Rusija bira između Kosova i gruzijskih pokrajina Abhazije i Južne Osetije

Piše: Muhamed Jusić (Preporod)
Ako Rusija insistira na nezavisnosti gruzijskih pokrajina Abhazije i Južne Osetije, onda mora odustati od suprotstavljanja kosovskoj nezavisnosti

Ruska Federacija je, sada je to već očito, definitivno preuzela kontrolu nad dvjema pobunjenim gruzijskim republikama Južnom Osetijom i Abhazijom i u potpunosti pregazila gruzijsku armiju. Iz izjava ruskih zvaničnika u Savjetu bezbjednosti i u UN-u je jasno da Rusija ide ka priznavanju nezavisnosti ovih dviju pokrajina (u međuvremenu se priznanje i desilo). Svaka rezolucija koja bi eksplicitno sadržavala insistiranje na poštivanju teritorijalnog integriteta Gruzije za Rusiju je neprihvatljiva. Čak je i plan francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozya koji bi trebao zaustaviti sukobe vješto izbjegao takve odrednice ostavljajući ono što su nazvali političkim rješenjem statusa pokrajina za neku drugu fazu pregovora.
Ukoliko bi se desilo da Rusija uistinu nastavi istrajavati na nezavisnosti Južne Osetije i Abhazije, a kako se sada stvari odvijaju to je više nego izvjesno, jer teško je povjerovati da će Tbilisi u dogledno vrijeme povratiti kontrolu nad pokrajinama koje već šesnaest godina uživaju nezavisnost koju niko u svijetu nije priznao, ostaje pitanje kako će Rusija i dalje insistirati na nepriznavanju Kosova. Kremlj će morati birati između dva stava po skoro identičnom pitanju na globalnom planu. Morat će birati između zahtjeva za nezavisnost Abhazije i Južne Osetije ili nepriznavanju kosovske nezavisnosti. Novinari su ovu kontradikciju u sadašnjim stavovima Rusije primijetili na press-konferenciji koju je za vrijeme sukoba održao ruski ambasador u UN-u Vitalij Čurkin. Nanjušili su je kao zvijer krv i iako su uporno pitali kako će Ruska Federacija sačuvati svoju dosljednost nakon novog razvoja dešavanja na Kavkazu, odgovora nije bilo. A nije ga bilo jer jednostavno ne postoji odgovor koji bi imao ikakvog smisla.
Svi eksperti tvrde kako će gruzijska kriza imati nesagledive posljedice, ne samo u odnosima Moskve i Washingtona, nego u čitavoj Evroaziji. Prema ovoj novoj jednačini posebno će biti interesantno gledati kako će se konflikt sa vrata Evrope odraziti na Balkan. Da li će Majka Rusija još jednom prodati svoje srpske saveznike na Balkanu zarad vlastitih interesa i kao toliko puta dosad koristiti ih samo za potkusurivanje u međunarodnim odnosima? Da li će mijenjati Kosovo za Južnu Osetiju i Abhaziju?
Realno je očekivati da, ako dođe u poziciju da može, hoće. Argumenata imaju napretek, analogija je više nego očita. Prema ruskoj verziji dešavanja predsjednik Gruzije Mikhail Saakashvili silom je pokušao riješiti konflikt i etničkim čišćenjem i genocidom povratiti suverenitet u Južnoj Osetiji (a isto je namjeravao i u Abhaziji da ga ruska vojska nije spriječila). Drugim riječima, učinio je isto što i Slobodan Milošević na Kosovu. Priznavanje nezavisnosti ovih nekadašnjih pokrajina ne bi stvorilo međunarodni presedan za one oblasti u svijetu koje nisu prošle kroz identično iskustvo. To bi izvršilo pritisak na centralizovane države da mirnim putem i na politički način rješavaju probleme sa nezadovoljnim manjinama i pokrajinama. Oštra poruka bi bila poslana svima da zločin etničkog čišćenja ne prolazi nekažnjeno. Svi bi dobili što žele: EU i Amerika bi dobili nezavisno Kosovo i discipliniranu Srbiju, Rusi Južnu Osetiju i Abhaziju čime bi definitivno osigurali svoju poziciju u strateški bitnom regionu i napokon povukli granicu svoje interesne zone.
Vuci siti i sve ovce na broju.
Jedino što se u ovom slučaju može ispriječiti ovakvom razvoju događaja jeste nespremnost Amerike da odustane od uloge jedine svjetske supersile. Priznavanjem nezavisnosti Abhazije i Južne Osetije, Amerika bi definitivno priznala da je vrijeme jednopolarnosti i njene svjetske dominacije okončano. Više niko ne sumnja da, bez obzira ko će biti novi stanovnik Bijele kuće u godinama koje dolaze, neokonzervativci koji su svoju globalnu politiku vodili prema dokumentu nazvanom „Projekat za novo američko stoljeće“ trče svoj posljednji krug. Ono što niko nije očekivao jeste da će njihova katastrofalna vanjska politika koju su vodili ovih godina (koja je kulminirala okupacijom Iraka), a čija je ideja vodilja bila uspostava „novog svjetskog poretka“ sa Amerikom kao jedinom svjetskom silom koja ne odgovara nikome i koja se rukovodi samo vlastitim moralnim principima, doživjeti svoj debakl još za njihovog vijeka u američkoj administraciji.
Bez obzira na to koju će novu strategiju oslabljena Amerika slijediti u budućnosti, što će bez sumnje zavisiti i od ambicija probuđenog „ruskog medvjeda“, ostaje činjenica da je za BiH i region najgori mogući scenario da budemo uvučeni u rat globalnih moćnika oko uspostavljanja novih interesnih zona u kojem ćemo služiti, kao i toliko puta dosad, samo za potkusurivanje. Nadati je se da će to shvatiti i srpska politika kako u BiH tako u Srbiji, i da će prestati sa prizivanjem svoje „pravoslavne braće“ upomoć, kada god se ne mogu dogovoriti sa svojim komšijama. To je bolje i za njih i za sve koji sa njima žive.

Rat na vratima Evrope

Piše: Muhamed Jusić (Magazine Start)
Čini se da je sukob koji je na Kavkazu tinjao više od petnaest godina ovih dana napokon eksplodirao dovodeći čitav region u opasnost i dodatno komplikujući međunarodne odnose. Rat u Gruziji koji je, slučajno ili ne, počeo na dan kada i Olimpijske igre u Kini, nije samo rat vlade iz Tbilisija protiv dvije pokrajine koje su proglasile nezavisnost nego odmjeravanje snaga SAD-a i članica NATO saveza na jednoj strani i iz dubokog sna probuđene Rusije na drugoj. Ovo je novo iscrtavanje interesnih zona i nastavak borbe za prirodne resurse i svjetsku dominaciju.

Problemi u Gruziji su počeli odmah nakon raspada SSSR-a, kada su dvije gruzijske pokrajine Abhazija i Južna Osetija ratom pokušale, uz svestranu pomoć Moskve, odvojiti se od tek osamostaljene Gruzije. Separatisti tvrde da su bili prinuđeni tražiti zaštitu jer im nova gruzijska država nije davala nikakav oblik autonomije, a sve ne-Gruzijce dovela u neravnopravan položaj. Za vrijeme sukoba Južna Osetija, ali i Abhazija, skoro su u potpunosti etnički očišćeni od gruzijskog stanovništva. Rat koji se vodio 1991. i 1992. godine odnio je više od 1.000 ljudskih života, dok je nekoliko desetina hiljada ljudi moralo u izbjeglištvo. Sukobi su zaustavljeni, a na granicama pokrajina su raspoređeni ruski vojnici koji su glumili mirotvorce, ali su ustvari bili samo još jedna strana u sukobu. Pokrajine su proglasile nezavisnost koju niko nije priznao. U međuvremenu 90% stanovništva Abhazije i Južne Osetije zatražilo je i dobilo rusko državljanstvo, čime je stupila ustavna obaveza Rusije da ih kao svoje građane štiti. Zaleđeni konflikt je održavan još od tada uz česte incidente. Gruzija nikada nije uspostavila suverenitet nad cijelom teritorijom, a samoproglašene nezavisne pokrajine su u potpunosti bile ovisne od Rusije.
To bi trajalo tako unedogled da možda gruzijskom predsjedniku Mikhailu Saakashviliju nije počela opadati popularnost među vlastitim narodom kao i podrška saveznika sa Zapada kojima nije bio potreban još jedan otvoren konflikt sa Rusima. Možda je baš zato, ili zbog nekih nama nepoznatih razloga, Saakashvilij odlučio silom pokušati vratiti odmetnute pokrajine pod svoju kontrolu. Pokrenuo je opsežnu vojnu akciju i ubrzo stavio glavni grad Južne Osetije Chinvali pod svoju kontrolu. Međutim, Rusi su ubrzo ustvrdili kako su njihovi vojnici napadnuti i kako imaju mandat da zaštite svoje građane, ali i da vrate gruzijske snage na početne pozicije. Uslijedilo je rusko pokazivanje mišića i Gruzijci su vrlo brzo izbačeni ne samo iz Južne Osetije, nego su se i gradovi duboko u gruzijskoj teritoriji našli na napadu ruske vojske. CNN je izvještavao kako se gruzijska vojska nakon povlačenja bila učvrstila nekih dvadesetak kilometara od glavnog grada, jer niko nije mogao garantovati da Rusi neće napasti i sam glavni grad.

U prvim danima sukoba članice Savjeta bezbjednosti UN-a nisu se uspjele složiti oko saopštenja o krizi u separatističkoj gruzijskoj oblasti Južnoj Osetiji koje je sastavila Rusija i u kome se pozivalo na uzdržavanje od upotrebe sile.
Zvaničnici Evropske unije saopštili su da je Unija veoma zabrinuta zbog sukoba u Južnoj Osetiji i da poziva sve strane da prekinu nasilje. Pravdi na volju od „Stare dame“ se više i nije očekivalo.
A onda je na scenu stupio novi globalni igrač koji od dolaska na vlast i nakon preuzimanja predsjedavanja Evropskom unijom žari i pali međunarodne odnose, francuski predsjednik Nicolas Sarkozy i njegov šef diplomatije Bernard Kouchner koji su uspjeli postići neku vrstu primirja i natjerati obje strane da se vrate na početne pozicije kao da se ništa nije ni desilo. Primirje je krhko i nikakav način ne prejudicira konačno političko rješenje statusa odmetnutih pokrajina. Drugi riječima, konflikt je ponovno zaleđen samo što je ruska pozicija neupitno ojačana.


Saakashvilij će morati objasniti svojoj i svjetskoj javnosti zašto je ušao u jednu ovakvu avanturu i ko ga je, ako jeste, na to nagovorio. Britanski The Guardian je odlično primijetio kako su svi znali kako će se završiti gruzijski pokušaj da osvoji Južnu Osetiju - ofanziva započeta u petak granatiranjem i bombardiranjem gusto naseljenog Chinvalija okončana je u nedjelju ponižavajućim povlačenjem. U sukobu su, međutim, smatra list, svi izgubili - najprije gruzijski predsjednik Saakashvilij, koji se kladio na to da Rusija neće reagirati, a sada je vjerovatno Južnu Osetiju izgubio zauvijek (prema FENA). U međuvremenu prave se nove računice i svi se pitaju šta sada.

