Stvarni dometi saudijske antiterorističke koalicije

Ako bi koalicija uspjela uspostaviti ravnotežu između dva bloka i konsolidirati sunitsko-arapski politički blok i to bi za neke bio uspjeh.

Uz Saudijsku Arabiju u koaliciji su još 34 zemlje [EPA]

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Saudijski princ i ministar odbrane Mohammad bin Salman al Saud iznenadio je mnoge najavom formiranja islamske antiterorističke vojne koalicije. Princ Muhamed  koji je između ostalog i zamjenik prijestolonasljednika Kraljevine i za mnoge novo lice vladajuće porodice, i koji, bez sumnje, uživa povjerenje svoga oca, kralja Selmana, u utorak 15.12.2015. u Rijadu je izjavio kako su lideri 34 zemlje sa većinskim muslimanskim stanovništvom odlučile formirati vojnu alijansu za borbu protiv terorizma i ekstremizma u svijetu.

Uz Saudijsku Arabiju, članice ove koalicije su, redoslijedom objavljenim u službenom saopćenju: Jordan, Ujedinjeni Arapski Emirati, Pakistan, Bahrein, Bangladeš, Benin, Turska, Čad, Togo, Tunis, Džibuti, Senegal, Sudan, Sierra Leone, Somalija, Gabon, Gvineja, Palestina, Komori, Katar, Obala Slonovače, Kuvajt, Liban, Libija, Maldivi, Mali, Malezija, Egipat, Maroko, Mauritanija, Niger, Nigerija i Jemen.

Iako se o potrebi jedne ovakve koalicije govori već odavno, naročito u kontekstu potrage za načinima na koji bi se mogla poraziti tzv. Islamska država u Iraku i Siriji, mogima je zapalo za oko to što osnivanje koalicije nije obznanjeno na višem nivou ili barem uz prisustvo svih ministara odbrane članica. Zato se mnogi pitaju - kakvi su stvarni dometi, pa i koliki je stepen ozbiljnosti u čitavoj ovoj inicijativi.

Pritisak iz Washingtona

Zasada je najavljeno formiranje operativnog centra u Rijadu, odakle će „podržavati i koordinirati vojne akcije čiji je cilj zaštita islamskog naroda od svih terorističkih grupa“. Saudijski ministar vanjskih poslova Adel al-Jubeir najavio je da će članice nove Islamske vojne koalicije za borbu protiv terorizma međusobno razmjenjivati informacije, osiguravati vojnu opremu i obučavati vojnike te rasporediti svoje trupe ukoliko sa za tim ukaže potreba. Ustvari, ovo će biti pravo mjerilo efikasnosti koalicije u brobi prsotiv ISIL-a.

Svima je jasno da se samoproglašeni hilafet ne može poraziti samo zračnim napadima, a jedine trupe na terenu su one kurdskih frakcija, prošiitske vojne frakcije pod kontrolom Irana ili, pak, ostaci zvaničnih vojnih trupa režima u Damasku i Bagdadu. Suniti osim oslabljene i razjedinjene opozicije u Siriji nemaju svoje trupe na terenu. Zato se iz Washingtona i drugih zapadnih centara moći već dugo pritišću, prije svega, susjedne muslimanske zemlje da se kopnenim trupama uključe u borbu protiv ISIL-a.

Pitanje je sada, kako bi se takve snage, ukoliko bi i došlo do njihovog formiranja, mogle angažovati na teritoriji Sirije i Iraka. To pitanje je postalo još kompleksnije nakon uključivanja Rusije u sukob i nakon iračkog zahtjeva pred Savjetom bezbjednosti da Turska povuče svoje trupe koje su raspoređene u iračkom Kurdistanu gdje pomažu lokalnim gerilcima koji se bore protiv ISIL-a. Zato ne čudi što je formiranje kolacije otvorilo više pitanja nego što ih je riješilo.

Neka od tih otvorenih pitanja je i zašto u koaliciju nije uključen Irak (za Siriju i Iran je jasno), koji je većinski muslimanska zemlja i čiju vladu u Bagdadu Rijad priznaje kao legitimnu. Ipak, na teritoriji Iraka vodi se možda i najteža borba protiv ISIL-a. Svi znaju odgovor, a taj odgovor sluti da bi koalicija mogla samo još više produbiti sukobe u muslimanskom svijetu jer je se doživljava kao isključivo sunitsku.

Bagdad je već odavno pod direktnim utjecajem, da ne kažemo kontrolom, Irana i zato imaju pravo oni koji novu antiterorističku koaliciju doživljavaju kao pokušaj uspostave protuteže iranskom utjecaju u muslimanskom svijetu koji preko prošiitskih političkih i pravojnih formacija već upravlja sa četiri glavna arapska grada i to Bagdadom, Damaskom, Sanom i Bejrutom.

Sumnje u odlučnost koalicije

Ako bi koalicija uspjela uspostaviti ravnotežu između dva bloka i barem konsolidovati sunitsko-arapski politički blok i to bi za neke bio uspjeh. Brojna žarišta su eskalirala u tom dijelu svijeta zbog sukoba koji se vodio upravo između različitih opcija unutar, uslovno rečeno, sunitsko-arapskog političkog bloka. Barem da Saudijska Arabija i Emirati, na jednoj strani, i Turska i Katar, na drugoj strani, kroz ovu koaliciju prevaziđu svoje nesuglasice bio bi to korak naprijed ili barem rješenje jedne nepoznate u ionako komplikovanoj jednačini.

Ništa manje nejasnoća nije ostalo ni oko toga ko će biti meta tog rata. Princ Mohammad je precizirao da borba neće biti usmjerena samo protiv grupe Islamska država Irak i Levant (ISIL) već i protiv ostalih terorističkih grupa. Znamo da Saudijska Arabija ima svoju listu terorističkih organizacija na kojoj su, između ostalog, i „organizacije koje promovišu ateizam“ (arapski: ilahad ili bezbožništvio) i, recimo, Muslimanska braća sa svim svojim ogranicima. Znači li to da je ova koalicija i sa svim tim organizacijama od sada u ratu?

Ili još plastičniji primjer: Liban je na listi zemalja koje je Saudija objavila da su članice koalicije. U Libanu je prošiitski Hezbollah dio vlasti, parlamentarna stranka, a odnedavno je proglašena terorističkom organizacijom u Saudijskoj Arabiji.

Sumnje u odlučnost koalicije su produbljene nakon što su neki zvaničnici iz zemalja članica izašli u javnost sa izjavama kako su za svoje „članstvo u koaliciji čuli iz medija. Tako su svjetski regionalni mediji prenijeli izjavu pakistanskog ministra vanjskih poslova Aizaza Chaudarya u kojoj se navodi kako ga „niko od predstavnika saudijskih vlasti nije ni kontaktirao, a kamoli pitao za članstvo“. Dodao je da ambasada ove zemlje u Rijadu istražuje okolnosti ove, kako je on nazvao, lažne dojave. Malezijske vlasti također su primile ovu vijest sa iznenađenjem.

Avanturistički duh u vanjskoj politici

"Ranije je bilo priče o zajedničkoj saradnji na polju suzbijanja ekstremizma i terorizma, ali nije bilo riječi o bilo kakvom vojnom savezu", rekao je Hishammuddin Hussein, ministar vanjskih poslova ove azijske zemlje. Slična reakcija je zabilježena i u Libanu i u nekim drugim državama „članicama“.

Ovo svakako ne ulijeva nadu, ali ne bi trebalo proći dugo pa da se uvjerimo da li će i kakve rezultate dati ova inicijativa. Neće biti dobro, ako se ispostave tačnim tvrdnje nekih poznavalaca prilika na saudijskom dvoru, prema kojima je princ Muhamed samoinicijativno obznanio koaliciju kako bi ojačao svoju poziciju u sukobima koji traju unutar vladajuće porodice. Nije tajna da, upravo ovaj najmlađi ministar odbrane na svijetu, ima ambicije da postane kralj, sada je drugi u redu za prijesto, što mnogi iz starije generacije prinčeva osporavaju, kao i njegov avanturistički duh u vanjskoj politici.

Šta god bilo, od koalicije najbitnija je makar deklarativna poruka da su muslimanske zemlje shvatile opasnost koju terorizam predstavlja za njihove narode, pa će valjda jednog dana iznaći i načine da se tom zlu suprotstave. Da li se to može desiti prije nego se ta ista društva suoče s uzrocima koji rađaju nestabilnost i terorizam i da li je dovoljna saglasnost vladajućih elita oko toga, teško je reći.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Kobno navikavanje na islamofobiju

Postepeno se navikavamo se na opasne islamofobične, rasističke i diskriminatorske stavove u javnom prostoru.

Iako se tako čini, Donald Trump ne priča nepromišljeno [AP]

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Šovinistička izjava vodećeg republikanskog kandidata za američkog predsjednika Donalda Trumpa da muslimanima treba zabraniti ulazak u SAD je s pravom izazvala salvu osuda, kako u SAD-u tako i u svijetu. I dok jednoglasna osuda velikog broja individua i institucija koje imaju daleko više kredibiliteta od tajkuna Trumpa ulijeva nadu da u ovom ahir zemanu nisu baš svi moćnici izgubili osjećaj za mjeru i odustali od osnovnih principa ljudskosti ili barem dobrog ukusa, daleko je to od toga da se trebamo ponašati kako da se ništa ne dešava.

Dobro je da je Bijela kuća saopćila da su Trumpovi komentari "u suprotnosti s američkim vrijednostima" i nacionalnim interesima. Drugi republikanski predsjednički kandidat Jeb Bush također je odbacio Trumpov prijedlog kao "sumanut" te izjavio da njegove političke ideje "nisu ozbiljne". Čak je i jastreb američke politike i bivši američki potpredsjednik iz redova Trumpovih republikanaca Dick Cheney kazao da je ova ideja "u suprotnosti sa svim za šta se zalažemo i vjerujemo".

Ali, ono što je izrečeno ne može biti povučeno i šteta je trajno počinjena. Jer, ova izjava je šokantna samo sada. Već sutra da je Trump ponovi ili da neka druga javna ličnost negdje u svijetu kaže nešto slično, reakcije ne bi bilo. Samo još brutalnija izjava, s još više islamofobije ili šovinizma, može dobiti sličnu medijsku pažnju. Javno mnijenje jednostavno tako funkcinira. I zato se svi postepeno navikavamo na opasne islamofobične, rasističke i diskriminatorske stavove u javnom prostoru.

