Nova ruska strategija i na Balkanu

Rusija je od Zapada naučila zanat i sada se tim tehnikama obilato koristi, a na nama je samo da se naviknemo.

Rusija ovim novim metodama djelovanja pokušava destabilizovati zemlje ne samo uz svoju granicu nego i one na Balkanu [EPA]

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Posjeta predsjednika Ruske Federacije Vladimira Putina Sloveniji tokom koje je prisustvovao komemoraciji obilježavanja 100. godišnjice smrti ruskih ratnih zarobljenika na planini Vršič kod Kranjske gore, gdje ih je u martu 1916. zasula jaka snježna lavina u regionalnim i svjetskim medijima je još jednom pokrenula debatu o ruskom utjecaju na Balkanu i u Istočnoj Evropi. Iako se to mnogima ne sviđa, Rusija je počela koristiti metode „mehke snage“ koje su, pravdi za volju, Zapad, a prije svega Amerika koristili već decenijama, kako bi svoj utjecaj širili daleko od svojih granica.

Te nove ruske strategije su mnogi u Americi i Evropi svjesni, ali su se rijetki na nju navikli ili imaju jasnu sliku o tome kako je, ako je to uopće moguće, zaustaviti. A u tu strategiju su uključene energetske kompanije, poslovni interesi velikih kapitalista, finansiranje proruskih medija i novinara, nevladinih organizacija i vjerskih zajednica, pa sve do državnog organizovanja  navijača koji prave probleme na ulicama Pariza pa do motociklističkih bandi i raznoraznih kozačkih ekstremističkih skupina koje pod krinkom kulturnih aktivnosti podižu tenzije širom Balkana i Evrope.

Policentrični sistem

Danas sa sigurnošću možemo reći da je posthladnoratovski unipolarni svijet prošlost i da se krećemo ka policentičnom sistemu međunarodnih odnosa. Osnovnu ideju koja stoji iza novog svjetskog poretka u nastajanju možda je najbolje prije pet godina opisao Richard Haass, kada je te odnose nazvao „nepolarnim“. Uprkos nekim sličnostima sa multipolarnim svijetom kakav je postojao prije Prvog svjetskog rata, današnji centri moći nisu polovi u punom značenju riječi, kakvi su tada bile najveće države. „Izazovi državama danas dolaze `odozgo`, od regionalnih i globalnih organizacija, i `odozdo`, od raznih militantnih organizacija, ali i sa `strane` od različitih nevladinih organizacija (NGO) i korporacija“ . Ovakvo viđenje svijeta se još naziva i „policentrični svijet“.

Prema Oleksiiu Izhaku sa ukrajinskog National Institute for Strategic Studies (NISS) teško je poreći da su SAD, EU, Kina i Rusija polovi, ali je činjenica da oni nemaju apsolutni utjecaj. Korporacije, internacionalne organizacije, nevladine organizacije, religijske institucije, čak i nepriznate države, imaju značajan utjecaj i nerijetko i same pokušavaju postati novi polovi u novom svjetskom poretku. Stvar ja sada samo u tome koliko je koja država sposobna takve „igrače“ instalirati u zonama interersa i iskorisititi ih za promociju vlastitih interesa.

Taj novi svijet je utoliko više nepredvidiv jer se ne zna kako će se različiti i mnogi „igrači“ ponašati u svakoj od mogućih kriza. Ranije je svijet bio predvidiv. Znao se odnos moći svakog od polova, mogla se na svaku akciju predvidjeti reakcija koja je korespondirala sa snagom svake od sila. Danas je to skoro nemoguće i to je glavni izazov za globalnu sigurnost ali ova nova pravila igre su nešto na šta se svi moraju naviknuti.

Upravo na ovoj novoj realnosti međunarodnih odnosa počiva ruska vanjska politika ne samo prema Istočnoj Evropi nego i njihova ukupna vizija svijeta. Ova teorija međunarodnih odnosa pa i sama terminologija je već našla svoje mjesto u zvaničnim dokumentima ruskog Ministarstva vanjskih poslova.

Koncept vanjske politike Ruske Federacije

Tako dokument naslovljen sa „Koncept vanjske politike Ruske Federacije“  navodi da „internacionalni odnosi prolaze kroz period tranzicije, koji ide ka formiranju policentričnog međunarodnog sistema“  Ono što je bitno naglasiti jeste da za Rusiju ovo nije samo prihvatanje realnog stanja, nego njena politika čini sve kako bi se takvi odnosi stvorili. Nedavno je njen ministar vanjskih poslova Sergei Lavrov izjavio: „Činjenica je da je kriza u Ukrajini manifestacija bolova u kojima će istinski policentrični svijet biti rođen“ .

