Fijasko hrvatske diplomacije u EU

Evropski zastupnici pozivaju vlasti u Bosni i Hercegovini da nastave s ustavnim, političkim i izbornim reformama radi napretka integracijskog procesa u EU

Fijasko hrvatske diplomacije u EU

Piše: Muhamed Jusić (Preporod)
Bosna i Hercegovina 15.02.2016. podnijela je zahtjev za pridruživanje EU-u ali još uvijek nije dobila status zemlje kandidatkinje. U EU Parlamentu 13. februara razmatran je izvještaj za Bosnu i Hercegovinu izvjestitelja Cristiana Dan Prede. Njegov prijedlog Rezolucije o evropskim integracijama Bosne i Hercegovine Parlament je izglasao sa 468 zastupnika za, 123 je bilo protiv, a 83 uzdržanih.

Prethodno je u julu 2018. godine nacrt izvještaja za BiH upućen Odboru za vanjske poslove Evropskog parlamenta, na koji je dostavljeno 190 amandmana.

NE federalizaciji i podjelama BiH

Izvjestitelj Cristian Dan Preda je na plenarnoj sjednici posebno istaknuo da je od 2017. nastupilo usporavanje evropskog puta BiH. U svom obraćanju poručio je bosanskohercegovačkim političarima da “Evropski parlament nastavlja snažno podupirati evropsku integraciju BiH. Ali zabrinuti smo zbog znatnog usporavanja tempa reformi i zbog opće političke situacije nakon izbora od 7. oktobra 2018. Vlasti na svim nivoima moraju se brzo formirati kako bi se moglo ponovno početi s radom na nizu novih reformi koje su usmjerene prema EU-u, i na ekonomskom i na političkom planu. Ako BiH želi uskoro dobiti status zemlje kandidatkinje, mora pokazati ne samo predanost napredovanju prema EU-u, nego i konkretne rezultate.”

Hrvatski zastupnici u EU parlamentu nezadovoljni su usvajanjem rezolucije bez usvojenih amandmana koje su dostavili. Tonino Picula, evropski parlamentarac iz Hrvatske amandmanom je tražio da se u dokument uključi formulacija kako je u BiH "potrebno nastaviti s ustavnim, političkim i izbornim reformama koje bi preobrazile BiH u djelotvornu, uključivu i potpuno funkcionalnu državu u kojoj bi se jamčila jednakost i demokratska zastupljenost svih njezinih konstitutivnih naroda i građana temeljena na principima federalizma, supsidijarnosti i legitimnog zastupanja, u skladu s načelima izraženim u prethodnim rezolucijama“.

Na veliko razočarenje političkih opcija koje su već mjesecima vodile grubu kampanju da se Evropska unija stavi na stranu jedne političke opcije u BiH ovi amandmani nisu dobili podršku kako na Odboru za vanjske poslove Evropskog parlamenta tako ni u konačnoj verziji rezolucije. Evropski parlament je jasno poslao poruku da budućnost Bosne i Hercegovine nije u daljnjim etničkim podjelama. Prema svjedočenju nekoliko parlamentarcima većina članova Parlamenta EU je prozrela pokušaj da se kroz pozive na federalizaciju stvori privid kako EU od BiH traži dodatnu etničku getoizacija ili čak formiranje nekih novih entiteta.

Stare aveti i etničke podjele izašle na površinu

Umjesto instrumentalizacije i raspirivanja etničkih podjela što se predlagalo amandmanima nekih hrvatskih zastupnika većina evropskih zastupnika i dalje su zabrinuti zbog uveliko raširene korupcije u BiH koja se odrazila na opće izbore održane 7. oktobra prošle godine, kao i na predizbornu kampanju u kojoj je i opet prevladavala etnonacionalistička retorika i koja je bila previše usmjerena na pitanja podjela iz prošlosti umjesto na prijedloge za rješavanje problema s kojima se građani BiH svakodnevno suočavaju.

Osim toga umjesto rehabilitacija za zločine i UZP pređenih politika Evropski parlament je osudio svaku glorifikaciju osoba osuđenih za najteže zločine protiv čovječnosti. “Pozivaju se svi politički lideri i institucije u BiH da odgovorno i objektivno, u interesu istine, pomirenja kao i mirne budućnosti, ocjenjuju ratne događaje i izbjegnu zloupotrebu pravosuđa u političke svrhe”, poručuje se u tekstu usvojene Rezolucije.

U usvojenoj rezoluciji osuđuje se nacionalistička i zapaljiva predizborna retorika, te se nedvosmisleno poziva na jačanje dobrosusjedskih odnosa sa zemljama u regionu i na daljnje napore za rješavanje svih otvorenih bilateralnih pitanja.

