Vjerovatno bismo se morali vratiti
daleko u historiju da nađemo krvaviji Bajram.
Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Ramazanski bajram bi trebao biti jedan
od dva najveća muslimanska praznika koji simbolizira čovjekov trijumf nad
svojim slabostima i jača osjećaj zajedništva i solidarnosti. Čujemo stalno kako
je to praznik mira i porodične harmonije. Ali u kakvom ozračju ove godine
muslimani u onome što se naziva "muslimanskim", pa i
"islamskim" svijetom dočekuju ovaj praznik? Vjerovatno bismo se
morali vratiti daleko u historiju da nađemo krvaviji Bajram koji je zadesio
ummet ili zajednicu vjernika.
Slike i izvještaji koji su nam
dolazili iz tog dijela svijeta tokom mjeseca posta ramazana, koji prethodi
Bajramu, teško se mogu opisati a da se ne zvuči patetično. A tog ispraznog
zapomaganja nad stanjem muslimanskih naroda, ali i čovječanstva kojeg, manje
ili više, taru isti problemi, ne nedostaje. Ipak, slike razorene Gaze, najvećeg
logora na svijetu u kojem jedna od najmoćnijih armija današnjice pred očima
svjetske javnosti svaki sat ubije po jedno nedužno dijete, teško se mogu
opisati nama koji smo daleko od patnje tamošnjih civila.
Post u izbjegličkim kampovima
Ne može se ostati ravnodušan na snimke
siromašnih obroka raseljenih koji prekidaju post u izbjegličkim kampovima ili u
svojim domovima na koje se svakog časa mogu sručiti izraelske, Bašarove, Malikijeve,
"samoproglašenog halife" ili čije već granate proizvedene u istim
fabrikama daleko od njihovih gradova.
Teško je tražiti bilo kakav smisao ili
objašnjenje za ono što se ovih dana dešava u Gazi. Bez obzira na to o kakvim
regionalnim i globalnim zakulisnim igrama i sukobima interesa bilo riječi,
nikakvo objašnjenje ne može biti opravdanje za stravično iživljavanje izraelske
vojske nad nedužnim civilima Gaze.
Ali Izrael ne bi mogao raditi to što
radi, ne samo danas u Gazi nego od svog osnivanja, da nema neupitnu podršku
Zapadnih moćnika i onu prešutnu arapskih susjeda. Izrael računa na kolektivno
pamćenje "globalne svjetske javnosti" koje je poput onoga u zlatne
ribice. U našem sjećanju ima prostora samo za najnoviji tweet i posljednji objavljeni
link. Funkcionišemo prema sistemu "headlinea" i nikoga ne interesuju
duboki uzroci problema niti lične tragedije aktera sa naslovnica.
Ali ako su za stradanje muslimana u
Gazi krivi "drugi", ko ubija muslimane u Siriji, Iraku, Pakistanu,
Jemenu, Libiji...? Brojni su oni koji za sve loše što se dešava muslimanima
uvijek krive samo druge, teorije zavjera, Jevreje, Ameriku, križare, ali je
činjenica da je korijen svih problema muslimana u njima samima, u njihovoj
nesposobnosti da se nose sa izazovima vremena, slabim školama, njihovim
neslobodnim državama i društvima, njihovim korumpiranim vladarima koji možda
imaju podršku bjelosvjetskih moćnika s kojima krče prirodne resurse tih
zemalja. Međutim, još niko nije ponudio djelotvornu i funkcionalnu alternativu
takvom stanju. Traženje krivca u nekom drugom nikada neće dovesti do toga da se
isprave uzroci vlastite slabosti. To ne amnestira one koji podgrijavaju sukobe
širom svijeta zarad vlastitih interesa ili ne čine sve što mogu da ih spriječe.
Ali muslimani danas ginu od muslimana
više nego od nemuslimana. Režim Bashara el-Assada u Siriji ne razmišlja o
mirnom rješenju ili izlasku ususret opoziciji već nastavlja brutalnim metodama,
od mučenja u zatvorima do bombardiranja civilnog stanovništva buradima
napunjenim eksplozivom. Istovremeno, oni koji se u Siriji navodno zalažu za
slobodu njenih građana, dok u vlastitim zemljama brane bilo kakav oblik
opozicije, i dalje naoružavaju svako svoju frakciju naoružane opozicije,
dovodeći ih u poziciju da se sve manje bore za interese svog naroda a sve više
za mentore koji ih plaćaju petrodolarima. Pobunjenici se ubijaju međusobno.
'Genocid u izvođenju'
Samoproglašeni halifa u Iraku i Siriji
provodi teror ne samo nad kršćanima i drugim manjinama nego i nad muslimanima
koje smatraju nedovoljno dobrim i iskrenim. Ta tzv. "Islamska država"
naredila je svim ženama i djevojčicama u Mosulu, u sjevernom Iraku, da budu
podvrgnute sakaćenju ženskih genitalija ili tradicionalnom obrezivanju. Tako
barem tvrdi zvaničnica UN-a Jacqueline Badcock i tamošnji mediji koji pišu o
fetvi, ili vjerskom ediktu, koja bi se trebala odnositi na sve žene u dobi
između 11 i 46 godina. Toliko o snovima muslimanskih masa o tome da će ih
povratak na tradicionalne vrijednosti i oživljavanje srednjovjekovnog halifata
osloboditi lokalnih i globalnih tirana.
Nepravedno bi bilo ne spomenuti i
nepravedno zapostavljeni "genocid u izvođenju" u Mijanmaru nad
muslimanima iz naroda Rohinja u pokrajini Rahin. Daleko od očiju javnosti je i
patnja civila u Somaliji, koja je priklještena između radikalne skupine
al-Shabaab i neefikasne vlade. U Darfuru arabizirani muslimani progone one
nearabizirane. U Centralnoafričkoj Republici muslimani su jedva izbjegli
etničko čišćenje i lista se nastavlja. Bombaši samoubice su ubijali od Bagdada
do Kabula i mala je vjerovatnoća da će ih i Bajram u tome spriječiti.
Decenijama muslimanski intelektualci,
ulema, ali i ideolozi raznih pokreta - lamentiraju nad stanjem muslimanskih
naroda od perioda dekadence islamske civilizacije. Muslimani su nekada bili
dominantna svjetska civilizacija koja je prednjačila u svim segmentima ljudskog
života, od nauke, kulture, uređenja države... A onda je sve to nestalo, da bi
ostala samo sjećanja koja su prerasla u kolektivnu nostalgiju koja graniči sa
frustracijom.
Muslimani kroz svoju tradiciju imaju
sjećanje na prošlost koju nerijetko idealiziraju i glorificiraju do mjere da se
o prošlosti rijetko kritički promišlja. Taj imidž savršene prošlosti koji se ne
propituje i ne kritikuje već brižno održava i uzgaja onemogućava muslimanima da
bilo šta nauče iz svoje prošlosti. Zato danas imamo osjećaj da se ponovo među
muslimanima otvaraju stare rane iz prošlosti. Muslimani se ne mogu vratiti u
prošlost i spriječiti sukobe među ashabima (učenicima Poslanika, a.s.), ne mogu
vratiti u korice sablje isukane na Sefinu ili na Kerbeli, ali su iz tih
događaja mogli naučiti da iste greške ne ponavljaju danas. Naprotiv, danas oni
raspiruju neki novi sunitsko-šiitski rat. Muslimani širom svijeta, danas više
nego ikada, trebaju naučiti da upravljaju svojim razlikama ili će one postati
način da ih se stalno drži u sukobima i oslabljene - a onda ne trebaju nikoga
kriviti.
Kada već govorimo o učenju iz
historije, možda je pažnje vrijedna i lekcija iz Evrope koja je ne tako davno u
rat ušla zbog vjere da bi iz njega izašla bez nje.
Suočeni sa teškom realnošću života u
nesređenim, siromašnim i neslobodnim državama i društvima, i sa još
neizvjesnijom budućnošću, nije ni čudno što muslimanskim masama prošlost
izgleda bolja i od sadašnjosti i budućnosti. Možda baš zato kao nigdje drugo u
muslimanskom svijetu bujaju konzervativizam i različiti tradicionalizmi.
Muslimani nemaju vlastitu modernost koja bi odgovorila na globalnu dominaciju
Zapada koja nije samo kulturološka i ideološka nego i vojna, ekonomska i
politička.
Nada u bolje sutra
Mnogi od onih koji su obećavali
promjenu statusa quo ili nastupali sa pozicija spasitelja donijeli su samo više
zla i razaranja društvima na čijem jadu su izrasli i njime se hranili. Fijasko
tzv. Arapskog proljeća je pomutio snove mnogih, ali ih sigurno nije ubio.
Muslimani današnjice, barem u onim
većinski muslimanskim državama, kao da žive između dva svijeta: jednog mrtvog,
ili barem neodrživog, koji više nema šta ponuditi, i drugog slabog ili
nedovoljno jakog da se rodi. Zato će
veliki broj njih slabo uživati u predstojećim praznicima, dok će velikom broju
onih koji se osjećaju dijelom te zajednice, a nisu u kriznim područjima, ta
radost biti pomućena nagomilanim problemima s kojima se nose njihova braća u vjeri.
Danas je možda više nego ikada
muslimanskom svijetu potrebna vjera, ali ne vjera u kojoj će se tražiti
opravdanje za nasilje nad onima koji drugačije misle ili vjeruju, ne vjera
pretočena u neke nove ideologije koje će ljude voditi u nove sukobe i krvoprolića,
nego vjera kao nada u bolje sutra, vjera koja daje snagu da se izdrži i kada je
nateže i da se ne klone duhom i ne izgubi pouzdanje u Boga, Milostivog.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su
autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
