U strategiji djelovanja antiislamskih pokreta, ublažena je
samo neofašistička ikonografija dok je retorika pooštrena.
 |
Marševi pokreta - Evropljani patriote protiv islamizacije
Zapada (PEGIDA) [EPA]
Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Veliki broj ljudi na marševima koje je u istočnonjemačkom
gradu Drezdenu i u nekim drugim gradovima Njemačke organizovao pokret nazvan
Evropljani patriote protiv islamizacije Zapada (PEGIDA) zabrinuo je ne samo
brojne muslimanske i useljeničke zajednice širom Evrope nego i brojne
političke, medijske, vjerske i društvene institucije i pojedince.
Ultradesničarska, islamofobična i antiimgrantska retorika,
pa čak i skupovi, nisu strani Njemačkoj, pa ni Evropi i oni su već dugo dio
javnog diskursa, ali masovnost pokreta i profil ljudi koji su uzeli učešće na
tim skupovima sluti da bi moglo doći do omasovljenja tih ideja i jačanja do
sada marginaliziranih skupina. Procjenjuje se da je 15. decembra 17.000 ljudi
učestvovalo na spomenutom skupu u Drezdenu, i da su, prema podacima sigurnosnih
agencija, došli iz svih krajeva Njemačke.
Izmjena retorike
Ali ono što je posebno vrijedno pažnje a što mnogi nisu
primjetili jeste suptilna izmjena retorike i ikonografije ovih skupova koja za
cilj ima približiti ksenofobične stavove protiv muslimana i useljenika širim
njemačkim i evropskim masama. Organizatori su se ozbiljno potrudili da kroz parole
koje su uzvikivali i kroz kostimografiju okupljanje pa tako i pokret predstave
kao spontano dešavanje naroda i da pokušaju poslati poruku kako se ne radi o
tek još jednom okupljanju ultradesničara nego o nekoj vrsti svenarodnog
pokreta. Otud i glavni slogan učesnika marša PEGIDA-e u Drezdenu koji su uzvikivali „Mi smo
narod!“. Svi će se lahko prisjetiti da je ovaj slogan prvi put korišten u
mirnim prodemokratskim demonstracijama protiv vlade Istočne Njemačke u vrijeme
prije pada Sovjetskog saveza.
Istovremeno su umjesto dosadašnje muzike neofašističkih
bendova puštali božične pjesme. Fašistička ikonografija je bila svedena na
minimum, što je kompenzirano stavovima govornika na skupovima. Kao rijetko kada
do sada u govorima mnogih govornika moglo se čuti kako islamu i muslimanima
nije mjesto u Evropi ili barem u njenom javnom prostoru.
U novoizmjenjenoj strategiji djelovanja antiislamskih i
desničarskih pokreta ublažena je samo neofašistička ikonografija dok je
retorika pooštrena. Evropska ultradesnica
je do sada svoje islamofobične stavove prikrivala nav,odnim suprotstavljanjem
samo „radikalnim islamistima“ i „militantnom islamu“ praveći razliku između
„dobrih“ i „loših“ muslimana dok sada PEGIDA i njihovi istomišljenici sve
otvorenije govore o islamu i svim muslimanima kao problemu.
Ovo je očito vrlo dobro prepakovana islamofobija i pokušaj
da se ksenofobični i islamofobični stavovi legitimiziraju i predstave kao
opravdani zahtjevi zabrinutih građana i kao dio normalne demokratske diskusije.
Učesnici skupova u organizaciji PEGIDA-e su insistirali na nenasilju istovremno
šaljući poruke o tome kako oni nisu isključivi prema drugim kategorijama
društva koje su obično meta desničara. Ovo sve bi trebalo da osigura da se na
strahu od islama i muslimana stvori šira baza za desničarske pokrete od one
vrlo ograničene koju su zbog svojih radikalnih stavova po brojnim društvenim
pitanjima i sklonosti ka nasilju imali do sada.
Možda primjenu ove nove strategije i njenu apsurdnost
najbolje opisuje novinar njemačkog magazina Der Spiegel koji je izvještavao sa
skupa organizovanog u Bonu dva dana prije Božića gdje je demonstriralo 200
pristalica "BOGIDA",
organizacije koja je dobila naziv po uzoru na drezdensku Pegidu. Ono što je
autoru priloga zapelo za oko jeste izbor muzike.