Iako Zeyno Baran, ekspert za Rusiju u Hudson Institutu u Washingtonu, u intervju za radio stanicu Glas Amerike tvrdi da bi samo „pobjeda Rusije u sadašnjem konfliktu u Zakavkazju mogla imati nesagledive posljedice, ne samo u odnosima Moskve i Washingtona, nego u čitavoj Evroaziji“ već sada je očito da bez obzira na ishod konflikta mnoge stvari ne samo na Kavkazu, nego i u svijetu neće biti iste. Rusija je pokazala da ne preza ni od čega kako bi učvrstila svoju poziciju u svijetu i kako bi ponovo povratila utjecaj barem na zemlje koji se nalaze uz njenu samu granicu.
U izjavi za Glas Amerike, medij koji je na platnoj listi Kongresa i čija je misija da pojašnjava američku vanjsku politiku u svijetu, Zeyno Baran je rekla i to kako je bilo očito već duže vremena da je Rusija sukob oko Južne Osetije nastojala da isprovocira mnogo ranije. Vjerovatno misleći na sve te silne incidente koje smo redovno mogli gledati na satelitskim kanalima u kojima su akteri bili tzv. ruski mirovnjaci u Južnoj Osetiji i Abhaziji, ona tvrdi da je Rusija gurnula Gruziju koja želi postati članica EU i NATO-a da napokon riješi to pitanje na ovoj ili onaj način, kako ono ne bi više bilo uteg o vratu čitave nacije.
Ono što zapadni mediji, naročito američki, često prešućuju jeste da je upravo Amerika i evropske zemlje svojom vojnom pomoći i obećanjima Gruziji da će postati članica NATO saveza, pa čak i EU-a, vjerovatno pogurala gruzijskog predsjednika u ovu avanturu. Ili je on barem pogrešno pročitao signale koji su mu dolazili sa Zapada. Vjerovatno je, svjestan strateškog značaja svoje zemlje, to htio unovčiti, ali se, čini se, gadno prevario u računici. Jer sada je već očito da SAD, a o Evropi da i ne govorimo, nisu bile spremne platiti toliku cijenu. Sve se zaustavilo na riječima podrške i verbalnom konfliktu Rusa i Amera u Savjetu bezbjednosti.
Prema riječima eksperta Barana, implikacije su dalekosežne, kako za šire evropsko-centralnoazijske veze, tako i za američko-ruske odnose. Ovo je u suštini indirektan rat između Rusije i Sjedinjenih Država, ali je ustvari rat koji vodi Rusija, jer Amerika ne želi da u tome učestvuje. Uprkos nizu ruskih provokacija, uključujući upoređivanje američke administracije sa 'Trećim Rajhom', Amerikanci su nastojali da tretiraju Rusiju kao partnera, željeli su da se usredsrijede na oblasti gdje je moguća saradnja", kaže Zeyno Baran.
To je vjerovatno zato što su Amerikanci do sada bili jedina super sila i što su mogli raditi sve što su htjeli bez ičijeg protivljenja. I ranije je Rusija upozoravala kako zna da američko raspoređivanje vojnih snaga u regionu Zakavkazja i uz samu granicu Rusije nema nikakve veze sa ratom protiv terorizma, kako je tada Bušova administracija pravdale takve poteze, i da se radi o otimačini resursa, te da oni to neće gledati skrštenih ruku. Dešavanja u Gruziji su pokazala da su Rusi to ozbiljno mislili. Teško je da će Amerikanci moći zadržati prijateljski i partnerski odnos sa Rusima dok ih u isto vrijeme zbijaju uz zid i pokušavaju preusmjeriti kretanje energenata daleko u pravcima kojima su van njihovog utjecaja, ili gradeći proturaketni štit u njihovom dvorištu. Iz dana u dan otvorenih pitanja na relaciji SAD- Rusija, ali i Rusija- ostale članice NATO-a i EU-a je sve više a sve manje volje da se ona korektno rješavaju.

Da opet nije nafta?
Zanimljivo je kako je gospođa Zeyno primijetila da Rusija ima još jedan, možda na prvi pogled i ne tako očit cilj, iz čitave kampanje. Naima Zeyno Baran smatra kako "Rusija već duže vrijeme želi da obori vladu Mikhaila Saakashvilija i time obezbijedi da Abhazija i Južna Osetija nikada ne budu dio Gruzije, zatim da spriječi daljnju izgradnju naftovoda od Kaspijskog mora koji bi zaobilazili Rusiju i, ujedno, uputi poruku svim zemljama u regionu - od Ukrajine do Kazahstana - da u odsudnom trenutku Zapad nije u stanju da ih zaštiti i odbrani od Rusije",
Naime, dugo se spekulisalo kako Rusiji smeta izgradnja 1760 kilometara dugog naftovoda koji prolazi kroz Gruziju, a kojim se azarbejdžanska nafta prebacuje preko Crnog mora do Turske te dalje na Zapad (pravac Baku-Tbilisi-Ceyhan). Za Ameriku, ali i za Evropu strateški je bitno zaštiti ovaj naftovod čiju je gradnju predvodila korporacija British Petroleum uz podršku američke vlade. Sama pomisao da ovaj zlata vrijedan put nafte, poput nekadašnjeg puta svile, padne pod kontrolu Rusa ledi krv u žilama zapadnih političara i naftnih moćnika.
Zbog izrazite centralizacije bivšeg SSSR-a svi raniji naftovodi i plinovodi sa Kavkaza su išli prema sjeveru a najkraća i najjeftinija alternativna ruta ide preko Irana. Očito je da ni jedno od dva rješenja zapadnim državama ne odgovara. Zato je, ali i zbog Kine, izgrađen naftovod od četiri milijarde dolara koji ide kroz zemlje bliske SAD-u i one sa evropskom perspektivom. Iako je naftovod završen ostaje činjenica da je on daleko od sigurne alternative ruskoj i iranskoj dominaciji u transferu energenata u tom dijelu svijeta. Razlog je jednostavan, oni koji su ga projektovali morali su ga provesti kroz iglene uši jer on prolazi blizu šest potencijalnih ratnih zona: regija Gornji Karabah u Azerbedžanu, Čečenija i Dagistan u južnoj Rusiji, separatističke enklave koje su upravo buknule Južna Osetija i Abhazija u Gruziji, te kurdska područja u Turskoj. Možda su baš zato ruski avioni i gađali naftovod iako se on nalazi kilometrima od ratnog područja, daleko na jugu Gruzije...
Sumnje da je u biti sukoba ipak nafta i neke računice koje običnim smrtnicima nisu uvijek jasne, bude i prisni lični odnosi između američkog predsjednika George W Busha i gruzijskog predsjednika Mikhaila Saakashvilija, koji je studirao pravo u New Yorku i neko vrijeme radio za jednu američku naftnu kompaniju.

Šta Batman i George W. Bush imaju zajedničko

Piše: Muhamed Jusić (Start Magazine)

Vitez tame (The Dark Knight) strip akcijski triler

Režiser: Christopher Nolan

Uoge: Christian Bale, Heath Ledger, Michael Caine, Maggie Gyllenhaal, Gary Oldman, Morgan Freeman
Premijera: Svjetsku premijeru je imao 14. jula u New Yorku, a ovih dana se prikazuje i u bh kinima


Novi nastavak akcijskog hita „Batman: Početak" na kojem ponovo sarađuju režiser Christopher Nolan i zvijezda Christian Bale pod naslovom The Dark Knight (Vitez tame) je od mnogih već proglašen najboljom ekranizacijom stripa svih vremena. Rezultat nije izostao ni na kino blagajnama. Samo u prvom danu prikazivanja u SAD-u ovaj ljetni megahit je zaradio rekordnih 66,4 miliona dolara. Radi poređenja, prethodni rekord zarade u jednom danu na američkom box-officeu držao je "Spider-Man 3" sa zarađenih 59,8 miliona dolara. I u prvom vikendu prikazivanja „The Dark Knight“ je oborio rekord koji je u toj kategoriji držao „Spider-Man 3“. Distributer Warner Bros je objavio da je film u toku prva tri dana svog prikazivanja širom SAD-a i Kanade zaradio 155,3 miliona američkih dolara. Učinak i u drugim zemljama nije bio ništa slabiji.
Zaradu su pratile i izvrsne kritike, što nije uvijek slučaj u Hollywoodu.
„'Vitez tame' je mračan, kompleksan i nezaboravan film“-tako glasi opće mišljenje na internet stranici Rotten Tomatoes koja mu je dala 94% pozitivnih ocjena. Čitatelji IMDB-a su ga izabrali za najbolji film svih vremena, tako da se već sada nalazi na 1. mjestu po ocjenama gledatelja.
Većina kritičara nije imala ništa osim riječi hvale za sve aspekte filma, od dobro razvijene priče, nevjerovatnih specijalnih efekata, briljantne glume pa do napetog ritma koji vam ne da se opustite.
Domagoj Zovak je za X Mag Showbiz napisao kako. „Film počinje "drito v glavu“ i ne staje do samog kraja, pa čak je i sam kraj - strelovit. No za razliku od mnogih drugih filmova ovakvog tipa, koji se zbog poslovičnih izljeva holivudske patetike i besmislenih dijaloga razvodne, uspore i umrtve, toga u „ The Dark Knightu“ nema. Film ima izvrstan ritam, faktor napetosti toliko je velik da čak i sitna usporavanja zbog smislenih dijaloga, često prožetih humorom, ne škode dinamici… Ritma ne bi sasvim sigurno bilo da nema briljantnog scenarija braće Christophera i Johnatana Nolana koji su bili scenaristi i kultnog redateljevog Mementa. Dijalozi su pametni, i cijela ta stripovska papazjanija prožeta je nekim zanimljivim filozofskim i moralnim pitanjima, dok sama akcija nije priglupa i ne služi kao kič. Film nije nimalo predvidljiv, čak i meni koji sam pogledao hrpetine foršpana, TV reklama i procurjelih slika“