Dovelo i do genocida

Na to računaju oni koji s vremena na vrijeme ispuštaju ovakve probne balone. Oni očekuju da će se javnost na njih vremenom naviknuti i početi ih prihvatati kao normalne. A historija nas uči da je mali korak od prelaska sa riječi na djela i da se konstantna dehumanizacija i satanizacija određenih vjerskih, etničkih ili bilo kojih drugih skupina u konačnici pretvara u različite diskriminatorske i isključujuće politike, pa čak i opravdavanje nasilja nad njima, koje je u nekoliko navrata dovelo i do genocida.

Trump je vrstan showman i nekadašnja zvijezda reality showa, koji itekako zna po koju o tome šta današnje mase žele i kako se njima može manipulirati. Iako se tako čini, Trump ne lupa. Malo je onih koji su se, osim njega samog, divili njegovoj inteligenciji, integritetu ili metodama postizanja uspjeha, ali niko ne može negirati da on ima novca i da može kupiti savjetnike. I spornu izjavu Trump nije izrekao u nepromišljenom afektu, nego, vidi se to iz videosnimka izjave, pročitao. To znači da je ovaj republikanski kandidat znao da će njegova poruka naići na odobravanje ciljanih krugova na čiju podršku računa. Ni to ne treba zanemariti kada pokušavamo shvatiti jednu ovako nepojmljivu izjavu.

Jako je puno oniih koji misle tako kako Trump govori i samo je pitanje kada će se pojaviti političke opcije, poput francuskog Nacionalnog fronta - stranke Marine Le Pen, koje će na tom sentimentu pokušati profitirati. Uostalom, zar je suštinski Trumpova izjava drugačija od one koju smo mogli čuti u našem susjedstvu od predsjednika stranke Hrast - Pokret za uspješnu Hrvatsku Ladislava Ilčića?

Mržnja i strah zasljepljuju čovjeka i možda je zato probuđeni duh islamofobije koji se oslobodio u javni prostor nakon nedavnih terorističkih napada, uspona grupe Islamska država Irak i Levant i priliva velikog broja izbjeglica u Evropu ukazao na brojne predrasude, ali i neistine i mitomanske konstrukte, koje neki politički, vjerski i naučni krugovi Evrope i danas baštine.

Najglasniji zagovornik, ili barem onaj koji "govori ono što mnogi u Evropi misle", takvih stavova je desničarski premijer Mađarske Viktor Orban. Njegova zaslijepljenost zbog ideologije kojoj pripada i zbog koje je izjavio kako "islam nikada nije pripadao Evropi", što je, znaju to svi oni koji nemaju selektivno historijsko pamćenje, notorna neistina. Ovim povodom Juan Cole, profesor historije sa Univerziteta Michigan, podsjetio je evropsku javnost da su Osmanlije koje su Mađarskom vladale 150 godina dali utočište Orbanovim precima. Što će reći da njega danas ne bi bilo među Mađarima da nije bilo tadašnje tolarancije Osmanskog carstva.

Da nije bilo Osmanlija...

Naime, poznata je historijska činjenica da su Osmanlije favorizirale protestante, a naročito kalviniste, i da su odigrale ključnu ulogu u njihovom opstanku u Mađarskoj i Transilvaniji. Ukupno 11,6 posto Mađara koji se danas izjašnjavaju kao kalvinisti, a među je i Orban, opstali su na tim prostorima velikim dijelom zbog činjenice da su im osmanski sultani, poput Sulejmana Veličanstvenog i Selima Drugog, dali utočište u svojim provincijama. Da su Mađarskom vladali katolici, piše profesor Cole, protestanti bi vjerovatno bili istrijebljeni, kao što je to bio slučaj s katoličkom Španijom, ili čak u uskom dijelu zapadne Mađarske, kojom je vladala katolička Austrija.

Znači, Orbanovi vjerski korijeni su oblikovani i opstali zahvaljujući islamskom konceptu vjerske tolerancije koj su na ove prostore donijele Osmanlije. Ali, to je samo mali dio onoga što su muslimani - bili oni Arapi, Osmanlije ili brojni drugi narodi, ali i pripadnici drugih konfesija koji su bili dio jedne velike civilizacije - donijeli u Evropu. Ali, uzalud je pozivati se na razum kada se glasovi počnu skupljati upravo na iracionalnom strahu i falsificiranju historije i stvarnosti.

Naučio sam jednom da je najbolje ne truditi se tekst završavati nekim mudrim zaključkom, ali ne mogu ne ponoviti stihove koji su mi čitavo vrijeme bili u podsvijesti dok sam pokušavao "probaviti Trumpov šovinizam". Radi se, naravno, o provokativnoj pjesmi "Prvo su došli...", koja se pripisuje pastoru Martinu Niemölleru (1892-1984), a govori o tromosti i nereagiranju njemačkih intelektualaca nakon dolaska nacista na vlast te politike "čišćenja" pojedinih društvenih skupina. Iako postoje određena neslaganja oko tačnog teksta i vremena nastanka citata u nastavku je verzija prema Zakladi Martin Niemoller.

Prvo su došli...

Kada su nacisti došli po komuniste,

ja sam šutio;

jer nisam bio komunist.

Kada su zatvorili socijaldemokrate,

ja sam šutio;

jer nisam bio socijaldemokrat.

Kada su došli po sindikaliste,

ja se nisam pobunio;

jer nisam bio sindikalist.

Kada su došli po mene,

više nije bilo nikog

da se pobuni.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Jusić: Terorizam se ne može pravdati zloupotrebom plemenitih ideja

Razgovarao: SELMAN  SELHANOVIĆ (Preporod)

Intervju:  Muhamed  Jusić, prevodilac i publicista, analitičar događaja na Bliskom Istoku i na Balkanu, stalni saradnik i kolumnista  Preporoda

 U povodu  terorističkih napada u  Parizu  i sve učestalijih prijetnji i sijanja straha među ljudima kao globalnom zlu koje može izazvati podjele i mržnju među narodima, te izazvati razlike između muslimana i kršćana  našli smo za shodno da o tome porazgovaramo sa Muhamedom Jusićem, vrsnim analitičarem i poznavaocem prilika na Bliskom Istoku. I dok je svijet brujao o terorizmu u Parizu u međuvremenu se desio teroristički čin u Sarajevu. Razgovor sa Muhamedom Jusićem uopravo smo započeli od te vijesti.

Napad u Rajlovcu koji je u nadležnom tužiteljstvu okvalificiran kao teroristički čin i teroristički napad u Parizu nekoliko dana ranije  izazvali su buru reakcija i zabrinutosti u domaćoj i svjetskoj javnosti. Kakva je Vaša reakcija bila na ove događaje?

-Kod nas se o problemu nasilnog ekstremizma govori samo kada se desi teroristički napad. To nas onda drži nekoliko dana. Svi tvrde kako će baš taj dan biti naš 11. septembar i da nakon napada na povratnike (sjetimo se terorističkog napada u kojem je stradala Meliha Durić ili porodica Anđelić), na policijsku stanicu u Bugojnu i Zvorniku, američku ambasadu ili evo u Rajlovcu na pripadnike Oružanih snaga BiH, ništa više neće biti isto. Ali ubrzo se sve zaboravi i tako do novog napada.

Kada se napad desi teško je hladne glave govoriti o ovom zlu koje prijeti ne samo nama nego i čitavom svijetu. Ako se pokušaju objasniti uzroci zbog kojih se mladi ljudi odlučuju priključiti nasilnim ekstremistima i posegnuti za terorizmom možete lahko biti optuženi da opravdavate zločin ili ga relativizirate. Nešto pokušati shvatiti ne znači to i opravdati, ali u trenucima straha i kada nevini stradaju to je teško razumjeti. Ako pak pokušamo upozoriti javnost na opasnost koja istinski vlada može se upasti u zamku da se samo podgrijava strah i da se na taj način pomaže teroristima da postignu svoj cilj.

Ranije je bit terorizma bila da se ubije jedan, a zastraše stotine; danas se, uz pomoć medija, može ubiti jedan, a zastrašiti milioni. Toga i mediji i oni koji se javno oglašavaju u danima nakon terorističkog napda trebaju biti svjesni. Zato su BBC i brojne druge ozbiljne medijske međunarodne organizacije izradili specijalizirane vodiče za novinare koji izvještavaju o terorizmu, a koji prvenstveno insistiraju na neophodnosti da se izvještava samo o činjenicama, a da se ne prenose neprovjerene informacije, izmišljaju lažne prijetnje i preuveličava opasnost, jer žeđ za senzacionalizmom često i ozbiljne novinare uvlači u opasnost da budu oni koji nesvjesno pomažu onima protiv kojih vjeruju da se bore.

Volio bih da se ovim ozbiljnim problemom kao društvo bavimo i kada ne pucaju bombe i to kontinuirano na svim nivoima, bez politizacije i senzacionalizma, ali je to, nažalost, malo vjerovatno.

Teroristi nas ne smiju zaplašiti

Teroristički napad u Parizu itekako je potresao svijet. Čak pojedinci najavljuju mogućnost  trećeg  svjetskog  rata. Odista postoji li mogućnost rata takvih razmjera?

-Valjda nas je historija naučila da je sve moguće. Ali mislim da se ništa ne postiže širenjem panike i promocijom apokaliptičnih scenarija. Naročito ako znamo da teroristi žele da nas zaplaše i da nas natjeraju da iracionalno, kako ljudi čine u strahu reagujemo. Terorizam jeste i po svom jezičkom značenju sijanje straha, teroriziranje kako bi se ostvarili neki politički ciljevi, odnosno kako bi se oni iznudili od država i društava.  Zato je bitno da ostanemo pribrani, da teroristima ne dozvolimo da nas zaplaše.

Međutim, možda je bitnije od toga što su i neki ozbiljni svjetski lideri, poput jordanskog kralja Abdullaha, sve što se ovih dana u svijetu, a naročito u Siriji i Iraku dešava nazvali tim imenom -pitanje jesu li svjetski moćnici išta naučili iz prošla dva svjetska rata i ne samo njih, nego i svih onih „malih ratova“ i genocida koji su uslijedili. Isto se pitanje može postaviti i masama, a naročito onima koji pušu u ratne trube kojih je danas sve više, posebno u virtualnom svijetu interneta, a naročito među mladima..

 Ovo jeste napad na cijelo čovječanstvo, pa i na univerzalne vrijednosti. U kontekstu ovog terorističkog  napada - poštujemo li danas dovoljno te vrijednosti  i  deklaracije o ljudskim pravima, te  kako doći do pravednijeg svijeta?

-Kad bih znao odgovor na ovo pitanje već bih vjerovatno imao barem Nobelovu nagradu za mir. Ali ono što svi znamo jeste da svako od nas ima obavezu da uradi sve što je u njegovoj moći da svijet bude bolji i da zlo ne trijumfuje. A davno su ljudi rekli da je za trijumf zla dovoljno samo da dobri ne urade ništa.

