kako primjećuje Nazila Ghane i drugi autori, muslimanima koji su izbjegli od progona pagana u Meki data je sloboda prakticiranja religije pod zaštitom kršćanskog vladara Abesinije, Židovi koji su zbog svoje vjere prognani sa Ibersijkog poluotoka utočište su našli u Osmanskom carstvu pa i našoj Bosni.

Danas pojam «vjerske slobode» je definiran međunarodnim pravnim aktima i našao je svoje mjesto u ustavima  i zakonodavstvima skoro svih modernih državnih i pravnih sistema današnjice. Makar deklarativno.

Dani poput Svjetskog dana vjerskih sloboda su tu da nas podsjete da to nije uvijek bilo tako, ali i da i danas ima mnogo toga da se uradi kako bi se sva ljudska i građanska prava, pa i ono na slobodu mišljenja, savjesti i vjere, učinila trajnom tekovinom čovječanstva koja se nikada i nigdje neće dovoditi u pitanje.

Ideja je to o društvu u kojem država neće favorizirati jedan svjetonazor ili vjeru, nego će stvoriti društvo jednakih mogućnosti za sve.

2)      U UN-ovoj Općoj deklaraciji o ljudskim pravima navodi se kako „svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere“. Što mislite, koliko se to pravo danas poštuje u svijetu? Stječe se dojam kako je na nekim područjima „sasvim normalno“ da ljudi jedne ili više religija budu permanentno ugnjetavani...

Ljudi koji čvrsto vjeruju u nešto ne bi se trebali osjećati ugroženi od toga da su pored njih neki koji ne vjeruju ili imaju neki drugi sistem vrijednosti ili vlastiti pogled na smisao postojanja. Uzurpacija tuđih sloboda, bila ona na kolektivnoj ili individualnoj osnovi za mene je, između ostalog, i posljedica opće neizvjesnosti i nesigurnosti koja dominira današnjim globaliziranim svijetom. Ljudi koji nisu sigurni u vlastita vjerovanja su najčešće oni koji su isključivi i koji bi silom nametali vlastiti svjetonazor. Ljudi se plaše i onoga što ne znaju i to je idealna kombinacija koja rađa atmosferu u kojoj se sa sumnjičavošću i neprijateljstvom gleda na svaku razliku. Strah od promjena koje donosi novo vrijeme koje relativizira sve, stvara osjećaj nesigurnosti kolektivnih identiteta koji postaju predatorski i koji se okreću protiv manjina koje počinju doživljavati kao opasnost za vlasti bitak. To su najčešće neopravdani i iracionalni strahovi, ali se oni nerijetko i zbog političkih ciljeva sistematski promoviraju.

Problem sa uskraćivanjem vjerskih kao i svih drugog sloboda nije u tome da se uskraćuje pravo nekom svjetonazoru da se manifestuje u nekom društvu, nego što se iza toga krije diskriminacija i isključivanje pojedinaca, građana ili čitavih skupina. Ta isključujuća praksa prema kojoj se neko marginalizira, uskraćuju mu se njegova građanska prava, kao npr. pravo na rad samo zbog njegovog iskazivanja vjere treba biti problematična u slobodnim društvima. Uslovno rečeno nije problem,što je neko protiv neke ideje ili čak vjere, u slobodnom društvu sve ideje podliježu kritici, problem je kada se ljudi koji nose te ideje ili vjerovanja počnu progoniti i marginalizirati. To vodi u diskriminaciju i sistematsku nepravdu.

U tom smislu, imam potrebu ovdje skrenuti pažnju na jednu pojavu za koju mislim da je relevantna a koja se često previđa kada govorimo o ovoj temi. Naime nije dobro, a to se sve češće dešava sa muslimanskim useljeničkim manjinama u Evropi, da se rasprava o njima svodi na njihova ljudska prava, tačnije vjerska prava, a da se zanemaruju njihova građanska prava.

Svaka moderna država bi trebala svakom svom građaninu i građanki garantirati sva njihova ljudska i građanska prava i ljudi ne bi trebali biti diskriminirani na bilo kojem nivou zbog onoga što odluče da vjeruju.

3)      Kada govorimo o Bosni i Hercegovini, možemo li reći da vjerske slobode u pravom smislu ovdje postoje?