Novi Batman se ovih dana prikazuje i u našim kinima i sudeći po prvim reakcijama naših forumaša, kao i njihove braće po tastaturi iz susjedne Hrvatske, ni oni nemaju ništa do riječi hvale za ovaj još jedan u nizu filmova o superherojima koji su se ovog ljeta počeli prikazivati u kinima.
Interesantno je, međutim, kako niko od njih nije primijetio jednu vrlo zanimljivu navodnu sličnost između današnjeg američkog predsjednika Georga W. Busha i Batmana na koju ukazuje desničarski pisac i novinar Andrew Klavan u svom tekstu naslovljenom sa „Šta Bush i Batman imaju zajeničko“ objavljenom u The Wall Stree Journalu (25. juli 2008).
Naime, Klavan u „The Dark Knight“-u vidi, ni manje ni više, nego „konzervativni film o ratu protiv terorizma“ kao što je bio prošlogodišnji film „300“. Za njega ovaj film na suptilan način artikuliše „vrijednosti“ kojima se rukovodi Bushova administracija, a koje nije u stanju javno pojasniti.
Nastranu to što on i u Batmanovom znaku prepoznaje ono Bushovo „W“, za njega je Batman personifikacija Georga W. Busha, čovjeka koji krši zakone da bi učini više dobro. Kao i Batman, i Bush je usamljen, neshvaćen, nikada mu se ne priznaju njegove zasluge, ljudi ga često mijenjaju sa lošim momcima jer im nevjerovatno sliči, a on je ustvari apsolutno dobro, neupitni heroj koji se sa zlom nosi na jedini mogući način- silom i bez milosti.
On sav ushićen likuje jer je, navodno, ovim konzervativni Hollywood dao kvalitetan odgovor na ljevičarske filmove koji se obično snimaju o ratu kao što su nedavno snimljeni: "In The Valley of Elah," "Rendition" and "Redacted", a koji prema njemu „zagovaraju predaju, omalovažavaju američku vojsku i njihovu misiju i ne prave razliku između Amerike i islamofašizma..“
Međutim, on ima i zamjerku na suštinu rada konzervativnog (čitaj desničarskog) Hollywooda, ako se zaista ljudi koji su radili ove filmove tako mogu etiketirati: Zašto ljevičari imaju hrabrosti da prave direktne i realistične filmove dok hollywoodski konzervativci uvijek stavljaju maske da bi rekli nešto za što vjeruju da je istina. Zašto se konzervativne vrijednosti koje pokreću našu odbranu- vrijednosti kao što su moralnost, vjera, požrtvovanost i plemenitost borbe za ono što je ispravno- artikulišu samo u filmovima fantazije ili onim inspirisanim stripovima kao što su „300“, "Lord of the Rings," "Narnia," "Spiderman 3" i sada "The Dark Knight"- pita se ovaj autor kontraverzne knjige „Imperija laži“ o doprinosu jednog običnog čovjeka ratu protiv terorizma.
Klavan, čije je stavove i poređenja ismijala sva ozbiljna američka javnost od kolumniste The New Republic Christophera Orra do brojnih blogera, ustvari odaje glavni razlog koji je Ameriku doveo u krizu u kojoj se danas nalazi. Utopijski stavovi iščašeni iz vremena i prostora zaogrnuti plaštom vjerskog fanatizma i uvjerenja u vlastitu nepogrešivost one većine koja je Buša dovela na vlast i njenih eksponenata koji su kreirali njegovu unutrašnju i vanjsku politiku, danas su se kao balon od pjene raspukli suočeni sa kompleksnom realnošću svijeta u kojem živimo.
Ono što Klaven ne vidi, ili ne želi da vidi, jeste da nije kriv konzervativni Hollywood što te njegove „vrijednosti“ zaogrće plaštom fikcije, nego takva vizija crno-bijelog svijeta i sukoba apsolutno ne postoji nigdje drugo nego u stripovima, bajkama i pričama o superherojima. Za sve nas, ali nadati se i za novog američkog predsjednika, ovo je još jedna kvalitetna lekcija o opasnosti ideologije bez obzira ne kojim „vrijednostima“ bila zasnovana. Sve ideologije mržnje u historiji i svi totalitarni režimi započinjali su sa spasiteljima i superherojima koji su sebe zaogrtali plaštom nepogrešivosti, dobrih namjera i apsolutnog dobra. Zato je dobro dok Batmana i ostale superheroje kojih u filmovima ovog ljeta, slučajno ili ne, ne nedostaje u američkim i našim kinima gledamo samo na kino platnima ili ekranima. Problem počinje kada se ljudi, čak i oni najmoćniji na planeti, možda baš zbog besprijekorne produkcije, počnu u njih previše uživljavati. Možda bi bilo dobro da neko podsjeti Busha i one koji iz ideološkog ubjeđenja štancaju filmove o superherojima da bi, kada god smo se, a vjerovatno i oni, kao djeca previše uživjeli u lik nekog od superheroja, neko stradao.


Anterfile I
ANDREW KLAVAN
Andrew Klaven se deklariše ako „newborn“ (ponovno rođeni) kršćanin. Do sada je napisao deset romana, od kojih su dva doživjela svoju ekranizaciju i to „True Crime“ kojeg je režirao i u njemu glumio, desničarima izrazito blizak, Clint Eastwood i „Don't Say a Word“ u kojem glumi Michael Douglas. Dva puta je dobi nagradu Edgar (nazvane po Edgar Allen Poeu) za najboljeg pisca misterije.
Njegovu zadnju knjigu "Empire of Lies" (Imperija laži) o doprinosu jednog običnog čovjeka ratu protiv terorizma za koju on sa ponosom ističe da je „politički nekorektna“ Associated Press je nazvao „djelom jednog napuklog desničara“.

Anterfile II
Heath Ledger
U Australiji, odakle je Heath Ledger porijeklom, film je zauzeo prvo mjesto u prvom vikendu prikazivanja sa zarađenih 13,1 milion američkih dolara. Uloga Jokera bila je zadnja koju je 28-ogodišnji Ledger dovršio prije nego je u januaru umro od slučajnog predoziranja propisanim lijekovima. Špekulise kako bi ovaj talentovani australski glumac mogao za svoju ulogu biti posthumno nagrađen Oskarom. Kako otkriva britanski Telegraph, a prenosi sarejevo-x portal, Ledger bi mogao postati prvi glumac koji je posthumno osvojio Oscara, nakon Petera Fincha, koji je za ulogu u filmu "Network" posthumno dobio jednu od najvažnijih filmskih nagrada na svijetu.

Islamizam u BiH: Glas protiv izolacionizma kao glas protiv radikalizma

Autor: Muhamed Jusić

Islamizam se ne čini pretjerano evidentnim u Bosni i Hercegovini, što nužno ne znači da ne postoji, možda samo da se o tome vrlo sistematično ne govori. Upravo iz ovog razloga bosanskohercegovački teolog Muhamed Jusić na stranicama Pulsa demokratije progovara o ovom problemu u našoj društvenoj stvarnosti i otvara raspravu o najboljem načinu suočavanja s fenomenom, čija posljedica može biti radikalizacija vjere, ali čije korijene ipak ne treba tražiti u religiji nego u određenim društveno-političkim okolnostima.

Svako društvo, svaka nacija ili vjerska skupina podložni su radikalizaciji jednog dijela njenih pripadnika. Naivno bi bilo tvrditi da postoje grupe imune na vjerski ili bilo koji drugi ekstremizam. Svaka vjera, kao i svaka druga plemenita ideja, može se zloupotrijebiti, ideologizovati i odroditi od svoje suštine. Apsurdno je, stoga, da su bosanskohercegovački muslimani danas dovedeni u poziciju da moraju dati garancije da se među njima ne mogu desiti takve anomalije. Politiziranje navodnim islamističkim ekstremizmom, te strašenje potencijalnom prijetnjom “bijele El-Kaide” ostavlja dojam da se u nekim centrima političke i ine moći skoro s nestrpljenjem očekuje potvrda ekstremističkih i terorističkih pojava u Bosni i Hercegovini. Kontekst u kojem se ovakve optužbe spominju ukazuje na to da protagonisti takvih ideja kao da imaju viziju da bi se eventualnim indicijama o postojanju islamističkog ekstremizma u Bosni, po uzoru na neke druge zemlje svijeta, čitav nedavni rat mogao početi gledati u drugom svjetlu. Čak nisu bile rijetke – pravdi za volju, iz ne tako relevantnih krugova – naznake želje za reinterpretacijom stravičnih dešavanja iz perioda 1992-1995., ovaj put u duhu “globalne antiterorističke borbe”. Prema tom scenariju, trupe bosanskih i jugoslavenskih Srba nisu u Srebrenici ubile hiljade nedužnih bošnjačkih dječaka i muškaraca, nego su Evropu branili od krvoločnih terorista.

Ovakav zlonamjeran i oportunistički odnos pretače se u pritisak na muslimansku zajednicu koji, u slučaju stvarne pojave islamističkog ekstremizma ili naznaka militantizma, može predstavljati ozbiljnu prepreku suočavanju s tom pojavom. To znači da se u zvaničnoj Islamskoj zajednici, ali i u širem društvenom ambijentu, stvara klima u kojoj se metoda zataškavanja nudi kao jedini način hvatanja ukoštac s indicijama, za bosanskohercegovačke muslimane strane radikalizacije islamskog učenja i pretvaranja tradicionalnog islama u islamizam. Stoga se svako otvoreno analiziranje uspona islamizma među bosanskohercegovačkim muslimanima, koje bi došlo od bosanskomuslimanskih teologa ili uleme, doživljava kao usluga zlonamjernicima koji, kao što smo pomenuli, takve indicije politizuju i u ovim nesigurnim vremenima dodatno otežavaju poziciju bosanskohercegovačkih muslimana.

To što su se nemili teroristički incidenti dešavali u Rijadu, New Yorku, Washingtonu, Istanbulu, Londonu, Meki, Madridu, i što niti jedna od država ili nacija ne može dati garancije da se slični stravični događaji ne mogu ponoviti, nije navelo nikog relevantnog u današnjem svijetu da čitave države ili narode etiketira kao potencijalna legla terorizma. A upravo to se, sve češće, dešava kada je riječ o Bosni i Hercegovini i njenim najbrojnijim stanovnicima, Bošnjacima. Istim onim Bošnjacima koji su uspjeli sačuvati kolektivnu pribranost i dostojanstvo u periodu kada su preživjeli najveću golgotu na prostorima Evrope od Drugog svjetskog rata. Ni tada zvanična politika Bošnjaka nije bila genocidna, osvetnička ili fašistoidna. (Naglašavam zvanična i organizovana, a to je upravo ono o čemu ovdje govorimo.)
Konkretno, od straha da u onome što sve očitije postaje islamofobična svjetska, a posebno zapadna javnost, ne budu okarakterisani kao potencijalni teroristi i time gurnuti u još veću izolaciju, bosanskohercegovački muslimani, Bošnjaci, sve teže mogu skupiti hrabrosti da se odlučno uhvate ukoštac s naznakama ekstremizma, radikalizma i ideologizacije islama u vlastitim redovima.

Protiv ideologizacije religije
Kada govorimo o usponu islamizma u Bosni i Hercegovini (kako se u ovom tekstu ne možemo detaljnije upustiti u detaljniju genezu termina islamizam, uputićemo čitatelje na tekst autora ovog osvrta upravo o toj temi, koji je objavljen u Godišnjem zborniku radova Rijaseta IZ BiH – Takvim 2007, str.133), onda pod islamizmom mislimo na onu definiciju koja je danas manje-više ustaljena u evropskim naučnim krugovima. Jedna od takvih je ona koju nudi profesor i istraživač na Univerzitetu Tel Aviv, g. Martin Kramer, koji tvrdi da je islamizam “islam koji je preformulisan kao moderna ideologija”. On u istom kontekstu tvrdi da “dok je islam tradicionalno nastao u klasi judaizma i kršćanstva, islamizam je odgovor na ideologije koje su nastale na modernom zapadu – kao što su komunizam, socijalizam ili kapitalizam”. Možemo izdvojiti i definiciju Gruhama Fullera, savjetnika u RAND Corporation: “Islamizam je najvećim dijelom sinonim za politički islam – pokušaj da se iz islama izvedu rješenja za savremene državne, društvene i političke probleme”. (IsIslamismaThreat? (debata), The Middle East Quarterly, decembar 1999. tom VI, broj 4)

