Piše: Muhamed Jusić (Preporod)
Eurocentrični krugovi na sve što se
dešava u svijetu, pa i na posljednja dešavanja u arapskom svijetu, gledaju
isključivo iz vlastite historijske i društvene perspektive. Dokaz tome je
kovanica „Arapsko proljeće“ kojom se buđenje arapske ulice i pokušaji svrgavanja
dugogodišnjih tiranija u Sjevernoj Africi i Bliskom istoku terminološki
poistovjećuje sa „Praškim proljećem“.
Kad se liberali prepadnu
Koliko god ta „centričnost“ bila
opasna u razumijevanju stvarne situacije na uzavrelom Bliskom istoku i koliko
god ona negirala sve historijske, društvene, političke i druge posebnosti tog
podneblja i naroda, ipak nije zgorega ponekada uporediti to što se tamo dešava
sa nekim događajima iz historije ali ne s ciljem kako bi se oni strpali u, za
Zapad razumljive intelektualne i spoznajne okvire, nego kako bi nešto naučilo.
Jer još je Karl Marx napisao kako se historija ponavlja, prvi put kao
tragedija, drugi put kao farsa. Vjerovatno je dok je pisao ovu tako često i na
ovim našim prostorima ponavljanju mudrost mislio na Revoluciju iz 1848. kada je
demokratski ustanak protiv francuske monarhije kolapsirao u bonapartističku
diktaturu na isti način na koji je to učinila Francuska revolucija šest
desetljeća ranije.
Upravo o ovoj sličnosti između
trenutne situacije u Egiptu i onog što se dešavalo tokom Francuske revolucije i
pouci iz historije koji bi svi mogli izvući imali smo priliku čitati u
briljantnom tekstu profesorice političkih nauka Sheri Berman sa koledža Barnard
pri Univerzitetu Columbia objavljenom u The New York Times-u.
Naime 1848, radnici su se udružili sa
liberalima u demokratskom buntu kako bi svrgnuli francusku monarhiju. Međutim,
čim je stari režim pao, opoziciona koalicija se raspala, jer su liberali bili
sve više zabrinuti onim što su smatrali da su „radikalni zahtjevi radničke
klase“. Konzervativci su to iskoristili i ponovo na svoju stranu pridobili
uplašene libarale s kojima su ponovo instalirali novu diktaturu.
Doktorica Sheri Berman smatra kako se
isti model ponavlja danas u Egiptu samo što sada liberali i autoritarci igraju
iste uloge dok su mjesto socijalista preuzele islamističke stranke. Ona
primjećuje još jednu sličnost u čitavom procesu, a to je da se i u slučaju
Egipta kao nekada Francuske desilo to da je neiskusni i nestrpljivi masovni
pokret pretjerao u korištenju svoje pozicije nakon dolaska na vlast. Još jednom
su se liberali prepali promjena s kojima su započeli njihovi bivši partneri i
pužući su se vratili u zagrljaj starom režimu tražeći zaštitu. Kao i 1848.
autokrate su bili više nego sretni i spremni da ponovo preuzmu uzde vlasti.
Ako egipatska vojske, piše dr. Berman
u izdanju The New York Times od 10. avgusta 2013, nastavi sa nasilnim slamanjem
otpora, a liberali ih u tome nastave podržavati oni će zajedno ići na ruku
„Marxovih savremenih nasljednika“. Tako bi vrlo lako mogli čuti poklik:
„Islamisti svih zemalja (svijeta), ujedinite se! Nemate šta izgubiti osim
svojih okova“. A profesorica smatra da ako se takav poziv nad arapskim svijetom
i začuje, žalosno će biti da će oni koji iza njega stanu biti u pravu.
