Anatomija mržnje: Kako iracionalni strah postaje racionalni zločin

 Autor: Muhamed Jusić•

Već duže vrijeme izjave smijenjenog predsjednika entiteta RS Milorada Dodika nikoga ne šokiraju, ali to ne znači da one ne trebaju biti ozbiljno shvaćene naročito kada otkrivaju više nego što onaj ko ih je izrekao i zna.

Jedna takva izjava je došla ovih dana u ispovijesti Dodika o tome kako ga je baka strašila kad je bio mali muslimanima govoreći mu "Eto Turaka!" i kako se on skoro pa ponosi svojom mržnjom prema prvim komšijama Bošnjacima muslimanima koji su ih, prema svjedočenju tamošnjih Bošnjaka, prihvatili nakon što se porodica Dodik doselila tu iz Drvara, gdje su i prije toga doselili kao stočari iz Dalmacije. 

Dodik je ovom ispoviješću nesvjesno dokazao duboko ukorijenjenu islamofobiju u dijelu srpskog društva, kako u Bosni i Hercegovini tako i u Srbiji. Po svojoj definiciji islamofobija je upravo to, iracionalni strah od islama i muslimana. Taj strah čak u nekim segmentima može biti i opravdan, čak i argumentiran, jer je prirodno da se ljudi plaše onoga što ne znaju ili da imaju neke predodžbe iz prošlosti koje te njihove strahove mogu potvrđivati. Može taj iracionalni strah biti i racionaliziran čak i ličnim negativnim iskustvom, ali on potvrđuje svoju iracionalnost kad postane generalizirajući. 

A islamofobija upravo neosnovano generalizira, zasljepljuje i neminovno vodi neosnovanoj mržnji. Islamofobija nikada ne ostaje iracionalni ili bilo kakav drugi osjećaj, nego uvijek služi kao opravdanje za diskriminaciju, dehumanizaciju i u konačnici genocid.

Dodik, a da i ne zna, otkrio je gdje se krije korijen genocidne politike u dijelu akademske, vjerske, političke i svake druge "elite" srpskog naroda, koje stoljećima pokušava da iskorijeni muslimanske narode sa ovih prostora. Da i ne zna, pokazao je da u konačnici nije bitno ko su ti "muslimani", šta stvarno vjeruju, šta njihova vjera uči, ko su po svojim biološkim korijenima, šta rade, kakve su njihove politike ili kako se odnose prema svojim komšijama.

To što se on njih plaši je dovoljno da se nad njima opravda svaki zločin, da im se negira identitet, vjera, pravo na slobodu, da ih se drži pod svojom vlašću ili da ih se, u konačnici, kada za to dođe prilika, baci u masovne grobnice. Neki Bošnjaci su se u dijelu historije u nemogućnosti da se izjasne kao Bošnjaci kroz proces njihove asimilacije u velikosrpske i velikohrvatske projekte izjašnjavali kao Srbi, smatrali se braćom, služili kralju i otadžbini, ginuli oslobađajući Beograd kao svoj glavni grad, ali ih to nikada nije poštedilo straha i mržnje kojem su njihovi "sunarodnjaci" učeni u kućama.

Zato i danas Dodik, svjesno ili ne, poručuje Bošnjacima da sve i da npr. priznaju nezavisan ili Srbiji pripojen (ni njemu to po izjavama još nije jasno) dio Bosne i Hercegovine iz kojeg su protjerani ili pobijeni autohtoni stanovnici Bošnjaci i Hrvati, to ne bi bilo dovoljno da ih se Dodik prestane plašiti i da ih nastavi proganjati jer to njegov strah od njih opravdava.

Pravdi za volju, Dodik je ovu opasnu genocidnu matricu drugim riječima i ranije ogolio pred javnošću. Tvrdnjama da "mi ne želimo", da mi "ne možemo" da živimo s njima, on je ustvari potvrdio da s obzirom da Bošnjaci, Albanci i još neki narodi ovdje žive stoljećima, na većini teritorije čak i duže nego Srbi i da je islam dio identiteta tih naroda, jedino rješenje da oni nestanu. To je definicija genocida. Kao što je iracionalni, zasljepljujući i generalizirajući strah od muslimana definicija islamofobije.

Naše komšije Srbi za koje vjerujem da ih je ipak značajan broj koji u kući nisu učeni (kao što nismo mi Bošnjaci koji smo živjeli u Dodikovom komšiluku u Kotor-Varošu) da mrze svoje komšije i koji od baka nisu strašeni sa „Eto Turaka!“ ovu očitu pojavu u svome društvu trebaju shvatiti prije svega kao svoj problem. Nije to problem samo muslimana koji su stoljećima već žrtva ovog narativa, nego bi se i Srbi trebali zapitati šta se to uči u njihovim kućama i kakvu to budućnost i vrijednosti ostavljaju budućim generacijama koje očito i dalje rastu u mržnji i iracionalnim strahovima.

 Izvor: Preporod

Stavovi izneseni u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o.

UMJESTO UVODNIKA: A šta je s “bošnjačkim pitanjem” u Bosni i Hercegovini?

Piše: Muhamed Jusić (Preporod)

Stvorena je slika o tome da su implementacija Dejtonskog mirovnog sporazuma i reforme, provođene s ciljem formiranja funkcionalne države sposobne da se pridruži EU i NATO, činjene u interesu Bošnjaka. Posljedično, skoro je ustaljen dojam da su Bošnjaci uzurpatori prava druga dva konstitutivna naroda i da im se, na neki način, pogodovalo. Zato je bitno dekonstruisati ovaj narativ i, pod hitno, nametnuti “bošnjačko pitanje”, ne s ciljem pristajanja na nacionalne podjele i odustajanja od borbe za ravnopravnost svih naroda i građana u BiH na svakom dijelu njene teritorije, nego da pomenuta, iskrivljena, slika realnosti ne bi postala osnova za neka nova rješenja i dogovore u Bosni i Hercegovini i regionu

Gotovo je neupitna procjena da Bosna i Hercegovina prolazi najtežu ustavnu i političku krizu od Dejtona. Izlaz iz krize, koja prijeti da preraste i u sigurnosnu, se ne nazire. Na međunarodnom planu je kreirana slika o tome kako je izvor krize nerješavanje srpskog i hrvatskog “pitanja” u Bosni i Hercegovini, ali i na Balkanu. Ovim narativom stvorena je slika o tome da su implementacija Dejtonskog mirovnog sporazuma i reforme, provođene s ciljem formiranja funkcionalne države sposobne da se pridruži EU i NATO, činjene u interesu Bošnjaka. Posljedično, skoro je ustaljen dojam da su Bošnjaci uzurpatori prava druga dva konstitutivna naroda i da im se, na neki način, pogodovalo.

Zato je bitno dekonstruisati ovaj narativ i, pod hitno, nametnuti “bošnjačko pitanje”, ne s ciljem pristajanja na nacionalne podjele i odustajanja od borbe za ravnopravnost svih naroda i građana u BiH na svakom dijelu njene teritorije, nego da pomenuta, iskrivljena, slika realnosti ne bi postala osnova za neka nova rješenja i dogovore u Bosni i Hercegovini i regionu.

Dejtonski mirovni sporazum je uspostavio delikatan balans između tri konstituentna naroda, odnosno u percepciji jednog dijela tadašnjih međunarodnih političkih zvaničnika, tri zaraćene strane. Vašingtonskim sporazumom kompromisno je riješeno tzv. “hrvatsko pitanje”, jer se hrvatskom političkom faktoru izašlo ususret podjelom Bosne i Hercegovine na kantone sa širokim nadležnostima, što je od Bosne i Hercegovine stvorilo jednu od najdecentraliziranijih država na svijetu.

U Dejtonskom mirovnom sporazumu otišlo se korak dalje i dozvolilo da RS, s imenom jednog naroda, ostane kao zaseban kanton koji je uzeo još veće ovlasti u formi nikada jasno definisanog entiteta. Bošnjaci su sa drugim probosanskim opcijama, zauzvrat, dobili prestanak rata i ubijanja, jer su oni bili najveća žrtva agresije, naoružavanje tadašnje Vojske Federacije kroz program “Opremi i obuči” (što je trebao biti garant njihove sigurnosti i opstanka, te da im se u budućnosti neće moći ponoviti genocid i progoni) i „dobili“su nastavak državnosti međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine koja će od tada imati kompleksno decentralizovano uređenje. Ustvari, dobili su garanciju da će kroz ustavni okvir države Bosne i Hercegovine moći zaštititi svoja kolektivna i građanska prava na onim područjima na kojima je počinjen genocid i s kojih su protjerani. Značajan “ustupak” za Bošnjake bila je ostavljena ustavna mogućost da Bosna i Hercegovina vremenom preuzima one nadležnosti koje su neophodne za njeno funkcionisanje kao nezavisne i suverene države. I, naravno, tu je i natkrovljujuća pozicija Evropske povelje o ljudskim pravima koja je predviđena Dejtonskim mirovnim sporazumom, a koja je trebala zagarantovati da će Bosna i Hercegovina, prisustvom sudija suda iz Strazbura u njenom Ustavnom sudu i presudama ovog suda, biti uređena na evropskim vrijednostima, kao i sve druge evropske države.