Naše društvo je nakon pada komunizma i sistematskog potiskivanja vjere i vjerskih zajednica iz javnog života doživjelo jedan prodor vjerskog u javni prostor. Vjerom se tokom proteklog rata manipuliralo, njom se i danas politizira. Očito je da ima dosta nesnalaženja u našem društvu kada se govori o mjestu vjere u javnom prostoru, kao i samom poimanju koncepta sekularnog društva i sekularne države. Mi živimo u toj famoznoj tranziciji koja, čini se, treba da traje vječno. Sve nam je, kako kažu naši stari, na vršaju. I na pitanu vjerskih sloboda, ali i sloboda uvjerenja, mi trebamo još jako puno raditi i to se vidi na brojnim otvorenim pitanjima s kojima smo se susreli u posljednje vrijeme. Samo Islamska zajednica se proteklih mjeseci bavila pitanjem zabrane nošenja mahrame na radnom mjestu ili nošenja brade u Graničnoj policiji i brojnih drugih primjera pokušaja uspostave sistemske diskriminacije na vjerskoj osnovi.

4)      Kako komentirate, nažalost česte, napade na vjerske objekte, vjerske službenike, ali i same vjernike na bh. tlu?

Nažalost, imamo sve češće napade u našoj državi koji se mogu okarakterisati kao napadi, pa i zločin iz mržnje. Naše zakonodavstvo prepoznaje takve zločine kao posebnu kategoriju ili u nekim slučajevima kao otežavajuću okolnost. Ipak, često se dešava da se takvi napadi ne tretiraju adekvatno. Policija pa i tužiteljstvo se radije odlučuju na brzo procesuiranje koje nije teško dokazati, pa se tako dešava da se zločini i napadi iz mržnje procesuiraju kao prekršajna djela.

Ono što je dobro i što je evidentno barem kada je riječ o napadima na vjerske objekte jeste zajednički stav svih tradicionalnih vjerskih zajednica i crkava u Bosni i Hercegovini koji već duže imamo a kojim se svaki put takvi napadi zajednički osude. Za ovo imamo zahvaliti našem Međureligijskom vijeću i mislim da je to jedan od načina na koji se s ovim problemom možemo nositi. Među vjernicima i vjerskim zajednicama ne bi trebalo biti dvojbe da oni koji takva gnusna djela čine to ne čine u ime Boga i vjere.

5)      Bosna i Hercegovina je osigurala kontinuitet pravnog lica Katoličkoj Crkvi, Islamskoj zajednici u BiH, Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi i Jevrejskoj zajednici BiH te im jamči pravo da slobodno uređuju vlastitu organizaciju, uz puno poštivanje prava na slobodu savjesti i vjere. Je li samo to dovoljno što se od države može očekivati?

Nažalost, Islamska zajednica nije potpisala ugovor sa državom. Takav ugovor već imaju Katolička i Pravoslavna crkva, što je dobro ali, koliko znam, i u implementaciji tih ugovora ima jako puno izazova. I to nam govori puno o  tome da se na ovom planu treba i može uraditi još puno toga. Za početak bi bilo dobro da se ova pitanja ne politiziraju i da se i na taj način dokaže princip sekularnosti i ravnopravnosti svih koji se tako glasno zagovara u našoj državi.

6)      Za vjerske slobode u BiH nadležno je Ministarstvo pravde. Kako komentirate njihov rad?

Ja ne znam dovoljno o tome šta nadležno ministarstvo radi ali mislim da uvijek ima prostora da se jača suradnja Države sa vjerskim zajednicama uz poštivanje principa vjerske autonomije i sekularnih načela.

7)      Svjesni smo rastućeg religioznog fanatizma te relativizma i ateizma. Prema Vašem mišljenju, koliko ova dva suprotstavljena pojma mogu u budućnosti utjecati na vjerske slobode?

Isključivost svake vrste je podjednako opasna. Mislim da je svima jasno da problem uskraćivanja prava na vjeru ili uvjerenje dolazi onda kada jedan vrijednosni sistem preraste u ideologiju koja uzurpira pozicije moći i koja onda vlastiti svjetonazor nameće kao jedini ispavan svima koji bi da žive u toj državi ili društvu. Neko je rekao da narod koji tlači druge ni sam ne može biti slobodan. Isto važi i za vjerske ili ideološke kolektivne identitete. Kada se stavovi počnu silom nametati, tačnije kroz sistem dobro osmišljenih diskriminirajućih prepreka za onoga ko misli ili vjeruje drugačije, ne samo da će žrtve diskriminacije živjeti u nepravdi nego čitavo društvo pa i oni koji pripadaju većinskom i dominantnom svjetonazoru neće biti istinski slobodni. Toliko puta kroz historiju uvjerili smo se da su sveopći napredak imala samo ona društva koja su pokazala neophodnu širinu da stvore prostor za slobodnu koegzistenciju različitosti svih vrsta a da je isključivost i netolerantnost uvijek stvarala samo nove sukobe.

