Konačno do koncepta mira, slobode i sigurnosti u islamu

 „Islamski koncept mira, slobode i sigurnosti“ zbornik radova sa okruglog stola održanog u Sarajevu, 25. aprila 2017. godinem izdavač „El-Kalem“, Sarajevo,2017. godine.

Autor: Mustafa Spahić (Preporod)

Da Islamska zajednica ne živi isključivo na lovorikama prošlosti, zakovana, samo u današnji tubitak ili egzistenciju, nego da ima na svim navedenim temeljima islamskim, perenijalnim i povijesnim vizijama budućnosti čovječanstvo je i knjiga pred nama koju se u okviru zajednice priredilo i uredilo Vojno muftijstvo pri Oružanim snagama a štampao „El-Kalem“. U naslovu knjige (a imenovanje stvari i stvarnosti je preduvjet svakog znanja, teorije i spoznaje) nalaze se tri riječi: mir, sloboda i sigurnost, bez kojih je izvjesnost i budućnost čovječanstva nemoguća. Ovom knjigom, ustvari „Zbornikom radova“ sa okruglog stola u Sarajevu, između dvije korice na 150 stranica Islamska zajednica nastupa otvorenih očiju, silom argumenata a ne argumentima silom, kritičkom samorefleksijom. Iz nefseke summen-nas - sebi kaži - sebe sagledaj i sebe pred ogledalo pa onda drugima kaži ili idi na kritičku teoriju društva ili kritički refleksiju. Unutar kritičkog mišljenja, a svako mišljenje ukoliko je utemeljeno na argumentima, i ukoliko je svoje, a ne posuđeno i neargumentovano je kritičko mišljenje, hermenutikom iznutra, postiže se umijeće razumijevanja, a kritikom izvana, ostvaruje se vještina prosuđivanja i razabiranja stvarnosti. Hermeneutika iznutra, i kritika izvana, unutar političke filozofije, čine komplementarno jedinstvo, unutrašnje i vanjske dimenzije kritičke refleksije u kome subjektivni pojam preko objekta, teme ili predmeta spoznaje, suda i zaključka dolazi do nove vizije, perspektive i ideje spoznaje. Strukturu knjige sačinjavaju: 1) „Uvodnik“ vojnog muftije Hadisa Pašalića „Izgradnja mira naše je opredjeljenje i cilj“; 2) „Predgovor“ jednog od urednika mr. Muhammeda Okića; 3) „Biti Bosanski i evropski musliman“, tekst Reisa Huseina Kavazovića; 4) „Odnos muslimana prema sekularnoj državi - iskustvo Bosanskohercegovačkih muslimana u tekstu prof. dr. Fikreta Karčića; 5) „Akaidsko učenje Ebu Hanife u slobodi i slobodnoj volji“ tekst mr. Muharema Omerdića; 6) Zaštićena vrijednost ljudskog života u islamskom pravu“, tekst dr. Senada Ćemana. 7) „Džihad, Harb i Kital u Kur’anu“ tekst prof. dr. Almira Fatića; 8) „Karakteristični elementi islamske tradicije u Bošnjaka“ tekst dr. Elvira Duranovića; 9) „BH Dijaloški, Komšijski etos, kao prilog teologiji i praksi međureligijskog dijaloga“ tekst mr. Muhammeda Fazlovića; 10) „Odgovori Islamske zajednice u BiH na tumačenja Islama - strana islamskoj tradiciji Bošnjaka“ tekst Muhammeda Jusića i 11) „Prilozi“.

Bez obzira što su radikalizam, ekstremizam i terorizam rezultat i posljedica svijeta ovakvog kakav jeste, i što su uglavnom izvana izazvani i isprovocirani oni su apsolutno zabranjeni, ničim se ne mogu opravdati i oni su put do pakla koji je možda popločan iskrenim namjerama. Time se nanosi nesaglediva sramota Islamu i neizmjerna šteta muslimanima koja u svjetskim okvirima dovodi u pitanje njihov opstanak. Knjiga pred nama, jedanaest dragulja na džerdanu, poručuje Islam DA - nasilje NE, Islam DA - terorizam NE, Islam DA - radikalizam i ekstremizam NE, Islam DA - laž NE, Pravda DA - nepravda kao šuga duše NE. Stoga, priređivači ovog Zbornika zaslužuju sve čestitke, a njegova promocija će se održati 6. decembra 2017. godine u Domu OS BiH u Sarajevu.

Izašao Takvim za 2016. godinu

Takvim, kao najtiražnija i najpopularnija publikacija Islamske zajednice u BiH i ove godine donosi tekstove naših renomiranih autora – njih 23. Sadržaj radova je raznovrstan, što i ovaj svezak Takvima čini bogatim i zanimljivim za čitanje.

Ovogodišnji Takvim, dakle, čine sljedeći radovi:

1. Ibrahim Begović, Takvimsko svjedočenje u vremenu; 2. Husein Kavazović, Svijet islama: kraj jedne i početak druge epohe; 3. Muharem Omerdić, Iman i islam; 4. Enes Karić, Čovječanstvo kao ponavljanje Adema, a.s.; 5. Almir Fatić, Kurejš – sura o ekonomiji i sigurnosti; 6. Nedim Begović, Obredno klanje životinja i šerijatski tretman “jela sljedbenika knjige” iz vizure fikha Evropskog vijeća za fetve i istraživanja; 7. Ahmed Hatunić, Rasprava bosanskih alima i stav islamskih pravnika o klanjanju deset rekata nakon džumanskog farza; 8. Esad Duraković, Pjesništvo pod plaštem poslanika Muhammeda, a.s.; 9. Zuhdija Hasanović, Gdje nam je požrtvovanost?!; 10. Mustafa Prljača, Tri kategorije ljudskih duša; 11. Mustafa Jahić, Zaklinjanje u Kur’anu; 12. Ismail Ahmetagić, Kazivanje o blagodati Gospodara; 13. Senad Agić, Srce kao podsvijest i njegova moć; 14. Enes Svraka, Odgoj i obrazovanje u svjetlu hadisa; 15. Aida Krzić, Božiji blagodari i ljudski zaboravi; 16. Ismet Dedić, Značaj vode za život na Zemlji; 17. Enes Karić, Mudre pjesni arabljanskih genija; 18. Amra Hodžić, Odgovornost intelektualaca prikazana kroz poređenje tekstova Samuela Huntingtona i Seyyeda Hosseina Nasra; 19. Muhamed Jusić, Muslimanski svijet između vjerskog konzervativizma i izazova modernosti; 20. Selman Selhanović, Mediji i porodica; 21. Azmir Jusufi, Prevođenje Kur’ana na albanski jezik; 22. Elvir Duranović, Prusačko muftijstvo i muftije; 23. Aladin Husić, Višnjevo.

I ovaj Takvim štampan je u uobičajenom formatu A5, na ukupno 288 stranica. Uvodna pojašnjenja o kalendarsko-takvimskom dijelu dao je i ove godine Esad Mahmutović.

Islamofobija: pojam, pojava, odgovor- nova knjiga u izdanju CNS-a i El-Kalema

Sredinom mjeseca juna 2014. godine iz štampe je izašla nova knjiga čiji su suizdavači El-Kalem i Centar za napredne studije. Radi se o knjizi pod naslovom „Islamofobija: pojam, pojava, odgovor“. Naime, knjiga predstavlja zbirku tekstova na temu islamofobije pisanih perom stručnjaka koji su se u bavili istraživanjem tema u vezi sa islamofobijom. Priređivači ovog izdanja su Ahmet Alibašić i Muhamed Jusić, dok su tekstove uključene u sadržaj knjige prevodili Enes Karić, Azra Mulović, Alem Koluh i Dženita Karić. Izdavanje ove knjige realizirano je zahvaljujući podršci Međunarodnog instituta za islamsku misao.

Knjiga, na što i sam naslov ukazuje, je podijeljena na tri poglavlja, gdje prvi dio obuhvata tekstove koji sa različitih aspekata nastoje definirati pojam “islamofobija”. Drugi dio knjige kroz odabrane tekstove nastoji prikazati pojavu islamofobije na različitim meridijanima zemaljske kugle, sa akcentom na pojavu islamofobije u SAD-u i Evropi. Treći dio knjige donosi moguće odgovore na pojavu islamofobije u određenom društvu, te kako negativne posljedice islamofobije svesti na minimum.

Islamofobija: pojam, pojava, odgovor

Iako postoje mnoga sporenja oko termina i definiranja pojma islamofobije, postoji “određeni fenomen koji se može identificirati”, a onda se može raspravljati o tome kako ga preciznije nazvati i definisati, te dalje pratiti njegove manifestacije. Međutim, bitno je kazati kako ovu pojavu niko ozbiljan ne može negirati. Stoga je cilj ove knjige pružanje čitateljstvu naučne građe na kojoj se temelji naučna rasprava o fenomenu islamofobije u svijetu, te pokušaj da se odgovori na pitanje šta islamofobija jeste, a šta nije. Najzad, upravo ova zbirka tekstova može poslužiti kao osnova za ozbiljno i naučno razumijevanje fenomena islamofobije u bh. društvu.