Ukratko i pored velike pompe i neviđene diplomatske ofanzive Evropa se nije dala prevariti. Poruke iz Evropske unije su jasne i nadati je se da će ih čuti oni političari koji se na „evropske vrijednosti“ najviše pozivaju.


Kako je Rezolucija trebala izgledati da su prošli amandmani nekih hrvatskih zastupnika:

Sporni amandmani

Zastupnici iz Republike Hrvatske su pred Odborom za vanjske poslove Evropskog parlamenta predlagali čitav niz amandmana na izvještaj izvjestitelja za BiH gospodina Cristiana Dan Prede iz kojih se vidi stvarna namjera koju su imali. I pored realne opasnosti da ovi amandmani budu prihvaćeni, EU parlamentarci kao i članovi Odbora su pokazali da su prozreli politički igru svojih hrvatskih kolega. Iz analize amandmana se vidi da je postojala intencija da se članstvo Hrvatske EU zloupotrijebi kako bi se podržala samo jedna politička opcija i kako bi Hrvatska dobila mandat da se upliće u unutrašnja pitanja BiH s ciljem nastavka daljnih blokada procesa integracije države i društva. Također je vidljiv i pokušaj da se iz EU pošalje poruka kako je u Bosni i Hercegovini samo jedan narod evropski i da Evropa ima obavezu da brine samo o njemu i interesima predstavnika tog naroda te da su samo oni „jedini nosioci evropskih vrijednosti“.

Ovo su neki od tih spornih amandmana:

Marijana Petir i Željana Zovko predlagale da u rezoluciji stoji: Kako EU “žali što nije postignut kompromis u pogledu promjena izbornog zakonodavstva potrebnih za provedbu odluke Ustavnog suda u predmetu Ljubić o izboru članova Doma naroda Federacije; zabrinut je kako će rezultati izbora održanih 7. listopada 2108. godine utjecati na već poprilično oslabljen položaj Hrvata kao jednog od triju konstitutivnih naroda u BiH; ističe da postojeći pravni okvir i izborno zakonodavstvo ugrožavaju prava jednog konstitutivnog naroda onemogućavajući mu da sam bira svog člana Predsjedništva; potiče sve političke vođe da pokažu odgovornost i izmijene izborni okvir kako bi se zajamčila jednostavna provedba rezultata izbora; ističe da je održavanje vjerodostojnih izbora i provedba rezultata ključno obilježje demokracije koja dobro funkcionira, kao i zahtjev za svaku zemlju koja se želi pridružiti EU-u.” Ove zastupnice su pokušale EU parlamentu podmetnuti tezu o tome kako EU treba da brine o samo jednom narodu u BiH, ustvari o samo jednoj političkoj stranici.

Zastupnik Tonino Picula je predlagao da u rezoluciji stoji kako „političko predstavljanje mora biti utemeljeno na demokratskom izboru zastupnika koji legitimno predstavljaju interese onih koje zastupaju, i to na svim administrativno-političkim razinama; potiče sve političke vođe da pokažu odgovornost i brzo izmijene izborni okvir kako bi se zajamčilo potrebno usklađivanje Izbornog zakona s presudom Ustavnog suda te jednostavna provedba rezultata izbor”, na mala vrata pokušavajući provući nepostojeći koncept „legitimnog predstavljanja“. Slično je predlagala i Željana Zovko predlažući da u Rezolucija „naglašava važnost odluke Ustavnog suda u vezi s principom konstitutivnog statusa i ravnopravnosti tri konstitutivna naroda da biraju svoje vlastite legitimne političke predstavnike koja je zasnovana na legitimnom i proporcionalnom zastupanju”.

Većina zastupnika iz Hrvatske je tražila provođenje presude Ustavnog suda na način koji bi bio u suprotnosti sa presudom Evropskog suda za ljudska prava. Željana Zovko je čak predlagala da se u Rezolucije kaže kako „se žali što su, zbog neimplementacije izbornog zakona i odluke Ustavnog suda u predmetu Ljubić, uprkos velikoj izlaznosti Hrvata na izborima, oni izgubili svoje predstavnike u Predsjedništvu BiH; podstiče sve stranke da u narednom periodu iznađu kompromis i formiraju vladu koja će odražavati legitimno zastupanje svih konstitutivnih naroda”.

Također, tu je bilo i zahtjeva da se iz Izvještaja, koji će biti usvojen kao Rezolucija, briše osuda segregacije djece u tzv. dvije škole pod jednim krovom i da se pozove na daljnu segregaciju i da EU parlament pozove na poštivanje samo jezičkih prava Hrvata zanemarujući pravo na bosanski jezik koje je evidentno u najvećem djelu države.

