Ako većinski muslimanske zemlje i društva ne preuzmu
odgovornost, i dalje će bespomoćno čekati pomoć drugih.
 |
Posjeta Turskoj bila je posebno zahtjevna i osiguranje
izuzetno jako [EPA]
|
Piše: Muhamed Jusić (Al Jezeera)
Kralj Saudijske Arabije Selman bin Abdulaziz al-Saud je
nakon petodnevne posjete Egiptu nastavio svoju diplomatsku ofanzivu posjetom
Turskoj.
Ekstravagantnost nije strana u organizaciji posjeta kraljeva
Saudijske Arabije, ali je ova posjeta Turskoj bila posebno zahtjevna. Razlog
tome je i opasnost od terorizma koja se nametnula kao jedan od najvećih izazova
turske države.
U posljednjih nekoliko mjeseci organizacija Islamska država
i različite prokurdske terorističke organizacije su izvodile napade širom
zemlje, pa i u Ankari i Istanbulu.
Zato su mjere sigurnosti bile na nevjerovatnom nivou. Kralj
Selman je visoka meta za pripadnike ISIL-a, a i kurdskim militantima bi i
pokušaj napada na jednog ovako visokog zvaničnika u srcu Turske predstavljao
uspjeh. Ne treba zaboraviti ni to da te kurdske frakcije nisu oduševljene
saudijskom podrškom arapsko-sunitskim vojnim i političkim frakcijama u Siriji i
Iraku.
Prema pisanju lokalnih medija 300 oficira sigurnosti je
poslano u Ankaru kako bi pripremili kraljev dolazak. Kraljev protokol je
rezervisao sve sobe u hotelu sa pet zvjezdica JW Marriott.
Prozori kraljevskog apartmana od 450 metara kvadratnih su
prekriveni blindiranim staklom, a zidovi cementom otpornim na udare bombi.
Ukupna cijena ovih sigurnosnih intervencija je bila 10 miliona dolara.
Jake mjere osiguranja
Prema istom izvještaju Hurriyetovog engleskog izdanja 500
luksuznih automobila za kraljevu pratnju je iznajmljeno iz čitave Turske.
Mediji su bili začuđeni dugom kolonom crnih mercedesa koji su pretrpali parking
hotela i malom vojskom šofera koji su bili na raspolaganju. Kraljev prtljag,
odjeća i hrana su u Ankaru dostavljeni malom eskadrilom kargo- aviona.
Ovo putovanje bez sumnje dostojno kralja jeste zabavilo
tursku i svjetsku javnost, ali je bitnije pitanje kakve efekte će ono postići i
čime će u ovom uzavrelom regionu rezultirati.
Skoro je pa koncenzus analitičara da je kraljeva posjeta
Egiptu i Turskoj koja je svoj vrhunac imala u dvodnevnom 13. Samitu
Organizacije islamske saradnje (OIC) u Istanbulu kojem je također prisustvovao,
trebala signalizirati odlučnost Kraljevine da preuzme lidersku ulogu u regionu
i da u saradnji sa drugim arapskim i muslimanskim, prvenstveno sunitskim
zemljama, napokon počne rješavati nagomilane probleme ne očekujući podršku sa
strane.
Da bi se stvorio zajednički blok arapsko-muslimanskih
zemalja koje bi imale minimum zajedničke vizije oko ključnih problema tog
dijela svijeta i da bi se članice OIC-a odmakle od deklarativnih izjava o
muslimanskom jedinstvu, neophodno je riješiti čitav niz otvorenih pitanja i
usaglasiti brojna neslaganja, kako iz daleke, tako i nedavne historije.
Iako je zvanično glavni cilj te moguće koalicije i samog
samita OIC-a jedinstveni front protiv terorizma, odnosno prijetnje koju
predstavlja organizacija Islamska država i Al Kaida sa brojnim podružnicama,
svi znaju da je Saudijskoj Arabiji podjednako bitno da uspostavi jedinstvenu
frontu ili neku vrstu protuteže sve jačem prisustvu u arapskom i muslimanskom
svijetu jedne također utjecajne članice OIC-a, Irana.
Za tu saradnju neophodno je osigurati podršku ključnih
zemalja među kojima su svakako Egipat i Turska.
Zato se kao jedna od ključnih misija Selmanovog putovanja
navodi i posredovanje između ove dvije države ne bi li se njihove nesuglasice
prevazišle pred zajedničkom opasnošću.
I upravo ovaj primjer kazuje koliko će biti teško postići
bilo kakav stepen jedinstva među članicama OIC-a, ili barem njenim sunitskim
članicama, a dok se to ne desi rješenje će očekivati od drugih, poput Rusije
ili Amerike, koje će se više pitati o tome što se dešava u arapskom i turskom
dvorištu od njih samih.
Hladni odnosi Turske i Egipta
Nakon krvavog vojnog puča, svrgavanja predsjednika Muhameda
Mursija, smrtnih presuda koje su izrečene njemu i stotinama pripadnika
Muslimanske braće, Turska je ne samo zahladila odnose sa Egiptom, nego je
predsjednik Recep Tayyip Erdogan više puta javno izjavio kako nema
normalizacije odnosa sa Abdel Fattah al-Sisijevim režimom dok se ne oslobode na
smrt presuđeni politički neistomišljenici.
Tokom Selmanove posjete Ankari neki mediji su ponovo
podsjetili na ove ranije stavove Ankare tvrdeći da će se „oslobađanje svrgnutog
egipatskog predsjednika Muhameda Mursija i ukidanje pogubljenja članovima
Muslimanske braće i liderima ovog pokreta“ opet naći među Erdoganovim uslovima
za ponovno pokretanje odnosa sa Egiptom.
Zvanične potvrde ovog zahtjeva nije bilo, ali je jasno da
Recep Tayyip Erdogan neće olahko preći preko svojih uslova. Istovremeno je
upitno i to da li će Abdel Fattah al-Sisi biti spreman da ispuni još jedan
zahtjev kralja Selmana.
Za njega je to utoliko teže ako se zna pod kakvim se
pritiskom nalazi zbog „pretjerane kooperativnosti sa Saudijom“ nakon što je
prihvatio odluku zajedničke komisije da se na spornim ostrvima Sanadfir i Tiran
povrati saudijski suverenitet.
Ukoliko se dogovor o normalizaciji odnosa i oslobađanju
predsjednika Mursija i postigne teško je vjerovati da će on ikada biti zvanično
potvrđen. Vjerovatno će se to uraditi iza kulisa i vjerovatno će se egipatskom
sudstvu ostaviti prostor da odglumi još jednu pravnu farsu.
Ako ovaj spor ne bude riješen teško da će se izgraditi
stabilna arapsko-sunitska koalicija o kojoj se već dugo govori, ali i bez toga
posjeta kralja Selmana Turskoj je već veliki iskorak i najava rješavanja barem
jedne nepoznate u komplikovanoj bliskoistočnoj jednačini.
Do Selmanovog dolaska na vlast odnosi Rijada i Ankare su
bili jako zategnuti, ali je očito da sada nastupa period normalizacije.
Saradnja će vjerovatno nadilaziti onu ekonomsku, koja nije nebitna, i
vjerovatno će rezultirati zajedničkim stavom oko Sirije, Iraka, borbe protiv
terorizma i brojnih drugih pitanja.
Iskustvo uči oprezu
Tome u prilog ide i vijest da je u Istanbulu u četvrtak
potpisan memorandum o razumijevanju između ove dvije zemlje o formiranju
Saudijsko-turskog koordinacionog vijeća. Predviđeno je da će Vijeće „nastojati povećati nivo
koordinacije između dvije zemlje, ojačati stratešku saradnju, utvrditi
prijateljske veze dvije zemlje“.
Ipak, iskustvo nas uči da trebamo biti oprezni. Ne smijemo
se iznenaditi da na kraju sve ostane na velikim riječima, što se često znalo
desiti nakon ranijih sastanka OIC-a, i bombastično najavljivanih posjeta
zvaničnika.
Desi li se to onda ćemo imati najbolji odgovor na odličnu
zapitanost predsjednika Erdogana o tome „zašto muslimani čekaju pomoć drugih?“
Jer ako te većinski muslimanske zemlje i društva ne preuzmu
odgovornost za ono što im se dešava i ako rješenje svojih problema budu tražili
u imperijalnim moćnicima koji gledaju samo vlastite interese, još dugo će biti
samo objekt globalnih procesa.
Da bi postali subjekti dešavanja, lideri prvo moraju imati
podršku vlastitog naroda koji treba dijeliti istu viziju budućnosti s njima.
Njihova podrška moraju biti njihovi narodi, a ne moćni saveznici sa Istoka ili
Zapada.
A da bi se to desilo oni moraju biti legitimni predstavnici
tih naroda, a to znači da od njih trebaju biti izabrani ili barem u slučaju
kraljevina prihvaćeni. U konačnici, to se ne može desiti bez slobodnog i
otvorenog građanskog društva sposobnog da odgoji pojedince koji znaju
odlučivati o vlastitoj političkoj budućnosti.
A to nas dovodi do uzroka tzv. arapskog proljeća i
inherentne nestabilnosti diktatorskih režima koji po svojoj prirodi ne mogu
osigurati dugoročnu stabilnost.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju
nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