Ali ne treba nas iznenaditi to što su
egipatski liberali bili spremni iskoristiti vojsku kako bi izveli puč i
okončali prvi eksperiment ove zemlje sa demokratijom i to samo dvije godine
nakon što su zajedno sa islamistima s vlasti skinuli jedan autoritarni režim. U
ranim stadijima političkog razvoja država, liberali i demokrati se obično ne
slažu oko bilo čega, osim uklanjanja starog režima.
Fijasko 1789, 1848, 2013...
Uspostavljanje stabilne demokratije je
proces od dvije faze. U prvoj fazi se treba riješiti starog režima, a tek u
drugoj izgraditi održiva demokratska zamjena. Zbog toga što je prva faza
dramatična, mnogi ljudi misle da je igra završena sa uklanjanjem diktatora.
Druga faza je puno teža. Postoje brojni primjeri širokih koalicija koje su
formirane kako bi se svrgnuli diktatori, ali je jako malo njih ostalo zajedno i
složilo se oko toga kako novi režim treba izgledati. Opozicioni pokreti imaju
sklonost da lako izgube dah i da budu uvučeni u unutrašnja previranja i da ih
potisne stari režim koji se konsoliduje, ojača i krene u kontranapad.
U godini 1848, originalnoj godini
„narodnog proljeća“, prvi put se organizovani radnički pokret pojavio na
političkoj sceni i njihovi zahtjevi su prestravili liberale. Srednji stalež je
zahtijevao ekonomsku liberalizaciju a mnogi radnici radikalnije ekonomske i
društvene promjene. Liberali su, pak, favorizirali ograničeno otvaranje
političkog sistema, dok su radničke grupe zahtijevale potpunu demokratizaciju i
vlast koja s njom dolazi. Kada je postalo jasno da bi radnici i socijalisti
mogli pobijediti, liberali su ustuknuli i mnogi od njih su se vratili
konzervativcima smatrajući ponovnu uspostavu autoritarizma kao manjeg od dva
zla.
Ovo je za autoricu The New York Times-ovog
priloga skoro identično onome što se trenutno dešava u Egiptu. Tokom godina
autoritativnog režima sve političke i društvene institucije kroz koje bi se
mirno artikulisalo javno nezadovoljstvo su sistematski ugnjetavanje. Država je
namjerno produbljavala društvene podjele. Zato, kada je demokratizacijapočela,
dugo skrivano nepovjerenje i animoziteti su eksplodirali u ekstremnu retoriku,
masovne proteste i nasilje. Takve stvari uvijek plaše liberale, koji prednost
daju redu i umjerenosti i koji preziru radikalne društvene eksperimente. To se
pokazalo tačnim u Evropi 1789. i 1848, kao i ovih dana u slučaju Egipta...
Fijasko koji se desio 1848. ojačao je
radikalne elemente u socijalističkom pokretu na račun onih umjerenih stvarajući
opasan razdor među liberalima i radnicima. Nakon što su liberali odustali od
demokratije umjereni socijalisti si ispali budale, a radikali koji su
zagovarali nedemokratske strategije su postajali sve jači. 1850. Marx i Engels
su podsjetili londonsku Ligu komunista da su oni predvidjeli da će stranka koja
predstavlja njemačku liberalnu demokratiju „ubrzo doći na vlast i da će odmah
svoju novostečenu vlast okrenuti protiv radnika. Vidite kako se ovo predviđanje
obistinilo“. Zatim su ih upozorili: „Da bi smo bili u mogućnosti da se snažno i
prijeteće suprotstavimo ovoj stranci, čija izdaja radnika će početi sa prvim
satom pobjede, radnici moraju biti naoružani i organizovani“. Profesorica
Berman se plaši da bi isti zaključak mogli izvuči i islamisti.
Greška koju su liberali napravili u
Evropi devetnaestog stoljeća je da su smatrali sve socijaliste fanaticima. I
dok su neki socijalisti bili ekstremisti, drugi su se protivili nasilju i bili
su posvećeni demokratiji. Ti socijalisti, koji su kasnije postali evropski
sociodemokrati a ne komunisti, željeli su društvene i ekonomske reforme, ali ne
one koji su predstavljale smrtnu opasnost za kapitalizam i demokratiju. Ipak,
jako dugo evropski liberali nisu htjeli da priznaju te razlike, suprotstavljali
su se punoj demokratizaciji i aktivno su radili na represiji čitavog pokreta.
Rezultati su bili pogubni.
Učiti, a ne ponavljati
Radikalni, nasilni i nedemokratski
elementi unutar socijalističkog pokreta počeli su se pitati zašto bi radnici
trebali učestvovati u sistemu koji nije spreman prihvatiti mogućnost njihove
pobjede. Kada su socijalisti postali najveća politička snaga širom Evrope,
liberali su pravili sramne ustupke konzervativcima kako bi ljevicu spriječili
da preuzme vlast. Sve to je rezultiralo time da su evropska društva postajala
sve više podijeljena i sukobljena.
Egipatski liberali ponavljaju, prema
mišljenju dr. Berman, iste greške danas. Ponovo oni svoje oponente smatraju
fanaticima koji bi da unište sve što liberali vrednuju. Ali, kao što svi
socijalisti nisu bili proto-staljinisti, tako ni svi islamisti ne žele da
uspostave teokratske režime. Danas, postoje umjereni islamisti koji su voljni
da igraju po pravilima igre, i njih se, smatra profesorica, treba ohrabriti da
tako postupaju.
Islamizam je i dalje najveća i
najbolje organizovana politička snaga u Egiptu i od vitalne je važnosti da
egipatska vojska i njihovi liberalni saveznici pokažu islamistima da ima mjesta
i za njih u demokratskoj budućnosti regiona. Ako se svi islamisti demoniziraju,
podjele u egipatskom društvu će postajati samo veće, umjereni islamisti će biti
marginalizirani, a politička budućnost Egipta u problemima.
Stoljeće nakon 1848, sociodemokrate,
liberali i čak umjereni konzervativci su zajedno stvorili snažne demokratije
širom Zapadne Evrope- ishod koji je trebao doći ranije i sa manje nasilja.
Bliskoistočni liberali bi trebali naučiti nešto iz turbulente evropske
historije umjesto da je slijepo ponavljaju- piše profesorica Sheri Berman na
kraju svog teksta.
Bez obzira na ishod tih događaja ostat
će zabilježena sramotna podrška brojnih svjetskih organizacija i centara
političke moći koji su stali uz vojsku. Takvim potezom oni šalju pogrešnu
poruku strankama koje se pozivaju na ideje političkog islama da demokratija ne
funkcioniše.
Mnogi se, a ne samo profesorica Berman,
sa pravom plaše zaključaka do kojih će doći mladi simpatizeri Muslimanske
braće, ne neminovno i ideološko i političko rukovodstvo (a to je opet priča za
sebe), kada silom sa ulica, ukoliko prežive, budu otjerani u zatvore ili, u
najboljem slučaju, njihove domove. Pitanje je do kakvih će zaključaka doći
sinovi i kćeri onih koji su stradali na kairskim ulicama i trgovima. Njima će
biti teško ponovo „prodati priču“ o demokratiji, mirnim protestma, volji
većine, vladavini prava i ustava i ne bi nas trebalo iznenaditi da mnogima od
njih ideje radikalnog militantizma postanu privlačnije. A onda će se svi pitati
„zašto nas mrze“ i odakle dolaze toliki bombaši-samoubice u naše mirne gradove.
Tada će već biti kasno i sve što će nam mnogi od onih koji sada zatvaraju oči
pred krvlju koja se prosipa ili u tim događajima itekako učestvuju, jesu jalova
objašnjenja kvazieksperata o tome kako muslimani ne znaju živjeti u slobodi i
kako je“ islam nekompatibilan sa idejama demokratije, ljudskih prava i
slobode“.