Današni svijet je skrojen po pravilima moćnih i oni pišu pravila igre. To je svima jasno i odavno su pozivi na poštivanje  ljudskih prava, jednakosti, solidarnosti i humanosti sve češće samo isprane parole, ali to ne znači da se od njih treba odustati i da su one prevaziđene. Šta je alternativa tim vrijednostima na koje nas pozivaju sve vjere , pa i one ideologije koje su u centar svoga pogleda na svijet stavile dobrobit svih ljudi? Na te vrijednosti harmonije i mira među ljudima nas poziva i posljednja Božija Objava u kojoj nam Stvoritelj poručuje da „On (Allah) poziva (ljude) u Kuću mira“.

Mir i zalaganje za pravedniji svijet ne može biti prevaziđen ideal.

Zloupotreba islama zarad ciljeva moćnika

Očito muslimanski svijet je u krizi, a muslimanska društva podijeljena i inertna po mnogim pitanjima. Otkuda toliki broj međumuslimanskih  ratova?

-O krizi islamske civilizacije se piše već desetljećima. To je duga tema, ali je možda konkretnije pitanje trenutnih sukoba koji razdiru muslimanska društva iznutra. Politizacija vjere, pa tako i onih partikularnih identiteta u njoj, postala je gorući problem muslimanskog svijeta.

Ono što je bitno da znamo da rat na Bliskom Istoku nije rat za islam niti protiv njega, kao što ni sukobi nisu između sunnita i šiita. Radi se o zloupotrebi islama zarad ostvarivanja političkih ciljeva brojnih regionalnih i svjetskih moćnika. I sukob sunita i šiita je ispolitiziran od istih moćnika kako bi preko tih vjerskih, kulturnih i sektaških osjećanja širili svoj politički utjecaj.

Zasigurno, razloge možemo tražiti i u krivom shvatanju islama. Ta shvatanja  su često u sukobu sa islamom. Terorizam u ime vjere je posebno opasan?

-Mi stalno čujemo kako teorizam nema veze sa islamom i to je tačno. Terorizam nema veze sa izvornim islamskim učenjem, ali itekako ima veze sa zloupotrebom islama i islamske tradicije zarad promocije jedne ideologije koja bi islam koji je za milijardu i po muslimana „milost Božija poslana čovječanstvu“ (Mi te, o Muhammede, nismo poslali osim kao milost svjetovima-Kur`an) kidnapovao zarad političkih ciljeva male skupine samoproglašenih spasitelja muslimana.

Ti ljudi sve što čine pravdaju pravnim rješenjima nastalim u srednjovjekovnim okolnostima življenja islama. Oni u svom tumačenju vjere nemaju dokaze u vjerodostojnoj islamskoj tradiciji i ako se na nešto od toga pozivaju onda je to izvučeno iz konteksta.  Svi ajeti iz Kur`ana imaju povode objave (sebebu-n- nuzul) a hadisi kontekst u kojem su izrečeni (sebebu-l-vurud) i oni se ne mogu, iako je njihova poruka univerzalna, shvatati izvan konteksta vremena u kojem su nastali. Ajeti objavljeni u kontekstu odbrane muslimana u prvim godinama objave od nasilnih napada paganskih plemena se ne mogu primjenjivati na društva koja se grade na principima mirnog suživota,interakcije i tolerancije, poput onog medinskog kojeg je Poslanik, a.s., izgradio nakon Hidžre.

 Evidentno je da ulema mora uraditi više kako bi raskrinkala ta njihova tumačenja islama, kako bi razvila kontranarativ i kroz ponovno otvaranje vrata idžtihada  (procedure iznalaženja pravnih rješenja u islamskom pravu na osnovu već postojećih propisa ili izvođenje detaljnih propisa iz općih principa ) islam i njegove nepromjenjive vrijednosti dovela u XXI stoljeće  umjesto da muslimane vraća u XI  ili neki drugo stoljeće na čije modele uspostave države i društva se pozivaju ekstremisti danas.

Međutim, analiza slučajeva terorističkih napada i profila pojedinaca koji ih počine ukazuje na to da je nasilna ideologija na koju se teroristi pozivaju u opravdavanju upotrebe nasilja tek pokriće za njihovo odranije asocijalno ponašanje. To su po pravilu delikventi, nerijetko sa kriminalnim dosijeom, ljudi koji bi se mogli okarakterisati kao otuđeni u svakom smislu te riječi.

Posebno je interesantno kako ti ljudi, naročito u evropskom kontekstu skoro nikada ne dolaze iz tradicionalnih muslimanskih porodica u kojima se živjela vjera. U BiH i okruženju su to obično „novorođeni muslimani“ odnosno oni koji su „došli tobe“ nakon što su odrasli daleko od vjere dok je većina napadača u evropskim društvima druga ili treća generacija useljenika koji dolaze iz asimiliranih porodica. Značajan broj među tim pojedincima čine i konvertiti. To nam govori puno jer ukazuje na zaključak da osim što se moramo pozabaviti ideologijom kojom mladi ljudi opravdavaju nasilje moramo rješavati i druge razloge koji ih „guraju“ ili „vuku“ ka takvom ponašanju i koji ne trebaju biti zanemareni.

Cijeli intervju u Preporodu od 1. decembra

Termini islamski ekstremizam, islamist i džihadist u službi generalizacije i stereotipa

Nespretno, šablonski ili namjerno korištenje termina islamski ekstremizam, islamist, džihadist i niz sličnih primjera, koje mediji, ali i brojne javne ličnosti koriste gotovo u kontinuitetu kada se želi opisati terorizam, u velikoj mjeri služe širenju dezinformacija, generalizirajući islam i terorizam.

Najbolji primjer, blago rečeno neopreznog korištenja terminologije koja se spominje u kontekstu terorizma, su nedavna dešavanja i teroristički napadi u Parizu i Rajlovcu. Čak mnogo prije nego je bio poznat zvanični stav o spomenutim napadima, a naročito o ovom u Rajlovcu, imali smo medijske izvještaje da je riječ o terorizmu koji se neposredno vezao za islamski ekstremizam.

Postavlja se pitanje koliko mediji i javni istupi određenih ličnosti utječu na "nametanje" zaključaka koji nisu provjereni, ne razmišljajući o eventualnim posljedicama kojih će definitivno biti u nekoj skorijoj budućnosti.

Zasebno je pitanje koliko sami analiziramo određene pojave i donosimo zaključke, a koliko se oslanjamo na već formirana mišljenja i neprovjerene informacije.

Nesumnjivo je da je na formiranje takvih šablonskih stavova utjecalo djelovanje terorističkih grupa poput Al-Kaide ili IDIL-a, ali je neozbiljno termine islamski ekstremizam ili islamist koristiti bez poznavanja njihovog izvornog značenja.

Profesor na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu Enes Karić je još 1990. godine pisao o interpretaciji termina islamski ekstremizam. Tako se navodi da se islamski ekstremizam i radikalizam u većini slučajeva opravdava nastojanjem da se "restaurira" uzorno islamsko društvo.

Tako Karić objašnjava da ekstremni fundamentalizam u islamu savremenog doba nije sposoban razlučiti granicu između izvora vjere i povijesnog prevođenja tog izvora u vrijeme.

"Ekstremni fundamentalizam zapravo daje božanske atribute nečemu, što je samo jedno prošlo ljudsko shvatanje. Osim toga, taj fundamentalizam ne uvažava ni Kur'an ni Sunnet, i nije sposoban sagledati pogubnost svog zahtjeva", navedeno je u stavovima Enesa Karića o islamskom fundamentalizmu.

Ko ima potrebu da se pravda, a ko teroriste želi poistovijetiti sa islamom

Islamski teolog i analitičar Muhamed Jusić za Klix.ba komentariše opasnost generalizacije i korištenja termina kada se govori o terorizmu.

"Ako nismo oprezni s riječima koje koristimo lako može doći do generalizacije. Unutar muslimanskih zajednica širom svijeta traje prije svega ideološka borba za 'dušu islama'. U tom konfliktu apsolutna većina 'kulturoloških' i 'vjerujućih' muslimana želi pokazati kako nije sve što čine muslimani islam, a naročito ne ono što čine bombaši samoubice koji u ime islama ubijaju civile širom svijeta. Kada nasuprot toga imate političku i medijsku mašineriju koja čini sve da upravo te ekstremiste prikaže kao jedine predstavnike islama, onda je očito da takve institucije čine medvjeđu uslugu", ističe Jusić.

Američki protuteroristički centar (US National Counter-Terrorism Centre) je još 2008. usvojio dokument nazvan "Riječi koje djeluju i riječi koje ne djeluju- vodič za protuterorističku komunikaciju u kojem se sugeriše da se tadašnja Al-Kaida više ne naziva islamskom ili muslimanskom organizacijom jer to samo nesvjesno daje legitimitet njihovim postupcima.

U Vodiču za protuterorističku komunikaciju posebno se ističe kako administracija u Washingtonu, ali i mediji, trebaju izbjegavati da terorističke organizacije nazivaju islamskim i da ne forsiraju "sukob Amerike s islamom", jer to je upravo ono što Al-Kaidina medijska mašina pokušava proturiti. U strategiji se podsjeća kako bi bilo pogubno izgubiti podršku tako značajnog dijela svjetske populacije koja sebe smatra muslimanima i da ni Amerika, niti bilo ko drugi, ne može sebi dopusti luksuz da protiv sebe okrene sve muslimane svijeta zato što će ih sve smatrati odgovornim za ono što čini jedna mala skupina.

"Danas je IDIL ili DAIŠ preuzeo primat od Al-Kaide i ista pravila bi trebala važiti i iste pouke bismo trebali imati na umu kada imenujemo ovu organizaciju. Umjesto nazivanja terorističkih organizacija islamskim ili muslimanskim, strategija predlaže da se one opisuju pojmovima kao što su totalitarne, terorističke ili nasilno ekstremističke, tj. terminima za koje se kaže da su općepoznati termini koji na adekvatan način definišu našeg neprijatelja i istovremeno mu oduzimaju svaki oblik legitimiteta“, navodi Jusić.

Nesvjesno legitimiziranje terorističkih djela

Na temeljima iste teze strategija predlaže i da se teroristi više ne nazivaju mudžahidima, niti njihove akcije džihadom. "Mudžahid (ili mudžahedin) je sveti ratnik, odnosno pozitivna karakterizacija u islamskoj tradiciji u kontekstu pravednog rata. U arapskom jeziku džihad je "ulaganje truda na Božijem putu" i koristi se u brojnim drugim kontekstima mimo onog ratnog. Nazivati naše neprijatelje mudžahedinima, a njihov pokret globalnim džihadom znači nesvjesno legitimiziranje njihovih postupaka", kaže se u dokumentu.

Osim toga, predlaže se da zvanični dužnosnici u budućnosti kada govore o Al-Kaidi i njenim simpatizerima koriste pojmove kao što su "kult smrti", "kultu sklona organizacija", "sektaški kult", "nasilni kultisti". Također se predlaže čak i odvajanje pojma islamizam i islamistički od terorističkih organizacija, kako bi se njima ubuduće opisivale organizacije koje zagovaraju politički islam, ali ne nužno i terorizam.

"Iz dosadašnjeg iskustva postoje opravdani strahovi kako bi se efikasnom hvatanju ukoštac sa izazovom terorizma nekih islamističkih skupina i definiranju razumne strategije borbe protiv terorizma ponovo mogla ispriječiti čitava plejada novokomponovanih eksperata za islam i "islamski terorizam", koji su preko noći ugrabili priliku da se domognu dobro plaćenih pozicija u sigurnosnim agencijama, medijima i naučnim institutima, pa i kod nas u BiH i regionu. Njihov cilj nije riješiti problem, nego ga konstantno držati aktuelnim, kako bi sebi osigurali materijalnu korist. Nisu rijetki slučajevi da takvi kvazieksperti svojim mišljenjima, kasnije pretočenim u političke odluke, samo dodatno pogoršavaju problem i stvaraju uslove za daljnju radikalizaciju muslimanskih masa", zaključuje Jusić.

Osim toga, upotrebljavanje sintagme islamski terorizam u suprotnosti je s deklaracijom Ujedinjenih nacija (UN), prema kojoj se teroristički akt može povezati samo s političkom pripadnošću počinilaca ili njihovim imenom. S obzirom na to da se navedena sintagma koristi u javnom prostoru, nesumnjivo je da se ova deklaracija krši.

Izvor: klix.ba 

Izašao Takvim za 2016. godinu

Takvim, kao najtiražnija i najpopularnija publikacija Islamske zajednice u BiH i ove godine donosi tekstove naših renomiranih autora – njih 23. Sadržaj radova je raznovrstan, što i ovaj svezak Takvima čini bogatim i zanimljivim za čitanje.

Ovogodišnji Takvim, dakle, čine sljedeći radovi:

1. Ibrahim Begović, Takvimsko svjedočenje u vremenu; 2. Husein Kavazović, Svijet islama: kraj jedne i početak druge epohe; 3. Muharem Omerdić, Iman i islam; 4. Enes Karić, Čovječanstvo kao ponavljanje Adema, a.s.; 5. Almir Fatić, Kurejš – sura o ekonomiji i sigurnosti; 6. Nedim Begović, Obredno klanje životinja i šerijatski tretman “jela sljedbenika knjige” iz vizure fikha Evropskog vijeća za fetve i istraživanja; 7. Ahmed Hatunić, Rasprava bosanskih alima i stav islamskih pravnika o klanjanju deset rekata nakon džumanskog farza; 8. Esad Duraković, Pjesništvo pod plaštem poslanika Muhammeda, a.s.; 9. Zuhdija Hasanović, Gdje nam je požrtvovanost?!; 10. Mustafa Prljača, Tri kategorije ljudskih duša; 11. Mustafa Jahić, Zaklinjanje u Kur’anu; 12. Ismail Ahmetagić, Kazivanje o blagodati Gospodara; 13. Senad Agić, Srce kao podsvijest i njegova moć; 14. Enes Svraka, Odgoj i obrazovanje u svjetlu hadisa; 15. Aida Krzić, Božiji blagodari i ljudski zaboravi; 16. Ismet Dedić, Značaj vode za život na Zemlji; 17. Enes Karić, Mudre pjesni arabljanskih genija; 18. Amra Hodžić, Odgovornost intelektualaca prikazana kroz poređenje tekstova Samuela Huntingtona i Seyyeda Hosseina Nasra; 19. Muhamed Jusić, Muslimanski svijet između vjerskog konzervativizma i izazova modernosti; 20. Selman Selhanović, Mediji i porodica; 21. Azmir Jusufi, Prevođenje Kur’ana na albanski jezik; 22. Elvir Duranović, Prusačko muftijstvo i muftije; 23. Aladin Husić, Višnjevo.

I ovaj Takvim štampan je u uobičajenom formatu A5, na ukupno 288 stranica. Uvodna pojašnjenja o kalendarsko-takvimskom dijelu dao je i ove godine Esad Mahmutović.

Specijalni prilog Preporoda: Ko će i kako zaustaviti ISIL?

Islamske informativne novine „Preporod“, u broju od 1. decembra 2015. godine, donose specijalni prilog pod nazivom „Ko će i kako zaustaviti ISIL?“, u kojem se na 16 stranica prezentiraju stavovi relevantnih domaćih i inostranih autora o terorizmu i terorističkim prijetnjama, kako sa stanovišta razumijevanja vjere tako i šireg društvenog konteksta.  U Preporodovom prilogu pišu: Akbar Ahmed, Mustafa Cerić, Enes Ljevaković, Adnan Silajdžić, Rešid Hafizović, Mustafa Hasani, Muhamed Jusić, Samir Beglerović i Martin Chulov.

„Možemo (li) izbjeći sljedeći Pariz“, naslov je teksta Akbara Ahmeda, „Vrijeme nedomišljenog uma i nedorečene riječi“, tekst je Mustafe Cerića, o zločinu ubistva i samoubistva sa šerijatskog stanovišta piše muftija Enes Ljevaković, a Mustafa Hasani o kompetencijama za davanje fetve. U ime Katedre za akaid, tesavvuf i uporedne religije Fakulteta islamskih nauka Adnan Silajdžić, Rešid Hafizović i Samir Beglerović napisali su tekst kako razumijevati fenomen religijskog nasilja u današnjem svijetu pod naslovom „Nasilje kao sopstveni proizvod moderne kulture“. Nagrađivani novinar Guardiana Martin Chulov analizira zašto se bori ISIL i otkriva raznovrsne saveze aktera bliskoistočnih sukoba.

„Francuski muslimani su žrtve terorističkih napada u Parizu, ali i oni koje okrivljuju“,  piše u rubrici Iz dnevnika imama, Abduselam ef. Fetić, imam u Parizu.

Preporod pita zašto u Sarajevu nema redovnih sedmičnih tribina u organizaciji IZ, te analizira odnos IZ prema društvenim mrežama.

Preporod je dostupan na kioscima širom Bosne i Hercegovine.   

Pozadina turskog obaranja ruskog aviona

Turkmeni su sklopili brojne vojne saveze u borbi protiv režima Bashara al-Asada i ISIL-a [Getty]

Sirijski Turkmeni su etnički Turci koji govore turski jezik što Tursku dodatno obavezuje da im pomogne i stane u njihovu zaštitu.

Piše: Muhamed Jusić (Al-Jazeera)

Svijet je sa jezom primio vijest o jučerašnjem turskom obaranju ruskog aviona.Svi iz historije znaju da veliki svjetski ratovi počinju zbog sitnih povoda iako su njihovi uzroci daleko veći. Zato je ovaj incident na uzavrelom sirijskom nebu gdje se tiskaju avioni svih većih svjetskih sila izazvao trnce ne samo kod političkih moćnika nego i malih ljudi daleko od Sirije koji znaju da kada se veliki bore stradaju mali.

Iskreno, karta koju je turska strana predočila, a iz koje se vidi da je ruski avion prešao preko jednog malog dijela turskog zračnog prostora koji ulazi duboko u sirijski državni teritorij i ne predstavlja neku ozbiljnu povredu. Međutim, činjenica da su se slične povrede turskog zračnog prostora desile već dva puta ranije i da je Ankara tada upozorila Rusiju da neće tolerisati slične incidente, te da je ovaj avion deset puta, barem tako tvrdi Ankara, upozoren  govori da se ovdje više radilo o principu i demonstraciji moći dvije sile uključene u sukob u Siriji i Iraku.

Upravo zbog toga su neke članice NATO-a, na vanrednom sastanku Sjevernoatlanskog vijeća na nivou ambasadora, reagovale na način da su ustvrdile da je Ankara mogla i drugačije reagovati i da nije morala baš posezati za najoštrijim odgovorom. Na kraju su članice saveza ipak deklarativno podržale Tursku iako nisu zalupali u ratne bubnjeve nego su situaciju pokušali smiriti, ali je ostalo pitanje zašto je Turska tako reagovala.

Sirijski etnički Turkmeni

Jedan odgovor bi se mogao kriti i u analizi mjesta gdje se napad desio i u involviranim stranama na terenu. Tako bi se čitav incident mogao tumačiti kao poruka Turske Rusiji da neće tolerisati njihovo djelovanje u području koje nastanjuju sirijski etnički Turkmeni koji se bore protiv režima Bashara Al Asada. Prema tim izvorima avion koji je oboren je bio uključen u operacije bombardovanja turkmenskih opozicionih snaga koje Turska podržava. Upravo na to područje je avion i pao i pripadnici tih jedinica su preuzeli odgovorost za ubistvo jednog od dva pilota koji su iskočili iz aviona i sada pregovaraju sa Rusijom o vraćanju njegovog tijela.

Na video-snimku koji je postavljen na društvenim mrežama i na kojem se navodno vidi ubijeni ruski pilot vidi se logo upravo jedne takve turkmenske vojne formacije, Al-Liva al-Ašir fi As- Sahil (اللواء العاشر). Turkmenske vojne formacije prije svega na brdu Turkmen (Jabal al-Turkman) uspostavljene su 2012. godine, nakon početka građanskog rata u Siriji i od tada ratuju protiv režima u Damasku, a kasnije su se uključile i u borbu protiv tzv. Islamske države. Smatraju se dijelom „umjerene opozicije“ koja djeluje pod okriljem slobodne sirijske vojske. Svjetski mediji pišu da njihove vojne postrojbe broje oko 10.000 ljudi, koje direktno podržava Ankara.

Sirijski Turkmeni su etnički Turci koji govore turski jezik što Tursku dodatno obavezuje da ih pomogne i stane u njihovu zaštitu. Ovaj narod živi na području koje većinski naseljavaju Arapi i Kurdi i sa njihovim jedinicama su sklopili brojne vojne saveze u borbi protiv režima Bashara al-Asada i ISIL-a. Turkmeni naseljavaju i područje Iraka i Irana još od 11. vijeka. Procjenjuje se da ih u Siriji, Iraku i Iranu ima između 1,5 i 3,5 miliona.