- See more at: http://cns.ba/cns-izdanja/islamofobija-pojam-pojava-odgovor/#sthash.7x24iuDy.dpuf

Izašao Takvim za 2014. godinu

Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini je i za, 2014. godinu, pripremio svoju najpopularniju publikaciju – Takvim. I ova sveska Takvima je bogata raznovrsnim radovima naših renomiranih autora. Sveska se sastoji od 21 rada, razvrstanih u osam rubrika. Ja sam pisao o vakufima i slobodi. 

Tekstovi su dati sljedećim redom:

Husein Kavazović, „Govor reisu-l-uleme u Rijeci“;

Mustafa Prljača, „Odnos prema Objavi“;

 Almir Fatić,  „El-Kafirun – sura o nevjernicima“;

 Ahmed Bukvić, „Značaj i cilj razmišljanja o kur'anskim ajetima“;

 Salih Haušić, „Tedebbur – razmišljanje o Kur'anu“;

 Mustafa Jahić, „Estetska interpretacija Kur'ana u djelu Sayyida Qutba“;

Enes Karić, „Mudrost“;

Nedim Begović, „Islamsko pravo i načelo diskriminacije“;

 Muhamed Jusić, „Vakufi i sloboda“;

Vahid Fazlović, „Tematizacija fenomena vjere i Objave“;

Fuad Sedić, „Stepeni i vrste ljudi na Sudnjem danu“;

Zuhdija Hasanović, „A šta s roditeljima?“;

Sedad Dizdarević, „Začudnost i ibret Mevlane Dželaluddina Rumija“;

Samir Beglerović, „Izazovi nakšibendijske tradicije za savremenu bosanskohercegovačku omladinu“;

Džemaludin Latić, „Šura – muslimanski parlamentarizam“;

 Ajnija Omanić, Mevlida Serdarević, Hajrunisa Čubro, „Nadijevanje imena i promjena prakse u zajednici – etička pitanja u nadijevanju imena“;

 Muharem Omerdić, „Iskrice mudrosti o  ljubavi i zaljubljenosti“;

Elvir Duranović, „Travničko muftijstvo i travničke muftije od 1680-1930“;

Džemaludin Šestić, „Bošnjaci Zenice kroz historiju“;

Aziz Kadribegović, „Husein-ef. Đozo“;

Osman Lavić, „Bibliografija Takvima 2008.-2013. godine“.

Izašao je novi broj Novog Muallima o popisu

Novi Muallim / god. XIII, br. 52, 
Sarajevo, ljeto 2012.

Izašao je novi broj Novog Muallima- časopisa za odgoj i obrazovanje. Tema broja je predstojeći popis stanovništva. Ja sam pisao o konstrukciji nacionalnog identiteta među muslimanskim nacijama.

Sljedeće sadržaje možete downloadovati u PDF/doc formatu (Desni klcik > Save As) sa Rijasetove stranice:

- Sadržaj

- Ramazan u javnom prostoru - Zehra Alispahić

- Ramazan u nama i među nama, Bošnjacima - Zuhdija Hasanović

- Intervju - prof.dr.Adnan Silajdžić

- Mladi i mjesec Ramazan - Samir Beglerović

Poziv na promociju zbornika “Balansiranje između slobode govora i prava na religiju”

SARAJEVO - Zadovoljstvo nam je pozvati Vas na promociju zbornika radova “Balansiranje između slobode govora i prava na religiju”, koja će se održati u srijedu, 20. 2. 2013. godine u 18:00 sati, u prostorijama Židovske općine u Sarajevu (ul. Hamdje Kreševljakovića 59).

Promotori su: Ljiljana Zurovac, Dino Abazović, Muhamed Jusić i Marko-Antonio Brkić.

Izdavač zbornika je Međureligijski institut Sarajevo, a nastao je kao rezultat konferencije koja je na istu temu održana u rujnu 2009. godine. 

Zbornik sadrži dvanaest znanstvenih i stručnih radova iz različitih prespektiva – religijske, medijske, pravne i sociološke. Promocija zbornika će biti prilika za osvrt na ovu temu, aktualnu i danas. 

"Svi prisutni na promociji će dobiti besplatan primjerak zbornika. Ovaj projekt i izdavanje zbornika radova podržala je Ambasada Kraljevine Norveške u BiH" - navode u svom priopćenju organizatori ovog događaja.

Izašao novi broj Novog Muallima

Iz štampe je izašao novi broj Novog Muallima- časopisa za odgoj i obrazovanje (god. XIII, br. 51, Sarajevo, jesen 2012.) U ovom broju sam pisao o knjizi dr. Alija Allawija „Kriza islamske civilizaicje“ koju je preveo Mirnes Kovać, a koju sam ja uredio.

Sljedeće sadržaje ovog zanimljivog broja možete downloadovati u PDF/doc formatu (Desni klik > Save As) sa stranice Rijaseta IZ u BiH:
- Sadržaj
- Uvodnik
- Muallimov forum - Šta bi trebali biti prioriteti u radu i djelovanju Islamske zajednice?
- Intervju - Dr. Džasir Avde

Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini je i ove godine pripremio svoju najtiražniju publikaciju – Takvim – i čitateljstvu ponudio široku lepezu tekstova domaćih autora. Orijentacija da se u Takvimu štampaju isključivo autorski radovi domaćih autora pokazala se ispravnom i iz godine u godinu se sve više potvrđuje u tome. Time se mobiliziraju vlastite snage i daje snažan impuls razvoju domaće islamske misli, te se problemi s kojima se suočavaju vjernici s našeg prostora tretiraju iz perspektive samog tog ambijenta i od ljudi koji se nalaze u tom ambijentu, što radovima priskrbljuje crtu realnosti i konkretnosti. Ukoliko se nastavi taj trend, i ukoliko se dodatno pažnja fokusira na razmatranje i nuđenje rješenja na izazove s kojima se Bošnjaci suočavaju u svom bitisanju ovdje i u ovom vremenu, to će biti veliki doprinos normaliziranju društvenog ambijenta i zaživljavanju „normalnih“ vrijednosti, proisteklih iz kulture i duha ljudi ovoga podneblja.
Ovogodišnji svezak Takvima čine radovi dvadeset i tri autora.
U tematskom bloku „Genocid“ objavljeni su govori i dove Reisu-l-uleme dr. Mustafe Cerića u Potočarima;
U tematskom bloku „Tefsir i hadis“ objavljeni su radovi sljedećih autora:
1. Rifat Šahinović: “Sura Jasin-i Šerif”;
3. Almir Fatić: “En-Nasr: posljednja objavljena sura”;
4. Enes Karić: “Košulja”;
5. Dževad Šošić: “O glasovnom efektu Kur'ana”;
6. Nizama Ahmed: “Ponavljanje motiva u pripovijesti o Musau, a.s., i njihova uloga konektora (veznika)”;
7. Salih Indžić: “Doprinos bošnjačke uleme razmatranju mustalehu-l-hadisa”.
U tematskom bloku „Akaid i ahlak“ objavljeni su sljedeći radovi:
1. Muharem Omerdić: “Podjela znanja u akaidskoj nauci”;
2. Mensur Malkić: “Življenje s Kur'an-i kerimom”;
3. Ismail Ahmetagić: “Čuvanje - et-takva”;
4. Zuhdija Hasanović: “O mjeri, umjerenosti i uravnoteženosti”;
5. Salih Haušić: “Allahove blagodati-ni'meti”.
Tematski blok „Relacije“ sastoji se od radova sljedećih autora:
1. Almir Hadžić: “Muslimani u kulturnom identitetu Evrope”;
2. Enes Martinović: “Povijesno-kulturni susret muslimana i kršćana”;
3. Orhan Bajraktarević: “Kritička teorija savremenog arapskog društva i kulture: um i tradicija kod Muhammeda Abida Džabirija”;
4. Muhamed Jusić: “Dešavanja u Siriji kroz prizmu historijskih sunitsko-šiitskih odnosa”; 
5. Selman Selhanović: “Iseljavanje Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine u periodu od 1879. do 1914. godine”; 6. Nezir Halilović: “Kvalitet nastave vjeronauke iz perspektive učenika”.
U bloku „Ekologija“ objavljen je tekst Ismeta Dedića: “Ljekovito bilje – naše zeleno zlato”.
U bloku „Tri priče“ svoje priče su objavila trojice naših autora:
1. Mirsad Sinanović: “Merdžan-kaduna”;
2. Besim Spahić: “Nestali dukati” i
3. Mustafa Smajlović: “Sinanova džamija”.
Kao i ranijih godina „Takvimski dio“, tj. Kalendar, uradio je Esad Mahmutović, dok su urednici i ove sveske Takvima: Muharem Omerdić i Aziz Kadribegović.
Takvim možete kupiti ovdje.

