Sahva ili arapsko proljeće
Borba za dušu arapskog proljeća
Na Srednjem istoku traje sve otvoreniji konflikt dva modela koji se nude arapskim društvi ma u tranziciji, onog turskog i iranskog. Ne možemo ne primijetiti da i turski model koji pred stavlja AKP ima svo je duboke korijene u onom što se na ziva politički islam, ta ko da se ustva riradi o konfrontaciji dva, uslovno rečeno, islamska modela: onog više teokratskog iranskog i nešto sekularnijeg turskog
Piše: Muhamed Jusić (Oslobođenje- Pogledi, 24.12.2011)
Kako se komplikovani izborni proces u Egiptu približava kraju i nakon što je u Tunisu umjerena islamistička stranka En-Nahda odnijela pobjedu, po prvi put imamo naznake u kojem pravcu će promjene na političkoj i društvenoj sceni uzrokovane arapskim proljećem teći. Sada je već izvjesno da će, barem u ovoj fazi promjena, islam, tačnije ideje tzv. političkog islama, igrati ključnu ulogu. Ipak, rezultati izbora u Egiptu na kojima je ubjedljivu pobjedu odnijela umjerena stranka dugo zabranjivanog pokreta Muslimanska braća i druga dešavanja na sceni „političkog islama“, pokazuju da situacija među strankama koje svoje programe temelje na idejama islamizma, nije nimalo jednostavna.
Selefije iznenadile
Sve doskora, niko nije mogao ni slutiti da će glavni politički oponenti Muslimanskoj braći biti nešto radikalniji i više desno orijentirani članovi selefijske stranke En-Nur, a ne liberalna i sekularna egipatska kulturno-politička elita. A upravo se to desilo. Ustvari, mnogi će se složiti da su najveće iznenađenje egipatskih izbora upravo politički profilirane selefije i njihova stranka En-Nur koja je zasad druga po snazi sa osvojena 24,4 posto na izborima koji su održani u trećini okruga. To je zato što fenomen političkog selefizma u Egiptu dugo vremena nije privlačio preveliku pažnju zbog dominantne uloge Muslimanske braće i militantnih selefijskih ekstremističkih organizacija kao što su El-džema`e islamijje i El-Džihad. Osim toga, dugo vremena je zaštitni znak egipatskih selefija bila njihova naglašena apolitičnost ili čak odbojnost prema političkom aktivizmu (ar. tanzim), te insistiranje na vjerskom puritanizmu i vjerskom preodgoju masa i pročišćenju (ar. terbije i tezkije). Temelje selefijskom učenju u Egiptu postavili su brojni vjerski učenjaci i aktivisti okupljeni oko tadašnjeg pokreta Ensar es-Sunne el-Muhammedijje, te štamparije i izdavačke kuće El-Matb`a es-Selefijje koji su bili otvoreni kritičari političkog aktivizma Muslimanske braće. Međutim, s promjenom okolnosti i dolaskom nove generacije selefija ova dotada apolitična baza prije svega u Aleksandriji i univerzitetskim kampusima je skoro preko noći, zajedno sa velikim brojem militantnih selefija pokajnika, stavljena u funkciju jedne izrazito konzervativne političke opcije.
Dva modela
Dešavanja naroda u arapskom i muslimanskom svijetu iz eurocentričnih krugova koji na sve događaje u svijetu gledaju samo na osnovu vlastitog historijskog iskustva nazvana „arapskim proljećem“ prolaze ovih dana kroz različite faze zavisno od toga o kojoj se zemlji radi; dok jedni provode prve slobodne izbore, drugi se još uvijek bore za svrgavanje diktatorskih režima. Istovremeno, traje i sve otvoreniji konflikt dva modela koji se nude arapskim društvima u tranziciji, onog turskog i iranskog. Ne možemo ne primijetiti da i turski model kojeg predstavlja AKP partija ima svoje duboke korijene u onom što se naziva politički islam, tako da se ustvari radi o konfrontaciji dva uslovno rečeno „islamska modela“: onog više teokratskog iranskog i nešto sekularnijeg turskog. Iako je moderna Turska Republika kroz reforme mladoturaka i Kemala Paše Ataturka deislamizirala tursku političku scenu ostaje činjenica da je Turska država sa muslimanskom većinom u kojoj se islam živi i ispovijeda u sekularnim okvirima, što njihovom modelu daje legitimitet, a taj „islamski legitimitet“ pojačava i činjenica da vladajuća AKP partija ne krije svoje islamske i islamističke korijene.
Naprotiv, lideri i ideolozi AKP partije otvoreno nude svoj politički program srodnim islamističkim partijama u arapskom svijetu, a turski model uređenja države svim arapskim zemljama. U tome, naravno, imaju ne tako skrivenu podršku svojih zapadnih saveznika, koji su napokon, čini se, postali svjesni da promjene u arapskom svijetu ne mogu biti tek puka kopija zapadnog društvenog i državnog uređenja.
U isto vrijeme, u Iranu su vam spremni reći, barem oficijelna inteligencija tamo tako tvrdi, kako je sve što se dešava u arapskim zemljama ustvari samo prirodni nastavak islamske revolucije koju je pokrenuo Ajatollah Homeini. S ciljem da se te teze dokažu i pojasne zvanični Teheran je organizovao međunarodne konferencije i na više jezika štampao zbornike naučnih radova ali i kratkih brošura o sahvi ili islamskom buđenu arapskih masa i korijenima tog procesa u iranskoj islamskoj revoluciji.
Ova borba za dušu arapskog proljeća između Irana i Turske je dovela do ozbiljnog pogoršanja njihovih odnosa, i čak u nekoliko slučaja izrečenih prijetnji.
Iran je, vidjelo se to i iz nedavne izjave vojnog savjetnika vrhovnog lidera Irana ajatolaha Hamneija, general-majora Jahja Rahim Shfavija, ljut na Tursku i zbog njihove podrške demokratskim promjenama u drugim arapskim državama i poziva nove vlasti da prihvate turski sekularni model umjesto iranskog kojeg oni nazivaju islamskim. Naime, general-major Shfavi je u izjavi iranskoj novinskoj agenciji Mehr okarakterisao poziv turskog premijera Tajipa Erdogana arapskom svijetu da prihvati turski sekularni ststem demokratije kao "neočekivan i nezamisliv“.
"Ponašanje turskih državnika prema Siriji i Iranu je pogrešno i ja verujem da oni rade u skladu sa ciljevima Amerike", istakao je tom prilikom Rahim-Shfavi, ali i otvoreno zamjerio Ankari što je "okrenula leđa" sadašnjem režimu u Siriji. "Ukoliko se Turska ne distancira od ovakvog ponašanja (premijera Erdogana) to će učiniti narod te zemlje, dok će susjedne zemlje Sirija, Irak i Iran preispitati njihove političke veze sa Ankarom", rekao je tom prilikom vojni savjetnik Hamneija. U Teheranu takođe kritikuju odluku Ankare da na svojoj teritoriji primi i instalira dijelove radarskog NATO sistema, jer se na to gleda kao na američku igru s ciljem zaštite Izraela.
Ovaj sukob je eskalirao na primjeru Sirije gdje je očita sva kompleksnost situacije, ali i nedosljednosti Irana u promovisanju ideja sahve ili islamskog buđenja arapskih masa. U stavovima zvaničnog Teherana i iranskim medijima, to što se dešava u Siriji nije nastavak Homeinijeve islamske revolucije i pobune nezadovoljnih masa protiv diktatorskih režima, nego strana zavjera protiv jednog režima kojem se ne uzima za zlo to što je izrazito anti-vjerski raspoložen, zbog svoje basističke- nacionalsocijalističke ideologije i što provodi tiraniju nad svojim narodom, sve dok je saveznik Iranu u antiizraelskom i antiameričkom stavu i naoružavanju
Hezbollaha u Libanu.
Suniti ili šiiti
Naravno, na ovom primjeru isplivava još jedan od faktora koji komplikuje islamističku političku scenu na novom Bliskom istoku, a to je odnos sunizma i šiizma. Naime, neki će u iranskoj podršci Siriji vidjeti podršku alevitskoj, šiizmu bliskoj, političkoj vladajućoj eliti koja vlada sunitskim masama. Ista paradigma nas dovodi do apsurdne situacije da se iransko prizivanje značajnijeg utjecaja islama u političkom post-revolucionarnom uređenju arapskih društava, ustvari podudara sa stavovima selefija iz političke stranke En-Nur, koji su zbog svojih vjerskih ubjeđenja izrazito anti-šiitski orijentisani.
Međutim ovi unutar-islamistički sukobi, politička i ideološka neslaganja i nedosljednosti su tek prvi izazovi koji se postavljaju pred islamističke političke partije koje kada preuzmu vlast tek trebaju da se efektivnim politikama uhvate ukoštac sa nagomilanim problemima koji su i izveli milione ljudi na ulice i doveli do promjena. Ne treba biti pesimističan niti zlonamjeran pa novim političkim snagama uskratiti priliku da se dokažu, ali znajući obim problema koji trebaju riješiti i prevelika očekivanja nezadovoljnika koji su po prvi put u svom životu osjetili dašak slobode i mogućnost da utječi na političke tokove u državi, teško da će oni koji preuzmu vlast, ma ko bili, uspjeti tu vlast dugo zadržati a da ne pribjegnu diktatorskim metodama kojima su iz istih razloga pribjegavali režimi prije njihovog
Anterfile I
Prerano ili prekasno za demokratiju
Upkos parlamentarnim izborima koji su još uvijek u toku, egipatska vojska se ne želi odreći svoje moći do predsjedničkih izbora koji bi se trebali organizirati sljedeće godine. Neka zakonska rješenja koja već sada predlažu generali koji su de facto vladari milionske države na Nilu, poput pitanja civilnog nadzora nad vojskom i njenim budžetom, sugerišu da se vojni establišment, ni tada, ne planira podrediti civilnim vlastima. To je ponovo izvelo demonstrante na Trg oslobođenja, ali je ovaj put vojska odlučna da spriječi omasovljenje protesta. Kada su počeli nemiri koji su svrgnuli Hosnija Mubaraka, vojska se držala postrani nastupajući kao nepristrani zaštitnik egipatskih viših interesa, dok su policija i druge sigurnosne agencije okrivljene za sve brutalnosti nad demonstrantima. Danas vojska više ne može sebi osigurati tu poziciju dobronamjernog zaštitnika naroda i stravične snimke nasilja nad demonstrantima sve više potkopavaju njihovu poziciju među Egipćanima koji su od svih institucija države oduvijek najviše vjerovali vojsci. Nakon odlaska Mubaraka sa vlasti oni su na sebe preuzeli upravljanje državom, organizovanje prvih slobodnih izbora i nadgledanje procesa pisanja novog ustava i samim time izgubili ovu neprikosnovenu neutralnu poziciju, čime su na sebe usmjerili narodno nezadovoljstvo. I dok demonstranti tvrde da nikada ne može doći do istinske demokratizacije njihove domovine dok vojska otvoreno, ili iz sjene, drži sve poluge vlasti bez da ikome polaže račun, vojska tvrdi da u ovoj prelaznoj fazi moraju postojati neke „zaštitne mreže“ koje će osigurati da proces tranzicije ne sklizne u potpunu anarhiju. Zato generali, ali i sve veći broj partija osuđuju demonstrante koji se na Tahriru sukobljavaju sa policijom kao anarhiste koji potkopavaju proces reforme. Ovim optužbama se sve češće pridružuju i islamisti od kojih neki optužuju one koji i dalje protestvuju na trgu da pokušavaju potkopati njihov dobar izborni rezultat. Generali pozivaju (ali i prijete hitlerovskim gasnim komorama) demonstrante da dozvole završetak izbornog procesa, formiranje nove vlast i da poštuju volju naroda koja će se iskazati kroz „biračke sanduke“, istovremeno iskazujući svoju odlučnost da slome otpor svakog ko se nađe na tom putu bez obzira na cijenu.
Demonstranti, pak, tvrde kako će, ako sada ne reaguju, posije biti kasno i da će jednu diktaturu zamijeniti drugom.
Anterfile II
Strah od gubitka sloboda
Uoči izbora, svima je bilo jasno da najveće iz glede za pobjedu imaju Muslimanska braća koja su svoju priliku kroz uporan politički, obrazovni i humanitarni rad unatoč zabranama i represijama svih režima koji su se smjenjivali čekali 90 godina. Mnogi nisu krili svoje nezadovoljstvom takvim raspletom događaja i plašili su svoju i svjetsku javnost takvim scenarijima. Kada su rezultati izbora počeli pristizati i kada su se na političkoj sceni Egipta, ali u nekim drugim arapskim državama gdje se počinje formirati politički spektar, kao bitan faktor počele pojavljivati ultradesničarske stranke predvođene prije svega ograncima selefijskog pokreta, mnogi od ranijih kritičara su počeli prizivati pobjedu Muslimanske braće u Egiptu ili En-Nahde u Tunisu, opisujući ih kao umjerene islamiste koji jedini mogu stati na put uspona onih koje nazivaju puritanskim islamistima poput stranke En-Nur u Egiptu. Isti strah od uspona selefijskih političkih pokreta pokazale su i domaće sekularne i vesternizirane kulturne i društvene elite.
