Piše: Muhamed Jusić (Preporod)
Ako Rusija insistira na nezavisnosti gruzijskih pokrajina Abhazije i Južne Osetije, onda mora odustati od suprotstavljanja kosovskoj nezavisnosti
Ruska Federacija je, sada je to već očito, definitivno preuzela kontrolu nad dvjema pobunjenim gruzijskim republikama Južnom Osetijom i Abhazijom i u potpunosti pregazila gruzijsku armiju. Iz izjava ruskih zvaničnika u Savjetu bezbjednosti i u UN-u je jasno da Rusija ide ka priznavanju nezavisnosti ovih dviju pokrajina (u međuvremenu se priznanje i desilo). Svaka rezolucija koja bi eksplicitno sadržavala insistiranje na poštivanju teritorijalnog integriteta Gruzije za Rusiju je neprihvatljiva. Čak je i plan francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozya koji bi trebao zaustaviti sukobe vješto izbjegao takve odrednice ostavljajući ono što su nazvali političkim rješenjem statusa pokrajina za neku drugu fazu pregovora.
Ukoliko bi se desilo da Rusija uistinu nastavi istrajavati na nezavisnosti Južne Osetije i Abhazije, a kako se sada stvari odvijaju to je više nego izvjesno, jer teško je povjerovati da će Tbilisi u dogledno vrijeme povratiti kontrolu nad pokrajinama koje već šesnaest godina uživaju nezavisnost koju niko u svijetu nije priznao, ostaje pitanje kako će Rusija i dalje insistirati na nepriznavanju Kosova. Kremlj će morati birati između dva stava po skoro identičnom pitanju na globalnom planu. Morat će birati između zahtjeva za nezavisnost Abhazije i Južne Osetije ili nepriznavanju kosovske nezavisnosti. Novinari su ovu kontradikciju u sadašnjim stavovima Rusije primijetili na press-konferenciji koju je za vrijeme sukoba održao ruski ambasador u UN-u Vitalij Čurkin. Nanjušili su je kao zvijer krv i iako su uporno pitali kako će Ruska Federacija sačuvati svoju dosljednost nakon novog razvoja dešavanja na Kavkazu, odgovora nije bilo. A nije ga bilo jer jednostavno ne postoji odgovor koji bi imao ikakvog smisla.
Svi eksperti tvrde kako će gruzijska kriza imati nesagledive posljedice, ne samo u odnosima Moskve i Washingtona, nego u čitavoj Evroaziji. Prema ovoj novoj jednačini posebno će biti interesantno gledati kako će se konflikt sa vrata Evrope odraziti na Balkan. Da li će Majka Rusija još jednom prodati svoje srpske saveznike na Balkanu zarad vlastitih interesa i kao toliko puta dosad koristiti ih samo za potkusurivanje u međunarodnim odnosima? Da li će mijenjati Kosovo za Južnu Osetiju i Abhaziju?
Realno je očekivati da, ako dođe u poziciju da može, hoće. Argumenata imaju napretek, analogija je više nego očita. Prema ruskoj verziji dešavanja predsjednik Gruzije Mikhail Saakashvili silom je pokušao riješiti konflikt i etničkim čišćenjem i genocidom povratiti suverenitet u Južnoj Osetiji (a isto je namjeravao i u Abhaziji da ga ruska vojska nije spriječila). Drugim riječima, učinio je isto što i Slobodan Milošević na Kosovu. Priznavanje nezavisnosti ovih nekadašnjih pokrajina ne bi stvorilo međunarodni presedan za one oblasti u svijetu koje nisu prošle kroz identično iskustvo. To bi izvršilo pritisak na centralizovane države da mirnim putem i na politički način rješavaju probleme sa nezadovoljnim manjinama i pokrajinama. Oštra poruka bi bila poslana svima da zločin etničkog čišćenja ne prolazi nekažnjeno. Svi bi dobili što žele: EU i Amerika bi dobili nezavisno Kosovo i discipliniranu Srbiju, Rusi Južnu Osetiju i Abhaziju čime bi definitivno osigurali svoju poziciju u strateški bitnom regionu i napokon povukli granicu svoje interesne zone.
Vuci siti i sve ovce na broju.
Jedino što se u ovom slučaju može ispriječiti ovakvom razvoju događaja jeste nespremnost Amerike da odustane od uloge jedine svjetske supersile. Priznavanjem nezavisnosti Abhazije i Južne Osetije, Amerika bi definitivno priznala da je vrijeme jednopolarnosti i njene svjetske dominacije okončano. Više niko ne sumnja da, bez obzira ko će biti novi stanovnik Bijele kuće u godinama koje dolaze, neokonzervativci koji su svoju globalnu politiku vodili prema dokumentu nazvanom „Projekat za novo američko stoljeće“ trče svoj posljednji krug. Ono što niko nije očekivao jeste da će njihova katastrofalna vanjska politika koju su vodili ovih godina (koja je kulminirala okupacijom Iraka), a čija je ideja vodilja bila uspostava „novog svjetskog poretka“ sa Amerikom kao jedinom svjetskom silom koja ne odgovara nikome i koja se rukovodi samo vlastitim moralnim principima, doživjeti svoj debakl još za njihovog vijeka u američkoj administraciji.
Bez obzira na to koju će novu strategiju oslabljena Amerika slijediti u budućnosti, što će bez sumnje zavisiti i od ambicija probuđenog „ruskog medvjeda“, ostaje činjenica da je za BiH i region najgori mogući scenario da budemo uvučeni u rat globalnih moćnika oko uspostavljanja novih interesnih zona u kojem ćemo služiti, kao i toliko puta dosad, samo za potkusurivanje. Nadati je se da će to shvatiti i srpska politika kako u BiH tako u Srbiji, i da će prestati sa prizivanjem svoje „pravoslavne braće“ upomoć, kada god se ne mogu dogovoriti sa svojim komšijama. To je bolje i za njih i za sve koji sa njima žive.
Ako Rusija insistira na nezavisnosti gruzijskih pokrajina Abhazije i Južne Osetije, onda mora odustati od suprotstavljanja kosovskoj nezavisnosti
Ruska Federacija je, sada je to već očito, definitivno preuzela kontrolu nad dvjema pobunjenim gruzijskim republikama Južnom Osetijom i Abhazijom i u potpunosti pregazila gruzijsku armiju. Iz izjava ruskih zvaničnika u Savjetu bezbjednosti i u UN-u je jasno da Rusija ide ka priznavanju nezavisnosti ovih dviju pokrajina (u međuvremenu se priznanje i desilo). Svaka rezolucija koja bi eksplicitno sadržavala insistiranje na poštivanju teritorijalnog integriteta Gruzije za Rusiju je neprihvatljiva. Čak je i plan francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozya koji bi trebao zaustaviti sukobe vješto izbjegao takve odrednice ostavljajući ono što su nazvali političkim rješenjem statusa pokrajina za neku drugu fazu pregovora.
Ukoliko bi se desilo da Rusija uistinu nastavi istrajavati na nezavisnosti Južne Osetije i Abhazije, a kako se sada stvari odvijaju to je više nego izvjesno, jer teško je povjerovati da će Tbilisi u dogledno vrijeme povratiti kontrolu nad pokrajinama koje već šesnaest godina uživaju nezavisnost koju niko u svijetu nije priznao, ostaje pitanje kako će Rusija i dalje insistirati na nepriznavanju Kosova. Kremlj će morati birati između dva stava po skoro identičnom pitanju na globalnom planu. Morat će birati između zahtjeva za nezavisnost Abhazije i Južne Osetije ili nepriznavanju kosovske nezavisnosti. Novinari su ovu kontradikciju u sadašnjim stavovima Rusije primijetili na press-konferenciji koju je za vrijeme sukoba održao ruski ambasador u UN-u Vitalij Čurkin. Nanjušili su je kao zvijer krv i iako su uporno pitali kako će Ruska Federacija sačuvati svoju dosljednost nakon novog razvoja dešavanja na Kavkazu, odgovora nije bilo. A nije ga bilo jer jednostavno ne postoji odgovor koji bi imao ikakvog smisla.
Svi eksperti tvrde kako će gruzijska kriza imati nesagledive posljedice, ne samo u odnosima Moskve i Washingtona, nego u čitavoj Evroaziji. Prema ovoj novoj jednačini posebno će biti interesantno gledati kako će se konflikt sa vrata Evrope odraziti na Balkan. Da li će Majka Rusija još jednom prodati svoje srpske saveznike na Balkanu zarad vlastitih interesa i kao toliko puta dosad koristiti ih samo za potkusurivanje u međunarodnim odnosima? Da li će mijenjati Kosovo za Južnu Osetiju i Abhaziju?
Realno je očekivati da, ako dođe u poziciju da može, hoće. Argumenata imaju napretek, analogija je više nego očita. Prema ruskoj verziji dešavanja predsjednik Gruzije Mikhail Saakashvili silom je pokušao riješiti konflikt i etničkim čišćenjem i genocidom povratiti suverenitet u Južnoj Osetiji (a isto je namjeravao i u Abhaziji da ga ruska vojska nije spriječila). Drugim riječima, učinio je isto što i Slobodan Milošević na Kosovu. Priznavanje nezavisnosti ovih nekadašnjih pokrajina ne bi stvorilo međunarodni presedan za one oblasti u svijetu koje nisu prošle kroz identično iskustvo. To bi izvršilo pritisak na centralizovane države da mirnim putem i na politički način rješavaju probleme sa nezadovoljnim manjinama i pokrajinama. Oštra poruka bi bila poslana svima da zločin etničkog čišćenja ne prolazi nekažnjeno. Svi bi dobili što žele: EU i Amerika bi dobili nezavisno Kosovo i discipliniranu Srbiju, Rusi Južnu Osetiju i Abhaziju čime bi definitivno osigurali svoju poziciju u strateški bitnom regionu i napokon povukli granicu svoje interesne zone.
Vuci siti i sve ovce na broju.
Jedino što se u ovom slučaju može ispriječiti ovakvom razvoju događaja jeste nespremnost Amerike da odustane od uloge jedine svjetske supersile. Priznavanjem nezavisnosti Abhazije i Južne Osetije, Amerika bi definitivno priznala da je vrijeme jednopolarnosti i njene svjetske dominacije okončano. Više niko ne sumnja da, bez obzira ko će biti novi stanovnik Bijele kuće u godinama koje dolaze, neokonzervativci koji su svoju globalnu politiku vodili prema dokumentu nazvanom „Projekat za novo američko stoljeće“ trče svoj posljednji krug. Ono što niko nije očekivao jeste da će njihova katastrofalna vanjska politika koju su vodili ovih godina (koja je kulminirala okupacijom Iraka), a čija je ideja vodilja bila uspostava „novog svjetskog poretka“ sa Amerikom kao jedinom svjetskom silom koja ne odgovara nikome i koja se rukovodi samo vlastitim moralnim principima, doživjeti svoj debakl još za njihovog vijeka u američkoj administraciji.
Bez obzira na to koju će novu strategiju oslabljena Amerika slijediti u budućnosti, što će bez sumnje zavisiti i od ambicija probuđenog „ruskog medvjeda“, ostaje činjenica da je za BiH i region najgori mogući scenario da budemo uvučeni u rat globalnih moćnika oko uspostavljanja novih interesnih zona u kojem ćemo služiti, kao i toliko puta dosad, samo za potkusurivanje. Nadati je se da će to shvatiti i srpska politika kako u BiH tako u Srbiji, i da će prestati sa prizivanjem svoje „pravoslavne braće“ upomoć, kada god se ne mogu dogovoriti sa svojim komšijama. To je bolje i za njih i za sve koji sa njima žive.