Novi broj časopisa Demokratija i sigurnost u Jugoistočnoj Evropi

Atlanska incijativa predstavlja novi broj časopisa "Demokracija i sigurnost u Jugoistočnoj Evropi", broj 4-5. Tema broja je "Rusija i Zapadni Balkan. " Ja sam pisoa o situaciji u Helmandu i tome koji izazovi očekuju vojnike iz BiH u toj afganistanskoj pokrajini. Čitav broj preuzmite u pdf-u.
Ovdje možete preuzeti i englesku verziju časopisa.

Prvi broj časopis za euroatlantsku integraciju Zapadnog Balkana „Demokracija i sigurnost u Jugoistočnoj Evropi"

Atlantska inicijativa s ponosom predstavlja časopis za euroatlantsku integraciju Zapadnog Balkana „Demokracija i sigurnost u Jugoistočnoj Evropi". Čitav prvi broj u pdf. formatu možete preuzeti ovdje.
Časopis izlazi i na engleskom jeziku i englesku verziju možete, također, preuzeti u pdf. formatu: “Democracy and Security in Southeastern Europe” .

Ja sam pisao o problemima u Jemenu, i to je je jedna ood rijetkih globalnih tema. Skoro sve ostale su regionalne ili se tiču BiH.

Promocija u Gimnaziji Bugojno

Promocija: Šta učenici srednjih škola u Bugojnu znaju o vjeri „drugog“?

U Bugojnu je, 8.2.2010. god., u prostorijama Gimnazije upriličena promocija priručnika „Međureligijski vodič za srednjoškolce- Koliko učenici srednjih škola u Bugojnu (ne)znaju o vjeri drugoga i šta bi htjeli znati“ koji je priredila Mersiha Jusić, diplomirani psiholog. Priručnik je štampan u sklopu projekta kojeg je finansira Ekumenska inicijativa žena iz Omiša, a koji je za cilj imao ispitati šta srednjoškolci, pripadnici dvije najbrojnije vjerske konfesije u Bugojnu, muslimani i katolici, znaju jedni o „drugima“ i da im se da prilika da dobiju odgovore na pitanja o drugim religijama koja ranije nisu imali priliku postaviti.
Promotori Vodiča su bili Vehid ef. Arnaut- glavni imam Medžlisa IZ Bugojno, fra Ivo Marković iz Interreligijske službe „Oči u oči“ iz Sarajeva, mr. Amra Pandžo- direktorica Udruženja za dijalog u porodici i društvu Mali koraci iz Sarajeva, te Haris Mujić- predsjednik Medžlisa IZ Bugojno i profesor islamske vjeronauke u bugojanskoj gimnaziji. Moderator promocije bila je koordinatorica projekta i predstavnica neformalne grupe Albedo, Mersiha Jusić. Prisutni su bili učenici iz obje škole koje, katolici i muslimani, koje u istim prostorijama djeluju po principu dvije škole pod jednim krovom.

Priručnik je priređen u okviru istraživanja o tome šta učenici srednjih škola u Bugojnu različitih konfesija znaju o „drugima“. Između ostalog, rezultati provedene ankete su pokazali kako znatan broj učenika ne posjeduje ni osnovna znanja o vjerovanju svojih komšija, a ona koja imaju su površna i utemeljena na stereotipima.
Rezultati i analiza ankete uz kratak uvod o islamu, katoličanstvu, pravoslavlju i judaizmu, glosari religijskih pojmova četiri konfesije i odgovori teologa na pitanja učenika o vjerovanju „drugih“ objedinjeni su i objavljeni u izdanju Udruženja za dijalog u porodici i društvu Mali koraci iz Sarajeva.
Prikaze abrahamovskih monoteističkih religija napisali su fra Ivo Marković, Muhamed Jusić- islamski teolog, Danilo Boro- pravoslavni sveštenik, te rabin Seymour Rossel iz Texasa. Kratke glosare religijskih pojmova koji mogu poslužiti kao jednostavni i brz orijentir za mlade ljude suočene sa nepoznatim pojmovima iz druge religije napisali su fra Ivo Marković, Olivera Jovanović, Haris Mujić i dr.Eliezer Papo.
Priručnik sadrži i odgovore islamskog teologa na pitanja učenika katolika o islamu, kao i odgovore katoličkog teologa na pitanja o katoličanstvu koja su postavili učenici muslimani u bugojanskim srednjim školama.
Za više informacija o Međureligijskom vodiču za srednjoškolce obratite se na e-mail: albedob@gmail.com.

Izvor: http://www.rijaset.ba/index.php?option=com_content&task=view&id=8209&Itemid=1

Šta srednjoškolci u Bugojnu znaju o vjeri „drugog“?

Šta srednjoškolci u Bugojnu znaju o vjeri „drugog“?


U još uvijek duboko podijeljenom Bugojnu neformalna grupa Albedo uz podršku Ekumenske inicijative žena Omiš provela je prvo istraživanje u srednjim školama, od kojih neke još funkcionišu po principu „dvije škole pod jednim krovom“, o tome šta učenici različitih konfesija znaju o „drugima“. Rezultati ankete su pokazali kako znatan broj učenika ne posjeduje ni osnovna znanja o vjerovanju svojih komšija, a ona koja imaju su površna i utemeljena na stereotipima.
Analiza ankete uz kratak uvod o islamu, katoličanstvu, pravoslavlju i judaizmu, glosari religijskih pojmova četiri konfesije i odgovori teologa na pitanja učenika o vjerovanju „drugih“ objedinjeni su i objavljeni u izdanju Udruženja za dijalog u porodici i društvu Mali koraci iz Sarajeva pod naslovom Međureligijski vodič za srednjoškolce- Koliko učenici srednjih škola u Bugojnu (ne)znaju o vjeri drugoga i šta bi htjeli znati.
Prikaze abrahamovskih monoteističkih religija napisali su fra Ivo Marković iz Interreligijske službe „Oči u oči“ iz Sarajeva, Muhamed Jusić- islamski teolog, Danilo Boro- pravoslavni sveštenik iz Mostara, te rabin Seymour Rossel iz Texasa. Kratke glosare religijskih pojmova koji mogu poslužiti kao jednostavni i brz orijentir za mlade ljude suočene sa nepoznatim pojmovima iz druge religije napisali su fra Ivo Marković, Olivera Jovanović, Haris Mujić i dr.Eliezer Papo.
„Bez obzira govorimo li općenito, na nivou svijeta, ili lokalne zajednice Bugojno, vjera može biti razlog za podjelu i temelj za sukobe, ukoliko se o drugome ne bude znalo ništa ili se o njemu budu imale predrasude, ili pak može biti temelj suživota kroz saznanje i prihvaćanje da svaka vjera u svojoj osnovi jeste snaga kroz predanost Bogu, ljubav i oprost“.- napisala je koordinatorica projekta i urednica izdanja Mersiha Jusić u predgovoru knjige. U narednim danima slijedi promocija knjige među bugojanskim srednjoškolcima. (Izvor: Magazin Start BiH)

Prilog u Novom Muallimu o "medijskoj pismenoti" imama

Već nekoliko brojeva Časopis za odgoj i Obrazovanje Novi Muallim pokrenuo je rubriku Forum u kojoj se diskutuju različita aktuelna pitanja u (i oko) Islamske zajednice. U zadnjem broju koji je do mene došao diskutovalo se o vjeri i medijima. Ja sam pisao o konceptu „medijske pismenosti“ imama.
Na Rijasetovoj stranici slijedeće sadržaje iz Novog Muallima br. 39. možete downloadovati u PDF/doc formatu (Desni klik > Save As):
· Uvodnik
· postFORUM
· Forum
· Putokazi

A evo i čitave moje diskusije:

„Medijska pismenost“ imama

Muhamed Jusić (Novi Muallim, br.39.)