Sada se sve to pokušava osporiti – i duhom i slovom. Upravo je svaka od ovih garancija i “dobitaka”, koje je bošnjačka i probosanska strana dobila kako bi pristala na Dejtonski mirovni sporazum, sistematski napadnuta od nacionalističkih politika okupljenih oko SNSD-a i HDZ-a . Zato ne postoji toliko neriješeno srpsko ili hrvatsko pitanje koliko postoji bošnjačko, a koje bošnjačke i probosanske strane ne uspijevaju artikulisati ni domaćoj ni međunarodnoj javnosti.

U trenutnoj krizi treba imati na umu da sve ukazuje na to da, ukoliko ne uspije potpuna secesija, odnosno izvođenje entiteta RS iz ustavnopravnog okvira Bosne i Hercegovine, cilj Milorada Dodika je, nekom vrstom “kompromisa” s međunarodnom zajednicom, izdejstvovati ukidanje Ureda visokog predstavnika (bilo kroz izbor novog kandidata koji bi bio izabran na određeni kraći period bez bonskih ovlasti ili kroz poništenje dosadašnjih odluka visokog predstavnika Christiana Schmidta). Na ovaj način, i insistiranjem na povlačenju sudija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine koje imenuje Evropski sud za ljudska prava, Dodik planira ukloniti i posljednje dvije prepreke na putu “legalne” disolucije; odnosno uklanjanje mehanizama koji u budućnosti, u slučaju neke nove krize, mogu spriječiti otcjepljenje entiteta RS. Bez ove dvije institucije Dodik proizvoljno može interpretirati Dejton kako želi i za sve antidejtonske aktivnosti tvrditi da su, ustvari, odbrana izvornog Dejtonskog mirovnog sporazuma. A upravo to čini, već sada.

Nadalje, Dodik pokušava stvoriti klimu u kojoj će o Bosni i Hercegovini, a možda i Balkanu, odlučivati administracija predsjednika Trumpa i Ruske Federacije bez Evrope, odnosno država za koje Dodik smatra da nemaju razumijevanje za njegovu poziciju. Ovo je i cilj Ruske Federacije i ovo su pokušali postići i u slučaju rata u Ukrajini. S tim ciljem je i “protjerivanje” njemačke ministrice iz Banje Luke. Teško da će EU odnosno njene članice, ali i Velika Britanija i drugi, prihvatiti takav pristup i teško da on može donijeti dugoročnu stabilnost Balkanu.

U konačnici, Dodik pokušava, donošenjem zakona kojima poništava odluke Visokog predstavnika i Ustavnog suda BiH na teritoriji RS-a, i zabranom djelovanja državne policijske agencije SIPA-a (ali i najavom zabrane djelovanja državnih Oružanih snaga i Obavještajne agencije), stvoriti teritoriju u srcu Evrope koja je izvan ustavnih okvira države Bosne i Hercegovine, ali i njenih međunarodnih obaveza i postignuća na evropskom putu. To je već sada teritorija u srcu Evrope na kojoj se donose zakoni po uzore na one u Ruskoj Federaciji i Bjelorusiji, to je teritorija pod direktnom kontrolom Rusije koja ne poštuje nikakve evropske vrijednosti niti je išta od međunarodnih normi i konvencija, koje je potpisala država BiH i koje su ugrađene u njen ustav, obavezuje.

Najava novog ustava entiteta i ukidanja Vijeća naroda u entitetu RS ukazuje da će to biti političko-pravni sistem u kojem Islamska zajednica, Bošnjaci i preživjele žrtve genocida neće imati nikakve mehanizme zaštite i u potpunosti će ovisiti od volje većinskih nacionalističkih srpskih stranaka.

I na kraju, pored “bošnjačkog pitanja” u Bosni i Hercegovini je, ne samo zbog presuda Evropskog suda za ljudska prava, aktuelno i “bosanskohercegovačko pitanje”, odnosno pitanje ravnopravnosti svih građana i državljana Bosne i Hercegovine na svakom njenom dijelu.

Wokeness – politike identiteta i kulturološki ratovi današnjice

Piše: Muhamed Jusić (Takvim 2024)

Posljednjih godina pojam “woke” ili “wokeness” ili “woke kultura” (budan, budnost ili kultura budnosti) postao je sve prisutniji, prije svega u javnom prostoru Sjedinjenih Američkih Država, odakle se počeo presipati u javne prostore širom svijeta. Neke od tema koje su povezane s ovim trendom se sve češće aktueliziraju i u Bosni i Hercegovini, naročito nakon žustrih javnih polemika oko organizacije različitih javnih skupova u glavnom gradu, a koji se svojim sadržajem i načinom na koji su predstavljeni u javnosti mogu povezati s ovom ideologijom i pokretom. Međutim, očito je da u javnom prostoru nedostaje čak i osnovna i sistematska analiza ili barem pregled ovog fenomena.

I dok u konceptu koji se odnosi na povećanu svijest o društvenim problemima – posebno onima koji se odnose na identitet, rasu, spol i društvenu pravdu – jedni vide društveni progres, drugi vide nasrtaj na tradicionalne vrijednosti i trend koji umjesto da donosi više prava, sloboda i jednakosti, zbog svoje isključivosti pa i agresivnosti, osnažuje radikalno desne ideologije i na specifičan način predstavlja prijetnju individualnim i kolektivnim slobodama.

Ali, krenimo redom. Očito će u našem javnom prostoru zaživjeti još jedna tuđica koju ćemo morati prije svega definisati, a onda i vidjeti šta ona sa sobom nosi, kao i kakav utjecaj će ideje, ideologija, ali i pokret koji se oko njih formirao, imati na naše društvo.

Definicije “woke” ili “wokeness” se razlikuju u zavisnosti izvora u kojima se pokuša naći odgovor.

Konzervativci i desničari ga koriste kao uvredljiv i pežorativan naziv za zagovornike “progresivnih vrijednosti”, dok liberali u njemu vide pokret koji je simbol budnosti na sve globalne nepravde te kršenja individualnih i kolektivnih prava ranjivih skupina.

Sa sigurnošću se može utvrditi da je koncept prvobitno osmišljen u krugovima progresivnih Afroamerikanaca i da je korišten unutar pokreta za rasnu ravnopravnost od početka do sredine 1900-ih. Biti politički “woke” ili biti budan u to vrijeme, unutar crnačke zajednice u Americi, značilo je biti informisan, obrazovan i svjestan društvenih nepravdi i rasnih nejednakosti. Barem tako stoji u Merriam-Webster rječniku, uz napomenu da riječ i dalje dobija nova značenja i da treba nastaviti pratiti razvoj ovog koncepta[1].

Uz pojam se spominje i to kako je njegovo najranije korištenje pronađeno u historijskim arhivima i tekstu protestne pjesme “Scottsboro Boys” koju je otpjevao poznati pjevač bluza i američkog folka Lead Belly. U ovoj pjesmi termin označava svijest i budnost na rasno nasilje protiv crnaca u Americi.

U ovom rječniku “woke” se danas definiše kao “svijest i aktivna pažnja prema bitnim činjenicama i pitanjima (naročito pitanjima rasne i socijalne pravde)” i zavedena je kao riječ iz američkog slenga[2].

Iako se još tada pojavila u afričko-američkom engleskom, masovnije se počela koristiti tek početkom 2014. kao dio pokreta “Black Lives Matter” koji je dobio na snazi nakon policijskog ubistva Afroamerikanca Michaela Browna u Fergusonu[3]. Slogan “stay woke” je tih dana dobio na popularnosti i aktivisti pokreta su ga koristili približno izvornom značenju s početka dvadesetog stoljeća tj. u značenju budnosti na nasilje i brutalnost policije prema ljudima drugačije boje kože u odnosu na bijelu.

Međutim, u godinama nakon ubistva Michaela Browna i popularizacije pojma “woke” kroz pokret “Black Lives Matter”, ovaj termin je evoluirao u riječ koja je postala sinonim za ukupnu ljevičarsku političku ideologiju, fokusiranu na društvenu pravdu i kritičku teoriju rase, a danas se kreće ka tome da postane naziv za radikalnu ideologiju ukupne ljevice i progresivne struje.

Činjenica je da je korištenje, pa i manipulacija konceptom “woke”, u slučaju SAD-a podjednako dvopartijska. Koristi ga ljevica kao sinonim za političku progresivnu ideologiju, ali i desnica da ocrni ljevičarsku kulturu i političku agendu. Slično je i u drugim zemljama gdje je ovaj pokret ojačao, pa je za očekivati da će se i u Bosni i Hercegovini odvijati slična polarizacija i instrumentalizacija koncepta.

Konzervativni odgovor

U Sjedinjenim Američkim Državama, gdje “woke” pokret ima korijene, sukob ovih ideja s oponentima prerasta u pravi kulturni rat koji se sve više širi svijetom. Otpor tzv. “wokenessu” je postao centralna tema političke debate, a naročito republikanskog političkog narativa. To se najbolje vidjelo početkom predstojeće 2024. predsjedničke kampanje.