Prema toj ruskoj logici, ova zemlja kroz poteze poput onog u Ukrajini, stvara policentrični svijet dok Zapad taj proces ometa kako bi „vještački usporio nastupanje ovog multipolarnog i policentičnog svijeta, a što je objektivni rezultat trendova svjetskog razvoja.“

Ruska opsesija idejom policentričnog svijeta izvire iz premise da će njima biti lakše u takvom decentralizovanom svijetu ostvariti ambiciju da postanu pol, odnosno da će im biti lakše širiti svoj utjecaj i snagu.

Na praktičnom nivou, način na koji Rusija razumijeva svijet i na koji djeluje danas najbolje je objasnio početkom 2013. šef ruskog generalštaba kada je rekao:„U metodama otpora koje se koriste, naglasak je na sve većoj upotrebi političkih, ekonomskih, informacijskih, humanitarnih, i dugih nevojnih mjera, koje se implementiraju zajedno sa protestnim potencijalom populacije. Sve se ovo nadopunjuje tajnim vojnim metodama, uključujući mjere informacijskog rata i operacije specijalnih jedinica. Otvoreno korištenje sile se prikriva misijama očuvanja mira i upravljanja krizama koje se koriste samo u određenim stadijima kako bi se osigurao potpuni uspjeh u nekom od konflikta.“

Naravno, Rusija vjeruje da se Zapad ovim metodama koristi već dugo, vrlo često navodeći tzv. arapsko proljeće kao primjer, i oni su sada, prema stvaovima brojnih zvaničnika, samo prihvatili ta nova pravila igre. Dešavanja naroda, revolucije u bojama, sponzorirani mediji i nevladine organizacije i razne druge interesne skupine koje okreću javno mnijenje targetiranih država su sada postali način na koji Rusija djeluje u svijetu. To se nigdje ne osjeti više nego u njenom najbližem okruženju, u zemljama bivšeg SSSR-a i u Istočnoj Evropi

Proba u Ukrajini

Sve što se dešavalo u Ukrajini od spontanog narodnog nezadovoljstva, isceniranih referenduma, plebiscita i misterioznih paravojnih formacija koje su se pojavljivale niotkuda pa do aneksije Krima se uklapa u ovaj novi „modul operandi“ ruske vanjske politike. Pitanje je sada da li će Rusi stati na Ukrajini, ili će sada već razvijene kapacitete „novog oblika ratovanja“ prenijeti na druge države koje vidi i u svojoj zoni utjecaja. Jako je puno indikatora da hoće i da se tek trebamo početi navikavati na ruski policentrični svijet.

Danas Rusija ovim novim metodama djelovanja pokušava destabilizovati zemlje ne samo uz svoju granicu nego i one na Balkanu, pa čak i narušiti odnose u Evropi, ovo je čak otvoreno ustvrdio američki predsjednik Barack Obama, kako bi ojačala svoju poziciju i prije svega oslabila NATO.

I „komemorativna posjeta“ Sloveniji u ovim vrlo osjetljivim trenucima za EU se vrlo dobro uklapa u tu strategiju kao i podrška proruskoj struji u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, alternativnim antizapadnim medijima u Hrvatskoj i drugim zemljama EU, secesionističkim i antizapadnim politikama Milorada Dodika u bh. entitetu Republika Srpska, prosrpskim strankama u Crnoj Gori, stotinama ruskofilskih udruženja građana koja su registrovana u Srbiji i td.

Rusija je od Zapada naučila zanat i sada se tim tehnikama obilato koristi. Na nama je sada samo da se naviknemo na taj novi konfuzni policentrični svijet u kojem se ne znaju jasne linije razgraničenja i u kojima se ratuje svime, od vjere, preko kulture do ekonomije.

Danas se vojske zadnje pokreću i samo kada se sve druge mogućnosti iscrpe, ali taj novi rat nije ništa manje brutalan. A vala je bilo nerealno očekivati da će se ovim metodama dovijeka samo jedna strana koristiti i da i drugi neće prozrijeti igru. Sada kada jesu, jer nije Rusija sama u ovome, sukob „mehkih snaga“ je neminovan i on se odvija pred našim očima iako ga mi možda nismo uvijek svjesni.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Moldavija - novo žarište Putina i Zapada

Moldavija je parafirala Sporazum o pridruživanju s EU-om, ali za Ruse i Rumune moldavska priča nije ni izbliza gotova.

 

Premijer Moldavije Iurie Leanca i predsjednik EK-a Jose Manuel Barroso [EPA]

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Neko je davno rekao kako u svakoj šali ima malo šale. Ljudi od najdavnijih vremena o najtežim, najosjetljivijim i najkontroverznijim pitanjima najčešće progovaraju kroz šalu. Tako je u moru ozbiljnih i zloslutnih analiza krize u Ukrajini osvanula i fotomontaža navodne nove turističke reklame Ruske Federacije na kojoj su slike u snijegu prekrivene Moskve i ruskih trupa na Krimu, na kojoj piše: „Posjetite Rusiju prije nego što ona posjeti vas.“

I uistinu, kao toliko puta do sada, kroz ovu šalu progovorio je strah koji vlada Istočnom Evropom od toga ko bi mogao biti sljedeća meta Putinovog uspravljana pred Euroatlantskim savezom.

Sve češće se kao potencijalno novo žarište krize i novo polje odmjeravanja snaga između nekadašnjih hladnoratovskih suparnika, nakon Gruzije, Abhazije, Južne Osetije i Ukrajine, u kojoj su tek održani predsjednički izbori, spominje Moldavija.

Teško je naći u još nestabilnoj i rovitoj Istočnoj Evropi državu da je u težoj poziciji i sa upitnijim suverenitetom od ove „evropske najsiromašnije zemlje“.

Pitanje Pridnjestrovlja

U ovoj bivšoj sovjetskoj republici, koja graniči sa Rumunijom na zapadu i Ukrajinom na istoku, već se, mimo njene volje, nalazi 1.500 do 2.500 ruskih vojnika. Istovremeno, mnogi u Rumuniji Moldaviju smatraju dijelom rumunske teritorije i nikada se nisu pomirili sa njenom suverenošću.

Najveći izvor nestabilnosti je pokrajina Pridnjestrovlje, poznata kao Transdnjestarska Republika, autonomna pokrajina koja ne priznaje centralnu vlast u Kišinjevu.

Rusi i Ukrajinci, koji u Pridnjestrovlju čine većinu, i prije raspada SSSR-a težili su istupanju iz Moldavije zbog bojazni da će se ona pripojiti Rumuniji.

Kada je počeo proces raspada SSSR-a još 2. septembra 1990. ova pokrajina, smještena uz lijevu obalu Dnjestra, koja je široka u prosjeku 15 kilometara, jednostrano je proglasila Pridnjestrovsku Moldavsku Republiku.

Oni sa boljim pamćenjem sjetit će se kako je u razdoblju 1991-1992, u periodu raspada SSSR-a, izbio i kratak vojni sukob između Moldavije i pridnjestrovskih oružanih snaga, koje su bile podupirane starom sovjetskom 14. divizijom, smještenom na području Pridnjestrovlja. Tada moldavske snage nisu bile toliko jake da savladaju pobunjeničke naoružane skupine i od tada Vlada u Kišinjevu nema apsolutno nikakav utjecaj na tih 17 posto svoje teritorije na kojoj živi približno 600.000 ljudi.

Neovisnost Pridnjestrovlja do danas nije priznala nijedna država, ni međunarodna organizacija, pa ni Rusija. Sada bi se to moglo promijeniti.

U Pridnjestrovlju su već nekoliko puta organizovali referendum, tražeći od Rusije da ih pripoji državnoj zajednici, ali je Rusija navodno oklijevala kako time ne bi ostatak Moldavije gurnula u ruke Rumuniji koja ima pretenzije na taj prostor.

Osim toga, ne treba zanemariti ni geografsku razdvojenost Pridnjestrovlja od ostatka ruske teritorije.

Međutim, ukrajinska kriza je sve promijenila. Naime, Pridnjestrovlje se nalazi na svega 50 kilometara od Odese, izuzetno važne luke na Crnom moru, koju proruski separatisti u Ukrajini žele uključiti u svoj plan pripajanja Moskvi. Ako bi se Odesa, grad koji je osnovala ruska carica Katarina II, i istoimena oblast, kao i Krim, pripojili Rusiji, otvorila bi se vrata teritorijalnog povezivanja Pridnjestrovlja sa „Majčicom Rusijom“.

Drugi faktor na koji bi Putin mogao zaigrati kako bi Moldaviju udaljio sa puta pridruživanja EU i bliže saradnje sa NATO-om jeste grad Komrat, administrativno središte pokrajine Gagauzije, s 23.000 žitelja. Gotovo svi stanovnici ove pokrajine pripadaju etničkoj skupini Gagauza, koja broji gotovo 160.000 članova.

Ova rusko-pravoslavna manjina turskog porijekla upravlja pokrajinom uglavnom autonomno - samo su pravosuđe, vanjska i sigurnosna politika pod nadležnošću moldavske države.

Antievropska propaganda

Rusija navodno preko Mihaila Formuzala, baškana ili poglavara Gagauzije, vodi antievropsku propagandu. Ovaj bivši major sovjetske vojske nedavno je svoje sljedbenike pozvao referendumom na „barikade u borbi protiv Sporazuma o pridruživanju Uniji“.