Medijska pismenost (media literacy) je dio komunikologije, koji se sve više razvija kao posljedica šoka od komunikacijske revolucije i globalnih medijskih trendova. Danas se ovaj obrazovni proces definiše kao"sposobnost pristupa, analize, vrednovanja i odašiljanja poruka posredstvom medija" i u većini razvijenih zemalja svijeta je sastavni dio nastavnog procesa. Ta društva ne ostavljaju pojedincima da se samostalno brinu i nesistemski snalaze u stjecanju tih znanja, nego potiču različite društvene strategije „medijskog opismenjavanja“, slijedeći pozitivne međunarodne primjere i preporuke.
Autor sugeriše da u odsustvu inicijative države da počne raditi na polju „medijske pismenosti“ njenih građana, IZ zbog osjetljivosti medijskog imidža imama i neophodnosti korištenja medija i novih komunikacijskih tehnologija u uspješnom obnašanju imamske misije u XXI stoljeću, naročito sa mladima, treba napraviti prve korake ka uvođenju principa „medijske pismenosti“ u svoj obrazovni proces. Također, on ostavlja mogućnost da se u sklopu jedne šire strategije odnosa sa javnošću/ javnostima Islamske Zajednice u BiH počne kroz specijalističke seminare (kakvi su sa drugim temama već redovni u IZ) počne raditi na „medijskom opismenjavanju“ već angažiranih imama, vjeroučitelja, pa čak i džematlija.

Medijska pismenost (media literacy) je dio komunikologije, koji se sve više razvija kao posljedica šoka od komunikacijske revolucije i globalnih medijskih trendova. To je pojam koji se u svijetu koristi već neko vrijeme, a definisan je na konferenciji o medijskoj pismenosti 1992. godine (National Leadreship Conference on Media Literacy, 1992) kao "sposobnost pristupa, analize, vrednovanja i odašiljanja poruka posredstvom medija" (Aufderheide, 1992).Prema mišljenju Nade Zgrabljić Rotar (Zgrabljić Rotar, 2005): „ova definicija je usmjerena na koncept medijske pismenosti koji polazi od medija kao pozitivnih izvora informacija i zabave, a za njih treba usvojiti ili osvijestiti mnoga različita znanja i vještine. Razvijenija društva ne ostavljaju pojedincima da se samostalno brinu i nesistemski snalaze u stjecanju tih znanja, nego potiču različite društvene strategije medijskog opismenjavanja, slijedeći pozitivne međunarodne primjere i preporuke. UNESCO je još sedamdesetih godina prošloga stoljeća potaknuo pitanje obrazovanja za medije. Temeljeći ideju na važnosti koju mediji imaju u životu pojedinaca i porodice, zatražili su da se na međunarodnom nivou sastanu naučnici kako bi istražili načine uključivanja medijskog odgoja u obrazovne sisteme svih razvijenih, pa i manje razvijenih, zemalja.“

I dok u brojnim društvima svijeta, uključujući i naše okruženje, država, uviđajući svu ozbiljnost problema „medijske pismenosti“, kroz svoj obrazovni sistem radi na „medijskoj edukaciji“ građana, kod nas su građani prepušteni sami sebi da se nose sa fenomenom ekspanzije medija. U državama kao što su Australija, Finska, Danska, Kanada, Mađarska, Njemačka, Norveška, Irska, Slovenija, Švedska i Velika Britanija medijska pismenost je dio nastavnog plana i programa. U nekim drugim zemljama postoji minimalna uključenost medijske pismenosti u školske časove: kao što su susjedna Hrvatska, Austrija, Holandija ili SAD.
U odsustvu državne inicijative koja bi za cilj imala „medijsko opismenjavanje“ građana, IZ i Ilmija bi mogle zbog osjetljivosti medijskog imidža imama i činjenice da oni sve češće i mimo svoje volje postaju, nerijetko zlonamjerno, uvučeni u medijske vode, ali i radi uspješnosti njihove misije, poduzeti prve korake na dodatnom upoznavanju sadašnjih, a naročito budućih imama i vjeroučitelja, sa principima „medijske pismenosti“.
Bilo da se to radi kroz nastavni plan i program obrazovnih institucija IZ ili kroz specijalističke seminare, ima dovoljno prostora da se ne čekajući društvo i državu da to urade sa svim građanima još u godinama obaveznog obrazovanja, kod imama razviju "sposobnost pristupa, analize, vrednovanja i odašiljanja poruka posredstvom medija" .
Naravno, trebamo napomenuti, a kao što se vidi i iz uvoda, da se „medijska pismenost imama“ ne postavlja kao jedini imperativ za nas, nego da se to odnosi na sve slojeve društva, pa čak i na djecu. Ali, tema foruma nas navodi na to da akcenat stavimo na odnos imama i medija, odnosno ljudi koji u kontaktu s javnošću predstavljaju islam i IZ. Raditi na konceptu „medijske pismenosti“ imama ne znači nastojati da se od imama napravi novinar, nego razvijati refleksivne i produktivne sposobnosti za korištenje medija, te razvijati analitički i kritički pristup medijskim sadržajima.
Već dugo vremena, neophodnost poznavanja medija i novih tehnologija nije samo za uski krug specijalizovanih zvanja. Mediji su postali dio naše svakodnevnice i oni već dugo vremena „ne odražavaju našu stvarnost nego je konstruišu“. Uzme li se u obzir značajna uloga koju imami obavljaju u našem društvu i utjecaj koji imaju u narodu, gdje se nerijetko od imama traži da- naročito među slabije obrazovanim džematlijama i u ruralnim sredinama- bude tumač događaja u duhu islamskih vrijednosti, od suštinske je važnosti da imam ima sposobnost analitičkog, kritičkog i kontekstualnog razumijevanja vijesti i događaja o kojima obično informaciju dobije samo preko medija. Uzmemo li u obzir da je u većini naših džemata trend da se hutba koncipira tako da bude „aktuelna“ tj. da se bavi trenutnim događajima, a ne samo univerzalnim moralnim porukama ili tradicionalnim vjerskim naukom, postaje nam jasno zašto je u današnjem vremenu nezamislivo imati uspješnog imama koji ne barata osnovnim vještinama „medijske pismenosti“ ili ga prepustiti da samostalno stiče te vještine.
Da ne govorio o tome kako je već sada u bh društvu da bi se stekla tačna slika čak i o svakodnevnim događajima i da bi se prikupile najosnovnije informacije iz dnevne štampe, neophodno poznavati sve od vlasničke strukture novine do ličnih razmjerica među akterima pojedinih „sarajevskih krugova moći“.
Kod budućih imama, ali i onih koji to već jesu, mora se razvijati svijest o tome da današnji mediji žude za senzacionalnošću i da su rijetki oni koji vijest provjeravaju i koji razmišljaju o posljedicama koje netačne vijesti ili medijske konstrukcije mogu imati po nečiji privatni život i profesionalnu karijeru. U tom smislu, svaki postupak imama koji se na bilo koji način može dovesti u vezu sa neprimjernim ponašanjem s obzirom na poziciju koji oni imaju u društvu, za većinu je medija senzacija i oni će je rado iskoristiti. Kako mediji dobijaju na značaju u svjetskoj, ali i lokalnoj, ekonomiji tako se naglasak premješta sa njihove kulturne i obrazovne dimenzije na ekonomsku. O tome šta je ispravno, a šta ne, sve manje se u svijetu medija govori. Trka da se bude prvi koji je nešto saopštio daje prednost brzini preuzimanja informacija nad tačnošću, provjerom činjenica i upotrebom većeg broja izvora.
Osim toga etnička i vjerska „naelektrisanost“ ovih naših medijskih prostora još više svjetla stavlja na imame čiji se svi postupci, naročito u islamofobičnom svijetu nakon 11. septembra, pokušavaju prikazati u kroz prizmu „islamske prijetnje“ s ciljem produbljivanja brojnih stereotipa o muslimanima.
Nadalje, poznavanje komunikacijskih tehnologija i komunikacijske prakse postali su temelj za uspjeh misije IZ naročito u radu sa mladim generacijama gdje je imam ponovo u prvom planu. Mladi danas sve više žive u vlastitom virtualnom svijetu digitalnih tehnologija i zato je neophodno ne samo poznavati taj svijet kako bi se mladi ljudi razumjeli i kako bi se jaz između njih i njihovih odgajatelja (bilo da se radi o roditelju, vjeroučitelju ili imamu) ne bi još više produbio. Danas, mladi ljudi sve više vremena provode u virtualnim paralelnim životima poput društvene platforme Second Life ili društvenih mreža Facebook ili Twitter. Na forumima i blogovima mladi više uče o svijetu nego možda od svojih roditelja i učitelja. Na internetu vlada pravi mali ideološki rat oko interpretacije islama i sve sljedbe koje su se u BiH pojavile nakon rata imaju svoje portale i aktiviste koji uporno promovišu fetve i stavove svojih mentora. Zato ne samo da je neophodno taj novi virtualni svijet razumjeti nego bi se u njemu trebalo i učestvovati. Barem bi nova, mlađa, generacija imama moglo biti prisutna u tom virtualnom svijetu, a za to je neophodno ovladavanje osnovnim vještinama, na čemu koncept „medijske pismenosti“ insistira.
Proces medijske pismenosti kod građana treba razviti svijest o tome da se komunikacijska prava smatraju temeljnim ljudskim pravima. Imam, kao i svaki građanin, treba biti svjestan da on ima “pravo na tačnu informaciju, pravo na sudjelovanje u medijima i pravo na privatnost“. Usto je svakome ko se bavi bilo kakvim javnim poslom bitno da poznaje osnovnu zakonsku regulativu koja uređuje medijski prostor. Današnji imam bi trebao poznavati procedure kojima se reaguje na ono što on smatra da su neprimjereni sadržaji na javnim servisima, privatnim TV i radio stanicama ili pak printanim medijima. Živimo u društvu u kojem bi svako ko je društveno aktivan trebao biti upoznat sa Zakonom o pravu na pristup informacijama, Zakonom o zaštiti od klevete FBIH, pa nerijetko i osnovnim postulatima u radu Vijeća za Štampu BiH i Regulatorne agencije za komunikacije.
Prostor predviđen za ovaj prilog raspravi na zadatu temu ne daje mogućnost da se sagledaju svi aspekti eventualnog uvođenja u obrazovni proces IZ BiH koncepta „medijske pismenosti“, ali doprinos raspravi možemo reći da umjesto straha od medija i „moralne panike“, te proglašavanja čitavog novinarskog esnafa kao neprijateljskog prema islamskim vrijednostima, te često i nepotrebne konfrontacije sa određenim medijima, treba uraditi više na izgradnji vlastite strategije odnosa s javnošću i stvoriti uslove za otpočinjanje procesa „medijskog opismenjavanja“ imama, a kasnije i džematlija. Mediji nisu ni dobri ni zli, oni su ono što mi od njih napravimo.