  

8)      Također, svjedoci smo i brojnih progona s kojima se suočavaju razne vjerničke skupine – poput različitih kršćanskih denominacija na Bliskom istoku i Africi ili muslimana iz naroda Rohingya. Što je potrebno učiniti kako bi se i njima zajamčila vjerska sloboda?

Mislim da bi za početak bilo dobro da kada govorimo o progonima ljudi bilo gdje ne nastupamo s pozicija «naših» i «njihovih». Onaj kome se nepravda čini je u Božijoj zaštiti, tako je barem muslimane učio posljednji u nizu poslanika i vjernici bi trebali biti na njihovoj strani. U Burmi ili Mijanmaru ne progone «muslimane», prije toga progone se ljudi,  jedan nedužan narod. Muslimani ne mogu tražiti prava za sebe u nekim većinski kršćanskim zemljama Zapada ako nisu ista takva i veća prava spremni osigurati svojim sunarodnjacima kršćanima ili drugim manjinama u većinski muslimanskim zemljama.

Poruka Pape Franje povodom nedavnog Svjetskog dana mira koju je posvetio zaštiti prava izbjeglica i imigranata, žrtvama globalnih progona je nešto što bi nas sve trebalo ohrabriti.  

9)      Koja je poruka obilježavanja Svjetskog dana vjerskih sloboda za našu bh. svakodnevicu?

Najviše bih kao građanin ove zemlje volio da, ako ne ja, onda moja djeca dožive dan kada će Bosna i Hercegovina biti ono što je bila stoljećima, simbol multikulturalnosti i multikonfesionalnosti, primjer suživota i interkulturalnosti. Da bi se to desilo mi svaki dan u svemu što radimo trebamo revnosno promovirati vrijednosti koje između ostalog simbolizira i Svjetski dan vjerskih sloboda.

Lažne vijesti nova vrsta specijalnog rata

• Autor  Muhamed Jusić (Preporod)
• • 
    

Vijesti poput onih kako stanovnici Njemačke napuštaju zemlju u strahu od izbjeglica, da švedska vlada podržava ISIL, da je EU usvojila regulativu kojom se određuje nacionalnost Snješka Bijelića i sl. su postale dio evropske i svjetske medijske stvarnosti.

Iako se nekome mogu činiti kao tvrdnje koje graniče sa sarkazmom većina ovih i sličnih informacija se prodaju kao ozbiljne vijesti i iza njih stoji daleko ozbiljniji projekat. Fenomen tzv. lažnih vijesti (fake news) je, postaje to jasno ovih dana, daleko ozbiljniji projekat iza kojeg stoje globalni politički ciljevi sila koje vode jednu novu vrstu hibridnog i specijalnog rata.

Evropska unija se ovim problemom već počela ozbiljno baviti. Prema The New York Times-u u Briselu djeluje tim stručnjaka pod imenom East Stratcom koji ima zadatak boriti se protiv „ruske kampanje dezinformiranja“. Tim sada broji jedanaest ljudi od kojih su neki bivše diplomate, novinari i birokrate EU i imaju zadatak pratiti i raskrinkavati lažne vijesti koje se plasiraju u brojnim medijima i online platformama. U prvih šesnaest mjeseci svoga djelovanja tim je razotkrio 2500 lažnih priča i vijesti od kojih je većina na jedan ili drugi način bila povezana sa Rusijom.

Evropskim zvaničnicima i stručnjacima je već jasno da se ne radi o slučajnom fenomenu nego o dobro isplaniranom projektu koji treba da utječe na javno mnijenje u kritičnim momentima i u konkretnom slučaju dodatno destabilizuje Evropsku uniju koja predstavlja prepreku ruskim imperijalnim ambicijama. Analiza lažnih vijesti je pokazala kako su najčešće lažne vijesti koje su plasirane za cilj imale sijanje straha od izbjeglica sa Bliskog Istoka i njihovo predstavljanje kao terorista, silovatelja i opasnosti za evropski identitet. Ova orkestrirana propaganda ima za cilj da zastraši evropsku javnost i gurne je u ruke političke radikalne desnice koja gaji anti-EU sentiment. Na taj način Rusija pokušava Evropu urušiti iznutra.

Odgovornost društvenih mreža

The East Stratcom time je prvi o čijim aktivnostima pišu mediji, ali i koji su jasno priznali da su nadjačani. Količina lažnih informacija, broj medija i pojedinaca uključenih u njihovu diseminaciju je jednostavno nevjerovatno razgranat i dobro finansiran širom Evrope. Zato se sada užurbano osnivaju slični timovi i uredi za raskrinkavanje lažnih vijesti od Finske do Češke. Osim toga sve državne agencije članica EU ulažu dodatne napore kako bi se zaštitile od hakerskih napada dok medijske kuće obučavaju timove za prepoznavanje i raskrinkavanje lažnih vijesti koje im se serviraju.

Posebno su se na udaru našle društvene mreže, a posebno Facebook i to nakon što su analize pokazale da su upravo lažne vijesti koje su se širile preko ove društvene platforme odigrale ključnu ulogu u prošlim američkim predsjedničkim izborima. Prema jednoj takvoj analizi koju je izradio Craig Silverman s BuzzFeeda samo na Facebooku je od augusta 2016. do izbora 8. novembra 20 najpopularnijih lažnih vijesti ukupno imalo 8,71 miliona podjela dok su one prave vijesti imale 7,37 miliona tzv. sharova ili podjela, što je 1,34 miliona manje od lažnih. Sada i Facebook razvija sisteme koji bi ovakve vijesti prepoznavali i brisali.

Na te mjere su prisiljeni jer im već neke velike zemlje prijete tužbama. Tako bi Facebook, Twitter i ostali društveni mediji mogli biti kažnjeni s 50 miliona eura kazne u Njemačkoj, ako ne budu brzo uklanjali govor mržnje i lažne vijesti sa svojih stranica. Njemačka vlada odobrila je plan kojim će se izvršavati ovakve kazne, a nacrt zakona će uskoro biti dostavljen parlamentu kako bi ga usvojio.

U bitku protiv lažnih vijesti se odnedavno odlučio uključiti i Google. On je, u saradnji sa stranicama koje se bave provjerom podataka, u ovakve vijesti odlučio ubacivati link koji vodi na stranice na kojima se nalaze provjerene činjenice. To nije nova stvar, ali ovakav program je bio ograničenog opsega i dosega, dostupan tek u Sjedinjenim Američkim Državama i Ujedinjenom Kraljevstvu.

Zato je Google odlučio proširiti ovaj alat na način da će provjera podataka biti dostupna u rezultatima pretraživanja u Googleovom pretraživaču. U agregatoru vijesti News, oni članci koji su prošli provjeru dobit će oznaku fact check. To u praksi znači da, ukoliko tražite podatke u Google pretraživaču, odsad ćete redovno dobivati informacije sa stranica poput Snopes ili PolitiFact. Vijesti s tih stranica pojavljivat će se na vrhu pretrage, piše Tech Crunch, a prenose regionalni mediji.

Lažne vijesti u regionu i BiH

I dok se širom Evrope formiraju stručni timovi koji barem pokušavaju ući u trag lažnim vijestima i upozoriti javnost na njih kod nas se o ovom fenomenu i ne govori iako svi osjećamo da smo svakodnevno izloženi sličnim propagandnim kampanjama.

Bilo bi zanimljivo vidjeti analize medijskih sadržaja u našoj zemlji i regionu koji bi ukazali na fenomen lažnih vijesti i to kako one utječu na stavove javnosti. Siguran sam da bi mnogo šta bilo jasnije i da bi se brzo otkrio trag iz kojih krugova se i s kojim ciljem plasiraju besmislene vijesti koje svaki dan slušamo i gledamo i koje redovno nalaze put do medija koji pretenduju da budu relevantni, profesionalni i ozbiljni. Da toga ima dovoljno je pogledati svakodnevne naslove: „Republika Srpska u strahu: Otkrili da Amerika ove godine planira ukinuti ovaj entitet“, „Kod Cazina niče leglo vehabija jače od Maoče“, „Na Kosovu najmanje pet kampova za obuku boraca ID“, „Džihadisti oko Hrvatske: Kampova za obuku terorista ima i u Srbiji?“, „Vučić šalje vojsku na Kosovo“ itd.

Osim što mnogi ljudi ne provjeravaju ovakve tvrdnje i prihvataju ih kao istinite, tu je i dobro uhodana šema prema kojoj neko nepouzdan pusti neprovjerenu informaciju, koju onda unaprijed određen, a nerijetko i plaćen analitičar prokomentariše za neki „respektabilan medij“, koji onda tu priču pusti u ozbiljne medijske tokove da bi je onda prihvatili političari kao činjenicu na kojoj treba graditi stavove i politike. Tu je i čitava mreža think -tankova i instituta koji onda na osnovu tih natpisa prave „ozbiljne analize i preporuke“ svjetskim i lokalnim centrima moći.

Dok se i kod nas ne počnemo ovim pitanjem ozbiljno baviti ostaje nam samo da pazimo šta od informacija „konzumiramo“ i šta na društvenim mrežama dijelimo, a posebno kome vjerujemo.

Izvor: Preporod