Iako je početkom unutarstranačkih izbora za republikanskog kandidata bivši predsjednik i prvi koji je obznanio svoju ponovnu kanidaturu, Donald Trump, kritikovao svog tada glavnog oponenta, guvernera Floride Ron DeSantisa, zbog pretjerananog korištenja pojma “woke” i prenaglašenog suprotstavljanja ovom fenomenu, i sam je vodio kampanju ratnika protiv “woke kulture”. Ne treba zaboraviti da je još 2016. svoju kampanju predstavljao kao križarski pohod protiv “političke korektnosti” i sličnih koncepata.

Među demokratama i liberalima vlada konsenzus da je hajka oko suprotstavljanja  “wokenessu” izmišljeni problem koji generire desnica kako bi agitirala za svoj kulturološki rat te za njih “wokeness” nije ništa drugo do sinonim za rasnu i rodnu jednakost i ravnopravnost.

Međutim, sve više autora s lijevog spektra – i onih koji se predstavljaju kao nepristrasni istraživači i posmatrači – sve otvorenije govore o tome da je ljevica možda u krivu i da uistinu postoji problem koji se u ostrašćenom ideološkom sukobu previđa i zanemaruje. Tako će istraživačica kulturnih studija sa Cato Instituta, dr. Cathy Young, utvrditi da ovaj “problem postoji i kako je on štetan po demokrate, ali i po kulturu uopće”[4]. Naravno da argumenti i razlozi zbog kojih desničari i ljevičari kritikuju “woke” pokret nisu nepristrasni (ili neutralni) kao ni njihovi motivi. Samim tim ni njihove definicije pojave nisu iste.

Oni koji se suprotstavljaju “wokeness” pokretu ili ideologiji s oba spektra imaju problem kada trebaju da definišu sam termin i tačno odrede šta je to u njegovoj manifestaciji sporno. Mnogi s desnog spektra koriste ovu riječ kako bi označili dugu listu pojava koje ne vole, uključujući nepodržavanje Trumpa ili vjerovanje da je napad na Capitol Hill 6. januara bio napad na američku demokratiju, što je s pozicije desne ideologije, naročito one s pozicije bliske centru, itekako sporno.

S druge strane termin potekao iz progresivnih antirasističkih aktivističkih krugova, za njih se počeo odnositi na jasan set ideja i stavova, među kojima su i svjetonazor prema kojem su moderna liberalna društva prožeta ugnjetavanjem na osnovu rase, pola, seksualnih preferencija, invaliditeta, izgleda tijela i drugih identiteta. Oni tvrde da nam je potrebna revolucija socijalne pravde kako bismo razgradili ove opresije, odnosno da je potrebna revolucija za društvenu pravdu koja će rasformirati sve ove oblike opresije te da se međuljudski i društveni odnosi moraju stalno provjeravati kako bi se detektovale pristrasnosti i nejednakosti.

Polazeći od ovih premisa, Young tvrdi kako je malo onih koji će negirati da su posljedice historijskih nejednakosti – a to su prema njoj, rasizam, seksizam i homofobija – još uvijek prisutne u američkom društvu, kao što je malo onih koji će negirati da su kretanja ka jednakosti obično izazivala reakcionistički odgovor. Istovremeno, ona tvrdi da “woke” aktivisti “vrijedne ideje dovode do apsurdnih ekstrema”. Ona navodi nekoliko primjera stavova koje u javnom diskursu zastupa “woke” pokret, a koji su prema njoj dokaz ove ekstremne apsurdnosti. Tako navodi insistiranje npr. na tome da su svi bijeli Amerikanci u nekoj formi krivi za rasizam, makar i samo kroz uživanje u “bjelačkim privilegijama” (white privilege) ili tvrdnje da je muško seksualno i romantično interesovanje za žene inherentno toksično, da sve tvrdnje o transrodnom identitetu moraju biti prihvaćene i vrednovane, čak i ako to znači smještanje osoba s netaknutom muškom anatomijom u ženska skloništa ili zatvore. 

I ne samo to. S obzirom da je jedan od temeljnih postulata “woke” progresivizma onaj prema kojem jezik i kultura izražavanja igraju ključnu ulogu u održavanju opresivnih stavova, ne čudi da za njih nadzor (policiziranje) jezika i kulture nije “bug”, greška u sistemu ili programskom jeziku, nego budućnost koju vrijedi graditi i razvijati.

Iako prema mišljenju profesorice Young “wokeness” nije “rasprostranjena kuga” kako je desničari prikazuju, ipak ona smatra da postoje ozbiljni razlozi za brigu i to ilustrira primjerima iz američkog društva, kakve su npr. lekcije u državnim školama u kojima se od učenika traži da “mapiraju” sve svoje identitete i da ih klasificiraju kao one koji “imaju moć“ ili su “marginalizirani”. Takav je i primjer predloženog kurikuluma, u nekim progresivnim državama i gradovima, kojim se uvodi ideologija “društvene pravde” u većinu drugih nastavnih predmeta, pa čak i u matematiku i prirodne nauke, a prema kojima se od učenika traži da razmisle o tome kako “bijelost” (ili pripadnost bijeloj rasi) ili “moć” (koja proizlazi iz nekog od identiteta) operira u matematici. Ili famozni program “Raznolikost, jednakost i inkluzija” na radnom mjestu koji se nameće u kompanijama, a za koji sve veći broj njih priznaje da više promoviše polarizaciju, ogorčenost i osjećaj krivice nego li razumijevanje. Drugi zabrinjavajući trendovi uključuju osudu pojačanog prisustva policije kao “rasističkog” i “fašističkog”, iako sva istraživanja javnosti pokazuju da manjinske zajednice u velikoj većini žele više, ali kvalitetnije policijsko djelovanje i prisustvo u svojim zajednicama.

Na kraju profesorica Young zaključuje da, iako životna (bread‐​and‐​butter) pitanja, doslovno pitanja o onome od čega se živi, više zanimaju Amerikance, postoje dokazi da ono u šta se “woke” pokret pretvara ljude sve više gura u okrilje desnice. Možda najbolji dokaz tome je okretanje sve većeg broja, čak i građana države New York, republikanskoj stranci ili posljednja istraživanja koja ukazuju na jačanje konzervativnih stavova među mladim ljudima. Ona svoju kolumnu objavljenu i na stranici Cato Instituta završava opservacijom da “ako liberali i progresivci nastave odbijati da govore o ovim pretjerivanjima i nastave ih odbacivati kao mitove, to će samo ojačati desničarski anti-woke napad”[5].

“Cancel kultura”

Jedan od primjera radikalizacije, pa i banalizacije, stavova “woke” pokreta koji kritičari navode kada upozoravaju na isključivost, netoleraciju i nespremnost na debatu i dijalog dijela radikalnih ljevičara jeste nekontrolisanost i razuzdanost tzv. “cancel kulture”.

“Cancel kultura” je poznata i kao kultura odstranjivanja ili otkazivanja. Pojam se koristi za opisivanje pojave kada osoba, skupina ili društvena zajednica izbacuje ili “odstranjuje” pojedine osobe s društvenih mreža ili, u stvarnom životu, iz društvenih, kulturnih, obrazovnih ustanova te javnih institucija ili preduzeća. Kultura otkazivanja je fraza ustaljena u popularnoj zapadnoj kulturi od 2017. godine kada su postupci ili izjave poznatih osoba uzrokovali “ogorčenje javnosti” što je u konačnici dovodilo do toga da su “odstranjene” ili su postale persona non grata u javnom životu. Ova pojava je bila prisutna i ranije, ali ne u ovim razmjerama i ne pod jedinstvenim imenom.

Međutim, dometi “cancel kulture” se nisu zaustavili na odstranjivanju iz javnog prostora pojedinaca kojima je zbog njihovih nedjela, a kasnije i “retrogradnih”, “rasističkih”, “fašističkih”, “anti-woke” ili kakvih sve ne stavova uskraćeno pravo javnosti ili bilo kakve diskusije pa i polemike. Naprotiv, “cancel kultura” u SAD-u, ali i širom svijeta poseže za ponovnim pisanjem historije i umjetnosti. Dugi su spiskovi knjiga, filmova, pjesama od onih najozbiljnijih do onih dječijih, koji su zabranjeni u obrazovnim sistemima nekih progresivnih država i na čijim poništenju u javnom prostoru se intenzivno radi. Većina crtanih filmova koje smo gledali u svom djetinjstvu bi danas bila, po mjeri ovih novih liberala, zabranjena zbog promocije nasilja (Tom i Džeri), seksizma, toksične muškosti (Mornar Popaj). Ali na listama su i klasici svjetske kniževnosti, lektire, popularne pjesme...

Da ima razloga za zabinutost ukazuje i vijest koju je nedavno objavio BBC a prema kojoj su nekih 150 pisaca, akademika i aktivista – uključujući autore koji se smatraju simbolima progresivnog, feminističkog i liberalnog pokreta kao što su J. K. Rowling, Salman Rushdie i Margaret Atwood – potpisali otvoreno pismo, osudivši kulturu otkazivanja i “ograničavanje rasprave”. Potpisnici pisma priznali su da društvene mreže imaju izvjesnu snagu kad treba da se dođe do pozitivnih promjena, ali su istakli i rizik od prihvatanja kulture otkazivanja po cijenu otvorene rasprave.