Ovaj fenomen ideološke interpretacije religije, koji je dobrim dijelom posljedica ambijenta u kojem je nastao, tj. represivnih režima koji divljaju arapskim i muslimanskim zemljama Bliskog istoka, stran je bosanskhercegovačkom podneblju i bosanskohercegovačkom tradicionalnom islamu i takav će ostati ukoliko se ne stvara ambijent siromaštva, neobrazovanosti, izolacionizma i manjka osnovnih ljudskih i građanskih prava u kojem islamizam cvjeta i čijom realnošću se hrani.
Istraživanja o genezi islamizma sugerišu da – ukoliko domaći i svjetski dušebrižnici uistinu žele dati svoj doprinos suzbijanju potencijalnih negativnih posljedica radikalnih pojedinaca i skupina – to mogu na najbolji način učiniti depolitizacijom ovog pitanja i odustajanjem od propagandnog i zlonamjernog medijskog oportunizma. U konkretnom slučaju naše zemlje relevantni faktori “zabrinuti za bezbjednosnu situaciju u zemlji” morali bi uraditi sve na jačanju sigurnosnih struktura države, dati podršku restrukturiranju policijskih snaga, pobrinuti se za poroznost državnih granica itd. Daleko od toga da onaj ko protura neutemeljene i iskonstruisane informacije o Bosni i Hercegovini kao leglu terorista radi u interesu bilo kojeg građanina ove zemlje, bez obzira na narod kojem pripada.
U isto vrijeme međunarodni faktori, a posebno institucije Evropske unije, na tom planu bi morale pokazati više sluha za uzroke ekstremizma i njegove korijene. OSCE-ov Bukureštanski akcioni plan za borbu protiv terorizma iz decembra 2001. naglašava: “OSCE može dati značajan doprinos na sljedećim poljima: (između ostalog) fokusiranje pažnje na korijene (terorizma), kao što su ekonomska i društvena izolacija (određenih naroda ili društvenih skupina), koja može biti plodno tlo za ekstremističke ideologije…” (Preventing and Combating Terrorism in Bosnia and Hercegovina, Alfred C. Lugert, PfP Consortium Study Group “Crisis Management in South East Europe”, str. 11) Zlonamjernim strašenjem Evrope i svijeta bosanskohercegovačkim muslimanima, oni se guraju – ali i čitava država – u dodatnu izolaciju (što je po priznanju OSCE-a jako opasno), te sputavaju da se slobodno uhvate ukoštac sa svakim sličnim izazovom.
Zato je jako bitno da se hvatanje ukoštac sa islamskim ekstremizmom i islamizmom u BiH u potpunosti depolitizuje, da se muslimanski teolozi ohrabre da pokušaju “povući crtu” između islama i islamizma, da evropske institucije učine sve kako bi se bosanskohercegovački muslimani, a posebno mladi, izvukli iz izolacionizma i kako bi se postavili čvrsti temelji demokratskog i otvorenog društva sa svim mehanizmima građanskog učešća u javnom životu u kojem muslimanska mladež neće nalaziti jedini izlaz za svoje probleme u nasilnim ideologijama utemeljenim na utopijskim rješenjima.

Objavljeno na: Puls demokratije 3 11 2006.

Blogom do slobode- Start Magazine

Piše: Muhamed Jusić

Opće je poznato da je informativna revolucija promijenila svijet, ali je manje poznato da tako neznatni ogranak te revolucije kakav je blog i danas pomjera granice društvene životne realnosti, naročito u zemljama sa totalitarnim režimima. Iako su blogerske zajednice širom svijeta, pa i u našem susjedstvu, postale puno više od pukog trenda besposlenih tinejdžera, kod nas je ovaj medij javne komunikacije još uvijek u povoju. Rijetki su ozbiljni blogovi i blogeri, a o tome da respektabilne javne ličnosti, od političara do novinara, koriste blog kao medij komunikacije u bh društvu još niko i ne sanja.

A šta je blog?

Blog je relativno noviji pojam u svijetu interneta. To je skraćenica termina "web log". Prvi je taj termin koristio Jorn Barger, autor web stranica "Robot Wisdom" 1997. Radi se, naime, o jednostavnom internet dnevniku kojeg može voditi bilo ko. Ideja je bila da se napravi medij koji će omogućiti „običnom“ korisniku interneta da bez ikakvih troškova i posebnog znanja postavlja sadržaje koji će biti dostupni svim korisnicima interneta. Da bi se izradila jedna prosječna web stranica potrebno je prosječno programersko znanje, a ne treba zanemariti ni troškove domene, niti zakupa prostora na nekom od servera. Međutim, kada je riječ o blogu ništa do toga nije faktor. U tri poteza svako ko zna koristiti računar može pokrenuti vlastiti dnevnik na koji može postavljati vlastiti tekst, slike, video i tonske zapise, kao i linkove na srodne ili zanimljive stranice.Od samog početka bilo je jasno da će blog biti puno više od on-line dnevnika. Svi oni novinari koji nisu mogli da u svojim matičnim medijima kažu sve ono što misle ili znaju, koji to nisu mogli uraditi ili zbog uređivačke politike ili straha od režima, sada su dobili priliku da, nevjerovatno brzo, komuniciraju sa javnošću. Pažnja koju su na sebe privukli takvi blogovi navela je sve ozbiljnije novine koje imaju on-line izdanja da svojim novinarima postave linkove na njihove blogove gdje oni komentarišu i postavljaju informacije van okvira uređivačke politike.Glavna snaga bloga je brojnost blogera- autora, a ne samo korisnika, jer svaki građanin to može biti. Zbog brojnosti oni mogu reagovati na najnovije vijesti, a posjeduju i specijalizovana znanja i interdisciplinarni pristup događajima koji novinski profesionalci nemaju. Treba priznati da, iako brojnost predstavlja glavno oružje demokratičnosti, ono za sobom povlači i anarhičnost, koja, barem do sada, nije ozbiljno ugrozila relevantnost ozbiljnog blog izražavanja.

Blog je najjači tamo gdje je najpotrebniji

Pravi „bum“ subkultura bloga je imala u zemljama trećeg svijeta i onim sa diktatorskim režimima. Nisu rijetki slučajevi da u nekim od tih zemalja blogeri predstavljaju skoro pa jedni glas koji govori o temama o kojima vlade ne žele da se išta čuje ili da se bilo šta zna. Ti obično mladi ljudi nerijetko svojim sugrađanima daju prvi osjećaj slobode izražavanja. Mislim da ne treba posebno naglašavati kako je ovaj fenomen poseban odjek imao u muslimansko-arapskim zemljama Bliskog istoka, teritoriju sa najvećim brojem diktatora po metru kvadratnom. O jednom ilustrativnom primjeru nedavno je pisao njemački Spiegel. Njihov tekst je pratio sudbinu Abdel Kareema Sulaimana (22), tipičnog uzora politički nepodobnog blogera iz Egipta koji je zbog svojih političkih stavova, ali i osuda dijela uleme (muslimanskih vjerskih autoriteta) sa Sveučilišta El-Azhar završio u zatvoru. Optužen je za “podsticanje mržnje prema islamu” i „vrijeđanje predsjednika Republike“. Njegov slučaj je skrenuo svjetsku pažnju, ali istovremeno i povećao publicitet ovog oblika suprotstavljanja diktaturi u muslimanskim zemljama. Incidenti poput hapšenja Abdel Kareema i on-line kampanje za njegovo oslobađanje po pravilu dodatno ojačaju blogersku zajednicu koja se identifikuje sa progonom jednog svoga člana, te na taj način jača vlastiti identitet pretvarajući ovaj model dnevne novinske produkcije u pravi pokret. Zatvaranje on-line novinara je u porastu ne samo u muslimanskom svijetu, kaže se u posljednjem izvještaju Komiteta za zaštitu novinara (Committee to Protect Journalists – CPJ). Izvještaj navodi da se trenutno u zatvorima širom svijeta nalazi 49 internet novinara, što je najveći zabilježeni broj od kada je CPJ 1997. godine počeo da vodi evidenciju o pritvorenim on-line novinarima. Jedan od tri pritvorena u prosjeku je internet bloger, on-line urednik ili novinar neke informativne web stranice, kaže se na početku ovog izvještaja (prema http://www.netnovinar.org/).Iako se Egipat najčešće spominje kao zemlja koja prednjači u suzbijanju on-line sloboda, ništa bolja situacija nije ni u drugim muslimanskim zemljama. U Iranu, nakon što je vjerski učenjak iz Koma osuđen na tri godine zatvora zbog stavova iznesenih na svom blogu, čak ni vjerska elita nije sigurna da slobodno koristi kibernetički prostor. Posebno je teška situacija u Kini koja uslovljava poslovanje programerskih i internet kompanija na svom teritoriju cinkanjem nepodobnih blogera koji se korite njihovim uslugama. Vidi pod: „Afera yahoo.com“ koji je odao identitet i privatne informacije svih antivladinih korisnika svojih provajdera.
Posebno je okrutan bio nedavni pokušaj vojne hunte u Burmi da spriječi on-line izvještaje o gušenju demonstracija u ovoj zemlji.U većini zemalja Perzijskog zaljeva države su instalirale programe (proxy) za blokiranje nepoželjnih stranica kako bi onemogućile svoje građane da imaju pristup nepoželjnim sadržajima. Iako se instaliranje ovih programa koje su im razvile i isporučile američke programerske tvrtke (kao što je Sun) pravda nastojanjem države da zaštiti moral stanovništva i da znatiželjnu omladinu spriječi da posjećuje „stranice za odrasle“, ovi skupi i sofisticirani programi se prvenstveno koriste kako bi se blokirale sve one stranice i blogovi koji su kritički nastrojeni prema režimima ili su politički nekorektni. Jednostavan pristup internet tehnologiji omogućio je još jedan presedan u suzbijanju nekontrolisane autokratije bogatih arapskih lidera. U Bahreinu Google Map satelitski snimci visoke rezolucije koji su dostupni svakom korisniku interneta, omogućili su narodnim masama da po prvi put zavire iz visokih zidina svojih vladara. Nije trebalo dugo da blogeri primijete kako su bazeni prinčeva i princeza veći od većine posjeda prosječnih stanovnika Bahreina ili kako u ionako teritorijalno maloj zemlji okućnice dvorova zauzimaju više površine od većine naseljenih mjesta. Primijetili su oni i to kako skoro čitava morska obala pripada privatnicima i kako se oskudna voda troši na održavanje zelenih prostranstava oko imanja emira.Najskriveniji i dobro čuvani raskošni dvorci kraljevskih elita su postali vidljivi za oko njihovih podanika. Čak ni potpisnik ovih redova nije mogao odoljeti, a da koristeći Google Earth program napokon ne zaviri iz visokih zidina dvorca emira svetog muslimanskog grada Medine, koji se nalazio samo nekoliko stotina metara od sobe internata u kojoj je proveo četiri godine studija. Uvijek smo krišom virili kroz ogromnu i dobro čuvanu kapiju kroz koju se mogla vidjeti samo šuma zelenila i krivudavi put kojim su jurile luksuzne limuzine. Ni dvorac uklesan na vrhu brda kojem se prilazilo krivudavim putem kao u bajkama do začaranog dvorca nije bio dostupan očima znatiželjnika. Nas je kao strance vukla znatiželja, a mogu samo zamisliti kako se osjećaju oni koji znaju da se taj dobro skrivani raskoš plaća njihovim novcima. Onda nije ni čudo što su sluge naroda tako zabrinute.Da, treba li napomenuti kako su vlasti blokirale za pristup iz Bahreina i ovaj sajt i internet uslugu, naravno, zabrinuti zbog privatnosti svojih građana. Također, ne treba li spomenuti i to kako su isti dan svi blogeri objavili uputstva kako izbjeći blokadu i ponovo aktivirati uslugu Google Earth programa.I dok borba blogom za slobodu u svijetu traje, jedno je sigurno: kako vrijeme odmiče sve je više stvari koje se moraju blokirati i svima je skoro pa jasno da je ta bitka davno izgubljena i da se blokadama i ušutkivanjima ne rješavaju problemi. U isto vrijeme kod nas u Bosni svi znaju sve samo što se tome ne pridaje posebna pažnja. Mogu misliti šta bi arapski emiri dali da imaju ovakve podanike...