U predizbornoj kampanji selefijski autoriteti nisu štedjeli krupne riječi da mobilizuju svoju bazu i pošalju jasnu poruku o tome kako oni vide Novi Egipat. Uticajni selefija i kandidat za šefa države na predsjedničkim izborima u junu iduće godine Hazam Salah Abu Ismail, požurio je da objavi kako njegova partija planira vladati zemljom u slučaju da im građani ukažu povjerenje: “Muškarci i žene ubuduće će raditi samo u odvojenim prostorijama, dok će bilo kakvo ispoljavanje ljubavnih osjećanja na javnim mjestima biti zabranjeno.
Odmah ćemo zabraniti prodaju i proizvodnju alkoholnih pića, a ženama neće biti dozvoljeno da rade na rukovodećim mjestima. Biće zabranjena svaka vrsta umjetnosti i literature koje nisu islamske. Najstrože se zabranjuju mješovite plaže, a žene će se kupati pokrivene od glave do pete”, poručio je Abu Ismail u nekim od njegovih javnih nastupa, uopće ne brinući što će time ubiti turizam u zemlji.
Međutim, Emad Abdel Ghaffour, lider partije iz Aleksandrije nije tako oštar u najavama novih politika. On je za The Financial Times izjavio da su strahovi zapadnih zemlja i egipatskih modernista neosnovani i da promjene trebaju biti postepene uzimajući u obzir stanje u kojem se država nalazi. „Mi nećemo ništa nametati ljudima. Uvođenje islamskog zakona Šerijata nam je konačan cilj kojeg želimo postići, ali nam to neće biti polazna osnova. Ljudi trebaju prvo biti ubijeđeni u njega a zatim oni trebaju zahtijevati njegovo uvođenje“- pojasnio je Ghaffour.
Poseban strah za svoju budućnost pokazuju brojni slobodni egipatski umjetnici, a naročito oni koji djeluju u nekada moćnoj, a danas još uvijek vitalnoj, egipatskoj filmskoj industriji po kojoj je ova zemlja bila poznata ne samo u arapskom svijetu.
Vrijeme će pokazati ko će koga promijeniti, da li za arapske standarde razvijeno egipatsko civilno društvo selefije ili oni Egipat. Već su sada u izjavama nekih od lidera En-Nura primjetni umjereni stavovi za koje je teško znati da li su stvarni znak „otvaranja prema demokratskim vrijednostima“ ili tek taktika preuzimanja vlasti.
Hezbollaha u Libanu. 
Ovo su zadnje strofe himne Republike Tunisa ispisane perom tuniškog pjesnika Ebu Kasim eš-Šabia (1909-19034.) koje su pridodate ostatku teksta himne, inače poeme, Himat el-Hima (Branioci domovine) iz pera egipatskog poete Mustafe Sadik el-Rafiia (1880-1937). I jedna i druga pjesma su nastale u duhu revolucionarne borbe arapskih naroda Sjeverne Afrike za svoju nezavisnost od kolonijalnih upravitelja. Pjesnici koji su ih tada pisali u zanosu borbe za nacionalno oslobođenje nisu mogli ni slutiti kakva će značenja one dobiti početkom dvadeset i prvog vijeka i da će se s tim riječima na usnama njihovi sinovi i unuci boriti protiv diktatora iz vlastitog naroda, čija borba neće biti ništa manje okrutna od njihove. A upravo jednoj takvoj borbi bili smo svjedoci ovih dana u, za Bosance i Hercegovce, samo po ljetovanju poznatom Tunisu.
U istim analizama se kao ključni faktor uspjeha narodnog bunta navode nove tehnologije poput društvenih mreža, prije svega Facebooka i Twitera, te anonimni autori iz blogosfere koja nisu dozvolili da priča umre. Kao bitan katalizator procesa se spominje izvještaj koji je objavio Wikileaks, a u kojem američky ambasada u Tunisu opisuje nezapamćen stepen korupcije u toj zemlji. U toj depeši se kao glavni krivac imenuje predsjednik Zine El Abidine Ben Ali, suvereni vladar te sjevernoafričke zemlje. Izvještaj je ustvari samo potvrdio ono što su svi ljudi u Tunisu znali o korupciji, bogatstvu i neupitnoj vlasti predsjednika, njegove porodice i malog broja njihovih najbližih saradnika. Još ranije su mi prijatelji iz tog dijela svijeta i oni koji su tamo poslovali govorili kako je u Tunisu dovoljno reći „aila“ što u arapskom znači porodica pa da svi znaju o kome se radi i da se bez njih ništa u državi ne dešava. Za svaki poslovni aranžman morala se osigurati njihova podrška, za što je bilo neophodno izdvojiti postotak, a ako bi se na drugoj strani pravnog ili poslovnog spora našao neko od članova „aile“ najbolje je bilo na vrijeme se povući.