U pismu se kaže da porast “javnog sramoćenja i izopštavanja” i “zaslijepljena moralna isključivost” nisu korisni po pravičnost ili diskusiju. “Slobodna razmjena informacija i ideja, žila kucavica liberalnog društva, svakodnevno se sve više sužava”, rečeno je u pismu.

“Već plaćamo cijenu manjom spremnošću na rizik među piscima, umjetnicima i novinarima koji se plaše za svoju finansijsku sigurnost ukoliko odstupe od konsenzusa ili čak ne pokažu dovoljnu revnost u slaganju.”

I dok “cancel kultura” može imati dobre strane u smislu slanja jasne osude javnosti prema pojedincima za koje se dokaže da su se ogriješili o zakon i principe ljudskosti – kao što bi bili osuda i javni bojkot ratnih zločinaca, promotora mržnje, apologeta zla ili dokazanih seksualnih prijestupnika među javnim osobama – ovaj fenomen, s obzirom da je postao spontan i razuzdan, prijeti da uvede novi oblik cenzure i isključivanja i to ne samo pojedinaca nego ideja i stavova koji se u ovom trenutku od nedefinisane i nereferentne mase okarakterišu kao nepodobni i neprihvatljivi. Sterilizacija historije, obrazovnih sistema, kulture, odnosno javnog prostora samo će sakriti više izazova nego ih otvoriti za javnu debatu. Uz to, netolerancija, isljučivost te nametanje normi i vrijednosti silom ili osudom većine će samo izroditi drugu, možda radikalno desnu ili ko zna koju tiraniju druge većine.

Treba imati na umu i to da je refleks ljevičarske ideologije na strani manjine, i to vuku još od svojih marksističkih korijena. Ali kritičari s pravom naglašavaju da u stvarnom svijetu, ne onom ideološki iskontruisanom, i većina može biti obespravljena, kao što može i ne mora biti u pravu, isto kao što ne mora nužno biti u poziciji moći. Iako je evidentno da su manjine najčešće obespravljene, odgovor ne može biti u tiraniji manjine nad većinom ili isključivanju i zabrani polemike o bilo kojim pitanjima, pa i onim vrijednosnim. Nekontrolisano posezanje za “cancel kulturom” prijeti da stvori jednu novu većinu koja će biti podjednako netolerantna prema neistomišljenicima i onima za koje stav većine, ili barem onih koji upravljaju javnim prostorom, utvrdi da su neprihvatljivi kao i njihovi stavovi. Teško da se takav razvoj događaja može nazvati progresom, a kamoli istinskom liberalnom vrijednošću.

Skretanje pažnje

Istovremeno, Marko Kostanić se na regionalnom portalu Bilten[6] osvrće na studiju historičara Garyja Gerstlea “The Rise and Fall of the Neoliberal Order: America and the World in the Free Market Era” (Uspon i pad neoliberalnog poretka: Amerika i svijet u eri slobodnog tržišta) koja je vrijedna pažnje jer na čitavu dilemu i kulturni sukob baca drugačije svjetlo. Tako on primjećuje kako se na ljevici ovaj tip savremenih ideoloških sukoba često odbacuje kao puka dimna zavjesa kojom desnica skreće pažnju s ekonomskih pitanja i klasne nejednakosti, onog kruha i putera o kojem govori i Young. Takav pristup, iako u sebi sadrži zrnce istine, pati, prema njemu, od dva problema. Prvi se tiče upitne hijerarhizacije političkih pitanja: zašto bi klasna nejednakost bila važnija od rodne ili etničke? A drugi je, možda nama zanimljiviji, vezan uz nedostatak uvjerljivijeg objašnjenja od “dimne zavjese” i “skretanja problema” – to jest od puke manipulacije. On tvrdi da se ustvari radi o prilagodbi globalnim ekonomskim trendovima.

Gerstle nudi prikladnu ulaznu tačku koja ne iscrpljuje objašnjenja nastanka i dinamike kulturnih ratova, ali nudi kvalitetan kompas za kretanje po tom delikatnom terenu. Njegova perspektiva nije sasvim nova, ali je vrlo jasna i politički operativna. Gerstle, naime kako to interpretira Kostanić, tvrdi da su se obje strane u kulturnim ratovima – konzervativci i lijevi liberali – zapravo ideološki prilagodile ekonomskim promjenama koje je sa sobom donio neoliberalizam.

Konzervativci, koje Gerstle naziva neoviktorijancima, su odgovor na neizvjesnost i rizike slobodnog tržišta pronašli u tradicionalnim porodičnim strukturama i patrijarhalnim vrijednostima koje u određenoj mjeri zamjenjuju iščezavajuću državu blagostanja. Te su ideološke pozicije, naravno, postojale i prije, ali u ovom specifičnom političko-ekonomskom kontekstu i trenutku zadobivaju i specifičnu funkciju i političku oštricu. S druge strane, njihovi protivnici, koje Gerstle naziva kosmopolitima, novonastalim okolnostima su se prilagodili veličanjem individualnih prava, hibridnih identiteta i slobodnog izbora na svim nivoima[7]. I te su orijentacije postojale i prije, ali u kontekstu afirmacije slobodnog tržišta, individualnog izbora i investitorske autonomije zadobivaju sasvim drukčiji politički značaj. Ono što garantuje ustrajnost kulturnih ratova i polarizaciju društva na tom tragu jest činjenica da su se obje strane na različite načine prilagodile ekonomskim promjenama i tako ekonomska pitanja izgnala iz političke sfere. Ali, politika se ne može izgnati iz ljudi kao ni ekonomski interesi koji su presudno počeli utjecati na nju te dominirati ukupnim društvenim odnosima.

Slični stavovi su se čuli i ranije, odnosno brojni su autori su ukazivali i ukazuju na moguće zamke koje se kriju iza forsiranja politika identiteta i kulturoloških ratova, bilo globalno ili u pojedinačnim društvima.

Oni, kada kritikuju nametanje “politika identiteta”, prije svega misle na pojam koji opisuje politički pristup u kojem ljudi određene religije, rase, socijalne pripadnosti, klase, seksualnosti ili drugog identifikujućeg faktora čine isključivi društveno-politički savez, udaljavajući se od široko zasnovane koalicione politike da bi podržali i slijedili političke pokrete koji dijele sa njima određeni identifikacioni kvalitet. Koncept je prvi put uveo Combahee River Collective 1977. tvrdeći da je njegov cilj “podržati i usredsrediti brige, programe i projekte određenih grupa, u skladu sa određenim društvenim i političkim promjenama”.[8]

Kritičari tvrde da grupe zasnovane na određenom zajedničkom identitetu (npr. rasa ili rodni identitet) mogu preusmjeriti energiju i pažnju s temeljnijih pitanja, slično strategiji zavadi pa vladaj. Američki novinar, autor i komentator Christopher Lynn Hedges kritikovao je politiku identiteta kao jednog od faktora koji čine oblik “korporativnog kapitalizma” koji se samo maskira kao politička platforma i za koji vjeruje da “nikada neće zaustaviti rastuću socijalnu nejednakost, nekontrolisani militarizam, urušavanje građanskih sloboda i svemoć organa bezbjednosti i nadzora” [9]. Sociolog sa Bostonskog koledža Charles Derber tvrdi da je čak i američka ljevica “uglavnom stranka identiteta i politike” i da “ne nudi široku kritiku političke ekonomije kapitalizma”. Fokusira se na reforme prava crnaca i žena i drugih marginaliziranih skupina. Ali ne nudi kontekstualnu analizu ili kritiku kapitalizma[10].

I on kao i brojni drugi autori smatraju da su ti usitnjeni i izolovani pokreti identiteta i prije apsurdizacije ovih stavova od pokreta “woke”, a koji prožimaju ljevicu, omogućili ponovni rast krajnje desnice. Sami su pristali da igraju na njihovom terenu i da banalizacijom svojih stavova daju prostor ne samo desnici nego i radikalnoj desnici i jačanju njihove inačice iskarikiranih stavova (kakvi su pokreti okupljeni oko teorija zavjere, vjerskog fanatizma, QAnon pokreta, ravnozemljaških ideologija, nasilnih ekstremnih suverenista, doomsday prepare-a i sl.).

U konačnici, možda je manje bitno da li je radikalizacija i apsurdizacija ljevičarskih stavova dovela do jačanja desnice i ko je prvi počeo, koliko je bitno primijetiti da po pravilu jedan ekstremizam hrani drugi i da isključivo netoleratni, na dijalog i otvorenu raspravu o svim svjetonazorima i “vrijednostima” nespremni pokreti i ideologije polariziraju društva i čine suprotno od onoga što tvrde da je njihov cilj.

Teško je naći objašnjenje izvan ovih ideološki polariziranih okvira zašto se ne tretiraju recimo jednako antisemitizam i islamofobija (antimuslimanska mržnja) ili zašto se toleriše spaljivanje muslimanske svete knjige, ali ne i simbola nekih rodnih ideologija, zašto bi svaki književnik ili autor bez obzira na svoju popularnost bio predmetom “cancel kulture” ako bi negirao Holokaust ili genocid ali to nije slučaj i s Peterom Handkeom koji je dobio Nobelovu nagradu, zašto kršenja prava muslimanki s hidžabom na radnom mjestu nikada nisu predmet interesovanja feminističkog pokreta i sl. Sve te nedosljednosti generišu dodatnu frustraciju i samo jačaju polarizaciju društva.