Bahreinski bloger Mahmud Den (http://mahmood.tv/) je izrastao u respektabilnu globalnu medijsku instituciju i u svojoj domovini, ali i šire ima značajniji utjecaj nego pojedini državni mediji. Na jednoj od prezentacija uspoređuje privatni posjed člana vladajuće porodice sa prostorom koje zauzima stisnuto susjedno selo Sedad. U drugom dijelu pokazuje snimke teških poplava koje su zadesile zemlju i na koje vlada nije adekvatno reagovala, iako je suprotno izvještavano u medijima koje kontroliše država.

Stanje poricanja: bh uloga u ilegalnom transportu i tajnom pritvaranju

Piše: Muhamed Jusić
Prije nekoliko je dana FTV (24.06.2008.) saopštila kako je Tužilaštvo Kantona Sarajevo pokrenulo istragu protiv Zlatka Lagumdžije, bivšeg predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH, Tomislava Limova, bivšeg zamjenika ministra u Federalnom MUP-u i više neimenovanih uposlenika Centralnog zatvora i MUP-a Federacije BIH. U naredbi koju je potpisao glavni kantonalni tužilac Branko Šljivar, stoji, između ostalog, kako su navedene osobe zajednički i u dogovoru, državljane BiH, takozvanu Alžirsku grupu, protupravno uhapsili i isporučili vlastima SAD-a. I to sve na osnovu namjere zasnovane na temelju razlike u etničkoj pripadnosti. Tužilaštvo Kantona Sarajevo je navodno još 3. juna ove godine donijelo Naredbu o provođenju istrage protiv navedenih osoba.
I dok se kod nas raspravlja o političkim motivima iza ovakve akcije Tužiteljstva i spekuliše o tome ko bi još trebao od osoba NN biti obuhvaćen istragom, međunarodna organizacija za zaštitu ljudskih prava sa sjedištem u Londonu, Amnesty International, poziva i ostale evropske zemlje na čijem teritoriju su zabilježene slične povrede ljudskih prava da provedu nezavisne istrage i procesuiraju odgovorne kako se nešto slično nikada više ne bi ponovilo.

Amnesty International u svom junskom specijalnom izvještaju naslovljenom Stanje poricanja: evropska uloga u ilegalnom transportu i tajnom pritvaranju (State of denial: Europe's Role in Rendition and Secret Detention) upozorava kako niti jedan konkretan korak nije poduzet kako bi se spriječilo da Evropa ikada više bude upetljana u ilegalni transport ili tajno pritvaranje lica osumnjičenih za međunarodni terorizam. U izvještaju, koji u prvoj rečenici Uvoda kao primjer takve prakse navodi našu zemlju i hapšenje Mustafa Aďt Idira zajedno sa još petoricom osumnjičenih za terorizam, traži se provođenje nezavisne istrage o svim do sada zabilježenim slučajevima kidnapovanja osumnjičenih za terorizam na evropskom tlu. U istom izvještaju objavljenom 24. juna 2008. godine daje se dosta novih detalja o samim dokumentovanim sličnim slučajevima, kao i o umiješanosti evropskih vlada u takve nezakonite aktivnosti.,
„Evropske vlade se nalaze u stanju poricanja i predugo izbjegavaju da se suoče sa istinom“- tvrdi Amnesty Inteernational, te dodaje kako je „njihovo učešće u ilegalnom transportu i tajnom pritvaranju u potpunoj suprotnosti sa njihovim tvrdnjama kako su evropske vlade odgovorni učesnici u borbi protiv terorizma.“
Na sedamdeset i šest stranica teksta dokumentovano je šest spornih slučajeva u kojima su, prema mišljenju ove organizacije povrijeđena prava trinaest individua. Za svaki pojedinačni slučaj obrazložena je uloga evropskih vlada, od toga da su neke od njih dozvolile prelijetanje i slijetanje aviona na svojoj teritoriji u kojima su se nalazile osobe za koje su mogli znati da su odvođene na „tzv crne tačke“ ili mjesta gdje su držane u pritvoru u nekoj vrsti pravnog vakuuma, do toga da su neke od država čak dozvolile privremeno osnivanje takvih nezakonitih pritvora na svojoj teritoriji. Danas se šestorica (i to upravo oni iz BiH) od njih još uvijek nalaze u zatvoru Guantanamo Bay, jedan je još uvijek u zatvoru u Egiptu gdje je prema tvrdnjama Amnesty-a prošao nefer sudski proces pred vojnim sudom. Sve žrtve sa kojima su uposlenici i aktivisti Amnesty Internationala razgovarali, a koje su oslobođene, tvrde da su bili podvrgnuti torturi ili nekom drugom obliku nekorektnog ponašanja.
Organizacija je javnost podsjetila na to da je svaka država odgovorna za kršenje međunarodnog prava ukoliko su njeni organi svjesno pomogli drugoj državi u kršenju ljudskih prava. Prema njima to znači da je svaki evropski agent (operativac ili bilo koji drugi državni službenik) koji je svjesno učestvovao u nekom od CIA-inih programa ilegalnog transporta i tajnog pritvaranja prekršio svoju zakonsku ovlast, bez obzira da li je uloga koju je imao bila aktivna ili pasivna, i bez obzira da li su drugi u vladi ovlastili takvo njegovo ponašanje ili ne.
S obzirom da zemlje Evropske unije nisu smogle snage da se sa ovim navodima suoče na način da prihvate odgovornost i procesuiraju odgovorne, brojni aktivisti za zaštitu ljudskih prava se plaše da bi se slična praksa mogla ponoviti u nekom slučaju koji ne bi imao veze sa islamističkim terorizmom. Činjenica da su se takva kršenja ljudskih prava dešavala na teritoriji Evrope i uz znanje države govori kako je sistem njihove zaštite još uvijek nedovoljno efikasan, te da se na njemu još mora raditi. Upravo zato ovi slučajevi nezakonitog hapšenja i deportacije, iako bi to mnogi voljeli, jednostavno ne smiju biti zaboravljeni niti opravdavani izvanrednim okolnostima koje su nastupile nakon 11. septembra.


Kako se slična praksa više ne bi ponovila Amnesty International je objavio plan od šest tačaka koji bi trebao osigurati da nijedna od evropskih zemalja nikada više ne bude uključena u ilegalan transport uhapšenih i njihovo tajno pritvaranje. Ovim planom pozivaju se države da osude transport i tajna pritvaranja; pokrenu nezavisne istrage svih slučajeva u koje su upleteni europski agenti ili teritorij; privedu počinitelje pravdi; osiguraju nadzor nad obavještajnim službama; odbiju prevoziti ili potpomagati prijevoz svih uhićenika u drugu državu bez odgovarajućeg sudskog nadzora; i osiguraju naknadu za žrtve.
Ostale preporuke uključuju zahtjeve da bilo koji avion koji traži dopuštenje da leti preko europskog teritorija ili da sleti na njega navede je li bilo koji od putnika lišen slobode i ako jest, da iznese njegov status, odredište i pravnu osnovu za njegov prijevoz.
Amnesty International je još jednom naglasio da su vlade obavezne štititi ljude od terorističkih napada, ali to moraju činiti u okviru ljudskih prava i vladavine međunarodnog prava. Transport uhapšenih i tajna pritvaranja potkopavaju takve mjere ograničavajući mogućnost država da odgovorne za teroristička djela privedu pravdi - navodi se u saopštenju koje je uz objavljivanje izvještaja ova organizacija izdala medijima.

Kao i u ranijim osvrtima na stanje ljudskih prava u Evropi koje redovno izdaje ova organizacija BiH se spominje, zajedno sa Makedonijom, Njemačkom, Italijom, Švedskom i Britanijom, kao zemlja saučesnica u pritvaranju i skrivanju američkog prebacivanja osumnjičenih za terorizam u zemlje u kojima se prakticira mučenje, zatvor Guantanamo ili na nepoznate lokacije u svijetu u kojima se pretpostavlja da se na njima nalaze tajni CIA-ini zatvori.
Bosni i Hercegovini se stavlja na teret izručenje tzv. Alžirske grupe američkim vlastima suprotno važećem domaćem zakonodavstvu i ustaljenoj metodi deportacije. Mustafa Aďt Idir, Belkacem Bensayah, Lakhdar Boumediene, Boudella El Hadj, Nechla Mohamed i Saber Lahmar Mahfoud su, navodi se u izvještaju kao i u posebnoj brošuri koju je Amnesty štampao u sklopu svoje kampanje Antiterorizam uz poštivanje prava, svi iz Alžira došli u BiH od početka do sredine devedesetih. Svi su se u međuvremenu oženili i imaju djecu. Na dan kada su uhapšeni, četvorica su imali bh državljanstvo, jedan je imao regulisan boravak, a jednom je oduzeto državljanstvo.
17. januara 2002. šestoricu je uhapsila Policija Federacije BiH pod optužbom da su pripremali napad na američku ambasadu u Sarajevu i uz pomoć Policije Kantona Sarajevo izručila ih, rano sljedećeg jutra, američkim snagama koje su bile raspoređene u BiH u sklopu NATO-ove operacije očuvanja mira (SFOR). Prema saznanjima Amnesty-a američke trupe su ih zatim iz svoje baze u Tuzli prebacili u vojnu bazu Indžirlik (Incirlik) u Turskoj. Iz ovog aerodroma kojeg koriste američke snage, oni su prebačeni u zatvor Guantanamo Bay na Kubi gdje se i danas nalaze. Za vrijeme transporta ljudi su vezani (okovani), oči su im prekrivene neprozirnim naočalama, a na ruke su im bile navučene rukavice sa jednim prstom- što je ustaljena praksa prilikom izručenja u Guantanamo.
Šestorka se u zatvoru nalazi već šest godina bez da je protiv njih podignuta optužba. Prema svjedočenju njihovih advokata svi su loše tretirani ili su bili podvrgnuti nekom obliku torture počevši od predugog boravka u samici pa do uskraćivanja sna i izlaganja visokim temperaturama. Mustafa Aďt Idir je optužio američke vlasti da su ga za vrijeme pretresa njegove ćelije 2004. čuvari oborili na zemlju i da je jedan od njih skočio na njegova leđa i glavu. U optužbi koju su njegovi zastupnici podigli u aprili 2005. navodi se kako je „jedna strana njegovog lica ostala paralizovana (zbog tog udarca). Osjeća konstantan bol. Ne može normalno jesti, niti piti na usta koja više nisu u funkciji. Stražari ga zbog toga provociraju. Kao posljedicu napada doktori su mu konstatovali facijalnu paralizu (Bell’s palsy).“
Sve do aprila 2008. Saber Lahman Mahfoud se nalazio u izolaciji koja je trajala preko 22 mjeseca. Njegovi advokati tvrde da su zbog ograničenog prostora i nemogućnosti da trenira mišići njegovih nogu ozbiljno oštećeni kao i nervi. Kada su ga njegovi advokati posjetili u aprilu 2008. bio je prema njihovom svjedočenju u jako lošem psihičkom stanju i osjećao je konstantan bol u nogama. Prema istom izvoru nije mu dozvoljeno da šalje ili prima pisma od svoje porodice, a često mu se uskraćuje papir i olovka.
Za Lakhdar Boumedienea izvještaj navodi kako štrajkuje glađu još od decembra 2006. Prema svjedočenju njegovih advokata čuvari ga dva puta dnevno vežu za stolicu, stavljaju mu masku preko lica i prisilno ga hrane kroz cijev uguranu kroz njegovu nosnicu. Što se tiče trojice ostalih, autori izvještaja kažu kako nemaju nikakvih relevantnih informacija o njihovom stanju.
Za sav ovaj navodni nehumani tretman Alžirske grupe Amnesty International smatra odgovornim i vlasti u BiH koje su ovu šestorku suprotno odlukama Ustavnog suda FBiH i svim lokalnim i međunarodnim pravnim procedurama izručile u Guantanamo i nisu učinile ništa značajno kako bi osigurale kod američkih vlasti njihovo oslobađanje.
Pravne bitke koje oni sa sličnim iskustvima vode protiv evropskih zemalja nakon što su bili oslobođeni govore da će i u BiH neko morati odgovarati, te da će naša zemlja, prije ili kasnije, tim ljudima, ukoliko se uistinu dokaže da su nevini i mimo zakona izručeni- a tako sada stoje stvari, morati platiti kompenzaciju. Nadati se da će pritisak koji vrše međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava, porodice uhapšenih, kao i najavljeni procesi koji se vode u Tužiteljstvu ukoliko se dokaže da nisu čisto politički motivisani, biti pouka onima koji sada obnašaju vlast da okončaju agoniju tih ljudi i da stvore zakonske mehanizme koji će spriječiti da se nešto slično nikada ne ponovi nikome u ime građana BiH.

