Egipćani pamte vrijeme fatimijskih i memlučkih vladara među kojima je bio pozamašan broj, najblaže kazano, ekscentričnih vladara. Nije da nije „čudnih“ likova na pozicijama moći bilo i u drugim periodima i drugim narodima, ali su Egipćani zabilježili čitave tomove anegdota i historijskih događaja za koje se diskutuje da li su stvarni ili se radi o izrazu narodnog nezadovoljstva prema vlasti, odnosno konstrukcijama onih politika koje su ih nasljeđivale.
Među tim navodnim događajima je i sjećanje
na memlučkog sultana El-Muejda Šejha koji je u usmenoj i pismenoj historiji
ostao upamćen kao primjer vladara okrutnog srca. To je zato što je ostalo
uvriježeno da je ubio vlastitog sina u strahu od njegove popularnosti i
mogućnosti da mu preotme vlast.
U kazivanju o sumnji u to da je sultan
El-Muejd Ebu El-Nasr Šejh El-Mahmudi
Eš-Šerkesi otrovao sina zapisana je anegdota o tome kako daleko može otići
paranoja i strah od gubljenja vlasti, ali i kako prolaze oni koji slijepo služe
takvoj zloj vlasti.
Kažu da se u sukobima sa Osmanskom
državom i rivalima u Šamu zbog reumatizma sultan El-Muejd morao povući iz borbi i predvođenja
vojske i prepustiti tu ulogu svome sinu Ibrahimu koji je izvojevao više pobjeda
i postao jako popularan među vojnicima i narodom. U svojoj paranoji vladar je
počeo sumnjati da sin organizuje zavjeru protiv njega kako bi ga svrgnuo.
Tu sumnju mu je povećao, ako ne i
usadio, njegov najbliži saradnik kadija Nasirudin bin El-Bariz za kojeg se
prenosi kako je sultanu rekao: „Vojska želi da te svrgne sa vlasti a lojalni su
našem gospodinu Ibrahimu“. Sultan je sina pozvao na dvor i u slatko mu stavio
otrov. Nekoliko dana kasnije Ibrahim je umro, a na dvoru i u narodu se pročulo
da ga je otrovao paranoični i ljubomorni otac. Došle su te informacije i do
sultana i njegovog vjernog sluge kadije El-Bariza, koji je svojim autoritetom i
vjerskim položajem bez dogovora sa vladarom požurio da ga zaštiti.
Već narednog petka kadija je u
centralnoj džamiji u prisustvu sultana odlučio razbiti sve sumnje i špekulacije
o smrti sultanova sina Ibrahima posvetivši hutbu kazivanju o Poslanikovom,
a.s., tugovanju nakon smrti njegovog malodobnog sina Ibrahima. Spomenuo je
predaju iz Buharijinog Sahiha kako je Enes, r.a, prenio da je Resulullah, a.s.,
ušao kod svog sina Ibrahima, a on je bio na izdisaju pa je zaplakao i suze
prolio. Tada mu je Abdurrahman bin Avf rekao: “Zar i ti, o Allahov poslaniče?!
– a on odgovori: ’O Ibn Avfe, zaista je ovo rahmet – milost Allahova,’ a zatim
dodade:“Oko suzi a
srce tuguje, ali nećemo izgovoriti ništa osim onog čime je zadovoljan naš
Gospodar. Uistinu smo zbog rastanka s tobom ožalošćeni, o Ibrahime!” Rekao je
kako i „naš sultan ovih dana isto tako pati“.
Sultana je ovo jako pogodilo i
rastužilo. Pomislio je, prvo me navede da posumnjam u sina i da postanem
ljubomoran, a sada hoće da mi srce prepukne od tuge za njim. Sve je to njegova
zavjera protiv mene. Nakon džume je kadiju pozvao u svoj dom i zahvalio mu se
na hutbi istim sultanskim slatkišem koji je dohakao Ibrahimu.
Tako je okončao kadija koji je možda i
imao iskrenu namjeru da zaštiti vlast svog sultana. Ali vlast kvari i ljude
stavlja u situacije koje ih mijenjaju i koje njima, njihovoj časti i vjeri
nerijetko dođu glave..
A sultan El-Muejd Ebu El-Nasr Šejh El-Mahmudi Eš-Šerkesi čiji je kismet bio
da u memlučkoj kraljevini u kojoj su
robovi postajali vladati sa 12 godina bude doveden iz Šama u Kairo.
Kažu da je bio posebno inteligentan i
naočit pa ga je sultan Ferdž bin Berkuk postavo u sultanovu gardu a nakon toga
za imira hadžija pa zamjenika emira Šama pa se on političkim previranjima u
konačnici ispeo na poziciju sultana i vladara Egipta.
Osim što će u ćitabima i sjećanju
Egipćana ostati zapamćen po ovom kazivanju o okrutnosti srca i strahu od
gubljenja vlasti koji ide na dušu onih koji su ga zapisali iza njega će ostati
brojne građevine među kojima su neke izgubljena ali ne i jedna od najljepših
kairskih džamija koja i danas nosi njegovo ime, a narod je još zove i džamija
Muejid ili Medija.