Piše: Muhamed Jusić (Magazine Start)
Čini se da je sukob koji je na Kavkazu tinjao više od petnaest godina ovih dana napokon eksplodirao dovodeći čitav region u opasnost i dodatno komplikujući međunarodne odnose. Rat u Gruziji koji je, slučajno ili ne, počeo na dan kada i Olimpijske igre u Kini, nije samo rat vlade iz Tbilisija protiv dvije pokrajine koje su proglasile nezavisnost nego odmjeravanje snaga SAD-a i članica NATO saveza na jednoj strani i iz dubokog sna probuđene Rusije na drugoj. Ovo je novo iscrtavanje interesnih zona i nastavak borbe za prirodne resurse i svjetsku dominaciju.
Problemi u Gruziji su počeli odmah nakon raspada SSSR-a, kada su dvije gruzijske pokrajine Abhazija i Južna Osetija ratom pokušale, uz svestranu pomoć Moskve, odvojiti se od tek osamostaljene Gruzije. Separatisti tvrde da su bili prinuđeni tražiti zaštitu jer im nova gruzijska država nije davala nikakav oblik autonomije, a sve ne-Gruzijce dovela u neravnopravan položaj. Za vrijeme sukoba Južna Osetija, ali i Abhazija, skoro su u potpunosti etnički očišćeni od gruzijskog stanovništva. Rat koji se vodio 1991. i 1992. godine odnio je više od 1.000 ljudskih života, dok je nekoliko desetina hiljada ljudi moralo u izbjeglištvo. Sukobi su zaustavljeni, a na granicama pokrajina su raspoređeni ruski vojnici koji su glumili mirotvorce, ali su ustvari bili samo još jedna strana u sukobu. Pokrajine su proglasile nezavisnost koju niko nije priznao. U međuvremenu 90% stanovništva Abhazije i Južne Osetije zatražilo je i dobilo rusko državljanstvo, čime je stupila ustavna obaveza Rusije da ih kao svoje građane štiti. Zaleđeni konflikt je održavan još od tada uz česte incidente. Gruzija nikada nije uspostavila suverenitet nad cijelom teritorijom, a samoproglašene nezavisne pokrajine su u potpunosti bile ovisne od Rusije.
To bi trajalo tako unedogled da možda gruzijskom predsjedniku Mikhailu Saakashviliju nije počela opadati popularnost među vlastitim narodom kao i podrška saveznika sa Zapada kojima nije bio potreban još jedan otvoren konflikt sa Rusima. Možda je baš zato, ili zbog nekih nama nepoznatih razloga, Saakashvilij odlučio silom pokušati vratiti odmetnute pokrajine pod svoju kontrolu. Pokrenuo je opsežnu vojnu akciju i ubrzo stavio glavni grad Južne Osetije Chinvali pod svoju kontrolu. Međutim, Rusi su ubrzo ustvrdili kako su njihovi vojnici napadnuti i kako imaju mandat da zaštite svoje građane, ali i da vrate gruzijske snage na početne pozicije. Uslijedilo je rusko pokazivanje mišića i Gruzijci su vrlo brzo izbačeni ne samo iz Južne Osetije, nego su se i gradovi duboko u gruzijskoj teritoriji našli na napadu ruske vojske. CNN je izvještavao kako se gruzijska vojska nakon povlačenja bila učvrstila nekih dvadesetak kilometara od glavnog grada, jer niko nije mogao garantovati da Rusi neće napasti i sam glavni grad.
U prvim danima sukoba članice Savjeta bezbjednosti UN-a nisu se uspjele složiti oko saopštenja o krizi u separatističkoj gruzijskoj oblasti Južnoj Osetiji koje je sastavila Rusija i u kome se pozivalo na uzdržavanje od upotrebe sile.
Zvaničnici Evropske unije saopštili su da je Unija veoma zabrinuta zbog sukoba u Južnoj Osetiji i da poziva sve strane da prekinu nasilje. Pravdi na volju od „Stare dame“ se više i nije očekivalo.
