Nastavit će se začarani krug povremenih pokolja u Gazi,
terorističkih napada, otimačine zemlje, zatvaranja djece.
 |
| Netanyahu je predizbornom kampanjom Likud s pozicije desnog centra gurnuo u krajnju desnicu [EPA] |
Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Nakon nedavne ponovne pobjede Benjamina Netanyahua na
izborima u Izraelu i dobijanja većine u Knessetu očito je da su pred nama još
najmanje četiri godine u kojima će mirovni proces biti na čekanju.
Ali za ovaj najduži konflikt u novijoj historiji to nije
nikakva vijest. Opet će se nastaviti začarani krug povremenih pokolja u Gazi,
terorističkih napada, dizanje zidova oko palestinskih naselja, otimačina
zemlje, zatvaranja djece i sve na šta se svjetska javnost već više od pola
stoljeća gotovo pa navikla.
Međutim, sada imamo jedno novo pitanje koje glasi:
"Kolika je cijena Bibijevog (tako ga zovu odmilja njegovi simpatizeri)
trijumfa i četvrtog mandata na premijerskoj poziciji?"
Svojom predizbornom kampanjom Netanyahu je svoj Likud sa
pozicije desnog centra gurnuo u krajnju desnicu. Naravno, uradio je to svjesno,
u trenutku kad mu se učinilo da bi mogao izgubiti od stranaka okupljenih oko
lijevog centra, kako bi pridobio sve jaču i brojniju jevrejsku ultradesnicu.
Ovo što se ovih dana dešava, između ostalog, i na relaciji Jerusalem -
Washington, posljedice su tog skretanja udesno.
Apetiti fanatika
Osim toga, ovim političkim manevrom Netanyahu rizikuje da
nepovratno radikalizira izraelsko društvo. Zna da će mu, na unutrašnjem planu,
biti jako teško zadovoljiti političke i ideološke apetite fanatičnih desničara
s kojima se uhvatio u kolo. Već se javno morao izviniti zbog neprimjernih i
šovinističkih izjava o Arapima koji žive u Izraelu. Ali daleko je veći problem
sebi napravio na međunarodnom planu, gdje Izreal ubrzano gubi podršku nekada i
najbliskijih saveznika koju su donedavno bez pogovora i jednostrano podržavali
sve njihove poteze i stavove, ma koliko se oni kosili s međunarodnim pravom i
standardima zaštite ljudskih prava.
Takvi stavovi Bibiju možda jesu donijeli još jednu, i dalje
tijesnu pobjedu, ali su mu stvorili brojne probleme u odnosima s ostatkom
svijeta kojem je sada jasno da je Izrael taj koji otvoreno ne želi mir sa sve
nestabilnijim okruženjem i da se iza stalne eskalacije sukoba s Palestincima,
ne samo u Gazi nego i na Zapadnoj obali, krije nespremnost da se istinski radi
na formiranju dvije države koje bi živjele u miru. Svima koji su to htjeli da
vide to je bilo jasno i do sada, ali je Netanyahu kroz ovu predizbornu kampanju
i poteze koje je u posljednjih nekoliko mjeseci povlačio sve to otvoreno
potvrdio.
Posebno je ozbiljan problem koji je sebi, pa i Izraelu,
stvorio u odnosima s administracijom predsjednika Obame, najvećim saveznikom
Izraela i glavnim pokroviteljem njegovog postojanja. Odnosi između političkih
predstavnika te dvije države nikada nisu bili gori. Najbolji pokazatelj toga je
izjava šefa osoblja Bijele kuće Denisa McDonougha da se "okupacija, koja
je trajala gotovo 50 godina, mora završiti i palestinski narod mora imati pravo
da živi i upravlja u svojoj suverenoj državi".
"Sjedinjene Američke Države očekuju da sljedeća
izraelska vlada okonča gotovo 50 godina okupacije i stvori put za palestinsku
državu", izjavio je, kako je prenijela Al Jazeera, McDonough, jedan od
najbližih Obaminih saradnika.
Politički ciljevi
Ovakav stav Bijele kuće je vjerovatno uslijedio i kao
reakcija na, između ostalog, predizbornu izjavu novog/starog premijera o tome
kako palestinska država neće postojati samo ako on pobijedi. Jasno je da izjava
skrojena s ciljem slanja jasne poruke ultradesnici o tome kako je on voljan
najveću konzervativnu stranku u Izraelu podrediti njihovim političkim
ciljevima. Ali tu poruku nisu čuli samo oni nego i izraelski saveznici u
Bijeloj kući, kojima je lično obećao da će raditi na mirovnom rješenju
izraelsko-palestinskog sukoba kroz osnivanje nezavisne palestinske države i
kojima je sve vrijeme tvrdio da su Palestinci ti koji koče taj proces
jednostranim diplomatskim inicijativama za priznanje njihove nezavisnosti.
Da ovo nije mala promjena američkog stava, najbolje govori
činjenica da je samo nekoliko mjeseci ranije Obamina administracija vetom u
Vijeću sigurnosti blokirala rezoluciju koju je uz široke konsultacije predložio
Jordan kao nestalna članica tog tijela, a kojom se Izrael upravo pozivao na
povlačenje s okupiranih teritorija. Naravno, toliko i o političkoj dosljednosti
"velikih sila". Helem.
Postoji i drugo tumačenje tog rata riječima između Benjamina
Netanyahua i Baracka Obame i njegove administracije, a koje nema nikakve veze s
Palestinom i tamošnjim mirovnim procesom. Tako velik broj analitičara u
palestinskoj dnevnoj štampi, ali ne samo oni, smatra kako je stvarni sukob,
ustvari, zbog Irana i mogućeg sporazuma u vezi s njegovim nuklearnim programom
te ukidanja međunarodnih sankcija, čemu se Izrael otvoreno protivi.
Prema tom tumačenju, teške riječi i otvoreno razilaženje
kada je riječ o rješenju s dvije države, kao i nedavno obraćanje Benjamina
Netanyahua američkom Kongresu bez koordinacije s predsjednikom Obamom, samo je
još jedan način da se izvrši pritisak na Obamu kako ne bi pristao na ukidanje
sankcija Iranu ili kako bi barem izvukao što bolje uvjete u tim pregovorima.
Ne treba ni zanemariti da se u Americi polahko zahuktavaju
pretpredsjednički izbori u obje stranke i da sve ovo ima "upotrebljivu
vrijednost" i u tamošnjim političkim igrama bez granica. Već smo dobili
imena prvih kandidata. Republikanci, svi kao jedan, preko kritikovanja Obamine
vanjske politike pokušavaju već sada ojačati startnu poziciju svoga kandidata
za Bijelu kuću kojeg tek trebaju odabrati. Oni, između ostalog, kritikuju i
Obamino približavanje Iranu i okretanje leđa tradicionalnim saveznicima na
Bliskom Istoku, prije svega Saudijskoj Arabiji i Izraelu. Ako bude po njihovom,
ne samo da neće biti dogovora s Iranom nego će mnogo šta biti po Bibijevom.
Političke pobjede
Obama polahko pakuje kofere i teško je znati šta će uspjeti
uraditi dok još stoluje u Bijeloj kući. Želi da iza sebe u međunarodnoj
politici ostavi nešto veliko, neko naslijeđe po kojem će biti upamćen, ali je
sve više onih koji bi da mu, zarad vlastitih političkih ciljeva, to
zadovoljstvo uskrate, a vremena sve manje.
Ali dok ne dođe do promjene u Washingtonu, nije nebitno ni
pitanje hoće li Palestinci znati i moći iskoristiti ovaj momenat i sukob između
Obame i Netanyahua, odnosno hoće li moći izboriti barem još neku političku
pobjedu pred UN-om, naročito ako se ispostavi da je Obamina administracija
spremna ići tako daleko da ne iskoristi famozno pravo veta u Vijeću sigurnosti
za neku od rezolucija, poput one nedavne kojom se Izrael poziva da se povuče s
okupiranih teritorija. Palestinci su već napravili nekoliko ozbiljnih
nezavisnih koraka ka priznanju svoje državnosti, kako u međunarodnim
organizacijama tako i u brojnim bitnim glavnim gradovima Zapada.
I dok nemaju načina da zaustave bezobzirnu otimačinu svoje
zemlje i širenje useljeničkih naselja na okupiranoj teritoriji, mogu barem
iskoristiti ovaj sukob između dva najbolja saveznika da izbore još koju, makar
simboličnu pobjedu na međunarodnom planu koja bi ojačala njihovu pregovaračku
poziciju. Teško da će išta od toga umanjiti patnju palestinskog naroda, ali
slabiji nikada ne bira bitke nego mu se one nameću.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju
nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