Anterfile I

Amnesty International je uputio pismo Predsjedavajućem Vijeća Ministara BiH Nikoli Špiriću i Ministru vanjskih poslova BiH Svenu Alkalaju sa preporukama šta bi bh vlast trebale učiniti odmah kako bi se, prema njihovom mišljenju, ispravila greška počinjena prema tzv. Alžirskoj grupi. U preporukama se između ostalog navodi i procesuiranje odgovornih. Istraga koju vodi Tužiteljstvo Kantona Sarejevo bi trebala pokazati ko su ti odgovorni i da li je izručenje izvršeno kroz institucije sistema ili van njega, po političkim direktivama jedne, ili više, političkih opcija.
Faksimil pisma na engleskom jeziku je prelomljen u obliku letka i može se naći na web stranicama ove organizacije. U pismu se kaže:

Djelujte odmah!
Bosanskohercegovačke vlasti bi trebale:
- osigurati potpunu implementaciju odluka Doma za ljudska prava za BiH, kao i Komisije za ljudska prava, te sve eventualne presude Evropskog suda za ljudska prava koje će možda biti izrečene u ovom slučaju
- izvesti pred lice pravde sve odgovorne za kršenje međunarodnog prava kao i lokalnih zakona koji su učestvovali u deportaciji ovih ljudi
- ponovo analizirati i izmijeniti sve procedure koje su omogućile izručenje ovih ljudi američkim vlastima.
- poduzeti sve neophodne mjere kako bi osigurale da vlasti SAD-a istraže sve optužbe o mučenju i da oslobode šestoricu ljudi ukoliko se neće protiv njih podići optužnica za prepoznatljiva krivična djela i biti im organizovano fer suđenje i to bez odgađanja.
- poduzeti sve moguće mjere kako bi se zaštitila prava šestorice ljudi
- osigurati da se, ako budu pušteni, šestorka može vratiti u BiH ukoliko to žele
- dodijeliti šestorici punu odštetu, uključujući kompenzaciju, restituciju, rehabilitaciju, zadovoljštinu i garancije da se nešto takvo neće ponoviti, zbog kršenja ljudskih prava kojem su bili izloženi zbog postupaka BiH.
- insistirati, preko diplomatskih predstavništava, i ako je neophodno, preko međunarodnog pravnog zahtjeva, na tome da SAD osiguraju punu odštetu, uključujući kompenzaciju, restituciju, rehabilitaciju, zadovoljštinu i garancije da se nešto takvo neće ponoviti, zbog kršenja ljudskih prava kojem su bili izložen kao građani BiH.




Anterfile II

U svom godišnjem izvještaju, Amnesty International- organizacija za zaštitu ljudskih prava sa sjedištem u Londonu, navodi da se mučenja još uvijek prakticiraju u 81 zemlji, 77 države onemogućavaju slobodu govora, a u 54 zemlje nema uvjeta za poštena suđenja. Organizacija navodi da postoje sve veći zahtjevi za pravdom širom svijeta, ali da je kršenje osnovnih ljudskih prava još uvijek rašireno- prenosi Glas Amerike na bosanskom jeziku.U istom godišnjem izvještaju Amnesty Internationala o stanju ljudskih prava u svijetu poimenično se navodi i Bosna i Hercegovina, kao zemlja koja bi, uz Španiju, Rusiju, Ukrajinu i Moldaviju, trebala da neodložno i temeljito istraži sve incidente i slučajeve zlostavljanja i mučenja kriminalaca.

Muslimani i antisemitizam

Piše: Muhamed Jusić (Preporod)

Bh mediji su sa oduševljenjem prenijeli vijest o uspješno okončanoj akciji Medžlisa IZ Bugojno kojom su muslimani ovog srednjobosanskog grada uz podršku lokalne vlasti odlučili konzervirati staro i zapušteno jevrejsko groblje u bugojanskom naselju Donjići. Vijest je došla kao dašak iz nekih davnih vremena kada je duh suživota još lebdio nad ovom zemljom. Iako po svojoj formi protokolaran događaj, bio je osvježenje u uzavreloj atmosferi čestih napada na vjerske građevine drugih i drugačijih što je skoro pa svakodnevnica ovih prostora.
I pored historijskog i kulturološkog značaja koje je sam gest imao za prisutne predstavnike Jevrejske zajednice, njegova poruka muslimanima nije ništa manje bitna. Ona je dokaz da muslimani mogu smoći snage da i pored nerazumijevanja i netrpeljivosti kojoj su kroz historiju na ovim prostorima izloženi, stanu u odbranu onoga za što vjeruju da je islamsko učenje i njihova tradicija. To je poruka muslimanima da krivotvorenje islamskog učenja i muslimanske tradicije neće uroditi plodom i da teorija o sukobu muslimana sa drugima „u ratu do istrebljenja“ nikada neće savladati tolerantni duh islama kojim se muslimani i danas ponose.
Danas kada se među nekim muslimanima stepenom antisemitizma dokazuje vlastita predanost Bogu, oživljavanje zajedničke historije više je nego potrebno kako se ne bi odrodili od duha islama.
A tih nekoliko nadgrobnih spomenika u Bugojnu nas vraća u vrijeme kada su Jevreji zbog svoje vjerske pripadnosti zajedno sa muslimanima 1492. protjerani iz katoličke Španije. Mnogi od njih su našli utočište u islamskoj Osmanskoj carevini. Sultan Bajazit II je, ovim povodom, izdao dekret svim osmanskim provincijskim guvernerima na osnovu kojeg su oni dužni ove izbjeglice «ljubazno prihvatiti». Brodove na kojima su se nalazili Jevreji Sefardi sultan Bajazit II poznat po svojoj pobožnosti i predanosti učenju islama lično je dočekivao u istambulskoj luci. Dobar broj njih poznatih pod nazivom Sefardi ili Španci nastanio se upravo u Bosni i to u njenim većim gradovima. Drugi val će uslijediti nakon austrougarske aneksije BiH kada se u našim krajevima nastanjuju Jevreji Aškenazi ili Nijemci. I jedni i drugi će stradati u fašističkim logorima tokom Dugog svjetskog rata, a malobrojni preživjeli će se raseliti širom svijeta.
Historija je neumoljiva i ona je zapisala kako je godine 1454. rabin Yitzhak Sarfati iz osmanskog grada Edirne poslao pismo svojoj braći po vjeri koji su živjeli u Evropi gdje su patili zbog srednjovjekovnog antisemitizma u kojem je napisao: „Napustite patnju kojoj ste izloženi u zemlji kršćanstva i tražite sigurnost i prosperitet u Turskoj.“ Ova muslimanska zemlja je raj za Jevreje, tvrdio je rabin i dodao kako „ovdje svaki čovjek živi u miru pod svojom lozom i smokvinim stablom.“
Činjenica da je osmansko muslimansko carstvo bilo u to vrijeme daleko tolerantnije od kršćanskih evropskih monarhija ima, pored političkih, ekonomskih i drugih državničkih motiva, dosta veze i sa teologijom. Naime, kršćani su u to vrijeme Jevreje još uvijek smatrali „ubicama Krista“ koje su često optuživali za svako zlo koje bi zadesilo društvo. Brojni su bili zaključci crkvenih ekumenskih koncila i sinoda koji su trasirali protujevrejsku politiku nekih papa. U tom kontekstu ostao je zapamćen Justinijanov Corpus iuris civilis koji je postao uzor antisemitskom zakonodavstvu u kršćanskim državama Evrope.
Islamsko je učenje u isto vrijeme kršćanima i Jevrejima priznavalo status sljedbenika knjige (ehlul-kitab). Iako je naučavao da su oni iskrivili originalnu Božiju poruku priznavao im je status zimija koji uživaju vjersku autonomiju i pravnu zaštitu muslimanske države. Tačno je da se ne može govoriti o potpunoj vjerskoj slobodi prema kriterijima današnjeg društva (vidi pod Omerovi uslovi ili šurut omerije) ili nekoj društvenoj idili u muslimanskim zemljama, ali u muslimanskim društvima tog vremena, posebno u Osmanskom hilafetu, nije bilo izraženog antisemitizma kakav je u Evropi bio normiran.
Na Bliskom Istoku gdje je antisemitizam kao paranoični strah i mržnja prema svemu što je jevrejsko danas možda i najevidentniji, ovaj fenomen u takvom značenju po prvi put dolazi iz Evrope. U islamskim zemljama tzv. kleveta prve krvi- suludo vjerovanje da Jevreji koriste krv male djece za „obred macoa“, beskvasnog hljeba na pashu- dosegla je svoj vrhunac u Damasku 1840. Vrlo brzo je postalo jasno da je konstrukciju plasirao francuski konzul u gradu Monsieur Ratti Menton. Nakon nekoliko mjeseci ludila i širenja huškačke propagande sultan Abdulmedžid je izdao dekret poznat kao „Dekret o lažnim optužbama za krv“ u kojem se između ostalog kaže: „Mi ne možemo dozvoliti jevrejskoj naciji, čija je nevinost u pogledu optužbi očita, da bude zabrinuta niti da ih se bihuzuri.“ .
Međutim danas je slika u potpunosti obrnuta. Bliski Istok, ali i muslimanske zajednice širom svijeta, vjerovatno su zajednice sa najvećim stepenom antisemitizma. Dok se Evropa na sve načine, u čemu nerijetko i pretjeruju, pokušava otkupiti za svoje grijehe prema Jevrejima, na Bliskom istoku antisemitski istupi nisu rijetkost ni u mainstream tokovima društva, pa čak i u obrazovnim i vjerskim institucijama.
Nije potrebno naglašavati kako je val muslimanskim društvima nepoznatog antisemitizma posljedica izraelsko-arapskog sukoba, te zločina cionističkog režima nad Palestincima. Do početka dvadesetog stoljeća Arapi su na Jevreje gledali kao na vjersku zajednicu čija su prava zagarantovana Šerijatom. U dvadesetom stoljeću oni su postali agresivni okupatori koji ih izgone iz njihove zemlje. Nikada od osnivanju države Izrael arapske, ali ni muslimanske mase nisu napravile jasnu razliku između anticionizma i antisemitizma. Tome doprinose i politički centri moći iz Izraela koji svaku kritiku izraelske politike ili svaki znak solidarisanja sa palestinskim narodom podvode pod ogavni antisemitizam čime, svjesno ili ne, samo jačaju antisemitska osjećanja širom svijeta. U isto vrijeme zulum kojeg trpe Palestinci ne može biti razlogom da se islamsko učenje mijenja ili da se baca mrlja na dugu historiju dobrih odnosa muslimana i Jevreja. Svaka generalizacija je štetna, pa i Kur`an nas upozorava da ne dozvolimo da nas neprijateljstvo prema nekom narodu ne navede da budemo nepravedni.
Arapski vjerski autoriteti potisnuli su stoljeća muslimanske tradicije i vratili se iz konteksta izvučenom tekstu Kur`ana kako bi našli bilo šta što bi moglo barem djelomično opravdati njihov antisemitizam i problem izraelske ekspanzionističke politike poistovjetiti sa navodnim „prokletstvom svih Jevreja“.
Izdvojeni su ajeti iz Kur`ana koji govore o neposlušnosti sinova Israilovih u slijeđenju Božijih poslanika, o čemu govori i Stari zavjet, ali sa ciljem da se za te grijehe osude svi Jevreji, pa i oni koji žive hiljadama godina nakon njih. Zapostavili su i osnovne kur`anske principe da „niko ne može nositi breme drugoga“i da „nijedan narod ne odgovara za ono što su radili njihovi preci“.
Zato oni nakrivljeni spomenici na bosanskoj ledini u Bugojnu sa hebrejskim natpisima koje u tom gradu više niko ne zna pročitati trebaju ne samo malobrojnoj jevrejskoj zajednici u BiH, nego i muslimanima čitavog svijeta.
A svako neka mete ispred svoje avlije.

Američki proturaketni štit i sukob interesnih zona iznad BiH

Piše: Muhamed Jusić (Start Magazine, 22.07.2008. br. 251)

Nakon što je, prije dvije sedmice, Condoleeza Rice u Pragu potpisala ugovor sa Češkom o postavljanju radara za američki raketni štit u toj bivšoj članici Varšavskog pakta, postalo je očito da republikanska administracija nije odustala od kontraverzne ideje izgradnje sistema proturaketnih i radarskih baza koje bi bile raspoređene na teritoriju Češke i Poljske. Naprotiv, čini se da odlazeća administracija Busha Mlađeg pokušava čitav proces ubrzati, te forsiranjem ovakve vrste bilateralnih sporazuma novu administraciju dovesti pred svršen čin. Međutim, samo potpisivanje i ne mora biti neka garancija uspjeha Bushovoj administraciji koja se plaši da iza sebe neće ostaviti završen niti jedan strateški posao i koja je duboko zabrinuta za svoje nasljeđe ili ono što Amerikanci nazivaju president’s legacy, a o čemu svaki američki predsjednik itekako brine. S obzirom na negodovanje lokalne javnosti u Poljskoj i Češkoj većina analitičara smatra da su veliki izgledi da takvi ugovori, i ako budu ratificirani u Kongresu (što je također vrlo upitno) možda ne dobiju saglasnost u konkretnom slučaju češkog parlamenta, a kada za to dođe vrijeme i onog poljskog. Sami pregovori sa Poljskom su u jednom momentu zapali u slijepu ulicu jer su Poljaci u pregovorima od
Amerikanaca pokušali izvući puno više nego što su ovi bili spremni ponuditi.

Rusko njet Amerikancima
Ukoliko sve spomenute prepreke budu prevaziđene, ostaje problem žestokog negodovanja Rusije u čijem dvorištu se štit gradi i koja je odlučna da učini sve kako bi čitav proces zaustavila. Upravo je ovo pitanje kao možda ni jedno do sada, osim možda daljnjeg proširenja NATO saveza na istok, dovelo Washington i Moskvu do granice geopolitičkog sukoba čije posljedice se već osjećaju na globalnom planu. Od ruskog i kineskog veta u Savjetu bezbjednosti UN na nametanje sankcija predsjedniku Robertu Mugabeu zbog gušenja demokratskih sloboda u Zimbabveu i lažiranja predsjedničkih izbora do ruskog neslaganja sa odlukama Vijeća za implementaciju mira u BiH, što mi na svojoj koži osjećamo ovih dana u povampirenom pohodu Milorada Dodika koji se uzda u neupitnu podršku probuđenog ruskog medvjeda, očito je rusko idenje Amerikancima uz nos.
Odmah po potpisivanju sporazuma u Pragu, zvanična Moskva je otišla i korak dalje saopštivši da Ruske vlasti smatraju kako SAD čine sve da bi poremetile odnos sigurnosnih snaga u Europi, a uspostavu raketnog štita u Češkoj i Poljskoj tumače kao neprijateljski potez. Bit ćemo prisiljeni reagirati, ne samo diplomatskim, već i vojno-tehnološkim sredstvima, izjavio je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov tom prilikom. Ministar kao ni njegovo ministarstvo još nisu objasnili detalje svog plana, niti šta podrazumijevaju pod odgovorom vojno-tehnološkim sredstvima. Ruski čelnici su u prošlosti, kako je to prenio BBC, upozorili da će u slučaju izgradnje američkog proturaketnog štita postaviti svoje rakete bliže granicama sa susjednim zemljama, odnosno da će svoje balističke projektile ponovo usmjeriti prema onim evropskim zemljama za koje procijene da predstavljaju prijetnju. Još za vrijeme predsjednikovanja Vladimira Putina, Rusija je najavila da obustavlja primjenu Sporazuma o konvencionalnom oružju u Europi (CFE), sporazuma koji ionako nikada nije ispoštovan niti ratificiran od obje strane. Svima je jasno da to i nije neki vojni odgovor i da je Rusija daleko od toga da se, kao za vrijeme hladnog rata, vojno i tehnološki nosi sa Amerikom, ali simbolična poruka takvog jednog poteza je dalekosežnija.
Administracija Georgea W. Busha uporno insistira na tome kako je proturaketni štit namijenjen suzbijanju prijetnje koja stiže iz Sjeverne Koreje i Irana. Robert Gates, američki sekretar (ministar) za odbranu je nakon ruskog negodovanja otputovao u Moskvu kako bi nedvosmisleno izjavio kako “antiraketni štit u srednjoj Evropi nije usmjeren protiv Rusije”. Ali naivno je bilo povjerovati da će novi Car Rusije, a bivši KGB-ovac Vladmir Putin, povjerovati u takve priče Bushovih kauboja. Rusi vjeruju kako im Ameri prodaju maglu. Njima je, ali i čitavom svijetu, jasno da iranske balističke rakete Shahab 3 i Fajr 3 nemaju domet koji bi im omogućio da napadnu Evropu, a kamoli Ameriku. Same američke tajne službe su nedavno ustvrdile kako je Iran još 2003. godine prestao s proizvodnjom atomskih projektila. Sjeverne Koreja je, kako bi izbjegla potpunu glad i osigurala minimalnu pomoć u hrani, obustavila svoj nuklearni program i povinovala se američkoj volji. Osim toga, Sjedinjene Američke Države raspolažu sa sofisticiranom tehnologijom nadzora i dovoljnim brojem letjelica i oružja da “preventivnim udarom” onesposobe oružanu silu svake iole manje zemlje koja bi se usudila razviti u stvarnu raketnu prijetnju Americi. Za to joj, a osobito za Iran ili Sjevernu Koreju, ne trebaju rakete u Poljskoj, ni radarski sistem u Češkoj. Zato se Rusi, možda i s pravom pitaju, zbog koga se i protiv koga taj sistem uistinu gradi.
Vladimir V. Putin je u više navrata javno ustvrdio šta on misli o tome ko je cilj: dovoljno je baciti pogled na karte pa da shvatite kako su rakete u Poljskoj daleko od Pyongyanga i Teherana, ali su na njihovu dosegu ne samo Kijev i Minsk, nego i Moskva i Senkt Peterburg. Zaključak je za njih očit sistem se gradi zbog Rusije kako bi se u budućnosti anulirali njeni raketni potencijali.
Iste stavove je iznio i njegov ministar vanjskih poslova. Ministar Lavrov je naglasio kako je Moskva uvjerena da je, kako se izrazio, zamišljena prijetnja od raketnog napada iz Irana, samo izgovor za odbrambeni štit kojem se Rusija snažno protivi. A to što je Iran isti dan kada je potpisan ugovor u Pragu testirao svoje projektile i pokrenuo masivnu vojnu vježbu za ministra Lavrova je samo dokaz protiv američke argumentacije, a nikako za, jer nedavne probe raketa koje je izvršio Iran ukazuju na ograničeni domet tog oružja te da pokazuju da su američki planovi za izgradnju raketnog odbrambenog štita nepotrebni.
Ustvari, Rusiju kod samog sistema posebno ljute radari za koje vjeruju da omogućavaju Amerikancima da prate svaki njihov pokret. Što se tiče raketa one zaista jesu odbrambene i služe samo za presretanje. Mada u vojno-strateškom smislu ni to nije bezazleno s obzirom da takvi projektili neutraliziraju ruske raketne potencijale. Ali dok god Rusija ne misli nekome prijetiti tim projektilima to i nije neki problem. Zato je Moskva Amerikancima nudila kompromisno rješenje, a to je da umjesto da grade novo radarsko postrojenje u Češkoj koriste postojeću, nekada tajnu, sovjetsku bazu Qabala u sjevernom Azerbejdžanu koja ima ogromne ratno-obavještajne kapacitete, a koju Rusi još kontrolišu. Time bi i Rusi imali uvid u rad radara i ne bi bilo razloga za sumnju. Kada su Ameri ovaj Putinov prijedlog odbili, Ruske sumnje u njihovu dobronamjernost su se samo povećale.


