Umjesto političkog trijumfa zbog gradnje mosta, al-Sisi je
dobio kritike zbog ustupanja ostrva Saudijskoj Arabiji.
Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
 |
| Sporna ostrva i moguća lokacija mosta [Google maps] |
Saudijski kralj Selman bin Abdulaziz al-Saud je ovih dana
boravio u višednevnoj posjeti Arapskoj Republici Egipat koju su vlastima u obje
države bliski mediji već dugo najavljivali kao historijsku.
Prvog dana posjete Kralj je dočekan kao spasitelj ekonomski
posrnulog Egipta. I prije početka posjete euforija se kreirala kako u lokalnim,
tako i u panarapskim medijima koji se emituju iz ove dvije države. Tokom
posjete, svaki korak i svako obraćanje se prenosilo uživo. Najavljene su ili
promovisane brojne megainvesticije saudijskog privatnog i državnog sektora.
Potpisano je 17 bilateralnih sporazuma. Kralju je dodijeljen počasni doktorat
sveučilišta Al Azhar, on je islamske učenjake ove drevne muslimanske obrazovne
institucije pozvao da promovišu „umjereni islam“.
I uistinu, ova posjeta jeste značajna iz više razloga. Prije
svega prijašnja administracija kralja Abdullaha Bin Abdulaziza, kojeg je na
prijestolju nakon njegove smrti zamijenio kralj Selman, uložila je mnogo novca
i političkog utjecaja kako bi na vlast u Egiptu dovela današnjeg predsjednika
Abdel Fattaha al-Sisija. Javna je tajna da je upravo saudijska i emiratska
pomoć bila ključna u svrgavanju predsjednika Muhameda Mursija i vojnom udaru
kojeg je protiv Muslimanske braće izveo general al-Sisi. Mnogi to u Egiptu,
naročito oni iz tzv. sekularne elite bliske svrgnutom režimu Hosnija Mubaraka,
vide kao dug koji „nikada neće
zaboraviti Saudiji“. Za njih je ta podrška bila „ruka spasa koja je Egipat
otela iz ruku političkog islama pokreta Muslimanske braće“.
Ti intelektualci, medijske ličnosti i književnici su zato u
posjeti kralja Selmana vidjeli nastavak te strateške saradnje između ove dvije
stožerne države arapskog svijeta. Zato smo prvog dana posjete u egipatskoj
dnevnoj štampi mogli čitati izjave kako je ovom posjetom postavljen temelj
panarapskog bloka koji će „zaustaviti iransko/perzijski projekat dominacije u
regionu i koji će slomiti kičmu Erdoganovom političkom islamu“. Ličilo je to na
davno zaboravljene slogane panarapskog nacionalizma iz perioda Gamal Abdel
Nassera Husseina. Niko nije cjepidlačio
pa da se prisjeti kako je upravo Saudijska Arabija sa svojim idejama
konzervativnog islama i suptilnom podrškom selefijskom pokretu u svijetu, pa i
u tom periodu progonjenoj Muslimanskoj braći, čiji su lideri našli utočište u
Kraljevini, „slomila kičmu“ ideji arapskog nacionalizma i Naserovom kultu koji
je dominirao arapskim svijetom.
Historijska posjeta
Ali ne treba ići tako daleko pa da se shvati zašto je ova
posjeta saudijskog kralja historijska i zašto uistinu jeste velik iskorak za
obje države sa brojnim porukama. Nakon što je tron u Rijadu preuzeo kralj
Selman došlo je do promjene dotadašnje politike Kraljevine prema brojnim
otvorenim pitanjima u regionu. Jedna od najznačajnijih promjena je bila ta da
novi kralj više u Muslimanskoj braći,
tzv. „političkom islamu“ i „Erdoganovom utjecaju u arapskom svijetu“
nije vidio najveću opasnost nego je tu ulogu preuzeo Iran kao najveći rival
saudijske kraljevine.
Podudarilo se to sa curenjem snimaka razgovora predsjednika
al-Sisija sa njegovim najbližim
saradnicima na kojma se čuje kako se on ismijava sa vladajućom saudijskom
porodicom tvrdeći da su oni „naivci od kojih treba izvući pare“. To je dovelo
do zahlađenja odnosa i Egipat je u tom periodu promijenio svoju poziciju prema
sirijskoj krizi stavljajući se kroz nekoliko poteza na stranu režima u Damasku.
Počeli su se najavljivati i strateški odnosi sa Iranom.
Ova posjeta bi trebala signalizirati da su te nesuglasice
stvar prošlosti i da će suočeni sa brojnim izazovima ova dva režima naći
zajedničku riječ i povratiti nadu da tradicionalni arapski režimi nisu
bankrotirali u arapskom svijetu i da imaju još asova u rukavu.
Most koji spaja dvije države
Drugog dana posjete, obznanjen je možda i najspektakularniji
postignuti dogovor koji je dobio najviše
medijske pažnje. Na zajedničkoj press-konferenciji dva lidera najavljena je
izgradnja mosta preko Crvenog mora dugog 32 kilometra, koji bi prvi put kopnom
spojio ove dvije arapske države koje su od izraelske okupacije grada Ilata
(Eilat) i izlaska na Akabski zaljev odvojene.
O ovom se projektu i ranije govorilo, čak je izrađeno i
idejno rješenje koje je ponudila jedna kineska kompanija. Most bi trebao
prolaziti u blizini Sharm el-Sheikha na Sinaju i koštati 3,6 milijardi eura. Na
spomenutoj press-konferenciji predsjednik al-Sisi je predložio da most nosi ime
kralja Selmana, što je i prihvaćeno gromoglasnim aplauzom prisutnih.
Dođe li do realizacije ovog projekta to će bez sumnje biti
značajan iskorak za ekonomije obje države. Sav dosadašnji saobraćaj odvijao se
morskim putem ili zračnim saobraćajem. Uspostava ovog koridora bi pomogla
razvoju udaljene sjeverne saudijske pokrajine Tebuk, u kojoj se već osnivaju
velike zone slobodne trgovine. Ideja je da se iz tih zona u koje ulažu
saudijski investitori, tradicionalno orijentisani prema investicijama u
inostranstvu, roba izvozi ne samo u Egipat i druge sjevernoafričke, zemlje nego
i u u Evropu. Izgradnjom mosta Suetski kanal i mediteranske luke bi bile u
saudijskom dvorištu.
Ništa manje bitno, posrnuloj egipatskoj ekonomiji koja je,
uz korupciju i totalitarizam režima,
glavni generator narodnog nezadovoljstva i nestabilnosti povezivanje sa
još uvijek likvidnom saudijskom ekonomijom može biti slamka spasa. Ovaj potez
bi za male i srednje egipatske firme moglo otvoriti bogato saudijsko tržište,
koje iako prolazi kroz finansijsku krizu zbog niskih cijena nafte ali je daleko
od propasti.
Posebno je bitna činjenica da se most gradi preko Sinaja
koji je već dugo zapušten od centralne vlasti u Kairu. Na Sinaju se danas vodi
pravi rat protiv ISIL-ovog ogranka poznatog kao Ansar Bayt Al Makdis. Zbog
posebnog sigurnosnog aranžmana koji je rezultat mirovnog dogovora sa Izraelom
Sinaj je, izuzme li se nekoliko luksuznih turističkih rezervata, više ličio na
zapuštenu ratnu zonu. Zbog nedavnih terorističkih napada, naročito nakon
obaranja ruskog aviona i vojnih operacija i turizam je u krizi. Ideja je da će otvaranjem ovog koridora doći
do ubrzanog razvoja regije i da će se time umanjiti podrška nasilnim skupinama
i opozicija centralnoj vlasti.
Ustupljena dva historijski sporna ostrva
Sve je zvučalo tako dobro kao da to nije Bliski istok s
kojeg nam samo dolaze loše vijesti. Nešto je moralo narušiti tu idilu. Nije
trebalo dugo da se dozna kako je među potpisanim sporazumima i onaj o
razgraničenju na moru između Sadijske Arabije i Egipta. U prvi mah niko nije
obratio pažnju na to jer su svi govorili o mostu i niko nije htio, ili nije
smio, kvariti euforičnu atmosferu. Međutim, u nedjelju ujutro se prvo potajno
pa onda sve otvorenije u Egiptu počelo govoriti o tome kako je predsjednik
al-Sisi Saudijskoj Arabiji ustupio dva ostrva, Sanadfir i Tiran, u Crvenom moru
oko kojih se ove dvije države spore već šezdeset godina. Neuobičajeno za
egipatske medije, neki od najvećih apologeta al-Sisijevog režima su ga optužili
za veleizdaju i to da je „egipatsku zemlju prodao za saudijske rijale“.
Tog jutra kada se kralj Selman obraćao egipatskom parlamentu
ispostavilo se da je više zastupnika bojkotovalo svečanu sjednicu zbog svog
protivljenja dogovoru. Vlasti su odgovorile da nema riječi ni o kakvoj izdaji
nego da je dogovor rezultat zaključaka zajedničke egipatsko-saudijske komisije
koja je procijenila da suverenitet nad ova dva ostrva pripada Saudiji.
Sanafir i Tiran većina u Egiptu smatra egipatskom
teritorijom i ucrtani su kao takvi u svim njihovim kartama. Ostrva imaju velik
geostrateški značaj. Osim što se tu nalaze velike zalihe nafte i plina, ostrva
se nalaze na ulazu u Akabski zaljev i onaj ko ih kontroliše, kontroliše zaljev
koji je jedini morski izlaz za Jordan i bitan koridor za Izrael.
Godine 1950. Egipat je okupirao ostrva uz prešutnu
saglasnost Saudije, koja se plašila da bi ih Izrael mogao okupirati nakon što
je okupirao grad Ilat. Rijad nije htio da bude uvučen u direktan sukob sa
Izraelom pa su odlučili da suverenitet privremeno ustupe Egiptu i tako ih
iskoriste kao tampon-zonu. Za vrijeme Šestodnevnog rata 1967. Izrael je
okupirao oba ostrva i držao ih pod svojom kontrolom do marta 1979, kada je
postignut mirovni ugovor na osnovu kojeg su ostrva pripala Egiptu. Saudija je
2010. izdala proglas kojim poziva Egipat da se konačno usaglase pomorske
granice i da se ostrva vrate Kraljevini.
Kakogod, zabava je pokvarena i al-Sisi je umjesto političkog
trijumfa dobio prvu ozbiljnu kritiku iz svoje baze. To ne mora biti ništa loše,
pod uslovom da se „višak historije“ kojim taj dio svijeta obiluje ponovo ne
ispriječi na putu progresa.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju
nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