Korištena literatura

AUFDERHEIDE, P. (1992) A Report of the National leadership conference on media literacy. http.//www.interact.uoregon/MediaLit/FA/aufderheide/report.html.
ZGRABLJIĆ ROTAR, NADA (2005). Mediji - medijska pismenost, medijski sadržaji i medijski utjecaji (Media - Media Literacy, Media Content and Media Effects), Mediacentar, Sarajevo

Summary
„Media literacy“ Among the Imams in Bosnia
Media literacy is part of communicology, which is increasingly developing as consequence of the shock of communication revolution and global media trends.
Today, this educational process is defined as the “ability to access, analyse, evaluate, and send messages through the media”, and I the majority of developed countries af the world it is an integral part of the teaching process. Those societies do not leave it to individuals to independently care for and unsystematically cope in the acquisition of that knowledge, but instead give impetus to different social strategies of “media literacy” by following positive international examples and recommendations.
The author suggests that in the absence of state initiative to become active in the sphere of “media literacy” of its citizens, the Islamic community, due to the sensitivity of the media image of imams and the indispensability of the use of media and new communication technologies for successfully carrying out the mission of the imam in the 21st century, especially with the youth, should be the first to take steps toward introducing the principles of “media literacy” into the educational process. Furthermore, the author leaves the possibility to, within a wider strategy of public relation of the Islamic Community in Bosnia and Herzegovina and through specialist seminars (which regularly occur in the Islamic Community when it comes to other topics), begin activities in “media literacy” of the already employed imams, religious instructors and even jamat (congregation) members.

تعليم الإمام إعلاميا
محمد يوسيتش
الموجز
يعتبر التعليم الإعلامي جزءا من علم التواصل, و يتزايد نمو هذا الفن نتيجة للصدمة الناجمة عن ثورة الاتصالات و الصرعات الإعلامية العالمية. و تعرّف هذه العلمية اليوم "بالقدرة على الوصول إلى المعلومات, و تحليلها و تقويمها و تبليغها بواسطة وسائل الإعلام", و هي في معظم دول العالم المتطور جزء من العملية التدريسية. و لا تترك تلك المجتمعات للأفراد أن يهتموا باكتساب هذه العلوم بأنفسهم و بأساليب غير منهجية, ولكنها تطلق العديد من الإستراتجيات الاجتماعية "للتعليم الإعلامي", متّبعة في ذلك الأمثلة و التوصيات الدولية الإيجابية.
وفي ضوء غياب المبادرة الحكومية لبدء العمل في ميدان تعليم المواطنين إعلاميا, و نظرا لحساسية الصورة الإعلامية لإمام المسجد و لضرورة الاستفادة من وسائل الإعلام و تكنولوجيات الاتصال الجديدة في أداء رسالة الإمام في القرن الحادي و العشرين , خاصة في العمل مع الأطفال و الشباب , فإن الكاتب يقترح أن المشيخة الإسلامية باتخاذ الخطوات الأولى لإدراج مبدأ "التعليم الإعلامي" في نظامها التعليمي. كما يترك للمشيخة الإسلامية في البوسنة و الهرسك ـ ضمن إستراتجية واسعة لتطوير العلاقات مع الرأي العام ـ إمكانية البدء بعقد حلقات دراسية (على غرار الحلقات الدراسية الدورية في المشيخة الإسلامية حول قضايا مختلفة), من أجل تعليم الأئمة و معلمي الدين, و حتى باقي المسلمين إعلاميا.

75 godina bosanskog „Takvima“

Ove godine se oblježava 75 godina od izlaska prvog bosanskog Takvima. U ovom broju ja sam objavio jedno od svojih predavanja koje sam držao u programu Malih koraka o društvenom aktivizmu kod muslimana. Tekst u pdf formatu možete skinuti sa Rijasetove stranice (ovdje: - DRUŠTVENI AKTIVIZAM I MUSLIMANI)

Kao i svi prethodni brojevi i ovaj broj Takvima je, piše rijaset.ba, pored namaske vaktije sa važnijim datumima u islamskom kalendaru obogaćen i raznim tekstovima autora iz bošnjačkog intelektualnog kruga među kojima su: Mustafa Sušić „Sedamdesetpetogodišnjica izlaska bosanskog Takvima", akademik dr. Esad Duraković „Neimari pozitiviteta u Al-Fatihi", Rifet Šahinović „U okrilju milosti kur'anske sure Er-Rahman", dr. Almir Fatić „El-Felek i En-Nas: sure zaštitnice i završnice Kur'ana", mr. Muharem Omerdić „Suština islamskog vjerovanja", Nedim Begović „Kolektivni idžtihad", mr. Muhamed Mehanović „Higijenski i zdravstveni propisi klanja životinja i pripremanja mesa za ishranu prema sunnetu Allahovog Poslanika", dr. Safvet Halilović „Dužnost prema umrlima", Senad Ćeman „Nastanak i razvoj studija o ciljevima Šerijata", Ibrahim Begović „Svijest o mektebu", Nezir Halilović „Razvoj dječijih sposobnosti", dr. Mustafa Jahić „Nauka i knjiga u islamskoj civilizaciji", Muhamed Jusić „Društveni aktivizam i muslimani", dr. Jusuf Mulić „Ustanci Srba u Beogradskom pašaluku i pogromi nad muslimanima", dr. Enes Pelidija „Osmanista umjetničkog duha (Ešref Kovačević)", mr. Džemaludin Šestić „Zenički hafizi s kraja 19. i početka 20. Stoljeća", mr. Mustafa Prljača „Društvo vjernika", Aida Krzić „Kompromis i kalkulacije", dr. Amel Alić „Procjena kvalitete života", Ismet Dedić „Spriječimo propadanje pluća planete", mr. Muharem Omerdić „Najbolja opskrba", Aziz Kadribegović - O romanu Enesa Karića "Pjesme divljih ptica".
- SADRŽAJ Takvima 2010 u pdf formatu.

Prilog u novom broju Novog Selama

Na zahtjev Uredništva glasnika Mešihata / Muftijstva Islamske zajednice Bošnjaka u Njemačkoj (http://www.igbd.eu/) Novi Selam, napisao sam prilog o izazovima nove islamske osjećajnosti za bh muslimane. Iako nisam ništa novo napisao, ipak smatram da je ovu temu potrebno bez žeđi za senzacionalizmom i bez ad hoc etiketiranja na konstruktivan način aktuelizirati unutar Islamske zajednice kako u domovini, tako i u dijaspori. Kako god, čitav primjerak Novog Selama može se preuzeti u pdf. formatu i to ovdje: Selam br.10.

Islamischen Zeitung objavio dio mog teksta

Slučajno danas primijetih na netu da je Islamischen Zeitung iz Njemačke objavio (još 29.12.2008) dio mog teksta o politizaciji religije u Sandžaku. Oni su na njemački preveli jedan manji dio onoga što su smatrali da je zanimljivo. Zatim vidim da se na jednom od foruma oko toga zametnula rasprava.

Evo i tekst:
29.12.2008 In Serbien müssen Muslime mit einer gespaltenen Gemeinschaft leben. Von Muhammad Jusic, Sarajevo

Politisierung der Religion
(iz). Die Spaltung der Islamischen Gemeinschaft in Serbien (insbesondere im Sandschak) schafft Turbu­lenzen in diesem unruhigen Teil Europas. Dies hat zu unrühmlichen Szenen geführt, die das erste Mal in der jüngeren Geschichte nicht entlang ethnischer Spaltungen entstanden sind. Es scheint so zu sein, als ob dies seine tieferen Wurzeln in offenen politischen, nationalen und religiösen Fragen hat, die als Teil des abschließenden Prozesses der Auflösung des ehemaligen Jugoslawiens noch zu ­lösen wären.

Am 19. Februar 2007 ernannte sich der damalige Belgrader Mufti Jusufspahic zum Reis-ul-Ulama der Islamischen Gemeinschaft Serbiens. Da dies der höchste Titel in dieser religiösen Struktur ist, zwang er Belgrad, ihn als höchs­te Autorität anzuerkennen. Damit stellte er und sein Nachfolger sich eindeutig gegen die führende Versammlung von Muslimen im Sandschak, die - als Bosniaken - nur die Position des Reis-ul-Ulama in Sarajevo anerkennen.Mufti Muamer Zukorlic, der die mehr­heitliche Unterstützung der Muslime im Sandschak genießt, wusste, dass die von Jusufspahic kontrollierte Struktur keine internationale Anerkennung genießen würde, noch Kontrolle über die Moscheen, insbesondere im Sandschak, ausüben könnte.Nach Ansicht von Juan Antunez, Berater für Internationales Recht im EUFOR-Hauptquartier Sarajevo, scheiterte „Jusufspahics Versuch und der seines Nachfolgers, mit Unterstützung einiger politischer Zirkel in Serbien die Verbindung mit Sarajevo abzubrechen und eine gänzlich unabhängige Islamische Gemeinschaft zu gründen“ vollkommen. Seitdem hat sich eine unwahr­scheinliche Koalition aus Zukorlic-Gegnern, serbischen (Kostunica) und bosniakischen (Ugljanin) Nationalisten gebildet, die den Einfluss Zukorlics gerne beendet hätten. Dessen Position bedeutet, dass der bosnische Reis-ul-Ulama Dr. Ceric Einfluss auf die Islamische Gemeinschaft Serbiens ausübt.

Nova stranica o odgoju

Jedna agilna mlada žena, inače moja prezimenjakinja i poznanica sa nekoliko projekata, Medina Jusić pokrenula je jednu vrlo interesantnu stranicu o odgoju. http://www.odgoj.com/ Urednica je na stranici postavila i poziv za saradnju svima koje ova kod nas zapostavljena oblast interesuje. Na stranici je objavljen i moj tekst iz Takvima 2008. U nadi da će ovo postati stranica iz koje ćemo svi moći učiti želim puno uspjeha Medini i njenom timu.

Pitanje odnosa uleme i vlasti

Nekako redovno pred izbore, u bh društvu, naročito među Bošnjacima (ili se meni barem tako čini), aktuelizira se pitanje uloge imama, IZ ili uleme u političkom procesu. Iako bi isto tako bilo interesantno ispitati suprotan pravac utjecaja, tj. utjecaj politike na rad i djelovanje uleme, evidentno je da je pitanje odnosa uleme i vlasti, koje je uvijek kroz dugu historiju islam bilo predmet sporenja, i danas jedno od otvorenih pitanje sa kojim će se naše društvo i IZ morati suočiti:

Vjera u javnoj sferi BiH

Pitanje odnosa uleme i vlasti

Autor:Muhamed Jusić

http://www.pulsdemokratije.ba/index.php?l=bs&id=142

Vječito pitanje uloge religije u bosanskohercegovačkom društvu, i ne samo u bosanskohercegovačkom, te odnosa klera (koristim ovaj termin da označim vjersku inteligenciju, iako tradicionalnu islamsko učenje ne prihvata postojanje svećenstva, pa ni klera, u okvirima islama) i vlasti je u slučaju bosanskih muslimana dodatno zakomplicirano historijskim iskustvom islama, ali i nepostojanjem jasnog modela u nekoj od savremenih država s muslimanskom većinom. Dok po brojnosti druge dvije vjerske zajednice, naročito katolička Crkva, imaju stoljeće iskustva djelovanja u sekularnim državama savremenog evropskog (zapadnog) tipa, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini je skoro pa pionir u definiranju svoga pozitivnog angažmana u sekularnoj državi. Jako bi bilo teško ustvrditi da položaj Islamske zajednice i u jednom razdoblju u periodu od austrougarske aneksije BiH do raspada SFRJ može poslužiti kao primjer svjesnog, planiranog i slobodnog određivanja ove vjerske zajednice prema društvu i državi.

I šturi pregled rješenja koja se nude u muslimanskom svijetu danas, ali i historiji, govori nam da bosanskohercegovačka islamska vjerska inteligencija - ulema ovo pitanje ima samostalno rješavati, te da ono svojim značajem prevazilazi okvire za naše prostore tako značajne debate o ulozi vjerskih zajednica u zemljama u tranziciji. Model do kojeg će se doći, ali i iskustva, neminovno će biti temelj, iako ne i konačno rješenje za konstruktivno djelovanje muslimanske vjerske inteligencije u evropskom društvu. Ukoliko dođe do „izvoza zapadnog modela demokratskog uređenja država“ na Bliski istok, što je cilj nekih svjetskih političkih krugova, onda će se i tamo pojaviti slične dileme (čemu smo svjedoci ovih dana u Iraku).

Pravdi na volju, nisu samo bosanski muslimani suočeni s ovom dilemom, ali oni to zbog svog islamskog identiteta rade u jednom posebnom okviru i sa specifičnih osnova. Naime, sve češće se pitanje položaja vjere u sekularnom društvu ponovno promišlja i aktuelizira u „kolijevci sekularizma“ - Evropi (dovoljno je da spomenemo nastojanje Pape Benedikta XVI i Vatikana da se kršćanske vrijednosti ugrade u temelje stasajuće Evropske Unije, te protivljenje koje je iz evropskih mislećih krugova uslijedilo), ali i u Americi, gdje je utjecaj evangelističkih crkvi i pokreta na političke tokove više nego očit.

Historijsko iskustvo

Pitanje odnosa uleme i vlasti u islamskom svijetu nije aktuelizirano tek nakon sekularizacije pojedinih režima u tim zemljama i osnivanja modernih država po uzoru na evropske zemlje. Naprotiv, ono je staro skoro koliko i politički intonirana filozofija uređenja muslimanskog društva.

S obzirom da je rana pozicija halife podrazumijevala vođenje i vjerskih i državničkih poslova podjednako, te da se na podjelu vlasti prema kršćanskom modusu oslikanom u krilatici "daj Bogu Božije, a caru carevo" u islamskim intelektualnim krugovima gledalo s negodovanjem kao na čin koji direktno vrijeđa suverenitet Jednog Boga, nalazimo da u prvim stoljećima islama nemamo izražen konflikt između ova dva činioca javnog i društvenog života. Za ovo treba zahvaliti i činjenici da su tadašnje halife (prije svega četverica pravednih halifa: Ebu Bekr, Omer Osman i Alija) bili u stanju nositi se s takvim izazovom i odgovoriti tadašnjim zahtjevima društva, koje nije bilo posebno komplicirano ustrojeno. Međutim, s vremenom se sve očitije počela javljati razlika između vjerski obrazovanih pojedinaca, koji su uživali ugled religioznih masa, i političko-državne elite, koja je religioznu nauku baštinila više kao kulturni trend, ali nije bila u stanju adekvatno odgovoriti svim potrebama organiziranja vjerskog života posebno u jednom društvu u kojem je vjera “alfa i omega” svih društvenih gibanja. Ovome u prilog govore i riječi Bernarda Lewisa, koji kaže: "Već u emevijskom periodu ulema je uživala visok društveni položaj. Emevijske halife su se posvetile uglavnom političkoj strani svoje funkcije, prepuštajući religiju u striktnom i uskom smislu dogmatičarima i tradicionalistima u Hidžazu i Iraku, te su tako nenamjerno podsticale odvajanje vjerske od svjetovne vlasti, što je postepeno postalo sasvim normalno. Dolazak Abasija (Abasijjun) nije uspio promijeniti ovaj sistem, uprkos pokušaju abasijskih halifa da ulemu integriraju u državnu službu i uspostave zvaničnu ortodoksiju…" (Lewis, 1979: 40).

Treba napomenuti da zbog usložnjavanja društvenih odnosa, širenja teritorije države i sve veće administracije, nije bilo realno od halife očekivati da nastavi postupati prema već postojećem obrascu. Tada već dolazi do neprimjetnog raslojavanja između vjerskog i političkog segmenta, iako halifa zvanično nastavlja i dalje biti vjerskim i političkim vođom pravovjernih. Ovaj trend se nastavio i postao općeprihvaćen u svim kasnijim društvenim i državnim uređenjima muslimanskih država, uključujući i Osmanski hilafet gdje se vjerskim pitanjima prvenstveno bavila institucija Šejhu-l-islama.

Međutim, ovaj model prešutne podvojenosti vjere i politike je bio daleko od evropskog poimanja sekularne države, a o sekularnom društvu da i ne govorimo. Zbog toga su česte konstatacije kako su u periodu kolonizacije muslimani pretrpjeli jedan "civilizacijski šok" jer su se prvi put susreli sa državnim uređenjem u kojem religiji ne pripada vodeća uloga. Zbog nedosljednosti (vjerovatno uzrokovane političkim pragmatizmom) kolonijalnih sila u formiranju sekularnih država i institucija građanskog društva, u koloniziranim zemljama nisu bili rijetki slučajevi da su novi kolonizatori koristili, a time i jačali utjecaj uleme u muslimanskim zemljama. Ulema je u nekim slučajevima tim oportunističkim odnosom prema kolonizatoru štitila svoj društveni utjecaj, mada su neki drugi ulemanski krugovi istovremeno učinili presedan stavivši se na čelo narodnih frontova koji su se borili za nezavisnost. U tom kontekstu zanimljiv je primjer sufijsko-mističkog pokreta senusija koji su, predvođeni Ahmedom eš-Šerifom es-Senusijem, vodili ogorčenu borbu protiv stranih okupatora; jedanaest godina borili su se protiv Francuza (od 1902. do 1913.) i više od sedam godina protiv Italijana.

U nekim drugim muslimanskim zemljama ulema je izdavanjem fetvi dala znatan doprinos mobilizaciji masa i time ostala u političkoj areni. Ove fetve, kao zvanično pravno mišljenje ili odluka uleme o pitanjima islamskog zakona, te odluka o nekom šerijatskom pitanju (prema Glosaru religijskih pojmova, 1999), proglašavale su borbu protiv okupatora strogom obavezom svakog onoga ko je bio u mogućnosti da se bori.

Međutim, ozbiljniji konflikt oko položaja uleme u društvu izbio je nakon što su se muslimanske zemlje izborile za svoju, bar prividnu nezavisnost od kolonizatora. Bio je to samo jedan u nizu problema oko toga kako bi te buduće države trebalo da budu ustrojene.

Nerijetko su diktatorski nastrojeni despoti i vladari bili nespremni dijeliti svoja neupitna prava sa ulemom koja je lahko stjecala podršku masa, među kojima su se tada sve češće javljale ideje revivalizma u smislu doslovnog povratka na uređenje društva kakvo je bilo za vrijeme prvih namjesnika Božijeg Poslanika. U nekim novonastalim arapskim državama sukob se produbljivao pokušajima vladajućih režima da implementiraju sekularni model državnog uređenja i da u potpunosti potisnu ulemu iz javnog života.

Postojeći modeli uređenja odnosa

Prvi obrazac koji se nudio kao rješenje pitanja odnosa uleme i vlasti u muslimanskom svijetu pojavio se još prije zvaničnog prestanka postojanja osmanskog hilafeta, tačnije dogovorom između Muhameda Ibn Abdulvehaba (1703-1787) i šefa male plemenske dinastije u središnjoj Arabiji, što će postati osnovom za nastanak kasnije Kraljevine Saudijske Arabije. Ova kraljevina je imala svoje uspone i padove, ali je uspjela opstati i, što je najbitnije, zadržati svoj početni obrazac prema kojem ulema (nerijetko sami potomci Abdulvehaba koji danas nose prezime Ali Šejh) daje legitimitet vladajućoj porodici, a zauzvrat dobiva počasno mjesto u društvu, kao i garancije zaštite njihove interpretacije islama od neistomišljenika. Ulema, prema ovom obrascu, koristi instituciju tajnog “savjetovanja vladara” daleko od očiju javnosti, koju drže na distanci od uplitanja u politiku konstantnim insistiranjem na (u islamskoj tradiciji naglašenoj) zabrani “hurudža” (pobune protiv vladara). Ovaj obrazac je bio općeprihvaćen u "zajednici pravovjernih" u prvim stoljećima islama, tako da ima osnovu u tradiciji na koju se ovi itekako pozivaju.

Drugi modus koji se nudi kao rješenje je onaj islamističkog pokreta Muslimanske braće u Egiptu, čiji su ideolozi tražili veće učešće uleme u kreiranju političkog i društvenog života od pukog "savjetovanja pretpostavljenih".

Iako je njihov osnivač Hasan el-Benna stalno napominjao da njegova organizacija tj. džema'at nije politička partija (atentat na imama Hasana El-Bennaa E.S. Novi horizonti, mart 2002).
Muslimanska braća zbog insistiranja na "prihvatanju islama kao sveobuhvatnog sistema života" nisu mogli − ukoliko žele ostati dosljedni svome učenju − da ne uzmu značajniju ulogu u političkom životu. Upravo se to i desilo. Oni su vodili mnoge političke borbe s drugim partijama u Egiptu, posebno sa partijom Wefd i Se'adi. Predvodili su demonstracije, borili se za nezavisnost Egipta, pa čak osnivali vlastite vojne formacije koje su učestvovale u borbama protiv izraelske okupacije Palestine. Vremenom su postali suviše opasni za vladajući režim, tako da je egipatska vlada u decembru 1948. poduzela korake na zatvaranju ove organizacije. Ovo je dovelo do sukoba između Muslimanske braće i vladajućeg režima, koji i danas traje. Sam pokret je imao posebno neugodno iskustvo u Siriji, gdje je 1963. godine El-B'as partija pučem došla na vlast.

Ne možemo a da ne spomenemo obrazac odnosa uleme i vlasti koji je na sebe skrenuo najviše svjetske medijske, ali i akademske pažnje. Radi se, naravno, o obrascu Islamske iranske revolucije, koji je otišao još dalje kada je u pitanju uloga uleme u društvu dajući im vladajuću funkciju. Njegov zagovornik je bio šiitski revolucionar Ajatollah Homeini.

Začuđuje što se ovakav obrazac teokratske vlasti razvio upravo u šiizmu, ako znamo da šiitska tradicija drži da će se, u tačno određeno vrijeme, pojaviti besmrtni Dvanaesti imam koji će “ispuniti zemlju općom pravdom i pravičnošću nakon što su njom vladali nepravda i nasilje”. Naime “šiiti vjeruju da će se Dvanaesti imam ponovo pojaviti iz 'potpune skrivenosti' kako bi osnovao državu općenito zasnovanu na islamskim načelima. U odsutnosti Dvanaestog imama šiiti su odbacili vlast svjetovne države. Tokom cijele historije šiizma, šiiti su na temelju doktrine imamata vlast svjetovnih vladara nad Ummetom bez ikakvih razlika smatrali 'ilegalnom' (s izuzetkom šiitskih dinastija Bujida i Safavida). Budući da je upravljanje Ummetom isključivo pravo Dvanaestog imama koje mu je podareno od Allaha, svi drugi vladari se mogu smatrati samo uzurpatorima Božanskog prava odsutnog Imama. Prema tome, ustanovljavanje bilo koje svjetovne vlasti osim vlasti Imama bila je 'uzurpacija'”. (Sayed Hassan Amin El-Kalem, 1998:119)

I pored toga, Homeini se uspio postaviti za vođu Ummeta (šiitske zajednice) postavši tako prvim šiitskim pravnikom (bar među sljedbenicima džaferijske pravne škole) koji je preuzeo sve duhovne i političke funkcije Dvanaestog imama. On je ovu doktrinu nazivao “vlašću pravnika” (Vilajetu-l-Fakih), detaljno je razradivši u svom radu pod istim naslovom.

Iranska “islamska revolucija” (1978.) težila je ka ostvarenju upravo ovog obrasca, i on i danas daje žilav otpor reformama koje zahtijevaju iranske mase.

Helem, šiitski intelektualni krugovi su ovaj ekstremni oblik teokratije pokušali nametnuti kao jedini valjan koji se treba primijeniti u svim muslimanskim zemljama (čak i onim sunijskim). Oni su potpomagali grupe i pojedince širom svijeta koje su zagovarale ovu ideju, tako da je ona, bez sumnje, ostavila traga na društvene nazore reformatorskih pokreta širom islamskog svijeta. Taj proces je danas poznat kao iranski pokušaj “izvoza revolucije” i dobrim dijelom je splasnuo gašenjem revolucionarnog duha u samom Iranu.

Nasuprot ovog teokratskog obrasca stoji onaj “(pre)naglašeno sekularistički”, koji primjenjuje “Ataturkova moderna republika”. Turski mislilac Ziya Gökalp važi za ideologa ovog društvenog modela i prema njemu “stvari religije (diyanet) treba da postanu domen savjesti, a pravne stvari (ifta) domen državne nadležnosti. Ovaj stav je praktično jedino prihvaćen u Republici Turskoj. U drugim muslimanskim zemljama sekularizam je uglavnom shvaćen kao potiskivanje islamskog vjerozakona s područja javnog prava…” (Shepard, citirano iz Karčić, 1990: 37)

Nije posebno potrebno objašnjavati zašto tako shvaćen sekularizam nije imao odjeka u širim islamskim krugovima muslimanskog svijeta, koji uređenje države prema šerijatskim normama doživljavaju kao jednu od vjerskih obaveza. Međutim, upravo se taj obrazac danas nudi kao jedan, pa nerijetko i jedini uspješan model suživota islama i sekularizma. Bosanskim muslimanima ne bi bilo strano, ako ništa ono zbog činjenice da su pedeset godina egzistirali u komunističkom društvenom ustrojenju, da žive i u takvom obliku ekstremnog sekularizma, koji graniči sa ugrožavanjem osnovnih ljudskih i vjerskih prava; međutim, sigurno ne bismo mogli reći da bi takvim okruženjem religiozni muslimani bili zadovoljni.

Kada se analiziraju političke prilike u muslimanskim zemljama, često se Malezija izdvaja kao pozitivan primjer jer je jedina „muslimanska država koja je od sticanja formalne nezavisnosti do danas imala regularne izbore na kojima je dolazilo do mirne smjene vlasti“. (Alibašić, 2004: 782). Međutim, različite međunarodne analize malezijskog političkog iskustva utvrdile su kako se i ovdje radi o poludemokratiji, jer nikada nije došlo do smjene vladajuće elite. Iako je prema svom ustavu sekularna država, ova ustavna monarhija vestminsterskog tipa, s elementima konsocijacijske demokratije, teško da bi mogla zadovoljiti evropske kriterije sekularnog društva kakvo Bosna i Hercegovina mora izgraditi. Tako, na primjer, nalazimo da islam u Maleziji ima status državne religije (muslimani čine 53% stanovništva), dok je ostalim vjerskim skupinama (29% budista i konfučijevaca, 7% hindusa, 6% kršćana) ustavom zagarantirana sloboda vjeroispovijesti. Niko nema pravo, prema ustavu, da muslimanima propovijeda bilo koju drugu vjeru. Prema zakonu, musliman i muslimanka mogu se vjenčati sa pripadnicima druge vjere samo i isključivo ako ta osoba prihvati i zvanično pređe na islam. (Smajić, 2004: 238). Možda je upravo to jedan od razloga što je Malezija u izvještaju Freedom in the World 2003 označena kao poluslobodna zemlja, dvadeset šest mjesta iza Bosne i Hercegovine. (Alibašić, 2004: 783)

Gledano iz ugla islamske teološke doktrine, malezijska ulema nije razradila nikakav zaseban, konzistentan sistem koji bi precizirao granice sakralnog i sekularnog i kao takav mogao poslužiti za izgradnju bosanskog modela.

Jedan sasvim specifičan pristup problematici odnosa između uleme i vlasti nalazimo kod istaknutog muslimanskog intelektualca Fazlur Rahmana, koji je svoje viđenje poželjnog obrasca muslimanskog društva utemeljio na univerzalnim i višim ciljevima šerijata (makasidu-š-šerija), a zatim ga obogatio historijskim iskustvom društvenog uređenja na Zapadu. Prema Fazlur Rahmanu, funkcija uleme nije vladajuća, kako Homeini tvrdi u Vilajetu-l-Fakih, suprotno Kur’anu, nego podučavanje zajednice u najširem smislu da bi se smanjile razlike između alima i ne-alima, jer Kur’an nesumnjivo zahtijeva zajednicu čiji su članovi dovoljno prosvijećeni u pogledu islamskog učenja kako bi bili u stanju sudjelovati u donošenju odluka (šura) u međusobnoj raspravi i konzultacijama. (Rahman, 1990:12)

Otklon od ekstremnog sekularizma i bijeg od teokratije

Čak i ovaj letimični pregled osnovnih pogleda na ovu problematiku nam govori da kod muslimana danas ne postoji jasna vizija o mjestu koje bi ulema trebalo da ima u društvu, niti matrica koja bi bosanskim muslimanima mogla poslužiti kao oponašanja vrijedan obrazac. Nepostojanje jasno preciziranih ovlasti niti granica u okviru kojih bi se trebao kretati ovaj utjecajni faktor muslimanske zajednice dovelo je do ovako širokog spektra modela, koji se proteže od ekstremnog sekularizma kakav je daleko od muslimanskog historijskog iskustva i koji nerijetko krši i osnovne ljudske slobode, do stravične teokratije.

Bez ikakve sumnje najlakše bi bilo prihvatiti gotov zapadni model sekularnog društva (pod uslovom da zanemarimo činjenicu da se i on danas u nekim segmentima ponovno razmatra), čime bismo u potpunosti zapostavili specifičnost muslimanskog historijskog iskustva i zasebnost islamskog teološkog učenja. Međutim, u tom slučaju, ne bismo mogli reći da se radi o istinskom modelu koji korespondira sa islamom kao sveobuhvatnom religijom, što je jedna od temeljnih odrednica njegovog nauka. Na ovaj način islam bi bio „prelomljen“ kroz prizmu kršćanstva i evropskog poimanja religije u svjetlu historijskog odnosa vlasti i Crkve, te bi svako rješenje izgrađeno na isključivo takvim osnovama za muslimane bilo strano i samim time nametnuto. Upravo zato je velika odgovornost na bosanskoj ulemi da u islamskoj tradiciji, šerijatu i fikhu (islamskoj pravnoj nauci) iznađe legitimna rješenja, koja će precizirati odnos uleme i vlasti tako da se zadovolje moderni kriteriji sekularnog društvenog uređenja, a u isto vrijeme da se ostane dosljedno posebnostima islamskog učenja.

Ne pretendujući da sugeriram konačan model tog odnosa, držim da ranije spomenuti pristup profesora Fazlur Rahmana može poslužiti kao dobar orijentir. Ulema bi trebala zadržati pravo da iznosi svoj stav o svim aktuelnim društvenim tokovima i na taj način doprinositi kreiranju javnog mnjenja, koje potom, shodno principima demokratije i načelima poštivanja temeljnih ljudskih prava, takve stavove pretvara u političku volju. Ovo, međutim, znači i da bi ulema trebala da se drži podalje od dnevne politike, od direktnog uplitanja u rad političkih partija i elita, te nametanja svojih stavova društvu a da (ti stavovi) ne prođu sud javnosti. Ukoliko ti stavovi dobiju podršku građanstva i u otvorenoj javnoj debati budu pretočeni u političke programe koje, demokratskim putem i u skladu s ustavnim rješenjima, potvrdi narod, nedemokratski bi bilo represivno ih sputavati, ili nekome, ulemi kao i ostalima, zabraniti da iznosi vlastiti stav. Jer u tom slučaju se radi samo o drugom obliku torture i jednoumlja.Na taj način, ulema ne bi iznevjerila suštinski zadatak koji joj je tradicionalno pripadao, a to je da promoviše etičke i moralne norme i vrijednosti vjere u životu individue i društva podjednako, a istovremeno bi ostatak društva bio siguran od uspona bilo kakve teokratije i uzurpiranja ličnih sloboda.

Citirana literatura:

Alibašić, Ahmed, Političke prilike u muslimanskim zemljama, prilozi za Atlas islamskoga svijeta, Udruženje Ilmije IZ BiH, Sarajevo, 2004.

Amin, Sayed Hassan Pravni sistemi srednjeg istoka, El-Kalem, Sarajevo, 1998.

Lewis, Bernard Svijet islama, Vjera i vjernik, Beograd, 1979.

Mustafić, Ifet Glosar religijskih pojmova, Međureligijsko vijeće, Sarajevo, 1999.

Rahman, Fazlur Pravo i etika u islamu − (naslov originala: Fazlur Rahman Law and Ethics in Islam (v. Ethics in Islam, 9th Giorgio Levi Della Vida Bienal Conference, May 6-8; izd.

Gustava E. Grunebaum Center for Near Eastern Studies, University of California, Los Angeles, 1983.), Etika u islamu, zbornik radova Trećeg simpozija, Zagreb, 1990.

Shepard, William E. Islam and Ideology − Toward a Typology, Prema citatu Fikreta Karčića , Razumijevanje islamskog vjerozakona (šerijata) u savremenom muslimanskom svijetu, Biblioteka Preporoda i Islamske misli, Sarajevo, 1990.

Smajić, Muamera, Prilog o Maleziji,Atlas islamskoga svijeta, Udruženje Ilmije IZ BiH, Sarajevo, 2004.