Piše: Muhamed Jusić (Preporod)
1.
Medina je harem.
Svi znaju da je Meka harem ili sveti i zaštićeni prostor ali ne treba
nas iznenaditi da mnogi ne znaju da je to i Medina. Meka je harem od vremena poslanika
Ibrahima, a.s., a Medina od vremena Muhameda, a.s. Prema islamskoj tradiciji Pejgamber,
a.s., je od Uzvišenog molio da Medinu učini haremom i On, Svemogući, to mu je uslišao. Tako se u njenim
granicama ne smije prosipati krv, potezati oružje radi borbe, loviti,
uništavati rastinje niti bilo kakav drugi prijestup činiti.
Od Enesa ibn Malika, r.a., se prenosi da je Poslanik, a.s., kada je se
vraćao iz bitke na Hejberu zastao na prilazu Medini i rekao gledajući u brdo
Uhud: "Ovo brdo nas voli, a i mi njega volimo." Zatim je pogledao u Medinu i rekao: "Allahu,
doista ja ono što je između dvije labe (crno vulkansko kamenje koje je
okruživalo Medinu sa tri strane) proglašavam haremom, kao što je Ibrahim učinio
Meku haremom. O Allahu, daj njenim stanovnicima berićet u njihovim mu’du
i sa’ju (jedinicama mjere)!"
Što se tiče granica medinskog harema, one su obilježene Harrom (dolinom
od vulkanskog kamanja) Vakim (istočno od Medine), Harrom El-Veber (zapadno),
brdom Sevr (sjeverno) i brdom ‘Air (južno).
Boravak u haremu ima svoje blagodati ali, u isto vrijeme teret
prijestupa i grijeha u njemu je puno teži. Od Alija ibn Ebi Taliba, r.a., se
prenosi da je rekao: "Kod nas (Ahlu-l-Bejta) nema ništa zapisano osim
Allahove knjige i ove stranice od Poslanika, a.s: `Medina je harem od ‘Aira do
tog i tog mjesta. Ko u njoj počini neki prestup ili da utočište prijestupniku,
na njega je Allahovo prokletstvo, prokletstvo meleka i svih ljudi. Od takvog se
neće primiti niti farz niti nafila."
2. Pokušaj
krađe Poslanikova a.s. tijela
Bilo je više pokušaja kroz historiju da se
oskrnavi mezar Allahovog poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Prvi pokušaj
se desio još u petom stoljeću po Hidžri kada je fatimijski halifa Hakim
Biemrillah naredio svome namjesniku Ebu El-Fetuhu da prenese Poslanikovo tijelo
u Egipat gdje je bilo sjedište Fatimijskog hilafeta. Pripovjeda se kako je
Hakim Biemrillah bio sagradio prelijep mauzolej u koji je mislio smjestiti
Poslanikovo, sallallahu alejhi ve sellem tijelo. Cilj mu je bio povećati ulogu
Egipta i svoj vlastiti uticaj među muslimanima. Građani Medine su saznali za
zavjeru te su građanskim neposluhom spriječili Ebu el-Fetuha u njegovoj nakani.
Najpoznatija od svih zavjera da se ukrade
Poslanikovo tijelo bila je ona koja se desila 557 h.g. (1164). Sažetak predanja
nam kazuje da je u to vrijeme u Egiptu vladao pravedni muslimanski vladar
Nuruddin Zinki. Jedne noći nakon što je klanjao dobrovoljni noćni namaz, vidio
je Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u svom snu. Poslanik, sallallahu
alejhi ve sellem, mu je pokazao dvojicu muškaraca crvenkaste kose govoreći mu:
"Spasi me od ove dvojice". Nuruddin se probudio prestrašen. Ustao je,
uzeo abdest i klanjao. Kada se vratio u san ponovo je usnio isto. Kada je isti
san imao tri puta posavjetovao se sa svojim savjetnikom Džemaluddinom
el-Mosulijem koji mu je predložio da odmah otputuje u Medinu. Dogovorili su se
da nikome ne govore o snu. U Medinu su došli za šesnaest dana donijevši sa
sobom mnoge skupe poklone i novac koji su odlučili udijeliti tamo kao
dobrovoljni prilog (ar. Sadaku). Nakon određenog perioda provedenog u gradu
odlučili su da obznane da je vladar donio poklone koje hoće da uruči svim
građanima Medine, ali da želi da poklone da svakom pojedincu lično. Dok su
mještani uzimali poklone, jedan po jedan, Nuruddin Zinki je pokušavao
prepoznati dvojicu koje je vidio u snu.
Međutim, i nakon što su svi građani Medine prošli ispred vladara on nije
prepoznao one koje je tražio, nakon čega je upitao: "Jesu li došli svi
mještani medine?". Odgovorili su mu da jesu osim dvojice Marokanaca koji
su nedavno došli u grad da u njemu
provedu neko vrijeme prije nego što pođu na hadždž. Medinjani su spomenuli i to
kako su ova dvojica bogati i kako dijele milostinju. Pored toga oni su izrazito
pobožni. Svakodnevno klanjaju noćni namaz i ostale dnevne namaze u
Poslanikovoj, sallallahu alejhi ve sellem, džamiji. Skoro svako jutro obilaze
mezarje Beki`a. Kada su se ova dvojica pojavila vladar ih je prepoznao iz svog
sna i njihova zavjera je ubrzo bila razotkrivena. Naime, oni su bili iznajmili
kuću nedaleko od Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, mezara i svakodnevno
su kopali tunel kako bi došli do njegova tijela. Zemlju su iznosli u
tradicionalnim marokanskim torbama i razasipali u mezarju- što objašnjava
njihove učestale posjete Beki. Na kraju su zavjerenici priznali da su oni samo
izvršavali naređenje kršćanskog kralja koji je obećao da će ih bogato nagraditi
ako se domognu Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, tijela.
Nakon ovog Nuruddin Zinki je naredio da se oko
mezara iskopa duboki kanal u koji će se onda izliti topljeno olovo. Ovo je i
učinjeno kako bi se spriječili slični pokušaji krađe Poslanikova, sallallahu
alejhi ve sellem, tijela.
Postoje predaje koje govore da je bilo još
pokušaja da se Hudžra Šerifa oskrnavi ali niti jedan nije bio uspješan.
3. Današnja
džamija je veća nego čitav grad u vrijeme Poslanika, a.s.
Današnja
džamija je stotinu puta veća od one u vrijeme Poslanika, a.s., današnja džamija
je veća od čitavog gradskog jezgra Medine iz tog vremena. Ovome u prilog govori
i to što je Dženneti-beki kao medinsko mezarje nekada bilo na prilazima gradu a
danas se nalazi uz samu džamiju.
4. U
njoj je jedna od dženetskih bašča.
Jedna od najznačajnijih posebnosti Poslanikove,
a.s., džamije (ali i Medine kao grada) je Er-Revda el-Mutahara. To je prostor
između Poslanikovog, a.s., kabura i njegovog minbera za koji se u jednom hadisu
kaže da je jedna od džennetskih bašči. Tim prostorom je Poslanik, a.s.,
prolazio svaki dan dok je dolazio na namaz. Tu mu je dolazila objava i tu su
ashabi, Allah njima bio zadovoljan, učili od najboljeg stvorenja i posljednjeg
Poslanika, a.s.
Prenosi se od Abullaha ibn Zejda el-Mazinija,
r.a., da je rekao: "Ono što je između moje kuće i minbera je jedna od
džennetskih bašća."
Tumačeći ovaj hadis Ibn Hadžer, rahimehullah, kaže: "Pod riječima
`jedna od džennetskih bašča` se misli `kao jedna od džennetskih bašča`, a to se
ogleda u spuštanju Božije milosti i ostvarenju sreće, koja se postiže boravkom
u skupovima u kojima se spominje Uzvišeni Allah, prije svega za vrijeme
Poslanika, a.s. Ili bi moglo značiti da obavljanje ibadeta u njoj vodi
Džennetu, tj. da se radi o metaforičkom značenju. Ili, pak, ima doslovno
značenje. Tj. da će ova bašča ovakva kakva jeste biti prenešena u
Džennet."
Nakon ovoga Ibn
Hadžer, Allah mu se smilovao, dodaje: "Ovo je rezime tumačenja uleme kada
je u pitanju ovaj hadis, i poredana su shodno svojoj jačini.“
5. Džamija
je više puta gorjela.
Najveći dio stare
džamije iz vremena Poslanika, a.s., više puta je gorio. U jednom od tih požara 654. godine po
Hidžri (1256. po rođenju Isaa a.s.), izgorio je i originalni minber iz vremena
Poslanika, a.s. Ovaj požar je bio i jedan od najvećih a prema predajama
izazvao ga je plamen svjetiljke koja je osvjetljavala džamiju. Drugi požar
desio se 886. h.g., nakon što je munja udarila u istočnu munaru. Ovaj
posljednji se brzo širio tako da je uzrokovao smrt više ???od deset osoba. Svaki put je džamija
obnavljana zadržavajući osnovne karakteristike.
6. Nekada
nije bilo kupole a sada su dvije.
Zelena
kupola iznad mezara Poslanika, a.s, je postala simbol Medine i njegove džamije.
Međutim, više od 650 godina nakon smrti Poslanika, a.s., ona nije postojala.
Prva kupola sagrađena je 1279, a sagradio ju je od drveta memlučki sultan. Isto
tako, manje je poznato da je današnja zelena kupola tek druga ili vanjska ispod
koje se nalazi manja ranije izgrađena iznad sobe u kojoj je Poslanik, a.s.
ukopan.
7. Kupola
je nekada bila purpurne boje!
Ta
prepoznatljiva zelena kupola nekada nije bila zelena. Ustvari, predaje i
zabilješke brojnih putopisaca govore o kupoli koja je tokom različitih
rekonstrukcija mjenjala boje. Jedno vrijeme je bila bijela, a najduži period
purpurnoplava. Inače, purpurna je dugo vremena bila omiljena i cijenjena boja u
Hidžazu. Prije nekih 150 godina ustalila
se zelena boja i kupola je takva ostala do danas.
8. Džamija
ima četiri mihraba.
U
džamiji se danas nalaze četiri mihraba. Mihrab u kojem današnji imam predvodi
džemat je poznat kao Osmanov mihrab. Nalazi se na najisturenijem mjestu u južnom zidu
Poslanikove, salallahu alejhi ve selem, džamije. Izgrađen je na istom mjestu sa
kojeg je halifa Osman, radijallahu anhu, predvodio muslimane u namazu. On je,
radijallahu anhu, sagradio sebi posebnu bezbjedosnu prostoriju kako bi se
pokušao zaštititi od mogućeg atentatorskog napada u namazu od kakvog je stradao
halifa Omer, radijallahu anhu. Godine 91. po Hidžri, Omer ibn Abdulaziz je
obnovio džamiju i na tom mjestu sagradio mihrab.
Ali pored njega u džamiji ima i tzv. hanefijski
mihrab. Ovaj mihrab nalazi se uporedo sa Poslanikovim, a.s., mihrabom samo malo
zapadnije od minbera.
Dug vremenski period najbrojniji klanjači u
Poslanikovoj, a.s., džamiji bili su sljedbenici malikijskog mezheba. Nakon što
su ova mjesta došla pod administrativnu upravu vladara iz Egipta, šafijski imam
je postavljen zajedno sa malikijskim. Sve namaze, osim sabaha, prvo je obavljao
malikijski imam pa tek onda šafijski, shodno učenju ove dvije fikhske škole.
Vremenom se, prvenstveno zbog činjenice da je hanefijski bio zvanični mezheb u
osmanlijskoj državi, povećavao broj sljedbenika hanefijskog mezheba što ih je
navelo na to da sebi izgrade ovaj mihrab. Samudi spominje i to da je šafijski
imam klanjao u ovom mihrabu prije hanefijskog dok su teraviju klanjali svi
zajedno i za jednim imamom. Ali ibn Musa je zabilježio da je godine 1303. po
Hidžri najbrojniji džemat bio hanefijski dok je najmalobrojniji bio šafijski.
Ulaskom Hidžaza i Medine u okrilje Saudijske
kraljevine, kralj Abdullazziz, rahimehullah, je naredio da svi muslimani
klanjaju za jednim imamom, ovaj put sljedbenikom hanbelijske pravne škole.
Najbitniji mihrab je ipak onaj Poslanikov. Šesnaest mjeseci po dolasku u Medinu
Allahov poslanik, a.s., predvodio je muslimane okrenut prema prvoj kibli muslimana;
džamiji El-Aksa u Kudsu (Jerusalemu u Palestini). A kada je Svemogući objavio:
"Ti okreni lice svoje prema El-Mesdžidu-l-Haramu" Poslanik, salallahu
alejhi ve selem, je počeo predvoditi vijernike u namazu sa mjesta na kome se i
danas nalazi njegov mihrab. Treba spomenuti i to da za života Allahovog
poslanika, a.s., kao i za perioda vladavine četvorice pravednih halifa nije
postojao mihrab u obliku u kakvom ga mi danas znamo.
Godine 91. po Hidžri Omer ibn Abdulazziz je na mjestu na kojem se
vjerovalo da je Poslanik, a.s., predvodio džem’at sagradio mihrab da bi ga 888. godine po Hidžri, sultan Kaitabai dao
ponovo sagraditi i to u formi u kojoj je i danas sačuvan. O ovome svjedoči i tarih
(zapis) koji je uklesan na pozadini mihraba.
Malo ljudi, čak i onih koji posjete džamiju, znaju da postoji i četvrti
mihrab, Mihrabu-t-tehedždžud.
Ovaj mihrab nalazi se lijevo od Revde nedaleko od Džibrilovih
vrata, ali je danas u potpunosti zaklonjen policama na kojima se drže mushafi
tako da se jedva može vidjeti njegov gornji dio. Ne može se precizno datirati
kada je i zašto ovaj mihrab sagrađen kada se pouzdano zna da je Poslanik, a.s.,
imao običaj tu sam obavljati noćni namaz.
9. Nekada
se do nje moglo doći vozom.
Radovi na izgradnji Hidžaske željeznice od Istanbula do Meke počeli su
godine 1901. u vrijeme sultana Abdulhamida. Histrorijski izvori govore o tome
da je čitav islamski ummet sa nestrpljenjem očekivao realizaciju ovog projekta
i zato je bila pokrenuta kampanja prikupljanja donacija ne samo u osmanskim
zemljama već širom islamskog svijeta. U našim krajevima su muslimani sa
zadovoljstvom kazivali jedni drugima, kako se "gradi štreka od Šama do
Meke i Medine", i kako će hadžije od sada taj najteži dio puta prelaziti
"vozeći se u mašini".
Iako je realizacija projekta u početku zahtijevala uključivanje
nekoliko stranih tehničara i inžinjera
(posebno u izgradnji tunela i mostova) nadležna komisija se trudila da ih ne
angažuje osim ako nije bilo drugog izbora. Kako je realizacija odmicala sve
manje je bilo stranog uplitanja tako da na relaciji od željezničke stanice
El-Ahdar (760 km južno od Damaska) do Medine nije bio angažovan niti jedan
strani inžinjer, a njihovo mjesto su zauzeli egipatski stručnjaci.
Broj fizičkih radnika koji je bio uključen u radove 1907. godine iznosio je 75 hiljada.
U septembru 1908. pruga je došla do Medine ali su daljnji radovi na
nastavku prema Meki obustavljeni zbog protivljenja Eš-Šerifa Huseina,
namjesnika Meke, koji se plašio izravne osmanske prisutnosti.
U junu 1916. Husein je podigao Arape u Hidžazu na ustanak protiv
Turske. 29. oktobra 1916. on se proglasio za "kralja arapskih zemalja".
Britanija, Francuska i Italija su ga odmah priznale, ali samo kao "kralja
Hidžaza". Iz svoje nezavisne arapske države Husein je pozvao sva arapska
plemena da ustanu protiv Turske. Na čelu arapskih ustanika bio je njegov sin
Fejsal koji je po nagovoru i instrukcijama britanskog agenta T.E. Lawrence
(Lorensa od Arabije) vršio stalne napade na prugu. Poput Britanije u Hidžazu i
Francuska je u Siriji preko svojih agenta nudila novčane nagrade arapskim
plemenima koja su napadala prugu.
Arapski pobunjenici su stalnim diverzijama uspjeli
porušiti prugu na više dionica, i ona više nikada nije popravljena.
Njen manji dio je ostao u funkciji u Siriji i
Jordanu, ali je i on zastario i nefunkcionalan.
Pripovijeda se i danas kojoj je osmanska administracija u Medini
bila naložila da se tračnice Hidžaske željeznice od ulaska u Harem do
željezničke stanice koja se nalazila nedaleko od Poslanikove, a.s., džamije
imaju prekriti životinjskim kožama kako voz dok se kreće preko njih ne bi
pravio buku, a sve to iz poštovanja prema ukopanom Poslaniku, a.s.
Već iduće godine se planira završetak izgradnje
brze željeznice koja će ovaj put spajati Medinu i Meku, a u narednim fazama i
Džidu.
10. Prvo
mjesto u Arabiji u koje je uvedena struja.
Kada
su osmanlijske vlasti krenule sa elektrifikacijom gradova u carstvu prvo su
struju uveli u Poslanikovu, a.s. džamiju u Medini. Prema dostupnim podacima
džamija je bila osvjetljena nekoliko godina prije nego što je osvjetljen
osmanski dvor u Istambulu.