Njegovi argumenti su da bi on poremetio ekonomsku ravnotežu i ugrozio autonomiju Gagauzije. Nikoga nije iznenadilo da se 98,5 posto od 70.000 Gagauza koji su izašli na referendum, izjasnilo protiv trgovinskog povezivanja s EU-om i za ulazak u Putinovu Uniju slobodne trgovine, pisao je tada njemački  Deutsche Welle.

I uistinu, svi oni koji žive u Moldaviji ili poznaju situaciju tamo tvrde kako je ekonomska i svaka druga situacija u državi tako loša da sama priča o priključenju EU i obećanje boljeg života bez konkretne pomoći iz Brisela i ozbiljnog angažovanja njegove birokratije na rješavanju političkih, etničkih i ekonomskih problema, jednostavno nije dovoljna da održi ideju ujedinjene Evrope dovoljno privlačnom za brojne građane Moldavije, koji bi radije selamet tražili u okrilju ekonomski i politički bliže Rusije.

Tenzije između Rusije i Moldavije porasle su i nakon nedavnog incidenta, kada su moldavske vlasti zaustavile zamjenika ruskog premijera Dmitrija Rogozina pri napuštanju zemlje, kada se vraćao iz Pridnjestrovlja, gdje je došao na obilježavanje Dana pobjede.

On je, prema saopćenju Ministarstva vanjskih poslova u Kišinjevu, zaustavljen zbog peticije kojom se zvanična Moskva poziva da prizna moldavski separatistički region i što je, kako navodi američka agencija AP, ponudio podršku separatistima, kritikujući Vladu Moldavije što teži “tješnjim vezama” sa Evropskom unijom.

U saopćenju se navodi da su moldavske vlasti oduzele Rogozinu kutije sa potpisima na aerodromu u Kišinjevu i da će analizirati materijal. On je na zabranu preleta njegovog aviona preko Rumunije uzvratio kako će idući put putovati ruskim vojnim bombarderom. Ozbiljna igra riječi u uzavrelom regionu. Ali pravo je pitanje da li će sve ostati samo na riječima.

Josh Rogin, dopisnik The Daily Beasta, smatra kako će, nakon izbora u Ukrajini, Vladimir Putin usmjeriti svoju pažnju prema Moldaviji gdje, prema njegovim tvrdnjama, „Rusija šalje špijune, usmjerava svoju propagandnu mašineriju i prijeti ekonomskom blokadom (davljenjem), sve s ciljem da pomogne tamošnje komuniste, koji sada vode u istraživanjima javnog mnijenja, kako bi pobijedili vladajuće Liberalne demokrate“ i udaljili ovu zemlju od euroatlantskih integracija.

Prema ovom scenariju, Rusija nije zainteresovana samo za pokrajinu Pridnjestrovlje, nego će prvo pokušati na narednim novembarskim izborima osigurati da na vlast dođu proruske političke snage. Ako se to, pak, ne desi, onda slijedi ukrajinski scenario odvajanja onih dijelova sa ruskom ili proruskom većinom.

U međuvremenu, trenutna vlada čini sve kako bi prije novembarskih izbora napravila što više nepovratnih koraka ka Evropskoj uniji. Tokom svoje nedavne posjete Moldaviji, predsjednik EU-a Herman Van Rompuy je najavio da bi 27. juna moglo doći do službenog potpisivanja ugovora o pridruživanju Moldavije Evropskoj uniji, naravno ako Rusija ponovo ne izorkestrira neko novo „dešavanje naroda“.

Moldavija i Gruzija parafirale su Sporazum o pridruživanju s EU-om na samitu Istočnog partnerstva u Vilniusu krajem prošle godine, na kojem je Ukrajina odbila taj sporazum, što je i bio okidač za početak krize u toj zemlji. Zvaničan cilj Moldavije je da do 2019. postane punopravnom članicom Unije. Da li će Brisel ili Moskva biti brži, vrijeme će pokazati.

Da Rusija neće lako odustati od svojih pretenzija u Moldaviji, govori i to da je u okviru američko-ruskih pregovora o rješavanju ukrajinske krize, ruska strana u popis svojih uvjeta uvrstila i garancije koje se tiču statusa Pridnjestrovlja, tražeći da se spor riješi u formatu 2+5, tj. između Moldavije i Pridnjestrovlja uz pet promatrača (OESS, EU, Rusija, Ukrajina i SAD). Ni za njih, ali ni za Rumune, koji sa pažnjom prate sve što se u Moldaviji dešava, priča nije ni izbliza gotova.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera