Piše: Muhamed Jusić (Start Magazine, 22.07.2008. br. 251)
Nakon što je, prije dvije sedmice, Condoleeza Rice u Pragu potpisala ugovor sa Češkom o postavljanju radara za američki raketni štit u toj bivšoj članici Varšavskog pakta, postalo je očito da republikanska administracija nije odustala od kontraverzne ideje izgradnje sistema proturaketnih i radarskih baza koje bi bile raspoređene na teritoriju Češke i Poljske. Naprotiv, čini se da odlazeća administracija Busha Mlađeg pokušava čitav proces ubrzati, te forsiranjem ovakve vrste bilateralnih sporazuma novu administraciju dovesti pred svršen čin. Međutim, samo potpisivanje i ne mora biti neka garancija uspjeha Bushovoj administraciji koja se plaši da iza sebe neće ostaviti završen niti jedan strateški posao i koja je duboko zabrinuta za svoje nasljeđe ili ono što Amerikanci nazivaju president’s legacy, a o čemu svaki američki predsjednik itekako brine. S obzirom na negodovanje lokalne javnosti u Poljskoj i Češkoj većina analitičara smatra da su veliki izgledi da takvi ugovori, i ako budu ratificirani u Kongresu (što je također vrlo upitno) možda ne dobiju saglasnost u konkretnom slučaju češkog parlamenta, a kada za to dođe vrijeme i onog poljskog. Sami pregovori sa Poljskom su u jednom momentu zapali u slijepu ulicu jer su Poljaci u pregovorima od
Amerikanaca pokušali izvući puno više nego što su ovi bili spremni ponuditi.
Rusko njet Amerikancima
Ukoliko sve spomenute prepreke budu prevaziđene, ostaje problem žestokog negodovanja Rusije u čijem dvorištu se štit gradi i koja je odlučna da učini sve kako bi čitav proces zaustavila. Upravo je ovo pitanje kao možda ni jedno do sada, osim možda daljnjeg proširenja NATO saveza na istok, dovelo Washington i Moskvu do granice geopolitičkog sukoba čije posljedice se već osjećaju na globalnom planu. Od ruskog i kineskog veta u Savjetu bezbjednosti UN na nametanje sankcija predsjedniku Robertu Mugabeu zbog gušenja demokratskih sloboda u Zimbabveu i lažiranja predsjedničkih izbora do ruskog neslaganja sa odlukama Vijeća za implementaciju mira u BiH, što mi na svojoj koži osjećamo ovih dana u povampirenom pohodu Milorada Dodika koji se uzda u neupitnu podršku probuđenog ruskog medvjeda, očito je rusko idenje Amerikancima uz nos.
Odmah po potpisivanju sporazuma u Pragu, zvanična Moskva je otišla i korak dalje saopštivši da Ruske vlasti smatraju kako SAD čine sve da bi poremetile odnos sigurnosnih snaga u Europi, a uspostavu raketnog štita u Češkoj i Poljskoj tumače kao neprijateljski potez. Bit ćemo prisiljeni reagirati, ne samo diplomatskim, već i vojno-tehnološkim sredstvima, izjavio je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov tom prilikom. Ministar kao ni njegovo ministarstvo još nisu objasnili detalje svog plana, niti šta podrazumijevaju pod odgovorom vojno-tehnološkim sredstvima. Ruski čelnici su u prošlosti, kako je to prenio BBC, upozorili da će u slučaju izgradnje američkog proturaketnog štita postaviti svoje rakete bliže granicama sa susjednim zemljama, odnosno da će svoje balističke projektile ponovo usmjeriti prema onim evropskim zemljama za koje procijene da predstavljaju prijetnju. Još za vrijeme predsjednikovanja Vladimira Putina, Rusija je najavila da obustavlja primjenu Sporazuma o konvencionalnom oružju u Europi (CFE), sporazuma koji ionako nikada nije ispoštovan niti ratificiran od obje strane. Svima je jasno da to i nije neki vojni odgovor i da je Rusija daleko od toga da se, kao za vrijeme hladnog rata, vojno i tehnološki nosi sa Amerikom, ali simbolična poruka takvog jednog poteza je dalekosežnija.
Administracija Georgea W. Busha uporno insistira na tome kako je proturaketni štit namijenjen suzbijanju prijetnje koja stiže iz Sjeverne Koreje i Irana. Robert Gates, američki sekretar (ministar) za odbranu je nakon ruskog negodovanja otputovao u Moskvu kako bi nedvosmisleno izjavio kako “antiraketni štit u srednjoj Evropi nije usmjeren protiv Rusije”. Ali naivno je bilo povjerovati da će novi Car Rusije, a bivši KGB-ovac Vladmir Putin, povjerovati u takve priče Bushovih kauboja. Rusi vjeruju kako im Ameri prodaju maglu. Njima je, ali i čitavom svijetu, jasno da iranske balističke rakete Shahab 3 i Fajr 3 nemaju domet koji bi im omogućio da napadnu Evropu, a kamoli Ameriku. Same američke tajne službe su nedavno ustvrdile kako je Iran još 2003. godine prestao s proizvodnjom atomskih projektila. Sjeverne Koreja je, kako bi izbjegla potpunu glad i osigurala minimalnu pomoć u hrani, obustavila svoj nuklearni program i povinovala se američkoj volji. Osim toga, Sjedinjene Američke Države raspolažu sa sofisticiranom tehnologijom nadzora i dovoljnim brojem letjelica i oružja da “preventivnim udarom” onesposobe oružanu silu svake iole manje zemlje koja bi se usudila razviti u stvarnu raketnu prijetnju Americi. Za to joj, a osobito za Iran ili Sjevernu Koreju, ne trebaju rakete u Poljskoj, ni radarski sistem u Češkoj. Zato se Rusi, možda i s pravom pitaju, zbog koga se i protiv koga taj sistem uistinu gradi.
Vladimir V. Putin je u više navrata javno ustvrdio šta on misli o tome ko je cilj: dovoljno je baciti pogled na karte pa da shvatite kako su rakete u Poljskoj daleko od Pyongyanga i Teherana, ali su na njihovu dosegu ne samo Kijev i Minsk, nego i Moskva i Senkt Peterburg. Zaključak je za njih očit sistem se gradi zbog Rusije kako bi se u budućnosti anulirali njeni raketni potencijali.
Iste stavove je iznio i njegov ministar vanjskih poslova. Ministar Lavrov je naglasio kako je Moskva uvjerena da je, kako se izrazio, zamišljena prijetnja od raketnog napada iz Irana, samo izgovor za odbrambeni štit kojem se Rusija snažno protivi. A to što je Iran isti dan kada je potpisan ugovor u Pragu testirao svoje projektile i pokrenuo masivnu vojnu vježbu za ministra Lavrova je samo dokaz protiv američke argumentacije, a nikako za, jer nedavne probe raketa koje je izvršio Iran ukazuju na ograničeni domet tog oružja te da pokazuju da su američki planovi za izgradnju raketnog odbrambenog štita nepotrebni.
Ustvari, Rusiju kod samog sistema posebno ljute radari za koje vjeruju da omogućavaju Amerikancima da prate svaki njihov pokret. Što se tiče raketa one zaista jesu odbrambene i služe samo za presretanje. Mada u vojno-strateškom smislu ni to nije bezazleno s obzirom da takvi projektili neutraliziraju ruske raketne potencijale. Ali dok god Rusija ne misli nekome prijetiti tim projektilima to i nije neki problem. Zato je Moskva Amerikancima nudila kompromisno rješenje, a to je da umjesto da grade novo radarsko postrojenje u Češkoj koriste postojeću, nekada tajnu, sovjetsku bazu Qabala u sjevernom Azerbejdžanu koja ima ogromne ratno-obavještajne kapacitete, a koju Rusi još kontrolišu. Time bi i Rusi imali uvid u rad radara i ne bi bilo razloga za sumnju. Kada su Ameri ovaj Putinov prijedlog odbili, Ruske sumnje u njihovu dobronamjernost su se samo povećale.
Uloga NATO-a
Zato za Ruse drugog objašnjenja nema. Oni su cilj. Jedino bi pored njih cilj mogla biti i Kina kad se eventualno pridruži klubu zemalja sa takvom vojnom tehnologijom da može ugroziti gradove u Evropi ili SAD-u. Ali Amerika koja sa ovim stasavajućim globalnim silama ima formalno dobre odnose ne želi to jasno kazati, nego svoju snagu pokazuje na daleko slabijem Iranu i Sjevernoj Koreji.
Sadašnja američka administracija kojom dominiraju jastrebovi je od začetka ideje o antiraketnom štitu željela da se i NATO uključi u čitav proces. Međutim, Sjevernoatlantski savez je dugo, za razliku od nekih svojih članica, ostao imun na pritiske, jer mu, čini se, nije ni na kraj pameti bilo da se u periodu kada se sve više širi na Istok i sve više zbija Rusiju u ćošak i na ovaj način zamjeri Rusima. Međutim, američki pritisci su urodili plodom tako da je u aprilu na najvećem samitu NATO-a u povijesti održanom u Bukureštu napokon data podrška američkom štitu u Poljskoj i Češkoj. Istom prilikom je najavljeno da će savez razmotriti načine kako cijeli saveznički teritorij i stanovništvo "pokriti" proturaketnom zaštitom. O čemu se radi možda možemo naslutiti iz nekih ranijih skupova koji su se održavali pod pokroviteljstvom neke od članica NATO-a. Naime, Rumunija je jedno vrijeme bila najglasnija u zagovaranju ideje da NATO savez počne raditi na vlastitom raketnom štitu jer je tvrdila kako onaj američki ne štiti dovoljno NATO članice u Istočnoj i Jugoistočnoj Evropi. Pomorski radarski sistem AEGIS o kojem je bilo razgovora na skupu “Transatlantske aspiracije na crnomorsku regiju” održanom prošle godine u Bukureštu trebao je biti smješten na brodu ili platformi u Crnom moru ili na ulazu u Jadran i pokrivao bi i BiH kada ona ubrzo uđe u NATO. Ne treba ni napominjati da je Rusija iskazala identičan skepticizam i prema ovom planu kojeg vodi NATO koristeći istu argumentaciju kao i u slučaju planiranog sistema u Češkoj i Poljskoj.
Bosansko ne Rusima?
Da li će proturaketni štit biti izgrađen i da li će pokrivati i našu zemlju za nas je krajnje nebitno u ovoj fazi naše sigurnosne politike. Za BiH je možda bitnije kako će se sukob interesnih sfera, između nekadašnjih hladnoratovskih vojnih rivala, koji očito nema izgleda da preraste u bilo kakav vojni konflikt, odraziti na našu zemlju u političkom smislu. S obzirom na ulogu koju međunarodna politika ima u našoj zemlji i na nastojanje određenih političkih opcija iz manjeg bh entiteta da zarad dnevnopolitičkih interesa ponovo na ove prostore prizovu rusko pokroviteljstvo, kojem je još 1948. Tito rekao „ne“, postoji ozbiljna opasnost da BiH postane samo još jedno bojno polje u sukobu interesnih sfera SAD i Rusije. Libanizacija BiH je ceh koji bi naša zemlja mogla da plati ukoliko vožd iz Laktaša ne shvati da koketiranje s ruskom politikom neće dovijeka moći ostati neprimijećeno u Washingtonu i Bruxellesu i da će se od BiH kao i do Srbije tražiti da se odredi kojoj interesnoj sferi pripada. Nije tajna da neki bošnjački politički centri priželjkuju rusko savezništvo sa RS-om, jer misle da bi time oni postali američki saveznici i favoriti, te ponovo pridobili njihovu podršku u slamanju „srpskog separatizma i ideje etnički čistih država“. Međutim, ono što bi svi trebali imati na umu jeste da tamo gdje se bore slonovi strada trava.