Instrumetalizacija kulturnih ratova

U multipolarnom, pa i policetričnom, svijetu koji se ratom u Ukrajini i nasilu pokušava stvoriti, ima još jedna pažnje vrijedna opservacija koja se tiče kulturnih ratova. Naime, polarizacija društava se pokazala kao vrlo efikasna metoda slabljenja država, pa čak i onih demokratskih sa slobodnim izbornim procesom. Ne treba zanemariti ni manipulativni potencijal ovog fenomena koji se koristi kao novi oblik hibridnog rata. Podsticana polarizacija jednog društva može dovesti ne samo do jačanja podjele unutar njega nego i do jačanja ideologija, društvenih pokreta i partija koji mogu predstavljati ozbiljnu prijetnju ne samo društvenoj koheziji, slobodama, stabilnosti, nego i demokratskim institucijama. Polarizirana društva na vlast dovode ekstremne političke opcije koje jačaju reaktivne sile i nerijetko posežu – bez obzira na politički spektar iz kojeg dolaze – za nedemokratskim metodama nametanja vlastitog svjetonazora, pa čak i izmjena pravila igre, kroz institucije države i sudstva kako bi osigurali dominaciju “vlastitih vrijednosti” a time i ostanak na vlasti.

Bosanski kontekst

U Bosni i Hercegovini, u javnoj i političkoj sferi, dominira nacionalna/istička polarizacija, pa se možda samo na prvu ne primjećuju linije razdvajanja po rascjepima kulturnog rata koji se vodi u Evropi i svijetu. Ali to je samo na prvi pogled, jer i entnonacionalistička polarizacija ipak počiva na identitetskim politikama. Samo zato što je na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni evidentna atrofija političkog profiliranja do mjere da je skoro nemoguće utvrditi koje su to “lijeve” ili “desne” političke snage, ne znači da u bosanskohercegovačkom društvu ne tinja kulturni rat i da ideje i trendovi poput “woke” i “anti-woke” nisu evidentni iako se kao i mnogo šta drugo u društvenim tokovima odvija stihijski bez ozbiljne analize ili čak ozbiljne javne debate.

Ovi procesi, kao i javna debata o njima, se tek postepeno otvaraju, najčešće nakon organizacije javnih događaja koji se mogu povezati sa stavovima “woke” pokreta, ali je izvjesno da će i bosanskohercegovačko društvo morati dati odgovor na ove izazove te bi bilo dobro za početak razumjeti procese i pojave, a onda možda i nešto naučiti iz iskustva drugih.

Muhamed Jusić

---

[1] Merriam-Webster Dictionary, dostupan na linku https://www.merriam-webster.com/words-at-play/woke-meaning-origin  (Pristupljeno 24. 1. 2023)

[2] Ibid.

[3] German Lopez, “What were the 2014 Ferguson protests about?”, Vox, 27.1.2016. https://www.vox.com/2015/5/31/17937764/ferguson-missouri-protests-2014-michael-brown-police-shooting (Pristupljeno 24.01.2023)

[4] Young, Cathy, “The Pushback against ‘Wokeness’ Is Legitimate”, Newsday, 8.7.2023.

[5] Ibid.

[6] Kostanić, Marko „Sjeme kulturnih ratova“, Bilten, 05.07.2022. https://www.bilten.org/?p=42466 (Pristupljeno 03.05.2023)

[7] Gerstle, Gary „The Rise and Fall of the Neoliberal Order”, Oxford University Press, 2022.

[8] Smith, Barbara, (ur.) (1983). Home Girls: A Black Feminist Anthology. New York, NY: Kitchen Table: Women of Color Press. str. xxxi—xxxii. ISBN 0-913175-02-1.

[9] Hedges, Chris (5. 2. 2018). “The Bankruptcy of the American Left”. Truthdig. Arhivirano iz originala na datum 9. 2. 2018. (Pristupljeno 9. 2. 2018)

[10] Vidi: “Capitalism: Should You Buy it?- An Invitation to Political Economy”, Charles Derber i Yale R. Magrass, Routledge, New York, 2014.

Svesrpski sabor i ostale Vučićeve kampanje

Svijet bi kao trebao prepoznati Srbiju kao nekoga ko se zalaže za neuplitanje u pitanja drugih država, a oni u nestabilnosti drže čitav Balkan i ne samo da se upliću nego ometaju napredak skoro svih svojih susjednih zemalja

Piše: Muhamed Jusić- Oslobođenje Oslobođenje 

Kampanja koju je režim Aleksandra Vučića neuspješno vodio protiv usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda obilovala je nizom nedosljednih tvrdnji, konstrukata i sukobljenih strategija koje ukazuju na neodrživost srbijanske trenutne politike ne samo kada je riječ o suočavanju sa prošlošću nego i uopće na međunarodnom planu. 

Tzv. svesrpski sabor i sve što se tokom njegove pripreme i na sam dan moglo čuti ukazuje da trenutne srpske elite ništa nisu naučile iz svojih poraza, nego, nažalost, kreiraju novu mitomaniju i stvaraju sebi novu izmišljenu realnost koja postoji samo za njih i koju podržavaju samo oni koji preko nje mogu ostvariti kratkoročne destruktivne ciljeve na Balkanu. 

Ali krenimo redom. 

Vjerovatno savjetovan od svojih globalnih mentora, u jednom trenutku kampanje Beograd je prestao temeljiti svoje protivljenje Rezoluciji na negiranju genocida. To su nastavili na domaćem planu, ali su na međunarodnom pažnju skretali na navodno nepostojanje konsenzusa u Bosni i Hercegovini i okruženju. Ne objašnjavajući da konsenzusa nema samo sa nosiocima iste one politike koja je počinila genocid. Drugi razlozi osporavanja temeljili su se na navodnoj argumentaciji kako usvajanje Rezolucije neće doprinijeti pomirenju i da će čak destabilizovati BiH i region i možda čak dovesti do sukoba. Opet nisu rekli da su oni ti koji prijete sukobima i “razdruživanjem”, “nedisanjem istog zraka” i koji nisu spremni suočiti se sa prošlošću. 

Ali možda najbezočnija konstrukcija kojom je Beograd pokušao zaustaviti uspostavljanje Međunarodnog dana sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici bio je narativ o tome kako se Srbija bori protiv hegemonističkih sila koje čine globalnu nepravdu i poništavaju volju malih. Dobro je to poznati mitomanski pogled na Srbiju koja “jeste mala, jeste mala, al’ je triput ratovala”. Međutim, sada je ovaj imidž trebao biti dorađen kako bi poslužio i pridobijanju zemalja trećeg svijeta i zemalja Juga. Čak je bilo pokušaja da se usvajanje Rezolucije minira amandmanima koji bi se dodali, a koji bi se referirali na situaciju u Ukrajini i Gazi, koji su trebali govoriti o drugim pred međunarodnim sudovima nepresuđenim genocidima, pa čak i zločinima imperijalnih i kolonijalnih sila. Naravno da ta taktika nije urodila plodom i da se sve u konačnici vratilo na pritiske koje su vršile Rusija i Kina ili kupovinu glasova koliko je to Srbija mogla svojim finansijskim mogućnostima osigurati. Osim pritisaka i straha od Rusije, neke države su bile suzdržane zbog principa da ne žele, zbog svojih internih razloga, da se ovakve teme otvaraju pred Generalnom skupštinom. Bitno je da su sve te države u izlaganju pred Skupštinom priznale genocid, osudile počinioce i pozvale na odavanje počasti žrtvama. Zato je značajan broj zemalja koje su ostale suzdržane nemoguće pripisati uspjesima srbijanske strategije ili djelovanju njihove diplomatije ma koliko su se oni uistinu trudili. 

Iz izlaganja predstavnika država koje su bile suzdržane pa čak i onih koje su bile protiv bilo je jasno da se nisu “upecali” na priču o Srbiji koja predvodi obespravljene i koja se bori za “istinu”. Jer čak i one malobrojne zemlje koje su bile protiv, bile su to zbog svoje ovisnosti o Rusiji ili iz svojih unutrašnjih razloga, tereta prošlosti ili nesporazuma. Jer, kakva borba za istinu može biti potiranje historijskih činjenica koje su kao nikada u historiji dokazane pred međunarodnim sudovima? Kakvo je to pozivanje na međunarodno pravo kroz negiranje pravosnažnih presuda međunarodnih sudova? I na kraju, kako neko misli održati sliku Srbije kao slobodarske nacije i države kad se njeni politički, akademski, medijski i vjerski lideri i institucije utrkuju u podaništvu prema režimu u Moskvi, vrlo često donoseći odluke koje od njih traži Moskva, a koje su štetne po vlastite građane? Kako će Srbija biti lider antifašističkog pokreta kad su rehabilitovali sve saradnike nacista i sve kvislinške lidere? Kako će biti nasljednici Pokreta nesvrstanih kad se jasno svrstavaju na jednu stranu, stranu istočnih autokratija, dok prijete da će i Titov grob izmjestiti iz Beograda? 