A onda je na scenu stupio novi globalni igrač koji od dolaska na vlast i nakon preuzimanja predsjedavanja Evropskom unijom žari i pali međunarodne odnose, francuski predsjednik Nicolas Sarkozy i njegov šef diplomatije Bernard Kouchner koji su uspjeli postići neku vrstu primirja i natjerati obje strane da se vrate na početne pozicije kao da se ništa nije ni desilo. Primirje je krhko i nikakav način ne prejudicira konačno političko rješenje statusa odmetnutih pokrajina. Drugi riječima, konflikt je ponovno zaleđen samo što je ruska pozicija neupitno ojačana.
Saakashvilij će morati objasniti svojoj i svjetskoj javnosti zašto je ušao u jednu ovakvu avanturu i ko ga je, ako jeste, na to nagovorio. Britanski The Guardian je odlično primijetio kako su svi znali kako će se završiti gruzijski pokušaj da osvoji Južnu Osetiju - ofanziva započeta u petak granatiranjem i bombardiranjem gusto naseljenog Chinvalija okončana je u nedjelju ponižavajućim povlačenjem. U sukobu su, međutim, smatra list, svi izgubili - najprije gruzijski predsjednik Saakashvilij, koji se kladio na to da Rusija neće reagirati, a sada je vjerovatno Južnu Osetiju izgubio zauvijek (prema FENA). U međuvremenu prave se nove računice i svi se pitaju šta sada.
Iako Zeyno Baran, ekspert za Rusiju u Hudson Institutu u Washingtonu, u intervju za radio stanicu Glas Amerike tvrdi da bi samo „pobjeda Rusije u sadašnjem konfliktu u Zakavkazju mogla imati nesagledive posljedice, ne samo u odnosima Moskve i Washingtona, nego u čitavoj Evroaziji“ već sada je očito da bez obzira na ishod konflikta mnoge stvari ne samo na Kavkazu, nego i u svijetu neće biti iste. Rusija je pokazala da ne preza ni od čega kako bi učvrstila svoju poziciju u svijetu i kako bi ponovo povratila utjecaj barem na zemlje koji se nalaze uz njenu samu granicu.
U izjavi za Glas Amerike, medij koji je na platnoj listi Kongresa i čija je misija da pojašnjava američku vanjsku politiku u svijetu, Zeyno Baran je rekla i to kako je bilo očito već duže vremena da je Rusija sukob oko Južne Osetije nastojala da isprovocira mnogo ranije. Vjerovatno misleći na sve te silne incidente koje smo redovno mogli gledati na satelitskim kanalima u kojima su akteri bili tzv. ruski mirovnjaci u Južnoj Osetiji i Abhaziji, ona tvrdi da je Rusija gurnula Gruziju koja želi postati članica EU i NATO-a da napokon riješi to pitanje na ovoj ili onaj način, kako ono ne bi više bilo uteg o vratu čitave nacije.
Ono što zapadni mediji, naročito američki, često prešućuju jeste da je upravo Amerika i evropske zemlje svojom vojnom pomoći i obećanjima Gruziji da će postati članica NATO saveza, pa čak i EU-a, vjerovatno pogurala gruzijskog predsjednika u ovu avanturu. Ili je on barem pogrešno pročitao signale koji su mu dolazili sa Zapada. Vjerovatno je, svjestan strateškog značaja svoje zemlje, to htio unovčiti, ali se, čini se, gadno prevario u računici. Jer sada je već očito da SAD, a o Evropi da i ne govorimo, nisu bile spremne platiti toliku cijenu. Sve se zaustavilo na riječima podrške i verbalnom konfliktu Rusa i Amera u Savjetu bezbjednosti.
Prema riječima eksperta Barana, implikacije su dalekosežne, kako za šire evropsko-centralnoazijske veze, tako i za američko-ruske odnose. Ovo je u suštini indirektan rat između Rusije i Sjedinjenih Država, ali je ustvari rat koji vodi Rusija, jer Amerika ne želi da u tome učestvuje. Uprkos nizu ruskih provokacija, uključujući upoređivanje američke administracije sa 'Trećim Rajhom', Amerikanci su nastojali da tretiraju Rusiju kao partnera, željeli su da se usredsrijede na oblasti gdje je moguća saradnja", kaže Zeyno Baran.