Iako većina ovih amandmana nije našla mjesto u Rezoluciji EU parlamenta ne smije se zanemariti činjenica da u Bosni i njenom susjedstvu djeluju političke snage koje segregaciju, podjele i getoizacije te urušavanje osnovnih građanskih prava onih koji nisu većina na dijelu teritorije BIH pokušavaju predstaviti kao evropske vrijednosti i ucjenjivati Bosnu i Hercegovinu da na svom evropskom putu prihvati ono što nikada ne bi prihvatali u bilo kojoj evropskoj zemlji. Ovaj put naum im nije prošao, ali će jako puno zavisiti od ishoda idućih izbora za EU parlament i odnosa snaga u njemu. Jer ako tamo zasjednu ekstremističke desničarske i neonacističke opcije možda ovakve ideje jednom i dobiju podršku. Ali tada neće u pitanju biti samo ideja jedinstvene Bosne i Hercegovine nego i ujedinjene Evrope.
Izvor: Preporod

Zašto Kolinda želi 'zavesti red u Bosni'

Kada bismo mi iz Bosne i Hercegovine htjeli biti podli, onda bismo tužakali Hrvatsku za očito oživljavanje ustaštva i rehabilitaciju fašističkog naslijeđa.

Po brojevima onih koji su otišli na strana ratišta Bosna i Hercegovina ne odudara od evropskog prosjeka-EPA

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović, nakon sigurnosnog foruma NATO-a održanog u kanadskom gradu Halifaxu, dala je intervju za Defense News, u kojem je naglasila da je Bosna i Hercegovina nestabilna zemlja, da nije "u potpunosti politički emancipirana", te da je haman pa najveća prijetnja za Hrvatsku. Tom prilikom rekla je i kako se "islam koji smo poznavali u Bosni i Hercegovini mijenja, postaje radikaliziraniji, posebno u seoskim područjima, mijenja se način života, čak i izgled ljudi u smislu načina oblačenja i ponašanja i mnogo rigidnije interpretacije vrijednosti islama".

Iako u predsjednicinim izjavama ima i realnih opasnosti, kojih svi trebamo biti svjesni i koje se ne trebaju ignorirati, njeno preuveličavanje navodne islamske opasnosti dokaz je da se ne radi o iskrenoj namjeri da se Bosni pomogne. Takve optužbe u vrijeme kad Evropom i svijetom vladaju islamofobija i iracionalni strah od islama i muslimana ne mogu nikako biti doživljene kao dobronamjerne. To je providan pokušaj da se oslabi bošnjačka politička pozicija.

Ustvari, to je sada već dio ustaljene patronizirajuće politike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini, gdje se stvari pokazuju gorima nego što jesu, ne bi li svjetski moćnici baš njima dali neku vrstu mandata da "zavedu red u Bosni". Za sada ta politika ne samo da ne prolazi u Bosni i u njenim političkim faktorima nego ni u ozbiljnim međunarodnim krugovima, koji su tu strategiju davno prozreli. Nadati se da će to tako i ostati sa svim promjenama na političkoj sceni Evrope koje su u toku.

Žmurenje na RS i Dodika

Takav pristup hrvatske politike, koliko god se prikazivao kao dobronamjeran prema Bosni i Hercegovini i njenim narodima, to nije i samo može dodatno doprinijeti destabilizaciji Bosne i Hercegovine, pa i regiona. Na taj način Hrvatska ne samo da neće biti faktor stabilnosti na Balkanu nego će Beograd ponovo postati regionalna adresa za rješavanje problema. Čini se da se upravo toga plaši zvanični Zagreb. Nije tajna da to nije u interesu ni političkog Sarajeva, pa je pravo pitanje zašto onda ova ofanziva na Bosnu i Hercegovinu, a posebno bošnjački politički faktor u njoj.

Ovo što posljednjih sedmica imamo na sceni neće doprinijeti ni relaksaciji političke klime u Bosni i Hercegovini, pa tako ni isposlovati neke ustupke za konstitutivne bosanske Hrvate u mogućim izmjenama Ustava i Izbornog zakona, ako je to stvarni cilj. Znamo da je sada predsjednica Grabar-Kitarović dobila svoju desnu vladu i da moraju dokazati svoje hrvatstvo, ali što baš odmah na Bosni? Što ne malo na Mađarskoj i MOL-u, na Aleksandru Vučiću i Srbiji?

Kada je Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine podiglo optužnicu protiv pripadnika Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske vojske iz Orašja za ratni zločin počinjen nad tamošnjim Srbima, u optužnici koju je potpisala tužiteljica Hrvatica (ne da je to nama bitno, ali nekima očito jest), na osnovu prijave Ministarstva unutrašnjih poslova bh. entiteta Republika Srpska, koju su pomogli sastaviti članovi Centra za istraživanje ratnih zločina iz Banje Luke, čitava Hrvatska digla se da prijeti Sarajevu i bivšim pripadnicima Armije Bosne i Hercegovine.

Nastranu što je nezamislivo da jedna ozbiljna država na tako brutalan način vrši pritisak na rad tužiteljstva druge države, i to u slučaju ratnih zločina - ostaje itekako sumnjivo to kako su hrvatski mediji i političari koji su se tada javno oglasili činili sve da ne optuže strukture RS-a, valjda zbog jaranskih odnosa Milorada Dodika i predstavnika njihove sestrinske stranke Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine. Čini se da su u Zagrebu procijenili da im je najlakše snagu pokazivati na Bosni i tamošnjim Bošnjacima.

Uloga regionalnog šerifa

Ne trebamo zaboraviti ni to kako su prije ulaska Hrvatske u Evropsku uniju mnogi ozbiljni politički centri moći, a ne samo Sarajevo, tvrdili da će se desiti upravo ovo, odnosno da Hrvatska nije dovoljno zrela te da će svoju poziciju u EU-u koristiti kako bi ucjenjivala susjede, što neće pomoći proces EU-integracija, nego ga samo usporiti. Javna je tajna da je Zagreb obećao da to neće činiti, ali im se, izgleda, sad čini da, u trenutku kada su stege Brisela popustile, mogu početi glumiti nekog regionalnog šerifa.

Nakon izjave predsjednice Grabar-Kitarović o strahu od "islama koji se mijenja" uslijedio je tekst u zagrebačkom Večernjem listu, u kojem se autor poziva na navodni izvještaj Državne agencije za istrage i zaštitu, nazvan "Žarište vehabijsko-selefijskog prisustva u Bosni i Hercegovini" . Ustvari, bio je to pokušaj da se potkrijepe tvrdnje predsjednice i da se ode korak dalje, čak i da se tradicionalna vjerska zajednica muslimana optuži za podršku tim destruktivnim elementima iako svi relevantni autori i eksperti, pa čak i međunarodne diplomate, svjedoče da je upravo uloga Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini bila i ostala ključna u prevenciji nasilnog ekstremizma

Kada je ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine Dragan Mektić javno porekao da takav izvještaj postoji, predsjednica Grabar-Kitarović nije odustala od svojih tvrdnji, nego je dodala kako se "iz takozvane Islamske države u Bosnu i Hercegovinu vraćaju tisuće boraca te da moramo pogledati istini u oči".

Brojevi bez pokrića

Otkud gospođi predsjednici taj podatak o hiljadama boraca nećemo doznati, ali je on dovoljan dokaz da se radi o preuveličavanju opasnosti, koja jest realna i kojom se čitavo bh. društvo i država ozbiljno bave i da konačan cilj nije stvarno suočavanje s problemom, nego njegova politizacija i slabljenje političke pozicije bošnjačkog političkog faktora.

Sva ozbiljna istraživanja fenomena stranih boraca iz Bosne i Hercegovine te podaci bh. sigurnosnih agencija govore da se od početka 2016. godine sa bliskoistočnih ratišta u Bosnu vratilo 47 muškaraca, 50 ih je poginulo, a u bosanskohercegovačkoj zajednici u Siriji i Iraku ostalo ih je još 91. Do početka godine vratilo se i osam žena, jedna je ubijena, a 52 još uvijek su na tamošnjim ratištima. Po brojevima onih koji su otišli na strana ratišta Bosna i Hercegovina ne odudara od evropskog prosjeka, osim što ima veći broj žena i djece, a manji vojno sposobnih pojedinaca.

Svi oni koji poznaju sigurnosnu sliku Evrope i šta se dešavalo u protekloj godini i više znaju da su, ako se stvari tako sagledavaju, Belgija ili Francuska veća prijetnja Evropi zbog nasilnog ekstremizma koji se promovira u ime islama nego, recimo, Bosna. Ali, u Evropi se pitanjem borbe protiv terorizma i nasilnog ekstremizma ne politizira, barem ne ovako otvoreno. To je zlo koje pogađa sve, a muslimane možda i više i zato se upravo oni i njihove vjerske zajednice svakodnevno suprotstavljaju tom fenomenu. Politizacija borbe protiv terorizma i radikalizacije neće riješiti ništa.

Počistite ispred svoje kuće

Osim toga, u Bosni i Hercegovini procesuirani su svi oni koji su se vratili sa sirijskog ratišta. Za terorizam je izrečeno preko 150 godina zatvora iako većina slučajeva, da su u nekoj drugoj državi, ne bi u sudskoj proceduri bila tako kvalificirana. Bilo je preventivnih hapšenja i brojnih drugih aktivnosti vladinog i nevladinog sektora na polju suzbijanja nasilnog ekstremizma.