 Kako neko može osmisliti strategiju o tome kako je navodno Srbija lider borbe protiv hegemonije kada se ponaša kao mali hegemon na Balkanu? Svijet bi kao trebao prepoznati Srbiju kao nekoga ko se zalaže za neuplitanje u pitanja drugih država, a oni u nestabilnosti drže čitav Balkan i ne samo da se upliću nego ometaju napredak skoro svih svojih susjednih zemalja, naravno, gdje to mogu. I na kraju, lideri slobodnog svijeta, borci za pravdu i istinu mogu biti samo oni koji su na strani žrtve, ne dželata. 

 (Autor je bivši ambasador BiH)

Bauk populizma kruži našim mahalama

Muhamed Jusić (Preporod)

Nedavno upozorenje reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića na opasnost sveopćeg populizma izrečeno u Sarajevu drugog dana predramazanskog savjetovanja organizovanog pod motom "Ramazanske vrijednosti - Putokaz mladima", samo je nakratko u našoj javnosti aktueliziralo pitanje ovog novog fenomena koji postaje fokus istraživanja i zanimanja svjetske akademske, medijske i opće javnosti.

Reisu-l-ulema je u svome izlaganju tačno kazao šta on smatra spornim u ovom novom valu populizma koji je zapljusnuo i Bosnu i Hercegovinu kada je rekao: „Organski sklad i sloga u našem društvu se raspadaju. Populizam kojem se prepuštamo ne poštuje vrijednosti vjere, porodice, naroda i tradicije, niti mari za historijsko pamćenje našeg naroda. Ne cijene se učeni ljudi, naučnici, filozofi, ulema. Na scenu su stupili populisti koji ugađaju masama, koji im daju slanu vodu poslije koje se osjeća još veća žeđ“, ocijenio je reisu-l-ulema.

Drugim riječima  reisu-l-ulema spornom vidi očitu manipulaciju i podilaženje masama kao jedinu političku, medijsku i društvenu taktiku pa možda čak i zasebnu ideologiju. I to nas dovodi do jednog vrlo zanimljivog pitanja koje bi valjalo rasvijetliti. Naime, legitimno je otvoriti pitanje je li populizam politička ideologija ili tek političko-komunikacijski stil. Odnosno, legitimno je i zapitati se zašto se populisti kritikuju kada se pozivaju na narod, njegove vrijednosti i interese. Zar to ne rade svi drugi? Zar demokratija ne počiva na tome da se glasačima ponude programi i pozicije od kojih oni odaberu onu koja im se najviše sviđa? Zašto, ako neke druge opcije pobjede, onda je to trijumf demokratije, a ako se neko ko se ne uklapa u “mainstream tokove” politike i misli svidi građanima, onda je to populizam? Šta je sporno da postoje harizmatični lideri koji progovaraju u interesu naroda? Odnosno, šta je populističko u novom valu populizma?

Stvar je jednostavna i na to je reisu-l-ulema djelomično ukazao u svome izlaganju. Naime, vrijedi se podsjetiti da populisti vrlo često kritikuju tzv. establishment, ali ne nude funkcionalna i realna rješenja. Sve što imaju su parole iza kojih ne stoje nikakve razrađene politike. Manipulišu strahom i neznanjem i na njemu grade svoje programe. Njima je cilj parolama doći na vlast, ali kada se tamo nađu svu krivicu za svoje neuspjehe počnu prebacivati na domaće i strane neprijatelje. Tada započne proces proizvodnje neprijatelja koji treba da prikrije njihove neuspjehe i održi ih na vlasti. To smo već dugo gledali u zemljama tzv. Trećeg svijeta, a ovih dana začetke istih trendova prepoznajemo i na Zapadu.

Populistički stavovi i politike se mogu svidjeti masama, ali im one ne mogu riješiti probleme. Za rješavanje problema treba znanja, treba odricanja, teških i nepopularnih odluka lidera, jer u kompleksnome svijetu nema prostora za simplistička rješenja.

Ideologija ili taktika

Jednu od savremenih definicija populizma dao je politolog Cas Mudde, a prema kojoj je populizam "ideologija koja dijeli društvo na dvije antagonističke grupe, pošten narod i korumpiranu elitu, i koja tvrdi da bi politika trebala biti izraz opće volje naroda". Ono što ova definicija ne kaže, i što ni nosioci ideja populizma i oni kojih ih slijede ne kazuju, jeste da populisti najčešće pripadaju istom sloju elite koju kritikuju s tim da su sami sebe proglasili za jedine zastupnike interesa naroda i njegove volje. I upravo je ta očita manipulacija masama u čije se ime nastupa ono što ukazuje da populizam sve više stasava u zasebnu ideologiju i da nije samo taktika političkog komuniciranja kojom se služe različite političke ideologije.

Ipak, ne može se ne primjetiti da je on trenutno dominantna taktika kojom se podjednako služe svi i sa desnog i sa lijevog političkog spektra i ne samo oni.  Zato se, bez obzira bio on ideologija u nastajanju ili taktika, populizam trenutno koristi prije svega u pogrdnom smislu, za označavanje političkih i društvenih aktera koji nastupaju demagoški i skloni su davati nerealna i lažna obećanja kako bi zadobili podršku građana.

Ali populizam je, kao što su to primjetili mladi istraživači Berto Šalaj i Marijana Grbeša sa Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, politička metaideologija koju karakterizira istodobna prisutnost dvaju definirajućih obilježja: pozitivno vrednovanje naroda i difuzni politički antielitizam. Pritom i sami autori ističu kako se razumijevanjem populizma kao metaideologije otvara prostor za jasno artikuliranje teze o postojanju više tipova populizma.

Paradigmatski primjer primjene takvog pristupa jest Robert Jansen, za kojeg je populizam politička strategija koju obilježava mobilizacija marginaliziranih segmenata društva u političku snagu, koja, koristeći se nacionalističkom i antiintelektualnom retorikom, osporava postojeće stanje, veličajući pritom obične ljude".

Populističku ideju prožima ideja dobroga i poštenoga naroda kojeg su prevarile i izmanipulirale korumpirane i nesposobne političke elite. Sastavni dio populizma stoga je i zahtjev za provođenjem društvenih i političkih promjena kojima bi se ukinula dominacija elita i obnovila ideja i praksa politike kao izraza volje naroda. Demokratija je, u populističkom razumijevanju, vladavina suverenoga, homogenog naroda, a ne vladavina političara. Suprotstavljanje političkim elitama zajedničko je obilježje raznih populističkih aktera, ali je istodobno i izvor razlika među njima. Konkretan sadržaj i program nekoga populističkog projekta uvelike, naime, ovisi o vrijednostima i obilježjima dominantnih političkih elita kojima se suprotstavljaju. Ako su te elite uglavnom liberalne, onda će populizam biti dominantno reakcionaran, onakav kakav prevladava u Evropi u zadnja dva desetljeća. Ako su, pak, dominantne elite uglavnom konzervativne, populizam će – kako to sugeriraju slučajevi Huga Chaveza u Venezueli i Rafaela Corree u Ekvadoru – biti utemeljen na lijevim političkim vrijednostima, kao što je, primjerice, zagovaranje interesa radnika nasuprot interesima bogatih poduzetnika. Albertazzi i McDonnell sugerišu  kako slično vrijedi i za odnos populističkih aktera prema ekonomskom modelu što ga zagovaraju. Taj odnos također ovisi o dominantnoj paradigmi kojoj populisti oponiraju, pa se tako u pojedinim slučajevima suprotstavljaju visokim porezima i državi blagostanja, dok u drugim prigodama kritiziraju ideologiju slobodnoga tržišta i traže veće sudjelovanje države u ekonomskim aktivnostima, zaključuju autori Grebša i Šalaj.

Krivi smo mi jer smo ih pustili

Na kraju, debata o tome šta je sporno u novom valu populizma ne bi bila potpuna i bez pitanja o tome ko je kriv za uspjeh ovakvih ideologija ili taktika. Ovoga sigurno ne bi bilo da mase nisu pripremljene da se njima manipuliše i da nije došlo do kompromitovanja svekolikih elita u koje građani danas gube povjerenje.

Još početkom 2017. sam u jednom tekstu napisao da je priča za sebe to što su obrazovni sistem, mediji i sve druge druge društvene institucije zakazale, izgubile povjerenje građana i ostavile građane neuke, neinformisane i podložne manipulaciji. Još veći je problem što se građanima ne nudi nikakva konstruktivna alternativa. Populisti, i lijevi i desni i svaki drugi, zato imaju neviđenu priliku. Ovo je njihovih pet minuta. Nedostatak ozbiljne i iskrene kritike je ugrozio sve postojeće institucije, od medija do vjerskih zajednica.

Lideri su bili samo oni koji su podilazili masama, koji su narodu govorili ono što voli čuti. Pravi lideri su oni koji narodu govore i ono što on ne voli čuti. Teško je očekivati od današnjih političara da krenu tim putem, ali bi se od medija, akademske zajednice i vjerskih autoriteta to moralo zahtijevati. Zato je predramazanska poruka reisu-l-uleme došla kao osvježenje. S pravom se zato očekuje i od drugih segmenata društva, posebno akademske zajednice i medija da daju svoj doprinos suočavanju sa ovim izazovom.