Dokaže li se da je ovo bio stvarni razlog incidenta biće to potvrda opravdanosti straha od toga da će to što je Rusija odlučila da pod krinkom borbe protiv ISIL-a i terorizma za metu uzme sve pobunjeničke skupine koje se bore protiv terora režima Bashara Al Asada, dovesti do otvorenog sukoba sa onima koji te frakcije podržavaju.

Ovo znači da je Turska Rusima povukla crvenu liniju ne samo na svom nebu nego i na teritoriji Sirije u smislu ciljeva koje Moskva može gađati. Međutim, bez jasnog dogovora oko jedinstva tzv. anti-ISIL koalicije i jasne vizije budućnosti Sirije i toga ko su teroristi na terenu ovakvi incidenti mogu biti sve češći.

Turska u svojoj viziji stvaranja „slobodne- zone“u Siriji, a za što se predsjednik Erdogan zalaže već godinama,  računa upravo na ove turkmenske postrojbe i druge tzv. „umjerene pobunjeničke vojne formacije“. Ta zona bi trebala biti utočište za izbjeglice kako ne bi prelazili u Tursku koja se jedva nosi sa sadašnjim brojem njih (a kasnije i u Evropu)  i dati im utočište ne samo od ISIL-a nego i od avijacije predsjednika Al Asada. Ali možda bitnije od toga, ta zona bi trebala odmaknuti ISIL od turske granice, presjeći njegove logističke rute i, najbitnije, spriječiti da vakuum kojim bi nastao na tom području  slamanjem ISIL ne popune kurdske postrojbe povezane za Ankaru terorističkom PKK, ili pak prošiitske postrojbe lojalne režimu u Damasku.

Brigade Sultana Murata

Prisjetimo se kako su samo nekoliko dana ranije (21.11.2015) turski mediji izvijestili o tome kako je turkmenska pobunjenička grupa Brigade Sultana Murata ušla u dva mjesta, Harcele i Delha, u Siriji, koja su se nalazila pod kontrolom grupe Islamska država Irak i Levant. Taj napad pobunjenika na kopnu iz zraka je podržalo šest turskih i pet američkih borbenih aviona, kao i tri bespilotne letjelice. Ova vijest nije promakla ni Rusima koji su se izgleda brzo upetljali u sve što se dešava na terenu. U tu tursku strategiju i viziju rješenja sirijskog konflikta je Rusija svojim napadima na turkmenske pobunjenike dirnula i zato je cijena bila tako visoka.

Samo neozbiljni ili oni koji su prespavali časove historije mogu na ovaj sukob između Rusije i jedne od članica NATO-a gledati bez zabrinutosti. Nikakve garancije da se nešto slično neće ponoviti niti naznake rješenja krize u Siriji se ne naziru. Naprotiv, situacija se samo dodatno komplikuje. Tako čitamo da Rusija u priobalno područje Latakije u Siriji šalje raketnu krstaricu "Moskva", na kojoj se nalaze vazdušni odbrambeni sistemi sličan sistemu S-300.

Prema pisanju ruskih medija „krstarica će, čim uoči bilo kakvu prijetnju letjelicama koje sudjeluju u napadima u Siriji reagirati ispaljivanjem projektila“. Ako i ne bude eskalacije nasilja odnosi Rusije i Turske će zasigurno dugo ostati zategnuti i to će se odraziti na brojna globalna otvorena pitanja. Osjetiće se to zasigurno i na Balkanu, ali to je priča za sebe. Teroristički napad u Parizu je na trenutak bio približio stavove Zapada i Rusije koji su sada ponovo udaljeni.

Sirijski konflikt je poput rane koja je predugo ostavljena nezbrinuta i koja nakon što se inficirala prijeti da oboli čitav organizam. I oni koji su navodno pokušavali da ranu tretiraju to su radili sa „prljavim rukama“ i samo su povećali zarazu. Infekcija se očito širi,  a vremena da se nešto uradi je sve manje. Neki su, pa i ozbiljni lideri poput jordanskog kralja Abdullaha i Pape Franje, nazvali sve ovo što se dešava Trećim svjetskim ratom. Nadati se da su svjetski moćnici naučili nešto iz historije i da će nadvladati razum i humanost a to je nama „malima“ jedino što je izgleda ostalo. Da se nadamo i uzdamo u savjest onih kojima ona nije jača strana.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Šta terorizam ima s islamom?

Tvrditi da u islamu ima nešto inherentno što podstiče na terorizam može samo neko ko ne zna ništa o islamu [EPA]

Terorizam nema veze s izvornim islamskim učenjem, ali itekako ima veze sa zloupotrebom islama i islamske tradicije zarad promocije jedne ideologije.

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Nakon terorističkog napada u Parizu i onog u Rajlovcu, u kojem su stradali pripadnici Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, ponovo se aktueliziralo pitanje opasnosti od globanog terorizma. I, kao svaki put do sada u sličnim slučajevima, čuli smo brojne analize, teorije zavjere i opravdanja za stravične prizore kojim svijet sve češće svjedoči. S obzirom da se napadači u većini slučajeva, pa tako i u ova posljednja dva, dovode u vezu s idejama radikalno-nasilne interpretacije islama, nisu rijetki oni koji, obično namjerno i zbog sitnih političkih i ideološkh ciljeva, islam dovode u vezu s terorizmom.

Onda to dovodi muslimane širom svijeta u poziciju da se moraju pravdati i izvinjavati za nešto s čim nemaju nikakve veze. Naravno da to kod njih uzrokuje frustraciju i negodovanje, jer ne mogu ni zamisliti da islam kako ga oni žive može imati ikakve veze sa stravičnim zločinima koje neki čine u njegovo ime.

Stalno čujemo kako terorizam nema veze s islamom. i to je tačno. Terorizam nema veze s izvornim islamskim učenjem, ali itekako ima veze sa zloupotrebom islama i islamske tradicije zarad promocije jedne ideologije, koja bi islam, koji je za skoro dvije milijarde ljudi "milost Božija poslana čovječanstvu" ("Mi te, o Muhamede, nismo poslali osim kao milost svjetovima" - Kur'an) kidnapirao zarad političkih ciljeva male skupine samoproglašenih spasitelja muslimana.

Ti ljudi sve što čine pravdaju pravnim rješenjima nastalim u srednjovjekovim okolnostima življenja islama. Oni u svom tumačenju vjere nemaju dokaze u vjerodostojnoj islamskoj tradiciji i, ako se na nešto od toga pozivaju, onda je to izvučeno iz konteksta. Svi ajeti iz Kur'ana imaju povode objave (esbabun- nuzul), a hadisi kontekst u kojem su izrečeni (esbabul-vurud) i oni se ne mogu, iako je njihova poruka univerzalna, shvatati izvan konteksta vremena u kojem su nastali. Ajeti objavljeni u kontekstu odbrane muslimana u prvim godinama objave od nasilnih napada paganskih plemena se ne mogu primjenjivati na društva koja se grade na principima mirnog suživota, interakcije i tolerancije, poput onog modela kojeg nam je kao uzor pokazao Poslanik, a.s., gradeći medinsku zajednicu s pripadnicima različitih vjera.

'Novorođeni muslimani'

Evidentno je da ulema mora uraditi više kako bi raskrinkala ta njihova tumačenja islama, kako bi razvila kontranarativ i kroz ponovno otvaranje vrata idžtihada (procedure iznalaženja pravnih rješenja u islamskom pravu na osnovu već postojećih propisa ili izvođenja detaljnih propisa iz općih principa) islam i njegove nepromjenjive vrijednosti dovela u XXI vijek, umjesto da muslimane vraća u XI ili neki drugi vijek, na čije modele uspostave države i društva se pozivaju ekstremisti danas.

Međutim, analiza slučajeva terorističkih napada i profila pojedinaca koji ih počine ukazuje na to da je nasilna ideologija na koju se teroristi pozivaju u opravdavanju upotrebe nasilja tek pokriće za njihovo odranije antisocijalno ponašanje. To su, po pravilu, delikventi, nerijetko s kriminalnim dosijeom, ljudi koje bi se mogli okarakterizirti kao otuđene u svakom smislu te riječi.

Posebno je interesantno kako ti ljudi, naročito u evropskom kontekstu, skoro nikada ne dolaze iz tradicionalnih muslimanskih porodica u kojima se živjela vjera. U Bosni i Hercegovini i okruženju su to obično "novorođeni muslimani", odnosno oni koji su "došli tobe", nakon što su odrasli daleko od vjere, dok je većina napadača u evropskim društvima druga ili treća generacija useljenika koji dolaze iz asimiliranih porodica. Značajan broj među tim pojedincima čine i konvertiti.

Među napadačima smo doznali da ima i onih koji jedva da znaju išta o islamu i koji ni po kojem kriteriju ne samo da nisu bili "radikalni", nego s vjerom skoro da nisu imali nikakog kontakta. Za njih je opravdanje upotrebe nasilja zarad višeg cilja kojeg je nekada nudila Al-Kaida, a danas grupa Islamska država Irak i Levant, poslužilo samo kao sredstvo da iskažu svoje frustracije ličnim i društvenim životom i onim što su smatrali nepravdama koje su ih okrenule protiv njihovih porodica, zajednica, društava i država.

To ne znači da ideolozi koji su razvili tu ideologiju nisu itekako upućeni u teološke argumente, geostrateške odnose i to ne treba podcijeniti, ali izvršioci na terenu, koji se u tu mrežu ulove, obično i ne razumiju posljedice svojih postupaka i to često čine iz vlastitih ličnih frustracija i neostvarenosti. Na takve ideolozi i podstrekači (gate-keepersi) obično i računaju. Na svakom društvu je da smanji broj ranjivih i da kod njih, pogotovo mladih, izgradi "društvenu otpornost", kako ne bi podlijegali indoktrinaciji, te da iskorijeni uzroke koji vode radikalizaciji.

Dva paralelna kolosijeka

Drugim riječima, moramo se pozabaviti ideologijom kojom mladi ljudi opravdavaju nasilje, kao i drugim razlozima koji ih "guraju" ili "vuku" ka takvom ponašanju i koji ne trebaju biti zanemareni. Otuđenost, nezaposlenost, dominacija moći na globalnoj političkoj sceni nisu opravdanje za terorizam, ali jesu uzroci bez čijeg se rješavanja neće riješiti ni problem terorizma.

Najlakše je svu krivnju svaliti na islam i time zanemariti sve one druge razloge koji mlade ljude guraju u okrilje radikalnih ideologija. Na taj način se amnestiraju i svi oni koji su na lokalnom i globalnim nivou stvorili uslove u kojima terorizam buja i stalno i iznova nalazi nove regrute.