Sada, kad bismo mi iz Bosne htjeli biti podli, onda bismo mogli tužakati Hrvatsku za njeno očito oživljavanje ustaštva i rehabilitaciju fašističkog naslijeđa. To što Srbi koji nisu protjerani iz Hrvatske imaju takav nivo sloboda i prava koja imaju, što se lupaju table sa ćiriličnim natpisima, što se podižu spomenici i služe mise fašistima, što se predsjednica slika s fašističkom zastavom Nezavisne države Hrvatske, što se pozdravljaju na javnim skupovima ustaškim pozdravima može biti ozbiljna prijetnja za Bosnu i Evropu. Naročito kad uzmemo u obzir historiju, onu davnu, ali i ovu nedavnu, ispisanu u Heliodromu i Ahmićima, Bošnjaci, ali i Bosna, sigurno imaju razloga da se itekako osjećaju ugroženim.

Rehabilitacija ustaštva ne može se prikriti slanjem dva-tri aviona kanadera u Izrael ili "panjkanjem" susjednih država kako bi se na njih skrenula pažnja. Zato bi sigurno najbolje bilo da svako počne čistiti ispred svoje kuće. A što ja, kao Balkanac, znam, ali meni je to nekako i evropski, a ne ovo što predsjednica članice Evropske unije čini.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Nema dileme šta je u svijetu obilježilo 2011., godinu iza nas

Demonstranti svuda vraćaju moć narodu- osvrt na prošlu godinu u novorm broju Starta

Muhamed Jusić (Start BiH, 339-340)

Prestižni magazin Time je birajući ličnost godine za prošlu godinu potrefio i u liku demonstranta na svojoj naslovnici sažeo bit onoga po čemu će vjerovatno 2011. godina u historiji ostati zapamćena na međunarodnom planu.

Protesti, definitivno

Naime, oni su laskavu titulu ličnosti godine, ustanovljenu još daleke 1927. godine, odlučili dodijeliti demonstrantu ili svakom pojedincu koji je prošle godine učestvovao u demonstracijama bilo gdje u svijetu. Svojim izborom, Time je, kako kažu u uredništvu, želio da oda priznanje demonstrantima, jer su dali novo značenje snazi koju predstavlja narod.

U obrazloženju svoje odluke magazin Time ističe da su prvi i najdramatičniji protesti pokrenuti u tzv. islamskom svijetu inspirisali demonstrante širom svijeta. Demonstranti u podužoj listi zemalja, poput Izraela, Indije, Čilea, Kine, Velike Britanije, Španije i Sjedinjenih Američkih Država, otvoreno su svoje pokrete dovodili u vezu sa narodnim revolucijama koje su potresle Bliski Istok. U septembru je pokret Occupy Wall Street počeo svoj život u New Yorku, brzo se proširivši na druge američke gradove, dok se ovih dana u Rusiji širi bunt izazvan pokradenim izborima i diktaturom vladajuće partije Vladimira Putina.

Urednik magazina Time Jim Frederick pojašnjava da je u svim tim procesima najbitnije to „što je gotovo jedna cijela generacija zaboravila da se protestima mogu mijenjati politička pravila, a onda je došlo do iznenade promjene“. “Uspjeli su srušiti dva režima (ustvari tri, M.J.), potresli su Rusiju i Veliku Britaniju, a pokret Okupirajmo Wall Street pokazao je globalnu snagu u borbi protiv neosjetljivosti velikih korporacija, banaka, neoliberalnog kapitalizma”- tvrdi Frederick.

On naglašava da “ljudi koji okupiraju Wall Street imaju sasvim drugi program od onih u Egiptu i Libiji, ili onih na moskovskom Crvenom trgu.

Top novinske priče

- Ali je svima zajednički način na koji međusobno komuniciraju kako bi se nešto mijenjalo. Više puta smo vidjeli da su demonstranti u Egiptu isticali da ne bi bili na Tahriru da nisu bili inspirirani onim što se dogodilo u Tunisu. Oni su, na neki način inspirisali demonstrante na Wall Streetu. A ti su ponavljali- ne bismo bili u Zuccoti parku da nismo vidjeli ono što se događalo u Egiptu”- kaže Frederick.

Frederick podsjeća da nije isto demonstrirati u SAD, Siriji, Egiptu, Tunisu i Libiji. Za mnoge demonstrante to je veliki rizik, jer autoritarni režimi ne biraju način obračuna sa “neposlušnima”. Neki demonstranti završe u zatvorima, neki izgube život, te stoga prema njegovom mišljenju zaslužuju da budu proglašeni ličnošću godine.

Istovremeno, Kurt Andersen u Time-u objašnjavajući odluku uredništva svoga lista pojašnjava šta je to posebno u dešavanjima naroda koja su obilježili prošlu godinu i podsjeća kako se nešto slično desilo 60-tih kada se protestvovalo protiv rata u Vijetnamu, te 80-tih kada se digao glas protiv nuklearnog oružja, protiv komunističke tiranije na Tienanmenu i Istočnoj Evropi. Protesti su tada postali prirodni dio političkog procesa. A onda je uslijedilo razdoblje ekonomske renesanse. Živjelo se dobro, pa su se demonstracije kao oblik političkog nezadovoljstva događale sporadično, sve do početka 2011, kada su protesti počeli u Tunisu.

Jasno je da se lista najznačajnijih događaja koji su obilježili godinu iza nas razlikuje od zemlje do zemlje. Ipak, zbog uloge koju Sjedinjene Američke Države još uvijek igraju u svijetu njihov izbor je ipak globalno značajan, a za njih je, kako se i očekivalo, najznačajniji događaj ubistvo vođe terorističke organizacije El-Kaide Osame bin Ladena. Barem su tako odlučili urednici američkih medijskih kuća koji u organizaciji američke novinske agencije Associated Press svake godine biraju najznačajniju novinsku priču.

Akcija američkih specijalaca u kojoj je u maju u Pakistanu ubijen Bin Laden prva je na njihovoj listi 10 najznačajnijih priča, sa 128 prvih mjesta kod ukupno 247 anketiranih. Iako malo ko vjeruje da će ubistvom duhovnog vođe El-Kaide, koji prema izjavama eksperata, ionako već dugo ni u vlastitoj organizaciji nije igrao značajnu ulogu, prestati postojati opasnost od međunarodnog terorizma, za sve Amerikance ona ima simboličnu vrijednost.

Katastrofalni zemljotres, praćen cunamijem, koji je u martu pogodio Japan, našao se na drugom mjestu, sa 60 nominacija za prvo mjesto. Prema ovom rangiranju najznačajnijih događaja u prošloj godini "Arapsko proljeće" i val narodnih pobuna na Bliskom istoku i sjeveru Afrike su zauzeli tek treće mjesto Na četvrtom se našla finansijska kriza u Evropi, a na petom ekonomska situacija u SAD.

Ćoravo desno evropsko oko

U drugom dijelu tabele našli su se svrgavanje režima libijskog vođe Muammera el-Gaddafija, sporenja u američkom Kongresu oko fiskalne politike i protesti Pokreta "Okupirajmo Wall street". Ipak, trijumf naroda Libije u svojoj borbi za slobodu će ostati zamućen snimkama brutalne odmazda izvršene nad svrgnutim predsjednikom. Te snimke prijete da se urežu u krvavu podsvijest čovječanstva i obilježe, kako godinu na odlasku, tako i čitavu libijsku revoluciju.

Među događajima koji su bili blizu ulaska na listu su smrt suosnivača kompanije Apple Stevea Jobsa, uragan Irena, razorna serija tornada na srednjem zapadu i jugoistoku SAD, kao i ukidanje zabrane homoseksualcima da služe u američkoj vojsci.

Neki od ovih događaja uistinu će ostati u kolektivnom sjećanju čovječanstva svaki put kada se prisjetimo odlazeće 2011. Naravno, tu je prije svega, globalna ekonomska kriza i kriza Eurozone, koja je po prvi put od rađanja ideje ujedinjenja Evrope kao relevantno i ozbiljno pitanje nametnula spekulacije i raspravu o mogućnosti raspada EU-a.

Napad norveškog državljanina Andersa Behringa Breivika na svoje sugrađane je još jednom čovječanstvo podsjetio na svu opasnost teroirizma i to da se on može desiti bilo gdje i bilo kad. Breivik je u svom krvavom pohodu 22. jula prvo aktivirao bombu skrivenu u kombiju parkiranom ispred zgrade vlade u Oslu, gdje je od eksplozije poginulo osam ljudi, nakon čega je otišao na ostrvo Utoya i usmrtio još 69 mladih ljudi okupljenih na političkom skupu, prema njegovom mišljenju, neprijateljske političke opcije. Koliko god to morbidno zvučalo, ali ovaj njegov pohod je kao nijedno objašnjenje i pozivanje na razum čitavom svijetu, pokazao da teroristi nisu samo muslimani i da ekstremista i luđaka ima na svim stranama, te da se zlo može učiniti u ime bilo koje vjere ili ideologije. Ovaj stravični napad u Norveškoj i slučajno hapšenje grupe neonacista koji su nesmetano i uz sumnjive veze sa državnom bezbjednošću u Njemačkoj godinama ubijali imigrante pokazali su da je Evropa slijepa u desno oko, a da li će 2011. biti i godina u kojoj će Stara dama progledati na to svoje ćoravo oko tek treba vidjeti.

Evropski put vodi preko Remetinca

Kada je riječ o dešavanjima na međunarodnom planu za nas u BiH je vjerovatno najvažnija odluka o prijemu naših zapadnih susjeda u punopravno članstvo Evropske Unije. Iako taj događaj u svjetskoj, pa i evropskoj javnosti, nije privukao puno pažnje i jedva da je primijećen zbog svih drugih problema koji pritišću Evropsku Uniju, za nas u BiH je to od posebnog značaja. I dok jedni u tome vide siguran dokaz neminovnog evropskog puta čitavog regiona i nade da ako nećemo mi Evropi hoće ona nama, drugi, poput srbijanskog ministra Ivice Dačića, pak, u istom događaju vide iscrtavanje novih granica Evrope čije će se proširenje zaustaviti na nekadašnjim granicama Austro-Ugarske i Osmanskog carstva, a prema kojima je Bosna bila malo tamo malo `vamo, odnosno ni tamo ni `vamo. Ipak, u Briselu se mnogi nadaju da će ulazak Hrvatske u EU podstaći i njene susjede da krenu istim putem. Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog balkanske zavidnosti koja, u ovom dijelu svijeta, može biti ključni motivirajući faktor da se uradi i nemoguće. Međutim, ako se zamislimo nad procesima koji su prethodili priključenju Hrvatske velikoj evropskoj porodici, plašiti je se da će sudski postupci poput onih koji se vode protiv bivšeg premijera Ive Sanadera i čitave plejade vojnih i državnih zvaničnika biti destimulirajući faktor za sve naše u korupciji i kriminalu ogrezle političke vođe koje sada u evropskim integracijama vide prije svega prijetnju vlastitoj budućnosti. Njima je, čini se, postalo više nego jasno da usvajanje evropskih standarda znači vezanje omče oko vlastitog vrata, jer su mnogi od njih usvajanjem svakog evropskog zakona korak bliži nekom našem Remetincu ili upadu bh inačice Uskoka, čije osnivanje se tako revnosno godinama blokira zbog „viših nacionalnih interesa“, prijenosa nadležnosti i nepostojanja političke volje. Mislim da svako pojavljivanje Sanadera pred sudom ubija i ono malo volje kod domaćih političara da zemlju povedu putem evropskih integracija.

Novi teksts u Startu BiH o najmanjem zajedničkom imenitelju dešavanja od Libije do Hrvatske

Piše: Muhamed Jusić (Start BiH)

Kao i uvijek kroz historiju ljudi na ulici izlaze tražiti svoja prava i tamo iznose svoje zahtjeve samo onda kada političke elite, ili u slučaju višestranačkih demokratskih društava, postojeće političke opcije, prestanu artikulisati njihove stvarne stavove i interese. I upravo je to najmanji zajednički imenitelj „dešavanja naroda“ koja se ovih mjeseci viđaju na ulicama i trgovima od onog Zelenog u Tripoliju do Markovog u Zagrebu. Otuđenost onih koji u ime naroda obnašaju vlast i njihova nesposobnost da iznađu kvalitetne politike koje bi se adekvatno nosile sa problemima generisanim globalnom recesijom, te drugim lokalno ukorijenjenim problemima svakog društva i države ponaosob, kod građana širom svijeta stvaraju bunt i sve glasnije zahtjeve za radikalnim promjenama. Očekivanja „narodnih masa“ su u većini zemalja nadrasla sposobnost političkih elita da im ostvare politička obećanja o stalnom ekonomskom rastu i boljem i lagodnom životu. Taj gnjev i revolucionorni duh koliko ulijeva nadu da će se stvari širom svijeta početi kretati u pravcu veće demokratizacije, istovremeno i plaši jer u vremenima općeg nezadovoljstva i sveopšte društvene krize najčešće profitiraju ekstremne ideologije. O strahu da bi arapska revolucija na vlast mogla dovesti još rigidnije diktatorske režime se ovih dana u političkim centrima moći nadugo i naširoko razglabalo. Taj strah da se na političkoj sceni pojave ekstremne političke snage koje će zagovarati radikalna rješenja i pokupiti glasove razočaranih, ovih se dana kao bauk nadvija nad Evropom u kojoj iz godine u godinu krajnja desnica sve više jača. Isti bauk je došao i do našeg susjedstva i prvih nam komšija, Hrvata. Inspirisana „arapskim proljećem“ ili ne, vrlo heterogena grupa nezadovoljnika je demonstrirala širom „Lijepe naše“. Na ulicama su se našli demobilisani borci ili branitelji, neformalna skupina mladih organizovana preko internet društvene mreže Facebook, te malobrojna skupina huligana koji su, čini se, došli samo s ciljem da se „pomarišu sa murijom“ (što su naravno i uradili).
Ono što brine brojne u Hrvatskoj jeste to što su demonstranti podjednako nezadovoljni i pozicijom i opozicijom, tj čitavim sistemom i pravcem u kojem se Hrvatska kreće, te što se sve češće čuju glasovi za artikulisanje sasvim nove i drastično radikalne političke opcije. Skoro pet hiljada nezadovoljnika je u Gundulićevoj ulici pokušalo spaliti zastavu HDZ-a, koja se pokazala otpornom na palež, ali su malo kasnije na Iblerovom trgu ipak uspjeli spaliti zastave SDP-a i Europske unije.
Među prvima koji su primjetili da bi se iz nezadovoljstva „hrvatske ulice“, baš kao i iz one arapske, mogla uzdignuti jedna nova, krajnje radikalna, politička opcija koja bi bila spremna u pitanje dovesti i sam model demokratske i građanske države je Vesna Pusić, potpredsjednica HNS-a i šefica Nacionalnog odbora za praćenje pregovora s EU. Za više hrvatskih medija ona je izjavila kako su oni koji su organizovali demonstracije branitelja artikulirali, ono što gospođa Pusić smtra da je „vrlo opasan program“. Ona podsjeća hrvatsku javnost kako se predstavnici branitelja prvo zalažu za to da Hrvatska ne treba ući u EU, te da to ide naruku jedino lovcima u mutnom kojima je cilj da institucije ne funkcionišu. Zatim, oni se pozivaju na slučaj Purda, a da su institucije funkcionisale slučaj Purda, smatra gospođa Pusić, bi se riješio u Hrvatskoj još 2007. i nikad ne bi došlo do ovoga.
Drugi opasan zahtjev je da se odustane od borbe za neovisno pravosuđe. „Bila sam zgranuta“, izjavila je Pusić za Jutarnji list, „tim zahtjevom u kojem stoji da bez obzira na optužnicu ili sumnju, ako je netko branitelj, ne smije ga se procesuirati. To je apsurdno. Nadalje, tu je zalaganje za lustraciju čija je glavna karakteristika da kriterij po kojem ćemo izbaciti nekog iz prava da se javno angžaira u politici ili dobije posao u državnoj službi, određuje onaj tko je na vlasti. I konačno, zahtjev o dokidanju zakona o amnestiji. To znači `raskopavanje` Slavonije. Zakon o amnestiji je omogućio povratak i postepenu stabilizaciju odnosa u Istočnoj Slavoniji. A sada se zahtjeva da se to poništi i krene u destabilizaciju zemlje. Respektiram da oni imaju takve stavove, ali sam apsolutno protiv njih. Želim jasno reći da ćemo stajati na braniku većinske građanske Hrvatske, koja želi na izborima izabrati drugačiju vladu i koja želi pristojnu civiliziranu zemlju“.

U još uvijek uzavrelom arapskom i muslimanskom svijetu takođe postoji identičan strah da će revolucija izroditi radikalne politike i da će neko revoluciju „kidnapovati“.
Tako se na iste događaje u tim zemljama, ali i širom svijeta, gleda iz različitih uglova i u iznenadnim smjenama režima različiti ideolozi slijeva i zdesna vide dokaze za vlastitu teoriju društvenih procesa, ali i priliku da nezadovoljstvo masa instrumentaliziraju za vlastiti interes i da ga zarad vlastitih ciljeva ideologiziraju. Tako je zanimljivo vidjeti kako npr. ljevičari širom Evrope, pa i našeg regiona, u tome šta se dešava u arapskim zemljama vide pobunu proleterijata protiv „omražene buržoazije“ i „američkog imperijalizma“, dok istovremeno radikalni islamisti na internet stranicama i forumima u istim događajima vide konačan slom taguta (silnika koji uzurpiraju Božije pravo i umjesto Njega vladaju ljudima), treći, pak, u svemu vide još jedan dokaz superiornosti neoliberalne ekonomije i demokratije koja je kroz otvorene granice i slobodnu trgovinu „izvezla“ i „our way of life“ uz prateće vrijednosti demokratskog društva.
Realnost na terenu i struktura demonstranata, te razlozi zbog kojih su se oni našli na ulicama teško da idu u prilog bilo kojoj od barem ove tri spomenute ideologije. Malo koji seljak (arapski felah) ili stanovnik predgrađa koji je u Kairo, Aleksandriju, Bengazi ili bilo koji drugi grad došao da svrgne „faraona novog doba“ zna išta o sukobljenim ideologijama i vizijama svijeta o kojima naglabaju arapske i svjetske elite. Tim ljudima je dosta nesloboda, besperspektivnosti, korupcije koja se uvukla u sve pore života, nezaposlenosti i siromaštva. Oni ne znaju kako to riješiti i, prema prvim istraživanjima, nisu ni sigurni ko bi to mogao znati, ali oni od vlasti žele više i žele priliku da se i oni pitaju o tome šta se s njihovim životima dešava. I upravo je to najbitniji iskorak koji su ova društva napravila, iako je teško predvidjeti koliko će ti procesi trajati i koju ideološku ili drugu formu će u konačnici poprimiti, te da li će neko te revolucije uistinu „kidnapovati“.