Nažalost, svjedoci smo kako su se mediji okrenuli istoj vrsti populizma. Slijepo trčeći za profitom kojeg određuje gledanost, čitanost i posjećenost oni su se fokusirali na senzacionalizam, zabavu i tzv. infotainment koji podilazi masama.

Akademska zajednica je isto tako već odavno utonula u vlastiti populizam. Ganjanje samo “atraktivnih tema” koje se mogu prodati i kvazinaučno opravdavanje ideologija i pozicija centara moći u čijim rukama je novac i društveni utjecaj naučne radnike je pretvorilo u dvorske lude koje zabavljaju javnost, dok kraljevi suvereno vladaju, a ako kakvu kritiku upute onima koji sjede na prijestolju onda im se to zbog “njihove ludosti” oprosti.

I vjerski autoriteti su sve češće u svim vjerskim zajednicama pokazali da je i kod njih populizam postao glavni kriterij uspjeha. Oni svećenici, imami i misionari koji su spremni podilaziti masama nudeći im instant-duhovnost i simplističke poglede na vjeru i svijet imaju brojne sljedbenike. Oni koji podučavaju istinskim vrijednostima, koji umjesto mržnje i netrpeljivosti promovišu ljubav i otvorenost, koji brigom za vjeru ne pravdaju ljudske slabosti od osvetoljubivosti, uskogrudnosti, škrtosti do sebičnosti i koji umjesto da jašu na valovima komercijalizacije vjere kritikuju banalizaciju vjerskog učenja i njegovu “mekdonaldizaciju” nemaju prođe. Isto prolaze i oni koji nas upozoravaju na naše zajedničke slabosti i u uzavreloj atmosferi pozivaju na suzdržanost i odmjerenost.

Opasno je kada se ljudi povode za većinom, ali opasnosti od toga da oni koji bi svijet trebali voditi krenu tim putem su nesagledive. Zato je ova (pred)ramaznska poruka  reisu-l-uleme itekako aktuelna i blagovremena, te zaslužuje da se nad njom makar kroz ovih nekoliko redaka zadržimo.

Muslimanstvo kao stigma i delegitimirajući faktor?

Dodik i njegovi saveznici nisu krili da im je strategija očuvati “zaleđeni konflikt u Bosni” dok se ne promijene međunarodni odnosi

PIŠE: MUHAMED JUSIĆ (Oslobođenje, 21. februar 2020.)

Jednostavno se ne može ne primijetiti kako se sa eskalacijom političke krize u Bosni i Hercegovini i blokadom državnih institucija s obje strane Drine u javnom diskursu sve češće počinje posezati za “muslimanstvom” Bošnjaka. Tako je predsjednik Aleksandar Vučić prije neformalne večeri koju je za lidere Zapadnog Balkana u Bruxellesu organizovao predsjednik Savjeta Evropske unije Charles Michel, u izjavi koju je prenio B92 kazao kako: “...je trebalo da budu izabrane sudije, a ne Makedonka i dvoje stranaca, zajedno sa muslimanima donose presudu da imovina predmet restitucije pripadne BiH, a ne RS-u”. Milorad Dodik, njegovi mediji i politički sljedbenici su po istom maniru upadljivo Bošnjake počeli nazivati muslimanima, i to vjerovatno u svojim glavama sa onim malim M.

Naravno, najdalje je otišao patrijarh Irinej koji Bošnjake nije “počastio” ni muslimanskim imenom, već ih je nazvao Turcima. On, je nakon sastanka sa Aleksandrom Vučićem i predstavnicima Srba iz regiona, izjavio: “...da naš narod, pogotovo mlađi svijet, uvjerimo da ostanu na ognjištima svojih predaka i ono što je nekada Šantić izgovorio, istina Turcima koji su iseljavali iz Hercegovine, da ostanu tu gdje jesu jer ih sunce tuđeg neba neće grijati kao što ovo grije”.

Nedvosmislen zaključak

Možda se moglo očekivati da će se Irinej pozvati na Nedeljka Neđu Šipovca i njegovu teoriju o tome kako Šantić nije poručivao svojim komšijama Bošnjacima da ostanu već “srpskoj raji” koja je počela seliti iz istočne Hercegovine nakon neuspješne oružane pobune protiv Austro-Ugarske 1882. Ali teško je shvatiti kako je i zašto Irinej odlučio ustvrditi kako je Aleksa Turcima poručivao da ne idu “gdje svoga nema i gdje brata nije”, odnosno:

Od svoje majke ko će naći bolju?!

A majka vaša zemlja vam je ova;

Bacite pogled po kršu i polju,

Svuda su groblja vaših pradjedova.

Za ovu zemlju oni behu divi,

Uzori svijetli, što je branit znaše,

U ovoj zemlji ostanite i vi,

I za nju dajte vrelo krvi vaše.

Ko pusta grana, kad jesenja krila

Trgnu joj lisje i pokose ledom,

Bez vas bi majka domovina bila;

A majka plače za svojijem čedom.

Zaključak je nedvosmislen. Irinej je tačno znao šta govori i misli. Mislio je na Bošnjake muslimane koje je nazvao Turcima, na isti način na koji je Ratko Mladić u danima izvršenja zadnje faze genocida u Srebrenici rekao da je “došlo vrijeme da se poslije bune protiv dahija, ‘Turcima’ osvete na ovom prostoru”.

Ako se za nazivanje Bošnjaka muslimanima u vrijeme kad su se oni mogli izjašnjavati samo kao Muslimani (sa velikim M) i moglo naći opravdanja, danas je to sa sigurnošću u političkom diskursu jasna provokacija. Sa nametanjem “turskog grijeha” situacija je oduvijek bila jasna. Sjetimo se samo kroz kakvu salvu kritika je prošao tada predsjedavajući Vijeća ministara Bosne i Hercegovine Denis Zvizdić kada je na Božićnom prijemu uputio čestitku “bosanskim pravoslavcima”.

Može biti da je pežorativno korištenje nekad nacionalnog, a danas vjerskog pojma musliman za Bošnjake samo povratak na ratnu retoriku i posezanje za duboko ukorijenjenom mržnjom u nacionalističkim srpskim krugovima koja počiva na premisi da Bošnjaci nisu narod ili da su Turci koji nose grijeh izdaje i “osmanskog zuluma”, pa samim time ni Bosna nije država. Ali se isto tako osnovano možemo zapitati da li novo posezanje za “muslimanstvom” Bošnjaka ima veze sa nadom da će se tako utjecati na tzv. međunarodnu zajednicu, medije i javnost prije svega zapadnih država koja je sve više islamoskeptična pa i islamofobična.

Dodik i njegovi saveznici nisu krili da im je strategija očuvati “zaleđeni konflikt u Bosni“ dok se ne promijene međunarodni odnosi na način da im se ukaže prilika da završe posao iz devedesetih. Pored sobom zaokupljene Evropske unije, Trumpove Amerike koja više ne želi da bude “globalni policajac”, sve prisutnije Rusije, Turske i Kine, oni su vjerovatno osjetili da bi se ta promjena međunarodne klime za njih najbolje mogla isplatiti upravo kroz porast globalnoga nepovjerenja prema muslimanima. Današnje srpske nacionalističke elite, ali nažalost ne samo one, sve češće insistirajući na “muslimanstvu” Bošnjaka ustvari pokušavaju oslabiti njihovu političku poziciju. Jer od Indije preko Sirije, Palestine do Libije, ako želite da ubijete političke aspiracije većinski muslimanskog naroda, dovoljno je da ga okrivite za “islamski terorizam” ili čak “politički islam”.

Rat devedesetih

Ne treba zaboraviti da je i rat devedesetih u Bosni počeo pričom o borbi protiv “islamskog fundamentalizma”, “islamske opasnosti” i da se “zelena transverzala” presijecala genocidom i urbicidom. S tim što je tada u svijetu ipak bilo malo manje onih koji su bili spremni povjerovati u te konstrukcije i propagandu. Danas ove insinuacije ne treba shvatati olahko, naročito kada znamo da islamofobična desnica u brojnim zemljama nije samo na marginama društva i centara političkog odlučivanja. Žalosno, ali sve je više u svijetu upravo onih kojima zarad vlastitih ideoloških matrica priča o “muslimanskoj opasnosti u srcu Evrope” i muslimanima kao “lošim momcima” zvuči kao nešto u što bi ne samo mogli povjerovati nego im može poslužiti i kao dokaz valjanosti njihovog svjetonazora.

To je ovih dana u jednom intervjuu primijetio bosanski i američki pisac, recenzent, urednik i scenarist Aleksandar Hemon, koji je izjavio da misli kako “je u Zapadnoj Europi i Sjevernoj Americi podivljala islamofobija ušla u mainstream, a samim time i uvjerenje da su muslimani/ke toliko udaljeni od one domene koja određuje ‘zapadne vrijednosti’ i u kojoj su one sadržane da su čak i njihove najgore ubice bliže ‘onome što smo mi na Zapadu’ nego njihove muslimanske žrtve”. “Za mnoge zapadnjačke intelektualce/ke i političare/ke, Milošević i Karadžić su možda malo i pretjerali s tim genocidom, no ako zaista jesu, to su učinili iz razumljivog straha od toga da će islamisti nadvladati njihov narod, što muslimani obično rade ukoliko im se odriješe ruke. To je, primjerice, viđenje Jessice Stern”, kazao je, prema izvještaju lokalnih portala, Hemon u časopisu K2.0 sa Kosova.

Kada ovo vidi Hemon koji duhom i mislima možda jeste u ovom dijelu svijeta, ali koji ipak trenutno živi u dalekoj Americi, onda bi bilo čudno da i mi ovdje to ne primijetimo, ali i da u svim procjenama trenutne krize i odgovora na nju i ovu novu realnost ne uobzirimo u dovoljnoj mjeri.

(Autor je savjetnik reisu-l-uleme IZ-a u BiH)

 Oslobođenje

Zamislite Dačića u Višegradu: 'Bosna nikada nije i neće biti muslimanska'

Svi oni koji su ubijeni u većinski muslimanskom i bošnjačkom Višegradu pobijeni su da bi bila stvorena Republika Srpska.

Bosanskohercegovačka javnost, ali i zvanične politike preko ovih provokacija ne trebaju prelaziti olahkoAnadolija / Al Jazeera

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Imao sam davno ideju za rubriku u kojoj bi svaki dan izjave nekih političara i javnih ličnosti stavljao u kontekst nekog drugog događaja koji se desio istog dana samo na drugom mjestu. Mislio sam kako bi nam to pomoglo da sagledamo sva značenja te poruke i da je stavimo u tako potrebnu širu perspektivu. Isto sam planirao i sa događajima i postupcima. U međuvremenu je neko počeo fotografije stradanja iz Sirije, i drugih stratišta i kriznih područja smještati u kontekst svakodnevnice zapadnih metropola. Svjestan sam svih mogućih kontroverzi i neprimjerenosti, ali samo tako možemo shvatiti sve razmjere iščašenosti realnosti koju živimo i na koju nas tjeraju da se naviknemo.

Danas mi se samo nametnulo jedno takvo poređenje. Na portalu s kojeg uzimam vijesti jedna pored druge pojavile su mi se dvije vijesti, dva naslova: "Dačić na saboru SNSD-a: BiH nije i nikada neće biti muslimanska, kako to hoće Bošnjaci” i "S mosta Mehmed-paše Sokolovića u Drinu bačeno 3.000 ruža: Sjećanje na ubijene Višegrađane”.

Hajde ti sad pa se ne zapitaj da li bi on ovo što je rekao dodvoravajući se Dodiku i pripremajući srbijansku i srpsku javnost na definitivno gubljenje Kosova ponovio i pred majkama i djecom nedužno umorenih civila u Višegradu. Svi oni koji su ubijeni u većinski muslimanskom i bošnjačkom Višegradu (1991. Muslimani su činili 63,54 posto stanovništva) su pobijeni da bi bila stvorena RS i da bi Dačić uz oduševljenje prisutnih i gromoglasne aplauze tvrdio kako svi ti gradovi širom Bosne pa i sama Banja Luka nikada nisu bili muslimanski. Oni koji su te zločine, pa i genocid u Srebrenici, osmislili i počinili su upravo to tvrdili i dokazivali.

Tamo gdje se to nije podudaralo sa realnošću ona se ispravljala zločinom. Da Bosna ne bi "bila muslimanska" i da bi se stvorili "srpski" a kasnije i "hrvatski" historijski prostori činjeni su zločini koje bi sada zarad pomirenja trebali zaboraviti i prihvatiti novu realnost. Sad bih i ja valjda trebao prihvatiti da je moj rodni Kotor Varoš samo srpski i da u mojoj školi u Vrbanjcima nema mjesta za bosanski jezik. Zato su porušene sve one silne džamije, zato je srušena Ferhadija, Aladža i Arnaudija. Sve masovne grobnice i počinjeni urbicid su tu da bi Dačić mogao reći da Bosna nikad nije bila muslimanska i da zaprijeti da neće biti. Drugim riječima, ako bi se kojim slučajem desilo da se prognani vrate i da, kako je Dodik jednom rekao, "zaprijete Drini" znamo šta ih čeka.

Zemlja svih građana

Nikad niko u Bosni, barem relevantan nije rekao da je Bosna i Hercegovina samo muslimanska ili samo bošnjačka, nego se do perverzije ponavlja ono da je ona svih njenih građana i podjednako i bošnjačka, i srpska i hrvatska. Jer samo takva ne podrazumijeva progone, etničko čišćenje, pa  genocid, ili u najmanju ruku diskriminaciju i isključivanje onih koji zločine prežive i odluče živjeti na zemlji svojih pradjedova na pogrešnoj strani. Zato Dačićeve poruke sa SNSD-ovog skupa posebno odjekuju u Višegradu na mostu Mehmed-paše Sokolovića.

Svjesni su mnogi u Bosni opasnosti da se nasjedanjem na ovakve provokacije Bosna i Hercegovina i region drže dalje od evroatlantskih integracija i bliže ruskom utjecaju što je zadaća trenutnih političkih elita Srba s obje strane Drine.

Jasno je i to da je njima očita namjera da se RS predstavi kao nešto na čemu će propale nacionalističke srbijanske politike od Miloševića, preko Koštunice, Šešelja pa do Vučića kompenzirati sve svoje poraze. Čak u Bosni ima onih koji kažu da im to treba pustiti jer svi znaju da iza Kosova, kao što je posao skoro pa već završen u Makedoniji i Crnoj Gori, slijedi i Bosna i Hercegovina. I kao što ti neki tvrde da na ove izjave ne treba obraćati pažnju i da treba Vučiču, Dačiću, Miletu pa i onom Vulinu i njima sličnima dati prostora da se ispušu, ima i onih koji znaju da su se kroz historiju kola više puta lomila na Bosni i da je Bosna i njen najbrojniji narod plaćao cijenu i bio moneta za potkusurivanje.

Šovinističke provokacije

Zato sam skromnog mišljenja da bosanskohercegovačka javnost, ali i zvanične politike preko ovih provokacija ne trebaju prelaziti olahko. Kao što olahko ne treba prelaziti preko šovinizma i uvreda koje u kontinuitetu izriče vrhovni poglavar Srpske pravoslavne crkve. To posebno kada znamo koju ulogu SPC igra u srbijanskoj politici. Jer kako bi trebali razumjeti poruke poglavara ove vjerske zajednice, Irineja koji u svome sukobu sa državom Crnom Gorom kaže da su "njihove prizrenske komšije" zato što su prešli na islam "izgubili sve iz srpskog naroda" i da je "poturica gori od Turčina".

Besmisleno je navoditi sve implikacije ove izjave, svu mržnju prema islamu i muslimanima i komšijama muslimanima koji su mjera zla… To je "etička" i "moralna" podloga za genocidnu ideologiju. "Bosna nije bila i neće biti muslimanska" je politički program, a rezultat 3000 ruža bačenih u Drinu dok i to ne uspiju zabraniti i preko raznih međunarodnih komisija ponovo ispisati historiju.

Tada će greblje u Potočarima biti samo još jedno "tursko groblje" i "mirna Bosna".

To što je ove uvrede izrekao "vrhovni vjerski autoritet crkve" ne čini ih ispravnim nego naprotiv govori o moralnoj krizi ovih politika. A ove njegove izjave još jednom dokazuju i  spomenuto iskustvo da i kada Srbi i Crnogorci ratuju opet stradaju muslimani i Bošnjaci.

Ako ovako govore politički i vjerski zvaničnici srpskog naroda u Bosni i Srbiji kako onda očekivati da oni osude ili zaustave kontinuirane napade na malobrojne povratnike u bosanskohercegovački entitet RS? Kako očekivati da oni osude morbidne plakate "Nož, žica, Srebrenica" polijepljene samo koji dan ranije (11.i 12. juna) na Atik džamiji u Bijeljini, kojima se ne samo negira zločin genocida, veličaju njegovi počinioci, priznaju njegovi rezultati nego i poziva ne nove zločine po sada već artikulisanom genocidnom projektu?

To nisu ispadi pojedinaca, to nisu incidenti, to je nakon govora Dačića u Banja Luci i brojnih sličnih drugih zvaničnika Republike Srbije i predstavnika nacionalističkih opcija bosanskih Srba nacionalna politika koju vode vladajući režimi u susjednoj državi i na jednom nivou vlasti u Bosni i Hercegovini. Znamo mi to, ali je vrijeme da se to i kaže i da se tako počnemo ponašati a ne da se od nas očekuje da zbog već sada zaboravljenog uslova EU "o regionalnoj saradnji" glumimo kao da imamo posla s ozbiljnim i civilizovanim politikama i političarima. Valjalo bi i da međunarodna zajednica shvati da se u Bosni i Hercegovini na ovo ne gleda kao na normalnu stvar i da nam to, jer smo svakako zavađena plemena, ne smeta. Naprotiv, suprotstavljanjem ovakvim politikama gradi se evropski put ne samo Bosne i Hercegovine, nego i Evrope.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera