Parlamentarnim izborima u Egiptu bi trebao biti zaokružen
proces legitimizacije vojnog puča, ali stvari ne idu kako su moćnici u Kairu
planirali.
 |
Parlamentarni izbori posljednji su korak u političkoj mapi
puta koju je objavila vojska u julu 2013. godine [EPA]
|
Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Parlamentarni izbori u Egiptu koji su ovih dana počeli i
koji bi trebali biti održani u fazama, između 17. oktobra i 2. decembra, nisu
još završeni, a već su poslali bitnu poruku egipatskoj i svjetskoj javnosti.
Prema saopštenju Egipatske organizacije za ljudska prava,
broj birača koji su izašli na izbore u prvom krugu ne prelazi četiri posto, a
poređenja radi, na parlamentarnim izborima nakon svrgavanja režima Hosnija
Mubaraka odziv je bio veći od 63 procenta.
Naročito je simptomatičan slab odziv mladih, a čak i mediji
bliski predsjedniku Abdul Fattahu Al Sisiju su dan nakon prvog kruga izbora
objavilli naslove poput onog na prvoj stranici poslovnog lista Al Mal: „Izbori
bez glasača“ ili onog u listu Al Shorouk: „Izbori bez redova“.
Ovo su mnogi u zemlji i svijetu shvatili kao građanski tihi
odgovor na izigravanje demokratije i njihove volje koja je brutalno poništena
vojnim pučem u režiji današnjeg predsjednika Al Sisija, kada je s vlasti nakon
masovnih demonstracija protiv njegove vladavine svrgnuo prvog u slobodnim i
demokratskim izborima izabranog predsjednika Muhameda Mursija.
Egipat je bez parlamenta od polovine 2012. godine, a
parlamentarni izbori posljednji su korak u političkoj mapi puta koju je
objavila vojska u julu 2013. godine.
'Režirana demokratija'
Ovim činom bi ustvari trebao biti zaokružen proces
legitimizacije vojnog puča, ali kako preliminarni podaci o izlaznosti i snimci
pustih biračkih mjesta sugrišu, stvari ne idu kako su moćnici u Kairu planirali.
Od trijumfa 'režirane demoratije' i 'orkestriranih izbora'
kakvih smo se nagledali širom arapskog svijeta izgleda da bez ozbiljnog
pritiska neće biti ništa. A zašto?
Pa kakvi su to izbori u državi u kojoj su predstavnici bilo
kakve ozbijne političke opozicije strpani iza rešetaka, proglašeni
terorističkom organizacijom, ili pak osuđeni na smrtne kazne.
Treba napomenuti da se na udaru Al Sisijevog režima nisu
našli samo pristaše svrgnutog predsjednika Mursija iz Muslimanske braće nego i
druge stranke povezane sa idejama političkog islama kao što su Hizb Al Watan,
te liberalne i ljevičarske stranke iz kojih je došla većina mladih koji su
organizovali proteste na Tahriru i oborili Mubarakov režim.
Oni kao i Pokret "6. april" bojkotiraju izbore i
svako onaj ko bi istinski bio opozicija trenutnom stanju je davno isključen iz
predizborne utrke nedemokratskim metodama.
Svima je osim despota u arapskim zemljama jasno da slobodni
demokratski izbori ne znače samo pravo ili kako oni vole reći „građansku dužnost“
da se izađe na izbore.
Slobodnih izbora nema bez slobode političkog okupljanja,
prava da se kandiduje, bez slobodnih i profesionalnih medija, slobode govore i
svega što je u Egiptu od prvih dan puča suspendovano ili pod pritiskom.
Način kako se, pravdi za volju ne samo u Egiptu, nego i u
brojnim drugim nedemokratskim i neslobodnim državama organizuju izbori je
ustvari samo proces u kojem ljudi samo sebi sebi biraju diktatora koji će njima
vladati. Demokratija je puno više od izbora.
Predsjedniku Al Sisiju važno je da ovi izbori, u tom uskom
formalističkom smislu, uspiju kako bi ušutkao kritike na svoj račun prema
kojima je on zaustavio proces demokratizacije ove najmnogoljudnije arapske
zemlje i stvari vrati na dane prije svrgavanja Mubarekovog režima.
Taj festival kontrolisane demokratije je naročito potreban
da se umire kritičari sa Zapada od kojeg Al Sisi očekuje podršku u rješavanju
nagomilanih problema Egipta.
Građani Egipta, kako se može vidjeti ne samo po izlaznosti
nego i komentarima na društvenim mrežama, nisu više spremni učestvovati u tim
igrarijama jer su se nakon svega uvjerili da politički procesi pa čak i
revolucije u kojim su učestvovali ne daju nikakve rezultate i ne dovode do
istinske promjene.
To gubljenje povjerenja građana u institucije države, kakav
je parlament, i politički proces bi trebali zabrinuti i one koji vjeruju da će
se nakon „uspješno organizovanih izbora“ poslati poruka o tome kako je Egipat
definitivno nakon burnog perioda krenuo putem političke stabilizacije.
Dešavanja na Tahriru su pokazala da se ljudi kada se
osjećaju nemoćnim i kada ne mogu utjecati na procese oko sebe posežu za
revolucionarnim metodama i kao što to vidimo na Sinaju, za nasilnim metodama.
General Sisi
U novom parlamentu koji broji 568 mjesta, predsjednik Al
Sisi će ionako direktno imenovati 27 članova dok će 448 biti izglasani kao
nezavisni kandidati, a preostalih 120 će biti izabrani sa stranačkih listi.
Iako su ovlasti egipatskog parlamenta u posljednjim ustavnim
izmjenama proširene i daleko su veće od onih ovlasti koje je imao u vrijeme
vladavine Hosnija Mubaraka, malo je građana koji vjeruju da će ovo izborno
tijelo i stranke koje će u njima sjediti imati ikakvu stvarnu vlast ili
dovoljno hrabrosti da se suprotstave dubokoj državi kojom neprikosnoveno
upravlja general Al Sisi.
Sudeći po dosadašnjoj praksi režim predsjednika Al Sisija će
sigurno učiniti sve da se broj glasača poveća, a već u prvom krugu su javni
službenici dobili plaćeno poludnevno odsustvo sa posla kako bi mogli glasati.
Prorežimski mediji
prizivaju na uvođenje novčanih kazni za one koji ne glasaju. Oni mediji
koji važe za najtvrdokornije pristaše generala Al Sisija su već počeli
pripremati spin kojim bi se trebala
poslati poruku javnosti u slučaju da se građani u idućim ciklusima ne uspiju
privoliti da izađu i glasaju kako je to samo još jedna potvrda da građani
Egipta istinski vjeruju samo predsjedniku i da bi on trebao nastaviti imati svu
vlast u državi.
Ipak, oni koji su uspjeli ušutkati arapsku ulicu pokrenutu u
arapskom proljeću možda su dobili na vremenu, možda su svojim diktaturama
osigurali još koju deceniju na vlasti, ali sigurno nisu riješili korijene
nezadovoljstva koje su tada na te iste ulice izveli milone ljudi.
Možda su pred arapske narode ponovo stavili jedini izbor
između diktature ili anarhije, ali oni koji poznaju ta društva i te ljude znaju
da su oni već odavno spremni budućnost uzeti u svoje ruke i da neće dovijeka
trpiti da biraju samo između diktature despota i vladavine teorora poput onog
nasilnih militantnih skupina okupljenih oko ideologije Al-Kaide i tzv. Islamske
države koje siju haos i nered širom arapskog svijeta.
Izbor ne može biti između slobode i demokratije na jednoj
strani i stabilnosti na drugoj. Nema dugoročne stabilnosti bez slobode i
demokratije.
Samo je pitanje vremena kada će neka nova iskra, poput one
sa tijela Muhameda Buaziza u Tunisu, zapaliti neko novo arapsko proljeće, pa
makar za pedeset godina.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju
nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