To je vjerovatno zato što su Amerikanci do sada bili jedina super sila i što su mogli raditi sve što su htjeli bez ičijeg protivljenja. I ranije je Rusija upozoravala kako zna da američko raspoređivanje vojnih snaga u regionu Zakavkazja i uz samu granicu Rusije nema nikakve veze sa ratom protiv terorizma, kako je tada Bušova administracija pravdale takve poteze, i da se radi o otimačini resursa, te da oni to neće gledati skrštenih ruku. Dešavanja u Gruziji su pokazala da su Rusi to ozbiljno mislili. Teško je da će Amerikanci moći zadržati prijateljski i partnerski odnos sa Rusima dok ih u isto vrijeme zbijaju uz zid i pokušavaju preusmjeriti kretanje energenata daleko u pravcima kojima su van njihovog utjecaja, ili gradeći proturaketni štit u njihovom dvorištu. Iz dana u dan otvorenih pitanja na relaciji SAD- Rusija, ali i Rusija- ostale članice NATO-a i EU-a je sve više a sve manje volje da se ona korektno rješavaju.
Da opet nije nafta?
Zanimljivo je kako je gospođa Zeyno primijetila da Rusija ima još jedan, možda na prvi pogled i ne tako očit cilj, iz čitave kampanje. Naima Zeyno Baran smatra kako "Rusija već duže vrijeme želi da obori vladu Mikhaila Saakashvilija i time obezbijedi da Abhazija i Južna Osetija nikada ne budu dio Gruzije, zatim da spriječi daljnju izgradnju naftovoda od Kaspijskog mora koji bi zaobilazili Rusiju i, ujedno, uputi poruku svim zemljama u regionu - od Ukrajine do Kazahstana - da u odsudnom trenutku Zapad nije u stanju da ih zaštiti i odbrani od Rusije",
Naime, dugo se spekulisalo kako Rusiji smeta izgradnja 1760 kilometara dugog naftovoda koji prolazi kroz Gruziju, a kojim se azarbejdžanska nafta prebacuje preko Crnog mora do Turske te dalje na Zapad (pravac Baku-Tbilisi-Ceyhan). Za Ameriku, ali i za Evropu strateški je bitno zaštiti ovaj naftovod čiju je gradnju predvodila korporacija British Petroleum uz podršku američke vlade. Sama pomisao da ovaj zlata vrijedan put nafte, poput nekadašnjeg puta svile, padne pod kontrolu Rusa ledi krv u žilama zapadnih političara i naftnih moćnika.
Zbog izrazite centralizacije bivšeg SSSR-a svi raniji naftovodi i plinovodi sa Kavkaza su išli prema sjeveru a najkraća i najjeftinija alternativna ruta ide preko Irana. Očito je da ni jedno od dva rješenja zapadnim državama ne odgovara. Zato je, ali i zbog Kine, izgrađen naftovod od četiri milijarde dolara koji ide kroz zemlje bliske SAD-u i one sa evropskom perspektivom. Iako je naftovod završen ostaje činjenica da je on daleko od sigurne alternative ruskoj i iranskoj dominaciji u transferu energenata u tom dijelu svijeta. Razlog je jednostavan, oni koji su ga projektovali morali su ga provesti kroz iglene uši jer on prolazi blizu šest potencijalnih ratnih zona: regija Gornji Karabah u Azerbedžanu, Čečenija i Dagistan u južnoj Rusiji, separatističke enklave koje su upravo buknule Južna Osetija i Abhazija u Gruziji, te kurdska područja u Turskoj. Možda su baš zato ruski avioni i gađali naftovod iako se on nalazi kilometrima od ratnog područja, daleko na jugu Gruzije...
Sumnje da je u biti sukoba ipak nafta i neke računice koje običnim smrtnicima nisu uvijek jasne, bude i prisni lični odnosi između američkog predsjednika George W Busha i gruzijskog predsjednika Mikhaila Saakashvilija, koji je studirao pravo u New Yorku i neko vrijeme radio za jednu američku naftnu kompaniju.