Uloga NATO-a
Zato za Ruse drugog objašnjenja nema. Oni su cilj. Jedino bi pored njih cilj mogla biti i Kina kad se eventualno pridruži klubu zemalja sa takvom vojnom tehnologijom da može ugroziti gradove u Evropi ili SAD-u. Ali Amerika koja sa ovim stasavajućim globalnim silama ima formalno dobre odnose ne želi to jasno kazati, nego svoju snagu pokazuje na daleko slabijem Iranu i Sjevernoj Koreji.
Sadašnja američka administracija kojom dominiraju jastrebovi je od začetka ideje o antiraketnom štitu željela da se i NATO uključi u čitav proces. Međutim, Sjevernoatlantski savez je dugo, za razliku od nekih svojih članica, ostao imun na pritiske, jer mu, čini se, nije ni na kraj pameti bilo da se u periodu kada se sve više širi na Istok i sve više zbija Rusiju u ćošak i na ovaj način zamjeri Rusima. Međutim, američki pritisci su urodili plodom tako da je u aprilu na najvećem samitu NATO-a u povijesti održanom u Bukureštu napokon data podrška američkom štitu u Poljskoj i Češkoj. Istom prilikom je najavljeno da će savez razmotriti načine kako cijeli saveznički teritorij i stanovništvo "pokriti" proturaketnom zaštitom. O čemu se radi možda možemo naslutiti iz nekih ranijih skupova koji su se održavali pod pokroviteljstvom neke od članica NATO-a. Naime, Rumunija je jedno vrijeme bila najglasnija u zagovaranju ideje da NATO savez počne raditi na vlastitom raketnom štitu jer je tvrdila kako onaj američki ne štiti dovoljno NATO članice u Istočnoj i Jugoistočnoj Evropi. Pomorski radarski sistem AEGIS o kojem je bilo razgovora na skupu “Transatlantske aspiracije na crnomorsku regiju” održanom prošle godine u Bukureštu trebao je biti smješten na brodu ili platformi u Crnom moru ili na ulazu u Jadran i pokrivao bi i BiH kada ona ubrzo uđe u NATO. Ne treba ni napominjati da je Rusija iskazala identičan skepticizam i prema ovom planu kojeg vodi NATO koristeći istu argumentaciju kao i u slučaju planiranog sistema u Češkoj i Poljskoj.

Bosansko ne Rusima?
Da li će proturaketni štit biti izgrađen i da li će pokrivati i našu zemlju za nas je krajnje nebitno u ovoj fazi naše sigurnosne politike. Za BiH je možda bitnije kako će se sukob interesnih sfera, između nekadašnjih hladnoratovskih vojnih rivala, koji očito nema izgleda da preraste u bilo kakav vojni konflikt, odraziti na našu zemlju u političkom smislu. S obzirom na ulogu koju međunarodna politika ima u našoj zemlji i na nastojanje određenih političkih opcija iz manjeg bh entiteta da zarad dnevnopolitičkih interesa ponovo na ove prostore prizovu rusko pokroviteljstvo, kojem je još 1948. Tito rekao „ne“, postoji ozbiljna opasnost da BiH postane samo još jedno bojno polje u sukobu interesnih sfera SAD i Rusije. Libanizacija BiH je ceh koji bi naša zemlja mogla da plati ukoliko vožd iz Laktaša ne shvati da koketiranje s ruskom politikom neće dovijeka moći ostati neprimijećeno u Washingtonu i Bruxellesu i da će se od BiH kao i do Srbije tražiti da se odredi kojoj interesnoj sferi pripada. Nije tajna da neki bošnjački politički centri priželjkuju rusko savezništvo sa RS-om, jer misle da bi time oni postali američki saveznici i favoriti, te ponovo pridobili njihovu podršku u slamanju „srpskog separatizma i ideje etnički čistih država“. Međutim, ono što bi svi trebali imati na umu jeste da tamo gdje se bore slonovi strada trava.

Nije popularno solidarisati se sa muslimanima (Preporod)

Xinjang- muslimanski Tibet


Piše: Muhamed Jusić
Nikada olimpijska vatra na svome putu po svijetu nije izazvala toliko kontraverzi kao što je to bio slučaj ove godine. Ovogodišnja olimpijska baklja je na svome proputovanju do Pekinga, umjesto da osvijetli duh nacija kroz koje je prolazila porukama mira i natjecanja u sportskom duhu, palila čitavim svojim putem požare nezadovoljstva i bijesa prema komunističkoj diktaturi u Kini. Konkretan povod za bijes brojnih demonstranata koji su činili sve da zaustave baklju na njenom putu kroz skoro sve veće metropole svijeta, bila je kineska politika prema okupiranom Tibetu i solidarnost koju su građani globalnog sela bili spremni pokazati sa onim Tibetancima koji još uvijek žive u toj okupiranoj pokrajini. Demonstranti svih vjera, životnih filozofija i nacija su pokrenuli čitav jedan globalni pokret koji je uspio skrenuti svjetsku pažnju na njihove zahtjeve i napraviti takav pritisak na kinesku vladajuću oligarhiju kakav nisu u stanju, ili ne smiju, izvršiti ni SAD-e, ni EU. Čak su se pod pritiskom javnosti morali oglasiti i brojni svjetski politički moćnici, dok su neki čak najavili kako u znak protesta protiv konstantnog kršenja ljudskih prava u Tibetu neće prisustvovati ceremoniji otvaranja Olimpijskih igara u Pekingu. Kineski zvaničnici su takvu odluku osudili nazvavši je nedopustivom politizacijom sporta i plemenite ideje Olimpijskih igara. Dok nisu imali načina da spriječe organizovanje demonstracija širom svijeta, Kinezi su u krvi ugušili proteste iz solidarnosti koje su u isto vrijeme organizovani na samom Tibetu. Medijima nije bio dopušten pristup gradovima Tibeta i sve što se moglo vidjeti bili su snimci koje su prokrijumčarili tibetanski demonstranti, a na kojima se vidi brutalno korištenje sile i odvođenje demonstranata na kamionima na nepoznate lokacije. Iako će globalna kampanja podrške Tibentancima imati malo koristi za one koji su prisiljeni svakodnevno trpjeti komunističku diktaturu u svojoj zemlji, ona je postigla svoj cilj. Skrenula je svjetsku pažnju na tešku situaciju koja vlada u ovoj zemlji. Prisilila je vladu u Pekingu da shvati da, ako želi biti prihvaćen dio globalnog društva, mora poštovati univerzalne norme koje u njemu vladaju i da se ne može ponašati van svih kriterija poštivanja ljudskih prava i sloboda. Tek nakon dosad rijetko viđenog internacionalnog revolta te iste vlasti su najavile da su spremne pregovarati sa Dalai Lamom- duhovnim vođom Tibetanaca čime su po prvi put indirektno priznale da na Tibetu postoji problem, što je doskora bilo nezamislivo.E sada, ne želeći na bilo kakav način umanjiti patnju kroz koji prolaze stanovnici Tibeta, kako oni u matici, tako i milioni onih u prinudnom egzilu koji danas žive od susjedne Indije do daleke Amerike, ne možemo a da ne primijetimo kako jedna druga kineska pokrajina koja se nalazi vjerovatno i u težoj poziciji nikada nije dobila toliku svjetsku pažnju niti je svijet ikada, niti bi u ovakvim okolnostima čini se ikada mogao, pokazati sličan stepen solidarnosti. Radi se, naravno, o muslimanskoj pokrajini Ujguristanu ili Istočnom Turkistanu kojeg zvanične kineske vlasti danas zovu Xinjang ili Sinkyang.

Xinjang- muslimanski Tibet


Kineske vlasti nikada nisu iznijele podatak o broju muslimana u Kini. Sa sigurnošću se zna da su 1963. muslimani činili desetinu ukupnog stanovništva tadašnje Kine ili nekih 47 i po miliona. Međutim, prema zvaničnom popisu iz 1953. broj muslimana je iznosio samo deset miliona. U statističkim godišnjacima, poslije 1963. godine, broj muslimana je varirao između 10 i 20 miliona. Nasuprot ovim zvaničnim podacima muslimanski izvori govore o brojki od 100 do 150 miliona muslimana u Kini koji su izloženi konstantnim pritiscima komunističkih ideologa i sputavanju osnovnih vjerskih i ljudskih sloboda. Najveća muslimanska etnička grupa su kineski Huji (kineski muslimani) koji čine preko pola muslimanske populacije, ali su rasuti širom zemlje. Međutim, najbrojnija muslimanska zajednica na jednom prostoru živi na sjeverozapadu Narodne Republike u teritorijalno najprostranijoj kineskoj pokrajini (640,000 kvadratnih kilometara) Xinjang koju lokalni muslimani nazivaju Ujguristan. Radi se o muslimanima turskog etničkog porijekla koji sebe nazivaju Ujgurima.
Prema izvještajima Društva za ugrožene narode (Society for Threatened Peoples) preko 700 politički motivisanih smrtnih kazni je izrečeno i izvršeno među pripadnicima Ujgur naroda od polovine devedesetih. U isto vrijeme samo jedna smrtna kazna je s identičnim opravdanjem izvršena na Tibetu. Prema pisanju iste organizacije, brojne džamije i škole Kura`na se zatvaraju bez ikakvog opravdanja. Zabranjeno je u opticaj puštati vjersku i kulturološki osjetljivu literaturu, kao i javno obilježavanje vjerskih praznika. Imami su obavezni pohađati kurseve za preškolovavanje koje organizuje Komunistička partija Kine, a čak i rad Kineske islamske organizacije koju je osnovala Komunistička partija kako bi imala potpuni uvid u vjerski život muslimana i kako bi ih na taj način kontrolisala, pod konstantnim je pritiskom vlasti. Kako bi osigurali svoju apsolutnu kontrolu nad ovom većinski muslimanskom pokrajinom i kako bi osujetili bilo kakve eventualne pokušaje secesije ili zahtjeva za autonomijom komunističke vlasti su, isto kao i na Tibetu, pokrenule kampanju naseljavanja Kineza- nemuslimana. Prema autorima priloga u Atlasu islamskog svijeta (ILMIJA 2004) godine 1949. Ujguri su brojali 93% regionalnog stanovnioštva, dok je Kineza bilo 6-7% . Do 1997. godine, prema oficijelnim statistikama, od ukupnog broja stanovnika (17 miliona), 47% čine Ujguri, a 42% Kinezi.Komunistički režim iz Pekinga u strahu da ne izgubi dominaciju nad ovom naftom i plinom najbogatijom pokrajinom u Kini već desetljećima krši sve međunarodne konvencije o ljudskim pravima i slobodama, čak i na daleko brutalniji način nego što to čini na Tibetu ali, za razliku od te budističke pokrajine, svjetska javnost jako malo zna o tome.
Razloga može biti više od toga da Ujguri muslimani nisu dovoljno dobro organizovani, za razliku od Tibetanaca, pa do toga da nemaju jednu karizmatičnu ličnost kao što je to slučaj sa duhovnim vođom Tibetanaca- Dalai Lamom. Međutim, teško je povjerovati da su za apsolutnu medijsku blokadu pod kojom se nalaze Ujguri muslimani, pored njihovih progonitelja, krivi jedino oni, jer nisu našli načina da skrenu pažnju na svoje probleme. Međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava godinama upozoravaju na tešku situaciju u kojoj se ta populacija nalazi i onaj ko želi da sazna šta se tamo dešava to može učiniti. Ali za razliku od Tibeta, ovo žarište nije uspjelo zaokupiti pažnju svjetske javnosti ni pred nadolazeću Olimpijadu.
Želimo vjerovati da to nema veze sa njihovom vjerskom pripadnošću i činjenicom da su muslimani koji žive u vremenu kada se nije popularno suosjećati sa muslimanima, jer se lahko može biti svrstano među one „koji podržavaju terorizam“. A kineske vlasti nakon 11. septembra čine upravo to, koristeći svaku priliku da svoje ugnjetavanje muslimana u svjetskoj javnosti predstave kao još jednu uspješnu akciju u borbi protiv terorizma.

http://www.preporod.com/nije-popularno-solidarisati-se-sa-muslimanima.html