Rasprava o krizi multikulturalnosti
Organizatori su puštali pjesme njemačkog rege muzičara
"Gentleman", za kojeg se u tekstu kaže da je „otvoren prema svijetu,
što je tipično za Sjevernu Rajnu-Vestfaliju“, sa stihovima kao što su: "Ja
sam za ljubav, ja sam za one koji vole da žive" i „Ja sam za one, koji
vole, čak i kad je teško". Poruke koje se teško mogu povezati sa onim za
što su se zalagali oni okupljeni pod zvučnicima bine, a koje su bili
nezamislive na ranijim sličnim antiislamskim skupovima. Međutim, sve postaje
jasnije kada novinari intervjuišu osobu koja je prijavila okupljanje i koja je
odgovorna za izbor muzike i kada se ispostavi da se radi o Melanie Dittmer,
koja sa svojih 36 godina ima dugu neonacističku prošlost.
Nema sumnje da su desničari u Njemačkoj i Evropi shvatili
da, ukoliko žele da svoje stavove omasove i da sebi osiguraju široku bazu,
morati antiislamski narativ korigovati i udaljiti ga od uobičajenog
neofašističkog folkora.
To će im onda otvoriti prostor i za eventualnu masovniju
političku podršku. Zato oni vrlo lukavo koriste tešku ekonomsku situaciju,
problem nezaposlenosti, strah od nepoznatog i dugačijeg i naravno eskalaciju
zvjerstava koja u ime islama čine organizacije poput tzv. Islamske države u
čijim redovima se bori i veliki broj dobrovoljaca iz evropsklih zemalja pa i
Njemačke. Mnogi ne samo u Evropu nego i među muslimanima širom svijeta su
šokirani brutalnošću i okrutnošću takvih zagovornika islama i nije ni čudo što
se pojavljuju oni koji bi taj strah i zgroženost pokušavaju iskoristili za
antiislamsku kampanju i raspirivanje islamofobije.
To nas dovodi do davno primjećene spoznaje prema kojoj se
jedan ekstremizam, militantizam i radikalizam hrani drugim. I to se upravo
dešava danas. Osim toga optuživanje svih muslimana za ono što su uradili oni
koji su učinili sve da stvore sukob između muslimana i svih drugih, isti ti
koriste da dokažu svoje teze o zavjeri protiv muslimana i da opravdaju
korištenje nasilja kako bi se nametnuli za jedine zaštitnike muslimana. Oni koji
su svojim netolerantnošću doprinijeli da se muslimani nikada ne integrišu u
Njemačkoj sada u onima koji su otišli da se bore za zemlju u kojoj će oni
majorizirati druge i više se nikada ne osjećati manje vrijednim sada svoju
netoleranciju pravdaju nihovom netolerancijom. I tako u krug
Ne treba u svemu ovome zanemariti činjenicu da među
muslimanima na Zapadu, naročito onim mladima, postoje manje skupine militantnih
i nasilnih ekstremista, ali je teško povjerovati da se može omasoviti pokret
koji zagovara neke nove vjerske, etničke ili rasne progone po uzoru na one
fašističke kao način rješavanja problema neuspješne integracije. Rasprava o
krizi multikulturalnosti i modelima integracije je legitimna ali ona ne može
biti opravdanje da se poziva na progone i otvorenu diskriminaciju bilo koga, pa
ni muslimana.
Ojača li ova ideologija...
Čisto sumnjam da će se, dođe li do toga, ultradesnica
zadovoljiti progonom samo muslimana i islama. Ojača li ova ideologija u Evropi
ona će sigurno svoje isključive i nasilne stavove i desničarsku ideologiju
pokušati nametnuti u svim sferama evropskih društava, iako se danas trude da
poruče kako je njihov sukob samo sa islamom. Pitanje je samo ko je sljedeći,
Romi, „poljski vodoinstalateri“ ili bilo
ko drugi za koje oni koji nastupaju u „ime naroda“ odluče da se ne uklapaju u
većinu ili da odudaraju od prosjeka i ustaljenih kulturoloških normi koje tvore
nikada definisani „evropski identitet“, „zapadne vrijednosti“ i interese
naroda.
I kako se radikali na jednoj i drugoj strani hrane
radikalizmom i mržnjom onih drugih tako bi razumni ljudi na svim, uslovno rečeno, stranama trebali
dići svoj glas i prije svega pozabaviti se radikalima u vlastitim redovima.
Zato je ohrabrujuće što su se na svim mjestima gdje su se oklupljale pristaše
PEGIDA-a i njihovih istomišljenika okupljali i oni koji su se i njihovoj
retorici suprotstavljali. U Bonu je protiv PEGIDA i njene sestrinske BOGIDA-e
protestvovalo preko 2000 ljudi koji su se odazvali pozivu saveza nazvanog „Bonn
je ustao protiv" . Savez ima podršku Njemačkog sindikalnog saveza i
Evangelističke crkve.
Davno je rečeno da je za trijumf zla dovoljno da dobri ne
urade išta i sve dok ne šutimo vjerujući da točak historije može ići samo
naprijed biće dobro.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju
nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