Čini se da je sukob koji je na Kavkazu tinjao više od petnaest godina ovih dana napokon eksplodirao dovodeći čitav region u opasnost i dodatno komplikujući međunarodne odnose. Rat u Gruziji koji je, slučajno ili ne, počeo na dan kada i Olimpijske igre u Kini, nije samo rat vlade iz Tbilisija protiv dvije pokrajine koje su proglasile nezavisnost nego odmjeravanje snaga SAD-a i članica NATO saveza na jednoj strani i iz dubokog sna probuđene Rusije na drugoj. Ovo je novo iscrtavanje interesnih zona i nastavak borbe za prirodne resurse i svjetsku dominaciju.
Problemi u Gruziji su počeli odmah nakon raspada SSSR-a, kada su dvije gruzijske pokrajine Abhazija i Južna Osetija ratom pokušale, uz svestranu pomoć Moskve, odvojiti se od tek osamostaljene Gruzije. Separatisti tvrde da su bili prinuđeni tražiti zaštitu jer im nova gruzijska država nije davala nikakav oblik autonomije, a sve ne-Gruzijce dovela u neravnopravan položaj. Za vrijeme sukoba Južna Osetija, ali i Abhazija, skoro su u potpunosti etnički očišćeni od gruzijskog stanovništva. Rat koji se vodio 1991. i 1992. godine odnio je više od 1.000 ljudskih života, dok je nekoliko desetina hiljada ljudi moralo u izbjeglištvo. Sukobi su zaustavljeni, a na granicama pokrajina su raspoređeni ruski vojnici koji su glumili mirotvorce, ali su ustvari bili samo još jedna strana u sukobu. Pokrajine su proglasile nezavisnost koju niko nije priznao. U međuvremenu 90% stanovništva Abhazije i Južne Osetije zatražilo je i dobilo rusko državljanstvo, čime je stupila ustavna obaveza Rusije da ih kao svoje građane štiti. Zaleđeni konflikt je održavan još od tada uz česte incidente. Gruzija nikada nije uspostavila suverenitet nad cijelom teritorijom, a samoproglašene nezavisne pokrajine su u potpunosti bile ovisne od Rusije.
To bi trajalo tako unedogled da možda gruzijskom predsjedniku Mikhailu Saakashviliju nije počela opadati popularnost među vlastitim narodom kao i podrška saveznika sa Zapada kojima nije bio potreban još jedan otvoren konflikt sa Rusima. Možda je baš zato, ili zbog nekih nama nepoznatih razloga, Saakashvilij odlučio silom pokušati vratiti odmetnute pokrajine pod svoju kontrolu. Pokrenuo je opsežnu vojnu akciju i ubrzo stavio glavni grad Južne Osetije Chinvali pod svoju kontrolu. Međutim, Rusi su ubrzo ustvrdili kako su njihovi vojnici napadnuti i kako imaju mandat da zaštite svoje građane, ali i da vrate gruzijske snage na početne pozicije. Uslijedilo je rusko pokazivanje mišića i Gruzijci su vrlo brzo izbačeni ne samo iz Južne Osetije, nego su se i gradovi duboko u gruzijskoj teritoriji našli na napadu ruske vojske. CNN je izvještavao kako se gruzijska vojska nakon povlačenja bila učvrstila nekih dvadesetak kilometara od glavnog grada, jer niko nije mogao garantovati da Rusi neće napasti i sam glavni grad.
U prvim danima sukoba članice Savjeta bezbjednosti UN-a nisu se uspjele složiti oko saopštenja o krizi u separatističkoj gruzijskoj oblasti Južnoj Osetiji koje je sastavila Rusija i u kome se pozivalo na uzdržavanje od upotrebe sile.
Zvaničnici Evropske unije saopštili su da je Unija veoma zabrinuta zbog sukoba u Južnoj Osetiji i da poziva sve strane da prekinu nasilje. Pravdi na volju od „Stare dame“ se više i nije očekivalo.
A onda je na scenu stupio novi globalni igrač koji od dolaska na vlast i nakon preuzimanja predsjedavanja Evropskom unijom žari i pali međunarodne odnose, francuski predsjednik Nicolas Sarkozy i njegov šef diplomatije Bernard Kouchner koji su uspjeli postići neku vrstu primirja i natjerati obje strane da se vrate na početne pozicije kao da se ništa nije ni desilo. Primirje je krhko i nikakav način ne prejudicira konačno političko rješenje statusa odmetnutih pokrajina. Drugi riječima, konflikt je ponovno zaleđen samo što je ruska pozicija neupitno ojačana.
Saakashvilij će morati objasniti svojoj i svjetskoj javnosti zašto je ušao u jednu ovakvu avanturu i ko ga je, ako jeste, na to nagovorio. Britanski The Guardian je odlično primijetio kako su svi znali kako će se završiti gruzijski pokušaj da osvoji Južnu Osetiju - ofanziva započeta u petak granatiranjem i bombardiranjem gusto naseljenog Chinvalija okončana je u nedjelju ponižavajućim povlačenjem. U sukobu su, međutim, smatra list, svi izgubili - najprije gruzijski predsjednik Saakashvilij, koji se kladio na to da Rusija neće reagirati, a sada je vjerovatno Južnu Osetiju izgubio zauvijek (prema FENA). U međuvremenu prave se nove računice i svi se pitaju šta sada.
Iako Zeyno Baran, ekspert za Rusiju u Hudson Institutu u Washingtonu, u intervju za radio stanicu Glas Amerike tvrdi da bi samo „pobjeda Rusije u sadašnjem konfliktu u Zakavkazju mogla imati nesagledive posljedice, ne samo u odnosima Moskve i Washingtona, nego u čitavoj Evroaziji“ već sada je očito da bez obzira na ishod konflikta mnoge stvari ne samo na Kavkazu, nego i u svijetu neće biti iste. Rusija je pokazala da ne preza ni od čega kako bi učvrstila svoju poziciju u svijetu i kako bi ponovo povratila utjecaj barem na zemlje koji se nalaze uz njenu samu granicu.
U izjavi za Glas Amerike, medij koji je na platnoj listi Kongresa i čija je misija da pojašnjava američku vanjsku politiku u svijetu, Zeyno Baran je rekla i to kako je bilo očito već duže vremena da je Rusija sukob oko Južne Osetije nastojala da isprovocira mnogo ranije. Vjerovatno misleći na sve te silne incidente koje smo redovno mogli gledati na satelitskim kanalima u kojima su akteri bili tzv. ruski mirovnjaci u Južnoj Osetiji i Abhaziji, ona tvrdi da je Rusija gurnula Gruziju koja želi postati članica EU i NATO-a da napokon riješi to pitanje na ovoj ili onaj način, kako ono ne bi više bilo uteg o vratu čitave nacije.
Ono što zapadni mediji, naročito američki, često prešućuju jeste da je upravo Amerika i evropske zemlje svojom vojnom pomoći i obećanjima Gruziji da će postati članica NATO saveza, pa čak i EU-a, vjerovatno pogurala gruzijskog predsjednika u ovu avanturu. Ili je on barem pogrešno pročitao signale koji su mu dolazili sa Zapada. Vjerovatno je, svjestan strateškog značaja svoje zemlje, to htio unovčiti, ali se, čini se, gadno prevario u računici. Jer sada je već očito da SAD, a o Evropi da i ne govorimo, nisu bile spremne platiti toliku cijenu. Sve se zaustavilo na riječima podrške i verbalnom konfliktu Rusa i Amera u Savjetu bezbjednosti.
Prema riječima eksperta Barana, implikacije su dalekosežne, kako za šire evropsko-centralnoazijske veze, tako i za američko-ruske odnose. Ovo je u suštini indirektan rat između Rusije i Sjedinjenih Država, ali je ustvari rat koji vodi Rusija, jer Amerika ne želi da u tome učestvuje. Uprkos nizu ruskih provokacija, uključujući upoređivanje američke administracije sa 'Trećim Rajhom', Amerikanci su nastojali da tretiraju Rusiju kao partnera, željeli su da se usredsrijede na oblasti gdje je moguća saradnja", kaže Zeyno Baran.
To je vjerovatno zato što su Amerikanci do sada bili jedina super sila i što su mogli raditi sve što su htjeli bez ičijeg protivljenja. I ranije je Rusija upozoravala kako zna da američko raspoređivanje vojnih snaga u regionu Zakavkazja i uz samu granicu Rusije nema nikakve veze sa ratom protiv terorizma, kako je tada Bušova administracija pravdale takve poteze, i da se radi o otimačini resursa, te da oni to neće gledati skrštenih ruku. Dešavanja u Gruziji su pokazala da su Rusi to ozbiljno mislili. Teško je da će Amerikanci moći zadržati prijateljski i partnerski odnos sa Rusima dok ih u isto vrijeme zbijaju uz zid i pokušavaju preusmjeriti kretanje energenata daleko u pravcima kojima su van njihovog utjecaja, ili gradeći proturaketni štit u njihovom dvorištu. Iz dana u dan otvorenih pitanja na relaciji SAD- Rusija, ali i Rusija- ostale članice NATO-a i EU-a je sve više a sve manje volje da se ona korektno rješavaju.
Da opet nije nafta?
Zanimljivo je kako je gospođa Zeyno primijetila da Rusija ima još jedan, možda na prvi pogled i ne tako očit cilj, iz čitave kampanje. Naima Zeyno Baran smatra kako "Rusija već duže vrijeme želi da obori vladu Mikhaila Saakashvilija i time obezbijedi da Abhazija i Južna Osetija nikada ne budu dio Gruzije, zatim da spriječi daljnju izgradnju naftovoda od Kaspijskog mora koji bi zaobilazili Rusiju i, ujedno, uputi poruku svim zemljama u regionu - od Ukrajine do Kazahstana - da u odsudnom trenutku Zapad nije u stanju da ih zaštiti i odbrani od Rusije",
Naime, dugo se spekulisalo kako Rusiji smeta izgradnja 1760 kilometara dugog naftovoda koji prolazi kroz Gruziju, a kojim se azarbejdžanska nafta prebacuje preko Crnog mora do Turske te dalje na Zapad (pravac Baku-Tbilisi-Ceyhan). Za Ameriku, ali i za Evropu strateški je bitno zaštiti ovaj naftovod čiju je gradnju predvodila korporacija British Petroleum uz podršku američke vlade. Sama pomisao da ovaj zlata vrijedan put nafte, poput nekadašnjeg puta svile, padne pod kontrolu Rusa ledi krv u žilama zapadnih političara i naftnih moćnika.
Zbog izrazite centralizacije bivšeg SSSR-a svi raniji naftovodi i plinovodi sa Kavkaza su išli prema sjeveru a najkraća i najjeftinija alternativna ruta ide preko Irana. Očito je da ni jedno od dva rješenja zapadnim državama ne odgovara. Zato je, ali i zbog Kine, izgrađen naftovod od četiri milijarde dolara koji ide kroz zemlje bliske SAD-u i one sa evropskom perspektivom. Iako je naftovod završen ostaje činjenica da je on daleko od sigurne alternative ruskoj i iranskoj dominaciji u transferu energenata u tom dijelu svijeta. Razlog je jednostavan, oni koji su ga projektovali morali su ga provesti kroz iglene uši jer on prolazi blizu šest potencijalnih ratnih zona: regija Gornji Karabah u Azerbedžanu, Čečenija i Dagistan u južnoj Rusiji, separatističke enklave koje su upravo buknule Južna Osetija i Abhazija u Gruziji, te kurdska područja u Turskoj. Možda su baš zato ruski avioni i gađali naftovod iako se on nalazi kilometrima od ratnog područja, daleko na jugu Gruzije...
Sumnje da je u biti sukoba ipak nafta i neke računice koje običnim smrtnicima nisu uvijek jasne, bude i prisni lični odnosi između američkog predsjednika George W Busha i gruzijskog predsjednika Mikhaila Saakashvilija, koji je studirao pravo u New Yorku i neko vrijeme radio za jednu američku naftnu kompaniju.