Tvrditi da u islamu ima nešto inherentno što podstiče na terorizam može samo neko ko ne zna ništa o islamu, njegovoj misli i historiji ili neko ko ne zna ništa o terorizmu. Terorizam se pravda različitim ideologijama i zloupotrebama plemenitih ideja od onih o socijalnoj pravdi, pravima radničke klase do ideja nacionalnog oslobođenja. To je valjda svima jasno.

Zato suočavanje s izazovom terorizma u svakom društvu, pa tako i u našem mora, ići kroz dva paralelna kolosijeka, kroz osporavnje ideologije i ukazivanje na njenu nastranost, ali i kroz rješavanje uzroka koji otuđene i zapostavljene pojedince gura u pravcu priključivanja takvim ideologijama.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Orban na času historije: „Sjedi, jedan!“

Osmanlije su spasile Orbanove pretke, a on danas tvrdi da islam nikada nije pripadao Evropi

Piše: Muhamed Jusić (Preporod)

Zbjegovi izbjeglica koji od rata i siromaštva bježe u Evropu su pokazali svu krhkost građevine koja se naziva Ujedinjena Evropa. Ali osim što je ova humanitarna katastrofa pokazala brojne političke i svake druge slabosti Evrope, ona je ponovo probudila neke zle duhove iz prošlosti. I kao što svaka kriza čini i ova je pokazala pravo lice mnogih. Tako je i Evropa u nekoliko mjeseci pokazala svoja najmanje dva lica za koja smo i bez ovoga znali da postoje; ono otvoreno i tolerantno spremno na solidarnost, ali i ono ksenofobično i sebično koje bi da podiže neke nove zidove. Apsurdno je da bi zidove podizali oni koji su do jučer bili s druge strane njih i činili sve da ih sruše i pridruže se „slobodnoj Evropi“. Ali najmanji je to apsurd u moru mnogih koje smo čuli kako su brojni politikanti počeli kupiti sitne političke poene na patnji ispaćenih izbjeglica i činjenici da su mnogi od njih muslimani.

Svima je jasno da stavovi prema izbjeglicama ili i imigrantima imaju više veze s time kako će se odluke donositi  u Evropi i sa tihim sukobom nekih članica Unije (npr. Višegradske grupe) i Njemačke, odnosno njihovim neslaganjem sa politikom i vizijom Evropske Unije koju promoviše kancelarka Angela Merkel,  nego sa vjerskim identitetom izbjeglica. Ipak, u javnosti se nastavlja širiti islamofobija i krivotvoriti historija kako bi se pažnja skrenula s pravih problema.

Mržnja i strah zasljepljuju čovjeka i možda je zato probuđeni duh islamofobije koji se oslobodio u javni prostor zbog činjenice da veliki broj izbjeglica čine kulturološki muslimani (iako u zbjegovima ima i kršćana, jezida i pripadnika brojnih drugih vjera i kultura) ukazao na brojne predrasude, ali i neistine i mitomanske konstrukte, koje neki politički, vjerski i naučni krugovi Evrope i danas baštine. Najglasniji zagovornik, ili barem onaj koji „govori ono što mnogi u Evropi misle“, takvih stavova je desničarski premijer Mađarske, Viktor Orban.

Njegova zaslijepljenost zbog ideologije kojoj pripada i zbog koje je izjavio kako „islam nikada nije pripadao Evropi“ ga je odvela u apsurd iz kojeg će se teško izvući. Na svu sreću ne manjka onih koji bi ukazali na krivotvorenje historije zarad sitnih političkih i ideoloških šićara.

Arapi u Evropi

Tako je hrvatski novinar Jutarnjeg lista Inoslav Bešker morao premijera Orbana podsjetiti da su Arapi u Evropu došli prije Mađara:  „Da je Orbán Viktor učio historiju, možda bi mu neko rekao da su Arapi stigli u Evropu ipak prije Mađara, da je ‘Abdul Rahman Al Ghafiqi dobio batine od Karla Martela negdje između Toursa i Poitiersa stotinjak godina prije nego je uopće rođen Árpád koji je njih poveo amo i koga je učeni Konstantin Porfirogenit zvao `velikim turskim knezom` (μέγας Τουρχίας άρχων). Zna li da su Arapi u jugozapadnoj Evropi opstali do 1492, ostavivši nam npr. i admirale i algebru? Zna li da su 130 godina prije “čišćenja” Granade muslimani već dobrano zagazili u jugoistočnu Evropu? Ako je islam u Evropi kontinuirano otkako su prije 14 stoljeća prispjeli Arapi, s kojim ih obrazom neko smije zvati strancima i došljacima, taman i da je prispio prije njih? Jer i ti raniji - Italci, Baski, Kelti, Germani, Balti, Slaveni - svi su također nekadašnji imigranti. A da je Orbán Viktor učio rimsku historiju, možda bi pamtio da je od 244. do 249. rimski car bio Filip Arapin, rođen u Siriji od sirijskog oca, da je, dakle, jedan Arap, uz to sklon kršćanstvu, vladao golemim carstvom koje je obuhvaćalo svu tada civiliziranu Evropu, u doba kada u njoj niko za Mađare nije ni čuo ni znao, pa je Arapin vladao i Panonijom u koju će Mađari doći tek stoljećima kasnije, iz stepa gdje nisu vidjeli ni ulica ni trgova, pa su imenice kojima ih poimaju, “utca” i “ter““, preuzeli od panonskih Slavena, u čiju su se kuću uselili kao imigranti i tu ostali do danas“- napisao je gospodin Bešker.

I ne samo to nego kako piše Juan Cole, profesor historije sa Univerziteta Michigen, Osmanlije koje su Mađarskom vladale 150 godina dali su utočište Orbanovim precima. Što će reći da njega danas ne bi bilo među Mađarima da nije bilo tadašnje tolarancije Osmanskog carstva. Naime, poznata je historijska činjenica da su Osmanlije favorizovali protestante, a naročito kalviniste, i da su odigrali ključnu ulogu u njihovom opstanku u Mađarskoj i Transilvaniji. 11.6% Mađara koji se danas izjašnjavaju kao kalvinisti, a među kojima je i sam Orban, opstali su na tim prostorima velikim dijelom zbog činjenice da su im osmanski sultani poput Sulejmana Veličanstvenog i Selima Drugog dali utočište u svojim provincijama. Da su Mađarskom vladali katolici, piše profesor Cole, protestanti bi vjerovatno bili istrijebljeni, kao što je to bio slučaj sa katoličkom Španijom, ili čak u uskom dijelu zapadne Mađarske kojom je vladala katolička Austrija.

Znači, Orbanovi vjerski korijeni su oblikovani i opstali zahvaljujući islamskom konceptu vjerske tolerancije kojg su na ove prostore donijele Osmanlije. Ali to je samo mali dio onoga što su muslimani, bili oni Arapi, Osmanlije ili brojni drugi narodi, ali i pripadnici drugih konfesija koji su bili dio jedne velike civilizacije donijeli u Evropu. Ali to je čitava tema za sebe kao što je i posebna tema, šta je od 150 godina muslimanskog prisustva ostalo u Mađarskoj što bi moglo posvjedočiti današnjim generacijama da je islam ipak bio dio historije Evrope. Zato bi bilo korisno pročitati rad profesora Gabora Agostona o muslimanskim kulturnim enklavama u Mađarskoj pod osmanskom upravom (Acta Orientalia Academiae Scientiarum Hungaricae, T. 45, Fasc. 2/3 (1991), str. 181-204) . Ali samo radi ilustracije, prema jednoj vakufnami Sokollu Mustaf Paše njegov vakuf u Budimu je imao četiri džamije, šest mesdžida, dvije medrese, 12 hanova i 16 hamama. Evlija Čelebija je u Mađarskoj zatekao 165 mekteba koji su tada bili u rangu drugih osnovnih škola, a lista uništenih dokaza o muslimanskom prisustvu u Mađarskoj bi se odužila a da o naučnom, kulturnom  i svakom drugom doprinosu u idejama evropskoj misli i ne govorimo.

Jedno je sigurno: prekrajanje historije nije način na koji se može graditi nova slobodna i tolerantna Evropa. Za takvo poznavanje historije na koje se premijer Orban rado poziva ima samo jedna ocjena, a ona je jedan.

Izbori u Turskoj: Rezultat utječe i na budućnost EU

Od turskih izbora će zavisiti ishod nekih od najtežih pitanja s kojima se svijet danas suočava.

Izbori koji se održavaju u uzavreloj atmosferi i u svijetu se prate s posebnom pažnjom [EPA]

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Kada su se u junu ove godine održavali parlamentarni izbori u Turskoj na kojima AKP nije uspjela osigurati većinu potrebnu za samostalno formiranje vlasti napisao sam kao je ova stranka desnog centra pod liderstvom Recep Tayyip Erdogana uspjela svake izbore napraviti historijskim za Tursku.

Svaki izbori na kojima je ova stranka pobjeđivala bili su veliki iskorak na unutrašnjem planu i pretvarali su se u referendum o velikim pitanjima unutrašnjeg političkog uređenja države.

Danas, kada se sa nestrpljenjem očekuju rezultati nedjeljnih vanrednih izbora, ishod glasanja neće u značajnoj mjeri utjecati samo na budućnost Turske nego i na budućnost regiona, ali i EU.

Turska je već neko vrijeme postala ozbiljan politički faktor u regionu ali su posljednja dešavanja u Siriji, Iraku, naročito nakon ruske intervencije i eskalacije izbjegličke krize u Evropi, Tursku učinili ključnim igračem u najaktuelnijim globalnim problemima.

Rješavanje svjetskih problema

Zato će od tih izbora ali i stabilnosti Turske zavisiti ishod nekih od najtežih pitanja s kojima se svijet danas suočava.

Od Turske će se nakon izbora očekivati da se angažuje u rješavanju sirijske krize, bilo kroz realizaciju svog plana o osnivanju sigurne zone u Turskoj ili učešće u dipomatskim naporima za iznalaženje političkog rješenja tamošnjeg konflikta.

Na čekanju je i tursko suočavanje s ISIL-om čija se opasnost nakon nedavnih terorističkih napada u Ankari i Surucu više ne može ignorisati.

Osim toga, nekoliko evropskih zvaničnika je izjavilo da bi se priliv izbjeglica na granicama EU mogao početi smanjivati nakon izbora kada će početi realizacija dogovora kojeg su postigli njemačka kancelarka Angela Merkel i predsjednik Erdogan.

Sve to je na čekanju dok se izbori ne završe. Naravno, sve te igre u kojima je Turska ključni igrač nisu bez opasnosti i po njih same i vrlo je upitno kako će se ti procesi odvijati ukoliko u Ankari ne bude funkcionalne vlasti i ukoliko se politička previranja nastave.

Izbori koji se održavaju u uzavreloj atmosferi i pod optužbama da vladajuća AKP koristi nedemokratske metode ušutkavanja opozicije i medija koji ih podržavaju se zato i u svijetu prate s posebnom pažnjom.

Što se tiče AKP partije za njih je cilj ostao isti kao i prošli put, odnosno ista meta isto odstojanje. Ponovo je cilj dosegnuti magičnu cifru od 276 mjesta u Parlamentu koji broj 550 mjesta kako bi mogli samostalno formirati vladu.

Idealno bi za AKP bilo kada bi mogli osigurati 330 mjesta koliko im je potrebno za izmjene ustava kako bi proveli Erdoganov plan o uvođenju predsjedničkog sistema. Sudeći po prvim istraživanjima javnog mnijenja ovo drugo je teško ostvarivo dok neke ankete sugerišu da bi prvi cilj možda mogao biti i dostižan.

Tako, prema pisanju agencija, istraživanje koje je od 12. do 17. oktobra provela agencija Gezici sugeriše da bi AKP mogla dobiti 41,3 posto glasova. Ponovljeno anketiranje građana provedeno od 24-25. oktobra pokazalo je da AKP ima podršku 43 posto birača.

Također, ispitivanje agencije Konde od  21. oktobra je pokazalo sličan trend dajući  AKP-u 40,9 posto glasova. Kako se dan izbora približava sve veći broj agencija koje se bave istraživanjem javnog mnijenja pokazuje trend jačanja podrške AKP-u.

Tako, ispitivanje agencije A&G provedeno 24-25. oktobra AKP-u daje čak 47,2 posto glasova, prema 40,8 posto u junu.

"Dok svi očekuju koaliciju, naš rezultat bio je iznenađenje. Ispitanici su kazali da žele jednostranačku vladu radi stabilnosti i ekonomije", rekao je za Reuters predstavnik te agencije Adil Gur.

"Neće biti tijesna većina. AKP će dobiti zmeđu 285 i 290 zastupnika"- tvrdi on.

"Na drugom mjestu po toj je anketi CHP s 25,3 posto glasova, prema 24,9 na prethodnim izborima. MHP dobiva 13,5 posto glasova, prema 16,2 u junu, a prokurdski HDP 12,2 posto glasova, prema 13,1 posto u junu, ali i više zastupničkih mjesta od MHP-a", rekao je Gur.

Budućnost predsjednika

Pokažu li se ove procjene tačnim značit će to da se rizik koji je prihvatio predsjednik Turske kada nije pod svaki cijenu želio formirati koaliciju sa drugim strankama, iako su to neki u samoj AKP zagovarali, isplatio.

Bio je to veliki rizik i izbori u nedjelju će pokazati ne samo ispravnost takve odluke nego će vjerovatno odrediti i političku budućnost samog predsjednika.

Ulozi su bez sumnje veliki i to se vidi i po oštrini kampanje koja se vodi.

Dok je ekonomija bila ključno pitanje na prošlim izborima na ovim je, čini se, nacionalna sigurnost postala primarna briga glasača, naročito nakon eskalacije nasilja sa terorističkom organizacijom PKK i nekim njenim ograncima.

Strah od nestabilnosti koja bi se mogla nastaviti i u konačnici naškoditi ekonomiji je sada nadjačala sve druge strahove što bi moglo veliki broj glasača gurnuti ka AKP, ali i dodatno mobilisati njihovu bazu.

Osim toga, kao bitno pitanje koje će opredjeljivati turske glasače na izborima u nedjelju je i pitanje koalicionog kapaciteta. Opozicija je imala priliku da formira vladu i u tome nije uspjela.

Zato je jasno zašto sada među mnogim  glasačima koji su na prošlim izborima bili skeptični oko toga da se Erdoganu preko AKP-a daju još veće ovlasti ima sve veći broj onih koji bi igrali na sigurno i vratili se pod okrilje AKP i njihove politike stabilnosti prije svega pa i prije nekih drugih njihovih prava kakvo je sloboda izražavanja.

U nesigurnom okruženju kakvo je tursko nije teško ljude uvjeriti da se zarad sigurnosti odreknu drugih prava. Koliko je to dobro to je drugo pitanje.

Zasada niko u AKP ne želi da govori o planu B i šta ako „Erdogan ne uspije ni od druge“.

Oni su fokusirani na svoje „stogodišnje ciljeve“ čije ispunjavanje obećavaju građanima do te velike godišnjice formiranja moderne republike- 2023, a prema kojima bi Turska do tada trebala proizvoditi vlastiti avion, automobil, satelit, novi aerodrom, novi kanal, pretvoriti Istanbul u veliki finansijski centar svijeta i šta sve ne još.

Da bi sve to bilo moguće, tvrde u AKP, Turskoj je prije svega potrebna stabilnost i sigurnost a toga nema bez funkcionalne vlasti koju zbog slabog koalicionog kapaciteta opozicije samo oni mogu osigurati. Hoće li to biti dobitna strategija vidjećemo samo za nekoliko sati, a do tada svijet i region sa svojim problemima mogu samo čekati da Turci odluče.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Kontekst: Izraelsko-palestinski sukob

Novi izraelsko-palestinski sukob: Palestinci tvrde da je riječ o najtežoj izraelskoj okupaciji od 1948. Židovi tvrde da samo odgovaraju na nasilje.

Sukob Izraela i Palestinaca traje 67 godina. S jedne strane država, s druge strane narod bez države. Sukobi sežu u davnu prošlost i temelje se na obostranom osporavanju prava na teritoriju. U novom valu nasilja posljednjih mjesec dana poginulo je 66 Palestinaca i devet Izraelaca.

Šta se događa, saznat ćemo od gostiju Konteksta:

- u Zagrebu Boris Havel, autor knjige „Arapsko-izraelski sukob: Religija, politika i povijest Svete zemlje“,

- u Beogradu Boško Jakšić, vanjskopolitički analitičar, autor knjige o Izraelu,

- u Sarajevu Muhamed Jusić, islamski teolog i analitičar događanja na Bliskom istoku i na Balkanu.

Izbori u Egiptu bez glasača

Parlamentarnim izborima u Egiptu bi trebao biti zaokružen proces legitimizacije vojnog puča, ali stvari ne idu kako su moćnici u Kairu planirali.

Parlamentarni izbori posljednji su korak u političkoj mapi puta koju je objavila vojska u julu 2013. godine [EPA]

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Parlamentarni izbori u Egiptu koji su ovih dana počeli i koji bi trebali biti održani u fazama, između 17. oktobra i 2. decembra, nisu još završeni, a već su poslali bitnu poruku egipatskoj i svjetskoj javnosti.

Prema saopštenju Egipatske organizacije za ljudska prava, broj birača koji su izašli na izbore u prvom krugu ne prelazi četiri posto, a poređenja radi, na parlamentarnim izborima nakon svrgavanja režima Hosnija Mubaraka odziv je bio veći od 63 procenta.

Naročito je simptomatičan slab odziv mladih, a čak i mediji bliski predsjedniku Abdul Fattahu Al Sisiju su dan nakon prvog kruga izbora objavilli naslove poput onog na prvoj stranici poslovnog lista Al Mal: „Izbori bez glasača“ ili onog u listu Al Shorouk: „Izbori bez redova“.

Ovo su mnogi u zemlji i svijetu shvatili kao građanski tihi odgovor na izigravanje demokratije i njihove volje koja je brutalno poništena vojnim pučem u režiji današnjeg predsjednika Al Sisija, kada je s vlasti nakon masovnih demonstracija protiv njegove vladavine svrgnuo prvog u slobodnim i demokratskim izborima izabranog predsjednika Muhameda Mursija.

Egipat je bez parlamenta od polovine 2012. godine, a parlamentarni izbori posljednji su korak u političkoj mapi puta koju je objavila vojska u julu 2013. godine.

'Režirana demokratija'

Ovim činom bi ustvari trebao biti zaokružen proces legitimizacije vojnog puča, ali kako preliminarni podaci o izlaznosti i snimci pustih biračkih mjesta sugrišu, stvari ne idu kako su moćnici u Kairu planirali.

Od trijumfa 'režirane demoratije' i 'orkestriranih izbora' kakvih smo se nagledali širom arapskog svijeta izgleda da bez ozbiljnog pritiska neće biti ništa. A zašto?

Pa kakvi su to izbori u državi u kojoj su predstavnici bilo kakve ozbijne političke opozicije strpani iza rešetaka, proglašeni terorističkom organizacijom, ili pak osuđeni na smrtne kazne.

Treba napomenuti da se na udaru Al Sisijevog režima nisu našli samo pristaše svrgnutog predsjednika Mursija iz Muslimanske braće nego i druge stranke povezane sa idejama političkog islama kao što su Hizb Al Watan, te liberalne i ljevičarske stranke iz kojih je došla većina mladih koji su organizovali proteste na Tahriru i oborili Mubarakov režim.

Oni kao i Pokret "6. april" bojkotiraju izbore i svako onaj ko bi istinski bio opozicija trenutnom stanju je davno isključen iz predizborne utrke nedemokratskim metodama.

Svima je osim despota u arapskim zemljama jasno da slobodni demokratski izbori ne znače samo pravo ili kako oni vole reći „građansku dužnost“ da se izađe na izbore.

Slobodnih izbora nema bez slobode političkog okupljanja, prava da se kandiduje, bez slobodnih i profesionalnih medija, slobode govore i svega što je u Egiptu od prvih dan puča suspendovano ili pod pritiskom.

Način kako se, pravdi za volju ne samo u Egiptu, nego i u brojnim drugim nedemokratskim i neslobodnim državama organizuju izbori je ustvari samo proces u kojem ljudi samo sebi sebi biraju diktatora koji će njima vladati. Demokratija je puno više od izbora.

Predsjedniku Al Sisiju važno je da ovi izbori, u tom uskom formalističkom smislu, uspiju kako bi ušutkao kritike na svoj račun prema kojima je on zaustavio proces demokratizacije ove najmnogoljudnije arapske zemlje i stvari vrati na dane prije svrgavanja Mubarekovog režima.

Taj festival kontrolisane demokratije je naročito potreban da se umire kritičari sa Zapada od kojeg Al Sisi očekuje podršku u rješavanju nagomilanih problema Egipta.

Građani Egipta, kako se može vidjeti ne samo po izlaznosti nego i komentarima na društvenim mrežama, nisu više spremni učestvovati u tim igrarijama jer su se nakon svega uvjerili da politički procesi pa čak i revolucije u kojim su učestvovali ne daju nikakve rezultate i ne dovode do istinske promjene.

To gubljenje povjerenja građana u institucije države, kakav je parlament, i politički proces bi trebali zabrinuti i one koji vjeruju da će se nakon „uspješno organizovanih izbora“ poslati poruka o tome kako je Egipat definitivno nakon burnog perioda krenuo putem političke stabilizacije.

Dešavanja na Tahriru su pokazala da se ljudi kada se osjećaju nemoćnim i kada ne mogu utjecati na procese oko sebe posežu za revolucionarnim metodama i kao što to vidimo na Sinaju, za nasilnim metodama.

General Sisi

U novom parlamentu koji broji 568 mjesta, predsjednik Al Sisi će ionako direktno imenovati 27 članova dok će 448 biti izglasani kao nezavisni kandidati, a preostalih 120 će biti izabrani sa stranačkih listi.

Iako su ovlasti egipatskog parlamenta u posljednjim ustavnim izmjenama proširene i daleko su veće od onih ovlasti koje je imao u vrijeme vladavine Hosnija Mubaraka, malo je građana koji vjeruju da će ovo izborno tijelo i stranke koje će u njima sjediti imati ikakvu stvarnu vlast ili dovoljno hrabrosti da se suprotstave dubokoj državi kojom neprikosnoveno upravlja general Al Sisi.

Sudeći po dosadašnjoj praksi režim predsjednika Al Sisija će sigurno učiniti sve da se broj glasača poveća, a već u prvom krugu su javni službenici dobili plaćeno poludnevno odsustvo sa posla kako bi mogli glasati.

Prorežimski mediji  prizivaju na uvođenje novčanih kazni za one koji ne glasaju. Oni mediji koji važe za najtvrdokornije pristaše generala Al Sisija su već počeli pripremati spin kojim  bi se trebala poslati poruku javnosti u slučaju da se građani u idućim ciklusima ne uspiju privoliti da izađu i glasaju kako je to samo još jedna potvrda da građani Egipta istinski vjeruju samo predsjedniku i da bi on trebao nastaviti imati svu vlast u državi.

Ipak, oni koji su uspjeli ušutkati arapsku ulicu pokrenutu u arapskom proljeću možda su dobili na vremenu, možda su svojim diktaturama osigurali još koju deceniju na vlasti, ali sigurno nisu riješili korijene nezadovoljstva koje su tada na te iste ulice izveli milone ljudi.

Možda su pred arapske narode ponovo stavili jedini izbor između diktature ili anarhije, ali oni koji poznaju ta društva i te ljude znaju da su oni već odavno spremni budućnost uzeti u svoje ruke i da neće dovijeka trpiti da biraju samo između diktature despota i vladavine teorora poput onog nasilnih militantnih skupina okupljenih oko ideologije Al-Kaide i tzv. Islamske države koje siju haos i nered širom arapskog svijeta.

Izbor ne može biti između slobode i demokratije na jednoj strani i stabilnosti na drugoj. Nema dugoročne stabilnosti bez slobode i demokratije.

Samo je pitanje vremena kada će neka nova iskra, poput one sa tijela Muhameda Buaziza u Tunisu, zapaliti neko novo arapsko proljeće, pa makar za pedeset godina.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Online radikalizacija

Još uvijek izostaje odgovor na opasnost koju online sadržaji i društvene mreže predstavljaju, u radikalizaciji i mobilizaciji mladih.

U drugom izdanju Haqiqaha (prvi broj sa interneta skinut u 75.000 primjeraka) fokus je na ideološki i praktični neuspjeh ISIL-a da stvori halifat [AP]

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Problem regulacije sadržaja na internetu se nametnuo kao jedno od najkompleksnijih pitanja današnjice jer zadire u zamršeno područje definisanja granica slobode izražavanja. Strah da bi se regulacijom internet sadržaja ograničila sloboda izražavanja i da bi internet prestao biti ono što jeste, glas za one koji glasa nemaju, opravdana je, ali istovremeno niko ne može negirati sve negativne posljedice apsolutne deregulacije koje su danas vidljive više nego ikada.

Ovo pitanje se nanovo aktueliziralo nakon pojave vala dobrovoljaca koji su se odlučili priključiti tzv. Islamskoj državi (ISIL) iz čitavog svijeta a za koje se ispostavilo da su radikalizirani ili uvučeni u krugove nasilnih ekstremista putem društvenih mreža.

Iako su istraživanja pokazala da proces samoradikalizacije može samo početi na internetu te da je u nekoj fazi tog procesa ipak presudan kontakt sa ekstremnim pojedincima i njihovim organizacijama, jasno je da internet u tom procesu često igra ključnu ulogu.

Težak proces regulacije i zabrane

Zato niko više ne može ignorisati opasnost koju online sadržaji i društvene mreže predstavljaju, kao ni značaj koji imaju, ne samo u radikalizaciji naročito mladih, nego i u mobilizaciji budućih terorista. Već se otvoreno piše o tome kako u konkretnom slučaju ISIL-ov ekstremizam neće moći biti poražen samo na terenu i vojnim sredstvima nego da će se morati pozabaviti i ideologijom koja ljude privlači njima, ali i uzrocima nezadovoljstva kojim se hrane. Također, priliv novih „stranih dobrovoljaca“ neće moći biti zaustavljen bez neke vrste strategije koja bi odgovorila na vrlo efikasnu propagandnu kampanju koji na internetu vodi ova organizacija. Iako nakon dugog ignorisanja ovog problema možemo reći da se o njemu počelo pisati i govoriti to ne znači da je rješenje nađeno. Prepoznati problem je tek prvi korak na putu njegovog rješavanja.

Zasada baš i nema puno efikasnih mjera ili projekata koji bi se ovom trendu suprotstavili.

U našem okruženju je nedavno zatvoreno nekoliko stranica koje su otvoreno podržavale aktivnosti ISIL-a i širile njihovu ideologiju, ali nikada nije saopšteno ko ih je i po kojoj proceduri zatvorio. Nikome nije jasno ni zašto su, ako su predstavljali opasnost po opću sigurnost i ako su prekršili neke međunarodne zakone, sve ove godine pak bili aktivni. Također, zašto nisu zatvorene i sve ostale stranice sa identičnim sadržajima ili i one koje promovišu govor mržnje i upotrebu nasilja a koje nisu povezane sa ekstremistima koji se pozivaju na islam. Sa društvenim profilima je još teže.U zadnje vrijeme Twitter je izbrisao hiljade profila koji se povezuju sa ISIL-om i koji su širili njihovu propagandu, ali su novi profili istih pojedinaca otvarani pod drugim imenom već istog dana. To je sada postala igra mačke i miša između terorista i online provajdera. Očito je da proces regulacije ili zabrane sličnih sadržaja neće biti jednostavan i da tu očito postoji veliki pravni vakum i dosta nedosljednosti, pa i nespremnosti sigurnosnih agencija i pružalaca online usluga da se s ovim problemom sistematski pozabave.

Malo se u javnosti u našem regionu zna o tome koliko su regionalne agencije osposobljene da se nose s ovim izazovom i da li poduzimaju išta na tom planu.

Ali sve i da se usaglase procedure i stvore zakonski okviri za zatvaranje i brisanje ekstremističkih sadržaja koji pozivaju na nasilje ili ga opravdavaju, te da se odgovorni procesuiraju i osiguraju instrumenti procesuiranja (sa jasnom legislativom i zaduženim specijalizovanim sigurnosnim službama) to vjerovatno ne bi bilo dovoljno.

Jer same zabrane ne mogu riješiti problem. Na internetu je uvijek moguće naći kutak gdje će se sporni sadržaji postaviti i djeliti sa drugima. Zato je podjednako bitno razvijati kod korisnika interneta a naročito mladih otpornost na takve sadržaje. Bitno je osposobiti ih za kritičko promišljanje i dati im dovoljna znanja koja će im omogućiti da prepoznaju kada se s njima počne manipulisati. Taj posao je daleko teži i zahtjevniji. Za njegovu realizaciju ne mogu biti zadužene samo sigrnosne agencije, nego se mora uključiti čitavo društvo od porodice, škole, medija, nevladinih organizacija do vjerskih zajednica. To zahtjeva jednu posebnu strategiju, koje još uvijek nema.

Kontranarativ

Kada konkretno govorimo o širenju ideja nasilnih ekstremista koji se pozivaju na islam, a oni nisu jedini militantni ekstremisti koji koriste internet za promociju svojih ideja, nephodno je također razvijanje i kontranarativa i njegova prezentacija na društvenim mrežama.

Jedan od problema u tom procesu je što tradicionalna muslimanska ulema, imami i muderisi koji bi trebali braniti islam od političke i ideološke instrumentalizacije u osnovi nemaju vještine savremene „medijske pismenosti“ kako bi se koristili internetom i ponudili alternativu stavovima koji mladi radikalizirani pojedinci agresivno promovišu koristeći najsavremenije tehnološke metode.

Neki od njih, kao i zvanične institucije koje ih okupljaju, skeptični su prema čitavom virtualnom svijetu i prisustvu imama u njemu. Zato je pažnje vrijedan projekat o kojem je nedavno izvijestila Al Jazeera i The Guardian o tome kako su u martu ove godine imami i lideri muslimanske zajednice u Velikoj Britaniji pokrenuli internetski časopis u nastojanju da uzvrate na stavove koje zagovara oružana grupa ISIL.

Riječ je o časopisu Haqiqah kojeg uređuje Shaukat Warraich i koji je dostupan na stranici ImamsOnline.com, mreži vjerskih lidera u Velikoj Britaniji. U drugom izdanju Haqiqaha (prvi broj sa interneta skinut u 75.000 primjeraka) fokus je na ideološki i praktični neuspjeh ISIL-a da stvori halifat. Imami tvrde da najveća masovna migracija u Evropu od Drugog svjetskog rata dokazuje da je ISIL uspio samo u širenju terora i mržnje. To je samo jedan primjer kako tradicionalna ulema pokušava uhvatiti korak sa novim izazovima. Daleko je to od kapaciteta koji su ekstremisiti u međuvremenu razvili, ali je primjer koji se može oponašati i čija se iskustva mogu iskoristiti kako bi se slični projekti proširili. Valjda će ponovo nužda biti majka inovativnosti.

Sve češći odlasci mladih, među kojima su i maloljetni mladići i djevojke sa ovih naših prostora, na sirijsko ratište i njihovo okretanje različitim radikalnim sljedbama, ali i nekim drugim sektama i subkulturnim pokretima, koji su redovno praćeni zaprepaštenošću roditelja koji jedva da primjete promjene na svojoj djeci, valjda će u prvi plan staviti problem društvenih mreža i interneta kao sredstva samoradikalizacije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera